KONFERENCIJE (lat. conferre skupiti, sabrati, izložiti; usporediti).

1. Općenito znače skupljanje, radi raspravljanja i dogovaranja о nekom predmetu. О obliku, svrsi, svojstvima učesnika i о samom predmetu konferencije ovisi njihovo posebno značenje, pa se po tome i razlikuju razni pojmovi ove riječi.

Za pomorstvo su od posebne važnosti dva značenja pojma konferencija: a) konferencije međunarodne, t. j. sastanci zvaničnih ili nezvaničnih predstavnika, privrednih ih drugih organizacija različitih zemalja i b) konferencije ekonomske, t. j. posebni oblici privrednog udruživanja, povezivanja privrednih organizacija, radi ostvarivanja zajedničkih ekonomskih ciljeva.

Konferencijama međunarodnim, ili kongresima, što se u praksi upotrebljava u istom značenju (iako se riječ konferencija javlja tek od početka XIX. st., za razliku od kongresa kao svečanijeg oblika konferencije), nazivaju se obično sastanci predstavnika država posvećeni raspravljanju i donošenju odluka о međunarodnim pitanjima. Konferencija, odnosno kongresa ima već od Srednjeg vijeka, a učestala je njihova pojava u vezi sa življom političkom i ekonomskom povezanošću međunarodnog života i međunarodnim kodifikacij skim radom od XIX. st. do danas. Obično sudjeluje veći broj država. Često im prethode diplomatski pregovori, pa i pripremne konferencije. Konferencije se sastaju na inicijativu neke države ili međunarodne organizacije (na pr. Generalna skupština Ujedinjenih naroda), a i automatski, na pr. u okviru međunarodnih unija. Predstavnici ne moraju biti samo diplomatski agenti. Na važnijim konferencijama predstavljaju države i sami njihovi šefovi. Države, koje s bilo kog razloga ne sudjeluju izravno u radu konferencije, izašilju nekad svoje promatrače radi obavještavanja i kontakta. Prije su se zaključci donosili jednoglasno, a počevši od Haških mirovnih konferencija (1899 i 1907) ima primjera za zaključivanje većinom glasova (Pariška mirovna konferencija 1946, Dunavska konferencija 1948), no pojedina je država obvezana tek potpisivanjem odnosnog akta i njegovim odobrenjem od strane nadležnog organa. U okviru bivše Lige naroda, a danas u Ujedinjenim narodima i u međunarodnoj organizaciji američkih država, postepeno se napušta načelo jednoglasnosti.

Dok su na konferencijama prije odlučivale isključivo ili veoma pretežno velike sile (na pr. Bečki kongres 1815, Pariška konferencija 1856, Berlinski kongres 1875, Berlinska konferencija 1885, pa još i Pariška mirovna konferencija poslije Prvog svjetskog rata), u novije se vrijeme pojačava sudjelovanje svih, pa dakle i srednjih i malih država (osobito na Haškim mirovnim konferencijama 1899 i 1907, na Haškoj kodifikacijskoj konferenciji 1930 i na konferencijama u krilu Ujedinjenih naroda). U pravilu se na konferencijama stvaraju konačne odluke, u obliku međunarodnih ugovora, konvencije, no bilo je i konferencija sa savjetodavnim značajem, kao na pr. Pariška mirovna konferencija od 1946, jer je konačni tekst mirovnih ugovora redigiralo Vijeće ministara vanjskih poslova velikih sila ne držeći se pritom uvijek preporuka konferencije.

Konferencije se završavaju donošenjem konvencija ili deklaracija, po kojima su one poznate i obrađuju se u historiji i pravnoj znanosti. Bilo je međutim konferencija, koje nisu imale takav konkretan uspjeh, ali su ipak veoma značajne za razvoj međunarodnog prava. Tako je na pr. Bruxelleska konferencija od 1874 donijela neka pravila za suhozemni rat, koja nisu bila prihvaćena, ali su izvršila velik utjecaj na stvaranje Haških pravila о zračnom i suhozemnom ratu. Ni Londonska konferencija od 1909, odnosno na njoj donesena Londonska pomorska deklaracija (v.) nije završila prihvatom, ali je sadržaj odnosnih pravila ipak ušao u međunarodno običajno pravo, odnosno smatralo se utvrđenjem takva prava. Tako je bilo i sa Washingtonskim pravilima 1922 о podmorničkom ratovanju. Najznačajniji primjer neizravnog djelovanja dala je Haška kodifikacijska konferencija od 1930, koja se sastala na inicijativu Lige naroda da normira pitanje međunarodnih odnosa na moru za vrijeme mira, ali ni ona nije svršila željenim rezultatom, napose u pitanju širine i granica teritorijalnog mora i samo su neka pitanja pravnog režima u teritorijalnom moru bila riješena u obliku preporuka za sastav konvencije. Pa ipak, upravo te preporuke konferencije smatraju se već od njihova donošenja općim međunarodnim pravom, iako nikakva konvencija nije bila zaključena. To se opravdava samom činjenicom, što su preporuke bile izraz volje članica konferencije, t. j. svih pomorskih ili na pomorstvu interesiranih država. Tako je Haška konferencija od 1930 i bez formalnog rezultata dala veoma važan prinos razvoju međunarodnog prava, koji je prihvaćen bez ikakva prigovora kao polazna točka za nastavak kodifikacijskog rada u krilu Ujedinjenih naroda.

