KLIMATOLOGIJA. Pojam klime i klimatologija. Pojam klime bio je poznat već u antičkom svijetu. Odonda je doživio znatan razvoj. Sama riječ klima dolazi od grčkog κλίυω (klino nagnuti). Stari su grčki filozofi (Hipokrat, oko ← 461 do ← 357) mislili, da klima ovisi samo o kutu, pod kojim Sunčeve zrake padaju na Zemljinu površinu. Osnivač je nauke o klimi u modemom smislu Alexander von Humboldt (1769—1859). On smatra, da je klima skup svih promjena u atmosferi, koje primjetno djeluju na čovječje organe. Nakon Humboldta došlo se, preko J. von Hanna, V. Conrada i drugih, do današnjeg shvaćanja, da je klima skup atmosferskih stanja nad određenim mjestom i u određenom vremenskom razdoblju (H. Landsberg, 1945). Prema tome se izučavanje klime sastoji u proučavanju svojstava skupa svih vremenskih stanja.
Nauka o klimi zove se klimatologija. Prema suvremenom shvaćanju k. ide u grupu egzaktnih prirodnih nauka, iako se razvila u krilu geografije više kao deskriptivna nauka. Klimatologija se danas ubraja u širu nauku meteorologiju, koja se prema Sverre Petterssenu dijeli na fizičku meteorologiju, dinamičku meteorologiju i klimatologiju. Meteorologija pak ide u grupu nauka, koje se zajedničkim imenom zovu geofizika (fizika Zemlje). Opisni dio klimatologije zove se klimatografija. U njoj se opisuje klima ili podneblje pojedinih krajeva; tumačenje klimatskih činjenica ide u opću ili fizičku klimatologiju, koja — prema V. Conradu — proučava fiziku prosječnih stanja atmosfere slično kao što se meteorologija bavi fizikom pojedinačnih vremenskih stanja. Daljnje su grane klimatologije: bioklimatologija (klima i čovjek — medicinska k.; klima i biljka — agrikulturna k.; mikroklimatologija, koja proučava klimatske prilike poremećenog prizemnog sloja zraka (do 2 m visine nad tlom) i u širem smislu klimatske prilike svakoga malog ograničenog prostora (voćnjaka, livade, kraške vrtače, obronka, gradskog područja i sl.); paleoklimatologija, koja proučava klimatske prilike prošlih geoloških razdoblja; nauka o umjetnim klimama (klima zatvorenih prostora, soba, radionica i t. d.).
Klima zapravo ovisi o istim meteorološkim faktorima, o kojima ovisi i vrijeme. Stoga principijelno ništa ne stoji na putu analizi klime egzaktnim metodama fizike, kojima se služi moderna meteorologija pri proučavanju vremena. Međutim, do danas nisu praktično uspjeli pokušaji, da se utvrde funkcionalne veze među varijablama, koje određuju klimu, zbog zasad nesavladivih teškoća u matematičkom obrađivanju problema, koji proistječu iz vanredno zamršenih veza između varijabla. U praksi se stoga ide drugim putem. Za proučavanje klimatskih prilika služi se metodama matematičke statistike. I u primjeni statističkih metoda prevaljen je u klimatologiji razvojni put, koji se može podijeliti u tri etape. Prva se etapa danas već može nazvati klasičnom. Ona je, u prvom redu, vezana uz ime austrijskog klimatologa Juliusa von Hanna (1839—1921) i uz njegovu bečku školu. Ovoj je školi dala smjer Hannova definicija, prema kojoj je klima srednje stanje klimatskih elemenata nad nekim područjem. To znači, da je osnovna metoda bila određivanje i uspoređivanje aritmetičkih srednjaka u nizovima vrijednosti klimatskih elemenata. Ne može se osporiti upotrebna vrijednost aritmetičkog srednjaka kao statističkog predstavnika skupa brojeva, ali je do danas neobjašnjeno, koje bi fizičko značenje trebalo pripisati aritmetičkom srednjaku bilo kojeg klimatološkog elementa. Kako se u upotrebi srednjaka pomalo pretjeralo, nekritički preuzimajući u klimatologiju pojmove iz računa izravnanja, prijetila je opasnost, da se k. formalizira.
