KOMPANIJE (starofranc. compain, od lat. cum i panis združiti kruh, udružiti se), znači općenito družba, društvo. U povijesti pomorsko-kolonijalnih osvajanja kompanijama se nazivaju velika trgovačka društva XVI. i XVII. st., osnivana pod zaštitom države i dekretirana od vladara ( Chartered Companies), koja su uz privilegij upravljanja i prinude u zauzetim područjima imala monopol iskorišćivanja tih prekomorskih zemalja i trgovine s njihovim proizvodima. Monopoliziranjem pomorskih putova i kolonijalne trgovine, kompanije su bile jaki instrument u ostvarivanju ciljeva i odraz težnji merkantilističkog ekonomskog sistema.

Mnogobrojne privilegirane kompanije za trgovanje s inozemstvom, koje su se osnivale u pojedinim državama, pretežno u sjevernoj Evropi, počevši od XVI. i XVII. st., bile su ne samo nosioci izmjene dobara s određenim područjima u inozemstvu i organizam, koji se brinuo za izvoz domaćih proizvoda i uvoz najpotrebnijih proizvoda inozemstva, nego su u mnogo slučajeva bili i nosioci kolonizacije i eksploatatori stanovništva u kolonijama. Politički je bilo manje riskantno i lakše provedivo, kad se penetracija u određena područja povjerila jednoj, formalno privatnoj kompaniji, a ekonomska je penetracija bila veoma često uspješnija od vojničke. Aksiom, da »trgovina slijedi zastavu«, na mnogim područjima djelovanja pojedinih privilegiranih kompanija pokazao se kao netočan: zastava je u mnogo slučajeva išla tragom, koji su utrle trgovačke kompanije. Pojedine kompanije imale su i suverena prava: vršile su upravnu i sudsku vlast na području svoje aktivnosti; raspisivale su i ubirale poreze, takse i carine, a vrlo često su određivale i kontribucije; izdavale su vlastiti novac; mogle su voditi rat i zaključivati mir sa susjednim vladarima ili konkurentnim kompanijama. Pojedine kompanije pribavile su svojim državama golema i bogata područja, koja su stoljećima bila obilno eksploatirana.

Engleska. Prva važnija organizacija engleskih trgovaca za obavljanje trgovačkih poslova s inozemstvom osnovana je u XIII. st. God. 1296 izdao je vojvoda od Brabanta povelju ( charter) za osnivanje korporacije Company Merchant Adventurers. Kompanija je imala zadatak da organizira trgovinu s Holandijom i Frizijom, a kasnije i s Hamburgom. Za svog najvećeg uspona okupila je u redovima svojeg članstva oko 4000 trgovaca, a imala je oko 50.000 namještenika i radnika. Za vladanja Henrika VII. (1485—1509) proširuje kompanija svoje djelovanje i na sjevernu Francusku i neke krajeve Njemačke; u Hamburgu je imala svoju glavnu filijalu, poznatu pod imenom Hamburg Company. U vrijeme kraljice Elizabete (1558—1603) godišnji promet kompanije iznosio je do 12,000.000 dukata, a uglavnom je trgovala vunom i suknom. Kompanija je dobila ozbiljnog konkurenta, osobito u trgovini vunom, u korporaciji Merchant of the Stap; kasnije su se obje korporacije spojile. Konkurencija s Hanzeatskom ligom postala je sve jača zbog sve intenzivnijeg poslovanja u XV. i XVI. st. Tad je kompanija, osim u Hamburgu, imala filijalu i u Antwerpenu. Sukob s Hamburgom likvidiran je tek 1611 i kompanija je dobila privilegij nesmetanog trgovačkog poslovanja na njegovu području. Postepeno kompanija Merchant Adventurers izgrađuje svoju organizacionu strukturu (na čelu je guverner i vijeće, koje rukovodi poslovima) i služi za primjer kasnije osnovanim kompanijama. Povremeno se upleće i u unutrašnje političke borbe u Engleskoj. U XVII. st. pomaže parlament u njegovoj borbi protiv kralja i u toku te borbe gubi svoje privilegije, koje joj, međutim, 1661 vraća Charles II. Za vladanja Williama III. (1689—1702) prestaje njezin monopol trgovine suknom, jer je usvojen princip, da je trgovina slobodna za svakog Engleza. U međuvremenu kompanija je proširila svoje poslovanje i na Baltik, Ameriku i Indiju. Za liberalizam u XIX. st. ona je postala suvišna i 1808 likvidira.

Po uzoru na Merchant Adventurers osniva se u Engleskoj, počevši od XV. st., niz kompanija za trgovanje s inozemstvom: Henrik IV. utemeljio je posebnu kompaniju za trgovinu po Baltiku. Osobito se intenzivno osnivaju nove kompanije u XVI. st. God. 1530 formirana je Spanish Company. Za trgovinu sa zemljama Sredozemlja organizira se 1553 Turkey Company, a 1583 Venice Company, obje su se kompanije 1692 fuzionirale u Levant Company. God. 1553 osnovana je i Russia or Muscovy Company, koja je 1555 reformirana i dobila isključiv monopol za trgovinu s Rusijom. Za trgovanje na Baltiku utemeljena je 1579 Eastland Company, kao protuteža djelatnosti Hanze na tom području. God. 1588 organizirane su Guinea Company i Canaries Company, ali nisu bile duga vijeka.

Gotovo su sve engleske kompanije imale vlastite brodove, na kojima su prevozile robu, a kod intenzivnijeg prometa unajmljivale su povremeno i brodove drugih vlasnika.

Prvih godina XVII. st. Engleska kolonizira dio istočne obale Sjeverne Amerike. God. 1606 formira se posebno vijeće za kolonije, 1612 Direktorij za trgovačke i kolonijalne kompanije, a 1624 osniva se Virginia Company, koja se bavila kulturom duhana i koloniziranjem područja Virginije.

Poslije pobjede Engleske nad španjolskom Armadom (1588), engleski su trgovci počeli u sve većoj mjeri trgovati s Indijom. Samo jedno putovanje odbacivalo je dobiti, koje su se kretale do 1200% uloženog kapitala, pa je razumljiva težnja Engleske, da svoju trgovinu na tom području oslobodi tutorstva Španjolske i Portugala. Da se ta monopolistička trgovina s Indijom može uspješno odvijati, trebalo je osnovati posebnu kompaniju, koja će trgovati isključivo s Indijom i koja će biti dovoljno jaka, da se od samog početka snažno afirmira u trgovini mirodijama i drugim proizvodima Indije. Istočnoindijska kompanija najveća je od svih engleskih trgovačkih kompanija, koje su osnivane kraljevom poveljom u periodu između XIV. i XIX. st. Utemeljila ju je 31. XII. 1600 kraljica Elizabeta, a povelja je bila naslovljena na The Governor and Company oj Merchants of London trading into the East India. Pojam Istočne Indije bio je u to vrijeme još neodređen; on je u povelji označivao sve zemlje istočno od Rta Dobre Nade i zapadno od Magellanova prolaza. Prvi konvoj kompanije u sastavu od 4 broda isplovio je iz Torbaya u travnju 1601, uplovio je u Anchin na Sumatri u lipnju 1602, a u Englesku se vratio s bogatim teretom mirodija. Prva povelja kompanije glasila je na 15 godina. Kompanija, međutim, u prvom periodu svoje djelatnosti nije imala vlastitog kapitala, te je gradila ili zakupljivala brodove novčanim sredstvima svojih članova, koji su brodove koristili istodobno i za ukrcaj svoje vlastite robe. Na kraju svakog putovanja izvršio bi se obračun i dijelio dobitak prema uloženim sredstvima pojedinca. U ovom periodu dobit je iznosila prosječno 100%. Povelju kompanije obnovio je 1609 James I. Dotadašnje financijsko poslovanje bilo je izmijenjeno: upisnici su morali za svako putovanje kompanije uplatiti gotovinu, a putovanje se vršilo na račun kompanije kao cjeline. Kompanija dobiva 1613 formu dioničarskog društva.

