KORNATSKI OTOCI, najgušća otočna skupina Jadrana, obuhvaća 125 otoka, otočića i nadmorskih grebena, koji se nalaze između Dugog otoka i Žirja i južno od otoka Pašmana, ima 320 km ² . Skupina je dobila ime po glavnom otoku Kornat (32,6 km ²) . Ostali su otoci po veličini: Žut, Piškera, Kurba Vela, Sit, Levrnaka, Lavsa i t. d.

Ime, građa i obale. Plinije naziva Kornatske otoke Crateae. Po nesigurnoj složenici Katantrebeno kod Konstantina Porfirogeneta misli se, da je tadašnji naziv otoka Kornata bio Greben. Prvo je poznato ime toga otoka (1354) Insula sanctae Mariae; po njemu je nastao (1515) hrvatski naziv Stomorin otok. Sadašnje ime Kornat, koje se u stranim geografskim kartama iz 1311 javlja kao Encoronata, nejasnog je izvora.

Gotovo su svi otoci građeni od slojeva krednih vapnenaca, koji se pružaju pretežno dinarskim smjerom od jugoistoka k sjeverozapadu. Na otoku Kornatu ističe se najviši vrhunac Veli vrh (225 m). Otok Žut i njegovi najbliži otočići pružaju se također dinarskim smjerom, a građeni su od rudistnih vapnenaca. Na grebenu, po sredini otoka redaju se glavice rastavljene sedlima. Najviši je vrhunac Gubavac (176 m).

Obale. Duljina obala glavnog otoka (Kornata) iznosi 66,1 km, Žuta 49,5 km, Kurbe Vele 11,6 km, Piškere 10,3 km, Levrnake 10 km, Sita i Lavse oko 9 km. Geološka struktura slojeva omogućuje intenzivno abrazijsko djelovanje valova na obalama svih otoka i otočića. Jugozapadne, pučinske strane najvećeg dijela otoka odlikuju se strmim obalama i klifovima, koje narod naziva »stine«. Neke su vrlo strme obale vjerojatno i tektonskog podrijetla. To dokazuju podmorski strmci, koji se mjestimično spuštaju okomito i do 90 m. Između otoka nalazi se mnoštvo kanala, prolaza, uvala i rtova. Brojni prirodni zakloni služe ribarskim brodovima i čamcima za nevremena kao skloništa, a ima i nekoliko prirodnih sidrišta za veće brodove. Plovidbeni putovi nalaze se izvan voda Kornatskih otoka, na otvorenom moru, nešto sjevernije od Kornatskog kanala. Na otočiću Vela Sestrica podignut je 1903 god. 26 m visok svjetionik.

Vode i biljni pokrov. Zbog vapnenačke građe na Kornatskim otocima nema vrela ni vodenih tokova. U nekim krškim depresijama, gdje je dno pokriveno crvenicom, ima vode (privremeno) u lokvama (Tarac, Knežak). Kočate vode ima mjestimično u krškim jamama. Kišnica se sakuplja u cisternama.

Najveći dio vapnenačkih površina obrastao je rijetkom travom. Samo na sjeveroistočnoj strani glavnog otoka, kod uvale Statival, nalaze se predjeli pod crnikom, ostacima šume, kojom je nekad bio pokriven otok. Šume su nestale u požarima u XVIII. i XIX. st. Na otoku Žutu ima vrlo malo crnike i planike. Po svim otocima i otočićima jugozapadno od glavnog otoka ima dosta tršlje ( Pistacia lentiscus L.), dok je na samom otoku Kornatu uopće nema. U poljima, gdje je dno pokriveno crvenicom, i na mnogim blagim padinama i uvalama uspijevaju masline, smokve, vinova loza i južno voće.

Stanovi. Konstantin Porfirogenet spominje, da su K. о. pusti. Nije poznato, da bi i kasnije bilo na Kornatskim otocima većih naselja. Na otoku Kornatu nalazi se kod Tarca crkvica s ostacima neke zgrade, vjerojatno samostana, a na jugozapadnoj strani otoka Piškere (Jadro) crkvica i više ruševnih kuća, koje su bile ribarska skladišta. Na obližnjem otočiću Panitula bilo je skladište soli, a postojala je i utvrda za obranu od pirata. Ove su građevine nastale u XVI st.

Vlasnici otočja bili su zadarski plemići, koji su davali otoke u najam za ispašu ovaca ili su tamo držali kmetove, koji su im obrađivali zemlju. Danas je najveći dio Kornatskih otoka vlasništvo stanovnika iz sela Murtera i Betine na otoku Murteru. Samo otočić Glamoč, jugozapadni dio otoka Kornata i neki dijelovi polja u Tarcu i Trtuši na otoku Kornatu pripadaju stanovnicima iz sela Sali i Zaglava na Dugom otoku. Stalnih ljudskih naselja nema ni danas. U uvalama Vrulje, Bele, Lučice, Kravljačici, Šipnatama, Suhom Ratu i Stativalu ima nekoliko malih skupina kuća, koje služe za privremeno stanovanje obrađivača zemljišta i pastira. Takvih stanova ima i na otocima Žutu, Situ, Levrnaki, Piškeri i Lavsi. Od 1952 svi otoci administrativno pripadaju općini Tijesno na otoku Murteru.

