KOLONIJE, područja, koja su neke evropske države stekle na drugim kontinentima i drže ih pod svojom upravom, u kojoj domaće stanovništvo sudjeluje malo ili nimalo. Osnivanje kolonija počelo je u doba velikih otkrića i obuhvatilo je sve vanevropske kontinente. Pritom su često uništene ili podvlašćene velike izgrađene države, a u nekim dijelovima svijeta domaće je pučanstvo skoro posve iščezlo. U više slučajeva kolonizaciju su provodila trgovačka društva — »kompanije« (najznatnije su engleske i holandska indijska kompanija) pod okriljem svojih država, koje su konačno preuzele njihove posjede.

Od mnogih država, koje su poduzele kolonizaciju, neke su se domogle znatnijih kolonijalnih posjeda. Najveće su posjede stvorile: Španjolska, Portugal, Francuska, Engleska i Holandija, ali su prve dvije već u početku XIX. st. izgubile svoje američke posjede (osim španjolske Kube, koja je izgubljena 1898 i prešla pod vlast USA). U drugoj polovici XIX. st. podijeljeni su raznim sporazumima između vodećih kolonijalnih država oni geografski predjeli, koji dotad nisu bili još zauzeti (dijelovi Azije i skoro čitava Afrika). U to su doba stupile u red kolonijalnih država još Njemačka, Italija, Belgija (Kongo) i Sjedinjene Američke Države. Posljednje zemlje, koje su pale pod kolonijalnu vlast, bile su burske republike (1900) i Maroko (1912). Dalje širenje kolonijalnih posjeda bilo je moguće samo podjarmljivanjem samostalnih država (dogovori о interesnim sferama u Etiopiji, Sijamu i Iranu), međusobnim ustupanjem (francusko-njemački sporazum pred Prvi svjetski rat) ili osvajanjem, odnosno oduzimanjem tuđih kolonija (plan о podjeli portugalskih kolonija).

Prema svrsi i naravi, razlikovale su se trgovačke, useljeničke i strategijske kolonije. Prve su služile kao izvor sirovina i tržište prerađevina. U njima je domaće pučanstvo ostalo u golemoj većini, a iz matice došao je malen broj poduzetnika, stručnjaka, trgovaca, upravnih činovnika i vojske. Druge su služile kolonizaciji i tu su useljenici iz Evrope većinom istisnuli, a katkada i uništili domaće pučanstvo. Strategijske kolonije osnovane su kao vojna i mornarička uporišta (Malta, Gibraltar), ili kao etapne luke (Aden). Prvi svjetski rat bio je, uz ostalo, i imperijalistička borba za kolonije. Njemačka je bila uklonjena kao kolonijalna sila, ali pobjedničke velevlasti nisu izvršile izravnu podjelu njenih kolonija, nego su one stavljene pod njihovu upravu kao mandat Društva naroda. U tome razdoblju, a napose između dva svjetska rata, sve se više probijala misao, da je vladanje u kolonijama protivno pravu naroda tih zemalja na vlastitu vladu i državu. Javili su se i pokreti za samostalnost, u prvom redu u Indiji, kojoj su Englezi opetovano obećavali samoupravu. Pod pritiskom tih pokreta, koji su se jače razvili za Drugog svjetskog rata (Indija, Indonezija, Vijetnam i t. d.), protukolonijalnog raspoloženja u progresivnijim dijelovima svijeta i javnoga mišljenja, izazvanog pokretima podjarmljenih naroda, unesena je u Povelju Ujedinjenih naroda »deklaracija о nesamoupravnim područjima«, koja nameće svim državama, što upravljaju kolonijama, određene obveze.

Stupanjem Portugala i Španjolske u Ujedinjene narode odnosi se sada ta odredba na sve kolonijalne sile i na sve zemlje pod kolonijalnom upravom. Glavne su obveze, da se uprava vrši u interesu naroda tih zemalja i da se u njima razvija samouprava, vodeći računa о političkim težnjama njihovih naroda. Misao о samoodređenju naroda utirala je put da postane opće načelo međunarodne politike i međunarodnog prava. Pokreti za samostalnost zahvatili su mnoge zemlje i odlučna, a negdje i vrlo krvava borba naroda pojedinih bivših kolonija dovela je do toga, da je niz tih zemalja već postigao samostalnost i ušao u red ravnopravnih suverenih država. Druge se nalaze na putu da to postignu. One zemlje, koje još nisu postigle samostalnost, stoje danas pod režimom, što ga je propisala Povelja. Povelja nije izmijenila ustavnopravni položaj i unutrašnje uređenje tih zemalja. Neke od njih imaju izvjestan stupanj samouprave sa vlastitim domorodačkim (često vladari i plemenski poglavice iz pretkolonijalnog doba, kao na pr. Buganda ili Bamangvato) ili od kolonizatora uvedenim ustanovama po evropskom uzoru, dok u drugim zemljama postoji izravna kolonijalna uprava matice zemlje. S međunarodnog gledišta odnos između nesamostalnih zemalja i država, koje njima upravljaju, znatno je izmijenjen, jer s tog gledišta to nisu kolonije, nego nesamoupravna područja, koja treba da se razvijaju prema samostalnosti. Povelja je odredila, da upravljajuće države podnose о svojoj upravi izvještaje Ujedinjenim narodima, pa je rasprava о tim izvještajima prilika za kritiku te uprave. U organima Ujedinjenih naroda dolazi često do trvenja i sukoba između malog broja upravljajućih država i antikolonijalne većine, a rezultat je, da se sve više izgrađuje sustav nadzora Ujedinjenih naroda i zaštita interesa domaćeg pučanstva. Kolonijalne države nastoje usporiti sužavanje svojih prava, pozivajući se katkada i na to, da je to miješanje u njihovu unutrašnju nadležnost. U nekim su slučajevima države uskratile podnošenje izvještaja tvrdeći, da se ne radi o nesamoupravnim područjima, zato što je odnosna zemlja postala ravnopravni sastavni dio matice (francuski prekomorski departmanı; v. Francuska unija; Malta i Grenland), ili zato, što je dobila dovoljnu mjeru samouprave (Puerto Rico). Međutim, Generalna skupština Ujedinjenih naroda nije pristala, da se obustavi podnošenje izvještaja jednostranom odlukom upravljajuće države, već traži, da o nastalim izmjenama bude obaviještena, pa će onda ona sama ocijeniti, da li je odnosna zemlja prestala biti nesamoupravno područje, tako da za nju ne treba slati izvještaje.

Razvoj, dakle, ide u pravcu likvidacije odnosa zavisnosti bivših kolonijalnih naroda. Posebno treba tu spomenuti razvoj, kroz koji prolaze bivša mandatska područja. Neka su od njih već krajem Drugog svjetskog rata postala samostalne države, a ostala su pala pod sustav starateljstva: upravu u njima vode određene razvijene zemlje, ali pod pojačanim nadzorom Ujedinjenih naroda i s dužnošću razvijanja tih zemalja prema samostalnosti.

LIT.: A. Bebler, Načelo suvereniteta u međunarodnim odnosima i radnička klasa. Beograd 1949; V. Ibler, Nesamoupravna područja u svijetlu čl. 73, Povelje, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1956; A. Mathiot, Les territoires non autonomes et la Charte des Nations Unies, Paris 1949; P. Pavlović, UN i kolonijalni problemi, Međunarodni problemi, Beograd 1955.J. A.