KORČULA, najjužniji otok srednjodalmatinske otočne skupine, kojoj pripada više funkcijama i gravitacijom stanovništva nego prirodnim položajem. K. se ubraja u naše najveće otoke (276,03 km 2); Pelješcu se približila na 1270 m. Duga je 46,8 km s prosječnom širinom 5,3 (Ripna-Teklina) do 7,8 km (Ratak-Prigradica). Pruža se od rta Ražnjić, 42°55 'N i 17°12 'E, na istoku do Privale, 42°59 'N i 16°38 'Е, na zapadu, od Stračinčice, 42°53 'N i 16°52 'E, na jugu i Žukova, 42°59 'N i 16°42 'E, na sjeveru.
Ime. K. kao i mletački naziv Curzola potječu od Corcyra, najstarijeg imena, kojim su otok prvi tako nazvali kolonizirani Dorani iz grčkog grada Knidosa. U <—I st. Strabon dodaje imenu pridjev melaina ( crna), jer postoji i Krf, druga Corcyra. Ime Corcyra melaina (nigra) potječe od crnog izgleda otoka, koji je obrastao šumom bora i česmine. Konstantin Porfirogenet spominje prvi put u X. st. slavenski naziv Kurkra ili Krkar.
Građa i reljef. K. je građena od vapnenaca i dolomita gornje krede. Unutarnji je dio otoka (od Žrnova na istoku do Vele Luke na zapadu) izgrađen od trošnih dolomita, koji su najizrazitiji kod Care, Smokvice i Blata, t. j. na zapadnom dijelu otoka. Ovi su dolomiti prekinuti kod Klupca (568 m) i Dubova (449 m).
Kroz ostali dio otoka, osim krajnjeg zapadnog dijela, izgrađena od lapora, pružaju se dva pojasa rudistnih vapnenaca, koji tvore sjevernu i južnu stranu otoka i krajnji istočni dio. Vapnenci i dolomiti mjestimično su pokriveni pleistocenim brečama, pijeskom i crvenicom, koja je taložena u ranije nastalim udubinama. Prema položaju slojeva K. se sastoji od jedne velike i tri manje antiklinale na zapadnoj strani, od kojih je jedna polegla, a druge su, kao i glavna antiklinala, blago nagnute prema jugu. Otok se u istočnom dijelu pruža dinarski (od sjeverozapada prema jugoistoku), ali kod Oblika (462 m), Klupca i Glavice (208 m) skreće u smjer istok—zapad (hvarski smjer). Na tom mjestu došlo je do jakog savijanja i pucanja slojeva; to se najbolje vidi u Pupnatskoj luci, gdje se ujedno nalazi i glavna vapnena masa otoka. Reljef Korčule potpuno je u skladu sa sastavom. Dominantni su oblici otoka dva niza krških udolina, koji se od glavne vapnene mase polako spuštaju prema istoku i zapadu. Istočni niz tvore udoline Mocila, Dubrava, Žrnovsko polje i Donje Blato (1,2 m nadmorske visine), koje je podzemno spojeno s morem (1/3 površine periodički poplavljena). Na krajnjem istoku nalazi se Lumbardsko polje, pokriveno naslagama pijeska, koje su nastale nanosima vjetra u pleistocenu. Na zapadnoj su strani dva niza udolina. Prvi se pruža od Gumanaca, Kapja, Krtinje, Polja na Blatsko polje, koje je najveća zavala na otoku. Prije probijanja tunela Blato—Bristva (2241 m), polje je bilo poplavljivano od listopada do lipnja, čak i nekoliko godina uzastopce. Jezero je obuhvaćalo 178 ha površine s dubinom do 5,7 m. Drugi niz tvore Konopljica, Čaraško polje, Smokvičko polje, Sitnica, Hotinja, Gornji Lov. Sve su ove krške zavale razvijene u glavnoj dolomitnoj zoni. Depresije su međusobno odvojene nizovima otpornijih vapnenačkih bila. Glavna bila (vrsi) obrubljuju otok sa sjevera i juga i spajaju se u vapnenu masu na mjestu, gdje otok mijenja dinarski u hvarski smjer. Bila su presječena velikim brojem poprečnih suhih dolina, kojima oblici odgovaraju petrografskom sastavu. U laporastim ili pločastim vapnencima doline su blagih strana, dok su u čistim vapnencima kanjonske (Babina).
Obale. Zaljevi i uvale su potopljene erozivne forme. Ističe se razlika između sjeverne i južne obale. Sjeverna je relativno niska i pristupačna te ima nekoliko dobrih luka (Korčula, Račišće, Prigradica) i sidrišta (Banja, Babina, Rasoha, Bristva), a dobro je zaštićena od juga i istočnjaka, dok je zapadni dio dosta izložen buri. Sidrenje je povoljno zbog sastava dna i umjerene dubine. Nema strmina, pa se obala blago spušta do 60 m dubine. Obalski kraj bogat je malim zaljevima, djelomično naseljen i obrastao. Pred obalom ima mnogo vrulja.