K. о. bili su od velikog značenja za vrijeme ratova na Jadranu, osobito za Drugoga svjetskog rata, kad je NOV imala na njima bolnice, utvrde i skloništa. Oko polovine 1943 na području Kornata počela je djelovati prva grupa mornara minera, koja je vadila mine iz mora, rastavljala ih i eksploziv iz mina upotrebljavala protiv neprijatelja, šaljući ga našim jedinicama u unutrašnjosti zemlje (Kornatski gusari).

LIT.: Ć. Iveković, Dugi otok i Kornat, Rad JA, 1928, 235; B. Ž. Milojević, Dinarsko primorje i ostrva. Posebna izdanja SA, 1933, XCVI; S. Antoljak, Zadarski katastik iz XV st., Starine JA, 1949, 42; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JA, 1950; I. Rubić, Naši otoci na Jadranu, Split 1952; S. Antoljak, Miscellanea Jadertina, a) Kornat, Radovi Instituta JA u Zadru, 1954, II.J.·Bi.

Ribolov. Glavna lovišta srdela nalaze se po uvalama i brakovima duž južnih i jugozapadnih obala vanjskog otočnog niza. Najbolja su lovišta blizu Panitule na otočiću Piškera i Lavsa uz istoimeni otočić. Sa srdelama se često love skuše, plavice, brgljuni, šnjuri i iglice u manjoj količini. U sjeveroistočnom, unutarnjem području lovišta su na malu plavu ribu Statival, Hiljača i Dajne. Skuše i plavice love se i po unutarnjim uvalama, a osobito u Stativalu i Bocima kraj Suhog rata. U uvalama Levrnaki, Kravljačici i Vruljama love se polande, a gire po prostranim brakovima oko otoka Žuta i oko svih sjeveroistočnih otočića. Područja za dubinski ribolov povlačnim mrežama (kočama) nalaze se na otvorenu moru u jugoistočnom dijelu otočja, gdje se sjedinjuju s područjem Blitvenice, najboljim našim područjem za kočarenje. Lovišta jastoga nalaze se na otvorenu moru duž čitavog otočja do Žirja. Hlapovi se love najviše pojedinačno po unutarnjim predjelima otočja. Zbog velikog prostranstva ove otočne skupine, brojnih brakova, podmorskih hridina i grebena i bujnog podmorskog raslinstva, ovdje se nalaze mnogi položaji s kvalitetnim pridnenim vrstama riba, koje su od velikog značenja za privredni i sportski ribolov. Ribolov ludrom nalazi plodna lovišta na svim obalama otočja. Na brakovima i u obalnom pojasu sjeveroistočnog i istočnog dijela vade se spužve (najbolji su položaji oko otočića Balabre, Sita, Glamoča i Tovarnjaka).

Stanovnici Dugog otoka vrlo su rano iskorištavali more oko Komatskih otoka za ribolov. Oko 995 spominje se ribolov u Telašćici (Dugi otok), koja se nalazi u blizini Kornatskih otoka. Do 1524 lovilo se manjim mrežama potezačama i stajačicama, ali je tada Zadranin Šimun Cedolini uveo nov način lova srdela na kornatskim lovištima (vjerojatno velikim potezačama uz svijetlo vatre). Poslije sto godina imalo je mjesto Sali na Dugom otoku 60 mreža potezača za srdele i plavice. Središta lova na malu plavu ribu bila su oko otočića Piškere i Lavse. Po broju potezača za lov srdela i ostale male plave ribe K. о. bih su tada drugo središte našeg jadranskog ribolova (iza hvarsko-viškog područja). Oko 1616 ribari su davali samostanu sv. Krševana u Zadru deseti dio lovine, pa su se godišnji prihodi samostana od ribolova penjali i do 16.000 dukata. Venecija je također imala velike dobiti od ulovljene ribe i trošarine na sol. God. 1684 bile su opremljene dvije galije (pod zapovjedništvom Nikole i Petra Corponesea), koje su branile ribare na srdele od piratskih prepada. U Salima se pobirala desetina od svježe ribe i tridesetina od usoljene. Poslije 1524 ribari u Salima bili su dužni davati 200 barila usoljenih srdela godišnje za opskrbu grada Zadra. God. 1698 sporazumjeli su se ribari iz Sali i s otoka Iža о zajedničkom ribolovu na plavice i skuše u uvalama Stativalu i Čušćici, dok su ostala lovišta koristili samo salski ribari. Ribari iz Malog Iža imali su od 1772 isključivo pravo ribolova gira oko otoka Kurbe. Potkraj XV. st. love skuše na unutarnjim lovištima Kornatskih otoka šibenski ribari, a na jugoistočnim lovištima ribari s otoka Zlarina, Prvića i Žirja. Između ribara iz Sali i Zlarina reguliran je potkraj XIX. st. zajednički ribolov na jugoistočnim lovištima. Na početku XVIII. st. dolazili su ribari iz Tribunja s mrežama potezačama za gire na jugoistočna lovišta, ali im je tamo bio zabranjivan ribolov. Ribari s otoka Murtera dolaze na kornatska lovišta potkraj XVII. st., a ribari iz Tribunja na početku XVIII. st. God. 1890 sklopljena je konvencija о ribolovu između salskih i murterskih ribara. Razdioba lovišta u kornatskim vodama između šibenskog i zadarskog kotara nije pravno riješena ni poslije Drugog svjetskog rata, iako je komisija ZAVNOH-a 1945 provela privremeno razgraničenje ribolova između ta dva kotara. Na deset lovišta male plave ribe u jugoistočnom dijelu otočja redaju se sada ždrijebom ribari s otoka Murtera, a na deset lovišta jugozapadnog dijela ribari iz područja zadarskog kotara, dok su Panitula i Lavsa proglašene slobodnim lovištima.