Iako je glavni cilj osnivanja Istočnoindijske kompanije bio trgovina mirodijama, kompanija je u toku vremena preuzela na sebe i političke zadatke, u prvom redu da dobije prevagu nad ekonomskim i političkim utjecajem Holanđana na Javi i Sumatri. Međutim, kad su se Englezi pojavili u području Sundskog otočja, izbili su neredi, a kod masakra na otoku Amboina, izvršenog 1623 po nalogu holandskog guvernera, stradalo je i mnogo Engleza. Ti događaji uvjerili su kompaniju, da se na tom području ne će moći održati, pa je svoju aktivnost koncentrirala na Indiju, Burmu i Ceylon. God. 1613 jedno je izaslanstvo kompanije pošlo na dvor Velikog Mogula Jehangira u Delhi i od njega dobilo dozvolu za osnivanje prve faktorije u Indiji, u Suratu. God. 1633 kompanija je počela trgovati i s Bengalom, a 1639 stekla je posjed na jugoistočnoj obali Indije (kod Madrasa) i tu je pored faktorije podignuta i utvrda Fort St. George, u koju je smješten glavni štab kompanije. God. 1640 osnovana je nova faktorija u Hooghlyu sjeverno od Calcutte.

Snažan razvoj doživjela je kompanija, kad je Oliver Cromwell Navigacionim aktom iz 1652 regulirao trgovinu s teritorijima pod utjecajem Engleske; svi proizvodi Azije, Afrike i Amerike mogu se uvoziti u Englesku samo na engleskim brodovima. God. 1657 Cromwell obnavlja privilegij kompanije, koja dobiva dozvolu za emitiranje stalnih dionica. Otad se trgovina vrši isključivo za račun kompanije, dok je prije kompanija bila samo komisionar i kontrolor trgovine svojih članova. Navigacioni akt iz 1660 propisuje, da se šećer, duhan, pamuk i neki drugi artikli iz prekomorskih zemalja mogu uvoziti samo u Englesku, a 1664 je donesena odredba, da se svi kolonijalni proizvodi moraju prije iskrcati u jednoj engleskoj luci, a tek onda reeksportirati u druge zemlje. Kompanija sukcesivno organizira administraciju u pojedinim područjima svoje djelatnosti, a radi ojačanja svojih pozicija formira vlastite naoružane trupe istodobno, dok su i njezini brodovi bili naoružani.

Charles II. (1660—1685) obnavlja privilegij kompanije; po njemu ona dobiva ovlaštenja, koja postepeno pretvaraju trgovačku kompaniju u državni organ. Istočnoindijska kompanija upravlja prostranim teritorijima, vrši utvrđivanje jednog dijela svojih posjeda, regulira pitanje kovanja i optjecaja novca, angažira se u vojničkim (kopnenim i pomorskim) operacijama i zaključuje trgovačke i mirovne ugovore, a država se formalno ne upleće u njezin privredni djelokrug.

Kad se Katarina od Braganze, iz portugalske kraljevske kuće, udala za Charlesa II., donijela mu je u miraz dio portugalskih posjeda u Istočnoj Indiji; te je posjede Charles II. predao 1668 Istočnoindijskoj kompaniji. Radi decentralizacije uprave, u Indiji su bile formirane tri provincije: Bengal, Bombay i Madras. Gradovi Madras i Bombay bili su trgovački centri, pa su prirodno postali i administrativni centri provincija. Poslije niza lokalnih sukoba, osigurao je Job Charnock (umro 1693) Calcutti prvenstvo: ona postaje sjedište provincije Bengal, a kasnije i glavni grad Britanske Indije; od tog je vremena historija Istočnoindijske kompanije usko povezana s historijom Britanske Indije.

Sve veće teritorijalno širenje kompanije izazvalo je otpor Velikog Mogula. Kompanija, međutim, i dalje u zemlji podiže utvrde: devedesetih godina XVII. st. izgrađena je velika tvrđava Fort Williams kod Calcutte. God. 1707 umro je Veliki Mogul Aurangzeb, i kraljevstvo se Mogula počelo raspadati: razdirale su ga unutrašnje borbe i provale susjeda. Tu situaciju nastoje iskoristiti Francuzi i pokušavaju osnovati svoje kolonijalno carstvo u Indiji i izbaciti odatle Engleze. Njihova je prednost bila u tome, što su već u svojim rukama držali flotnu bazu na otoku Mauritiusu. Za englesko-francuski rat, koji je trajao od 1746 do 1763, Kompanija je počela forsirano utvrđivati svoje položaje. Kad joj je nabob od Bengala zabranio podizanje utvrda, došlo je do sukoba i nabob je sa 30.000 ljudi krenuo na Calcuttu. Namještenici Kompanije dijelom su pobjegli, a dijelom likvidirani, a svi su uređaji Kompanije u ovom području uništeni. U tom času preuzeo je inicijativu namještenik Kompanije Robert Clive, koji je prisilio naboba da napusti Calcuttu. Na nabobovo paktiranje s Francuzima odgovara Clive ofenzivom; porazom, koji je nanio nabobu kod Plasseya (1757), osigurao je vlast Kompanije u Bengalu. Francuska flota, koja je poslana u pomoć nabobu, stigla je prekasno i nije više mogla izmijeniti situaciju. Pobjedom u Bengalu učvrstila se engleska vlast u Indiji za dulji period, dok se francuski utjecaj sve više gubio. Ugušivši nekoliko lokalnih ustanaka, Clive je znatno proširio englesku vlast, a u utanačenju s Velikim Mogulom 1765 Kompanija je dobila pravo ubiranja poreza na području, koje je držala pod svojom upravom. Međutim je za prvog generalnog guvernera u Bengalu postavljen Warren Hasting, koji je u borbama (1775—84) protiv Mahrata i sultana Haidar Alija od Mysorea postigao znatne uspjehe i otklonio opasnost, koja je prijetila Madrasu, odbacio Haidar Alija s obalnog područja i pokorio veći dio Dekana. Francuska je flota i ovog puta došla prekasno upomoć Haidar Aliji.

