KORNJAČE, MORSKE ( morskovodnice; Cheloniidae), danas malobrojne vrste, kojima su mnogobrojni srodnici već odavna izumrli. Ističu se kratkim vratom, koji se zajedno s glavom, udovima i kratkim repom ne može posve uvući pod oklop, kao kod kopnenih kornjača. Noge su se zbog neprestana života u vodi razvile u snažne, široke i plosnate peraje. Prednje su znatno dulje od stražnjih. Na prstima udova nema zglobnih članaka.

Predstavnici porodice Cheloniidae, kod kojih je oklop pokriven rožnatim pločama, imaju između leđnih i trbušnih ploča još jedan red postranih rubnih ploča. Okrugli trbušni oklop sastoji se od 9 kostiju. Na tjemenoj kosti nalazi se izbočeni koštani nastavak. Kako je čitava noga dobila oblik peraje, to su nepokretni prsti prevučeni zajedničkom plivaćom kožicom. Prvi prst ili prva dva prsta završavaju šiljastom, snažnom pandžom. Srcoliki leđni oklop redovno je straga ušiljen. Glava, udovi i rep pokriveni su manjim rožnatim pločicama. Gornja i donja čeljust obložene su tvrdim i oštrim rožnatim pločama, koje su kod nekih vrsta i nazubljene i koje se savršeno sklapaju kod zatvaranja usta. Dišni su otvori vrlo maleni, a oči velike i izbuljene.

Žive stalno u moru, plivaju i rone na desetke i stotine milja daleko od obala. Na kopno se vraćaju, da izlegu mnogobrojna jaja s mekanom, kožnatom ljuskom. Hrane se: rakovima, puževima, školjkama i ribama. Samo se jedna vrsta (golema želva) hrani pretežno biljnom hranom, ali se malo zna о načinu života ovih životinja, budući da su opažanja i proučavanja na dalekom moru, gdje one žive, dosta teška; usto ove plahe životinje odmah zarone i nestaju u dubinama, kad im se netko približi ili ih uopće nešto uznemiri. Stoga veći dio podataka о njihovim svojstvima i načinu života potječe uglavnom iz opažanja na kopnu, kad odlažu jaja.

Prave karetke (Chelonia) imaju prednje udove dvaput dulje od stražnjih. Gornja im je čeljust sprijeda posve ravna. Leđni oklop sastoji se od 13 ploča, a njegovi rubni dijelovi od 25 ploča. I trbušni se oklop sastoji od 13 ploča, uz koje se postrance, sa svake strane, nadovezuje još 4—5 ploča. Glava je pokrivena sa 10—12 manjih plosnatih pločica. Glavni je predstavnik te skupine golema želva (Chelonia mydas), koja ima ledni oklop dugačak do 110 cm, a težina joj kojiput dosegne do 450 kg. Ova vrsta ima u pravilu na prednjim perajama samo jednu pandžu. Oklop im je raznobojan, ali je uglavnom gornja strana zelenkasto-smeđa i žućkasto poprskana, a donja je strana bjelkastožuta. Živi u morima tropskog i suptropskog pojasa. Povremeno zalazi u Sredozemno more, odakle zaluta i u Jadran. Često se zadržava u blizini obala i otoka, pa je poznata na svim obalama Afrike, Južne Amerike, Indije i sjeverne Australije, a rjeđe u južnoj i zapadnoj Evropi. Zalazi i u ušća velikih rijeka, iako se pretežno nalazi na otvorenu moru i oceanu. Vrlo se često zadržava na samoj površini, gdje za mirnog mora, obično rano ujutru ili prije sunčeva zalaza, miruje, kao da spava. Već lagani štropot vesala uznemiri je, te se začas mirno, ali brzo spušta u dubinu. Ove naoko nespretne i nepokretne životinje brzo i ustrajno plivaju, a isto tako dobro rone do velikih dubina i brzo izronjavaju. Na vodi mogu satima mirovati u svim mogućim položajima. Često se udružuju u velike skupine i zajedno plivaju. Miran i odmjeren način života, bez straha od neprijatelja, vjerojatno je u vezi s njihovom prirodnom zaštitom — čvrstim oklopom. Te tako goleme životinje mogu vrlo dugo gladovati, često mjesecima, pa i godinama. Golema želva rado se hrani morskim biljem, osobito algama, pa se njihova prisutnost u krajevima, gdje ima mnogo algi, odaje upravo time, što su sve alge nagrizene. Osobito vole zelenu »morsku travu« (Zoostera marina). Stoga se uhvaćena želva može uspješno hraniti isključivo tom biljkom. Neki istraživači tvrde, da goleme želve na obalama Floride, pošto su se dosita najele algi, odgrizaju mnoge svježe alge pa ih zajedno s muljem, na kojem rastu, zamataju u velike kugle poput glave kupusa, koje plima i vjetar raznose naokolo morem. Te kugle morskog bilja služe im kasnije kao hrana, ali ih istovremeno i odaju, jer ih po njima pronalaze i ribari. Velike želve i njihovi srodnici hrane se i različitim morskim životinjama. Njihovo je meso jestivo.