Druga je metoda kompleksna klimatologija. Nju je osnovao sovjetski klimatolog Fedorov u dvadesetim godinama ovog stoljeća. On je promatrao cjelokupnost klimatoloških elemenata umjesto pojedinačnih elemenata; te je kompleksije obrađivao statističkim metodama. Iako je metoda u principu dobra, nije se proširila van granica SSSR-a, vjerojatno zato, što je dosta komplicirana, a ipak ne daje neke naročite rezultate.
Švedski meteorolog Tor Bergeron postavio je (1930) temelje metodi dinamičke klimatologije. On promatra klimu pojedinih krajeva u ovisnosti o općoj cirkulaciji atmosfere, o zračnim masama i frontalnim zonama. I ovdje se radi o metodama matematičke statistike. Od Hanna do danas upotrebljavaju se metode statistike, samo su elementi skȕpa, koji se podvrgavaju analizi, sve složeniji, a i metode su danas mnogo suptilnije i često zahtijevaju poznavanje visokog matematičkog aparata.
Klimatski elementi i faktori. Klima nekog kraja, područja, kontinenta i čitavog planeta ovisi o mnogim činiocima, od kojih su neki promjenljivi, a drugi su stalni ili se tako sporo mijenjaju, da se mogu smatrati stalnima. Promjenljivi su činioci većinom meteorološke prirode, a stalni su pretežno geografski (terestrički) i kozmički. Klimatski činioci meteorološke prirode zovu se klimatski elementi, a ostali su klimatski faktori. Međutim, istraživači se ne slažu u tome, što se ima ubrojiti u klimatske elemente, a što u faktore, te ima i prilično izvještačenih podjela u elemente, faktore, modifikatore i t. d. Suvišno je preveliko detaljiranje ove sistematike, jer ona principijelno nije bolja od razdiobe u klimatske elemente i faktore. Osnovno je, da se činjenice o klimatskim elementima svedu na klimatske faktore i da se pomoću ovih objasne. Smatra se, da je klima objašnjena, ako se odredi udio pojedinih klimatskih faktora pri formiranju njenih karakteristika; to je ujedno i osnovni problem fizičke klimatologije.
Klimatski su elementi isti kao i meteorološki. Ovo neposredno slijedi iz definicije klime kao skȕpa vremenskih stanja. Najvažniji su klimatski elementi: temperatura, vlaga, naoblaka i oborina, vjetar i tlak zraka.
Ovo su zapravo samo skupine klimatskih elemenata. Klimatolog može definirati nove klimatske elemente podesnim kombinacijama poznatih elemenata; uspjeh i rezultati, postignuti uvođenjem novih elemenata, opravdavaju njihovo uvođenje. Prema tome je praktički nemoguće načiniti popis svih elemenata klime.
Klimatskih faktora ima mnogo, ali se u biti mogu svesti na ove: Sunčevo zračenje, geografska širina, razdioba kopna i mora, odnosno udaljenost od mora, nadmorska visina, reljef, sastav i karakter tla.
Klimatski faktori uvelike modificiraju t. zv. solarnu ili matematičku klimu, t. j. onu klimu, koja bi vladala na Zemlji, kad bi ova imala potpuno homogenu površinu. U tome bi se slučaju, poznavajući karakteristike Sunca kao izvora zračenja i astronomske odnose Zemlje, mogli izračunati klimatski elementi i njihova prostorna i vremenska razdioba. Jedan od glavnih istraživača na području solarne klime je naš učenjak M. Milanković.
