KORALJNI GREBENI, vapnenačke tvorbe, koje nastaju u tropskim morima djelovanjem raznih vapnenačkih organizama, u prvome redu koralja. Nastaju u vodama određenih fizikalnih i kemijskih svojstava. Mogu nastati samo na tvrdu dnu, na kojemu se mogu pričvrstiti, i to uvijek u plitkoj vodi s optimumom između 15—30 m; ne mogu uspijevati u dubinama većim od 50 ili 60 m. Nadalje, mogu se dobro razvijati samo u osvijetljenim slojevima, jer njihovi polipi imaju u crijevnim stijenkama ili u crijevnom prostoru gusto naselje simbiotskih alga, zooksantela, kojima je potrebno svijetlo za fotosintezu. Te male alge snabdijevaju polipe, barem djelomično, hranom i kisikom, koje proizvode u procesima fotosinteze.

Iako je postanak i razvitak koraljnih grebena ograničen na najgornji stupac vode do 50 ili 60 m dubine, ipak koraljne tvorbe postoje i u velikim dubinama preko 1000 m. To dolazi odatle, što je morsko dno, na kojemu su grebeni nastali, naknadno utonulo, ili se razina vode iznad njih izdigla.

Drugi je preduvjet za postanak i bujan razvitak koraljnih grebena čista, prozirna i normalno slana (oko 35‰) voda. K. g. nisu osjetljivi prema abnormalno visokoj slanoči (kakva je, na рr., u Crvenome moru), ali su osjetljiviji prema znatnijem oslađivanju. Stoga ne dolaze u blizinu riječnih ušća. Isto tako ne podnose ni znatnija onečišćenja vode suspenzijom mulja, pa ne rastu ni u blizini aktivnih vulkana, koji svojim pepelom uništavaju koralje.

Za bujan razvitak koraljnih grebena potreban je i određen stupanj gibanja vode, koje ne smije biti ni prejako ni preslabo. Stoga k. g. slabo uspijevaju na jako izloženim rtovima i u dobro zaklonjenim uvalicama, jer se tu slabo osjećaju struje morskih doba. Prejako udaranje vode sprečava larve koralja da se pričvrste uz osnovu. Ako uopće nema gibanja vodenih čestica, jako se talože suspenzije mulja, pa teže pritječu sitna planktonska bića, kojima se koralji hrane.

Budući da su k. g. stenotermni organizmi, osnovni je preduvjet za njihov razvitak visoka i približno jednolična temperatura, koja ne smije pasti ispod 10°. Srednji godišnji iznosi ne smiju biti manji od 20,5°, ni godišnja kolebanja veća od 6°. Za njih je optimalna temperatura oko 23,5°. Zbog toga rastu samo u području tropa, i to u geografskoj zoni između 30°N i 27°S (sl. 1). Ni u toj zoni njihov razvitak nije posvuda jednak. Zbog nejednake podjele temperature na obalama toplih mora njihov je razvitak bujniji u zapadnim nego u istočnim dijelovima tropskih oceana. Slabije su razvijeni duž zapadne obale Srednje i Južne Amerike, nego u području Polinezije, gdje izgrađuju čitave arhipelage. Isto tako slabije su razvijeni duž zapadne afričke obale, i to zbog konvekcijskih struja i nadiranja dubinske vode prema površini. Visoka temperatura prija potrebama metabolizma grebenastih organizama i smanjuje topljivost ugljične kiseline i vapnenca u morskoj vodi, što olakšava njihovo taloženje od strane koralja i drugih vapnenačkih organizama.