Pare se u samome moru. Pritom mužjak miruje na leđima ženke, koja lagano pliva. U to su doba mužjaci tako neoprezni, da se mogu dohvatiti golim rukama, ukoliko ženka prije ne zaroni zajedno s mužjakom u dubinu. Nakon parenja ženke odlaze na kopno, a mužjaci ostaju u moru, ali plivaju u neposrednoj blizini obale. Prije izlaska na kopno ženka traži mirne i puste pjeskovite obale, ali ne izlazi odmah iz mora, već satima obilazi i promatra obalu. Tek uveče oprezno izlazi na obalu i nepovjerljivo okreće glavu na sve strane. Pošto je proučila prilike i mogućnosti za odlaganje jaja, lagano izlazi na pijesak. Tu se glasa nekim čudnim zviždukom, kao da se želi uvjeriti, da u blizini nema neprijatelja. Snažnim stražnjim lopatastim nogama raskapa pijesak upravo ispod podrepnog otvora te ga odbacuje ustranu i iza sebe, dok ne iskopa jamu do 25 cm duboku; u nju utone stražnjim dijelom tijela i odlaže jaja. Utvrđeno je, da u roku od 10 minuta izleže otprilike 100 jaja. Kad jednom započne s odlaganjem jaja, više je ništa ne može smesti. Tada joj se može i približiti. Kad odloži jaja, zatrpa rupu pijeskom te se vraća natrag u more. U doba odlaganja jaja može se — uz pojedine niske, nenaseljene, pjeskovite obale — vidjeti na stotine i tisuće tragova, koji vode 20, 30 do 40 m od obale i natrag. To su tragovi peraja i teškog tijela kornjača, koje su smjele jaja. Između dubokih tragova lopatastih peraja prolazi kroz sredinu ravan izglađen put, koji su utrle ženke pritiskom trbušne ploče u pijesak, povlačeći veliko tromo tijelo. Jaja su goleme želve bjelkasta, mekane lupine i gotovo okrugla oblika, velika 40—44 mm, teška do 35 g. Mnogi otočani i domoroci tropskog i suptropskog pojasa rado jedu kornjačina jaja.

Nakon odlaganja jaja kornjače nastoje zamesti i svoj trag u pijesku tako, da se nikad ne vraćaju u more istim tragom, već polaze najprije još nešto dublje u kopno, pa se onda zaobilaznim putem, u luku, vraćaju u more. S jednim izlaskom na kopno nije oplođena ženka završila odlaganje jaja. Ona se nakon nekoliko dana opet vraća na kopno, gdje odlaže daljnja dozrela jaja. Utvrđeno je, da se na taj način ženka vraća svake godine 3—5 puta, u roku od oko pola mjeseca. Pri svakom odlaganju izleže 80—150 jaja, svega do 400 komada. Pri prvom odlaganju snese najviše, a pri svakom idućem sve manje.

Mladi iz jaja izlaze nakon 6—10 sedmica. Što je toplije, to je i brži njihov razvoj. Mladi, koji su nalik na stare, odlaze ravno na more i plivaju, ali još ne mogu roniti. Upravo u to prvo doba najviše su izvrgnuti neprijateljima pa stradaju od različitih grabežljivih riba i morskih sisavaca, a iz zraka vrebaju na njih galebovi, burnice i druge morske grabežljive ptice.