Južna je obala mnogo strmija i nepristupačnija; strme stijene mjestimično su do 30 m visoke; u njima se nalaze obalske spilje. Ima dvije luke (Zavalatica i Brna) i veći broj sidrišta (Orlanduša, Pupnatska luka, Gršćica), koja nisu dovoljno sigurna. Zaljevi su kratki, a na južnoj obali izloženi jugu. Strmi odsjeci, 10—30 m visoki, protežu se od Ripne do Pržine, a najviši su pod Grebenom (30 m), nastali zbog otpornosti stijena, položaja slojeva i djelovanja valova s otvorena mora. Ova je obala nenaseljena, ali je odlično zaštićena od bure (zavjetrina) i pogodna za sidrenje. Brna je glavna luka na južnoj obali otoka, dobro je zaštićena od južnih vjetrova. Pržina je na istoku zaljev, koji je izgradilo more u pleistocenim pijescima. Jugozapadna i zapadna, a djelomično i sjeveroistočna obala, dobro su razvedene (sa mnogo zaljeva i otočića). Sjeveroistočna obala, koju štiti 20 otoka, građenih od otpornijih vapnenaca, obiluje plićacima, pa je opasna za plovidbu i zato je brodovi izbjegavaju. Na vanjskom otočiću Sestrice u prvoj polovini XIX. st. izgrađen je velik svjetionik, najvažnija orijentacijska točka u Pelješkom kanalu. Jugozapadna obala postala je potapanjem erodirane antiklinalne jezgre (južna antiklinala). Dolomiti, koji su izbili na površinu, jače su erodirani, a otporniji vapnenci tvore niz otoka (Trstenik, Pržnjak M. i V. Lukovac). Otoci dalje na istoku (grupe Zvirinovik, Kosor, Sridnjak), pripadaju sjevernoj vapnenoj zoni antiklinale. Vela Luka, najveći zaljev na otoku (dug 6 nm), pruža siguran zaklon od bilo kojeg vjetra, a muljevito dno omogućuje sidrenje. Najmanja je dubina u krajnjem istočnom dijelu (preko 4 m); plima s olujom stvara vrlo visoku vodu u zaljevu. Zaljev Vela Luka nastavak je glavne udoline u dolomitnoj zoni, koja se pruža iz Blatskog polja; nastao je djelovanjem diferencirane erozije. To je posljednje zaklonište brodova na putu u Lastovo.
Klimatske prilike vrlo su povoljne. Srednje siječanjske temperature nisu nikad niže od 9,8°, dok srpanjske ne prelaze 26,9°. Relativno male godišnje amplitude (17,1°) povoljne su za poljoprivredu. Dnevne su amplitude male, mrazova nema. Visoke ljetne temperature ublažuje maestral (više na istočnoj strani), koji redovito puše ljeti (9—20 h). Jako zagrijavanje susjednog kopna podržava vjetar, dok mu uski kanal povećava brzinu. Grad Korčula ima vjetra, kad ga nigdje okolo nema. Mnogo je važniji od količine (1100 mm) raspored oborina, jer su ljetni mjeseci sušni. Dominantni su vjetrovi bura, koja snizuje temperaturu na sjevernoj obali i jugoistočnjak (jugo), koji onemogućuje redovite parobrodske veze po nekoliko dana. Po klimatskim karakteristikama razlikuje se južna obala (više temperature, dominantan jugo i visoki valovi) od sjeverne obale (niže temperature, jaka bura i veća naoblaka). Unutrašnja mjesta imaju hladnije zime. Pupnat (317 m) ima svake godine redovito snijega, a temperatura je zimi ispod 0,0°. Visoke temperature, minimalna količina oborina i veliko isparivanje ljeti (VII, VIII, IX) loše djeluju na vegetaciju i uzrokuju nestašicu vode.
Vode. Tekućih voda nema. Najveći dio oborina propada kroz vapnence i ispucane dolomite i teče podzemno. To dokazuju brojne vrulje, osobito poslije kiše, kad se more uz obalu zamulji. U glavnoj dolomitnoj zoni zadržava se voda; tu se kopaju bunari, ali samo na zapadnom dijelu otoka (Blatsko polje ima 20 bunara). Voda je ozbiljan problem za cijeli otok, a osobito za istočni dio. Nedostatak vode otežava jači razvitak turizma.
Biljni pokrov. K. je naš najšumovitiji otok, ali se njegov biljni pokrov promijenio antropogenim utjecajima. Najbolje to potvrđuju toponimi Glogovac, Dračevica, Hrastova, Dubrava, Dubovo, Trsteno, Česvinice, Bristva, Žukova, Borova Glava, iako sada na tim mjestima nema šume. Česmina i bor sjekli su se za građu brodova, dok je makija uništavana za ogrev i prehranu stoke. Borovih šuma (Pinus halepensis, Pinus pinea) ima još i danas (Pupnatska luka, Karbuni, Sitnica, Prigradica), a upotrebljavaju se za smolarenje. Česmine (crnike) ima kod Unišća, Črvinovice i Dubokog dola. Dolomitni kraj, gdje je vegetacija bila bujnija, iskrčen je radi dobivanja obradiva tla i tu se nalaze glavne obrađene površine. Na njima uspijeva uglavnom loza (vrlo malo ječma i pšenice). Prijelaz iz dolomita na vapnence karakteriziran je nasadima smokava i maslina. U vapnenačkim se krajevima razvila uglavnom makija, glavni tip korčulanske šume (smrič, Juniperus phoenicae; mirta, Myrtus italica; planika, Arbutus unedo; česmina, Quercus ilex), koja obuhvaća najviše dijelove otoka. Na jugoistočnoj i zapadnoj strani otoka, na vapnenačkom tlu, nalaze se vinogradi.
