KOPEPODI ( veslonošci, slovenski ceponožci; Copepoda), mnogobrojna i veoma raznolika skupina nižih rakova, bogato zastupana u morskom i slatkovodnom planktonu. Ime Copepoda grčkog je izvora (grč. ϰώπη kópe veslo i πούς poús noga), i temelji se na funkciji grudnih nožica. Naš naziv je doslovan prijevod, a slovenski naziv označuje opći oblik njihove građe. Uglavnom su to oblici 1—5 mm dugi; ima ih i manjih (do 0,3 mm), koji žive u talnim vodama (vode u tlu), kao i većih (do 12 mm), koji su stanovnici morskih dubina, a Penella je, parazit u koži kita, među njima pravi gigant (dug je do 30 cm).

Tijelo im je po pravilu izduženo i cilindrično. Sastoji se od 16 prvobitnih članaka (segmenata). U toku filogenetskog razvitka prvih se 6 članaka potpuno spojilo (5 glavinih i 1 grudni) i samo 2 para ticala te 4 para usnih nožica dokazuju, da je svaki par prvobitno pripadao jednom članku. Grudima je tako preostalo još 5 članaka, od kojih su posljednja 2 kod nekih vrsta više ili manje primjetljivo spojena. Trbuh mužjaka ima 5, a ženki najviše 4 članka, zbog spajanja prvih dvaju u t. zv. genitalni članak. Člankovitost rakova i svih zglavkara (Arthropoda) očito ukazuje na njihovo podrijetlo, koje treba tražiti u prstenastih crva (Annelida). Podjela tijela u glavu, grudi i trbuh je najočitija kod podskupine Calanoida (planktonske forme), a najmanje izražena u Harpacticoida (uglavnom bentoske), osobito kod vrsta, koje žive u talnim vodama.

Oblik tijela kod kopepoda jako varira. Glava i grudi su kod planktonskih vrsta uglavnom izduženo do prošireno ovalni, a rijetko kada gotovo sasvim okrugli. Općenitu cilindričnost tijela katkada zamjenjuje jaka spljoštenost. Kod bentoskih forma prevladava izduženo ovalni do štapićasti tip, dok kod parazitskih nailazimo na vanrednu i sasvim kompliciranu raznolikost, koju je teško opisati.

Na donjoj strani glave nalaze se 2 para ticala, od kojih je kod planktonskih forma prvi par (antenule) znatno duži, katkada dvostruko duži od tijela (na pr. u Mecynocera clausi). Osim toga, tu se nalaze i 4 para usnih nožica, snabdjevenih brojnim četinicama. To je zapravo aparat za strujanje vode, koji u isti mah filtrira vodu i sabire potrebnu hranu. Na donjoj je strani glave obično samo jedno trodijelno oko (naupliusovo oko); katkad još po 1 ili 2 para hitinskih leća na leđnoj strani. Vrste iz podzemnih voda obično nemaju očiju, a ako ih imaju, one su bez pigmenta. Na donjoj strani grudi nalazi se 5 pari nožica za plivanje: dvogranate su i bogato snabdjevene četinicama. U glavi i u grudima smješteni su svi unutrašnji organi, a u trbuhu nalaze se samo odvod za spolne produkte s otvorom na prvom članku i odvod za izmetine s otvorom na zadnjem članku; ovaj posljednji ima još dvije grančice s perastim četinicama.

Tijelo pokriva proziran hitinski oklop, koji životinji ne dozvoljava jednakomjerno rasten je. Zato k., kao i svi rakovi i zglavkari, rastu periodično, t. j. za vrijeme presvlačenja, kada se izvuku iz starog i tijesnog oklopa, pa dok im novi još ne otvrdne.

Oplodnja se vrši tako, da mužjak pričvrsti uz spolni otvor ženke kesicu sa sjemenim stanicama, koje oplode jaja pri njihovu ispuštanju. Ženke nekih vrsta odlažu jaja u vodu, a ženke drugih vrsta nose jaja u posebnoj kesici, sve dok se iz njih ne izlegu ličinke (nauplius). Razvitkom repnih segmenata nauplius prelazi u stadij metanauplius, a ovaj u kopepodit, koji naliči na odraslu jedinku. Međutim, i partenogeneza ili djevičanska oplodnja — karakteristična za vodenbuhe (Cladocera), — poznata je kod nekih vrsta kopepoda.

K. su obično staklasto-žućkaste boje sa crvenkastim pigmentnim pjegama (većina planktonskih forma), a neki su staklasto prozirni (Copilia). Jače su obojene površinske vrste iz porodice Pontellidae, koje su smaragdno-zelene (Anomalocera patersoni), azurnoplave (Pontella mediterranea) ili ljubičaste (Pontellina plumata). Neke vrste iz obalnog fitala potpuno su crvene boje ( Peltidium purpureum i dr.), koja se izvrsno održi i kod primjeraka u konzerviranu stanju. Poluparazitska Sapphirina ovatolanceolata prelijeva se u različitim bojama, ali se ta pojava temelji na interferenciji svjetlosnih zraka, koju uzrokuje posebna struktura hitinskog oklopa. Neke vrste imaju svjetlosne organe (Pleuromamma, Oncea).

Spolni dimorfizam (raznolikost općeg tjelesnog izgleda između mužjaka i ženki) katkada je jako izražen (sl. 1a, 1b i 2). Tako na рr. kod nekih poluparazitskih vrsta, kojih su odrasli stadiji planktonski (Sapphirina, Сорта), a osobito kod parazitskih formi, gdje je ta pojava gotovo redovita.