Ljudi love goleme želve na različite načine. Osim na kopnu, hvataju ih i u moru. Love ih mrežama i zamkama, a u pojedinim krajevima i rukama. Čovjek, vezan oko pasa užetom, baca se iz barke kornjači na leđa te lagano tone zajedno s njom i hvata je za prednje peraje. Tako je čvrsto drži, a drugovi ga, zajedno s kornjačom, izvlače na površinu. Tako love u Indijskom oceanu i na Malajskom arhipelagu ; nekoć su tako lovili i po grčkim otocima. U nekim je krajevima love dinamitnim patronama, koje bacaju pred njih; omamljena eksplozijom, kornjača se ne snalazi odmah, a ribari to iskoriste pa je svladaju i dovuku na brod. Meso ovih kornjača vrlo je cijenjena poslastica; osobito su na glasu specijalne juhe od kornjače; stoga se u nekim krajevima naveliko love. Glavni se lovovi priređuju na obalama u doba odlaganja jaja. Na obalama Indije i Malajskog arhipelaga, u Oceaniji, uz obale zapadne Afrike, osobito Južne Amerike, od Antila do Brazila, domoroci organizirano love te kornjače. Tada veće skupine lovaca i čitave obitelji domorodaca dolaze svojim čamcima na poznata mjesta, gdje izlaze kornjače, pa tu sabiru jaja i ubijaju ženke. Obično se sakriju u grmlju ili u nekom zaklonu, pa noću iznenada napadnu kornjače, koje čuče nad svojim rupama. Glavno je, da se kornjača prevali na leđa, jer je u tom položaju bespomoćna. Tada ih brzo ograde drvenim balvanima, pa ako se koja teškom mukom i uspije okrenuti na trbušnu stranu, ne može više uteći. Kasnije ih vežu, tovare i otpremaju na tržište. Da bi se dulje održale svježe, prevoze ih brodovima u plitke basene s morskom vodom. Kako, međutim, ove kornjače ne jedu u takvim prilikama, njihovo meso nije više tako tečno. Da bi joj meso, odnosno juha bili tečniji, odrežu kornjači glavu, pa je objese na stražnje noge jedan do dva dana, da joj sva krv isteče. Tada joj tek skidaju oklop i sijeku meso.

Druga je vrsta prave karetke karetna želva, karetka ili bisa (Chelonia imbricata), koja je znatno manja od goleme želve. U nje je gornja čeljust sprijeda kukasto zavinuta prema dolje, poput ptičjeg kljuna. Između dišnih otvora, očiju i po čelu ima redovno po dva reda rožnatih pločica. Njene su ploče na leđnom oklopu poredane jedna preko druge, poput crijepa na krovu. Pojedina je ploča straga uža i malo ušiljena. Prednje peraje imaju po dvije pandže na prstima. Ploče leđnog oklopa su kestenastosmeđe ili smeđocrne sa žutim ili crvenkastim šarama. Trbušni je oklop blijedožut, a pločice glave i udova smeđe sa žutim rubom. Leđni je oklop dug 60—70 cm, a rijetko preko 80 cm.

Ta vrsta živi u svima morima i oceanima, uglavnom između sjeverne i južne obratnice, a znatno je rjeđa u morima umjerenog pojasa. Njen se način života uglavnom poklapa sa životom goleme želve: jedino se ne hrani biljem, već isključivo životinjskom hranom. Glavna su joj hrana morski raci, osobito školjke, ah navaljuje i na ribe, s kojima se uspješno može takmičiti u brzini. Karetka također odlaže jaja u pijesak po niskim obalama, pa se stalno godinama vraća na isto mjesto. Tako se za jednu označenu ženku utvrdilo, da je 30 godina na istom mjestu odlagala jaja.

Evropljani ne jedu meso i jaja karetki, jer nije tečno, a prema izjavama nekih, uživanje toga mesa poremećuje probavu, izaziva povraćanje i kožni osip. Njihovo meso jedu američki Indijanci i neka domorodačka plemena s pacifičkih otoka. Usprkos tome, ova je kornjača naveliko istrebljivana zbog skupocjenog oklopa. Od njega se dobiva t. zv. kornjačevina, od koje se izrađuju češljevi i različiti ukrasni predmeti.