Sunčevo zračenje. Od spomenutih klimatskih faktora samo je prvi kozmički, ali je zato od temeljne važnosti. Energija, koju Sunčeve zrake donose na Zemlju, pokretač je svih gibanja i procesa u atmosferi. Od ukupne količine te energije Zemlja hvata tek dvomilijarditi dio. Količina Sunčeve energije, koju prima Zemlja, obično se izražava u gramkalorijama po kvadratnom centimetru u minuti. Na gornjoj granici atmosfere u jednoj minuti padne na plohu od 1 cm 2 , okomitu na Sunčeve zrake, količina od 2 gkal topline. Ova se vrijednost zove solarna konstanta (iako se mijenja u toku godine prema udaljenosti Zemlje od Sunca). Međutim, u prosjeku za cijelu Zemlju, ploha od 1 cm 2 horizontalne površine na gornjoj granici atmosfere prima svega 0,485 gkal cm– 2 min– 1. Ova količina topline prolazom kroz atmosferu doživljava raznoliku sudbinu. Najprije se oko 42% ukupne radijacije odbije od gornje granice atmosfere ili od oblaka i Zemljine površine natrag u svemirski prostor. Taj je dio radijacije izgubljen za Zemlju prije, negoli je na njoj uopće iskorišten. Preostalih 58% radijacije apsorbira se u atmosferi, donekle difuzno reflektirano na česticama u njoj, a djelomično prodire do Zemljine površine, gdje tu radijaciju apsorbiraju površinski slojevi. Osim toga, od ovoga se dijela nešto troši na fotokemijske procese u biljkama, a nešto na isparivanje vode, dok se jedan dio difuzno reflektira. Osnovno je, međutim, da Sunčevo zračenje, koje je kratkovalno (duljina vala 0,2—4 μ), atmosfera apsorbira u veoma maloj mjeri (15%), tako da do površine dopire ukupno 43%. Ova energija, pošto je Zemljina površina apsorbira, povišuje temperaturu tankih gornjih slojeva kopna i dosta dubokih slojeva vode u oceanima. Iz ugrijane Zemljine površine izbija zračenje, koje je dugovalno (duljina valova 4—80 μ), budući da je Zemlja na razmjerno niskoj temperaturi (oko 290° A). U zraku sadržana vodena para i ugljični dioksid apsorbiraju znatne dijelove dugovalnog Zemljina zračenja i sprečavaju, da ti dijelovi zračenja direktno ne odu u svemirski prostor. Ova u atmosferi zadržana energija zračenja daje t. zv. protuzračenje atmosfere, koje je usmjereno prema Zemljinoj površini. Srednja je temperatura prizemnih slojeva atmosfere zbog ovog efekta, poznatog pod nazivom efekt staklenika, za oko 8°C viša, nego što bi inače bila.
Količina energije, što je određena točka na Zemlji primi od Sunca na gornjoj granici atmosfere, ovisi o geografskoj širini te točke. Pritom se raspored primljene energije znatno razlikuje na ljetnoj hemisferi od rasporeda na zimskoj. Na ljetnoj hemisferi najviše topline primaju geografske širine oko obratnice, a nije velika razlika između količine primljene na polu i na ekvatoru. Naprotiv, na zimskoj hemisferi primljena toplina stalno pada od ekvatora prema polu, gdje je jednaka nuli (sl. 1).
Slika o razdiobi količine topline na dnu atmosfere, t. j. pri Zemljinoj površini, znatno se razlikuje od opisane. Zamućenost (turbiditet) atmosfere i naoblaka čine, da najveće količine topline prima vedri pojas u suptropskim geografskim širinama, a pol prima znatno manje energije, nego što bi primao prema teorijskoj razdiobi. Zbog ovakve razdiobe stvarno primljene topline po geografskoj širini godišnja bilanca primitaka i gubitaka topline, koja je izjednačena na Zemlju kao cjelinu, nije jednaka nuli za pojedine točke na Zemljinoj površini. Stoga pojas od oko 42°S do 42°N ima pozitivnu energetsku bilancu, a kalote od 42° geografske širine do polova imaju negativnu bilancu. Na taj način postoji stalan tok topline, usmjeren od ekvatorijalnih predjela prema polovima. Toplina se djelomice prenosi oceanskim strujama, a djelomice onim velikim strujama u atmosferi, koje se nazivaju općom cirkulacijom atmosfere.