Osim ovih konferencija postoje i međudržavne ili diplomatske redovne ih prigodne međunarodne konferencije t. zv. međuvladinih ( intergovernmentals) ili sličnih organizacija, na pr. Međunarodno udruženje kongresa za plovidbu ( International Association of the Congresses on Navigation), ili Diplomatske bruxellske konferencije za pomorsko pravo ( Conference Diplomatique de Bruxelles), ili Međunarodne organizacije rada ( International Labour Organisation), ili buduće Međuvladine pomorske savjetodavne organizacije ( Intergovernmental Maritime Consultative Organisation), koje raspravljaju kao službena tijela pitanja iz djelokruga svojih poslova u međunarodnoj suradnji.

Od gornjih konferencija, koje se nazivaju međunarodnim u općem značenju, treba razlikovati i međunarodne konferencije u posebnom značenju, t. j. sastanke međunarodnih organizacija nezvaničnog karaktera, u kojima se raspravljaju razna pitanja iz djelokruga tih organizacija, ali kao nezvaničnih tijela. Za pomorsko pravo su u ovoj vrsti odnosa od posebne važnosti konferencije Comité Maritime International, International Law Association, Međunarodne trgovinske komore, Međunarodne brodarske komore, Međunarodne unije za pomorsko osiguranje (v.), i sličnih organizacija, kojih rad, iako neslužbena karaktera, sačinjava gradivo za pretežni dio međunarodne suradnje u pomorstvu.

LIT.: Annuaire des Organisations Internationales, Genève 1953; J. Andrassy, Međunarodno pravo, 2. izdanje, Zagreb 1954; M. Bartoš, Međunarodno javno pravo, I knj. Beograd 1954; Accioly, Tratado de direito internacional publico, 2. izdanje, Rio de Janeiro 1956.N. K.

2. Konferencije u ekonomskom smislu, oblik su udruživanja privrednih organizacija, radi postizavanja zajedničkoga privrednog cilja. One su karakteristične za kapitalistički način proizvodnje. U tehnici i u ekonomici transporta linijske i vozarinske konferencije (Liner or Freight Conferences) znače posebne vozarinske sporazume zaključene između više brodarskih poduzeća jedne ili više zemalja, koje podržavaju teretne ili putničke redovne pruge na istim ili paralelnim relacijama, ili u okviru nekog određenog užeg ili šireg područja, radi izbjegavanja međusobne utakmice.

Ideja о osnivanju vozarinskih konferencija nikla je između šezdesetih i sedamdesetih godina XIX. st., u vrijeme, kad su redovne brodarske pruge već obuhvatile sve kontinente i dovoljno se učvrstile. Borba za održanje stečenih pozicija i pridobivanje stalnih korisnika na tržištima, povezanih prugama pojedinih poduzeća, dovela je do jake i bezobzirne utakmice.

Prva konferencija zaključena je za pruge iz Londona za Calcuttu (1874/75), a kasnije su slijedile one za Kinu (1879), Australiju (1885), Jugozapadnu Afriku (1896), sjeverni Brazil (1897), La Platu i južni Brazil (1897) i za zapadnu obalu Južne Amerike (1904). Uz niz drugih stalnih i povremenih, za razna uža ili šira područja, k. su u relativno kratku razdoblju od 30 godina obuhvatile gotovo sve važnije redovite pruge u prekomorskom prometu, osim onih za Sjevernu Ameriku.

Sve do 1904, kao prvom razdoblju u razvoju konferencija, one stoje pod apsolutnom britanskom dominacijom. Britanska su brodarska poduzeća bila inicijatori, osnivači i leaderi svih konferencija.

Drugo razdoblje u razvoju konferencija počinje 1905 i traje do danas. Na podstrek Thomasa Cairns-a, člana tvrtke Cairns, Noble and Со, iz Newcastle-on-Tyne, održao se u Københavnu, і6. II. 1905, sastanak danskih, britanskih, njemačkih, norveških i švedskih brodara i agenata, zainteresiranih za visinu baltičkih pomorskih vozarinskih stavova. Na tom sastanku bila je osnovana The Baltic & White Sea Maritime Conference (Baltička i Bjelomorska pomorska konferencija). U usporedbi s ranije osnovanim konferencijama, pretežno nacionalnog (britanskog) karaktera, novoosnovana Baltička konferencija je prva izrazito međunarodnog značenja. Ona se je razvijala naglo, tako da je već naredne godine (1906) tonaža brodova, članica društava, iznosila oko 2 mil. brt, a 1913 oko 4 i pol mil. brt. Prvi svjetski rat prouzrokovao je znatno opadanje, koje je nakon rata bilo brzo nadoknađeno, tako da je 1939 tonaža dosegla oko 10 mil. brt, a 1956 do 20 mil. brt u 40 zemalja, odnosno oko 20% sveukupne svjetske tonaže.

