KORALJNO MORE, rubno more u jugozapadnom dijelu Tihog oceana između sjeveroistočne obale Australije, južne obale Nove Gvineje, otočja Solomon, Novih Hebrida i Nove Kaledonije, obuhvaća oko 4 mil. km 2 . Ime je dobilo po mnogobrojnim koraljnim grebenima (v. Veliki koraljni greben), kojima su ispunjena plitka područja mora.
Granice. Na sjeveru je K. m. ograničeno crtom, koja se pruža južnom obalom Nove Gvineje preko otoka Gado-Gadoa (10°38 'S i 150°34 'E), grebena Uluma (Suckling), Lawik (11°43 'S i 153°56 'Е), zatim preko otoka Rennel i San Cristobal (otočje Solomon), te otočja Santa Cruz (10°04 'S i 165°4о 'Е) do najsjevernijeg otoka u otočnoj skupini Duff ili Wilson (9°48 'S i 167°ο6 'E). Na sjeveroistoku se granica pruža od najsjevernijeg otoka u skupini Duff preko otoka Mera Lava (14°25 'S i 168°03 'E) i otoka Aneityum (20°11 'S i 169°51 'E) u Novim Hebridima. Jugoistočna se granica pruža od jugoistočnog kraja otoka Aneityum prema otocima N0kanhui (22°46 'S i 167°34 'Е) preko grebena Middleton i Elizabeth (29°55 'S i 159°02 'E) te duž meridijana 159°02 'E do širine od 30°S. Na jugu tvori granicu paralela od 30°S do obale Australije, a na zapadu istočna granica Arafurskog mora (v.) i istočna obala Australije.
Zavala. Sjeverni je dio Koraljnog mora dubokomorska zavala, koja se strmo spušta u 4000 m duboku udolinu s najvećom dubinom od 4633 m. Istočno od te udoline nalazi se između dva podmorska hrpta (Novih Hebrida i Nove Kaledonije) oko 3000 m duboka uvala Novih Hebrida. Iz središnjeg dijela Koraljnog mora pružaju se prema jugoistoku dva podmorska hrpta. Zapadni se proteže od otočja Chesterfield (oko 20°S) preko otoka Lord Howe prema Cookovu prolazu (Novi Zeland), a istočni hrbat od Nove Kaledonije preko otoka Norfolk prema Sjevernom otoku Novog Zelanda. Šelf je uz sjeveroistočnu obalu Australije (Queensland) dosta uzak, iako se na 21°S proširuje gotovo do 200 nm. Na vanjskom rubu šelfa tvore koraljni grebeni Veliki koraljni greben (Great Barrier Reef), najveći na svijetu. Prema sjeveru se šelf pruža u Torresov prolaz i u Arafursko more, gdje dubine rijetko premašuju 50 m, dok su na šelfu uz južnu obalu Nove Gvineje dubine rijetko veće od 80 m.
Vjetrovi. Gotovo cijele godine prevladavaju jugoistočni vjetrovi; najjači su i najpravilniji od ožujka do srpnja. U sjevernom dijelu Koraljnog mora prekida ih ljeti sjeverozapadni monsun. Cikloni su dosta rijetki. Na južnoj obali Nove Gvineje jugoistočni vjetrovi pušu od svibnja ili lipnja do listopada, a zapadni vjetrovi prevladavaju od prosinca do travnja. U Torresovu prolazu pušu jugoistočni vjetrovi od travnja do studenoga, ali su dosta promjenljivi.
Vode. Iako je K. m. povezano na površini s vodenim masama ekvatorijalnog i južnog tropskog dijela Tihog oceana vrlo širokim prolazima, u dubini je ono poseban basen s karakterističnim termičkim osobinama. Temperatura površinskog sloja vode varira u prosincu i siječnju (ljeto na južnoj hemisferi) od 25° do 28°, a u srpnju i kolovozu (zima na južnoj hemisferi) od 22° do 25°. Od površinskog sloja vode pada temperatura pravilno prema dnu, pa na dubini od 2380 m iznosi 2,22°. Od te dubine do dna ostaje temperatura vode nepromijenjena (2,22°). Prema tome se dubinska voda Koraljnog mora (ispod 2500 m) ne miješa s ostalom vodenom masom Tihog oceana. Slanoća površinskog sloja vode varira od 34,5‰ do 35‰. Dno dubokomorske zavale Koraljnog mora pokriveno je svuda globigerinskim muljem. Koraljni sedimenti značajni su samo za plitke dijelove mora.
Struje i morske mijene. U sjevernom dijelu Koraljnog mora struje su vrlo zamršene, nepravilne, slabe i promjenljive, te ovise o smjeru vjetra u toku godine. U Torresovu prolazu struje teku za vrijeme ljeta (prosinac, siječanj i veljača) prema istoku, a u ostalo doba godine prema zapadu. Uz obalu Australije, sjeverno od luke Brisbane, teče jedna struja ljeti prema jugoistoku, a zimi prema sjeverozapadu. Ogranak ekvatorske struje Tihog oceana, koji prolazi južno od Nove Kaledonije, zaokreće u širini Brisbanea i teče prema jugu duž australske obale između kopna i grebena Middleton, Elizabeth te otoka Lord Howe.
Amplituda plimnog vala doseže na obali Australije u Koraljnom moru 2 m; najveća je za vrijeme maksimalne deklinacije Mjeseca. U Torresovu prolazu i na južnoj obali Nove Gvineje iznosi amplituda plimnog vala za živih morskih mijena oko 3 m. Plimne struje su uz obalu Nove Gvineje i južno od Torresova prolaza poludnevne i slabe, dok su u blizini Velikog koraljnog grebena i u kanalu, koji se nalazi između australskog kopna i Velikog koraljnog grebena, jake i brze (izuzetno 6 čvorova). Na smjer plimnih struja utječu vjetrovi i konfiguracija obale.