Usprkos trgovačkim i političkim uspjesima privilegirani je položaj Kompanije uzdrman već od kraja XVII. st. U njezino su se poslovanje sve više upletali i drugi trgovci, koji su vlastitim brodovima plovili u Indiju, a nisu bili članovi Kompanije. Istodobno je i u samoj Engleskoj jačao otpor protiv monopola Kompanije. Pad Stuartovaca i dolazak dinastije Hannover na englesko prijestolje (1714) bio je težak udarac za Kompaniju, i njezini protivnici stječu sve veći utjecaj. Već 1694 parlament ukida trgovački monopol Kompanije s obrazloženjem, da svi engleski državljani moraju imati ista prava. Četiri godine kasnije parlament daje privilegije za trgovinu u Indiji novoj kompaniji, koja je državi dala zajam od 2 milijuna funti. God. 1702 obje se kompanije fuzioniraju pod imenom United Company of Merchants of England trading to the East India; ta Kompanija daje 1708 državi nov zajam od 1,2 milijuna funti i ponovo dobiva monopol trgovine s Indijom. God. 1773 stavlja se Kompanija pod nadzor engleskog parlamenta (Regulating act), imenuje se generalni guverner u Indiji, a trgovina se potpuno odvaja od uprave kolonijalnim posjedima. God. 1784 osniva se kraljevski nadzorni ured za Indiju, kojem je Kompanija podređena u vojničkim i političkim pitanjima (East India Bill). Međutim, otpor protiv privilegiranog položaja Kompanije nastavlja se dalje, i parlament ukida 1813 sve njezine trgovačke privilegije; sad proširuje Kompanija svoje poslovanje i na Kinu i dobiva monopol trgovine čajem, koji joj je oduzet 1833. Njezini prihodi izviru odsad uglavnom iz posjeda u Indiji: trgovačka funkcija Kompanije prestaje i ona se pretvara u administrativno tijelo. U vezi s ustankom domorodaca (1857) Kompanija je konačno ukinuta, a njezine upravne funkcije i prava preneseni su na britansku krunu, koja u Indiji imenuje potkralja.

Hudson's Bay Company. Uz Istočnoindijsku kompaniju, Hudson's Bay Company bila je najveća i najpoznatija engleska kompanija. Kompanija je utemeljena kraljevom poveljom. Francuzi, u vrijeme svoje dominacije u Kanadi, nisu obraćali osobitu pažnju području sjeverno od rijeke St. Lawrence. Kralj Charles II. omogućio je 1668 organiziranje putovanja iz Engleske u te krajeve, bogate krznom. Na inicijativu vojvode od Cumberlanda izgrađena je u području zaljeva Hudson kamena utvrda Fort Charles, koja je imala služiti kao baza i zaštita za prikupljače krzna. Putovanje je završilo s uspjehom, i kralj je 1670 poveljom podijelio pravo princu Rupertu i sedmorici drugih Engleza da osnuju Company of Adventurers of England trading into Hudson's Bay. Povelja je davala Kompaniji isključivo pravo trgovine i koIonizacije tog područja. Teritorij, koji je dodijeljen Kompaniji, nazvan je Rupert’s Land, a prva su naselja osnovana uz obalu zaljeva James, na pješčanim otocima rijeka Churchill i Hayes, te uz zapadne obale Hudsonova zaljeva.

Pothvat je od svog početka bio uspješan. Sve veći broj Indijanaca s područja, na kojem je poslovala Kompanija, donosio je velike količine krzna. Dublje u unutrašnjost nije se išlo. Tome je bilo više razloga, od kojih je jedan bio i rivalstvo francuskih trgovaca, koji su u to područje prodirali s juga. Tako je Kompanija niz godina držala samo usko, isprekidano područje uz obalu, koje su često napadale francuske ekspedicije. Ti su napadaji nanosili Kompaniji goleme štete, a situacija se nešto izmijenila u njezinu korist tek onda, kad je (nakon pomorske pobjede holandske i engleske flote nad francuskom flotom kod La Hoguea) u Rijswijku potpisan mir između Francuske i Engleske (1697), ali su Francuzi u Kanadi počeli Kompaniji nanovo zadavati teškoće, pa je bila prisiljena podići niz utvrda blizu obale, gdje su bila skladišta krzna. Istodobno je trgovačka konkurencija Francuza postajala sve opasnija. God. 1731 oni organiziraju u Montrealu niz ekspedicija, koje su prodrle do podnožja Rocky Mountains i izgradile trgovačke stanice i utvrđena skloništa, gdje su s Indijancima mijenjali krzna za uvezene proizvode. Indijancima je više pogodovalo trgovanje s Francuzima, koji su dolazili u njihova područja, nego poslovanje s Englezima, do čijih se stanica u Hudsonovu zaljevu dolazilo dugim i opasnim putovanjima. Rad Kompanije naišao je na kritiku i u samoj Engleskoj, pa je oko polovine XVIII. sr. bilo pokušaja, da joj se oduzmu privilegije. Do toga nije došlo, ali su stanice Kompanije oko Hudsonova zaljeva dobile instrukcije, da svoja skladišta pomaknu prema unutrašnjosti zemlje, da energično pristupe istraživanju zaleđa i da u užem dodiru s Indijancima povećaju ugled i utjecaj Kompanije kod njih. U novom englesko-francuskom ratu general Wolf zauzima 1759 Quebec, a iduće godine predaje se i Montreal. Vojna je snaga Francuske u Kanadi bila slomljena, a Kompanija je mogla intenzivnije nastaviti svoju penetraciju, pogotovu kad se u međuvremenu pojačala imigracija iz Engleske. Intenzitet poslovanja Kompanije osobito je jak poslije 1763, kad je Kanada (Pariškim mirom) pripala Engleskoj. U tom su periodu emisari Kompanije S. Hearne (1769—73) i A. Mackenzie (1789) prodrli do Sjevernog ledenog mora.

Englezi su nastojali prodrijeti do krajeva bogatih krznom i od rijeke St. Lawrence preko Velikih jezera i prerije. Na tom je području formirano nekoliko manjih kompanija. God. 1784 fuzioniralo se devet takvih kompanija (s bazom u području Montreala) u North West Company. U važnijim centrima bile su otkupne stanice nove Kompanije smještene uz stanice Hudson’s Bay Company. Oštra borba konkurenata, uz čestu primjenu nasilja i prolijevanja krvi, trajala je oko 40 godina. Napokon 1821 dolazi do fuzije. North West Company ulazi u sklop Hudson’s Bay Company. Područje djelovanja kompanije prošireno je na sjever i zapad sve do Pacifika. God. 1867 formiran je od kanadskih provincija Dominion Kanada, a 1869 oduzeti su Kompaniji Rupert’s Land i neki drugi naseljeni distrikti; Kompaniji je država dala kao odštetu 300.000 funti u gotovu, jednu dvadesetinu zemlje bez šuma i plodan pojas na jugu u ukupnoj površini od 7 milijuna akra. Hudson’s Bay Company posluje i danas, baveći se u prvom redu eksploatacijom i trgovinom krzna.

South Sea Company, treća po veličini engleska kompanija, nastala u XVIII. st. Osnovana je 1711 kao privilegirana kompanija za trgovinu u Južnom moru i drugim dijelovima Amerike. Od svih kompanija SSC se bavila najmračnijim poslovima: ona je prodavala u Ameriku crnačko roblje iz Afrike. Pored toga, Kompanija je stekla pravo, da godišnje uputi jedan brod od 500 t u Porto Bello, trgovačko središte Španjolske u Srednjoj Americi i da tamo prodaje englesku robu i kupuje kolonijalne proizvode. Poslovanje je donosilo toliko dobiti, da je Kompanija ponudila državi zajam od 7 milijuna funti za financiranje troškova Španjolskog nasljednog rata. Kasnije se Kompanija upuštala u različite spekulacije, koje su pretežno svršavale sa znatnim gubicima, a kad je 1750 izgubila privilegiran položaj u trgovini s Južnom Amerikom, počela je sve više slabiti pa je na početku XX. st., pod moralnim pritiskom britanske javnosti, likvidirana.

