KORINT (Kórínthos), 37°56 'N i 22°56 'Е, grčki grad i luka na jugoistočnom dijelu Korintskog zaljeva; 17.699 st. (1951). Razvio se 5 km sjeveroistočno od starog Korinta, koji je stradao od potresa 1858. Grad je moderno izgrađen; okolica je pretežno neplodna. Povoljan položaj na Korintskom zaljevu učinio ga je trgovačkim centrom. — Luka je mala i izložena sjeverozapadnim vjetrovima. U njoj su dva drvena gata, uz koje pristaju brodovi obalne plovidbe. Za lijepa vremena brodovi sidre sjeveroistočno od svjetionika, na dubini od 25,6 do 27,4 m, a za sjeverozapadnih vjetrova u sjeveroistočnom dijelu zaljeva pred selom Loutráki. K. je vezan parobrodskim prugama s ostalim grčkim lukama, a željezničkom prugom s Peloponezom i kopnenom Grčkom. Uvoze se industrijski proizvodi, a izvoze: korintske grožđice, ulje, masline, svila i dr.V. B.

Povijest. Dominirajući prevlakom između Peloponeza i Srednje Grčke, K. se već vrlo rano razvio u bogat trgovački grad, jedan od najvažnijih u grčkom svijetu, a i na čitavom istočnom Sredozemlju. Njegova je luka na Korintskom zaljevu bila Lehaion, od grada udaljena 2 km, a na Saronskom zaljevu Kegkherai, 10 km od njega udaljena. Od Shoinosa, sjeverno od Kegkheraia, vodio je preko prevlake put, kojim su se prebacivali manji brodovi iz Saronskog u Korintski zaljev.

K. se prvi put spominje kod Homera. Međutim, već je davno prije postojalo naselje na mjestu klasičnoga Korinta; o tome govore ostaci iz neolita, predmikenskog i mikenskog perioda. Klasični se grad razvio najranije u ← IX. st., bio je dorsko naselje, osnovano u prvom redu zbog strateških potreba, nadzora nad tjesnacem. Smješten u blizini Sikyona, koji je bio čuven po svojim ljevaonicama i radionicama posuđa, K. je uskoro postao važan trgovački centar. U ← VII. st. razvila se keramička produkcija i u samom Korintu, i njegove su vaze sve više prodirale na tržište Grčke, te zapadnog i istočnog basena Sredozemnog mora. Ostataka tih vaza nađeno je na Siciliji, u Etruriji, južnoj Italiji, Kartagi, na Rodosu, u Maloj Aziji, Atici i Beotiji, a i na istočnoj obali Jadranskog mora. Istodobno se razvila u Korintu trgovačka mornarica i brodogradnja, koja je već u početku VII. st. bila čuvena po čitavom grčkom svijetu. U okviru svoje trgovačke ekspanzije Korinćani su osnivali i kolonije: potkraj VIII. st. Korkyru, a onda i Sirakuzu.

U ← VIII. i ← VII. st. u Korintu su vladali kraljevi. God. ← 657 prigrabio je vlast u svoje ruke tiranin Kypselos (← 657 do ← 627). On je znatno proširio korintsku trgovačku mrežu i osnovao nove kolonije, u prvom redu na istočnoj obali Jonskog mora (Leukas, Solion, Anaktorion, Ambrakia). Njegovu trgovačku politiku provodio je i njegov sin Periandros (← 627 do ← 585), koji je K. doveo do vrhunca njegove moći. On je ponovo podvrgao korintskoj vlasti Korkyru, učvrstio korintski utjecaj na zapadnoj obali Akarnanije, u Iliriji i na Halkidici (Potideja). Poslije pada tiranije (← 584/83), za Periandrova nasljednika Psametiha preuzela je ponovo vlast u Korintu aristokracija. U to je vrijeme ekonomska snaga Korinta u znatnoj mjeri opala, ali je on bio još uvijek toliko jak, da je mogao aktivno pomagati svoje saveznike. Za vrijeme perzijskih ratova (u prvoj polovini ← V. st.) K. je glavno sjedište helenskog saveza. U grčkoj floti, koja se koncentrirala kod Artemisiona, sudjelovalo je 40 korintskih brodova, u bitki kod Salamine (← 480) isto toliko, a u bitki kod Mykale (← 479), korintska se mornarička momčad osobito istakla. Prijateljstvo, koje je nekad K. vezalo s Atenom, počelo se oko polovice ← V. st. kidati, uglavnom zbog sukoba između Korinta i njegove kolonije Korkyre. Sukob se zaoštrio četrdesetih godina ← V. st., kad se K. umiješao u unutrašnja obračunavanja u Epidamnosu i poslao u nj svoju posadu. Protjerani oligarhi iz Epidamnosa zamolili su za pomoć Korkyru, čija je mornarica potukla flotu Korinta i njegovih saveznika kod Leukimne (← 435). Da se zaštiti od Korinta, koji je bio najjača pomorska država Peloponeskog saveza, Korkyra pristupi Atenskom savezu i Atena joj odmah šalje u pomoć 10 trijera. Za vrijeme bitke kod otočja Sybota između Korinta i Korkyre (← 432), u kojoj je Korint sudjelovao sa 150, a Korkyra sa 110 ratnih brodova, doplovi u odsutnom času 30 atenskih brodova i Korinćani su bili prisiljeni da prekinu bitku i da se vrate u svoje baze. K. je zatim započeo diplomatsku akciju, koja je dovela najprije do istupa Potideja iz Atičkog saveza i do slanja korintskih četa u Potideju, a onda i do Peloponeskog rata (← 432 do ← 404), koji je završio potpunim porazom Atene.