Život. K. m. pripada cirkumtropskoj regiji, koja se na južnoj hemisferi pruža do 27°S. Odlikuje se velikim bogatstvom biljnih i životinjskih rodova i vrsta. U Koraljnom su moru osobito važne biocenoze na Velikom koraljnom grebenu. Kao i sva ostala tropska mora, i K. m. obiluje morskim psima i ribama poletušama. Ribarstvo je, osim uz obalu Australije, slabo razvijeno.
Luke i promet. Najnaseljenija je obala sjeveroistočne Australije, iako nije i najpovoljnija za promet zbog Velikog koraljnog grebena, koji se proteže duž obale u udaljenosti od 20—80 nm. Dvije veće australske luke: Brisbane i Cairns služe za promet s Novom Gvinejom i ostalim otocima na sjevernom i sjeveroistočnom rubu Koraljnog mora. Južna obala Nove Gvineje s velikim zaljevom Papua nema većih naselja osim luke Port Moresby. Većih luka nema ni na otocima Solomon i Novim Hebridima. Najveća je luka u tom dijelu Koraljnog mora Nouméa na Novoj Kaledoniji. Iz južne i istočne Australije vode u Indijski ocean kroz K. m. dva morska puta: unutrašnji, između australskog kopna i Velikog koraljnog grebena, i vanjski po otvorenom moru s vanjske strane Velikog koraljnog grebena. Zbog mirnog mora služe se unutrašnjim putem ponajviše parobrodi, dok jedrenjaci zbog povoljnih vjetrova plove redovno od ožujka do rujna vanjskim putem. Brodovi, koji plove s jugoistoka, mogu se služiti unutrašnjim putem samo kroz prolaz Curtis ili kroz prolaz Capricorn.
Brodovi obalne plovidbe, koji plove između luka na sjeveroistočnoj obali Australije i Nove Gvineje, mogu se služiti mnogim prolazima u sjevernijim dijelovima Velikog koraljnog grebena. Mnogima od tih prolaza služe se i jedrenjaci zbog povoljnih jugoistočnih vjetrova, koji u tim krajevima dominiraju.
Kroz K. m. prolaze važne parobrodske pruge, koje vežu luke na južnoj i istočnoj obali Australije s lukama, u Indijskom i Tihom oceanu. Parobrodske pruge vežu Sydney preko Torresova prolaza s lukama Singapore, Balikpapan i Tarakan (Borneo), Manila (Filipini), kroz prolaz Bougainville s Yokohamom, zatim s lukom Rabaul na otoku Nova Britanija i s lukom Nouméa u Novoj Kaledoniji. Avionskim prugama spojena je luka Brisbane sa San Franciscom preko Nove Kaledonije i Havajskog otočja, dok je luka Cairns (Queensland) spojena s Rabaulom (Nova Britanija) preko luka Lae i Finch Harbour u Novoj Gvineji.
LIT.: O. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1935; Instructions nautiques No 395, Paris 1938; J. Rouch, La Mer, Paris 1939; J. Rouch, Météorologie et Physique du Globe, I—II, Paris 1941—1950; J. Rouch, Traité d’Océanographie physique, I—III, Paris 1943—1948; J. Bourcart, Géographie du Fond des Mers, Paris 1949; Limites des Oceans et des Mers, Bureau Hydrographique International, Monte-Carlo 1950.O. Oz.
POMORSKO-ZRAČNA BITKA (1.—12. V. 1942).
Za Drugoga svjetskog rata, nakon munjevita prodora Japanaca prema jugu, došlo je na Koraljnom moru do prve suvremene bitke između američkih i japanskih nosača aviona. Kako je to bila prva bitka te vrste u povijesti pomorskog ratovanja, prirodno je, da taktičko vodstvo kod oba protivnika nije bilo na visini. Upravo zbog toga bitka je bila veoma poučna i zavređuje pomnije proučavanje, to više, što je po svojim strateškim posljedicama imala presudan značaj za daljnje vođenje rata na Pacifiku.
Prvi mjeseci rata vodili su Japance od pobjede do pobjede. S neslućenom brzinom i uz neznatne žrtve osvojili su gotovo sve savezničke posjede na jugozapadnom Pacifiku, nanijevši protivniku goleme gubitke u brodovlju. Činilo se, da je san о velikoazijskom carstvu pod japanskom dominacijom postao java i da nema te sile, koja bi mogla zaustaviti pobjedonosni hod japanskog ratnog stroja. Zaneseni i opijeni svojim lakim i zapanjujućim uspjesima, Japanci odluče u proljeće 1942 nastaviti svoju ekspanziju na Pacifiku, ne čekajući konsolidiranje svojih položaja na osvojenim područjima. U tu svrhu predviđali su tri daljnja uzastopna prodora prema istoku i jugoistoku:
U prvoj fazi (prvih dana svibnja 1942) namjeravali su zauzeti otok Tulagi (sjeverno od Guadalcanala), te na njemu i u istoimenom zaljevu stvoriti flotnu i zračnu bazu; istovremeno je jaki vojni odred imao izvršiti desant u Port Moresby (na južnoj obali Nove Gvineje) i protjerati savezničke snage s otoka. Tim bi pothvatima osigurali gospodstvo u zraku nad Koraljnim morem i otvorili put za eventualno daljnje nadiranje prema Australiji i Novom Zelandu.
U neposrednom nastavku te operacije Japanci su predviđali osvajanje atola Midway i zapadnih Aleuta. Taj bi pothvat Američane lišio jedine preostale baze zapadno od Pearl Harbora i ojačao japanski obrambeni pojas prema istoku. Usto su Japanci očekivali, posve opravdano, da će napad na Midway izazvati oslabljenu američku pacifičku flotu na odlučnu bitku i pružiti im povoljnu priliku da je potpuno unište.