Konferencija ne obuhvaća samo linijska poduzeća, nego i poduzeća slobodne plovidbe. Kako je — pristupanjem u njeno članstvo mnogih članova izvan područja Baltičkog i Bijelog mora — izgubila regionalni značaj, Konferencija je 1927 izmijenila staro ime i dobila novo: The Baltic & International Maritime Conference (Baltička i internacionalna pomorska konferencija) sa sjedištem u Københavnu.

Osnivanje Baltičke konferencije, njen razvoj i afirmacija međunarodnog značenja, kao i njene nove, moderne organizacijske forme, uvelike je pridonijelo ubrzanom osnivanju i drugih konferencija u svijetu. Računa se, da danas djeluje do 300 konferencija, u kojima je učlanjeno oko 90% sveukupne svjetske tonaže, uposlene u linijskom teretnom i putničkom saobraćaju. One obuhvaćaju gotovo sva područja svjetskog linijskog prometa, izuzev područja istočnoevropskih zemalja i SSSR-a, a svaka od njih, u svom nazivu, označuje područje, na kojem djeluje. Najbrojnije su k. između evropskih i prekomorskih luka. Na njima sudjeluju pretežno evropska brodarska društva.

Koje sve k. postoje i djeluju u svijetu, nije točno poznato. Ne postoje nikakve službene, nacionalne, a ni međunarodne ustanove, koje bi о njima vodile evidenciju. Sve k. ne djeluju javno. Ako se radi о sporazumima ekonomske prirode, zaključenim između više zainteresiranih poduzeća, radi postizavanja zajedničkih koristi i isključujući utakmicu trećih, konferencije su redovito tajne. One nisu udruženja, osnovana po propisima bilo kojih zakona о privrednim organizacijama (iako se naziv udruženja dosta često uzima za konferencije). Njihovo ustrojstvo i direktivni organi, vozarinski sporazumi i uvjeti prijevoza, nemaju karaktera javnosti. U praksi postojanje neke konferencije ne može ostati duže vremena tajnom, jer se ona otkriva sama svojom djelatnošću preko krcatelja, agenata, posrednika i dr., koji joj pripadaju. Javne k., međutim, podešavaju svoju organizaciju i oblike rada prema propisima о višim privrednim organizacijama — ukoliko takvi postoje — ili onima о privrednim društvima, i razvijaju svoju djelatnost pred javnošću.

Organizacijska struktura i pravila. Organizacijska struktura konferencija ovisi о njihovim zadacima, broju članova, području djelatnosti, volumenu prometa i učlanjenoj tonaži. U pravilu direktivni organi konferencija sastoje se od generalne skupštine članova, upravnog (ili izvršnog) odbora, sekretarijata, raznih posebnih komiteta, odbora, komisija ili ureda, te potkomiteta i ureda u važnijim pomorsko-trgovačkim centrima od interesa za konferenciju. Najvažnije organizacijsko pitanje odnosi se na redovno održavanje veze sa svim članovima, čija su sjedišta u raznim lukama i zemljama. Obavještavanje članova о svim pojavama unutar konferencija bitna je obaveza organizacije, bez obzira, da li se pitanje rješava u nadležnosti upravnog odbora, sekretarijata, komiteta ili generalne skupštine; sekretarijat daje obavijesti svima članovima konferencije.

