ARGENTINA (službeno Republica Argentina), po površini (2,778.412 km²) i po broju stanovnika druga država u Južnoj Americi. Proteže se od 22⁰ S (rub tropskog pojasa) do 53° S (južni subpolarni pojas) u duljini od 3330,6 km. Najveći dio Argentine leži u umjerenom pojasu, gdje se nalazi težište njezina gospodarskog života. Na istoku je omeđena Atlantskim oceanom, na zapadu visokim bilom Anda graniči s republikom Čile, na sjeveru i sjeveroistoku je rastavljena rijekama Pilcomayo, Paraguay, Paraná i Uruguay od Bolivije, Paragvaja i Brazila.

Reljef i građa. Andski gorski lanci s mnogobrojnim ograncima, koji se pružaju prema istoku, obuhvaćaju gotovo ¹/₃ Argentine. Podnožje Anda (Monte) grmovita je stepa, koju prekidaju osamljena gorja (sierras), od kojih je najpoznatija Sierras de Córdoba. Niz plodnih oaza u tom području natapaju mnogobrojne andske rijeke kratkog toka. Centralno argentinsko područje Pampa pruža se od podnožja Anda prema istoku i obuhvaća područje između Gran Chaca na sjeveru i rijeke Negro na jugu (oko 10 širinskih stupnjeva). Ravnica Pampa visoka je na istoku kod Buenos Airesa 19,7 m, pa se prema zapadu postepeno ispinje, te 650 km daleko od Buenos Airesa doseže visinu od 380 m. Na južnom rubu Pampa leže male sierre Tandil i Ventana. Prostranije depresije nalaze se samo na poplavnom području rijeke Salado.

Područje sjeverne Argentine sastoji se od Sjeverozapadne Argentine, Gran Chaca i Argentinskog međurječja. Sjeverozapadna Argentina obuhvaća područje između suhih krajeva Monte i Gran Chaca. To je zapravo nastavak Anda s visokim ravnjakom Puna de Atacama. Gran Chaco, pokriven tropskom šumom i močvarama, pruža se između rijeke Pilcomayo na sjeveru i rijeke Salado na jugu. Pravilnom toku rijeka smetaju mnogobrojne pješčane pličine i plutajući otoci, koji se sastoje od drveća i trave. Za vrijeme kišnog doba rijeke redovno poplave velike površine. Argentinsko međurječje (Entre Rios) nalazi se između rijeka Paraná i Uruguay. Na sjeveru je ravno, močvarno i šumovito, a na jugu brežuljasto. U najjužnijem dijelu prelazi u travnu stepu sličnu Pampama.

Južno od područja Pampa nalazi se između rijeke Negro i kraja kontinenta Patagonija. Osim obalne nizine cijela je Patagonija pretežno ravna krajina, koja se u nizu stepeničasto poredanih ravnjaka spušta prema Atlantskom oceanu. Široke i duboke riječne doline s vrlo strmim pristrancima presijecaju prostrane ravnjake. Istočni dio Ognjene Zemlje (koji pripada Argentini) sličan je Patagoniji; u sjevernom je dijelu valovita prerija, a u južnom pošumljeni brežuljci s mnogobrojnim rijekama i jezerima.

Klima. Zbog duljine argentinskog teritorija, koji se u meridijanskom smjeru proteže preko 33 širinska stupnja i zbog velike razlike u visini između nizine La Plate i najviših vrhunaca Anda, klima je u Argentini vrlo različna. Osim nekih dijelova, koji leže u tropskom pojasu, cijela se Argentina nalazi u južnom umjerenom pojasu. Centralno područje Anda ima umjerenu klimu kontinentalnog tipa s amplitudama temperature, koje se od obale Atlantskog oceana povećavaju prema unutrašnjosti. Tu padne prosječno na godinu 600—800 mm oborina, a u južnom dijelu 400—600 mm. Na zapadnom rubu Pampa i na podnožju Anda klima je suha. Mendoza ima prosječno na godinu 190 mm oborina, a San Juan 65 mm. U Pampama se često izmjenjuju vrući i vlažni sjeverni vjetrovi s hladnim južnim i jugozapadnima (Pamperos). U Gran Chacu vlada suptropska klima. Dnevni maksimum temperature doseže u prosincu i siječnju 43⁰ (u sjeni). U svim dijelovima Argentine sjeverno od rijeke Negro najsuši su zimski mjeseci (od svibnja do kolovoza). U zapadnom dijelu Gran Chaca klima je suha, a u međurječju topla i vlažna. U Patagoniji je klima opora ali zdrava. Na atlantskoj obali iznosi amplituda temperature 14⁰—16°, ali se prema unutrašnjosti povećava. U patagonskom primorju jaki zapadni vjetrovi donose na godinu prosječno 150—300 mm oborina.

Vode i obala. Sjeverni dio Argentine pripada pretežno porječju La Plate. Centralni dio područja Pampa nema gotovo ni jedne rijeke, dok u istočnom i južnom dijelu Pampa mnogobrojne male rijeke utječu u estuarij La Plate ili u Atlantski ocean. Najznatnija je 578 km duga rijeka Salado. Mnoge su od njih slane ili bočate, što se vidi već i po imenu (Salado, Saladillo). Od Anda do Atlantskog oceana protječu južnim dijelom Argentine plovne rijeke Colorado i Negro, koje služe za natapanje golemih područja. U Atlantski ocean utječu mnogobrojne male rijeke s patagonskog ravnjaka, od kojih je najvažnija Chubut s pritokom Chico. Osim jezera, koja se nalaze u Andama, i slanih jezera u sjeverozapadnom dijelu Pampa, Argentina ima malo jezera. Veća jezera nalaze se samo na području Anda (Argentino, Viedma, Buenos Aires i Nahuel Huapí). Pretežno su bočata mala jezera (oko 600) u provinciji Buenos Aires. Oko 2660 km duga atlantska obala Argentine slabo je razvedena izuzevši estuarij La Plate. Dobrih prirodnih luka ima vrlo malo; najbolja je Bahía Blanca. U mnoga riječna pristaništa plovnih rijeka mogu pristati i oceanski brodovi, pa su na taj način velika središta poljoprivredne proizvodnje spojena s lukama Amerike i Evrope.

Biljni pokrov. Vegetacija sjevernog dijela Argentine sastoji se od tropskih šuma, u kojima prevladavaju različne palme. U visokom suhom području sjeverozapadne Argentine vegetacija je oskudna; preteže trnovito grmlje i kakteje. Pampe su travnjaci, na kojima raste domaća tvrda trava visokog rasta (pasto duro), koja je mjestimično zamijenjena mekanom travom nižeg rasta (pasto blando) ili travom kultiviranom od uvezena sjemenja. Veći dio Patagonije je neplodan i bez drveća, osim u vlažnim dolinama andskog podnožja, gdje ima dobrih pašnjaka i drveća. U Ognjenoj Zemlji prevladava antarktička vegetacija s dobrim pašnjacima i šumama.

Za industriju je najvažnije drvo quebracho, koje raste u sjevernom dijelu Argentine (Gran Chaco), a upotrebljava se za dobivanje tanina i za željezničke pragove. Paragvajski čaj (Yerba mate, Ilex Paraguayensis) raste divlje kao grm na gornjem toku rijeke Parani, ali se u novije doba mnogo uzgaja u kulturama na području pokrajine Misiones. Uvođenjem evropskih kulturnih biljaka nastale su velike promjene u argentinskoj flori.

Životinjski svijet → Amerika, Južna

Stanovništvo. Prema popisu stanovništva izvršenom 1947 Argentina ima 15,893.827 st., a prema procjeni od 1951 god. 17, 884.926 st., ili 5—6 st. na 1 km². Od cjelokupnog stanovništva živi gotovo 1/4 (oko 4 milijuna) u gradu i bližoj okolici Buenos Airesa, u osam gradova, koji imaju više od 100.000 st., živi 39,3%, a u gradovima, koji imaju više od 2000 st., živi 61,4% stanovništva. U području Pampa i u južnom dijelu argentinskog medurječja živi oko ²/₃ stanovništva, iako ta područja ukupno ne iznose ni ¹/₅ cijele površine Argentine. U Pampama je gustoća stanovništva 10—14 st. na 1 km², u Gran Chacu 4, a u Patagoniji otpada na 1 stanovnika više kvadratnih kilometara. Izuzetak su dobro natapana područja Rio Negro i Nequén, gdje gustoća iznosi 3—5 st. na 1 km². Na podnožju Anda gustoća je nešto veća; u provinciji Córdoba iznosi 8—9 st. na 1 km, a u provinciji Tucuman 27 st. na 1 km². Stanovništvo je najvećim dijelom evropskog podrijetla (pretežno iz Španjolske i Italije); samo je 23% stanovništva evropskog podrijetla rođeno u Evropi. Od 1857 do 1938 god. došlo je u Argentinu 7,5 milijuna doseljenika iz Evrope, i to 39,2% Talijana, 37% Španjolaca, 13% Rusa i Poljaka, 3,3% Francuza, 2% Nijemaca i 5,5% drugih narodnosti. Poslije II. svjetskog rata useljivanje je opet ojačalo, tako da je 1947. god. bilo oko 40.000 useljenika, 1948 god. oko 100.000, a 1949 god. 156.551 (pretežno Talijana i Španjolaca).

Domaće indijansko stanovništvo stalno opada (sada iznosi 20.000—30.000). Indijanci su se zadržali samo u zabačenim krajevima Patagonije, na Ognjenoj Zemlji, na Gran Chacu i u Andama. Od god. 1702 uvoze se u Argentinu kao robovi afrički Crnci, koji su s Bijelcima stvorili miješano potomstvo mulate, a s Indijancima Zambo.

Suvremeno doseljeno stanovništvo prevladava u Pampama, dok je u unutrašnjosti Argentine napose, na podnožju Anda jak stari kreolski elemenat (Criollo), koji potječe od prvih španjolskih osvajača iz XVI. sr. (argentinos). Kreoli su jače pomiješani s indijanskom krvlju. Kasniji doseljenici iz Evrope miješali su se također s Indijancima i s kreolima, pa se njihovo potomstvo u sjevernoj Argentini zove cholo, a u južnoj chino. Stanovnici Pampa napose Buenos Airesa nazivlju se Portenos (ljudi iz luka), a oni iz unutrašnjosti Argentine Arribenos (gorštaci). God. 1949 iznosio je natalitet u Argentini 24,9°/₀₀, a smrtnost 9,1°/_oo. Smrtnost djece bila je 1946 — 76°/_oo.

Najveći dio zemlje pripada još i danas veleposjednicima (estancieros), koji je sami ne obrađuju, nego je daju u zakup peonima (zakupnici). Zakupnički su uvjeti vrlo teški, pa zbog toga peoni često mijenjaju gospodare, te se sele iz jednog kraja u drugi, pa prema tome u Argentini nema jačeg i stalno naseljenog poljodjelskog stanovništva. Od cjelokupnog poljodjelskog stanovništva 80% otpada na peone, a 20% na seljake, koji imaju svoju vlastitu zemlju. Posljedica je takve socijalne strukture rijetka naseljenost zemlje i okupljanje stanovništva po gradovima. Argentina je zbog toga poljoprivredna zemlja bez seljaka. God. 1869 živjelo je u gradovima 34,6% svega argentinskog stanovništva, a sada oko 68%.