Najzad, u trećoj fazi, Japanci su — zauzimanjem Nove Kaledonije, te otočja Fiji i Samoa — namjeravali definitivno prekinuti američke saobraćajnice prema Australiji i Novom Zelandu.
Japanske pripreme i savezničke protivmjere. Izvođenje prvog dijela japanskog plana, što je dovelo do bitke na Koraljnom moru, bilo je povjereno vice-admiralu Inouyeu, zapovjedniku Četvrte japanske flote. Njemu podređene invazione snage pod zapovjedništvom kontra admirala Gota, sastojale su se od četiri grupe: Invaziona grupa Tulagi kontra-admirala Shime (2 flotna minonosca, 2 razarača, 1 transportni desantni brod i 7 manjih jedinica), Invaziona grupa Port Moresby kontra-admirala Kajioke (1 laka krstarica, 6 razarača, 1 minonosac, 11 transportnih desantnih brodova, 5 minolovaca, 2 tankera i 1 brod radionica), Grupa podrške kontra-admirala Marushigea (2 lake krstarice, 1 nosač hidroaviona i 3 topovnjače) i Grupa osiguranja pod osobnim vodstvom admirala Tota (1 laki nosač aviona, 4 teške krstarice i 1 razarač). Za šire osiguranje pothvata služile su t. zv. pokretne snage vice-admirala Takagia (2 teške krstarice pod njegovim osobnim vodstvom, te veliki nosači aviona Zuikaku i Shokaku, 6 razarača i 1 tanker pod zapovjedništvom kontra-admirala Hare). Usto je admiral Inouye raspolagao i sa 160 aviona (baziranih na obližnjim kopnenim uporištima) i sa 7 podmornica.
Kao ishodne operacione baze služila su flotna uporišta Rabaul (za obje invazione grupe) i Truk (za ostale odrede). Invaziona grupa Tulagi imala je, uz širu podršku flotnih odreda iz Truka, 3. V. 1942 zauzeti otok i odmah na njemu uspostaviti hidroavionsku bazu. Snage podrške i osiguranja krenule bi zatim u Koraljno more, da osiguraju pokret Invazione grupe Port Moresby, koja bi napustila Rabaul 4. V., tako da 7. V. 1942 izvrši desant. Pokretne snage admirala Takagia i Grupa osiguranja admirala Gota, koordiniranim napadom s istoka i sjeverozapada, imale su tom prilikom uništiti savezničke flotne snage, koje bi se zatekle u Koraljnom moru. Odred admirala Marushigea trebalo je da uspostavi hidroavionsku bazu na otocima Louisiade. Usto je bilo predviđeno da kopnena avijacija u više mahova bombardira Port Moresby. Nakon uništenja savezničke flote, admiral Takagi namjeravao je produžiti prema Queenslandu i zračnim napadima neutralizirati avionske baze Saveznika na sjeveru Australije. Konačno, nakon uspješno izvršena desanta u Port Moresbyu, Invaziona grupa Tulagi produžila bi prema sjeveroistoku i zauzela fosfatne otoke Ocean i Nauru (da bi se japanskoj industriji osigurale prijeko potrebne fosfatne rude).
Ovaj komplicirani i u sitnice razrađeni plan, tipičan za japanska planiranja kroz cijeli rat, imao je taj osnovni nedostatak, što se temeljio na principima kopnene taktike i strategije. Podjela snaga za vrijeme nastupanja, često potrebna i korisna pri kopnenom ratovanju, nema nikakvo opravdanje i opasna je u operacijama na moru, jer protivniku omogućuje, da nadmoćnim snagama uništi pojedine odrede. Priroda ratovanja na moru ne dopušta, da se unaprijed točno predvide sve okolnosti, tehničke i elementarne prirode, koje mogu utjecati na provedbu operacija. Uspješna provedba japanskog operacionog plana pretpostavljala je potpuno iznenađenje i posve pasivan stav protivnika, koji bi morao točno odigrati namijenjenu ulogu. Međutim, američko je vodstvo, zahvaljujući dešifriranju japanske šifre, već u sredini travnja saznalo, da Japanci spremaju pothvat na Koraljnom moru. Daljnje vijesti potvrdile su, da se radi о desantu u Port Moresby, uz sudjelovanje lakog nosača aviona Shoho i da će pothvat vjerojatno započeti 3. V. 1942 uz osiguranje jače udarne snage (2 teška nosača aviona). S obzirom na stratešku važnost Port Moresbya, kao ključnog položaja u obrani Australije i kao ishodne baze za buduću protivofanzivu prema Filipinima, Saveznici su svima raspoloživim snagama morali spriječiti namjeravam pothvat. Prema njihovoj podjeli pacifičkog ratišta, pretežni se dio Koraljnog mora nalazio na jugozapadnom pacifičkom području pod vrhovnim zapovjedništvom generala McArthura. Budući da je general McArthur raspolagao samo neznatnim flotnim snagama, zadatak da odbije japanski napad preuzeo je admiral Nimitz, zapovjednik Pacifičke flote. On je raspolagao s 5 nosača aviona, ali se nosač Saratoga nalazio u pregradnji; Enterprise i Hornet vratili su se u Pearl Harbor s napada na Tokyo tek 25. IV. 1942; prekasno, da bi stigli do 3. V. u Koraljno more. Eskadra bojnih brodova bila je prespora za suradnju s brzim nosačima aviona, a usto nije bilo ni dovoljno tankera za njezino snabdijevanje gorivom. Preostale su samo: eskadra vice-admirala Fletchera (nosač aviona Yorktown, 3 krstarice i 4 razarača) i eskadra kontra-admirala Fitcha (nosač aviona Lexington, 2 krstarice i 5 razarača). Obje su eskadre odmah upućene u K. m., gdje su se imale sastati 1. V. 1942. Nadvodne jedinice generala McArthura (2 australske i 1 američka krstarica u pratnji 2 razarača, pod zapovjedništvom britanskog kontraadmirala Cracea) imale su im se priključiti 4. V. Za snabdijevanje gorivom služio je odred od 2 tankera u pratnji 2 razarača. Zapovjedništvo nad svim odredima preuzeo je admiral Fletcher. Uoči glavne bitke (6. V. 1942) preformirani su sastavi u jedinstvenu eskadru, sastavljenu od: Udarne grupe kontra-admirala Kinkaida (5 krstarica i 5 razarača), Grupe podrške (odred kontra-admirala Cracea) i Grupe nosača aviona (2 nosača i 4 razarača), pod taktičkim vodstvom kontra-admirala Fitcha. Nezavisno od ovih snaga, na Koraljnom je moru operiralo i 11 podmornica generala McArthura. Od lokalnih zračnih snaga raspolagao je admiral Fletcher samo neznatnim brojem hidroaviona na Novoj Kaledoniji. Armijska avijacija generala McArthura (oko 300 upotrebljivih aviona, razmještenih na aerodromima sjeverne Australije i u Port Moresbyu) nije bila dovoljno izvježbana za suradnju s flotnim snagama. Zato se admiral Fletcher za zračna izviđanja uglavnom morao osloniti na avione svojih nosača.