Opća cirkulacija atmosfere u najužoj je vezi s prostornom razdiobom tlaka zraka na Zemlji. Prostorna se razdioba tlaka zraka prikazuje na geografskim kartama pomoću izobara, t. j. pomoću crta, koje spajaju sva mjesta, što imaju isti tlak zraka u razini mora. Načine li se karte izobara za mjesece siječanj i srpanj, vidjet će se, da ima područja, u kojima je tlak kroz čitavu godinu viši, odnosno niži od tlaka u susjednim područjima, ali da ima i drugih, gdje je tlak zimi viši, a ljeti niži nego u susjednim područjima. Prva se područja zovu stalna, a druga sezonska. Stalna područja tlaka najbolje su izražena na oceanima (na pr. na Atlantskom). Oko ekvatora nalazi se pojas niskog tlaka ( ekvatorski pojas tišina, engl. Doldrums), oko 35° S i N proteže se suptropski pojas visokog tlaka ( suptropski pojas tišina, engl. Horse Latitudes). Na geografskim širinama 60° N i S nalazi se područje niskog tlaka. Na Atlantskom oceanu suptropsko područje visokog tlaka poznato je pod imenom Azorski maksimum, a područje niskog tlaka na 6o° N pod imenom Islandski minimum. Prema polovima tlak opet raste (sl. 2 i 3).
Ovakva razdioba tlaka uvjetuje i vjetrove, koji pušu nad golemim prostranstvima. Između suptropskog područja visokog tlaka i ekvatorskoga pojasa niskog tlaka pušu pasatni vjetrovi. Na sjevernoj hemisferi to je sjeveroistočni, a na južnoj jugoistočni pasat. To su vjetrovi umjerene jačine i velike stalnosti, a pušu kroz čitavu godinu na pučini Atlantskog, Tihog i južnog Indijskog oceana. Iz vremena jedrenjaka ostao je pasatnim vjetrovima engleski naziv Trade Winds (trgovački vjetrovi). Pasati su naime znatno olakšavali plovidbu iz Evrope u Ameriku. U ekvatorskom pojasu tišina, koji u prosjeku leži nešto sjevernije od ekvatora, tako da jugoistočni pasat malo prelazi na sjevernu hemisferu, prevladavaju tišine uz naoblačeno nebo, ali tamo znadu bjesnjeti i strahovita nevremena ( tropski cikloni), izazvana velikim labilitetom vlažnog toplog zraka na ekvatorskoj fronti, granici, na kojoj se sukobljavaju oba pasata.
U suptropskom pojasu tišina vladaju uglavnom slabi vjetrovi promjenljiva smjera, a između ovog područja i pojasa niskog tlaka na paraleli 6o° N i S proteže se prostrano područje glavnih zapadnih vjetrova. To je područje umjerenih širina, kojim putuju poremećenja na polarnoj fronti — ciklone. Kako one ponajviše imaju zapadnu komponentu gibanja, tu prevladavaju vjetrovi iz zapadnog kvadranta, pretežno zapadni i jugozapadni. Osobito je izrazito ovo područje na južnoj hemisferi, gdje je u pomorskim krugovima poznato pod imenom Roaring Forties (hukači četrdesetog stupnja). Jaki i olujni zapadni vjetrovi oko rta Horna često onemogućavaju prijelaz iz Atlantskog u Tihi ocean prema Australiji, tako da jedrenjaci često prije stignu do Australije kroz Indijski ocean jedrenjem nizvjetar k istoku, nego košenjem protiv vjetra prema zapadu. U polarnim krajevima prevladavaju istočni vjetrovi.