K. g. su najbogatija životna zajednica mora, u čijoj izgradnji sudjeluje velik broj životinjskih i biljnih vrsta. Među njima glavni posao vrše koraljni polipi, i to na prvome mjestu polipi iz grupe kamenih koralja ili madreporarija, napose rodovi Parites (sl. 2), Madrepara (sl. 3), Meandrina, Fungia i drugi. Njihovo mekano tijelo nalik je na čašicu, koja je donjom ravnom plohom prirasla na čvrstoj podlozi, a na gornjoj nosi, oko jedinog usnog i ujedno izmetnog otvora, vijenac vitkih i sagibljivih lovaka, kojima se hrane, t. j. hvataju sitne hranjive (planktonske račiće i t. d.) čestice i prinose ih ustima te ih onda probave u jedinoj tjelesnoj šupljini, u t. zv. probavnoj duplji. Međutim, za postanak grebena najvažnije je, da polipovo tijelo izlučuje oko sebe i u sebi vapnenački skelet radijalne građe i čašastog oblika. Skeleti rastu neprestano u dužinu prema svijetlu, t. j. prema površinskoj vodi, i u gornjim, najmlađim dijelovima ostaju polipi, dok se donji dijelovi skeleta potpuno ispunjavaju kompaktnom vapnenačkom građom. Rastenje skeleta, i prema tome vapnenačkih grebena, u visinu iznosi 5—10 cm u jednoj godini. Polipi se množe nespolno, pupanjem, i tako nastaju razgranjene kolonije, u kojima pojedine jedinke ostaju povezane ne samo zajedničkim skeletom, nego i probavnom dupljom radi zajedničke ishrane. Međutim, polipi se množe i trepljastim larvama, koje valovi i struje raznose i tako rasprostiru koralje nadaleko u prostor. Iako madreporarije zauzimaju najvažnije mjesto u izgradnji koraljnih grebena, sudjeluju kod toga i drugi koralji, pa i drugi životinjski i biljni organizmi. Tako od alcionarija porodica biporida ( Tubipora sa skeletom u obliku orguljnih cijevi) i hidroidi iz porodice mileporida (osobito Millepora alcicornis), a manje crvi cjevaši, neki briozoi i sićušne foraminifere. Konačno i neke vapnenačke alge izgrađuju koraljne grebene, napose vrste iz rodova Nullipora, Lithothamnion, Lithophyllum i Halimeda.

Što su vode toplije, to je veći broj organizama, koji izgrađuju koraljne grebene. Tako na pr. u izgradnji koraljnih grebena Crvenog mora sudjeluje oko 130, a u hladnijim vodama duž zapadne Afrike samo oko 60 vrsta.

K. g. različita su oblika. Odavna se razlikuju: obalni ili rubni grebeni, barijerni grebeni i atoli (sl. 4). Obalni dolaze neposredno uz obalu otoka ili kopna i već se za niske vode obično pomaljaju kao najdonji dio obale. Barijerni grebeni idu paralelno s obalom (kopna ili otoka) i od nje su odijeljeni uskim ili širokim (do nekoliko desetaka metara) kanalom ili lagunom. Oni stoga opkoljuju otoke u obliku prstena. Vanjska im strana obično pokazuje strm, a unutrašnja blag pad. Atoli su samostalni koraljni grebeni, koji pokazuju oblik prstena ili potkove i zatvaraju u sredini slobodnu vodu ili lagunu. Izdižu se obično samo nekoliko metara iznad visoke vode. Postanak barijernih grebena i atola svodi Darwin na poniranje obala. Rast koralja počinje blizu obale, odnosno na njoj samoj u većoj ili manjoj dubini (do 50—60 m). Ako obala počne ponirati s koraljnom građom i pritom ona raste dalje, nastat će barijerni greben. Ako obala s koraljnom građom pripada manjem otoku, i taj postepeno potpuno utone ispod razine morske, a pritom koralji ne prestanu sa svojim izgrađivanjem, nastat će prstenast atol. Prema tome bi atoli bili »nadgrobno kamenje« potonulih otoka. Darwinovo je tumačenje о postanku barijernih grebena i atola zbog svoje jednostavnosti i uvjerljivosti opće prihvaćeno. Ipak, ono ne zadovoljava u svim slučajevima, jer ima barijernih grebena i atola, koji nastaju na stacionarnim obalama bez ikakva poniranja. S druge strane, ima slučajeva, u kojima susrećemo sve osnovne oblike koraljnih grebena na istom području (na Tahitima, na otočju Fiji i t. d.). Očito u formiranju grebena i njihovih laguna sudjeluju i faktori abrazije i erozije, koje uzrokuju atmosferski agensi i morska voda svojom mehaničkom i kemijskom djelatnošću.