Obrazovanost je stanovništva izvan gradova neznatna. Zbog udaljenih i raštrkanih naselja nije obavezno pohađanje osnovnih škola, pa je nepismenost vrlo velika. U svakoj provinciji ima srednjih i stručnih škola, a sveučilišta se nalaze u gradovima Buenos Aires, Evita Peron (La Plata) i Cordóba. Muzeji i biblioteke nalaze se gotovo u svim većim gradovima.

Privreda uopće. Zbog klime, u kojoj nema jakog kolebanja temperature, zatim zbog režima kiša, pedološkog sastava tla i plodnosti zemlje, lako se u Argentini aklimatiziraju i šire najrazličnije kulture biljaka, pa je argentinska privreda u biti poljodjelska.

Poljoprivreda. Od cjelokupne površine zemlje obuhvaćaju pašnjaci 41%, šume 32%, obrađeno zemljište 11%, a ostalo je neplodno tlo (1952). Od obradive površine zemlje zasijano je tek 8%, a u Pampama tek 54 površine. Glavni je izvozni proizvod argentinskog poljodjelstva žito, pšenica i kukuruz, pa iako Argentina nije medu žitorodnim državama svijeta najjači proizvađač žita, izvoz joj je golem zbog velikih viškova. Žetveni prinos koleba između 800 i 900 kg po hektaru. Uzgoj pšenice i kukuruza ograničen je pretežno na područje Pampa i na južni dio Argentinskog medurječja (Entre Rios). Na ta područja otpada oko 90% obrađene površine Argentine. Uzgoj pšenice obuhvaća oko 32% obrađene površine, a kukuruza 18%. Kukuruz uspijeva naročito u sjevernom dijelu Pampa i u južnom dijelu Argentinskog medurječja. Iza pšenice i kukuruza dolazi po važnosti proizvodnje uzgoj lana, koji obuhvaća 11% obrađene zemlje. Izvozi se djelomično kao laneno sjeme, a djelomično kao ulje. Lucernom su također zasijane velike površine (oko 32%) zbog stočarstva i bonifikacije tla. Proizvodnja krumpira, koji se ponajviše sadi u pokrajini Buenos Aires, iznosila je 1950 — 1,500.000 t.

Plantažno gospodarstvo obuhvaća uglavnom vinovu lozu, voće, šećernu trsku, pamuk, duhan, rižu i čaj maté Na podnožju Anda u dobro natapanim krajevima (Mendoza i San Juan) uzgaja se vinova loza i voće. Dosta se vinove loze uzgaja na Pampama i u pokrajini Entre Rios. Prosječno, u posljednjih 8 godina, iznosi proizvodnja vina (okruglo) 8,200.000 hl. Argentinsko se voće cijeni i na evropskom tržištu. Tu uspijeva više od 15 milijuna stabala različnih voćaka (breskve, kajsije, jabuke, kruške, šljive i dr.). S grožđem i mandarinama prosječno se izveze na godinu više od 60.000 r voća, ali se velike količine voća prerađuju i u samoj zemlji (pekmez, konzerve, voćni sokovi i dr.).

Šećerna je trska glavna i najstarija kultura sjevernih provincija sa središtem u Tucumáu i Jujuy. Na površini od 240.000 ha žetva je od godine do godine različna zbog meteoroloških promjena. U 41 tvornici šećera (ingenios) iznosi prosječna godišnja proizvodnja oko 600.000 r. Šećer se najviše izvozi u Boliviju. Područje pamuka obuhvaća oko 500.000 ha, a nalazi se na teritoriju Gran Chaca i u pokrajinama Formosa, Misiones i Corrientes. Proizvodnja pamuka iznosila je god. 1951 oko 150.000 t. Glavna su područja za uzgoj duhana i riže pokrajine Misiones i Tucuman. Površina zasađena duhanom iznosi 36.200 ha, a rižom zasijana površina 52.000 ha (1951). Čaj maté se uzgaja na plantažama u pokrajini Misiones, a nešto i na Gran Chacu. God. 1952 iznosila je proizvodnja maté-a oko 100.000 t.

U suptropskom području uspijevaju mandioka i banane, a u Andama kokainovac (Erytroxilon coca). Mjestimično se uzgajaju arahidi, juta, konoplja i dr.

Šumarstvo. Argentina ima oko 420.000 km² šume, koja okružuje cijelu zemlju osim na atlantskoj obali. Na sjevernom rubu Argentine, od Brazila do Bolivije, nalazi se gusta tropska šuma, u kojoj prevladavaju palme. Na zapadu u Andama šuma je zbog klimatskih prilika pretežno niska i kržljava. U južnom dijelu Patagonije i na Ognjenoj Zemlji rastu normalne šume umjerenog pojasa. Za industrijsku preradbu najvažnije su šume bijelog i crvenog quebracha na području Gran Chaca. Tvrdo drvo bijelog quebracha upotrebljava se ponajviše u kolarstvu i za gorivo zbog velike kaloričke vrijednosti. Crveni quebracho (Quebracho colorado) upotrebljava se za gradnje pod vodom (u lukama), jer ne trune, za željezničke pragove, mostove, vodene brane i dr. Upotrebljava se također kao sirovina za dobivanje tanina. Zbog nerazumne sječe quebracha osnovan je god. 1946 državni ured za reguliranje sječe quebracha i kontrolu proizvodnje tanina.

Stočarstvo. Nijedna zemlja nema tako dobrih prirodnih pašnjaka i tako jednolično umjerene klime, da stoka može ostati tokom cijele godine na otvorenom. Oko 95 milijuna ha zemlje ima povoljne uvjete za pašu. Na početku kolonizacije Španjolci su najprije uveli konje, a tek 1553 god. goveda. U to doba uzgajala se stoka najviše zbog kože, koja se izvozila. Danas se stoka uzgaja najviše u pokrajinama Buenos Aires, Cordoba, Entre Rios, i osobito u Rio Negro. Uzgoj goveda je jedna od osnovnih grana argentinske privrede, pa je stoka na glasu ne samo zbog velikog broja grla, nego i zbog kvalitete. Od 33 milijuna grla u god. 1937 narastao je broj stoke na 37,5 milijuna god. 1952 (u Indiji 183,8 milijuna, a USA 88 milijuna, u SSSR-u 58,8 milijuna), tako da je danas u uzgajanju goveda četvrta zemlja na svijetu. Uzgajanje goveda je najrazvijenije u Pampama i u južnom dijelu Argentinskog međurječja. Izvoz mesa povećao se uređenjem postrojenja za smrzavanje mesa i gradnjom prekooceanskih brodova s hladionicima za prijevoz mesa. Izvan Pampa i Argentinskog međurječja goveda se uzgajaju još u Gran Chacu i Misiones. Oko 5000 najjačih estancierosa drži u svojim rukama 53% argentinske stoke.

Ovčarstvo je najstarija privredna grana u Argentini. Patagonija je glavno ovčarsko područje Argentine. Velike farme imaju 100.000 do 300.000 hektara pašnjaka, na kojima pase 50.000 do 100.000 ovaca. Polovica argentinske vune (koja ne zaostaje za australskom) potječe iz Patagonije. Dok se u Patagoniji, Međurječju i Pampama ovce uzgajaju racionalno, na sjeverozapadu goje pretežno degenerirane španjolske »merinos«. Od 43 milijuna ovaca u god. 1937 narastao je broj na 54,8 milijuna u god. 1947. Oko 5 milijuna koza uzgaja se pretežno po sjeverozapadnim brdovitim krajevima.

Konji i mazge uzgajaju se po cijeloj Argentini, konji više u nizinskim, a mazge u sjeverozapadnim brdovitim krajevima. God. 1947 bilo je u Argentini 723.663 konja, 338.300 mazga i 163.000 magaraca. Lama živi ponajviše po andskim krajevima. Uzgoj svinja postaje tokom posljednjih 25 godina sve važniji. God. 1947 uzgajalo se u Argentini 2,981.406 svinja.

Rudarstvo. U rudarstvu Argentine dolazi nafta na prvo mjesto. Od prvih otkrivenih ležišta nafte g. 1907 na području Comodoro Rivadavia u Patagoniji, pronalaze se nova ležišta nafte u sjevernim i južnim dijelovima zemlje, pa i na podnožju Anda. Na jugu su ležišta nafte na teritoriju Chubut i Neuquén i u pokrajini Mendoza, a na sjeveru u pokrajini Salta i Jujuy. Eksploataciju nafte obavlja i kontrolira državna ustanova Yacimentos Petroliferos Fiscales, ali u eksploataciji nije isključeno sudjelovanje ni privatnog ni stranog kapitala. Prosječna je proizvodnja nafte posljednjih godina nešto preko 3,500.000 t. Oko 55% svega prihoda od eksploatacije nafte pripada državi. Nacionalna proizvodnja podmiruje domaće potrebe ispod 50% svih potreba nafte u zemlji, a ostatak se uvozi. Ostalo rudno blago iskorišćivalo se do god. 1939 vrlo slabo zbog toga, što su ležišta ruda bila u teško pristupačnim krajevima, i zbog nedovoljnih transportnih sredstava. Za vrijeme II. svjetskog rata i poslije njega stanje se promijenilo. Danas vađenje olova iz rudnika u pokrajini Jujuy i Rioja iznosi oko 20.000 t na godinu. Čistog cinka se proizvodi nešto preko 16.000 t. Rudnici kositra u pokrajini Jujuy i Catamarca dali su god. 1946 oko 16.000 t. Bakra ima u sjevernim andskim pokrajinama (San Antonio de los Cobres). Mangan se vadi iz rudnika u pokrajinama Cordoba, Santiago del Estero i Tucumán. Proizvodnja volframa, započeta 1935, sada prelazi 1200 t na godinu. Teritoriji Neuquen i los Andes proizvode oko 500 kg zlata na godinu. Osim toga Argentina obiluje sumporom, vanadijem, srebrom, tinjcem i solju. Soli ima toliko, da pokriva sve potrebe zemlje.

Industrija. U Argentini, poljoprivrednoj zemlji, razvila se snažno samo prehrambena industrija, koja premašuje potrebe domaće potrošnje. Prerađuju se stočarski i ratarski proizvodi. U industriji mesnih proizvoda prerađivala se isprva koža i mast, a kasnije i meso. Prerađivanje mesa obavlja se u tvornicama mesnih ekstrakta i u hladionicima, gdje se meso smrzava pa se posebnim brodovima izvozi. Hladionici u Buenos Airesu imaju dnevni kapacitet od 5000 goveda ili 10.000 ovaca. Mlinarska je industrija služila do god. 1890 isključivo domaćim potrebama; kasnije su se osnovali golemi industrijski mlinovi, koji su radili za izvoz. Za područje Pampa i La Plate značajni su moderni kombinati, u kojima su tijesno povezane velike klaonice, uređaji za hlađenje mesa, žitni silosi i industrijski mlinovi. U toku II. svjetskog rata i poslije njega razvila se snažna industrija lanenog ulja, kože i vune, koja pokriva ⁴/₅ domaćih potreba. Proizvodi argentinske vune konkuriraju USA. Metalna industrija slabo se razvija zbog pomanjkanja ugljena i željeza i zbog jake konkurencije USA. Vrlo je jaka industrija tanina u Gran Chacu. Tvornice šećera nalaze se u sjeverozapadnim krajevima zemlje. Značajno je, da više od polovice argentinske industrije drži u svojim rukama strani kapital, napose tvornice tanina u Gran Chacu i mesne kombinate u Pampama i na La Plati.