Uz ove vjetrove planetarne cirkulacije razvijaju se cirkulacije sezonskog karaktera između kontinenata i oceana. Na temelju razlika u zagrijavanju kopnenih i oceanskih masa dolazi do takve raspodjele tlaka, da je zimi nad toplijim morem tlak niži nego nad hladnijim kontinentom, a ljeti nad relativno hladnijim morem tlak viši nego nad ugrijanim kopnom. Ove se razlike u tlaku izjednačuju moćnim zračnim strujama, koje su poznate pod imenom monsuna (sl. 4). Indija je klasična zemlja monsuna, ali on se javlja i duž obala čitave istočne Azije, u Australiji, na obalama Teksasa, čak i na sjevernim obalama Sibira. Monsunske tendencije pokazuje i evropski kontinent. Monsunska cirkulacija izazvana je termičkim razlikama između kopna i mora u godišnjem periodu, ali ona se odmah uključuje u opću planetarnu cirkulaciju, tako da se, jednom započeta, razvija iz dinamičkih razloga. Doista, indijski ljetni monsum, koji u prosjeku počinje 26. VI. (provala monsuna — bursting of monsoon — veličanstvena je prirodna pojava), rađa se na južnoj hemisferi kao jugoistočni pasat; zahvaćen cirkulacijom Mauriciuske anticiklone u zapadnom dijelu Indijskoga oceana, prelazi na sjevernu hemisferu i ulazi u cirkulaciju barometarskog minimuma u Perzijskom zaljevu, skreće zbog utjecaja rotacije Zemlje (Coriolisove sile) udesno i javlja se u Indiji kao jugozapadni monsun. Zimski monsun ima smjer sa sjeveroistoka i nije tako izrazit kao ljetni. Ljetni monsun ne treba shvatiti kao neprekidnu zračnu struju, koja s jugozapada puše prema Indiji od sredine lipnja do konca rujna, već se ta cirkulacija odvija u nizu ciklona, koje jedna za drugom prelaze preko Indije. Ove ciklone svojom cirkulacijom dovlače topli i vlažni zrak s Indijskoga oceana, koji daje znatne količine kiše, naročito ondje, gdje se gorski lanci isprečuju pred zračnom strujom. Tako na privjetrenim obroncima gorja Gati u Indiji padne do oko 6800 mm godišnje, a u gorju Khasi na obroncima Himalaje jedno je od mjesta najobilnije oborine na svijetu ( Cherrapunji, 10.871 mm godišnje).
Zbog razlika u zagrijavanju kopna i mora dolazi uz morske obale do cirkulacije zraka slične monsunskoj cirkulaciji, ali u mnogo manjoj prostornoj skali i u dnevnom, a ne u godišnjem periodu. Danju, za lijepog anticiklonalnog vremena, puše vjetar s mora, a noću vjetar s kopna. Ovi vjetrovi poznati su i na našoj jadranskoj obali, gdje pušu redovito za anticiklonalnog ljetnog vremena. U tropima ima obala, gdje se vjetar s mora javlja vanrednom točnošću i donosi osvježenje i olakšanje od teške sparine stanovništvu, tako da ga na mnogo mjesta nazivaju »doktor«.
Oborina. Najveće su oborine na svijetu orografskog podrijetla. Prema jednom kratkom nizu mjerenja na Mt. Waialeale, Havajsko otočje (Kauai) koje se nalazi u zoni sjeveroistočnog pasata, pada čak više oborine nego u Cherrapunji (11.735 mm godišnje). U Evropi najviše oborine pada na Krivošijama iznad Boke Kotorske (Crkvice, 4320 mm godišnje). I ova rekordna godišnja količina uvjetovana je orografski. Inače, u prosjeku, na cijelu Zemlju godišnje padne 743 mm oborine, no ta količina nije jednako podijeljena (sl. 5). Oko ekvatora je kišovit pojas, koji se uglavnom poklapa s ekvatorskim pojasom tišina. To je najkišovitije područje Zemlje. Odatle prema suptropskim pojasima na obje hemisfere količina se oborina smanjuje, te se spušta na minimum nad golemim pustinjskim pojasima, koji u suptropima obuhvataju gotovo neprekinuto čitavu Zemlju. U umjerenom su pojasu količine oborina opet veće, a u polarnim se krajevima smanjuju do veoma malih vrijednosti. Ovo je samo gruba slika planetarne razdiobe oborine, jer na ovaj klimatski element u najvećoj mjeri utječu lokalne prilike, tako da u pojedinim krajevima ima znatnih odstupanja od ove slike. О količinama oborine nad oceanima malo je poznato, jer su mjerenja na malobrojnim otocima nedovoljna i ne daju pravu sliku šire okolice, a mjerenja na brodovima nesigurna su i skopčana s velikim teškoćama. Uopće su dosad oskudni podaci s oceanske pučine. Prvi ih je počeo sistematski prikupljati pokretač poznatih Pilot Charts Matthew Fontaine Maury (1806—1873), a obradbu tih podataka po »kvadratima« uveo je Englez Marsden. Za sva opažanja, izvršena u jednom pravokutniku (stranice obično od 5° duljine i širine), smatra se, da su izvršena u središtu kvadrata.