Saveznički operacioni plan bio je vrlo jednostavan. Naređenje admirala Nimitza glasilo je: »Od 1. V. 1942 operirajte na Koraljnom moru.« U svojoj operacionoj zapovijesti od 1. V. 1942 admiral Fletcher istakao je, da je zadatak podređenih snaga: »uništiti protivničke brodove, transporte i avijaciju, kada se za to pruži prilika, radi zaustavljanja daljnjeg nadiranja protivnika na područje Nova Gvineja — otočje Solomon«.
Eskadre admirala Fletchera i Fitcha sjedinile su se u zoru 1. V. 1942 na položaju 16°i6 'S i 162°20 'E. Obje su eskadre odmah počele dopunjavati gorivo s dodijeljenih tankera. To je u ono prvo doba rata, kada posade još nisu imale dovoljno iskustva u krčanju goriva na otvorenu moru, bila dugotrajna i komplicirana procedura. Admiral Fitch držao je, da će popuna goriva trajati do 4. V., a kako su brodovi admirala Fletchera završili krčanje 2. V. predvečer, on se sa svojom eskadrom polako zaputio prema zapadu, da avionima traga za protivnikom. Admiralu Fitchu naložio je, da ga 4. V. ujutro sačeka na položaju 15°S i 157' E (isti položaj, na kojemu je za taj dan bio zakazan sastanak s odredom kontra-admirala Cracea).
Napad na Tulagi. Uzoru 3. V. 1942 odred admirala Shime iskrcao se i zauzeo nebranjeni otok Tulagi. Odredi admirala Gota i Marushigea osiguravali su desant, krstareći južno od središnjih otočja Solomon. Admiral Takagi (s teškim nosačima aviona) nalazio se još sjeverno od otočja Solomon, na pola puta između Truka i Bougainvillea, ma da je morao računati, da se protivničke snage nalaze južno od tih otoka; namjeravao je tek 5. V. s istočne strane doploviti u Koraljno more.
Admiral Fletcher saznao je predveče za izvršeni desant. Držeći, da admiral Fitch još nije potpuno nadopunio gorivo, poručio mu je po jednom razaraču, da ga 5. V. uzoru, zajedno s odredom admirala Cracea i tankerom Neosho sačeka na poziciji 15°S i 160 'E; sam se zaputio prema sjeveru, da napadne protivničke desantne snage kod Tulagia. Znao je, da protivnik raspolaže sa dva teška i jednim lakim nosačem aviona, pa je ta odluka bila vrlo riskantna. Ustvari, nije bilo potrebno da se odvoji od eskadre admirala Fitcha, jer je ona ukrcala gorivo već 3. V. u podne. Zbog zabrane radio-saobraćaja (da se ne bi odala nazočnost brodova) Fitch to nije mogao javiti admiralu Fletcheru radiom, a nije se dosjetio, da to poruči po jednom avionu. Tako se admiral Fletcher, kad se 4. V. ujutru približio na 100 nm Guadalcanalu, udaljio od ostalih brodova 250 nm i u slučaju potrebe nije mogao računati na njihovu podršku. Na njegovu sreću, japansko vodstvo nije ni pomišljalo, da bi protivnik, nakon izvršena desanta, mogao napasti desantni odred kod Tulagia. Netom je posjed otoka (3. V. oko 11 h) bio osiguran, snage podrške i osiguranja udaljile su se prema sjeverozapadu. Teški nosači aviona nalazili su se 4. V. ujutru još uvijek sjeverno od Bougainvillea i popunjavali su gorivo. Admiral Fletcher mogao je zato nesmetano napasti slabi odred admirala Shime koji se još nalazio u zaljevu Tulagi. Prvi val od 12 torpednih aviona i 28 sunovratnih bombardera s nosača Yorktown poletio je u napad oko 6 h i 30 m. Dva sata kasnije slijedio je drugi val od 27 bombardera i 11 torpednih aviona, a treći val (21 bombarder) poletio je u 14 h. Kako se to vrlo često događalo i najboljim pilotima u toku cijeloga rata, avijatičari su precijenili tipove, odnosno veličinu protivničkih brodova. Flotne minolovce i razarače držali su za krstarice, transportni brod za nosač hidroaviona, minolovce za transportne brodove, a desantne brodice za topovnjače. Bili su uvjereni, da napadaju glavni dio protivničkih snaga. Ukupno su izbacili na protivnika 22 torpeda i 76 bombi od 450 kg. Po njihovoj procjeni, potopili su: 2 razarača, 1 transportni brod i 4 topovnjače, a teško oštetili jednu ili dvije krstarice, 1 nosač hidroaviona, 1 transportni brod i 1 razarač. Zapravo je rezultat napada, prema utrošku torpeda i bombi, bio vrlo slab: potopili su samo 2 manja minolovca, 4 desantne brodice i 5 hidroaviona na vodi; jedan je razarač teško oštećen i morao se nasukati (potonuo je poslije nekoliko dana), a nekoliko je brodova bilo lakše oštećeno. Američani su pri napadu izgubili 3 aviona. Ostali su se avioni do 16 h i 30 m vratili na brod; eskadra je zatim krenula put juga.