British Africa Company, osnovana 1660, stekla je prostrana područja u zapadnoj Africi 1672; poslovala je do 1750.

Holandija. Kad je u XVII. st. došlo do osnivanja velikih trgovačkih kompanija, Holandija je imala najveću trgovačku mornaricu na svijetu. Od 25.000 brodova, koliko ih je 1669 bilo u cijeloj Evropi, na Holandiju je otpadalo 16.000 (64%). Ukupna tonaža brodova u Evropi iznosila je u to vrijeme oko 2,000.000 t; od toga je otpadalo na Holandiju 900.000 t, na Englesku 500.000 t, na Nijemce i Skandinavce 250.000 t, na Francuze 100.000 t, a na južnu Evropu s Pirenejskim poluotokom 250.000 t.

Holandski su gradovi već u kasnom Srednjem vijeku bili centar trgovine mirodijama u sjevernoj Evropi. U prvo vrijeme oni su dobavljali mirodije posredovanjem Mletaka, a kad je Portugal otvorio izravan put u Indiju, i Lisabon postao centar trgovine mirodijama, dobivali su ih preko Lisabona, s kojim su uspostavili uske trgovačke veze. Holandija je, osobito u početku XVII. st., dominirala u trgovini mirodijama, u prvom redu paprom. Kad je španjolski kralj Filip II. 1580 u personalnoj uniji povezao Španjolsku s Portugalom, dobio je u svoje ruke i Lisabon. U prvo vrijeme Španjolska nije ograničavala ulogu Lisabona u trgovini mirodijama, pa i holandska trgovina mirodijama nije nailazila na teškoće. Tek kad je Filip II. zabranio holandskim brodovima ulazak u španjolske i portugalske luke, morala je Holandija potražiti izravnu vezu sa zemljama, odakle su dolazile mirodije, u prvom redu s Indijom. Potkraj XVI. st. plove prvi holandski brodovi do Jave i Moluka, a španjolska mornarica nije bila dovoljno jaka, da to spriječi.

Holandska istočnoindijska kompanija. God. 1594 grupa pomoraca-trgovaca osnovala je u Amsterdamu Compagnie van Verre, koja je imala zadatak da uspostavi izravnu vezu s »otočjem mirodija« (današnja Indonezija). Dana 2. IV. 1595 isplovila su 4 broda pod vodstvom Comeliusa de Hotmana; na Javu su stigli 23. VI. 1596. Putovanje nije donijelo velike dobiti, ali je dalo poticaj za osnivanje mnogih drugih kompanija za trgovinu s Indijom. Budući da je konkurencija bila jaka, javila se tendencija da se fuzioniraju manja poduzeća. Dana 20. III. 1602 osnovana je čuvena kompanija Vereenigde Oost Indische Compagnie, kojoj je poveljom osigurano isključivo pravo trgovanja, vođenja ratova, zaključivanja saveza, podizanja utvrda u osvojenim krajevima na područjima istočno od Rta Dobre Nade i Magellanova prolaza. Kompanija je imala sjedište u Amsterdamu; na čelu joj je bio direktorij sa 73 (kasnije sa 60) članova i 17 direktora (Herren XVII). Svaki je Holanđanin imao pravo upisati dionice. U upisu su sudjelovali svi staleži; najmanji je upis bio 100, a najveći 27.800 guldena. Amsterdam s okolicom upisao je polovicu kapitala, a to mu je osiguravalo vodstvo u poduzeću: svega je bilo upisano 6,5 milijuna guldena, što je za ondašnje prilike bio golem iznos. Generalstaaten su dobili znatne ovlasti u pitanju kontrole nad kompanijom.

Povoljni izgledi za poslovanje Kompanije osnivali su se, među ostalim, i na mržnji domorodaca na »otočju mirodija« prema Portugalcima i Španjolcima, koji su dolazili s Filipina. Sa sultanima tih otoka Kompanija je zaključivala povoljne ugovore, a njezini su brodovi dolazili prvo do Malabarske i Koromandelske obale, zatim do Bengalskog zaljeva i do indonezijskog otočja. God. 1616 doplovili su do Nove Gvineje i do obala sjeverne Australije.

Kompanija dugo vremena nije imala čvrstog vodstva. Zapovjednici brodova, predstojnici faktorija i komandanti utvrda radili su po svojoj volji. To je imalo neugodnih reperkusija na rezultate poslovanja, kao i na kurs dionica; istodobno je dolazilo i do velikih oscilacija u cijenama mirodija, jer proizvodnja i promet nisu bili regulirani. Zbog toga su postavljeni na čelo Kompanije energični generalni guverneri Pieter Both i Jan Pieterzoon Coen, koji su dobili zadatak, da Moluke uključe u interesnu sferu Kompanije, prošire holandski utjecaj i eliminiraju utjecaj Engleza na ovom području. U Djakarti je podignuta utvrda Batavia, koja je postala glavno žarište holandskog utjecaja. Dok je Kompanija išla u prvom redu za zaradom, Coenov je cilj bio, da u Indoneziji stvori veliko holandsko kolonijalno carstvo. Iako je 1619 kod zelenog stola došlo do sporazuma između Holandije i Engleske о podjeli interesnih sfera engleske i holandske Istočnoindijske kompanije, Coen je na terenu i dalje vodio svoju politiku i osvajao otoke u Bandskom moru. Stanovništvo je dijelom likvidirano, dijelom preseljeno na druga područja, a dijelom iskorištavano kao roblje, dok su se novi naseljenici Bijelci rekrutirali dobrim dijelom iz redova bivših činovnika kao i otpuštenih vojnika. Istom brutalnošću Coen je postupao s engleskim naseljem na otoku Amboina: Englezi su bili zarobljeni i likvidirani. Engleski kralj James I. zaprijetio je, doduše, odmazdom, ali je tek poslije tridesetak godina uspjelo Cromwellu dobiti od Holandije odštetu za postradale u Amboini. Coen je uspio istisnuti Engleze s »otočja mirodija«: oni su na kraju napustili i Javu, pa se na Sundskim otocima održala jedino Holandija, jer su se u međuvremenu povukli Portugalci i Španjolci, a Danci se više nisu pojavljivali. Brodovi Holandske istočnoindijske kompanije održavali su veze i s Kinom, Japanom i Ceylonom, a kad su Holanđani oteli Portugalcima Malaju, Kompanija je dobila u ruke ključ Sundskog mora i postala gospodarica jednog od najbogatijih područja svijeta. Nešto kasnije Holanđani su prodrli do Tasmanije i Novog Zelanda, 1658 Portugalcima su oteli otok Ceylon, a u području Rta Dobre Nade zauzeli su čvrste pozicije, da im na dugom putu iz Holandije do Sundskih otoka posluže kao postaja za opskrbu, eventualne popravke na brodovima i za izmjenu posada.

