KOLOČEP, otok u skupini dubrovačkih otoka, antičkih Elafita. Prostire se od sjeverozapada prema jugoistoku i dijeli Koločepski kanal od otvorenog mora. Staroromanski naziv za K. je Calamotta. Tako ga narod i sada zove, a misli se, da naziv znači zemljište obraslo trskom, koju su stanovnici vjerojatno upotrebljavali u vinogradima mjesto kolja. Na sjeverozapadu je K. odijeljen od otoka Lopuda Koločepskim vratima, a na jugoistoku i istoku od poluotoka Lapada i otočića Dakse Velikim vratima. Površina otoka sastoji se od jedne udoline, koja razdvaja dva vapnenačka grebena, sjeveroistočni kraći i jugozapadni znatno duži. Sjeveroistočni greben pruža se sjevernom obalom Koločepa, koja je obrasla rijetkom vegetacijom, i prostire se duž Koločepskog kanala. Jugozapadni greben svojom južnom stranom izbija na otvoreno more; obala je strma i nepristupačna. Ovaj se greben ne pruža cijelom dužinom od sjeverozapada prema jugoistoku, nego u istočnom dijelu skreće prema jugu, pa se spušta od 125 m na krajnjem zapadu na 68 m na krajnjem istoku. Kao i sjeveroistočni greben i ovaj je pod rijetkom vegetacijom, ali je na pojedinim mjestima, osobito na istoku, obrastao borovima, koji su zbog jake bure polegli prema jugoistoku. Rt Čavalika, krajnja zapadna točka, nalazi se na Koločepskim vratima. Na sjevernoj obali zapadnog dijela ovog grebena mali je poluotok, koji se završava rtom Mačus. Jugozapadno od ovog rta i jugozapadnog grebena nalazi se manja uvala Mačus.

Sjeveroistočni greben (rt Ratac) i rt Mačus ograđuju Donje Čelo, najveći zaljev na Koločepu. Udolina, koja dijeli dva grebena, prostire se od Donje Čelo do istočne obale, a sastoji se od lesolikog sedimenta i crvenice. To je zona intenzivne kulture, u kojoj uspijevaju vinova loza i maslina, a pored njih: smokva, rogač, šipak, naranče i povrće. Ovo područje tvori manji dio površine Koločepa, pa stoga na oranice, vrtove, voćnjake i vinograde otpada samo 86 ha, a na pašnjake, šume i neplodno tlo 177 ha. Stanovnici su ribari (ribu i koralje love osobito na otočiću Sv. Andriji). Na Koločepu je razvijeno i pomorstvo. Poznate su pomorske porodice Baburica i Svilokos. Klima je blaga; sjeverna je obala izložena buri, a južna jugu i maestralu. U pomorskom prometu K. nema većeg značenja, jer su mu luke male, a skloništa su (od oluja) bolja u njegovoj neposrednoj okolini. Na zapadnoj obali služi kao sklonište od bure za male brodove samo Donje Čelo. Kao sklonište od bure može se iskoristiti i istočni dio uvale na južnoj obali Koločepa. Koločepska i Velika vrata imaju za pomorski promet veliku važnost. U Koločepskim vratima, uz lopudsku obalu, nalazi se otočić Skupio (15 m, v. Lopud). Druga je pličina (2 m) ispred rta Čavalika na koločepskoj obali.

Na otoku postoje dva sela: Donje čelo u istoimenom zaljevu i Gornje Čelo na istočnoj obali.

О najstarijoj povijesti Koločepa malo se zna. Iz općih podataka kod antičkih pisaca о Elafitima, arheoloških izvora i toponomastike vrlo je vjerojatno, da je K. bio naseljen već u Starom vijeku. Kad su Dubrovački otoci pripali Dubrovniku, nije poznato, ali ima vijesti, da su ovi otoci već od XI. st. bili u posjedu Dubrovnika. Prije toga je pripadao, vjerojatno, zahumskim knezovima. K. se spominje u Dubrovačkom statutu (1272), kad su Κ., Lopud i Sipan sačinjavali jednu administrativnu cjelinu, knežinu, s knezom (comes) na čelu, čije je sjedište bilo na Sipanu. God. 1457 odcijepili su se Lopud i K. i dobili svoga kneza sa sjedištem na Lopudu. God. 1498—1500 K. je dobio svoga podkneza. Koliko je dosad poznato, prvi je opisao K. (1595), dosta vjerno, Serafin Razzi u svojoj povijesti Dubrovnika.

LIT.: S. Razzi, La storia di Raugia, Lucca 1595, novo izd. Dubrovnik 1903; V. Lisičar, Koločep nekoć i sada, Dubrovnik 1935; I. Rubić, Naši otoci na Jadranu, Split 1952.I. S.

Ribarstvo. Oko otoka Koločepa nalaze se osrednja lovišta na malu plavu ribu (kod rta Čavalika na zapadu, kod rta Bulinak na istoku i u uvali Kamenice); lovišta su na gire u uvalama Mačus, Donđivan i Crvena Spilja. Ribari iz Koločepa love malu plavu ribu i u Dubrovačkom Primorju. Od XV. do XVIII. st. stanovnici Koločepa vadili su koralje oko susjednog otočića Sv. Andrije, otoka Lastova, u Egejskom moru i oko otoka Malte. Katkad je koralje vadilo oko 40 družina, t. j. 40 brodova sa 3—4 čovjeka. Koralji su se izvozili preko Dubrovnika u Italiju, Francusku i u zemlje Levanta. Oko sredine XIX. st. u Koločepu je ribolov bio glavno vrelo privređivanja. Ribolov vojgama na srdele razvio se vrlo rano duž čitavog zapadnog dijela dubrovačkog područja. U Koločepu su 1911 bila 22 ribarska broda sa dvije potezače za malu plavu ribu, jednim šabakunom i 132 mreže stajačice. God. 1930 uvedene su plivarice za malu plavu ribu. God. 1955 bilo je u Koločepu 15 motornih ribarskih brodova. Zadruga, koja je osnovana 1911, obnovljena je 1937 i ponovo poslije Drugog svjetskog rata. Koločepljani ulove godišnje oko 60 t male plave ribe i 15 t pridnenih vrsta. Blizina Dubrovnika omogućuje prodaju gotovo čitave lovine.

LIT.: F. Kurelac, Runje i pahuljice, Zagreb 1866; L. Zore, О ribanju po dubrovačkoj okolici, Arkiv za povjestnicu Jugoslavensku, 1869; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913 g., Trst 1912; V. Fortunić, Crtice о ribarstvu uopće a nadasve u području bivše dubrovačke republike, Dubrovnik 1930; B. Milojević, Dinarsko primorje i ostrva, Posebna izdanja SA 1933, XCVI; V. Lisičar, Koločep nekoć i sada, Dubrovnik 1932; J. Tadić, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953·J. Bi.