Mreže potezače za malu plavu ribu nestale su s komatskih lovišta poslije Drugog svjetskog rata. God. 1939 bilo ih je 30, a sada nema nijedne. Velika su kolebanja u ulovu srdela na ovom otočju redovita pojava; ulov tunja i polanada u tri posljednja decenija vrlo je smanjen. Potpuno je izostao i lov gira u uvali Levrnaki na istoimenom kornatskom otoku.

God. 1945—55 Kornatski su otoci davali prosječno 25—30 t ribe po mreži plivarici.

LIT.: F. Rački, Prilog za povijest hrvatskih uskoka, Starine JA, 1877, 9; F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium JA, 1877, 7, str. 25, 49 i 123; C. F. Bianchi, Zara christiana, Zadar 1879, 2; E. Rottner, Tabularium, Zadar 1903, str. 63; P. Lorini, Ribanje i ribarske sprave, Beč 1903; T. Smičiklas, Diplomatički zbornik JA, 1904, 2, str. 273 i 1905, 3, str. 385 i 390; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, JA, 1950; V. Cvitanović, Pomorsko zanimanje Ižana, Starine JA, 1955, 45; A. M. Strgačić, Dva priloga poznavanju prošlosti ribarstva na Dugom otoku, Zadarska revija 1955. 4.J. Bi.

Narodnooslobodilački rat. God. 1942 i 1943 grupa partizana vadila je mine iz talijanskih minskih polja, demontirala ih i slala partizanskim jedinicama u unutrašnjosti radi rušenja komunikacija. Skladišta eksploziva bila su na otočićima Malom Garmenjaku i Ravi.

Poslije kapitulacije Italije svi su ovi otoci bili pod kontrolom Trećeg pomorskog obalskog sektora i važna etapna stanica između otoka Visa i sjeverne Dalmacije. U uvali Ropotnici na otoku Kornatu bila je uspostavljena t. zv. relejna stanica br. 1 za prihvat materijala i ljudi. U ožujku 1944 prebačena je s Dugog otoka na Kornate vojna bolnica, koja je potom kao pokretna ambulanta stacionirala na otocima Žaknju, Levrnaci, Piškeri (Jadri), i brodogradilišno-mehanička radionica, koja je bila smještena u zaljevu Vrulje na otoku Kornatu. Zbog zračnih napada, kojima su bile izložene manje koncentracije naših brodova u Kornatima, organizirana je i uspješno je funkcionirala na sidrištu otoka Lavse protuavionska odbrana, koju su sačinjavali teški mitraljezi i puškomitraljezi.

Dana 31. V. 1944 rano izjutra u okviru opće ofanzive na teritorij Trećeg Pomorskog obalskog sektora oko 200 njemačkih vojnika iskrcalo se na otok Kornat, između Ropotnice i Koromačne. Spalivši veći broj kuća u Vruljama i uništivši nekoliko čamaca, povukli su se istog dana s otoka. U toku noći 31. V.—1. VI. i 1.—2. VI. njemački torpedni čamci, postavljeni u zasjedu na putu Kornati—Vis, zarobili su 4 motorna jedrenjaka i 4 čamca s osobljem pokretne ambulante i brodogradilišno-mehaničke radionice i više od 300 ljudi, žena i djece iz zbjega.J. V.