Kompanija je imala monopol trgovine mirodijama i ona ga je iskorišćivala u punoj mjeri. Drastičnim mjerama suzbijala je krijumčarenje, kojim su se (u vezi s domorocima) bavili u prvom redu Englezi. Radi lakše kontrole, bilo je, na primjer, propisano, da se muškatni orasi mogu uzgajati samo na otoku Banda, a oraščići isključivo na otoku Amboini. To je, razumljivo, izazvalo ogorčenje domorodaca, jer su tom zabranom pojedini otoci bili lišeni svoje najunosnije kulture. Međutim, ustanke i borbe golorukih ugušili su dobro naoružani Holanđani. Stranim je trgovcima bio zabranjen dolazak na »otočje mirodija«, ali je krijumčarenje ipak bilo vrlo rašireno; krijumčarena roba išla je u prvom redu u Makassar (na Celebesu) i tu se prodavala trgovcima iz Evrope. God. 1667 Holanđani su zauzeli i taj otok, pa je tako zatvoren za krijumčare Makasarski prolaz. Rezultat koncentracije proizvodnje najvažnijih mirodija samo na nekoliko otoka bio je, da je Kompanija (ne dopuštajući da proizvodnja premašuje potrošnju) mogla diktirati cijene. Kad je žetva bila obilnija, dio proizvoda jednostavno bi se spalio. U prvoj polovini XVIII st. razlika u cijeni oraščića na Molucima i u Engleskoj bila je vrlo velika (u omjeru 1:13,5), a ta se razlika mogla održati jedino ograničenjem ponude. Plaće namještenika bile su niske, a činovnici i časnici Kompanije tražili su visoke zarade. Zato je i razumljivo, da je stanovništvo stradalo od bezdušne eksploatacije namještenika, koji su, uz neznatne izuzetke, u poslovanju tražili u prvom redu korist za sebe.

Batavia se ubrzo razvila kao glavni grad holandskih posjeda u Indoneziji. U njoj je bilo sjedište generalnog guvernera i zbirno mjesto svih jedrenjaka, koji su plovili u Indoneziju. Imigracija (Kinezi, Malajci, Arapi, Indijci) bila je dosta znatna. Dio isluženih činovnika i časnika, podrijetlom iz Holandije, nastanio se također u Bataviji: oni su postali prvi slobodni građani i imali su pravo trgovati, ali samo unutar Sundskog otočja. Trgovina s Holandijom i Evropom ostala je, međutim, i dalje isključiv monopol Kompanije. Direktorij Kompanije zabranio je 1630 daljnje podjeljivanje slobodnog građanstva. God. 1670 Kompanija počinje forsirati kolonizaciju na nekim otocima Sundskog otočja, u području Rta Dobre Nade i na Ceylonu: kolonistima daje besplatan prijevoz i pravo, da na koloniziranom području vrše svoje zvanje, a seljacima dodjeljuje toliko zemlje, koliko su je mogli obraditi, uz obavezu, da će je obrađivati najmanje 15 godina. Uspjeh Kompanije u tom pravcu bio je znatan, i 1672—74 naselio se veći broj holandskih kolonista u području Rta Dobre Nade i na Sundskim otocima. Broj kolonista u krajevima oko Rta Dobre Nade povećali su hugenoti i vinogradari iz Pijemonta, a kolonizacija je dala dobre rezultate: na krajnjem jugu Afrike stvoren je teritorij, na kojem (barem jezično) holandski element ima prevagu. Kolonizacija Sundskih otoka nije dala znatnijih rezultata zbog klimatskih prilika. Kolonistima na Ceylonu, koji su uzgajali duhan, bilo je uskoro zabranjeno, da ga izvoze, a to je nepovoljno djelovalo na novu imigraciju. Nisu bolje prošli ni kolonisti na Sundskim otocima; i njima se počelo propisivati, što im je dopušteno uzgajati, a što smiju izvoziti. Manjak domaće radne snage Kompanija je nastojala nadoknaditi ubacivanjem radne snage s drugih područja Azije. U prvoj polovici XVIII st. bilo je u Bataviji i okolici već oko 100.000 pripadnika žute rase, među njima veći broj imućnih trgovaca; kad je 1740 izbio u Bataviji ustanak, poginule su tisuće Kineza.

Monopolni sistem Kompanije bio je uzrok njezine propasti. Financijska situacija u Kompaniji stalno se mijenjala, a s vremenom je postajala sve lošija. Dividende su isplaćivane za period 1602—22 godišnje prosječno 20%, 1623—48 22%, 1649—84 18%, a u periodu 1685—1720 prosječna dividenda raste na 27,5% godišnje. God. 1721—40 prosjek pada na 21%, a 1741—79 na 17%. Od 1773 unaprijed poslovanje Kompanije bilo je pasivno, ali su se dividende i dalje isplaćivale, a javnost nije ni slutila, u kakvoj se situaciji Kompanija stvarno nalazila. Budući da mirovine namještenika nisu bile osigurane, slabo plaćeno činovništvo (koje je već sumnjalo u održanje Kompanije) nastojalo je da još u posljednjem času izvuče što veće koristi, pa je Kompanija oštećena za goleme svote.

Holandska istočnoindijska kompanija nije mogla držati korak s engleskom Istočnoindijskom kompanijom. Pobjedama Clivea Englezi su postali gospodari Indije, a premoć se engleske Kompanije osobito očitovala u vrijeme Holandsko-engleskog rata 1780—85, kad su Englezi zauzeli holandske faktorije na Koromandelskoj obali i u Bengalu, kao i neke stanice na zapadnoj obali Sumatre. Rat je, zbog premoći Engleza na moru, za dulje vrijeme potpuno obustavio promet između Holandije i Indonezije. Mirovnim ugovorom Holanđani su morali engleskoj Istočnoindijskoj kompaniji ustupiti Negapatam i obvezati se, da ne će ometati englesku trgovinu na području holandske Istočnoindijske kompanije. Kredit Kompanije bio je, međutim, već jako uzdrman, i pokušaji sanacije bili su bezuspješni. Mnogi njezini posjedi u Africi i Aziji, među njima i područja oko Rta Dobre Nade i na otoku Ceylonu, pripali su Englezima. Kad je Kompanija 1796 prestala poslovati, ostavila je dug od 125 milijuna guldena. Upravu Sundskog otočja preuzelo je novo tijelo, Raad der Aziatische Bezittingen en Etablissementen, sa sjedištem u Bataviji. Istočnoindijska je kompanija izgradila holandski kolonijalni imperij, koji je trajao sve do Drugog svjetskog rata.

Holandska zapadnoindijska kompanija. Počeci holandske plovidbe u krajeve Zapadne Indije idu u posljednju dekadu XVI. st. U dugotrajnoj borbi Holanđana za oslobođenje od španjolske vlasti, holandski brodovi neprekidno ometaju plovidbu španjolskih brodova u Karipskom moru, nastojeći u prvom redu plijeniti brodove, koji su iz Amerike prevozili srebro. U tom je preiodu u Holandiji osnovano nekoliko manjih kompanija za plovidbu i trgovinu u Zapadnoj Indiji. Budući da su te kompanije bile u međusobnoj oštroj konkurenciji, javila se tendencija za njihovim spajanjem u okviru jedne veće i jače organizacije. Tako je 3. VI. 1621 osnovana Zapadnoindijska kompanija, koja je dobila na 24 godine monopol za trgovinu sa zapadnom Afrikom, čitavom Amerikom i otocima Tihog oceana. U tim je krajevima Kompanija imala pravo sklapati saveze i trgovačke ugovore i graditi utvrde. Sjedište joj je bilo u Amsterdamu, a organizaciono je bila uređena poput Istočnoindijske kompanije s tom razlikom, da su u Zapadnoindijskoj kompaniji dioničari imali veći utjecaj kod postavljanja direktora, a Generalstaalen su mogli provoditi veću kontrolu poslovanja Kompanije.