Naseljenost i naselja. Na Korčuli postoji 25 stalnih naselja i veći broj povremenih. Njihov raspored uvjetovali su plodno tlo dolomitne jezgre u unutrašnjosti i dobar lučki položaj na obali. Žrnovo, Pupnat, Čara, Smokvica, Blato nalaze se u unutrašnjosti, jer na obali naselja nisu nekad bila sigurna od iznenađenja. Gospodarski su uvjeti bili tu također povoljniji. Korčula, Lumbarda i Vela Luka su dobre luke i imaju povoljan obrambeni položaj. Mlađa su naselja nastala spuštanjem stanovnika na obalu, gdje su veze sa svijetom mnogo bolje. Starim jezgrama naselja u unutrašnjosti odgovaraju mlađa obalska naselja (Blatu— Vela Luka i Prigradica; Smokvici— Вrпа; Pupnatu— Kneža; Čari— Zavalatica). Prethistorijski nalazi (kremeni i dioritni artefakti), u Jakasovoj spilji južno od Žrnova (Podkalac 144 m) ukazuju, da je otok naseljen iz unutrašnjosti na kontinentu. Kod Pupnata (Mocila) ima velik broj gromila, ali se ne zna točno, kojem vremenu pripadaju. Prema nalazima iz Lumbarde i bilješkama starih pisaca na mjestu sadašnje Korčule i Lumbarde bile su grčke kolonije.
Konstantin Porfirogenet prvi spominje Slavene, a to znači, da je njihova kolonizacija starija od X. st. Četiri naselja imaju nazive predslavenskog podrijetla (Korčula, Lumbarda, Pupnat, Čara), pa su i najstarija. Prema toponimima slavenskog podrijetla može se zaključiti, da naselja Žrnovo, Račišće, Smokvica, Blato i Vela Luka potječu iz IX. st. ili ranije. Slaveni-Neretljani naselili su otok sa zapada, jer tamo nema romanskih toponima, koji su brojni na istoku. Domaći su historijski izvori tek iz XIII. st. (Korčulanski statut). Tada počinje jače naseljivanje Korčule, koje se nastavlja kroz XV. st. Dolaskom Mlečana (1420) i provalama Turaka u XVI. i XVII. st. K. je dobila novo stanovništvo, pa ranija slavenska naselja postepeno dobivaju današnji izgled. Samo je Račišće do danas sačuvalo donesene jezične značajke (Hercegovci prebjegli pred Turcima).
Glavno je naselje grad Korčula (2414 st.), ali je po veličini manje od Blata (5676 st., 1953), najvećeg sela u Dalmaciji, smještenog na brežuljcima uz rub Blatskog polja. Čara (744 st., 1953) i Smokvica (1210 st., 1953) su na rubu dolomitne zone, a iskorišćuju dvije površine: šumu za drvo i ispašu i polje za vinograde. Vela Luka (4310 st., 1953), novije je naselje, blizu kojega se nalazi Bradat sa ostacima starih građevina. To je luka sela Blato, tipično poljoprivredno-ribarsko naselje, koje se u novije doba orijentira na brodogradnju, preradbu ribe (tvornica) i turizam. Pupnat (758 st., 1953) je najsiromašnije naselje, sa malo dobre zemlje i relativno surovom klimom. Stanovnici žive od smolarenja, sijeku drvo za ogrev i rade u Korčuli. Račišće je izrazito pomorsko naselje, koje je imalo i svoju trgovačku mornaricu; živjelo je od pomorstva, a danas najveći dio stanovnika radi u Korčuli. Žrnovo (1501 st., 1953) i Lumbarda (1235 st., 1953) snabdijevaju Korčulu voćem, povrćem i mlijekom. Samo Lumbarda gaji nešto povrtnih kultura, a osim toga se stanovnici bave i ribarstvom. Žrnovo i Lumbarda sastoje se od nekoliko zaselaka. Mnoga su naselja stradala u toku Drugoga svjetskog rata (Brdo); velik je broj stanovnika poginuo u NOB-i.
Privredne karakteristike. Glavno je zanimanje stanovnika poljoprivreda. Otok K. ima 4645 ha vinograda, 2155 ha voćnjaka (masline), 2524 ha pašnjaka, 16.120 ha šuma i 620 ha neplodnog tla. Glavni je izvor prihoda vinogradarstvo. Druga polovina XIX. st. bila je doba trgovine vinom. Radi uzgoja loze krčile su se masline. Gospodarski prosperitet (osobito poslije napada filoksere na francuske vinograde 1876—86) uvjetovao je velik porast stanovnika (1854 god. 9865 st., 1869 god 10.576 st., 1880 god. 12.387 st. 1900 god. 17.377 st.). »Vinska klauzula« (1891) omogućila je uvoz talijanskih vina u bivšu monarhiju. Posljedice su se osjetile u Dalmaciji već 1900, kad je broj stanovnika počeo opadati. K. nije u početku te krize bila pogođena; 1910 imala je 20.330 st. Poslije Prvog svjetskog rata napala je vinograde na Korčuli filoksera. Loza je propala, a vino se slabo prodavalo. Tada su počele velike migracije u prekomorske zemlje (USA, Australija, južna Afrika). Broj stanovnika opada. Iz Blata i Vele Luke iselilo se 1925 oko 3500 ljudi. Do 1931 (20.698 st.) stanovništvo ne opada zbog velikog prirodnog prirasta. Poslije 1931 počinje polagan pad broja stanovnika: god. 1948 K. ima 17.870 st., a 1953 god. 19.016 st. (porast je uglavnom nastao zbog velikog broja djece i zbog izgradnje brodogradilišta u Korčuli).
Osim brodogradilišta u Korčuli postoji i manje brodogradilište u Veloj Luci za popravak drvenih brodova. Šumske površine ekonomski se malo iskorišćuju. Smolari se u borovim šumama (Pupnatska luka) s godišnjim prihodom od 30—40 q smole. Građevno drvo iskorišćuje se minimalno. Ribarstvo je razvijeno na južnoj i jugozapadnoj strani i nešto manje na sjeveroistočnom dijelu. U Veloj Luci je nova tvornica sardina; u Vrniku, Vrbovici, Vaji i Oskorušici nalaze se kamenolomi bijelog vapnenca, a u Grebenu crnog lapora. U Korčuli su kamenoklesarske radionice.