Kopepodnih rakova ima preko 6000 vrsta. Veći dio živi u moru, gdje naseljavaju gotovo sva područja; manji dio u stajaćim i mirno tekućim slatkim vodama. Planktonskih je kopepoda u moru svega oko 800 vrsta, ostale su vrste bentoske, t. j. vezane na supstrat. Ove slobodno žive ili su parazitske. Parazitiraju uglavnom na koži i na škrgama riba, u mekušcima, spužvama, iglokošcima i t. d. (sl. 3). Oblik tijela odraslih primjeraka ovih parazita često i ne sliči na rakove. K. iz talnih voda, slatkih i morskih, sačinjavaju zajedno s ostalim životinjskim skupinama tog životinjskog područja t. zv. intersticijalnu faunu, t. j. životinjstvo sitnih malih prostorića između pješčanih zrnaca, koji su prostori ipak dovoljno prostrani, da u njima mogu živjeti ti mali račići, ako ima barem malo vode. Interesantan je primjer račića Tigriopus fulvus, koji živi u plitkim slanim lokvicama, izlokanim po grebenima iznad razine mora, a nađen je u Jadranu uz obalu Istre i kod Splita. Kad je more ljeti dugo vremena mirno i valovi ne obnavljaju vodu u lokvici, u njoj najprije koncentracija soli jako poraste (zbog isparivanja), a zatim voda sasvim presuši, te na dnu slanih lokvica preostane sama sol. Pritom tigriopusi ne uginu, već pređu u letargično stanje, t. j. u mrtvilo. Kada valovi opet opskrbe lokvice vodom, račići se vrate u aktivni normalni život. S druge strane, oni za vrijeme jakih kiša moraju podnositi naglo i znatno smanjenje saliniteta. Neki k. su prolazni ili stalni domaćini raznih nametnika (parazita), kao što je to slučaj sa slatkovodnim ciklopsom, u kojem parazitira jedan od razvojnih stadija trakavice (Diphyllobothrium latum). U tijelima mnogih morskih vrsta nerijetko se nalaze alge peridineje (Peridineae), a na samom oklopu jedan od razvojnih stadija posebne skupine jednakonožnih račića (Isopoda-Epicaridea), koja je u moru zastupljena mnogobrojnim i uglavnom parazitskim vrstama. Parazitske izopode na ribama ribari nazivaju »riblje uši«, kao i parazitske kopepode, za koje se još može čuti izraz »riblji crv«.

Međutim, najznačajnija uloga u ekonomiji mora pripada planktonskim kopepodima. Oni su uglavnom potrošači mikroskopski sitnih jednostaničnih alga, koje se brzo razmnažaju. Usni aparat planktonskih kopepoda predstavlja živi filtar mora. Računa se da prosječno sačinjavaju oko 75% cjelokupnog morskog planktona. Kalorična vrijednost tih račića je veoma visoka, jer mnoge vrste proizvode iz hrane i sabiraju u svojim tijelima ulje. Uz obilatu hranu i druge povoljne faktore, k. se i sami brzo razmnažaju. Svojom veličinom predstavljaju dovoljno velik objekt da ga mogu koristiti za svoju ishranu drugi veći planktoni (meduze, cijevnjaci, rebraši, sagite i dr.), a osobito riblja mlađ, kao i neke odrasle i to ekonomski veoma važne pelagijske ribe: srdela, srdelica (papalina), inčun, sleđ i mnoge druge. Poznato je, da se kopepodima hrane i ušati kitovi.

God. 1767 opisan je prvi kopepod, oko 5 mm veliki Calanus finmarchicus (sl. 4). Tada ga nisu smatrali za raka, pa su ga uvrstili u kukce (Insecta). Do danas ima već oko 250 naučnih rasprava о rezultatima istraživanja toga račića. Naseljava u velikim količinama sjevernija područja Atlantika i Pacifika te Sjeverno ledeno more. Katkada se pojavljuje u takvim masama, da more izgleda crvenkasto. Ta pojava može zahvatiti područja od nekoliko stotina km ² . Živi u obalnom području, ali i sve do dubine od nekih 4000 m. U području Britanskih otoka miješa se s populacijom veoma srodne forme Calanus helgolandicus, koji u Jadranu u veljači i ožujku sačinjava često 1/4 do 1/2 planktona (u lovinama izvršenih s pomoću planktonske mreže iz stramina).

Mnoge vrste kopepoda dižu se po noći u gornje vodene slojeve, čak do same površine; u zoru, ili već ranije, spuštaju se opet u dubine. Ove vertikalne migracije zavise prije svega о svjetlosti, razmnožavanju, о godišnjim sezonama, a i о nekim drugim još nedovoljno poznatim faktorima. Količinsko pojavljivanje u toku godine veoma varira. Maksimum je kod nas obično u travnju, a u znatnim količinama nastupaju već u prosincu, siječnju, veljači i ožujku. U Jadranu je poznato blizu 140 čisto planktonskih kopepodnih vrsta. Po svojoj količini najvažnija je do 3 mm velika Euchaeta hebes, tipični stanovnik jadranskog šelfa od nekih 50 m dubine dalje. Sačinjava redovito znatan postotak u planktonskim lovinama, izvršenim straminskom mrežom, katkada i preko 90%; najčešća je u travnju. I neke druge vrste redovito su zastupljene u većem broju ( Centropages typicus, Acartia clausi, Temora stylifera i dr.), samo su znatno sitnije.J. Hn.