Prvi rezultati nisu ispunili očekivanja Willema Usselinxa, glavnog pokretača i osnivača Kompanije. Osnivati kolonije, naseliti u njima Holanđane i širiti kršćanstvo (jer i to je bio jedan od zadataka) bili su odviše teški zadaci za Kompaniju, koja je u prvom redu morala voditi teške borbe sa Španjolcima i organizirati gusarstvo velikog stila. Osnovni problem Zapadnoindijske kompanije u prvom periodu njezina postojanja bilo je pitanje samoodržanja. Obala španjolske Amerike, koja je imala biti glavno područje rada nove Kompanije, bila je gušće naseljena Bijelcima nego otoci Sundskog mora. Utvrde Španjolaca i Portugalaca štitile su ušća rijeka, važne prolaze i pristupačne luke, a domoroci nisu u Holanđanima gledali osloboditelje od španjolske i portugalske eksploatacije, nego nove eksploatatore. Uz šećernu trstiku, duhan i egzotično drvo, najprivlačiviji proizvodi američkih tropskih krajeva bili su plemeniti metali. Za onoga, tko je htio dobiti američko srebro, postojale su u tom periodu samo dvije mogućnosti: jakim snagama zaposjesti i držati rudnike u svojim rukama ili na Atlantiku imati u pripremi jaku gusarsku flotu, koja će napadati i pljačkati brodove s teretom srebra za Španjolsku. Drugo područje djelovanja holandske Zapadnoindijske kompanije bila je Sjeverna Amerika, na čijoj su se zapadnoj obali utaborili Englezi i Holanđani. U godini osnutka Kompanije holandska su naselja bila tek u zametku, pa se nije mogao predvidjeti njihov budući razvoj. Zapadna je Afrika bila treće područje djelovanja Kompanije. Najvažniji izvozni artikl zapadne Afrike (uz zlato, slonovu kost i egzotično drvo) bili su robovi, koji su se otpremali na plantaže u Zapadnoj Indiji i Brazilu. Kompanija, međutim, nije imala vlastitih plantaža, a ni njezino poslovanje još nije bilo dobro organizirano. U takvoj su situaciji izgledi za rentabilno poslovanje bili slabi, a to je otežavalo pribiranje potrebnog kapitala; tako je, na primjer, Istočnoindijska kompanija tek pod prijetnjom gubitka privilegija upisala i milijun guldena. Nastojalo se čak, da se i strani kapital angažira. Poslije opetovanog produljenja upisnog roka, sabrano je konačno 7 milijuna guldena.

Potkraj studenoga 1621 isplovila je jedna veća eskadra Zapadnoindijske kompanije sa zadatkom da vodi gusarski rat sa Španjolcima; znatnijih rezultata, međutim, nije bilo. U travnju 1624 zauzeta je Bahija, ali je već iduće godine ponovo izgubljena. Isto tako nisu uspjeli ni napadi na druga područja u Americi i Africi, jer su Španjolci pružali žilav otpor. Istodobno, ni gusarska aktivnost flote nije donosila očekivanih rezultata. Povoljnija je situacija nastala tek onda, kad je za zapovjednika flote došao admiral Piet Heyn. On je 1628 uspio kod Kube zarobiti španjolsku flotu, koja je prevozila srebro. Zaplijenjeno je srebro predstavljalo golemu vrijednost, pa je Kompanija isplatila dividendu od 50%. Uprava Kompanije raspolagala je sad sa dovoljno sredstava za organiziranje novog pothvata u Brazilu. Cilj je tog pothvata bio Pernambuco, centar proizvodnje šećera. Sredinom veljače 1630 brodovi Kompanije zauzeli su Recife. Znatniji uspjesi postignuti su, međutim, tek poslije 1633; u vlast Kompanije došla su obalna područja kapetanija Itamaraca, Parahyba i Rio Grande do Norte, kao i znatniji dijelovi zaleđa. Nakon osvajanja tih krajeva Kompanija je još dugo vremena vodila teške borbe, osobito na području kulture šećerne trstike, gdje su se palile plantaže i radionice, odvodili robovi i tegleća stoka. Iz strateških razloga Kompanija je pristupila izgradnji Recifea kao svog glavnog uporišta. Obećavajući široku toleranciju, ona je privukla znatan broj kolonista, osobito portugalskih Židova i političkih izbjeglica, vrijednih obrtnika i pustolova. Iz Holandije se doselio samo malen broj bogatijih građana i seljaka. Rezultati kolonizacije bili su veoma slabi: teško je bilo proizvoditi šećernu trstiku, kad su plantaže bile izložene čestim napadajima. Stoga je Recife tražio od uprave Kompanije, da pošalje kao zaštitu brodove i vojnike, ako ne želi izgubiti čitavo područje. Međutim, prihodi Kompanije s drugih područja nisu bili tako veliki, da bi mogli dopustiti veće investicije, odnosno izdatke. Održavanje kolonije postalo je pitanje prestiža ne samo Kompanije, nego i Holandije. Zbog toga je 1636 organizirana nova ekspedicija. Zapovjednik grof Johann Moritz od Nassau-Siegena uspio je u teškim borbama proširiti područje vlasti Kompanije na jugu do rijeke São Francisco, a na sjeveru do ušća Amazone.

U Zapadnoj Africi trupe Kompanije osvajaju 1637 tvrđavu Elminu, a 1641 São Paulo de Loanda, dvije najvažnije luke za ukrcaj robova. Za Holandsku zapadnoindijsku kompaniju bio je prijevoz robova do Amerike lukrativan posao. Holandija je po sporazumu sa Španjolskom imala monopol prijevoza Crnaca u španjolsku Ameriku za period 1650—62 i 1685—1700. Za ere Johanna Moritza dopremljeno je u Recife preko 23.000 robova obojega spola, koji su tamo prodani na licitacijama za gotovo 8,000.000 guldena. Johann Moritz nastojao je riješiti i pitanje napuštenih plantaža: pozvao je njihove posjednike, da se vrate na zemlju, garantirajući im punu vjersku slobodu. Pošto je odaziv bio slab, zemlja je bila konfiscirana i prodana na dražbi za više od 2,000.000 guldena. Kupci su bili portugalski Židovi, isluženi časnici i činovnici te kolonisti. Uzgajači šećerne trstike dobili su dugoročne zajmove uz niske kamate i mogućnost otplate u šećernoj trstici. Budući da Kompanija nije mogla dati punu financijsku pomoć svojim posjedima u Brazilu, Generalstaaten su dopustili trgovinu s Brazilom i drugim holandskim trgovcima uz naplatu uvozne carine. To je unijelo u koloniju nešto života, ali istodobno i trvenja, pa je dozvola slobodne trgovine bila povučena, a onda opet dana. Tek je 1638 pitanje bilo riješeno, i to tako, da je promet robovima i egzotičnim drvom ostao monopol Kompanije, a promet ostalim artiklima postao je slobodan. Time su stvoreni uvjeti za intenzivniju trgovinu, pa su ponovo proradile rafinerije šećera u Pernambucu i Parahybi. Johann Moritz sredio je u koloniji i odnose s portugalskim stanovništvom, omogućio svima potpunu vjersku slobodu i pozvao u zemlju brojne umjetnike i učenjake. Sedam godina njegova guvernerstva bile su godine blagostanja i napretka, a Recife (»Moritzovgrad«, Mauritia) postao je znatan trgovački centar.