LIT.: N. Ostoich, Compendio storico dell’ isola di Curzola, Zara 1887; В. Ž. Milojević, Dinarsko primorje i ostrva, Posebna izdanja SA, 1933, XCVI; V. Foretić, Otok Korčula u srednjem vijeku do 1420. g. Djela JA, 1940, 36; G. Perucich, L’isola di Curzola, Bologna 1942; P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JA, 1950; I. Rubić, Naši otoci na Jadranu, Split 1952; A. Jutronić, Kretanje stanovništva na srednje dalmatinskim otocima kroz zadnjih 100 godina, Geografski glasnik 1952—53.A. Kra.
Povijest. Otok je K. bio naseljen već u prethistorijsko vrijeme; neolitska obojena keramika, slična keramici iz Grapčeve spilje na Hvaru, našla se u Veloj spilji povrh same Vele Luke, a nalazi obojene keramike iz ranog brončanog doba u Jakasovoj spilji nad uvalom Rasohatica ukazuju na pomorske veze između Korčule, Sicilije i južne Italije. Negdje u < —II. tisućljeću nestaje na Korčuli starog mediteranskog stanovništva, a naseljuje se jedno indoevropsko pleme, koje pripada u ilirsku etničku skupinu. Novi stanovnici grade utvrde na brdima, a mrtvace sahranjuju pod kamenim gromilama.
U ← VI. ili najkasnije na početku ← V. st. osnovali su, vjerojatno, Knidijci na otoku Korčuli (Korkyra Melaina Crna Korčula) grad Korkyru Melainu. О kolonizaciji Knidijaca izričito govori Pseudo-Skymnos (← II. st.) u djelu Περι ήγεσις (Periégesis). Korintska vaza (vjerojatno iz ← VI. st.), nađena kod Blata na Korčuli, dokazuje također, da su u to vrijeme postojale veze između Korčule i grčkog svijeta. Korkyra Melaina bila je samostalni grčki polis (grad-državica), koji je u ← IV. st. kovao svoj novac. U tom su se stoljeću Grci s otoka Visa (Issa) naselili, u sporazumu s ilirskim stanovnicima Korčule, na mjestu današnje Lumbarde, sagradili grad, opasan bedemima i izvršili diobu zemljišta. Sačuvan je originalni natpis, koji spominje tu kolonizaciju i diobu zemljišta: to je jedan od najčuvenijih i veoma rijetkih natpisa te vrste iz ovog vremena. Ne zna se, kako se zvao novi grad, a nije poznat ni lokalitet, na kojem se nalazilo naselje Knidijaca. Ostataka grčke civilizacije našlo se na Korčuli na nekoliko mjesta: u Lumbardi i okolici, kraj Blata, a napose u Potirni.
U drugoj polovini ← III. st. Korkyru osvajaju Iliri, i ona gubi svoju samostalnost. Nakon poraza Ilira ← 229, Korkyra dolazi pod vlast Rima, koji je predaje na upravu Demetriju Hvaraninu. Kad je, međutim, ← 219 Demetrije otpao od Rima i bio pobijeđen, Korkyra je ponovo pripala Rimu. Za vladanja cara Augusta spominju se stanovnici Korčule kao smioni gusari. Sam August, da ih kazni zbog gusarstva, dolazi pod Korčulu i kažnjava ih okrutnim metodama: smaknuo jc sve mladiće, a prodao u ropstvo starije ljude. Romaniziranje Korčule išlo je sporo, jer se žilavo opirao i ilirski i grčki element na otoku; na Korčuli ima Grka i postoji kult Afrodite Pelagije još u II. st. Ostataka materijalne kulture iz rimskog doba ima iz okolice Lumbarde (villa rustica) i Vele Luke i na Pelegrinu, dok se natpisa našlo i u okolici Blata.
LIT.: P. Lisičar, Crna Korčula, Skopje 1951; G. Novak t Arheološka istraživanja na otocima Korčuli i Hvaru, Ljetopis JA, 1954, 59, str. 41—56; isti, Arheološka istraživanja na otocima Lastovu i Korčuli, ibid., 1955, 60, str. 227—230; isti, Prethistorijski Hvar, Zagreb 1955, str. 5—15.G. N.
U doba propasti Zapadnorimskog carstva (476) nalazila se Korčula u njegovim granicama, a 535 potpala je pod bizantsku vlast i proživjela sve političko-teritorijalne promjene kao i ostala Dalmacija. Hrvati su se naselili na Korčuli u prvoj polovici IX. st. Bizantski pisac Konstantin Porfirogenet (sredina X. st.) spominje Neretljane na Korčuli i veli, da na njoj imaju i svoj grad. Kad je 1000 mletački dužd Petar Orseolo navalio na Hrvatsku i s njom združenu Neretljansku oblast, Korčulani i Lastovci nisu htjeli priznati njegovu vlast, ali ih je on silom svladao. Ta je prva mletačka vlast nad Korčulom bila kratkotrajna. Točan redoslijed vlasti nakon god. 1000 kroz stanovito razdoblje teško je odrediti zbog pomanjkanja historijskih izvora, ali je sigurno, da se K. u XI.-XII. st. našla pod Zahumljem.