Temperatura zraka. Razdioba temperature na Zemljinoj površini prikazuje se pomoću izoterma, t. j. crta, koje na geografskoj karti spajaju mjesta s jednakom temperaturom. Pritom su temperature reducirane na razinu mora, da bi se eliminirao utjecaj različite nadmorske visine pojedinih stanica. Ova se redukcija vrši tako, da se za svakih 1oo m nadmorske visine temperaturi na stanici doda 0,5°C.
Razdioba temperature na Zemlji nije jednostavna i ne stoji u jednostavnom odnosu s količinom primljene i izdane topline u pojedinim krajevima (sl. 6 i 7). Na Zemlji s jednolikom površinom linije, koje spajaju mjesta s jednakom toplinskom bilancom, tekle bi usporedo s paralelama. Za izoterme bi se očekivalo, da će teći paralelno s linijama jednake toplinske bilance. Međutim, kako je pokazao G. C. Simpson, linije jednake toplinske bilance ne teku posvuda na Zemlji usporedo s paralelama, iako se to može uzeti kao prva aproksimacija. Od ove jednostavne slike postoje i znatna odstupanja. Na pr. istočni dio sjevernog Atlantskog oceana ima mnogo nepovoljniju toplinsku bilancu nego ostali krajevi iste geografske širine. Ovo se može objasniti time, što su ovi krajevi vrlo oblačni pa zato primaju manje topline nego što bi ih išlo. Stoga bi se očekivalo, da će to područje biti i hladnije, t. j. da će u njemu i izoterme biti konveksne prema ekvatoru. Nasuprot tome, ovdje, naročito uz zapadnu obalu Skandinavije, postoje nerazmjerno visoke temperature. Kaže se, da to područje ima veliku pozitivnu temperaturnu anomaliju. Strogo uzevši, temperaturna anomalija definirana je kao razlika među srednjom temperaturom nekog mjesta i srednjom temperaturom paralele toga mjesta. Pritom se može uzeti, da se u srednjoj temperaturi paralele ogleda solarna raspodjela temperature, t. j. ona raspodjela, koja bi nastala samo pod utjecajem bilance zračenja. Nasuprot ovome statičkom utjecaju djeluju faktori dinamičke prirode (na pr. advekcija toplog ili hladnog zraka), koji se mogu nazvati poremećenjima. Kako srednja temperatura nekog mjesta nastaje kao posljedica djelovanja i statičkih i dinamičkih utjecaja, razlika stvarne srednje temperature i srednje temperature paralele daje neku mjeru za dinamičke utjecaje. Ako se na geografsku kartu nanesu tako dobivene temperaturne anomalije za sva mjesta i povuku linije jednake anomalije ( izanomale), dobit će se karta, na kojoj će biti prikazano temperaturno polje, izazvano dinamičkim poremećenjima (sl. 8). Pogled na kartu temperaturnih izanomala otkriva, da postoji nekoliko područja s velikim pozitivnim i nekoliko s velikim negativnim anomalijama. Već je spomenuta zapadna obala Skandinavije kao područje visokih pozitivnih anomalija. Anomalije su mnogo jače izražene zimi nego ljeti. Najveću pozitivnu anomaliju na svijetu ima mjesto Skomvaer na obali Norveške (φ = 67°24'): + 25,7°C (srednja temperatura u siječnju: 1,1°C, srednja temperatura paralele — 24,6°C). Uz pacifičku obalu Sjeverne Amerike pozitivna anomalija doseže +14°C. Najveće negativne anomalije u siječnju nalaze se u unutrašnjosti azijskog i sjeveroameričkog kopna. Zasad je najveća negativna anomalija ustanovljena za Verhojansk u Sibiru, a iznosi — 25,5°C. Kontrasti u srpnju nisu tako veliki, ali su tada mora hladnija, a kontinenti topliji. Na južnoj su hemisferi opreke mnogo manje nego na sjevernoj, jer joj veći dio zapremaju oceani. U godišnjem prosjeku kontinenti iznad 40° širine pokazuju negativne anomalije, dok su u nižim širinama pretopli.