God. 1644 napustio je Johann Moritz Brazil, a njegov je odlazak značio početak nereda. Već iste godine otpale su od Kompanije kapetanije Ceara i Maranhão i ponovo postale portugalski posjed. Konačno su osim Recifea i nekoliko utvrđenih položaja svi posjedi otpali od Kompanije. Holandija je doduše gospodarila morem na ovom području, ali njezina financijska situacija nije dopuštala veće angažiranje. Pokušaj fuzije holandske Istočnoindijske i Zapadnoindijske kompanije nije uspio, jer Istočnoindijska kompanija nije pristala na to, da svoja novčana sredstva uloži u poduzeće, koje je bilo pred bankrotom. Kad je 1652 izbio prvi englesko-holanski pomorski rat, Recife je bio opkoljen i s mora, pa je poslije dvije godine morao kapitulirati. God. 1657 Holandija je navijestila rat Portugalu, blokirala njegovu obalu i počela pljačkati portugalske trgovačke brodove. Na inicijativu Engleske dolazi do mira (1661): Portugal je platio odštetu od 8 milijuna guldena i dopustio Holanđanima slobodnu trgovinu u svim svojim kolonijama.

Borbe u Brazilu odrazile su se i na situaciju Kompanije u zapadnoj Africi, koja je od 1648 bila administrativno povezana s Brazilom. Poslije izbijanja ustanka u Pernambucu vlada u Recifeu nije više mogla pružati pomoć svojim afričkim lukama, pa su São Paulo de Loanda i otok São Thome Portugalci zauzeli gotovo bez borbe. Na Zlatnoj Obali bila je Kompanija sve do 1667 vodeća trgovačka sila. Njezin su oslonac bile čvrste utvrde između rijeka Akobre i Volte (Accra, Axim, Cabo Corso, Elmina i Nassau). Poslije mira u Bredi (1667) engleski je utjecaj na tom području sve jači, a holandski posjedi postepeno gube svoje značenje. God. 1871 prodali su ih Holanđani Englezima. Velike gubitke nanio je Holandskoj zapadnoindijskoj kompaniji drugi holandsko-engleski pomorski rat (1664—67): u tom je ratu Kompanija izgubila svoje posjede na području rijeka Hudson i Delaware. To je područje naslijedila 1621 Holandska zapadnoindijska kompanija od jedne holandske kompanije, osnovane 1614. God. 1625 došli su prvi doseljenici na otok Manhattan i osnovali gradić Novi Amsterdam (danas New York). Glavni je interes kolonista bio trgovina krznom. Kolonija je trebala radne snage, a kako je Holandija nije mogla dati, dopušteno je useljivanje Nijemcima, Švicarcima, Pijemontežanima i Židovima. Najveći broj doseljenika nije došao izravno iz Evrope, nego iz susjednih engleskih kolonija, a među njima je bilo i mnogo Engleza. Neki članovi Kompanije dobivali su u posjed velike latifundije uz uvjet, da u roku od 4 godine nasele na posjedu najmanje 15 osoba. Krijumčarenje krzna, kojim su se naveliko bavili i posjednici latifundija i kolonisti, Kompanija nije uspjela spriječiti, pa je 1638 dopustila slobodnu trgovinu i slobodnu obalnu plovidbu od Floride do zaljeva Hudson. Budući da je financijski položaj Kompanije bio kritičan, ona je prebacivala na koloniste sve veće terete, ponovo je uvela monopol na trgovinu krznom i visoke izvozne carine. Loš postupak prema Indijancima dovodi do njihova ustanka (1641—45); istodobno dok kolonisti traže autonomije za svoje općine, Novi Amsterdam doista i dobiva samoupravu, a ta činjenica stimulativno djeluje na razvoj trgovine i privlači nove koloniste, pretežno Engleze.

U holandsko-engleskom ratu Englezi gotovo bez borbe osvajaju Novi Amsterdam (1664), jer ga stanovništvo (pretežno Englezi) nije htjelo braniti. God. 1677 Holandija ga ponovo zauzima, ali ga iduće godine definitivno gubi. Gubitak kolonijalnih područja u Brazilu, sjeveroameričke zone i dominantnog položaja u zapadnoj Africi bili su teški udarci za Holandsku zapadnoindijsku kompaniju. Bez dovoljno kapitala i bez sposobnog vodstva Kompanija je morala propasti. Poslije mira u Bredi, od prostranog kolonijalnog područja ostali su joj samo Gvajana s otocima Curaçao, St. Eustatius i Tobago, te utvrde na Zlatnoj Obali. Životarila je još sedam godina, a onda je zbog golemih dugova morala likvidirati. Dug od 6 milijuna guldena preuzela je (samo sa 30%) nova kompanija. Nova Zapadnoindijska kompanija glavnu je pažnju obraćala privrednom podizanju Gvajane; kultivirala je kavu, kakao, duhan, pamuk i šećernu trstiku. Međutim, njezino je najunosnije poslovanje bilo krijumčarenje Crnaca u španjolska područja Srednje Amerike. Devedesetih godina XVIII. st. njezino poslovanje prestaje; Kompanija likvidira.

Francuska. U periodu od 1599 do 1789 u Francuskoj je bilo osnovano preko 70 kompanija za prekomorsku trgovinu. Najveće je značenje imala Compagnie des Indes orientales, osnovana 1664. Ona je dobila na 50 godina monopol trgovine na golemom području između Rta Dobre Nade i krajnjeg Istoka, a pored toga priznato joj je i pravo na posjed svih otoka, koji na tom području budu otkriveni. Kompanija je imala i zadatak, da unaprijedi izvoz francuskih proizvoda, pa je za svaku izvezenu tonu dobivala premiju od 50 franaka. Široka javnost nije pokazivala nikakav osobit interes za Kompaniju, jer nije imala povjerenje u uspjeh, pa su gradovi, banke i činovnici izvršili upis glavnice tek pod pritiskom. Kompanija je imala filijale na Madagaskaru i u Pondichéryu. God. 1719 promijenila je ime u Compagnie des Indes. Sredinom XVIII. st. ona posluje nešto intenzivnije i bolje se afirmira, ali u borbi za vlast u Prednjoj Indiji podliježe Englezima. God. 1769 gubi monopol u trgovini, a 1770 likvidira.

Compagnie des Indes occidentales, osnovana 1629, s djelokrugom na području Kanade, Antila i Senegala, nije se uspjela afirmirati i brzo je doživjela sudbinu brojnih francuskih kompanija za trgovinu s Levantom, Holandijom, Rusijom i područjem Sjevernog mora. U početku XVII. st. osniva se u Rouenu jedna kompanija za trgovinu krznom u Kanadi. God. 1608 ona osniva grad Quebec, a 1625 dovodi u Kanadu i misionare. Compagnie de Normandie, osnovana 1633, pokušava kolonizirati neka područja u Sjevernoj Americi. God. 1642 Richelieu je bio ovlastio i Compagnie d’Orient, da kolonizira neka područja, ali bez rezultata. God. 1684 osniva se prva Compagnie du Mississippi, a 1685 Compagnie de Guinea; obje brzo likvidiraju. God. 1698 bila je osnovana Compagnie de Saint-Dominique, koja međutim nije postigla veći uspjeh. God. 1719 osniva John Law, u okviru svojih ekonomskih eksperimenata, i drugu Compagnie du Mississippi, ali Lawov pad dovodi i do njezine likvidacije. God. 1785 utemeljena je Compagnie de Chine; monopol trgovine s Kinom izgubila je već 1790, a 1793 je likvidirala.