God. 1125—29 mletački plemić Popone Zorzi osvojio je Korčulu i otada je njome vladala njegova obitelj. Pod ovom drugom mletačkom vlašću K. je ostala do 1180, kad je zajedno s drugim gradovima i otocima došla pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Kralj Andrija II darovao je Henriku i Servidonu, knezovima Krka (pređima Frankopana), otoke Brač, Hvar, Korčulu i Lastovo, koje su oni još 1221 posjedovali. Malo poslije toga K. se nalazi pod vlašću Zahumlja, koje je tada bilo u sklopu srednjovjekovne Srbije. God. 1254 potpada K. po treći put pod vlast Mletaka. Osvojio ju je za svoju obitelj mletački plemić Marsilije Zorzi; otok ostaje pod mletačkom vlašću sve do Zadarskog mira 1358. Obitelj Zorzi nastojala je, da od Korčule stvori svoju feudalnu gospoštiju, ali je u tom nastojanju nailazila na otpor Korčulana. Zbog toga je K. ostala autonomna gradska općina, samo što je knez iz obitelji Zorzi imao neka stalna, ograničena prava. Zadarskim mirom K. s ostalom Dalmacijom dolazi pod hrvatsko-ugarskog kralja, u sklop kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Kad je 1390 bosanski kralj Tvrtko stekao područja južno od Velebita (izuzevši Zadar), pridodao je svome dotadašnjem naslovu još i naslov kralja Hrvatske i Dalmacije; tada je potpala pod njegovu vlast i Κ.; ona je priznavala suverenitet bosanskog kralja sve do 1394, kad je ponovo došla u vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon mnogih nastojanja Dubrovnika, da svoju vlast proširi i na Korčulu, Hvar i Brač, povjerio je hrvatsko-ugarski kralj Žigmund 1413 upravu tih otoka Dubrovniku, a da pritom nije donio konačnu odluku. Budući da su se otočani, osobito Korčulani, bunili protiv dubrovačke vlasti, oduzeo je Žigmund 1417 Dubrovniku upravu nad njima. Malo zatim, 1420, potpali su ti otoci pod mletačku vlast. Ovo četvrto razdoblje mletačke vlasti nad Korčulom trajalo je, kao i u ostaloj Dalmaciji, sve do 1797. Mleci su znatno ograničili dotadašnju široku autonomiju Korčule, sputavajući njezin slobodni ekonomski razvoj. Ipak nisu potpuno ukinuli autonomiju, te se K. mogla u određenoj mjeri razvijati. God. 1797—1805 K. je pod austrijskom, a 1805—13 pod francuskom vlašću. God. 1806—07, za vrijeme Rusko-francuskog rata, kad je ruska flota uplovila u Jadran, vodila se borba i oko Korčule, a Rusima je uspjelo da je u nekoliko navrata osvoje. U doba rata protiv Napoleona englesko je brodovlje bilo zauzelo važne pozicije na Jadranu okupiravši Vis, a 1813 dubrovačke otoke i Korčulu. Do 1815 Korčulom je upravljala Engleska, a onda ju je predala Austriji, koja ju je držala do kraja Prvoga svjetskog rata. God. 1918—21 bila je K. pod prvom talijanskom okupacijom, nakon koje je pripala Jugoslaviji. Druga talijanska okupacija uslijedila je u toku Drugoga svjetskog rata, 1941—43. K. se naročito istakla u Narodnooslobodilačkoj borbi protiv okupatora.
U uskom Pelješkom kanalu važan pomorsko-strateški položaj ima otok, a naročito sam grad K.; K. je bez sumnje bila nekad jako pomorsko uporište Neretljana. Kad je 1184 Stracimir, brat zahumskog kneza Miroslava, htio Korčulu podvrći Zahumlju, Korčulani su mu se oduprli, a dubrovačka flota, koja im je priskočila upomoć, zarobila je kod Korčule cijelu Stracimirovu flotu. Za mletačko-genoveškog rata Genovežani su 1298 prodrli u Jadransko more i u pomorskoj bitki kod grada Korčule porazili Mlečane. God. 1409 Korčulu je opsjedalo brodovlje kralja Ladislava Napuljca, ali ga je tu porazila dubrovačka flota. Za mletačko-napuljskog rata 1483 napuljsko je brodovlje ponovo opsjedalo Korčulu, koja se, međutim, uspjela obraniti. Prije pomorske bitke kod Lepanta 1571 jedna je eskadra turske flote ugrozila grad Korčulu, ali su Korčulani i tu opasnost suzbili.