Pokreti protivničkih snaga uoči sukoba. Uzoru 5. V. 1942 sjedinili su se svi saveznički odredi na predviđenoj poziciji. Pošto su u toku dana obnovili gorivo, predvečer su okrenuli u približni kurs od 290°, koji ih je vodio prema Novoj Gvineji. Admiral Fletcher sasvim je ispravno pretpostavljao, da će japanske invazione snage naići iz Rabaula i pošao im je u susret. Invaziona je grupa Port Moresby zaista napustila Rabaul 4. V. uvečer i plovila u to vrijeme prema prolazu Jomard (na otočju Louisiade). Grupa podrške admirala Marushigea kretala se u istome smjeru, a grupa osiguranja admirala Gota popunjavala je zalihe goriva na otocima Shortland (južno od Bougainvillea); ona je 6. V. ujutru također zaplovila prema prolazu Jomard. I pokretne snage admirala Takagia (nosači aviona), oplovivši otočje Solomon s istočne strane, u noći od 5. na 6. V. uplovile su u Koraljno more. One su se 6. V. uzoru nalazile oko 80 nm južno od otoka Nova Georgija (na središnjim otocima Solomon), a u 9 h 30 m odmah su okrenule put juga, ravno prema položaju savezničkih snaga. Admiral Fletcher je upravo u to doba ponovo zaustavio svoje napredovanje, da bi obnovio gorivo. Njegovi izviđački avioni nisu otkrili protivnički odred, jer ga je zakrivao pojas guste naoblake. Na sreću po Saveznike, admiral se Takagi pri svom napredovanju pouzdavao u izviđanje kopnene avijacije, a avioni s nosača uopće se nisu uzdizali. Budući da su se saveznički brodovi nalazili izvan zaštitnog pojasa naoblake, njegovi bi ih avioni gotovo sigurno pronašli i zatekli pri obnovi goriva. Jedan japanski kopneni avion opazio je doduše eskadru admirala Fletchera oko 11 h i javio njezin položaj, ali je admiral Takagi tu vijest primio tek idućeg dana. Tako su se protivničke snage, ne znajući jedne za druge, prije ponoći približile na 70 nm. Tada je japanski odred, radi obnove goriva, okrenuo prema sjeveru, i protivnici su se stali udaljivati. Admiral Fletcher predvečer je prekinuo krčanje goriva i produžio napredovanje prema zapadu. Prema nejasnim vijestima kopnene avijacije о kretanju protivničkih odreda, zaključio je, da će japanske invazione snage, ako ih ne zaustavi, 7. ili 8. V. proći kroz prolaz Jomard. Naredio je tankeru Neosho da ga, u pratnji razarača Sims, pričeka oko 90 nm južno od tadašnjeg položaja eskadre.
Uto su japanske invazione snage i snage podrške, odnosno osiguranja, nastavile napredovanje prema jugu. Oko 10 h30 m (6. V.) naišle su 4 leteće tvrđave, 60 nm južno od Bougainvillea, na odred admirala Gota i napale nosač aviona Shoho ali bez uspjeha. Grupa admirala Marushigea stigla je predveče do otoka Deboyne, gdje se usidrio nosač hidroaviona (da uspostavi prednju hidroavionsku bazu), a ostali su se brodovi vratili prema sjeveru, da prihvate Invazionu grupu admirala Kajioke. Ona se u toku noći polako približavala prolazu Jomard osigurana prema istoku grupom admirala Gota.
Uvodni bojevi (7. V. 1942). Pošto je admiral Takagi 7. V. oko 2 h ukrcao gorivo, okrenuo je ponovo prema jugu. Radi osiguranja invazionih snaga namjeravao je uzoru okrenuti prema zapadu, no kako još nije imao nikakvih podataka о snazi i položaju protivnika, odlučio je prije toga temeljito pretražiti predio prema jugu. Oko 7 h 30 m javio je jedan od aviona, što su uzoru poletjeli na izviđanje, da je opazio jedan protivnički nosač aviona i jednu krstaricu. Uistinu to je bio tanker Neosho u pratnji razarača Simsa, ali Japanci su bili uvjereni, da su napokon pronašli protivničku glavninu. Preko 60 bombardera sručilo se u tri naleta na američki tanker i njegova pratioca. Tri teške bombe pogodile su razarač Sims i on je, raspolovljen, odletio u zrak. Tanker Neosho primio je šest punih pogodaka, a usto se na nj sručio i jedan gorući protivnički avion. Pretvoren u nepomičnu plamenu podrtinu, plutao je puna četiri dana. Tada je jedan američki razarač preuzeo preživjela 123 člana posade i potopio brod torpedom. Japance je taj napad stajao šest aviona.