Osim ovih osnovnih oblika koraljnih grebena postoje i t. zv. koraljni otoci. Oni nisu u cjelini rezultat biologijskog izgrađivanja, jer koralji ne mogu rasti ni graditi iznad razine vode. Tu pomaže i more. Mehanička snaga valova i mlatanja otkida veće komade s rubova grebena i baca ih na gornju plohu (platformu) već izgrađenih grebena. S većim komadima pristižu i manji, a i pijesak, i tako koraljna ploha može narasti do 2 i više metara iznad morske razine. Pridolazi također i guano ptica, a kad vjetar ili voda donesu sjemenke, razvija se prva vegetacija, za koju je napose značajna kokosova palma. Postanak vegetacije prate razne životinje: amfibijski raci i puževi, kukci i ptice, a konačno dolazi i čovjek.

Koraljni grebeni predstavljaju svojom spužvastom građom te bogatim i kompliciranim sistemom cijevi i šupljina osobit biosistem, koji je izvanredno prikladan za boravak, skrivanje i pašu velikog broja životinjskih vrsta. Neke su od njih upravo značajne za ovu bogatu tropsku biocenozu. Tu susrećemo neobično velike (do preko 1 m široke) moruzge iz grupe diskosomatida, velike ježince dugih obojenih bodlja, živo obojadisane morske zvijezde, neke polihetne crve, među njima zelenu eunice ( Eunice viridis, sl. 5), koja je poznata pod imenom palolo. Ovaj crv koraljnih grebena Južnoga mora (otočje Fiji, Tonga, Gilbert, Novi Hebridi i t. d.) proizvodi spolne produkte samo u stražnjim dijelovima tijela, koji se nakon dozrijevanja otkidaju. U to doba crvi napuštaju svoja skrovišta na koraljnim grebenima i dižu se prema površini slobodne vode u golemim količinama, tako da ih domoroci (za koje predstavljaju omiljelu poslasticu) grabe košarama. Ta se svečanost i za crve i za domoroce vrši dvaput u godini, i to u točno određene dane, dan prije i na dan posljednje mjesečeve četvrti u listopadu i studenom. Među koraljima žive i mnogi puževi. Osobito je značajan Magilus, koji ima uspravnu i samo u najstarijem dijelu uvijenu kućicu. Značajna je također i golema školjka Tridacna, koja ima do 250 kg teške ljušture. U mekanoj vapnenačkoj građi koralja žive ukopane neke školjke, napose Lithodomus i Lithophaga. Među koraljnim grebenjem živi i bisernica (Margaritana margaritifera), nemirno tumaraju brojni raci, kao Trapezia (sl. 6) sa neobično jakim škarama i mnogi alfeidi (sl. 7), mali dugorepi raci, poznati po svom glasnom pucketanju, t. j. udaranju škarama. Među koraljima tumara i veći broj ribljih vrsta, koje se ističu živim bojama, a najbrojnije su zastupane Scaridae i Labridae. Neke su od tih riba neobična oblika, tako napose rodovi Balistes (sl. 8), Zancleus (sl. 9), Ostracion, Diodon i dr.

Očito je, da se kod tolike naseljenosti brojnih životinja na malom prostoru u biocenozi koraljnih grebena zapaža veliko natjecanje i oštra borba za opstanak. Životinje se zaštićuju na razne načine. Neke se brižljivo skrivaju u pukotinama i šupljinama kamenja, neke puštaju da ih koralji sasvim prerastu i prekriju (puževi Magilus i Vermetus), treće aktivnim bušenjem stvaraju sebi domove i skrovišta (neke školjke i ježinci). Raci se maskiraju spužvama i algama, a mnoge ribe i glavonošci svojim živim bojama imitiraju okolinu i tako ostaju gotovo nevidljivi. Mali račići i ribice traže zaklona među ubojitim lovkama velikih vlasulja, a neki se od njih skrivaju i u samo crijevo tih životinja.

K. g. svojim živim bojama i bogatstvom života opravdavaju ime »vrtova« (tuine), kojima ih Nizozemci nazivaju na indijskom otočju, ili »koraljnih šumica, u kojima je svaka životinja nalik na cvijet«, kako ih naziva E. Haeckel.

LIT.: W. M. Davis, The Coral Reef Problem, American Geografical Society Special Publication, New York 1928; J. S. Gardner, Coral Reefs and Atoles, London 1931.A. E.