Brodogradnja. Vjerojatno je, da je na Korčuli postojala brodogradnja već u doba Ilira i Neretljana. Sigurne podatke о njoj imamo, međutim, tek iz XIV. st. U XV. st. počela je mletačka vlast ometati brodogradnju. Na tužbu brodograditelja, 1499, bilo je određeno, da se ovdje mogu graditi brodovi najviše do 500 stara nosivosti, i to samo za naručitelje kršćane. God. 1502 povišena je nosivost na 2000 stara. Unutar tih granica brodogradnja se uspješno razvijala, te je korčulansko brodogradilište bilo jedno od najpoznatijih na istočnoj obali Jadrana. Na njemu se gradilo dosta brodova i za Dubrovnik, a mnogi korčulanski brodograditelji radili su i na dubrovačkim brodogradilištima. Odredbe dubrovačke vlade iz 1589, 1591, 1632 i iz početka XVIII. st., koje su kočile i zabranjivale gradnju i popravke dubrovačkih brodova izvan dubrovačkog teritorija, zadale su teške udarce i korčulanskoj brodogradnji. Ovi udarci, zadani korčulanskoj brodogradnji, bili su donekle nadoknađeni time, što je mletačka vlast 1623 dopustila korčulanskim brodograditeljima gradnju brodova neograničene nosivosti. Tu su tekovinu izvojevali korčulanski brodograditelji, koji su se te iste godine udružili u posebnu bratovštinu. U XVIII. st. su čak i sami Mlečani naručivali brodove u Korčuli. U Napoleonovo doba (1798 — 1815) brodogradnja je znatno opala, kasnije se opet pridigla, a iza 1860 ponovo je doživjela pad. Uzrok tom padu nije bila para, jer su jedrenjaci još uvijek prosperirali, već uvođenje vojne obaveze za brodograditelje, koji su dotad od nje bili oslobođeni. Time se znatno smanjio broj mladih radnika na brodogradilištu, a mnogi su (da izbjegnu služenju u vojsci) odlazili zauvijek u inozemstvo. Poslije 1867 opet se u korčulanskoj brodogradnji opaža napredak, ali taj nije potrajao dugo. Nakon izgradnje najvećeg broda, Fratelli Fabris, 1875, zabilježen je nagao pad. Neposredan povod tom padu bilo je osnivanje brodogradilišta u Orebiću, koje je te godine podiglo Pelješko pomorsko društvo. Na to su brodogradilište prešli korčulanski brodograditelji. Konačan uzrok propasti brodogradnje na Korčuli bila je pobjeda pare nad jedrom. Od osamdesetih godina dalje korčulanski brodograditelji grade uglavnom ribarske brodice, veslačke čamce za ratnu mornaricu, brodice, maone i motorne čamce. Osim toga popravljaju trabakule i bracere, koje također grade na Korčuli, ali u malom opsegu. Kad su, nakon kapitulacije Italije 1943, Nijemci okupirali Korčulu, znatan je broj brodograditelja prešao na Vis, gdje je radio za Narodnooslobodilačku mornaricu. Poslije Oslobođenja 1944 obnavlja se korčulanska brodogradnja. Ona dobiva pretežno industrijski karakter, pogotovu otkad je u predjelu Dominče sagrađeno veliko industrijsko brodogradilište Ivan Cetinić. Na njemu se izgrađuju samo drveni brodovi, ali se popravljaju i željezni, a uskoro će se prijeći i na gradnju brodova metalne konstrukcije. Zasad se već izrađuju aluminijski i željezni čamci za spasavanje s opremom. Manje brodogradilište postoji i u Veloj Luci. Poznate su korčulanske obitelji brodograditelja: Bonvardo, Depolo, Filipi, Foretić, Gatti, Ivančević, Kušpilić, Sambrailo, Sessa, Sladović, Smrkinić, Vilović i dr. Mnogi korčulanski brodograditelji radili su i u ostalim brodogradilištima na našoj obali, pa i u inozemstvu, gdje su osnivali brodogradilišta.
Pomorstvo. Već se u XIV. i XV. st. spominju korčulanski brodovi tipa barca, barcusium, barchaca , marciliana i charachia. K. je u to vrijeme održavala pomorsko-trgovačke veze s gradovima istočne i zapadne obale Jadranskog mora. Iako su Mleci poslije 1420 počeli stezati taj slobodni ekonomski razvoj, ipak K. i u to doba slobodno izvozi kamen, svoj važan proizvod, u Dubrovnik i druge gradove. God. 1525 mletački sindici izvješćuju, da na Korčuli ima deset brodova nosivosti 100—400 bačava, zatim mnogo manjih brodova i velik broj vještih mornara. Korčulanski pomorci služili su i na mletačkim i dubrovačkim brodovima. Pomorstvo je kasnije zamrlo, ali je u XVIII. st. opet oživjelo. Potkraj XVIII. i u početku XIX. st. imala je K. 6 brodova za veliku obalnu plovidbu. U toku XIX. i XX. st. u gradu je bilo nekoliko brodovlasnika. Poznat je velik bark Fratelli Fabris, vlasništvo obitelji Fabris, koji je zajedno s posadom propao 1892 kod Vlissingena u Nizozemskoj. Korčulani su imali udjela i u Pelješkom pomorskom društvu, a poslije i u dubrovačkim parobrodarskim društvima. Kroz XIX. i XX. st. ističu se brojni korčulanski pomorski kapetani i »meštri od broda«, brodograditelji, koji su plovili na brodu i obavljali potrebne popravke i pregradnje. Među pomorskim kapetanima u XIX. st. naročito su se istakli Frano Slavić i Dmitar Foretić.
God. 1903—14 djelovala je u gradu Korčuli Korčulanska plovidba Ivan Foretić i drugovi. Spočetka je imala mali parobrod, Prvi, a onda veći, Drugi. Društvo je održavalo plovidbu po Korčulanskom kanalu i dalje sve do Metkovića. God. 1914—26 postojalo je društvo Depolo i Smrkinić, koje je od Korčulanske plovidbe prekupilo parobrod Prvi; kasnije je imalo parobrod Dražica. God. 1915—25 djelovalo je Društvo Hum, koje je bilo vlasnik parobroda Petar Zrinski. Ta su društva u vrijeme Prvog svjetskog rata, kad su i veća društva obustavila plovidbu na relaciji Dubrovnik—Split, gotovo jedina obavljala putnički i trgovački promet između Dubrovnika i Splita s međustanicom u Korčuli.
U pomorstvu XIX. i XX. st. istaklo se naročito selo Račišće s brojnim svojim jedrenjacima, koji su u razdoblju između dva svjetska rata bili svi motorizirani. Oni su se istakli i u borbama u vrijeme Narodnooslobodilačkog rata. Poslije donošenja zakona o nacionalizaciji predani su veći brodovi iz Račišća raznim našim brodarskim poduzećima. Ali kasnije je u gradu Korčuli osnovano brodarsko poduzeće pod imenom Korčulansko-Pelješka obalna plovidba, u kojem sada djeluju i Račišćani. Jedrenjaka i kasnije motornih jedrenjaka imali su, a motornih jedrenjaka imaju i sada, također Blato i Vela Luka; Blato ima svoje lučice na sjevernoj i južnoj obali otoka, ali se danas prvenstveno služi Velom Lukom. U Veloj Luci naročito se razvilo ribarstvo.