Dok su japanski avioni napadali na tobožnji nosač aviona, admiral Fletcher s pravim nosačima nalazio se oko 100 nm južno od otoka Rossel (na otočju Louisiade). Budući da još nije saznao, gdje se nalaze protivnički teški nosači, želio je, prije nego produži plovidbu prema zapadu, uputiti svoje avione u potragu za njima, te je oko 7 h okrenuo prema sjeveru. Da protivničke invazione snage ne bi uto prodrle kroz prolaz Jomard, naredio je odredu admirala Cracea, da produži u dotadašnjem kursu i da ih napadne. Na taj način oslabio je s jedne strane artiljerijsku protivavionsku obranu svoje eskadre, a s druge strane lišio je snage admirala Cracea zračne zaštite lovaca i izložio ih napadima protivničke avijacije. Stoga je ta odluka kasnije bila izvrgnuta dosta oštroj kritici. Kako se moglo očekivati, odred je admirala Cracea privukao na se japanske kopnene avione. Već oko 8 h opazio ga je jedan izviđački avion, a kada se odred (oko 14 h) približio južnoj strani prolaza Jomard, napale su ga snažne formacije protivničke avijacije. Protivavionska artiljerija odbila je prvi napad 11 lakih bombardera, a kad je iza toga eskadrila od 12 aviona izbacila na brodove 8 torpeda, oni su ih vještim manevrom izbjegli i artiljerijom oborili 5 napadača. Malo zatim naišao je treći val od 19 teških bombardera, ali bombe, izbačene iz velike visine, nisu pogodile nijedan brod. Netom su ovi japanski napadi bili odbijeni, pomutnjom su brodove napala tri teška bombardera generala McArtura i umalo nisu pogodili jedan razarač. Prema izvještaju japanskih avijatičara, oni su pri napadu potopili jedan bojni brod i jednu tešku krstaricu, a jedan bojni brod pogodili torpedom. Američki piloti McArtura bili su nešto skromniji: javili su da su pogodili samo jednu krstaricu. Odred admirala Cracea produžio je vožnju prema zapadu, ali nije naišao na protivničke jedinice. Idućeg dana, kad je saznao da su Japanci odgodili namjeravam desant, vratio se u svoju bazu u Australiji.
Pošto je admiral Fletcher s glavninom okrenuo prema sjeveru, uputio je nekoliko aviona na izviđanje. Nešto nakon 8 h primio je prvu obavijest о protivniku. Jedan od izviđača javio je, da je na poziciji 10°3 'S i 152°27 'H opazio: »dva nosača aviona i 4 teške krstarice«. Prema sastavu najavljenog odreda Fletcher je bio uvjeren, da su napokon pronađeni protivnički teški nosači aviona; odlučio ih je odmah napasti. Do 10 h30 m poletjela su u napadaj 93 aviona; samo 45 ih je ostalo kod nosača za zračno osiguranje eskadre. Netom je uzletio posljednji avion, vratio se izviđač, koji je javio položaj i sastav protivnika. Uspostavilo se, da je vijest o protivniku bila krivo šifrirana, zapravo je glasila: »2 teške krstarice i 2 razarača«. Uistinu, kako se kasnije ustanovilo, bio je to odred admirala Marushigea (2 stare lake krstarice i 2 ili 3 male topovnjače). Za opoziv aviona bilo je prekasno i američke su se snage zatekle u dosta kritičnom položaju, jer su međutim i japanski izviđački avioni otkrili položaj Fletcherove eskadre. Oko 8 h30 m saznao je njezin položaj admiral Goto, te se nosač aviona Shoho počeo spremati za napad. Sreća je bila naklonjena američkim snagama. Nešto poslije 11 h, kad su se prvi američki avioni približavali svome cilju, jedan od njih je opazio, 25—30 nm desno od kursa, protivnički nosač aviona u pratnji nekoliko teških krstarica i razarača. Bio je to odred admirala Gota, s nosačem Shoho. Svi su avioni skrenuli prema novom cilju i koncentrirali svoj napad na japanski nosač. Pogođen velikim brojem bombi i torpeda, on je u 11 h 35 m potonuo. Tri američka aviona izgubljena su pri napadu, a ostali su se do 13 h40 m vratili na svoje nosače. Admiral Goto, nakon napada, povukao se s ostalim brodovima prema sjeveroistoku.
Mnogo važniji od potapanja japanskog nosača aviona bio je posredni uspjeh, što ga je Fletcher postigao svojim pokretima. Kad su naime japanski izviđački avioni (7. V. ujutru) otkrili odred admirala Cracea i eskadru admirala Fletchera, naredio je glavni zapovjednik japanskih snaga, vice-admiral Inouye, da se invazioni odred, s obzirom na blizinu protivničkih snaga, privremeno vrati prema sjeveru. Potom je odložio desant za dva dana.
Oko 15 h bili su avioni na američkim nosačima ponovo spremni da uzlete. Kako međutim admiral Fletcher još uvijek nije pronašao japanske teške nosače aviona, a iz prisluškivanih protivničkih radiovijesti razabrao je, da su Japanci saznali njegov položaj, to je morao računati, da će ga uskoro napasti japanski avioni. Zato je odustao od ponovnog napada na odred admirala Gota. Usto se i vrijeme pogoršalo, te nije bilo podesno, da pošalje avione u potragu za japanskim nosačima, pogotovu što je, s obzirom na poodmaklo doba, bilo malo vjerojatno, da bi ih mogao napasti prije mraka. Smatrajući, da će protivničke invazione snage idućeg dana ujutru stići do prolaza Jomard (odluka о povlačenju tih snaga bila mu je tada još nepoznata), nastavio je plovidbu prema zapadu. Uto je admiral Takagi (oko 16 h30 m) uputio 15 torpednih aviona i 12 bombardera sa svojih nosača, da potraže i napadnu Fletcherove snage. Zbog tmurna vremena avioni nisu pronašli američku eskadru, ali su na povratku (nakon zalaza sunca) prošli tako blizu nje, da su se sukobili s američkim lovcima zračnog osiguranja. U zračnim borbama lovci su oborili 9 japanskih aviona, a izgubili dva svoja. Neki su japanski avioni na povratku naišli ravno na američke nosače. U polumraku zamijenili su ih za vlastite i počeli davati svjetlosne signale za spuštanje. Tek kad je protivaeroplanska artiljerija oborila jednog od njih, spoznali su svoju zabludu i odletjeli. Od preostalih aviona samo ih se šest spustilo u mraku na svoje nosače, a 11 ih je stradalo kod slijetanja.