Svaka konferencija ima i svoja pravila. Iako između pravila pojedinih konferencija može biti i velikih razlika, ona uglavnom sadržavaju ove odredbe: a) odredbu о upisnini (visina ovisio značaju, veličini tonaže i vrsti saobraćaja dotičnog člana); b) odredbu о postupku primanja novih članova, о uvjetima napuštanja članstva, saziva i održavanja sastanaka te time glasanja kod donošenja raznih vrsta odluka; c) odredbu о klauzulama, koje ograničavaju djelatnost pojedinih članova konferencije (o režimu vozarinskih stavova) i koje su najvažnije, jer one daju konferencijama osnovno obilježje (tip). Te odredbe utvrđuju, da su fiksirane vozarine i ostali uvjeti prijevoza obvezatni za sve članove, da se ne mogu mijenjati bez pristanka za to određenog organa konferencije, odnosno generalne skupštine, da se vozarine ne mogu mijenjati u odnosu na količinu robe, i da postoje iznimke samo za prijevoze većih količina onog tereta, koji se ne može uopće smatrati linijskim teretom. Vozarine u načelu nisu podložne izmjenama povremenih porasta ili opadanja na svjetskom, regionalnom ili lokalnom tržištu vozarina. One su podvrgnute reviziji samo nakon ustaljenog porasta ili opadanja, tako da su konferencijske vozarine u pravilu stalnije od onih u slobodnoj plovidbi. Posebna je tarifna politika predviđena za povećanje vozarinskih stavova u slučajevima zakrčenosti luka, uvođenja turnusa za brodove i slično; d) odredbu о premijama, koje utvrđuju razne oblike premiranja krcatelja i otpremnika, koji se obvežu, da će se za sve svoje pošiljke koristiti isključivo konferencijskim prugama. Premije su u pravilu rabati na konferencijske vozarine, koji se isplaćuju na kraju kalendarske godine (deferred rabats). Ako krcatelj, makar i prigodno, povjeri svoju robu na prijevoz nekonferencijskim brodovima, gubi cijeli rabat za dotičnu godinu. Premije mogu postojati i u drugim oblicima, a najpoznatiji je oblik dvostrukih vozarina: jedna je »ugovorna«, a druga »neugovorna«; e) odredbu о utvrđivanju sporazuma između pojedinih članova konferencije i korisnika brodskog prostora. One prepuštaju svakom članu konferencije, da može zaključivati sporazume za specijalne vrste tereta (neuobičajene terete), kao i ugovore bilo koje vrste uz vozarine veće od konferencijskih; f) odredbe о unutarnjoj disciplini članova propisuju postupak za slučaj prekršaja obveza, kao i sankcije (opomena, globa, isključenje i sl.), a mogu predvidjeti i nadzor posebnih konferencijskih inspektora, radi pridržavanja odredaba konferencije od strane pojedinih članova; g) odredbe о agentima propisuju, da se nijedan član ne može koristiti uslugama onih agenata ili predstavnika u pojedinim lukama, koji predstavljaju i nekonferencijska poduzeća; h) odredbe о trajanju konferencije utvrđuju u pravilu, da je konferencija osnovana na neodređeno vrijeme; i) odredbe i specijalne odredbe u pogledu pridržavanja tajnosti konferencijskih stavova, uvjeta i sporazuma, koji se uglavnom saopćuju samo povjerljivim agentima članova u važnijim centrima ukrcaja, iskrcaja i akvizicije tereta.

Općenito uzevši za sve konferencije, izuzevši Baltičku, vrijedi načelo podjele rada na pojedinim područjima, uključivši tu i određivanje broja i tipa brodova, a ta podjela rada može obuhvatiti čak i pojedine vrste tereta. Baltička konferencija, međutim, iako i ona predstavlja »vozarinsku« konferenciju kapitalističkog poslovanja, zauzima posebno mjesto u odnosu na druge i treba je izdvojiti u općoj ocjeni о konferencijama. Ona ima mnogo širu djelatnost i njeni zadaci obuhvaćaju: opće udruživanje brodara, a osim njih i drugih lica i organizacija, koji su u vezi s pomorstvom; poduzimanje koraka i akcija, koje posredno ili neposredno mogu biti od koristi trgovinskoj razmjeni morem; međusobno izvješćivanje članova о pojavama na tržištu vozarina, о tužbama i spekulacijama, kao i pružanje svih informacija, koje se tiču pomorstva (informacije konferencija dobiva od svoje posebno organizirane obavještajne službe); utvrđivanje novih i usavršavanje postojećih forma ugovora о prijevozu, teretnica i drugih brodarskih isprava na temelju organiziranih širokih savjetovanja sa svim zainteresiranim krugovima; upoznavanje članstva s odgovarajućim radom drugih srodnih konferencija ili udruženja; vlastito učlanjivanje u razna pomorska udruženja, komitete i tijela, koja rade na unapređenju pomorskog brodarstva.

Baltička konferencija razlikuje se od ostalih konferencija i u svojoj organizacijskoj formi, po velikom broju specijalnih odjeljenja, među kojima je jedno od najvažnijih ono, koje obrađuje standardne ugovore, formulare i dodatne klauzule (Documentary Council) . Među važnije tipske oblike ugovora ove konferencije idu primjerice ugovori о prijevozu: Gencon (za generalni teret), Baltwood i Contwood (za drvo), Ore (za rudu), Propcon (za jamsko drvo), Balteon (za ugljen), Dancon (žitarice), Spanfrucon (za voće), zatim Baltime (Time-charter), pa od teretnica: Conbill, Conlinebill (za redovne linije) i Conlinethroubill (za direktan prijevoz).

Neke su forme isprava obrađene u zajednici s odgovarajućim organizacijama drugih zemalja. Posebnu ulogu ima odjeljenje, koje izdaje okružnice za članove i svoju posebnu mjesečnu reviju (The Baltic and International Maritime Conference — Monthly Review) , koja u pravilu ima zatvoreni, a ne javni karakter. Ovo odjeljenje usko surađuje s mnogim brodarskim i pomorsko-posredničkim organizacijama u raznim zemljama. Specijalni komitet obrađuje tarife, koje se i kod ove konferencije smatraju tajnim. Članovima ove konferencije mogu biti također i posrednici (»brokeri«), koji su ustvari veza između ponude i potražnje brodskog prostora na tržištu pomorskih vozarina, zatim osiguratelji specijalnih pomorskih rizika, kao na pr. Protecting i Indemnity clubs.