LIT.: Spomen-spis bratovštine brodograditelja i drvodjelaca, 1868; N. Ostoich, Compendio storico dell'isola di Curzola, Zara 1878; V. Foretić, Korčula u prošlosti, Dubrovnik (revija), 1929; M. Kolin, Sa korčulanskih brodogradilišta, Jadranska straža, 1935, 12; J. Fazinić, Korčulanski brodograditelji-iseljenici, Novo doba, 1935; V. Foretić, Otok Korčula u Srednjem vijeku do 1420, Djela JA, 1940, 36; isti, Iz povijesti korčulanske brodogradnje, Brodogradnja, 1952, 1—6; V. Ivančević, Iz korčulanske pomorske prošlosti, Pomorstvo, 1952, 1; isti, Korčulanski brodograditelj Ivan Foretić, Pomorstvo, 1953, 2; N. Ostoić, Vela luka, historijsko-topografski prikaz s dodatkom Iva Ostoića, Dubrovnik 1953; V. Foretić, Korčula u prošlosti i sadašnjosti našeg pomorstva, Naše more, 1954, 2; V. Ivančević, Statistički podaci о korčulanskoj brodogradnji XIX i XX stoljeća, Pomorstvo, 1954, 4.V. F.
Ribarstvo. Gotovo se sva glavna lovišta na malu plavu ribu oko otoka Korčule nalaze na sjeveroistočnoj i jugozapadnoj strani zapadnog dijela otoka. Zbog toga se Vela Luka (na zapadnom dijelu otoka) razvila u veliki ribarski centar, prvi u Dalmaciji. Najbolja lovišta na srdele nalaze se oko otočića Proizda, u uvalama Poplat i Tri luke na zapadu, u uvali Pržina na jugozapadu i oko otočića Pržnjaka na jugu. Oko čitavog otoka nalaze se 74 lovišta male plave ribe. Na 33 lovišta otoka Korčule ribari se redaju ždrijebom, ali odlaze i na slobodna lovišta oko skupine otočića istočno od Lastova, Sušca i Kopišta, Šćedra i Lukavaca i na brakove između otoka Visa i Hvara. U korčulanskim vodama uz srdele lovi se i znatna količina bukava. Na lovištima male plave ribe u zimskim noćima (oko otočića Proizda na zapadu i oko Trstenika, Pržnjaka i Vrhovnjaka na jugu) love se iglice mrežama iglicarama. Gire se love kogolima, migavicama i giraricama u svim uvalicama i na okolnim brakovima otoka. Ribari s obalnim kočicama za gire (tartanama) odlaze najčešće na ribolov oko otočića Lastovnjaka. Brojne uvalice, brakovi i otočići s jugoistočne i južne strane otoka Korčule omogućuju sportski ribolov. Na svim brakovima i oko grebena zapadnog dijela otoka love se jastozi. Ribari s otoka Korčule odlaze na lov jastoga oko otočića Lastovnjaka, Kopišta i Sušca, gdje se nalaze naša najbogatija područja jastoga. Ribari s otoka Korčule ulove prosječno godišnje oko 1200 t, od čega otpada na samu Velu Luku 880 t, a ostalo na 9 ostalih mjesta na Korčuli.
Na obalama otoka Korčule pojavljuju se u XIII. st. dubrovački ribari, koji su već tada imali razvijen noćni lov na malu plavu ribu »pod svijeću«. Kasnije se spominju i ribari iz Korčule, koji od Dubrovčana unajmljuju ribarske brodove uz odštetu u lovini. Statut grada i otoka Korčule (potkraj XV. i na početku XVI. st.) određuje red u ribolovu mrežama potezačama, red 0 prodaji ribe na ribarnici, a stranim ribarima lovišta, alate i mreže. Ribari s otoka Korčule lovili su na početku XVII. st. potezačama oko otoka Mljeta, ali ih je u tom sprečavala Dubrovačka Republika, pa su zbog toga oko Mljeta lovili pod zaštitom ratnih mletačkih brodova. Oko otoka Korčule love 1678 zagonicom braća Botterini, ribari iz Velog Lošinja. Loveći zagonicom Lošinjani su obilazili čitavu dalmatinsku obalu, ali im je na molbu Korčulana mletački providur Dalmacije zabranio upotrebu zagonice u korčulanskim vodama. Korčulanski su ribari 1682 lovili vojgama srdele oko Palagruže, pa su zbog toga nastajali sporovi između njih i Komižana. God. 1701 Venecija je zabranila upotrebu vojgi na korčulanskim lovištima, da zaštiti lov srdela potezačama. U to su doba na korčulanskim lovištima često lovili potezačama srdele i ribari iz Trpnja, pa su na početku XVIII. st. na korčulanskim lovištima srdela nastali sporovi između ribara iz Korčule i Trpnja. Za loš ulov srdela mislilo se da su krivi lovci koralja, koji su oko Korčule vadili koralje krstastim spravama, t. zv. »inženjima«. God. 1716 nastao je spor između koraljara iz Trapania (Italija) i vlasnika korčulanskih potezača za srdele, pa je 1718 bio zabranjen lov koralja u korčulanskim vodama. Zbog slabih lovina i teških nameta gospodari mreža bili su osiromašili (1764 bilo je na Korčuli 14 potezača za srdele). Usoljene srdele izvozili su na Levant i u Molfettu sami vlasnici mreža. Oko 1840 bilo je na otoku Korčuli 30 srdelarskih potezača. Potkraj XIX. st. ribari su iz Vele Luke prodavali usoljenu ribu na sredozemnim afričkim obalama.