Promet. U golemoj i još nedovoljno nastanjenoj zemlji, kao što je Argentina, ekonomski je razvitak usko vezan s razvitkom prometnih sredstava. Najgušća je željeznička mreža u Pampama. Poput paukove mreže isprepleću se željezničke pruge na cijelom području Pampa, izlazeći zrakasto iz Buenos Airesa, kao glavnog, a iz Rosaria i Bahíe Blanke kao sporednih središta, koja se nalaze na rubu Pampa. Buenos Airesu gravitira i velik dio trgovine iz najudaljenijih krajeva Argentine. Gusta željeznička mreža prestaje naglo na zapadnom rubu Pampa i području Monte. Odatle se prema zapadu pružaju samo pojedinačne pruge, od kojih su tri najvažnije. Prva vodi iz Buenos Airesa u Mendozu, pa odatle preko Anda u Valparaiso (Čile), druga iz Buenos Airesa u Tucuman i dalje na Bolivijsko visočje. Kod grada Salta odvaja se od ove pruge nova transandska pruga, izgrađena god. 1948, koja vodi u Antofagastu (sjeverni Čile). Ovom se prugom prevozi čilska salitra u Argentinu, a osim toga ona veže sjeverozapadni dio Argentine sa središtem države i skraćuje prijevoz robe iz USA do Buenos Airesa za 6 dana. U Patagoniji je značajna pruga, koja vodi iz Bahíe Blanke u područje Rio Negro i Neuquén, gdje se nalaze naftonosna ležišta. S atlantske obale Patagonije vodi u unutrašnjost također nekoliko pruga. Duljina argentinske željezničke mreže, koja je god. 1880 iznosila samo 864 km, narasla je do god. 1948 na 46.000 km ili 16,3 km pruge na 1000 km². Željezničke su pruge u Argentini izgrađene pretežno stranim kapitalom u doba, kad je Argentina bila financijski slaba. God. 1946 pripadalo je od 42.189 km željezničke pruge 29.094 km privatnim društvima, a samo 13.085 km državi. Putnički je promet 1951 god. iznosio 526 milijuna putnika i 39,441.000 t robe.

Mreža cesta je još uvijek u Argentini vrlo manjkava. Od 500.000 km cesta (1947) za kolni, a donekle i automobilski promet sposobno je samo 62.000 km. U gorju se prenose tereti na konjima i mazgama, a negdje i na lamama. Kola s volovskom spregom upotrebljavaju se još u Pampama. Veze Argentine s vanjskim svijetom održavaju se parobrodarskim prugama pretežno pod stranim zastavama, jer je argentinska trgovačka mornarica još uvijek malena. Za unutrašnji promet vrlo je važna riječna plovidba napose po rijeci Paraná, po kojoj do pristaništa Rosario i Santa Fé plove i oceanski brodovi. Riječnom plovidbom povezano je središte države sa svojim sjevernim dijelovima. Avionskim prugama održavaju se direktne veze između Buenos Airesa i ostalih glavnih gradova Amerike, zapadne Afrike i Evrope, dok unutrašnje avionske pruge obavljaju promet između gradova na istočnoj obali Argentine i gradova u unutrašnjosti.

Ekonomsko-geografska područja. Karakteristika su goleme plodne ravnice Pampa, koje obuhvaćaju 18,7% argentinske površine i 61,3% stanovništva cijele Argentine, polja zasijana žitom, travnjaci, na kojima se uzgaja stoka, i tvornice, u kojima se prerađuju poljoprivredni proizvodi. Uz tvornice za prerađivanje mesa razvijene su i goleme tvornice za mliječne proizvode. U južnim i srednjim Pampama uzgaja se pretežno pšenica, a u sjevernim kukuruz i lan. Na istočnom rubu Pampa nalazi se najveći i glavni grad Argentine Buenos Aires sa 3,000.371 st. (1947). Sjevernije od Buenos Airesa leži na rijeci Paraná grad Rosario sa 761.300 st. i vrlo razvijenim ekonomskim životom i prometom (izvoz kukuruza). Oko 70 km jugoistočno od Buenos Airesa nalazi se luka za izvoz žita i mesa Evita Peron (La Plata) sa 325.165 st. Santa Fe sa 168.011 st. nalazi se na rijeci Parana; izvozi kukuruz, pšenicu, laneno sjeme i drvo (quebracho). Na južnom rubu Pampa dobra je luka Bahía Blanca sa 123.000 st. Željeznička je pruga veže s naftonosnim ležištima sjeverne Patagonije. Na niskim suhim ravnjacima Patagonije, koji obuhvaćaju 28,1% argentinske površine i 1,9% stanovništva (oko 300.000 st.), uzgajaju se na prostranim stepama u velikim farmama ovce. U unutrašnjosti su veća naselja na području gornjeg toka rijeke Negro (Neuquén), koje se umjetno natapa i gdje se nalaze ležišta nafte. Uz obalu je važna luka Comodoro Rivadavia zbog naftonosnih ležišta. Najstarije je naselje u argentinskoj Patagoniji Chubut. U zapadnoj Argentini, koja obuhvaća argentinske Ande, pampinske sierre i područje Monte, živi na 37,7% argentinske površine 25% stanovništva Argentine. Ovi krajevi, osim nekoliko prostranih oaza, koje se od starine umjetno natapaju, nemaju velike važnosti u ekonomici Argentine. Najveća su područja umjetnog natapanja u pokrajinama Córdoba, Mendoza, Tucumán s istoimenim gradovima. Na zapadnom rubu Pampa leži grad Córdoba sa 351.644 st. na podnožju istoimenog gorja. Na podnožju Anda u pokrajini Monte nalazi se Mendoza sa 110.180 st. u vrlo bogatom vinorodnom i voćarskom kraju. Na sjeveru između Gran Chaca i Monte nalazi se Tucuman sa 172.000 st., oko kojega se uzgajaju šećerna trska, riža, duhan, južno voće i kukuruz. Grad Salta na visini od 1200 m sa 40.000 st. poznat je zbog nove transandske željezničke pruge, koja vodi u Čile. U sjeveroistočnoj Argentini, koja je zbog udaljenosti od mora i zbog slabih prometnih veza rijetko naseljena, živi na 15,5% argentinske površine 11,8% stanovništva Argentine. U Gran Chacu, koji se nalazi u zapadnom dijelu toga područja, uspijeva pamuk, pšenica i kukuruz. Za građevne i industrijske svrhe iskorišćuje se drvo quebracho (tanin). Na sjeveroistoku se pokrajina Misiones nalazi na Brazilskom visočju, gdje uspijeva paragvajski čaj (Yerba maté), duhan, kukuruz i mandioka. Argentinsko međurječje (Entre Rios), gdje se uzgaja žito, duhan i stoka, prelazi postepeno u Pampu.

LIT.: v. Amerika, Južna.O. Oz.

POVIJEST

Od otkrića do borbe za samostalnost. Nije nam poznata povijest naroda, koji su živjeli na području današnje Argentine prije XVI. st., t. j. do vremena, kad su u Argentinu počeli dolaziti evropski, zapravo španjolski i portugalski pustolovi, istraživači i konkvistadori, koji su došli u Argentinu, kao i u druge američke zemlje, vođeni pohlepom za zlatom i drugim dragocjenim metalima. Prema zapisima prvih istraživača iz Evrope doznajemo, da su na argentinskom zemljištu živjela razna indijanska plemena, s određenom, vrlo labavom kulturnom djelatnošću, ali bez jače međusobne povezanosti, tako da su ih vrlo lagano svladale male španjolske zavojevačke snage.

Prvi je od Evropljana otkrio ušće rijeke La Plate Portugalac Juan Díaz de Solís, 1516; on je, misleći da se radi o moru, nazvao rijeku Slatkim morem. Kad su domoroci ubili Solisa, njegova je pratnja prozvala rijeku Rio de Solis. Kasnije su je Portugalci prozvali Rio de Prata, a Španjolci Rio de Plata (Srebrna rijeka), jer su vjerovali, sudeći po srebrnom nakitu Indijanaca, da se uz rijeku i u samoj rijeci nalaze velika nalazišta srebra. Po srebru (lat. argentum) kasnije je zemlja oko rijeke La Plate prozvana Argentinom, ali sve do oslobođenja od Španjolske zemlja se službeno zove Provincias Unidas del Rio de la Plata, ili samo La Plata. Poslije de Solísove ekspedicije posjetio je ušće La Plate na svom putu oko svijeta Magellan (Magalhãaes), Portugalac u službi španjolskog kralja; jedan je njegov brod dopro do rijeke Urugvaj. Ove prve ekspedicije imale su više manje istraživačko-pustolovni karakter — ubrzo su slijedile osvajačke ekspedicije. Već 1527 talijanski pomorac Sebastian Caboto, također u službi španjolskoga kralja, gradi u La Plati tvrđavu Sancti Spiritú, da posluži kao baza za osvajanje i borbu protiv Indijanaca, koji su pravilno procijenili, koja je svrha te utvrde, pa su je trajno napadali i napokon, 1530, osvojili i srušili.

Uto se po Evropi pronio glas, da se u Peruu nalazi bajoslovno bogatstvo, pa su Portugalci pokušali da zagospodare La Platom kao najzgodnijim prilazom za Peru. Španjolska je već smatrala La Platu svojim posjedom, pa je zato Karlo V. 1537 otpremio 14 brodova sa nekoliko tisuća muškaraca i žena, da zaposjednu i nasele La Platu. Na čelu ekspedicije nalazio se Pedro de Mendoza, koga je kralj imenovao adelantadom. Mendoza osnuje 1536 Ciudad de Santa María de los Buenos Aires, ali kako su naseljenici morali neprestano voditi borbe s domorocima, to je život u naseobini bio vrlo težak, glad je poharala mnogo ljudi; nevolja je bila tolika, da su se useljenici međusobno ubijali, kako bi mogli jedan drugoga pojesti. Mendoza nije dugo izdržao; srvan nedaćama, razboli se i na povratku u Evropu umre 1537. Naslijedio ga je energični i okrutni osvajač Domingo Martinez Irala. On 1541 napusti i sruši Buenos Aires i povuče se u unutrašnjost, u Asuncion u Paragvaju. Odatle započe s okrutnim i divljačkim uništavanjem Indijanaca po širokom području Paragvaja, Brazila, La Plate i Perua. Njegova su djela dozlogrdjela čak i samom Karlu V., koji oduzme vlast Irali i pošalje za adelantada Alvara Núñeza, našto se Irala odmetne od kralja, navali na Núñeza, zarobi ga i pošalje okovana u Španjolsku, a on nastavi, iako odmetnik od kralja, osvajati nove teritorije za kralja. Tek poslije njegove smrti uspostavljena je »zakonita vlast novog adelantada« Zárate. Njegov umješni nećak Garay započe civilizacijsko djelo u većem opsegu: ponovo osniva Buenos Aires, koji ubrzo postane ekonomskim centrom cijele La Plate, i podiže druga naselja.