Likvidacija Compagnie des Indes 1770 povlači za sobom i likvidaciju mnogih drugih kompanija, a posljednje od njih nestaju u vrijeme Francuske revolucije.

Njemačka. U razdoblju 1647—52 posluje Brandenburgische Handelskompanie, spočetka samostalno, a kasnije u zajednici s trgovačkim krugovima Austrije i Španjolske. God. 1682 osniva se ponovo Brandenburgische Handelskompanie, koja 1720 bankrotira, a njezine posjede preuzima Holandska zapadnoindijska kompanija. God. 1745 Fridrih Veliki utemeljuje Asiatische Kompanie, koja posluje sve do 1765. God. 1753 osniva Bengalische Kompanie sa sjedištem u Emdenu; kompanija uskoro propada, a da nije uspjela razviti intenzivniju djelatnost. Konačno, 1762 organizira Levantinische Kompanie, te nekoliko posebnih kompanija za lov na sleđeve i za trgovinu žitom na Labi.

Danska. U XVII. st. osnovala je Danska nekoliko trgovačkih kompanija, koje međutim nisu ostavile trajnih tragova u privrednom životu Danske. To su bile: Islandska (1602), Istočnoindijska (1618), Zapadnoindijska (1628), Gvinejska (1636) i Grenlandska (1776). Istočnoindijska kompanija imala je svoje faktorije u Tranquebaru i Scrampore. God. 1632 obnovljena je pod imenom Azijska kompanija, a 1756—72 držala je u svojim rukama i Nikobare. God. 1772 izgubila je monopol, ali je zadržala za sebe trgovinu čajem.

Švedska je 1626 osnovala Istočnoindijsku kompaniju. Druga takva kompanija utemeljena je 1731. One nisu imale nikakvih suverenih prava, a bavile su se u prvom redu uvozom kineskog čaja.

Španjolska i Portugal nisu osnivale trgovačkih kompanija. U njihovu administrativnom kolonijalizmu prekomorska su područja bila čvrsto povezana s kraljevskom vlasti u Madridu i Lisabonu.

Austrija. Merkantilistička orijentacija dovela je i u Austriji do osnivanja privilegiranih trgovačkih kompanija. God. 1719 utemeljena je Oesterreichisch-orientalische Kompanie sa sjedištem u Beču. God. 1722 osniva se Ostindische Kompanie sa sjedištem u Oostende: ona je likvidirala 1732. Pored nje, car Karlo VI. osnovao je i jednu kompaniju za trgovinu s Turskom. Privilegierte osterreichische Kompanie, koju je s holandskim kapitalom osnovao Josip II., imala je sjedište u Antwerpenu, Trstu i Rijeci. Ona je držala bazu u zaljevu Delagoa u južnoj Africi (1777—81), a 1778—83 i Nikobare, dok je na Malabarskoj obali imala tri faktorije. Da namakne što više kapitala, ta je kompanija od države dobila pravo organiziranja lutrije. Sve te kompanije poslovale su i u našim krajevima, a osobito na Rijeci. Privilegirana austrijska kompanija imala je na Rijeci veliku rafineriju šećera, koji je uvozila kao poluprerađevinu, a izvozila rafinadu, te podmirivala znatan dio potreba u zemlji. Njezine su poslovnice bile: u Karlovcu, Baji, Timişoari, Trstu, Beču, Leobenu i Grazu, zatim na Krimu, u Hersonu, Lisabonu, Philadelphi-i i Santiagu de Chile. Kompanija je uvozila i kolonijalne proizvode, osobito kavu i mirodije, a izvozila neke poljoprivredne proizvode.

Rusija, koja je u drugoj polovini XVIII. st. prodrla preko Sibira i Beringova prolaza u sjeverozapadnu Ameriku i osnovala prvu naseobinu kod San Francisca, utemeljila je Rusko-američku kompaniju.

Privilegirane kompanije u XIX. st. U XIX. st. nekoliko je država ponovo počelo osnivati privilegirane kompanije za trgovinu u prekomorskim zemljama. Kad je Cecil Rhodes dopro u područje današnje Rodezije, osnovao je British South Africa Company, koja je poslovala od 1889 do 1923. Njezin je osnovni zadatak bio da podiže privredu Rodezije; budući da nije plaćala dividende, upotrebljavala je svoju dobit za financiranje prometa i privrednih poduzeća u Rodeziji. Područje njenog djelovanja obuhvaćalo je prostran kraj od oko 1 milijun km ², ali slabo naseljen jer je imao samo 1.5 milijuna stanovnika. Kompanija je pristupila intenzivnim radovima na ekonomskoj eksploataciji svoga područja. Izgrađena je, za Afriku relativno gusta željeznička i cestovna mreža i uspostavljen je spoj s lukama Transvaala i Mozambika. Podignute su velike hidroelektrane i pristupilo se znatnom korišćenju rudnog bogatstva, osobito ugljena i bakra. British South Africa Сотрту najviše je pridonjela širenju britanskog utjecaja u ovom području i ono se nastavlja i danas preko nove federacije Rodezije i Njase. Privrednu eksploataciju na području zapadne ekvatorske Afrike vršila je za Englesku Royal Niger Company, koja je poslovala od 1879 pod imenom United African Company, kompanija je 1886 dobila i vrhovnička prava. Na otoku Borneo Velika Britanija je 1872 osnovala Labuan Trading Company, a 1882 British North Borneo Company, koja je također imala vrhovnička prava.

Njemačka je poslije svog ujedinjenja u drugoj polovini XIX. st., u vezi s osnivanjem kolonija, organizirala i svoje privilegirane trgovačke kompanije. God. 1885 osnovana je Deutsch-ostafrikanische Gesellschaft; ona likvidira 1890 poslije pobune Arapa, koje je Kompanija nemilosrdno eksploatirala. Iste godine utemeljena je i Neuguinea-Kompanie, ali je i ona 1890 prestala poslovati. Osim ovih, Njemačka je još osnovala Deutsche Kolonialgesellschaft für Südwestafrika.

U portugalskim kolonijama u Africi osnovano je nekoliko kompanija pretežno s britanskim kapitalom ( Companhia da Mosambique, Companhia da Sambesta i Companhia da Najasa) . — Belgijanci su u Belgijskom Kongu 1887 osnovali pod imenom Comité d’études du Haut Congo kompaniju, koju je 1908 preuzela država.

Kompanije, osnovane u XIX. st. (izuzev one za južnu Afriku) nisu dale nikakvih znatnijih rezultata, pa su sukcesivno likvidirane.

LIT.: L. J. Bonnassieux, Les grandes compagnies de commerce, Paris 1892; W. Foster, The English Factories in India, Oxford 1906—27; Propyläen-Weltgeschichte, Das Zeitalter des Absolutismus, VI, Berlin 1934; С. E. Fayle, А Short History of the World’s Shipping Industry, London 1933; L. Cioli, Histoire économique depuis l’antiquité jusqu’à nos jours, Paris 1938.I. Be.