Noviji razvitak ribarstva na otoku Korčuli od 1911—55 vidi se iz ovih podataka: tablica
U Veloj Luci ima sada oko 150 profesionalnih ribara; u južnom dijelu otoka prevladavaju sezonski ribari. Najviše motornih ribarskih brodova ima u Veloj Luci i u Blatu, koje ima luke na obje strane otoka, u Prigradici na sjeveru i u Gršćici i Prižbi na jugu. Najveći broj plivarica ima na zapadnom dijelu otoka, gdje se nalaze glavna lovišta. Poslije Drugog svjetskog rata iznosio je ulov ribe (u t): tablica
U ukupnoj lovini jadranskih ribara FNRJ ribari s otoka Korčule sudjeluju sa 7%, a u ukupnom ulovu jastoga sa 43%.
U Veloj Luci izgradila je tvrtka C. Warhaneck iz Beča 1889 tvornicu ribljih konzerva. U Drugom svjetskom ratu bila je tvornica najvećim dijelom srušena, ali je već u 1946 osposobljena za proizvodnju. God. 1951—55 tvornica je proizvela 200 t sardina, 70 t slanih odrezaka (fileta) i 120 t usoljene ribe. God. 1955 izgrađena je nova moderna tvornica, u kojoj su 1956 instalirani uređaji za proizvodnju ljuskastog leda. Kapacitet tvornice iznosi godišnje oko 800 t konzervi; zaposleno je oko 300 ljudi.
LIT.: Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium JA, 1877, 1; V.·Bogišić i K. Jireček, Liber statutorum civitatis Ragusii, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium JA, 1904, 10; N. Ostoich, Compendio storico dell'isola di Curzola, Zadar 1878; A. Parenzo, Un’ inchiesta sulla pesca in Istria e Dalmazia, Venezia 1894; G. Sabalich, La Dalmazia nei commerci della Serenissima, Zadar 1907; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913 g., Trst 1912; D. Mikasović, Naše morsko ribarstvo u prošlom vijeku i danas, Jadranski ribar, 1937, 10; V. Foretić, Otok Korčula u srednjem vijeku, Djela JA, 1940, 36.J. Bi.
Narodnooslobodilački rat. Poslije aprilskog rata 1941 otok su okupirali Talijani, ali za sve vrijeme trajanja okupacije partijsko-partizanska aktivnost bila je veoma živa. Započela je održavanjem ilegalnog saobraćaja, a sredinom 1942, poslije osnivanja partizanskih grupa, počinju i oružana djelovanja na otoku. Zarobljavanje motornog jedrenjaka Dux, 11. VIII. 1942 kod rta Proizd, bio je povod da Talijani započnu opremati specijalne brodove za borbu protiv partizana, t. zv. NAP (natante antipartigiano) ili VCAP (vigilanza cositera antipartigiana), koji su se kasnije zvali VAP (vigilanza antipartigiana). Pored napada na neprijateljske brodove, koji su plovili u blizini obale, napadane su i neprijateljske jedinice na otoku.
Poslije kapitulacije Italije formirana je na otoku XIII. brigada i Korčulanska flotila, koja je imala 6 naoružanih brodova.
U noći 22./23. XII. 1943 Nijemci su se iskrcali s Pelješca na Korčulu. Slomivši otpor XIII. brigade, I. prekomorske i dijelova I. dalmatinske udarne brigade, Nijemci su zauzeli otok i počeli se utvrđivati. Naše su se snage povukle na Hvar i Vis. Za njemačke okupacije na otoku je uspješno djelovao manji partizanski odred. U travnju 1944 izvršen je desantni prepad; u noći 15./16. V. 1944, NB ii — Crvena zvijezda tukla je neprijateljski položaj na Pupnatu, izazvavši žestok požar i ljudske žrtve. Dana 27. VIII. 1944 tri britanske baterije prebačene I. i II. desantnom flotilom Mornarice NOVJ s Visa na Lovište, vodile su artiljerijski dvoboj s neprijateljskom baterijom na Pupnatu. Otok je oslobođen uz neznatan neprijateljski otpor 14. IX. 1944.
Desantni prepad na Korčulu (21.—25. IV. 1944). Poslije povlačenja na Vis, prvi veći desantni prepad izvršile su jedinice 26. divizije na Mljet i Korčulu. Glavnom iskrcavanju na Korčuli prethodio je dan ranije prepad diverzionog karaktera na Mljet (v.), da odvrati pažnju neprijatelja od Korčule i zadrži neprijateljske rezerve u blizini Mljeta. Neprijateljski su se utvrđeni položaji nalazili u Veloj Luci, Blatu, Smokvici, Pupnatu, Korčuli i Lumbardi, zaposjednuti sa dva ojačana bataljona iz sastava 118. lovačke divizije. Naše snage, ukupne jačine 7 bataljona iz sastava 1., 11., i 12. dalmatinske brigade, podijeljene u dvije kolone, iskrcale su se u noći 21./22. IV. na sjeverozapadnom i jugozapadnom dijelu otoka i započele napad na Velu Luku i Blato. Prvoga dana sjeverna je kolona likvidirala neprijateljske jedinice, koje su branile Velu Luku, pa zatim pružila pomoć južnoj koloni, koja je napadala Blato i postigla djelomičan uspjeh. U noći i sutradan, pod koncentričnom vatrom topova i minobacača, i poslije nekoliko juriša, neprijateljski je otpor bio potpuno skršen do 16 h. Uveče 23. IV. započelo je povlačenje na Vis. Ukupni gubici neprijatelja na Mljetu i Korčuli iznosili su 436 mrtvih i 459 zarobljenih, zaplijenjeno je 8 topova i velika količina ostalog naoružanja. Vlastiti gubici iznosili su 48 mrtvih i 184 ranjena.J. V.