Susret s japanskim avionima ukazivao je na blizinu protivničkih nosača aviona; prema podacima radara, činilo se, da se nalaze samo 30 nm istočno od američke eskadre (uistinu bili su udaljeni oko 90 nm). Zato je admiral Fletcher pomišljao, ne bi li ih u toku noći napao krstaricama i razaračima; ipak mu se ta zamisao pričinila suviše riskantnom. Admiral Takagi razmatrao je također mogućnost noćnog napada na Fletcherove snage, ali je iz istih razloga odustao od toga. I admiral Inouye došao je na istu pomisao, pa je već bio naredio odredima admirala Gota i Marushigea, da u noći napadnu na američke snage, ali je nešto prije ponoći opozvao svoj nalog. Umjesto toga naredio je, da se oba odreda, zajedno s invazionim snagama, vrate u Rabaul. Odred admirala Takagia krenuo je oko 22 h prema sjeveru, a eskadra admirala Fletchera (oko ponoći) prema jugoistoku; oba su admirala imala čvrstu namjeru, da uzoru idućeg dana potraže protivnika i da ga napadnu.
Dvoboj nosača aviona (8. V. 1942). Ploveći u suprotnim kursovima, protivnici su se u toku noći međusobno udaljili. Japanski je odred pritom još dublje zašao u zaštitni pojas naoblake na sjeveru, a američka se eskadra uzoru zatekla pod vedrim nebom. S druge strane, Američani su bili u prednosti, jer su imali radar. To im je omogućilo, da opaze približavanje protivničkih aviona na daljini od preko 50 nm, a usto su mogli pomoću radara usmjeriti svoje avione prema protivniku. Japanci su naprotiv, morali otkrivati protivnika samo vlastitim očima. Brojčano bile su protivničke snage približno podjednake (admiral Fletcher imao je jednu krstaricu i jedan razarač više od protivnika, a ukupan broj ispravnih aviona na nosačima iznosio je uoči bitke: 122 na američkoj, a 121 na japanskoj strani). Neznatnu brojčanu nadmoć Američana nadoknadili su Japanci boljom taktičkom uvježbanošću svoga sastava, a usto je japanska torpedna avijacija u taktičkom i tehničkom pogledu bila mnogo savršenija od američke.
Rano uzoru 8. V. uputila su oba protivnika svoje izviđače u potragu za neprijateljem. Prvu vijest о protivniku primio je admiral Fletcher oko 8 h30 m. Jedan je izviđački avion javio, da se protivničke snage nalaze oko 170 nm sjeveroistočno od američke eskadre. Gotovo istodobno razabrao je Fletcher iz prisluškivanih protivničkih radio-vijesti, da je i njegov položaj otkriven. Naredio je, da avioni s oba nosača odmah polete u napad, a oko 10 h obavijestio je generala McArthura о položaju protivnika i vlastite eskadre. Očekivao je, da će se McArthurovi avioni pridružiti napadu, ali je kopnena avijacija toga dana izvršila samo jedan bezuspješni napad na invazionu grupu admirala Kajioke.
Nešto poslije 9 h krenulo je 39 aviona s nosača Yorktown prema protivniku. Pronašli su ga malo prije 11 h, ali je nosač Zuikaku (sa svojim osiguranjem) u gustoj kiši ubrzo nestao iz vida. Stoga su se avioni oborili na nosač Shokaku; no torpedni avioni ispalili su svoja torpeda s prevelike daljine, tako da nijedan nije pogodio, a bombarderi su postigli samo dva pogotka bombama. Avioni s nosača Lexington krenuli su u napad deset minuta kasnije, a imah su još slabiji uspjeh. Na putu su zapali u guste oblake, te je samo 4 bombardera, 11 torpednih aviona i 6 lovaca (oko 11 h i 40 m) pronašlo protivnika; ostala 22 aviona morala su se vratiti neobavljena posla. Torpedni avioni opet nisu postigli nijedan pogodak, a samo jedna bomba pogodila je nosač aviona Shokaku. Zbog nastale štete na palubi njegovi avioni nisu više mogli uzlijetati, te je brod morao napustiti borbu. Američki avijatičari bili su uvjereni, da su ga potopili.
Dok je prva grupa američkih aviona (s Yorktowna) napadala na protivnika, približavali su se japanski avioni američkoj eskadri. Oko 70 ih je poletjelo s japanskih nosača u napad, istodobno s prvom grupom američkih aviona. Nešto prije 11 h, kad su se približili američkim nosačima na 70 nm, opaženi su na radaru, ali je američka zračna zaštita bila preslaba da bi odbila napad; malobrojni lovci nisu mogli spriječiti prodor protivničkih aviona. Oko 11 h20 m napali su torpedni avioni na nosač Lexington s oba boka; bilo je nemoguće izbjeći svim torpedima, te su dva pogodila lijevi bok. Na brod su gotovo u isti čas napali bombarderi i postigli dva pogotka lakim bombama. Nosač Yorktown bio je bolje sreće. Torpedni su ga avioni napali samo s jedne strane, tako da je mogao izbjeći svim torpedima, a bombarderi su ga pogodili samo jednom teškom bombom. Kako se isprva činilo, ni jedan ni drugi nosač nije bio teže oštećen, iako su japanski piloti javili, da su potopili oba nosača, a teško oštetili jedan bojni brod ili krstaricu.