Kako se doseljeničko stanovništvo počelo sve to više množiti i kako je stanje u zemlji pri kraju XVI. st. bilo relativno mirno, ukinuta je 1591 vojna uprava i uvedena civilna vlast, kojoj je na čelu bio guverner (governador). Poslije nekoliko beznačajnih governadora početkom XVII. st. preuzme upravu u ruke kreol (mješanac) Hernando Arias de Saavedra, mudar i pravedan upravljač. On je uspostavio dobre odnose između doseljenika i Indijanaca, koji su ga proglasili svojim zaštitnikom. Nakon stotinu godina burnog života zemlja se ekonomski razvija, stočarstvo postaje važnom privrednom granom; u upravnom pogledu Saavedra odvoji La Platu od Paragvaja i tako postade pretečom ideje 0 samostalnosti Argentine i ocem argentinske nacije. Međutim, nastojanje Saavedrino, da stvori povoljne uslove za Indijance, kao i kasniji pokušaji, da se domoroci sažive s novim prilikama, nisu donijeli većih rezultata. Nenaviknuti na evropski način života i rada, Indijanci su sve to više propali: što bolešću, što povlačenjem u unutrašnjost, što miješanjem s doseljenicima oni su nestajali, pa je tako već u XVIII. st. La Plata bila »najevropskija« zemlja u Južnoj Americi. Daljnjim razvojem La Plate, kulturnim i političkim uzdizanjem — već je u XVII. st. osnovao sveučilište u Córdobi — španjolski dvor ukida gubernat i podiže zemlju na stepen potkraljevstva 1776. Prvi potkralj, Pedro de Cevallos, podijeli potkraljevstvo na provincije. Veze s »majkom zemljom« postaju sve to slabije, pogotovo što je centralna vlast postajala, u vezi s razvojem političkih prilika u Evropi, sve to slabijom. Nalozi centralne vlade primani su kojekako, pa kad je na pr. vlada u Madridu, tobože da zaštiti vinogradare u Španjolskoj, zabranila da se u Argentini uzgajaju vinogradi i masline, nitko se na tu odredbu nije osvrtao.

Borba za samostalnost. Prosvjetno stanje u unutrašnjosti zemlje bilo je koncem XVIII. st. na vrlo niskom stepenu, ali gradovi su napredovali, u prvom redu Buenos Aires. Promet u luci rastao je iz godine u godinu; 1794 stigle su 103 lađe u luku, što je za ono vrijeme znatan broj. Polagano se stvarala domaća mornarica, a da bi imala stručno osoblje, osnovana je u Buenos Airesu 1799 nautička škola. Građanska djeca studiraju u Evropi i prenose u zemlju liberalne kulturne, političke i društvene ideje Voltairea, Diderota, Rousseaua; javljaju se liberalni politički listovi, a uspješna borba Sjeveroameričana za slobodu i odcjepljenje od Engleske stvorila je kod mlade i energične argentinske buržoazije uvjerenost, da i ona može samostalno voditi svoju zemlju. Vanjskopolitičke prilike početkom XIX. st. ubrzale su razvoj ovih ideja. Nakon pobjede kod Trafalgara (1805), Engleska je posegnula za španjolskim kolonijama i tako, tobože na svoju ruku, sir Home Pophan pođe s jednim dijelom flote u La Platu, iskrca se 26. VI. 1806 u Quilmesu i nakon kratkog okršaja s četama potkralja Sobremontea zauze 27. VI. Buenos Aires, a Sobremonte kukavički pobjegne prema Córdobi. Činilo se, da su Englezi definitivno zagospodarili La Platom, ali oni su se duboko prevarili računajući na simpatije kreolaca. Iako su simpatije Argentinaca prema Španjolskoj bile klimave, prema Engleskoj nisu bile nikakve. Energičan i spretan ratnik u španjolskoj službi, Jacques de Liniers, podrijetlom Francuz, skupi u unutrašnjosti na brzu ruku vojsku, navali na Buenos Aires i 12. VIII. prisili Engleze na kapitulaciju. Nastade veliko veselje i samopouzdanje: kreolski stočari potuku vojnike nepobjedive Engleske! Liniers je znao, da Engleska ne će olako prijeći preko ovoga pora2a, i zato poče skupljati vojsku, da se opre novom engleskom napadaju. I doista, već u veljači 1807 Englezi se počnu iskrcavati na različitim mjestima argentinske obale. Bješe ih preko 11.000, a vrhovnu je komandu imao general Whitelocke. Englezi osvoje Montevideo, ali Liniers nije klonuo duhom: sa 7000 svojih vojnika, skupljenih s brda s dola, povede 5. VI. upravo bijesan juriš na Engleze. Borba je bila kratka, žestoka i krvava, ali su se Englezi brzo pokolebali i ponovo bezuslovno kapitulirali. Sa svih strana Južne Amerike šalju Liniersu poklone, kruna ga imenuje potkraljem. Njegova popularnost bila je kratka vijeka. Španjolci ga brzo prisile da se zahvali na časti potkralja, iako su se kreoli protivili španjolskom zahtjevu. On je bio stranac, a usto odan španjolskom kralju, pa se ovaj idol iz 1807 morao 1809 zahvaliti na svom položaju, da godinu dana kasnije zbog svoje proturevolucionarne djelatnosti izgubi glavu (26. VIII. 1810). Na Liniersovo mjesto došao je B. Cisneros, ali i njegovo je potkraljevanje bilo kratka vijeka. Svi su Argentinci čvrsto vjerovali u svoju sretnu zvijezdu; skupština prvaka od 22. V. 1810, taktički vrlo pametno, ne prekida vezu sa Španjolskom, ali ukida čast i vlast potkralja, a mjesto potkralja postavlja vladu, kojoj je na čelu bio oprezni i trijezni kreol Saavedra, uz koga se ističu dvojica odličnih državnika Belgrano i Moreno. Početak nacionalne revolucije razvijao se neobično sretno i povoljno; vladina vojska pobjeđivala je na sve strane kraljevske čete. 1814, dok je vrhovnu vlast imao Gervasio Antonio Posadas, ogledala se i mlada argentinska mornarica, koja još nije imala ratnih iskustava, sa španjolskom kraljevskom flotom. Posadas je na brzu ruku izgradio mornaricu od 8 brodova sa 70 topova i 500 ljudi i povjerio zapovjedništvo Ircu Brownu, koji se sukobio 11. VI. sa španjolskom flotom kod Montevidea. Borba je završila 26. VI. potpunom kapitulacijom španjolske flote. Ali što dalje, stvari su se razvijale sve gore. Centralna argentinska vlada postala je sve nemoćnijom pred razuzdanošću i slabom političkom sviješću lokalnih i provincijskih voda. Ni proglašenje pune samostalnosti, 9. VII. 1816, nije smirilo uzburkane strasti. Javlja se i uporna borba Buenos Airesa i provincija, i Buenos Aires ne priznaje centralnu vladu, nego uspostavlja svoju. Faktičnu vlast u zemlji preuzeli su politički i kulturno nerazvijeni elementi, a klasično razdoblje revolucije ustupilo je mjesto anarhiji, iz koje je izašao kao pobjednik čudovište od diktatora, pravi Jack Rasparač, okrutni Rosas, čija je diktatura trajala pune 23 godine, od 1829 do 1852. Ovaj bandit na predsjedničkom mjestu likvidirao je redom svakoga, tko je mislio svojom glavom, nemilosrdno progonio strance, provaljivao u druge države Južne Amerike i mrzio svaku misao, a pogotovo slobodarsku misao. Ognjem i mačem stvara političko jedinstvo Argentine, osvaja Patagoniju i širi granice države na račun susjeda. Nasilnika je mogla maknuti samo sila: 1852 odmetne se od njega general Urquiza, koji s velikom vojskom navali na Buenos Aires i potuče Rosasa, koji preobučen pobjegne na engleskom brodu u Englesku, gdje je umro 1877 u 87. godini života. Urquiza je uveo demokratsku vladavinu, a izabrani kongres donese 1853 ustav, izrađen po uzoru ustava USA. Urquiza postaje predsjednik federacije, i tako započne seriju predsjednika generala i oficira. Buenos Aires se ponovo odmeće od državne zajednice i postaje samostalna država do 1859, kad ga je Urquiza vojnički pokorio. Od šezdesetih godina prilike se sređuju, vlade se mijenjaju na demokratski način, iako su još pred kraj stoljeća dvojica predsjednika, Celman i Saenz-Pena, morali demisionirati. Među ovim predsjednicima posebno se ističe general Roca, koji je izabran za šefa države u dva navrata, 1880 i 1898. Za njegova predsjednikovanja Argentina se naglo razvija; priljev strane radne snage raste, izgrađuju se novi gradovi i luke, grade se željeznice, koje su čvrsto povezale zemlju u jedinstvenu gospodarsku cjelinu. Tako se od 1857 do 1937 uselilo u Argentinu oko 6,500.000 stranaca, među kojima je bila četvrtina Talijana, a od 1857, kad je sagrađena prva željeznička pruga, do 1939 Argentina je izgradila 42.000 km željezničkih pruga, pa se na taj način gotovo polovica željezničkih pruga u Južnoj Americi nalazi u Argentini. Razvitak proizvodnih snaga ide u raskorak s političkim prilikama: ni do najnovijeg vremena Argentina nije postigla političko ravnovjesje; demokratski oblici vladavine ustupaju mjesto ličnim diktaturama, a utjecaji stranih velikih sila i stranog kapitala imaju glavni cilj, da spriječe Argentinu u njenom ekonomskom, osobito industrijskom razvitku. Međutim, sva ta nastojanja nisu mogla zapriječiti, da Argentina ne preuzme vodeću ulogu u Južnoj Americi. Čini se, da ta misao vodilja nadahnjuje i današnjeg predsjednika Perona u njegovu upravljanju Argentinom.M. U.