Od jedne se odrasle kornjače dobije 2—6 kg kornjačevine. Grijanjem oklopnih ploča oslobađaju se sjajne, poluprozirne rožnate ploče kornjačevine, koje se mogu pod utjecajem topline smekšati, te postaju gipke. U takvu stanju mogu se i spajati, prešati i savijati. Najskupocjenija kornjačevina potječe iz Sundskog otočja i sa još nekih polinezijskih otoka. Nekoć se kornjačevina najviše uvozila i prerađivala u Italiji.

Karetna želva može se lako uzgajati u akvariju, gdje se s vremenom privikne i na život u slatkoj vodi. Za njen je uzgoj bitno da voda, u kojoj živi, bude topla (ne ispod 12°C). Tu se hrani mesom i različitim vodenim životinjama; žive ribe u akvariju ne jede nikada. Karetka se može tako pripitomiti, da jede i iz ruke. U slatkovodnom akvariju može se priučiti, da se hrani pravim slatkovodnim životinjama: račićima, školjkašima i dr. U velikim terakvarijima s morskom vodom može se od karetke uzgojiti i potomstvo pod sličnim uvjetima, koji vladaju u prirodi.

Predstavnik je nepravih karetki ( Caretta) želva glavata ( Caretta carena), koja se razlikuje od drugih srodnika potpuno okoštalim leđnim oklopom. I ova kornjača živi u svima toplim morima, ali od svih poznatih vrsta dolazi najsjevernije u umjerenom pojasu. Česta je u Mediteranu, a nije rijetka ni u Jadranu. Njen je leđni oklop u mladosti manje više uzdužno trobridan, a kasnije se jače zaobljuje. Leđne ploče nisu poredane poput crijepa, već su položene jedna do druge. Stražnji je rub oklopa nazubljen. Glava je velika i snažna, a isto tako i čeljust, koja sprijeda ima kukast zavoj. Veličina leđnog oklopa može doseći preko i m. Te se kornjače ne love mnogo, jer im rožnate ploče oklopa nisu upotrebljive, a ne cijeni im se ni meso ni jaja. Mlade životinje imaju na perajama 2 pandže. Boja joj je smeđa do smeđocrna u mladosti, stariji su primjerci svjetlijih tonova. S donje je strane žućkastosmeđa.

U toplim morima sjeverne polutke odlaže jaja u travnju i svibnju; tada ženka izleže oko 100 jaja. Otprilike nakon 6 tjedana izlaze mladi, koji odmah zaplivaju, a tek kasnije nauče roniti. Tvrdi se, da ove kornjače ne uzimaju hranu nasumce, nego da prethodno svaku tvar iskušaju. Kod uzgoja u akvariju mogu se priučiti i na slatku vodu, ali ih ipak treba hraniti i morskim životinjama, vjerojatno zbog fiziološke potrebe primanja nekih mineralnih soli, kojih nema u ostaloj brani. Budući da se ova kornjača dugo može zadržavati u morskim dubinama, priviknuta je i na dosta hladnu vodu. Na površini se zadržava, kad miruje ili kad se sunča. Ipak se pred zimu povlače iz sjevernijih područja mora na jug pa tako nestaju i iz Jadrana. I ova kornjača ima snažne čeljusti, kao i njeni srodnici, pa uz glasno hrskanje lomi oklope rakova i ljušture školjkaša.

Posebnu porodicu morskih kornjača čine usminjače ( Dermochelyidae). Njihovi su kralješci i rebra slobodni, a srcoliki oklop prevučen je čvrstom kožom i podijeljen u 7 izbočenih uzdužnih bridova. Udovi su također preobličeni u peraje, a na prstima nemaju pokretnih zglobova. Znatno produženi prsti ne završavaju se pandžom. Trbušni je oklop sastavljen od slobodnih, nepovezanih ploča. Istraživanjem je utvrđeno, da usminjače potječu od kopnenih kornjača, koje su imale potpun koštani oklop, ali im je taj već u davno geološko doba zakržljao zbog stalnog i dugotrajnog života na debelom moru, gdje nije bila potrebna tolika tjelesna zaštita. U daljnjem su se razvoju potomci ovih pučinskih kornjača ponovo prilagodili kopnenom načinu života. Stoga im se razvio nov, ali sasvim drugačije građen oklop, koji se sastoji od pločica poredanih poput mozaika. Zbog različitih geoloških promjena, koje su kasnije nastale na Zemlji, promijenile su i usminjače način života. Tako su danas opet pravi morski stanovnici, sa dvaput preobličenom građom oklopa.

