KONTRABANDA (od srednjolat. contra bannum = protiv zabrane) znači u mnogim jezicima svaku krijumčarenu robu. U posebnom značenju je to izraz međunarodnog prava, kojim se označuje roba, što može služiti u ratne svrhe, a nalazi se na putu za neprijatelja. Prema tome, pojam ratne kontrabande obuhvata kvalitet predmeta i odredište kamo su predmeti upućeni.

Prema starom običajnom pravu zaraćene su države ovlašćene prekinuti na moru trgovinu neutralaca s neprijateljem, ako predmet te trgovine može poslužiti neprijatelju za njegov ratni napor. Takva roba pada pod pravo ratnog plijena. Svaka zaraćena država određuje sama, što će smatrati kao kontrabandu, jedino je dužna proglasiti popis kontrabande, a jednako može taj popis mijenjati u toku samoga rata. S obzirom na to već se od vremena Grotiusa razlikovahu predmeti, koji isključivo služe za ratne svrhe, zatim predmeti, koji nikako ne mogu služiti za te svrhe, a napokon i predmeti, koji mogu služiti za ratne svrhe, ali se mogu koristiti i na drugi način. No razvojem znanosti i tehnike uvećavao se broj sirovina i predmeta, koji mogu služiti za rat, a pojavom t. zv. totalnog rata postali su za ratni napor važni i onakvi predmeti, za koje se prije nije smatralo da služe u ratne svrhe. Londonska deklaracija 1909, koja je potanje normirala pravo morskoga plijena, a zasnovana na navedenom razlikovanju, da li prevožena roba može biti predmetom ratne upotrebe, lučila je s jedne strane predmete, koji nisu nikako mogli služiti svrhama rata, a s druge opet one, koji su to mogli, ali u dvije podvrste: u apsolutnu i relativnu ili uvjetnu kontrabandu. Apsolutna bi kontrabanda bila ona roba, koja služi isključivo za ratne svrhe (oružje, municija, ratna oprema i sl.), a relativna kontrabanda ona roba, koja može služiti i za ratne svrhe i za mirnu upotrebu (živež, odjeća, obuća, novac, željeznički materijal, gorivo, optički aparati i t. d.). Predmeti, koji ne mogu služiti u ratne svrhe (kao pamuk, svila, lan, konoplja, kaučuk, porculan, papir, sapun, poljodjelski strojevi, drago kamenje, satovi — osim kronometara — modni predmeti, pokućstvo i sl.) ne bi se, prema Londonskoj deklaraciji, mogli smatrati kontrabandom. Već samo nabrajanje predmeta posljednje dvije skupine pokazuje, kako su se razvojem tehnike i načina ratovanja morale pomicati granice između tih skupina, t. j. da su predmeti prelazili iz jedne skupine u drugu, i to u pravcu strožega postupka. Praksa država u oba svjetska rata išla je za proširivanjem popisa (liste) predmeta, koji se smatraju kontrabandom i za uklanjanjem razlikovanja između apsolutne i relativne kontrabande.

Kontrabandom se, dakle, smatra ona roba, koja se u danom času nalazi na popisu kontrabande one države, čije ratne jedinice ta roba susreće na svom morskom putu. Dakle, mora postojati popis kontrabande i on mora biti priopćen svim zainteresiranim državama. Ne smatraju se kao kontrabanda predmeti, koji služe za potrebe broda i njegovih putnika za vrijeme vožnje. Ne smatraju se kao kontrabanda ni predmeti, koji služe isključivo njezi ranjenih i bolesnih, ali se u slučaju nužde mogu uz naknadu rekvirirati.

Da bi neka roba mogla biti smatrana kontrabandom, potreban je još i drugi uvjet: da je namijenjena neprijatelju. Neprijateljska namjena smatra se kao dokazana kod apsolutne kontrabande, ako joj je cilj neprijateljsko ili od neprijatelja okupirano područje ili ako je namijenjena za neprijateljske oružane snage. Pri tome nije potrebno, da se ona izravno prevozi neprijatelju. Ona potpada pod zapljenu i onda, ako je određena za neku neutralnu luku, pa se ondje prekrcava za dalji put morem ili kopnom. To je t. zv. načelo jedinstva putovanja ( continuous voyage) . Za relativnu kontrabandu bio bi postupak blaži, t. j. ona bi padala pod zapljenu samo onda, ako je namijenjena neprijateljskim oružanim snagama ili državnoj upravi. Za relativnu kontrabandu ne bi vrijedilo načelo jedinstva putovanja. Ali praksa je već u Prvom svjetskom ratu uvela mnogo strože kriterije, protegla je načelo jedinstva putovanja i na relativnu kontrabandu, pa je time nametnula vlasniku robe teret dokazivanja, da se ne radi о kontrabandi. Kako u modernom ratu sve veći krug osoba i predmeta treba da služi ratnom naporu, zaraćeni su i u ratu na moru uveli nove mjere punije kontrole pomorskog prometa (sastavljanjem crnih lista interesenata robe; izdavanjem t. zv. navicerta, skrać. od Navigation Certificate).

Kontrabandna roba potpada zapljeni, koju izriču pljenovni sudovi države, koja je zahvatila robu na njezinu putovanju morem. Istu sudbinu dijeli i sam brod, ako je kontrabandna roba predstavljala polovicu njegova tereta, bilo po vrijednosti, po težini, po zapremini ili po iznosu vozarine. Britanska praksa traži da je brodovlasnik znao, da se prevozila kontrabanda, ali se predmnijeva, da je znao, dok protivno ne dokaže. Pod zapljenu pada i nekontrabandna roba, koja pripada vlasniku uzapćene kontrabande. Ostali teret je slobodan, ali brod mora, sve da i ne pada pod zapljenu, prevesti uzapćenu robu u luku, koju odredi uzaptitelj. Troškovi uzdržavanja broda i tereta na brodu za vrijeme postupka padaju na teret broda. Ako kontrabanda predstavlja manje od polovice tereta, može uzaptitelj dopustiti, da brod preda kontrabandu i dalje slobodno otplovi. Uzaptitelj može takvu robu uništiti.

Zapljeni robe nema mjesta, ako se brod nalazi na otvorenom moru, pa zato nije znao za izbijanje rata ili za proglas, kojim je neka vrsta robe bila oglašena kao kontrabanda, ali se predmnijeva, da je znao, ako je isplovio iz neprijateljske luke ili ako je snabdjeven radiotelegrafskim uređajem. Jednako ne može doći do zapljene, ako nakon saznanja nije bilo mogućnosti da se roba iskrca. U oba ta slučaja može zaraćena država samo konfiscirati kontrabandnu robu uz davanje naknade, a ostali teret i brod ne potpadaju pod zapljenu i njih ne terete troškovi uzdržavanja za vrijeme trajanja postupka.

Pored kontrabande u gornjem značenju, koja se ponekad naziva i pravom kontrabandom, čuje se katkad i za t. zv. nepravu kontrabandu ili kvazikontrabandu kao krivi naziv za protuneutralnu pomoć.

LIT.: A. Verona, Pomorsko pravo, I. sv. (2. izd.), Zagreb 1927; V. Bačić, Uvod u međunarodno pomorsko javno i ratno pravo, Beograd (1931?); J. Andrassy, Međunarodno pravo (2. izd.), Zagreb 1954.J. A.