Državno uređenje. Ustav Argentine od 1853 bio je u XIX. st. izmijenjen nekoliko puta. Najveće izmjene izvršene su 11. II. 1949. Tada ga je s tim izmjenama izglasao ustavotvorni konvent kao novi ustav Argentine. Najnovije ustavne izmjene imaju naročito za cilj da ograniče onaj liberalizam, koji je bio uveden ustavom od 1853 i koji je omogućio ekonomsku diktaturu buržoazije. Zato novi ustav jamči socijalna prava, predviđa agrarnu reformu, omogućuje nacionalizaciju i t. d. Argentina je bila federativna država već po ustavu od 1853. Ona to ostaje i po novome, samo što su vlasti federacije nešto ojačane na račun posebnih jedinica. Po federativnom principu kongres je sastavljen od dva doma: skupštine i senata. Oba su birana neposredno, samo što prvi predstavlja cijeli narod federacije, a u drugom se nalaze po dva predstavnika svake posebne jedinice. Za donošenje zakona potrebna je suglasnost obaju domova. Predsjednika, koji nosi titulu predsjednika argentinskog naroda, bira također narod neposredno. On bira na isti način i potpredsjednika, koji zamjenjuje predsjednika u slučaju njegove spriječenosti, ostavke ili smrti. Predsjednik imenuje i opoziva ministre. Tako su predsjednik i ministri nezavisni od kongresa, kao što je i kongres nezavisan od njih. Primijenjena je dakle podjela vlasti i sistem predsjedničke vlade. Od podjele vlasti odstupa se utoliko, što predsjedniku i ministrima pripada zakonodavna inicijativa; što predsjedniku pripada i pravo suspenzionog veta protiv zakona, koje izglasa kongres, i što predsjednik i ministri mogu prisustvovati sjednicama kongresa i domova i tamo sudjelovati u raspravi, iako ne mogu biti članovi kongresa. Stoga na sjednicama ne mogu glasovati.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica je peso (m $n) podijeljen na 100 centavosa (cent). Peso oro služi za transakcije s inozemstvom, a peso moneta nacional za unutrašnji promet. Zlatni novac od 5 i 2 ¹/₂ pesosa je tesauriran; komad od 5 zlatnih pesosa, nazvan Argentino, teži 8,06545 g finoće 980 i sadrži 7,25805 g čistoga zlata; nije određen odnos prema zlatu. U prometu su novčanice od 1000, 500, 100, 50, IO, 5, 1 i 0,50 pesosa te sitan metalni novac od 20, 10 i 5 centavosa iz legura bakar-aluminij i bakar-nikalj, kao i brončani novac od 2 i 1 centavosa. Prema inozemstvu kursovi su različni već prema prirodi transakcije. Kurs A važi za glavne eksportne artikle, kao i za prioritetni uvoz. Kurs B vrijedi za prioritetni izvoz i za glavne uvozne artikle. Kurs C vrijedi za manje važne artikle. Kursovi pod konac 1952: kurs A 5 pesosa za 1 USA-$, kurs B 7,50 pesosa za 1 USA-$ i kurs C 13,94 pesosa za 1 USA-$. Paritet za dinare: kurs A 60, kurs B 40 i kurs C 21,50 dinara za 1 peso.I. Be.

Državni blagdani. 1. siječnja, 6. siječnja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, 1. svibnja, Spasovo, 25. svibnja (godišnjica revolucije 1810), Tijelovo, 20. lipnja (Dan zastave), 29. lipnja, 9. srpnja (Dan nezavisnosti), 26. srpnja (smrtni dan Eve Peron), 12. kolovoza (Dan ponovnog osvojenja Buenos Airesa), 15. kolovoza, 17. kolovoza (godišnjica smrti generala San Martina), 30. kolovoza, 12. listopada (otkriće Amerike), 17. listopada (Dan lojalnosti), 1. studenoga, 2. studenoga, 8. prosinca, 25. prosinca.Č. M.

Mjere. Od 1887 uveden je metrički sistem, ali se još uvijek upotrebljavaju i stare jedinice. Za težinu: 1 grano = 0,0499 g, 1 adarme — 36 grana = 1,796 g, 1 onza = 16 adarmea = 28,74 g, 1 libra = 16 onza = 459,878 g, 1 arroba = 25 libra = 11, 497 kg, 1 quintal = 100 libra = 45,988 kg, 1 tonelada — 20 quintala = 919,76 kg, 1 bala vune = 420 kg, 1 bala ovčje kože = 400 kg, 1 bala čekinja = 440 kg, 1 bala kozjih koža = 370 kg, 1 bala sijena (alfalfa) = 50 kg, 1 pipe loja = 400 kg, 1 bačva loja = 160 kg, 1 bačva maslaca = 25 kg, 1 pesada suhe kože = 25 libra — 11,5 kg, 1 pesada soljene kože = 60 libra = 27,6 kg, 1 pesada ispranih ovčjih koža — 30 libra = 13,8 kg-, za tekućinu: 1 cuarta = 0,594 l, 1 frasco = 2,38 l, 1 gálon = 3,8 l, 1 barril = 75,13 l, 1 pipe = 456,1 l, 1 lastra = 20,58 hl; prostorne mjere: 1 cuartilla = 34,3 l, 1 fanega = 137,2 l; za dužinu: 1 linea = 1/423 vare = 2,05 mm, 1 pulgada = 2, 406 cm, 1 pie = 12 pulgada = 28,87 cm, 1 vara = 3 pie = 86,6 cm, 1 cuadra = 100 vara = 86,6 m, 1 braza = 1,732 m, 1 legua = 5,195 km; za površinu: 1 pie² = 929,03 cm², 1 vara² = 0,7499 m², 1 square = (1/40 legue)² = 16876 m², 1 legua² = 1600 squares = 27,002 km², 1 manzana = 1 ha.

EKONOMIKA

Vanjska trgovina. U vanjskoj trgovini Argentine posljednjih 20 godina opažamo iste karakteristične pojave, kakve opažamo i kod drugih agrarnih ili pretežno agrarnih zemalja. Prije pojave svjetske privredne depresije 1930, Argentina relativno mnogo izvozi i uvozi, a nakon pojave depresije, njezina izmjena ekonomskih dobara naglo pada, gotovo na četvrtinu. 1928 Argentina je izvezla za 1719 mil. dolara, uvezla za 1364 mil. dolara, a 1932 njen izvoz iznosi 561 mil. dolara, a uvoz 364 mil. dolara. Kako vidimo, svjetska privredna kriza teško je pogodila vanjsku trgovinu Argentine, koja je dotada bila u stalnom porastu. Tek poslije rata 1947 postignut je izvoz i uvoz prosperitetnih godina poslije I. svjetskog rata (izvoz 1612 mil. dolara, a uvoz 1342 mil. ), ali s obzirom na manju kupovnu snagu dolara, količinski još nije dostignuto stanje prije 1930. Karakteristično je, da je argentinska trgovinska bilanca redovno aktivna, osim kad podbaci prinos žitarica, ali je isto tako karakteristično, da je izvoz žitarica u stalnom opadanju u vezi s industrijalizacijom zemlje, koja povećava unutrašnju potrošnju, a smanjuje radnu snagu u poljoprivredi.

U postocima najvažniji proizvodi izvoza bili su 1950: žitarice 17%, stoka i mesni proizvodi 13%, uljarice i pogače 19%, vuna 16%, koža i krzno 13%. Glavni uvozni proizvodi te godine bili su: tekstil i tekstilni proizvodi 12%, željezo i željezni proizvodi 15%, strojevi i vozila 20%, pogonsko gorivo 11%, prehrambeni proizvodi 6%, kemikalije 7%, drvo i drvni proizvodi 8%. Vanjska trgovina Argentine nije doživjela samo znatne strukturalne izmjene posljednjih 20 godina, nego je doživjela također i znatne promjene s obzirom na zemlje, s kojima je Argentina trgovala. Tako je na pr. Velika Britanija bila prije II. svjetskog rata na prvome mjestu i kao uvoznik argentinske robe i kao izvoznik u Argentinu. Poslije II. svjetskog rata na njeno su mjesto došle USA. Značajno je također, da je naglo opala trgovina s Njemačkom. Dok je prije II. svjetskog rata Argentina podmirivala iz Njemačke više od jedne desetine svoga uvoza, poslije rata uvoz opada na jednu pedesetinu. Konstantna je ostala trgovina s Italijom, a naglo se povećao uvoz iz Francuske, koja sada uvozi u Argentinu više od Engleske.
Pomorska trgovina. Vanjska trgovina Argentine s inozemstvom gotovo je istovetna s njenom pomorskom trgovinom, jer se najveći dio izmjene dobara vrši morskim putem. Kopneni promet s Čileom je minimalan, a i riječni promet s Paragvajem ne zauzima većih dimenzija. 1951 ukrcano je 5,691.000 t, a iskrcano 11,801.000 t robe. Maksimalni predratni izvoz od preko 18,000.000 t 1931 i 1937 poslije II. svjetskog rata nije ni izdaleka dostignut. Dok je, dakle, prije rata ukrcaj argentinske robe daleko prelazio iskrcaj inozemne, poslije rata iskrcana inozemna roba u nekim je godinama dvostruko veća od ukrcane robe za inozemstvo, što je u vezi s naglom industrijalizacijom Argentine i njenim prijelazom u agrarno-industrijsku zemlju. Izvoz pšenice, a osobito kukuruza, nema više ni izdaleka onu ulogu u izvozu Argentine, koju je imao prije rata. Prinos kukuruza, najmasovnijeg proizvoda argentinskog izvoza, iznosio je 1939 i 1940 po prilici 10,000.000 t, dok je 1942 pao na 2,000.000, a posljednjih godina jedva doseže 5,000.000 t. I kod nekih drugih proizvoda došlo je do znatnih promjena u izvozu. Tako je izvoz lana, koji je 1938 iznosio milijun i četvrt t, spao na minimum, a mnogo je porastao izvoz ulja i uljane sačme, jer je Argentina počela sama prerađivati svoje uljarice i izvoziti finalne proizvode, što se znatno odrazuje u pomorskom transportu. Uvoz nafte i naftinih derivata u vezi s industrijalizacijom i privrednim razvitkom znatno je u porastu, dok je uvoz ugljena od 1938 do 1950 smanjen gotovo na polovicu. Proizvodnja sirove nafte u zemlji iznosi oko 3,6 mil. t, dok je uvoz nafte i njenih derivata 1950 prešao 5,69 mil. Ta se promjena odražava u pomorskom prometu. Argentini treba sve to više tankera za prijevoz proizvoda naftinih derivata, a manje trampera za ugljen, koji su na povratku iz luka La Plate preuzimali žitarice. Zbog toga znatan broj brodova plovi u La Platu bez tereta, što djeluje na visinu prijevoznih stavova. Porast uvoza željeza i čelika u vezi je s povećanom potrošnjom: Argentina nema industrije željeza, jer nema ni rudače ni ugljena.