Jedina vrsta iz ove porodice, koja još danas živi, jeste sedmopruga želva (Dermochelys coriacea). To je ujedno i najveća vrsta današnjih kornjača. Naraste do 2 m u duljinu, a težina joj može doseći i do 600 kg. Oštrobridni rubovi njene čeljusti nisu nazubljeni. Prednje su peraje dvaput dulje od stražnjih. Leđni je oklop posve okoštao ispod kožnoga sloja, koji je blago usvođen i straga zašiljen. Sedam izbočenih uzdužnih bridova dijeli leđni oklop u devet udubenih polja. Mekani i elastični trbušni oklop, koji nije posve okoštao, prevučen je sa pet uzdužnih brazda. Glava, vrat i udovi u mladosti su pokriveni pločicama, koje kasnije pomalo nestaju. Boja im je tamna, gotovo crna, sa svjetlijim žućkastim ili smeđim mrljama. Kod mladih su primjeraka uzdužne brazde i rub peraja žuti.

Čini se, da je ova kornjača sve rjeđa. Ona živi u svima morima između obje obratnice, no povremeno zalazi i u sjevernija i u južnija područja, pa se katkada javlja i uz evropsku i sjeverno-američku obalu Atlantika. Zaluta i u Mediteran, a odatle i u Jadransko more, iako vrlo rijetko. To je prava pučinska životinja, koja pliva stalno po nekoliko stotina milja daleko od kopna, pa se o njenu životu zna razmjerno vrlo malo. Hrani se isključivo morskim životinjama: ribama, racima i mekušcima. Kao i ostale morske kornjače izlazi na kopno samo, kad odlaže jaja. To se događa, kako se čini, 4 puta godišnje. Tada, u razmaku od nekoliko dana, snese preko 200 jaja, koja zakapa u pijesak. Prilikom seciranja ženke nađeno je u njenu tijelu i preko 1000 jaja u različitim stadijima zrelosti. Usprkos njenoj plodnosti, čini se, da sve više izumire. Do toga vjerojatno dovode biološki uvjeti njena života: mladi mnogo stradaju već prvih dana života od prirodnih neprijatelja. Njeno meso i jaja ljudi ne jedu. U nekim se krajevima čak smatra, da je otrovno. Isto je tako i njen oklop neupotrebljiv.

Sve su morske kornjače ostatak nekad velike i mnogobrojne skupine, koja je, osobito u gornjem mezozoiku, u doba krede, bila vrlo raširena, a i kasnije, u tercijarnim toplim morima. Sedmopruga želva može se smatrati živim fosilom, koji je jedini preživio svoje ostale srodnike.S. Ča.

Juha (čorba) od mesa morske kornjače cijenjena je poslastica od davnih vremena. Najviše se i danas upotrebljava vrsta golema želva ( Chelonia mydas), osobito u Sjevernoj Americi (USA i Kanada). Velike količine morskih kornjača uvoze USA za spremanje juhe, manje za potrošnju samog mesa. Samo za jednu tvornicu, koja proizvodi juhu morske kornjače u limenkama, potrebno je najmanje 3000 primjeraka kornjače. Morske se kornjače kao izvor mesa najviše upotrebljavaju u zapadnoj Indiji i Srednjoj Americi. Najviše se troši u svježem stanju; suši se, rjeđe dimi.L. Kć.

Slaganje. K. su suh teret, koji se prevozi u sanducima. Kao skupocjenu robu treba je držati po mogućnosti u posebnom spremištu za vrijedne stvari.

Faktor slaganja: 4 m ³ po t.

Žive kornjače prevoze se na kratkim putovanjima (Haifa—Jaffa—Port Said) na palubi, okrenute na leđa. Ako su putovanja duža, treba ih, u prirodnu položaju, vezati ili zatvoriti u posebne krletke. Osim toga treba ih (pod razapetim šatorima) često polijevati vodom. Težina im može doseći i do 500 kg.I. Gc.