Treba još iz okvira razmatranih oblika konferencija izdvojiti posebnu organizaciju brodara International Maritime Conference, osnovanu 1921 u Londonu, koja skuplja oko četrdeset brodarskih organizacija u svijetu, a bavi se svim pitanjima tehničkog, ekonomskog i regulativnog unapređenja međunarodnog pomorskog saobraćaja. U njoj je učlanjena i Baltička konferencija.

Putničke konferencije zauzimaju posebno mjesto. To su sporazum о koordinaciji redova vožnje i о utvrđivanju putničkih tarifa. Najvažnija putnička konferencija je ona za sjeverni Atlantik, kao područje najjačeg putničkog saobraćaja i one za Indijski ocean, Srednju i Južnu Ameriku, Australiju i t. d. Unutar ovih konferencija vrši se kategorizacija brodova prema tonaži, brzini, sistematizaciji putničkih mjesta i konfora uopće. Za svaku se kategoriju utvrđuju minimalne tarife, i to za svaku pojedinu klasu. I kod ovih konferencija pripada svakom članu pravo da može primjenjivati tarife veće od utvrđenih po konferenciji, ali se mogu odobravati i niže tarife za specijalne kategorije putnika, kao što su službenici poduzeća, agenti, članovi diplomatskog kora, gosti i sl. Striktno pridržavanje konferencijskih obveza kontroliraju posebni konferencijski inspektori sa širokim ovlaštenjima, koji imaju pravo uvida u poslovne knjige ne samo uprave učlanjenog poduzeća, već i svih njegovih agencija. Takvi inspektori mogu biti ovlašteni da izravno primjenjuju sankcije za izvjesne vrste prekršaja, dok se za teže prekršaje vodi poseban postupak po direktivnim organima konferencije.

Tarifni ratovi ( Freight War). U suprotnosti interesa između dviju ili više konferencija, ili pak između pojedinih članova iste konferencije ili konačno u poduzimanju mjera ekonomske prinude od strane članova jedne k. protiv miješanja nečlanova ( outsidera) u interesno područje konferencije nastaju tarifni ratovi kao tipične pojave kapitalističkog privrednog sistema.

Do suprotnosti između dviju konferencija dolazi najviše u slučajevima održavanja paralelnih pruga. Borba se između njih vodi najprije skriveno, davanjem povlastica krcateljima (besplatna skladišta za vrijeme čekanja robe na ukrcaj, povoljnije usluge kod ukrcaja, iskrcaja i slaganja robe, preuzimanje tereta u skladištima krcatelja umjesto pod čekrkom i slično, a u krajnjem slučaju i davanje povoljnijih potajnih rabata), pa postaje sve otvorenija, do pretvaranja u tarifni rat, koji vodi ili spajanju dviju linija, ili potpunom povlačenju jedne.

Do suprotnosti interesa unutar jedne konferencije dolazi najviše zbog nezadovoljstva pojedinih njenih članova oko podjele novih kvota tereta, prigodom primanja novih članova ili radi povlašćivanja, odnosno zapostavljanja pojedinih članova, i završava se ili mirnim napuštanjem konferencije od strane nezadovoljnih članova ili opet tarifnim ratom, dok konačno ekonomski jači ne nadvlada. Tarifni ratovi mogu imati dalekosežne posljedice. Kakve su posljedice tarifnih ratova, pokazuju ova dva slučaja, od kojih se jedan odnosi na nečlanove, t. zv. outsidere, a drugi na unutrašnje suprotnosti jedne konferencije:

God. 1927 brodarsko poduzeće British & Continental South Africa Line uspostavilo je redovitu mjesečnu prugu iz britanskih i sjevernoevropskih luka za Južnoafrički Savez, ali nije bilo član postojeće Južnoafričke konferencije. Vozarine novouspostavljene pruge bile su niže od konferencijskih, i konferencija je odlučila ukloniti takmaca tarifnim ratom. Međutim, takmacu se je pridružilo belgijsko poduzeće Compagnie Africain de Navigation, što je omogućilo, da oba zajedno stave u borbu oko 80.000 brt brodovlja. U nastaloj borbi vozarine su na jednoj i drugoj strani bile stalno snižavane, tako da su u kratko vrijeme pale na svega 20% od originalnih vozarina konferencije. Rezultati borbe u tarifnom ratu u odnosu na stranke odrazili su se u njihovim financijskim gubicima. Stradala je cjelokupna industrijska i trgovačka djelatnost Južnoafričkog Saveza, jer je strana roba, zbog niskih vozarina, mogla uspješno konkurirati domaćoj. Ovaj je tarifni rat postao politički problem i bio je dovršen diplomatskom intervencijom (britansko poduzeće se povuklo, a belgijsko je ušlo u konferenciju).