Pomorske veze. Pomorski promet u Argentini i između Argentine i stranih zemalja vrše dijelom domaća, a dijelom strana parobrodarska društva. Najveće argentinsko parobrodarsko društvo Flota Argentina de Navegacion de Ultramar (bivša Compania Argentina de Navegacion Dodero) nalazi se pod upravom Ministarstva transporta i održava najveći broj argentinskih parobrodarskih linija u samoj zemlji i sa inozemstvom (Buenos Aires— Francuska—London; Buenos Aires—Genova; Buenos Aires— Lisabon—Amsterdam—Hamburg; Buenos Aires—Venecija; Buenos Aires—sjeverna Evropa; Buenos Aires—USA; Buenos Aires —Brazil). Cia. de Navegacion Fluvial Argentina S. A. održava putničko-teretne linije između Buenos Airesa, Montevidea i pristaništa na La Plati i rijeci Paraguay. Argentina, Cia. General de Navegacion S. A. održava putničko-teretne linije između Buenos Airesa i luka Patagonije — San Antonio, Madryn, Camarones, Comodoro Rivadavia, Deseado, Santa Cruz, Gallegos i Magellanes. A. Importadora y Exportadora de la Patagonia održava linije Buenos Aires—Magellanes i Buenos Aires — Capetown. Čilensko parobrodarsko društvo Compania Chilena de Navegacion Interoceanica održava liniju Valparaiso—Buenos Aires i Rio de Janeiro kroz Magellanov prolaz, a Compania de Muelles de la Poblacion Vergara liniju Callao—Valparaiso—Buenos Aires- Montevideo—Rio de Janeiro-(Lisabon)—Barcelona do Genove kroz Magellanov prolaz. American Republics Line održava liniju New York—luke La Plate, a društvo Pope & Talbot Line liniju San Francisco—Panama—Buenos Aires. Parobrodi Canada National Steamships Line održavaju liniju Montreal—Halifax—Rio de Janeiro — Santos do Buenos Airesa; Furness Line održava ljeti liniju Montreal, a zimi St. John do Brazila, Urugvaja i Argentine. Norveško društvo Westfal-Larsen & Co., A. S. održava liniju Vancouver—pacifička obala, USA, luke Perua i Čilea preko Magellanesa do Buenos Airesa, dok Holland-Amerika Line drži liniju između istočne obale Sjeverne i Južne Amerike. Glavne parobrodarske linije između Argentine i ostalog svijeta vrše evropska parobrodarska društva. Tako englesko društvo Weir Shipping and Trading Co., Ltd., Andrew (Bank Line, Ltd.) održava liniju Calcutta—Chittagong do Buenos Airesa i međuluka, a Royal Mail Lines održava tjednu brzu putničku liniju Southampton—Rio de Janeiro—Santos—Buenos Aires. Brodovi društva The South American Saint Line i Pacific Steam Navigation Company plove iz engleskih i kontinentalnih luka do Buenos Airesa te do Čilea i Perua preko Magellanova prolaza. Francusko parobrodarsko društvo Chargeurs Réunis održava putničko-teretnu liniju između francuskih luka na Atlantiku i Južne Amerike do Buenos Airesa, kao i teretnu liniju od Hamburga i drugih luka sjeverne Evrope do Buenos Airesa, a Soc. Gén. de Transports Maritimes à Vapeur održava brzu putničku liniju Marseille—Brazil —Buenos Aires. Talijansko parobrodarsko društvo Italia saobraća između Italije i Argentine sa dva moderna putnička broda (Giulio Cesare i Augustus). Flotta Lauro Achille održava emigrantsko-turističku liniju Genova—Napulj—Buenos Aires. Koninklijke Hollandsche Lloyd drži putničko-teretnu Uniju Hamburg—Amsterdam—Buenos Aires. Belge, Soc. Anon., Ci. Maritime drži liniju Antwerpen—Južna Amerika do Buenos Airesa. Švedska društva Svenska Orient (Tirfing Ångf. aktieb.) i Johnson Line održavaju liniju baltičke luke—Buenos Aires i Marseille—Buenos Aires parobrodima za prijevoz smrznutog mesa i cisternama za prijevoz vegetabilnog ulja. Njemačko društvo Hamburg-Südamerikanische D/S., Ges., koje je prije rata imalo vrlo intenzivan putničko-emigrantski promet sjeverna Evropa—Buenos Aires, ponovo se javlja, zasad teretnom linijom Hamburg—Južna Amerika. Jugoslavenska linijska plovidba pokušala je uvesti redovnu liniju Rijeka —Južna Amerika, ali ju je morala napustiti, jer je promet znatno oscilirao, te linija nije bila rentabilna.

Trgovačka mornarica. Razvitak argentinske trgovačke mornarice u XX. st., a osobito poslije II. svjetskog rata, daje sliku velikog uspona (brodovi od 1oo i više t):
S izuzetkom perioda I. svjetskog rata, argentinska trgovačka mornarica pokazuje stalan uspon. Osim Paname, Libije i Hondurasa, gdje se zapravo radi o fiktivnoj registraciji, ni jedna država ne pokazuje takav razvitak trgovačke mornarice. Od 1939 do 1953 tonaža trgovačke mornarice Argentine više je nego utrostručena, a kad budu gotovi objekti, koji se imaju izgraditi, Argentina će imati četiri puta jaču trgovačku mornaricu nego što je imala na početku II. svjetskog rata. Ako se tonaža argentinske trgovačke mornarice i ukupna svjetska tonaža 1901 obilježe sa 100, onda tonaža argentinske trgovačke mornarice koncem 1952 iznosi 1250 ili za 12,5 puta više, a ukupna svjetska tonaža samo oko 300. Udio Argentine u svjetskoj trgovačkoj mornarici iznosio je 1939—0,42%, 1948—0,85%, 1952—1,12%. Ovaj nagli porast postignut je djelomično kupnjom 24 broda Liberty i Victory od ukupno cca 200.000 brt i u vrijednosti od 21,2 mil. dolara, ali najveći dio porasta ima se pripisati gradnji novih brodova. Argentina je za vrijeme rata dobavljala Engleskoj znatne količine agrarnih proizvoda. Potraživanja od tog izvoza bila su djelomično likvidirana izgradnjom brodova u Engleskoj, a i danas se jedan dio argentinskog izvoza u Englesku plaća izgradnjom brodova. Što se tiče starosti, moderni brodovi ispod 5 godina starosti iznose 35% ukupne tonaže, dok je svjetski prosjek tonaže brodova do 5 godina samo 16,40%. Brodovi od 5 do 10 godina iznose 29,2%, prema svjetskom prosjeku od 42,26%. Brodova preko 25 godina ima Argentina 25,9%, prema 18,93% svjetskog prosjeka. Prema tomu glavna je karakteristika argentinske trgovačke mornarice: mnogo novih brodova, relativno mnogo starih brodova i veoma malo brodova srednje starosti. S obzirom na tonažu najjače je zastupana tonaža između 6 i 8 te 8 i 10 tisuća t. Tu su u prvom redu brodovi Liberty i Victory, a zatim novi brodovi građeni poslije rata. Brod od 22.000 brt (Juan Perón) bio je građen kao matični brod za lov na kitove; bio je ne samo najveći argentinski brod, nego i najveći brod za preradbu kitova na svijetu. Međutim je zbog nerentabilnosti pretvoren u tanker.

Prema vrsti pogona Argentina ima: 184 broda na stapni pogon sa 303.568 brt, 40 brodova na turbine sa 323.837 brt, 142 motorna broda sa 429.313 brt i 31 brod na jedra od preko 100 t sa ukupno 13.373 brt. Što se tiče modernih brodova na turbine i na motorni pogon Argentina odskače od svjetskog prosjeka kategorije takvih brodova i ima jednu od najmodernijih trgovačkih mornarica svijeta.

Od ukupne tonaže argentinske trgovačke mornarice 1950 otpalo je 61% na teretne brodove, 22% na tankere i 17% na putničke brodove, na kojima je bilo 6000 kreveta. S obzirom na izvoz znatne količine smrznutog mesa, 21 brod argentinske trgovačke mornarice ima uređaje za prijevoz takva mesa, a tankera ima Argentina 52 sa 332.712 brt. Preko 80% ukupne tonaže u rukama je državnih ili od države kontroliranih poduzeća. Ovakvo je stanje posljedica neuspjelih nastojanja, da se subvencijama i različnim mjerama podigne trgovačka mornarica privatnom inicijativom. Aktivno sudjelovanje države u favoriziranju nacionalne trgovačke mornarice očituje se u nizu administrativnih mjera. Kabotaža je rezervirana za argentinsku zastavu. Lučke tarife i takse vrlo su visoke, i strani brodovi, koji pristaju u više argentinskih luka, moraju te takse platiti za pristajanje u svakoj luci. Taj propis praktički ograničuje stranim brodovima pristajanje, tako da oni pristaju samo u Buenos Airesu, Rosariu ili Sao Salvadoru, ako krcaju žitarice. Sistem uvoznih i izvoznih dozvola, koji je uvela i Argentina, iskorišćuje se za favoriziranje vlastite trgovačke mornarice. Stvorena je odluka, da se 50 % uvoznih i izvoznih kontingenata mora koristiti argentinskim brodovima, pa se ova odluka pokušava sankcionirati i u trgovačkim sporazumima. Sve te mjere ne bi ipak bile dovoljne za podizanje trgovačke mornarice do predviđene visine, jer privatni kapital Argentine nije još toliko razvijen, da bi u kratko doba mogao toliko uložiti u pothvat, koji sa gledišta rentabiliteta nije pružao onog izgleda, koji su pokazivale druge privredne grane, u prvome redu industrija, koja je pod carinskom zaštitom odbacivala visoku rentu. Bio je potreban izravan zahvat države. Preuzimanjem nekih manjih društava osnovano je veliko državno brodarsko društvo Flota Argentina de Navegación de Ultramar, a 1949 preuzimanjem privatnog poduzeća Dodero država je postala vlasnik ne samo najvećeg argentinskog parobrodarskog društva, nego i jednog od najvećih u svijetu. Iako tonaža argentinske trgovačke mornarice prelazi milijun brt, ona samo djelomično sudjeluje u pomorskom prometu Argentine. 1950 iznosio je promet u Buenos Airesu 9,462.000 netto t. Od te tonaže otpalo je 2,389.900 t na britansku zastavu, 1,018.000 t na sjeveroameričku zastavu, dok je na argentinsku zastavu otpalo samo 1,212.000 t ili 17,9%.

Brodogradnja. Argentina još nema industrije brodogradnje u pravom smislu riječi. Administrativne mjere favoriziranja vlastite brodogradnje nisu dale gotovo nikakve rezultate. Izgrađeno je tek nekoliko suhih i plutajućih dokova, i to u prvom redu iz državnih sredstava. Jedino postojeće brodogradilište Astarsa, Astilleros Arg. Rio de la Plata ne odgovara pojmu modernog brodogradilišta zemlje, koja ima tako jaku trgovačku mornaricu. Prirodni uvjeti nisu povoljni za intenzivniji razvitak brodogradnje. Argentina nema ni ugljena ni željeza, a prema tome nema ni visokih peći ni valjaonica. Industrija strojeva je tek u jačem razvitku, a nije ni specijalizirana za izgradnju brodskih strojeva. Ni sa stručnom snagom nije bolje. Zato Argentina smatra, da je za nju još uvijek rentabilnije kupovati brodove u inozemstvu. Domaća bi gradnja brodova bila mnogo skuplja nego nabavke u inozemstvu. Time Argentina dobiva kvalitetnu flotu i omogućuje povoljan izvoz svojih agrarnih proizvoda, a za njihovu protuvrijednost gradi i kupuje brodove. Engleska, jedan od glavnih kupaca argentinskih poljoprivrednih proizvoda, može ih nabavljati u današnjim količinama, jedino ako ih plati svojim proizvodima, u prvom redu brodovima. U najnovije vrijeme pristupilo se izgradnji većeg modernog brodogradilišta u Rio Santiagu, koje će imati 3 vlake i bit će u stanju da gradi brodove do 10.000 brt. U prvo vrijeme radit će prvenstveno za potrebe ratne mornarice.

Trgovački odnosi FNRJ i Argentine. Ekonomski odnosi Argentine i FNRJ ne pokazuju stalna pravca. Tako naš izvoz pokazuje jedne godine znatan iznos, da iduće godine naglo padne; kod uvoza su manje oscilacije.