Za svih ovih napada izgubili su Japanci ukupno 43, a Američani 33 aviona. Preostali japanski avioni vratili su se na svoje brodove do 13 h,а američki do 14 h. Iako su Japanci imali još 40, a Američani barem još 50 upotrebljivih aviona, ni jedan od protivnika nije ponovio napad; vjerojatno su se pouzdali u pretjerane vijesti svojih pilota о uspjehu prvoga napada. Američka eskadra krenula je nakon napada put juga, a japanske su se snage udaljile prema sjeveru. Štete na oba američka nosača bile su ubrzo odstranjene, požari pogašeni i avioni su se nesmetano spuštali na palube.
Bilo je 12 h47 m, kad je niz uzastopnih jakih eksplozija potresao nosač aviona Lexington. Iskra jednog generatora izazvala je eksploziju plinova, koji su nastali zbog propuštanja benzinskih tankova nakon eksplozije torpeda. Bili su uzaludni svi napori da se spasi brod; nešto poslije 17 morala ga je posada napustiti; jedan razarač ispalio je nekoliko torpeda na podrtinu i ona je u 20 h potonula. (Spasila se gotovo cijela posada, 2735 ljudi; na brodu su ostala samo mrtva tijela 216 ljudi, poginulih za vrijeme napada i od kasnijih eksplozija; 19 aviona spustilo se na nosač Yorktown, a 36 oštećenih aviona potonulo je s brodom.)
Povlačenje i zaključak. Noću su američki brodovi nastavili vožnju prema jugoistoku, a zatim prema istoku i uplovili u svoje baze na južnom Pacifiku. Uto su na jug doplovili nosači Enterprise i Hornet, ali je admiral Nimitz, malo zatim, zbog očekivanog napada na Midway, pozvao sve brodove, da se žurno vrate u Pearl Harbor. Japanske snage, koje su nakon napada plovile prema sjeveru, primile su oko ponoći nalog vrhovnog zapovjednika flote, admirala Yamamota, da potraže i »unište« ostatke protivničkih flotnih snaga. Iako je admiral Takagi jedva mogao očekivati, da će još zateći protivnika, on je 9. V. u 2 h promijenio kurs i prokrstario Koraljnim morem prema jugu. Idućeg dana u podne pridružile su mu se i krstarice admirala Gota, ali su sva traženja ostala bez uspjeha. Konačno su svi brodovi 11. V. primili nalog, da se vrate u svoje baze. Admiral Inouye ponovo je odložio desant u Port Moresby na 3. VII. 1942. Zbog daljnjeg razvoja dogođaja morao je najzad potpuno odustati od desanta. Odred admirala Shime zaputio se 10. V. 1942 prema otocima Ocean i Nauru, u namjeri da ih zauzme. Na putu je jedna američka podmornica potopila njegov admiralski brod, a kako su u blizini oba otoka zapaženi američki nosači aviona ( Enterprise i Hornet), Japanci su odustali od desanta, i odred se vratio u Rabaul neobavljena posla. Tek potkraj kolovoza 1942 japanske su čete bez otpora zauzele oba otoka, i oni su ostali u njihovu posjedu do kraja rata.
Mjereno po tonaži potopljenog brodovlja, Japanci su postigli tijesnu taktičku pobjedu, ali je u strateškom pogledu pobjeda nesumnjivo pripala Američanima. Zauzimanje Port Moresbya (a to je bila glavna svrha japanskih operacija) bilo je spriječeno. U zaljevu Tulagi Japanci nisu dospjeli izgraditi jaču bazu, budući da su Američani zauzeli otok i zaljev potkraj godine (v. Guadalcanal), a privremenu hidroavionsku bazu na otoku Deboyne morali su Japanci napustiti zbog stalnih napada kopnene avijacije generala McArthura. Gotovo jednako važan, ako ne i važniji uspjeh postigli su Američani time, što su privremeno onesposobili za borbu nosače aviona Shokaku i Zuikaku. Da su ta dva najveća japanska nosača aviona poslije četiri tjedna mogla sudjelovati u bitki kod Midwaya, bio bi posve drukčiji tok te presudne bitke i ona bi vjerojatno završila pobjedom Japanaca.
Moralni učinak strateške pobjede Saveznika u toj prvoj ravnopravnoj bitki između nosača aviona, a nakon niza neprekidnih poraza, bio je velik. Bezbrojne taktičke pogreške u vodstvu bitke na savezničkoj, a još više na japanskoj strani, služile su Američanima kao korisna pouka za buduće operacije. Mnogi tehnički nedostaci američkih nosača aviona i flotne avijacije, uočeni za vrijeme bitke, ubrzo su bili odstranjeni; odmah nakon bitke povećan je omjer lovaca na nosačima prema ostalim vrstama aviona; zastarjeli tipovi aviona bili su uskoro zamijenjeni suvremenima, a postepeno su bila usavršena torpeda i taktika torpednih napada, kao i taktička upotreba avijacije uopće.
LIT.: E. J. King, U. S. Navy at War 1941—1945. Official Reports to the Secretary of the Navy, Washington 1946; United States Strategic Bombing Survey, The Campaigns of the Pacific War, Washington 1946; W. D. Puleston, The Influence of Sea Power in World War II, New Haven, London 1947; E. Delage, Six ans de guerre navale, Paris 1950; J. Creswell, Sea Warfare 1939—1945, London, New York i Toronto 1950; S. E. Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Vol. IV, Boston 1950; R. Grenfel, Main Fleet to Singapore, New York 1952.Z. V.