God. 1949 došlo je do spora unutar konferencije Outward Continental India — Pakistan —· Ceylon, u kojoj je bilo učlanjeno 10 britanskih, 2 nizozemska i po jedno švedsko, norveško i indijsko brodarsko poduzeće. Spor je nastao zbog podjele kvote i primanja u članstvo jednoga novog danskog poduzeća. Internim sporazumom konferencije, britanski članovi nisu smjeli saobraćati s britanskim lukama, i stoga su britanski članovi zagovarali primanje u članstvo danskog poduzeća, a usprotivili su se ostali, koji su u tome vidjeli novog sudionika u njihovoj kvoti. Kad je ipak dansko poduzeće bilo primljeno za člana, nizozemska su poduzeća napustila konferenciju i započela »tarifni rat« protiv konferencijskih pruga, preuzimanjem tereta iz britanskih luka i velikim snižavanjem vozarinskih stavova, tako da su vozarine od 70 šilinga pale na 11 šilinga. I ovaj je spor doveo do diplomatske intervencije, i vozarine su se nakon kapitalističkog izravnanja ponovo popele na visinu od 70 šilinga.

Društveno-ekonomski značaj konferencija. Κ., kao monopolistička udruženja, osnovana u svrhu postizavanja većih vozarina i stjecanja većih profita za svoje članove, izazivaju kritike i u kapitalističkom sistemu privrede. One sprečavaju slobodno formiranje cijena prijevoznih usluga, osobito na izvjesnim prometnim putovima, pa je to za plasman mnogih artikala od odlučujućeg značenja. Svojom organizacijom, prikrivenom informativnom službom i ucjenjivanjem krcatelja, otpremnika i agenata na području raznih zemalja, one zadiru i u unutrašnja pitanja pojedinih zemalja. Koncentracijom specijalnog brodovlja, svojim velikim financijskim mogućnostima i vezama s drugim konferencijama, po zakonitosti stvaranja koncentracije kapitala, one favoriziraju izvjesne pravce plovidbe na štetu drugih i tako sprečavaju normalan razvoj vanjskotrgovinske razmjene pojedinih zemalja, osobito zaostalijih, koje nemaju svoje vlastite trgovačke mornarice. Nisu ni pod čijim nadzorom, i njihovi članovi ostvaruju i prikrivaju profite, koje nijedna vlast ne može sputati. K. održavaju doduše stabilnost vozarina, ali je ta stabilnost samo prividna, jer se konferencijske vozarine ne mijenjaju samo, kad se radi о povremenim kolebanjima tržišta; one se brzo prilagođuju, kad se radi о efektivnom porastu, dok je kod pada njihovo prilagođivanje mnogo sporije. K. kao instrument imperijalističke privrede mogu snagom udruženja tonaže jedne ili više zastava, vršiti i ekonomski i politički pritisak na jednu ili više zemalja. U prilog konferencija ističe se, da su to, naprotiv, posebni oblici suradnje, koja je neophodno potrebna ne samo u trgovačkoj mornarici, već i u međunarodnoj trgovini. Krcatelji traže sve brže, modernije, pa prema tome i skuplje brodove. Oni traže redovitu i garantiranu službu i redovito pristajanje brodova u pojedinim lukama, bez obzira, da li je brod potpuno iskoristio svoj kapacitet i da li mu je unaprijed osigurana dovoljna količina tereta. Međunarodna razmjena dobara traži stalnost prijevoznih troškova zbog kalkulacije kupoprodajnih cijena na duže vrijeme i mogućnost otpreme robe u manjim količinama, u točno određenom vremenu, jer to kod trgovaca snizuje visinu obrtnog kapitala i potrebu većeg skladišnog prostora. Κ., kaže se, imaju odgovarajuću i prikladniju tonažu, veću mogućnost izbora brodova i njihova rasporeda prema tipu, vrsti i brzini, nego i najveća brodarska poduzeća. Konferencijske pruge preuzimaju ne samo komadnu robu, koja može plaćati veće vozarine, već i robu, koja to ne može, budući da za nju k. odobravaju pogodovne tarife, niže od kalkulativnih troškova prijevoza. Osim toga, k., kako se tvrdi, nemaju tendencije za visokim stavovima, jer bi se to protivilo međusobnoj ovisnosti i faktičnoj povezanosti suvremenoga pomorskog saobraćaja. Povećane vozarine isključivo su rezultat većih troškova pogona i režije, a davanje rabata, storna i sl. stalnim korisnicima nije izvan običaja trgovine i prometa, a nije ni ucjenjivanje ili podmićivanje korisnika na štetu nekonferencijskih pruga. Za pravilan razvoj razmjene dobara mnogo je važnija stabilnost saobraćaja nego visina saobraćajnih usluga. Sporazumi između pojedinih brodarskih poduzeća ili čak i konferencija jednako su i iz istoga razloga tajni, kao i sporazumi i poslovna utanačenja u trgovini i industriji, a konačno, svako jače prekoračenje tarifa dovodi do nastupa nečlanova i do ponovne uspostave »ravnoteže«.