U periodu 1950—1953 bio je naš izvoz u Argentinu u t i u 1000 dinara (za 1950—51 po starom, a za 1952—53 ponovom paritetu):
Uz oscilacije u opsegu uvoza i izvoza opažamo nagle promjene i u strukturi našeg uvoza i izvoza u poslovanju s Argentinom. Tako je, na pr., 1950 od cjelokupnog našeg uvoza u Argentinu (143.479 t) rezana građa četinara iznosila 41.745 t, a cement 82.548 t, ukupno 124.292 t ili 86,6%. Po vrijednosti ove dvije stavke našeg izvoza iznosile su te godine 52,8%. Već 1951 nastale su znatne promjene. Rezana građa spala je na ¹/₃ i po količini i po vrijednosti, a cement na ¹/₂ po količini i nešto preko ¹/₃ po vrijednosti. (Rezana grada 15.028 t za 55,336.000 Din, cement 43.470 t za 27,071.000 Din). Znatnu stavku iznosio je 1950 i naš izvoz duhana u Argentinu: 476 t za 34,681.000 Din, da i on 1951 padne po prilici na ¹/₃ i po količini i po vrijednosti. U 1952 dolazi do jačeg smanjenja našeg izvoza: praktično se sveo na tri artikla — kalcijev karbid, cement i celulozu, koju 1950 nismo uopće izvozili. Izvoz celuloze 1952 iznosio je 3550 t, ili po vrijednosti 467,248.000 Din, dakle više nego što je vrijedio sav naš izvoz 1950. U našem uvozu iz Argentine opaža se veća stabilnost: uglavnom stavke su iste — mast, laneno ulje, sirova koža i koža za donove i vuna, samo što je 1952 znatno povećan naš uvoz kože i vune, jer je znatan broj tih artikala podmiren u Argentini iz tripartitne pomoći.I. Be.

RIBARSTVO

Ribarstvo Argentine nije razvijeno — iz više razloga — kako bi moglo biti razvijeno s obzirom na duljinu obale i obilje raznovrsnih riba u njezinim vodama. Na sjeveru, u području južnoameričkog kontinentskog šelfa (34⁰ — 41⁰ geogr. šir.) razvija se ribarstvo po uzoru na zapadnoevropsko i naprednije je nego u susjednim južnoameričkim državama. Velike površine ravnog dna toga područja omogućuju kočarenje na otvorenu moru iz baza Buenos Aires i Mar del Plata. S obzirom na oskudicu dolara, Argentina poslije 1948 ulaže velike napore za unapređenje ribarstva, tako da bi se riba što više trošila u zemlji. Na taj će način moći izvoziti što više mesa i tako doći do dolarskih deviza. Zbog toga je ograničila uvoz ribljih prerađevina i povećala domaću potrošnju svježe ribe poboljšavši prijevozna sredstva za brz prijevoz pod boljim rashladnim uvjetima. U toku je organiziranje prijevoza i raspodjele ribe u Buenos Airesu i ostalim dijelovima države pomoću mreže hladionika.

Vrste ribe, vrijeme i način lova. Pridnene ribe: oslić, koji sačinjava oko 80% kočarskih lovina, corvina (franc. courbine iz roda Cynoscion), sciaetia, umbrina, kirnje (Polyprium) i dr.; plave ribe: u obalnom pojasu najviše se love skuša i inćun (brgljun). Rakovi: škampi, jastozi i kozice. Lov morskih pasa razvija se od 1943 na širokoj industrijsko-komercijalnoj osnovi, a vrši se duž cijele obale. Love ih specijalne ekipe opremljene parangalima jake konstrukcije. Kitolov u vodama južnog Atlantika razvijen je još od 1904. Za II. svjetskog rata, kad druge države nisu upućivale kitolovce u Antarktiku, argentinsko društvo Compania Argentina de Pesca S. A. intenzivno se bavilo lovom na kitove. Prosječni godišnji ulov po brodu u razdoblju 1904—47 iznosio je 187 kitova; najbolja sezona, 1910, dala je ulov od 410, a najslabija 1919, samo 76 kitova po brodu. Uz kitove love i tuljane.

Argentina je bogata rijekama i jezerima, u kojima se love znatne količine ribe. Preko 50% ulova slatkovodne ribe daje vrsta sabalo, koja se najviše lovi u rijekama područja Buenos Aires, a sav se ulov prerađuje u riblje ulje i brašno. Nadalje se love pastrve (Salmo i Salvelinus), odonthestis i dr. Ulov morske i slatkovodne ribe u razdoblju 1940—47 (prema statistici FAO za 1948—49) iznosio je:
Novim privrednim mjerama povećan je posljednjih godina i ulov ribe, te izmijenjena njegova struktura po vrstama. Tako je ulov morske ribe 1952 dosegao 50.000 t, i to 14.400 t skuša (njihov neznatan ulov prije uopće nije evidentiran), 9900 t oslića, 5085 t inćuna i t. d.

Organizacija ribolova. Glavne su ribarske luke industrijskog ribolova Buenos Aires i Mar del Plata, u koje se iskrcavaju ³/₄ ukupnog ulova. Ostatak se iskrcava u manjim lukama, kao Necochea i Bahía Blanca, te luke u Patagoniji i Ognjenoj Zemlji. Ribarska flotila sastoji se od dvadesetak jedinica sposobnih za kočarenje na otvorenu moru sa ukupno 4500 brt i oko 4000 malih brodica bez palube i uglavnom na vesla, za ribolov u obalnom pojasu. Tu je uključeno i oko 3000 laganih plitkih čamaca za ribolov na rijekama i jezerima. Potkraj 1951 bilo je motorizirano samo 350 tih brodica, odnosno 8,5%. Velike kočare kupili su prije dvadesetak godina u zapadnoevropskim državama, jer nemaju vlastitih brodogradilišta za ribarske brodove. U početku 1952 dolaze u luku Mar del Plata belgijski i nizozemski ribarski stručnjaci. Iz Belgije je stiglo 110 ribara sa članovima obitelji i 8 velikih kočara opremljenih radarom. U brodove su ukrcali i pogonske strojeve za tvornicu za preradbu ribe. Njima su se priključili i ribari iz Nizozemske (21 obitelj). Belgijsko društvo, koje je organiziralo tu ekspediciju, izgradilo je potkraj 1952 u luci Mar del Plata modernu smrzavaonicu kapaciteta 300 t /24^h, uloživši kapital od 891.000 USA-dolara.

Prodaja, preradba i izvoz ribe. Svježa riba, osobito oslić, prodaje se uglavnom u Buenos Airesu, a cijenu određuje gradska općina. Glavno je središte za preradbu ribe Mar del Plata sa preko 70 od ukupno 100 tvornica duž cijele obale. Argentina proizvodi velik broj asortimana konzervi u ulju, raznim sosovima, salamuri i t. d. Najvažnije su prerađevine od skuše i inćuna (brgljuna), koji se uopće ne prodaju u svježem stanju. Soljenjem inćuna bavi se 41 tvornica. Ribe se konzerviraju u limenkama i prodaju pod nazivima: tuna, salmon, albacore i caballo. Potkraj 1943 razvila se industrija ekstrakcije ulja iz jetre morskih pasa; do 1949 izgrađeno je u luci Mar del Plata 25 takvih tvornica. One prerađuju i meso morskih pasa u konzerve, sole ga i suše, pa prodaju pod imenom bacalao (južnoamerički naziv za suhi bakalar). Od peraja morskih pasa proizvodi se vrsta dodatka juhi, a od kože se izrađuju kvalitetni kožnati artikli. Zbog jakog pada cijena jetrenom ulju na tržištu USA, koje su kupovale sve vitaminske proizvode Argentine, te ograničenja uvoza ribljih konzervi u Argentinu, ribolov se posljednjih godina preorijentirao s lova morskih pasa na lov skuša. Stoga je proizvodnja jetrenih ulja opala sa 23 trilijuna međunarodnih jedinica vitamina A (1946) na oko 3,7 trilijuna u 1949, ali je ulov skuša, koji 1945 praktično nije iznosio ništa, narastao 1949 na preko 14,400.000 kg. U 1950—51 proizvedeno je oko 7000 t kitova ulja i oko 2000 t tuljanova ulja. Od otpadaka kita dobiveno je 200 t brašna i 4000 t gnojiva (guano). U 1951—52 dosegla je proizvodnja kitova ulja 6750 t, a tuljanova 2400 t. Iz slatkovodne ribe sabalo ekstrahirano je 1950 — 51 oko 1000 t ribljeg ulja, a 1951—52 oko 1219 t. Ukupna proizvodnja kitova ulja 1949—50 izvezena je u Englesku, Dansku i Njemačku, dok je sve ulje 1950—51 otkupila Nizozemska. Brašno od kita izvoze pretežno u Englesku.

Uvoz prerađene ribe. Argentina je prije II. svjetskog rata uvozila mnogo ribljih konzervi i drugih prerađevina, tako da je uvoz 1938 iznosio 100.575 t. Najviše je uvozila iz Norveške i Engleske (suhi bakalar), iz Nizozemske i Engleske (usoljen sleđ), iz Španjolske (konzerve sardina i kamenica) i iz USA konzerve od pilcharda (vrsta pacifičke srdele) u umaku od rajčice. Uvoz se za vrijeme rata smanjio, ali je poslije rata ponovo narastao. Zbog oskudice u dolarima, Argentina je 1947 uvela opće ograničenje uvoza, pa i uvoza ribljih prerađevina. Tako je 1947 uvezeno ukupno 35.863 t ribljih prerađevina, i to 2880 t suhog bakalara, 700 t usoljenog sleđa i t. d. Dekretom argentinske vlade od 6. V. 1952 reguliran je uvoz suhe i soljene ribe zakonskim propisima, prema kojima prerađevine moraju biti snabdjevene oznakom na španjolskom jeziku, koja jasno pokazuje vrstu prerađene ribe, državu podrijetla, ime argentinskog uvoznika te godinu i mjesec proizvodnje.

Ribarska vlast i naučno-eksperimentalne ustanove. Organizacija ribarstvenih istraživanja počela je 1893, kada je u muzeju La Plata sastavljen katalog svih vrsta riba u Argentini. Pet godina kasnije Ministarstvo poljoprivrede osnovalo je Odjel za ribarstvo i lov, koji je počeo poribljavati rijeke i jezera raznim slatkovodnim ribama. Istraživanja iz područja morskog ribarstva počela su mnogo kasnije. Argentinski muzej prirodnih znanosti Bernardino Rivadavia, u sklopu Ministarstva prosvjete, organizirao je Hidrobiološku stanicu u Puerto Neuquen. Ured za ribarstvo i lov osnovao je 1942 u luci Mar del Plata prvu Pomorsko-ribarsku stanicu za primijenjenu biologiju i ribarstvenu tehnologiju te kontrolu ribarskih proizvoda. Nacionalni institut za istraživanja iz područja prirodnih nauka Instituto Nacional de Investigacion de las Ciencias Naturales osnovan je 1948 i razvija istraživački program za iskorišćivanje prirodnih izvora Argentine. Na sveučilištu La Plata drže se predavanja iz limnologije i oceanografije. Za biološka i fizikalna istraživanja voda kontinentskog šelfa osnovan je u Buenos Airesu Oceanografski institut. U sklopu agronomskog i veterinarskog fakulteta osnovana je 1949 u Buenos Airesu dvogodišnja Ribarska Škola, na kojoj se predaju predmeti: biologija, metode ribolova, kontrola ribljih konzervi, očuvanje ribljih proizvoda pomoću hladnoće te uzgoj riba i morskih beskičmenjaka.

LIT.: Rivista della pesca, 1948; World Fisheries Year-Book, London 1949; L. J. Lebret i J. Sauvée, Pêcheries Mondiales, Paris 1950; Fishery Research and Educational, Institutions in North and South America, 1950 (FAO); Commercial Fisheries Rewiew, Washington 1950 i 1952.L. Kć.