K. je u polovini ← IV. st. ponovo doživio uspon, a osobito je jak bio njegov utjecaj na Siciliji. Kralj Filip II. Makedonski izabrao je K. za sjedište helenskog saveza; u njemu je on ← 337 izabran za vrhovnog zapovjednika u ratu protiv Perzijanaca, a u njemu je i savezna skupština priznala Aleksandra Velikog za hegemona. U razdoblju ← 350 do ← 250 K. je postao po broju stanovnika najveći grad, a u isto vrijeme i najživlji trgovački centar Grčke. Njegove su veze sa Sicilijom, koju je on ponovo kolonizirao, dovele do uskog kontakta sa Zapadom, a vojne Aleksandra Velikog otvorile su mu vrata Istoka. Ponovni procvat brodogradnje osigurao je Korintu dominaciju na sektoru pomorsko-trgovačkog transporta, a proizvodi domaće industrije i opet su osvajali strana tržišta. Kao glavno središte Ahajskog saveza, K. je u doba borbe protiv Rima (poslije ← 150) bio centar grčkog otpora. Pored toga, on je mnogo smetao i rimskim trgovcima, koji su namjeravali organizirati Delos kao glavni emporij u trgovini na Egejskom moru. To su bili razlozi, zbog kojih ga je Rim odlučio uništiti. Ujesen ← 146 K. je osvojen i opljačkan, sve muško pobijeno, a žene i djeca prodani u roblje. Grad je zatim bio zapaljen, a poslije požara izravnan sa zemljom.

Stotinu godina poslije ove katastrofe (← 44) Κ., po nalogu Cezara, ponovo je izgrađen kao rimska kolonija (Laus Julia Corinthus). Uskoro je postao sjedište rimskog namjesnika provincije Ahaje i nov trgovački i pomorski centar. Rimljani su jasno uočili važnost Korinta, pa su već za vladanja cara Gaja (Kaligule) i kasnije u doba Nerona namjeravali prekopati prevlaku; radovi su na terenu započeti, ali i obustavljeni. Nakon jednog jakog potresa grad se ubrzo oporavio, a car Hadrijan (prva polovina II. st.) sagradio je u njemu nekoliko reprezentativnih građevina. God. 267 razorili su Goti i Heruli donji grad Korinta, koji je međutim i dalje ostao glavni grad provincije. Kad su 395 Alarihove čete provalile sve do Peloponeza, spalile su Κ., koji se poslije toga ponovo pridigao, ali ga je 521 uništio nov potres. Istočnorimski carevi Justin i Justinijan obnovili su grad, a Slaveni su ga kod svojih provala definitivno srušili. Na mjestu nekad sjajnog grada razvilo se maleno selo, koje je 1822 oslobođeno od turske vlasti. Kad je i to selo 1858 uništio potres, izgrađen je 5 km sjeveroistočno Novi Korint (Nea Kórinthos).

LIT.: E. Maass, Griechen und Semiten auf dem Isthmos von Korinth, Berlin 1903; G. Porzio, Corinto, Lecce 1908: J. Beloch, Griechische Geschichte, Berlin—Leipzig 1927; G. De Sanctis, Storia dei Greci, I-II, Firenze 1940; The Cambridge Ancient History, IV-IX, Cambridge 1951—54.G. N.