U pomorskim krugovima kapitalističkog svijeta mnogo se raspravljalo о konferencijama, a nekoliko puta je о njima pretresano i pred sudovima i posebnim državnim komisijama, jer je u pojedinim državama potreba otupljivanja suprotnosti nametnula donošenje specijalnih zakonodavnih ili administrativnih mjera о višim formama udruživanja kapitalnih poduzeća. Široka rasprava najprije neslužbenoga karaktera, vođena je u Vel. Britaniji 1906, a službena analiza rada konferencija izvršena je opet u Vel. Britaniji 3 puta: 1920 od Imperial Shipping Committee, 1929 od Balfour Committee of Industry and Trade, 1939 od Royal Commission of Shipping, i sve te ankete dale su о konferencijama uglavnom povoljno mišljenje. Sličan je stav zapažen i u Australiji i N. Zelandu. U USA je, naprotiv, bio oduvijek jači antikonferencijski stav, a osobito je ojačao nakon Drugog svjetskog rata, kad je njihova mornarica zauzela prvo mjesto u svjetskoj tonaži. Prvi je sudski spor u USA vođen 1948, kad je na osnovu Zakona protiv trustova (Antitrust Law), bila podignuta tužba protiv konferencije za Daleki Istok (Far East Conference), da »protuzakonito sprečava trgovce da se služe brodovima po svom slobodnom izbora pod prijetnjom oduzimanja ugovornih tarifa i nametanja nasilnih globa i kazni«. Tužba je podignuta zbog toga, što su konferencijske tarife pogađale i robu, koju su USA slale kao pomoć drugim zemljama. Presuda u ovom sporu, međutim, nije bila donesena. Dragi je spor izbio između američkih brodarskih poduzeća, članova i nečlanova raznih konferencija, prigodom raspodjele redovitih američkih pruga. Spor je bio riješen nakon višegodišnjih rasprava u prvim mjesecima 1956 tako, da je Federalna pomorska uprava (Federal Maritime Board) dala suglasnost na sporazum, kojim se službeno uvode dvojne tarife. Po ovom sporazumu krcatelji se dijele u dvije kategorije: u prvu idu oni, koji zaključuju ugovor s konferencijom za sve svoje pošiljke i za sva odredišta, povezana prugama dotične konferencije, a u drugu oni, koji imaju punu slobodu krčanja na bilo kojim brodovima. Ugovorni krcatelji uživaju pogodovnu vozarinu, koju konferencija ne smije povisiti do isteka ugovornog perioda. Krcatelj može otkazati ugovor u određenom otkaznom roku, inače se automatski produžuje. Ako konferencija u toku valjanosti ugovora ipak povisi vozarine, one se ne će primjenjivati na ugovorne krcatelje u vrijeme trajanja ugovora, već nakon isteka, ako ga krcatelj ne otkaže. Ovaj sporazum predviđa još i specijalne slučajeve, u kojima se i ugovorni krcatelji mogu koristiti nekonferencijskim prugama. Sporazum, prvi put primijenjen na Atlantsko-kontinentalnu vozarinsku konferenciju ( Atlantic-Continental Freight Conference, u srpnju 1956), i predstavlja noviji pokušaj rješavanja suprotnosti u konferencijama.

Poolovi u pomorstvu. Uz konferencije, kao jači stupanj kapitalističke koncentracije, postoje još poolovi i trustovi brodarskih poduzeća. Pod ovim nazivima razumijevaju se sporazumi zaključeni između dvaju ili više brodarskih poduzeća о zajedničkom poslovnom nastupanju i podvrgavanju zajedničkom nadzoru. Poolovi su jaki karteli, i u praksi dolaze do izražaja kod linijskih brodarskih poduzeća. Prihodi članova poola slijevaju se na jedno mjesto i raspoređuju po određenom ključu, utvrđenom na osnovu broja brodova (ili tonaže), kojim pojedini član sudjeluje u Poolu. Ovakav način raspodjele prihoda odstranjuje međusobno takmičenje. Svaki član poola nastoji samo da dobije što veći dio prijevoza, da bi uvećao time udio u prihodima.

Uglavnom postoje dvije vrste poola: količinski i novčani. Količinski utvrđuje kvote prijevoza (tereta ili putnika) za svakog člana. Kod novčanog svaki član uplaćuje sve svoje brutto ili netto prihode (po odbitku agenturnih i otpremnih troškova) u zajedničku blagajnu u omjeru prihoda odmjerenih prema opsegu djelatnosti. Prihodi se po isteku obračunske godine dijele po utvrđenom ključu. Kombinacija je ovih dviju vrsta mješoviti pool, koji obvezuje članove na prijevoz izvjesne količine tereta ili putnika (količinski), i na dostignuće određenog prihoda (novčani). Direktivni su organi poola predsjedništvo i sekretar, koji stoji na čelu poslovnice. Poslovnica vodi brigu о podjeli kvota i prihoda, kao i о svim administrativnim troškovima. Važnija pitanja rješavaju se u nadležnosti predsjedništva ili na sastancima svih članova. U praksi ima slučajeva, da se uopće ne osnivaju poslovnice, već se rukovodstvo poola povjerava naizmjenično poduzećima, članovima poola.