VOJNOPOMORSKE SNAGE

Argentina ima među južnoameričkim republikama najjaču flotu. Uprava ratne mornarice nalazi se pod posebnim Ministarstvom mornarice, a operativno vodstvo pod načelnikom pomorskog operativnog štaba. Ratna se zastava razlikuje od trgovačke (tri vodoravna polja iste veličine, svijetlomodro—bijelo—svijetlomodro) po tome, što na bijelom polju ima žuti grb. Nazivi oficirskih činova isti su kao u našoj mornarici, a oznaka činova slična je kao u britanskoj mornarici. Mornarica ima oko 15.000 ljudi, od toga oko 5000 kadrovaca i nešto preko 500 oficira. Ratna se flota dosad popunjavala gotovo isključivo gradnjom brodova na inozemnim brodogradilištima ili kupnjom već sagrađenih brodova drugih ratnih mornarica. Ratna mornarica raspolaže sa 4 pomorska arsenala, odnosno remontna zavoda: Puerto Belgrano (Bahía Blanca) sa 2 suha doka (200 x 25,6 x 10 m i 208 x 34,7 x 13 m) i 1 plutajućim dokom nosivosti 750 t; Rio Santiago sa 1 suhim dokom (205 x 34,7 x 11 m) i 3 plutajuća doka, nosivosti 1500, 750 i 300 t; Darsena Norte (Buenos Aires) sa 2 suha doka (istočni: 180 x 20 x 7,6 m, zapadni: 150 x 20 x 7,6 m), te Zárate(Gen. J. F. Uriburu). Arsenali u Puerto Belgrano i u Rio Santiago osposobljeni su za gradnju manjih ratnih brodova. U sastavu ratne mornarice nalaze se nadalje: odred obalne artiljerije od oko 450 ljudi, zatim škola za pomorske oficire, strojarska, artiljerijska i torpedna škola te razni kursevi.

Ratna flota (A. R. A. = Armada Republica Argentina) sastoji se od:

2 starija bojna broda, Rivadavia i Moreno, sagrađena u USA 1910—15, obnovljena 1924—25 (28.165 t; 22,5 čv; 12 topova od 305 mm, 12 topova od 152 mm, 4 p. a. topa od 76 mm, 4 p. a. topa od 40 mm, 2 podvodne torpedne cijevi 530 mm; oklop 200—280 mm na bokovima, 230—305 mm kule, 76 mm paluba).

5 krstarica: Diecisiete de Octubre i Nueve de Julio, sagrađene u USA 1935—1939 (10.160 t; 32,5 čv; 15 topova od 152 mm, 8 topova od 127 mm, 28 p. a. topova od 40 mm, 24 p. a. topa od 20 mm, 4—6 aviona, 2 katapulta; oklop 38—100 mm na bokovima, 76—127 mm kule, 50 mm i 76 mm palube); La Argentina, sagrađena u Velikoj Britaniji 1936—1939 (6100 t; 30 čv; 9 topova od 152 mm, 14 p. a. topova od 40 mm, 6 torpednih cijevi 530 mm, 2 aviona, 1 katapult; oklop 76 mm na bokovima, 50 mm kule, 50 mm paluba); Almirante Brown i Veinticinco de Mayo, sagrađene u Italiji 1927—1931 (6900 t; 32 čv; 6 topova od 190 mm, 12 p. a. topova od 100 mm, 6 p. a. topova od 40 mm, 6 torpednih cijevi 530 mm, 2 aviona, 1 katapult; oklop 70 mm na bokovima, 50 mm kule, 25 mm paluba).

1 obalna oklopnjača, Pueyrredon, sagrađena u Italiji 1897 (6200 t; 20 čv; 2 topa od 254 mm).

15 razarača: 6 klase Buenos Aires, sagrađenih u Velikoj Britaniji 1937 (1400 t; 35 čv; 4 topa od 120 mm, 8 p. a. mitraljeza od 13 mm, 8 torpednih cijevi 530 mm); 3 klase Mendoza, sagrađena u Velikoj Britaniji 1928—29 (1600 t; 36 čv; 4 topa od 120 mm, 10. p. a. topova od 40 mm, 6 torpednih cijevi 530 mm); 2 klase Cervantes, sagrađena u Španjolskoj 1925 (1544 t; 33 čv; 5 topova od 120 mm, 1 p. a. top od 76 mm, 2 p. a. topa od 40 mm, 6 torpednih cijevi 530 mm); 4 starija razarača, sagrađena u Njemačkoj 1910—11 (1015 t; 27 čv; 3 topa od 100 mm, 2 p. a. topa od 37 mm, 4 torpedne cijevi 530 mm).

9 fregata: 2 klase Azopardo, u gradnji u Argentini (1020 t);2 klase King, sagrađene u Argentini 1938—1946 (1020 t; 16 čv; 4 topa od 105 mm, 2 p. a. topa od 20 mm); 3 klase Heroina, sagrađene u USA 1943 (1425 t; 19 čv; 3 topa od 105 mm, 2—4 p. a. topa od 47 mm, 6 bacača dubinskih bombi); Republica, sagrađena u USA 1943 (1010 t; 17 čv; 1 top od 105 mm, nekoliko manjih p. a. oružja) i Hercules, sagrađen u USA 1942 (1470 t; 20 čv;3 topa od 105 mm, 4 p. a. topa od 47 mm, 6 bacača dubinskih bombi).

3 podmornice, sagrađene u Italiji 1932 (935 / 1200 t; 17,5 / 9 čv; 1 top od 100 mm, 1 p. a. top od 37 mm, 8 torpednih cijevi 530 mm).

8 minolovaca, sagrađenih u Argentini 1935—1938 (460 t; 15 čv; 2 topa od 100 mm, 2 p. a. topa od 40 mm). 9 torpednih čamaca, sagrađenih u USA 1946 (46 t; 42 čv; 2 p. a. topa od 20 mm, 2 torpedne cijevi 530 mm). 2 riječna monitora, sagrađena u Velikoj Britaniji 1908 (1070 t; 15 čv; 2 haubice od 152 mm, 6 topova od 76 mm, 4 p. a. topa od 40 mm; oklop 76 mm na bokovima, 25—38 mm paluba). 29 većih desantnih plovnih jedinica, sagrađenih u USA: 12 desantnih brodova tenkonosaca (4220 t, 11 čv), 2 tenkonosca (915 t,13 čv), 15 trupnih desantnih brodica (386 t, 16 čv).

Pomoćni brodovi flote obuhvaćaju: 6 velikih transportnih brodova, koji su građeni 1950 (5—600 t) i 2 manja, sagrađena 1940—1944, 1 brzi tank-brod, sagrađen 1950 (8400 t, 19 čv), 3 tank-broda, sagrađena 1945 (6100 t, 10,5 čv) i 3 manja tank-broda i konačno nekoliko brodova za mjerenja, školski brod, brod radionicu, brod za spasavanje i nekoliko remorkera.Z. V.

Naši iseljenici. U Argentini ima oko 160.000 naših iseljenika — Hrvata 120.000, Slovenaca 20.000, Crnogoraca, Makedonaca i Srba oko 20.000. Prva naselja nastala su u Buenos Airesu (1850), La Plati i Rosariu, a osnovali su ih naši pomorci. U većem su broju naši ljudi počeli stizati u Argentinu 1882, 1896, zatim između 1900 i 1914, i u razdoblju 1922—1940. Danas oni žive u 300 naselja po različitim krajevima i gradovima Argentine. Najviše ih živi u provincijama Buenos Aires oko 50.000 (u gradu i okolici 30.000), Santa Fé oko 50.000 (u Rosariu i okolici oko 10.000) i u Chacu oko 10.000. Jače iseljeničke kolonije postoje u gradovima: Córdoba, La Plata (Eva Perón), Paraná, Acebal, Chovet, Villa Mugueta, Berisso, Comodoro Rivadavia, Mendoza, Pavon Arriba, Peña, Santa Cruz, Gallegos i Bahía Blanca. Rade kao pomorci, ribari, radnici, rudari, trgovci, obrtnici i namještenici. Međutim u Patagoniji i Chacu bave se zemljoradnjom i stočarstvom. Najviše zemljoradničkih naseobina osnovano je u provinciji Santa Fé. Vrijednost njihovih posjeda u toj provinciji procijenjena je 1937 na 100 mil. pesosa. Naši su iseljenici osnovali oko 100 političkih, kulturnih i potpornih društava, među kojima je bilo sokolskih, radničkih potpornih društava, čitaonica, domova i klubova. U Buenos Airesu osnovano je kao prvo Društvo slavjanske uzajamne pomoći (5. XI. 1882). Osnovano je i nekoliko škola.

Od 1883 do 1953 pokrenuli su naši iseljenici preko 50 novina i časopisa, od kojih je najveći broj izlazio u Buenos Airesu. Prvi list Iskra slavjanske slobode počeo je izlaziti 1. III. 1883 (urednik i vlasnik Dinko Grisogono-Bartolazzi). Osim toga izlazile su u Buenos Airesu i novine: Jadran (1915—1925), Jugoslavija (1925— 1932), Argentinske Novine (1934—1953) i Jugoslavenski iseljenički vjesnik (1944—1953), organ udruženja Slobodna Jugoslavija, a u Rosariu: Materinska riječ (1908—1910) i Zajednica (1910—1937). Svoj politički rad naši su iseljenici stalno povezivali s političkim zbivanjima u domovini. Tako su za vrijeme I. svjetskog rata osnovali u Buenos Airesu Centar jugoslavenske narodne obrane za južni Atlantik (1915—1919), koji je podupirao rad Jugoslavenskog odbora u Londonu, a tokom II. svjetskog rata Centralni odbor za pomoć Jugoslaviji (1941—1945). Od 1944 među iseljenicima djeluje udruženje Slobodna Jugoslavija. Koordinacioni odbor za pomoć, koji je djelovao od 1945—1949, poslao je u domovinu velike količine odjeće, obuće, hrane i sanitetskog materijala. Više stotina dobrovoljaca iz redova naših iseljenika sudjelovalo je u ratu na strani Saveznika. Poslije rata vratilo se nekoliko većih grupa u domovinu. Među iseljenicima istakli su se u privredi Nikola i Miho Mihanović te Albert Marangunić; a u kulturnom i političkom životu: Antun Martinolić, Frano Busić, Josip Subašić, Serafin Livačić, Ivan Vučetić, Bartul Fontana, Oskar Ivanišević i Josip Barbić.

LIT.: M. Kolin, Jugoslaveni u Južnoj Americi, Zagreb 1920; Lj. S. Kosier, Srbi, Hrvati i Slovenci u Americi, Beograd 1926; D. Bosiljevac, Po Južnoj Americi, Split 1928; N. Travica, Iseljenička nedjelja, Zagreb 1933; Novi iseljenik, Zagreb 1936—37; Katastar naših naselja Iseljeničkog Komesarijata, Zagreb; Iseljenički Muzej, Zagreb, 1937, 9; J. Subašić, Adresar, Buenos Aires 1939, 15 i 16; Š. Balen, Rodnoj grudi, iseljenici Jugoslavije svom starom kraju, Zagreb 1951; Iseljenički arhiv kod JA, Zagreb.M. Ba.