Trustovi su međutim nešto slabije organizacijske forme, pod zajedničkom upravom, uz izdavanje zajedničkih vrijednosnih papira. Poznat je bio primjer Morganova trusta Mercantile Marine Company od 1902, koji je okupio tri britanska i dva američka društva, ali je ubrzo pretrpio neuspjeh.

Između najznačajnijih poolova za putnički promet bio je pool parobrodarskih društava, zainteresiranih na prijevozu iseljenika, koji su prije Prvoga svjetskog rata selili iz Evrope u USA. Parobrodarska društva za prijevoz iseljenika bila su povezana u čvrsti pool s točno određenim kvotama za pojedina društva. Ako je koje društvo prevezlo više iseljenika, nego što je predviđala njegova kvota, moralo je uplatiti stanoviti iznos za svako prekoračenje u zajedničku blagajnu, iz koje se onda davala odšteta onim društvima koja nisu dosegla svoju kvotu. Vozarinski stavovi i drugi troškovi za pojedine luke ukrcaja bili su usklađeni, tako da je bila uklonjena svaka veća konkurencija. Pojedina, kapitalom jača društva, išla su za zaključenjem i dragih oblika kooperacije s parobrodarskim društvima, koja su imala visoke iseljeničke kvote. Tako su u jednom periodu pred Prvi svjetski rat njemačka društva za prijevoz iseljenika bila zainteresirana kao poslovne zajednice na parobrodarskom društvu Austro-Americana iz Trsta, koje je imalo znatnu kvotu za prijevoz iseljenika iz Austrougarske i Balkana.

Pogonska ili poslovna zajednica najjednostavniji je i najuži oblik udruženja, u pravilu na određeno vrijeme, dvaju ili više brodarskih poduzeća, koji se ne odriču svoje samostalnosti i naziva, ali se podvrgavaju zajedničkoj upravi. Pogonske se zajednice najčešće osnivaju radi jačanja financijske i konkurentske moći i snizivanja troškova u borbi protiv konkurentskih pruga ili protiv pogibelji uvođenja istih ili paralelnih pruga od strane trećih. Prema trećima nastupaju kao jedinstveno poduzeće. U Pogonskoj se zajednici sporazumno utvrđuju udjeli u prijevozima tereta ili putnika i učešće u prihodima, kao i kod poolova.

Sindikati brodara. Konačno, kao izraz korporativističkih shvaćanja društvenog uređenja ili kao protuteža klasnoj borbi radnika i pomoraca protiv eksploatacije u pomorskoj privredi, u kapitalizmu postoje i t. zv. sindikati brodara, kojima je putem međunarodnih povezivanja (n. pr. International Shipping Federation, osnovana u Londonu 1900) ili samo u nacionalnim okvirima (n. pr. Comité Central des Armateurs, osnovan u Parizu 1903) svrha da organizirano štite pozicije nasuprot zahtjevima radničkih sindikata.

Konferencije, poolovi, pogonske zajednice i slična povezivanja brodarskih poduzetnosti predstavljaju u ekonomici pomorskog transporta konccntraciju kapitalnih sredstava u brodarstvu i nose sva obilježja specifičnih suprotnosti posebnih grana kapitalističke proizvodnje.

Jugoslavensko brodarstvo nije učlanjeno ni u jednoj konferenciji, ili poslovnoj zajednici. Pojedina linijska brodarska poduzeća zaključuju, prema potrebi, posebne vozarinske sporazume s pojedinim inozemnim prevoznicima ili krcateljima za određene relacije ili utvrđene vrste tereta, da bi i na taj način jačanjem međunarodne privredne suradnje u okviru međunarodnog pomorstva pridonijele stvaranju sistema sveobuhvatne ekonomske povezanosti i međunarodne koegzistencije. U nacionalnoj djelatnosti na povezivanju i ostvarivanju zajedničkih zadataka jugoslavensko brodarstvo postiže ovaj cilj preko Udruženja brodara, socijalističke društvene organizacije za usklađivanje brodarske poduzetnosti. (v. Udruženje brodara.)L. T.

LIT.: Brenner Jahrbuch der Weltschiffahrt, Schiffahrtskonferenzen; R. Trevisan, Compendio di Economia di trasporti, Milano 1939; Revija Pomorstvo, 1949; D. Marx, International Shipping·Cartels, Princeton 1953; Ths. S. Falck Jr., History and Aims of the Baltic & International Maritime Conference, Hansa 1955, 20 i 21; N. Krstelj, Velika međunarodna udruženja korisnika pomorske privrede, Naše more, 1957, 3.