Važna je karakteristika temperature godišnja amplituda, koja se dobiva kao razlika temperature najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca u godini. Ova veličina u najvećoj mjeri ovisi o položaju mjesta s obzirom na more, te o geografskoj širini i nadmorskoj visini. Idući od ekvatora prema polovima, godišnja se amplituda povećava (a dnevna smanjuje). Prema Meinardusu, na ekvatoru godišnja amplituda iznosi svega 0,8°C, a na polovima oko 40°C. Na paraleli 45°N amplituda je 22,6°C, a na 45°S svega 6,1°C. Ova se razlika objašnjava time, što 51% paralele 45°N zaprema kopno, dok je na 45°S udio kopna svega 3%. Već iz ovog primjera jasno proizlazi presudan utjecaj kopna, odnosno mora na temperaturu. U termičkom pogledu kopno i more vladaju se različito iz tri uzroka: prvo, volumna je toplina mora oko dvaput veća od topline kopna: drugo, jednaka količina topline u moru treba da zagrije mnogo veću masu nego na kopnu; treće, u moru se temperaturne razlike raznih slojeva izjednačuju konvekcijom (miješanjem). Termička konvekcija djelotvorna je osobito zimi, kada ohlađene površinske slojeve vode zamjenjuje toplija i lakša voda iz dubine. Ljeti pak veći utjecaj ima dinamička konvekcija, koja se sastoji u tome, da valovi miješanjem dovode na površinu hladniju vodu iz dubine. Na taj se način temperatura mora mijenja u mnogo užim granicama nego temperatura kopna. Posljedica je ovoga mnogo stalnija temperatura mora, a prema tome i zraka nad njime, nego što je temperatura kopna. More je ljeti relativno hladnije, a zimi toplije od kopna. Ta je činjenica neobično važna za atmosferske procese.
Na geografskim se kartama raspored godišnje amplitude temperature prikazuje linijama jednake amplitude ili izotalantozama. Glavna je karakteristika karte svjetskih izotalantoza (sl. 9): postojanje dvaju središta velike godišnje amplitude. Oba su ova središta smještena na sjevernoj hemisferi između paralela 60 0 i 70°, i to jedno u Sjevernoj Americi, a drugo u Aziji. U azijskom središtu amplitude su veće od 6o°C, a u sjeveroameričkom od 45°C. Na južnoj hemisferi nema tako velikih amplituda, osim na Antarktiku, gdje ipak, kako se čini, malo premašuju 30°С. Općenito se velike amplitude nalaze na kopnima, a nad morima amplitude su znatno manje (u ekvatorskoj zoni čak manje od 2½°C). Mora, koja se zimi zaleđuju, imaju mnogo veće amplitude.
Najviša zabilježena temperatura prizemnog sloja zraka na Zemlji izmjerena je u Africi (Tripolitanija) 13. IX. 1922: +57,7°C, a najniža 15. II. 1892 u Verhojansku: —67,8°С. Tako apsolutna amplituda temperature za naš planet iznosi 125,5°C. Područje Verhojanska naziva se polom hladnoće, ali naziv nije sretno odabran. Uz vanredno oštre zime ljeta su u »polu hladnoće« doduše kratka, ali vruća. U Verhojansku srednja temperatura zraka u siječnju iznosi —46,2°, u srpnju +16,5°C, a maksimalne temperature ljeti prelaze +30°С. Prema najnovijim podacima, mjesto Ojmekon, u istočnom Sibiru, bilo bi još hladnije od Verhojanska.
Meinardus je izračunao i prosječne temperature prizemnog sloja zraka za obje hemisfere i za čitavu Zemlju. Vrlo poučne njegove vrijednosti navedene su u ovoj tablici: tablica
Odavde proizlaze ove značajne činjenice:
a) južna hemisfera ima za pola manju amplitudu nego sjeverna. U tome se očituje utjecaj vodenih masa južne hemisfere.
b) Zemlja, kao cjelina, pokazuje godišnja doba uz značajnu amplitudu od 3,6°C (poznati je klimatolog V. Conrad rekao: »I stari gigant Zemlja ima svoja proljeća«).
Ovime se ne iscrpljuje utjecaj mora na klimatske, u prvome redu temperaturne prilike. Važno je proučavanje utjecaja morskih struja na klimatske prilike kontinenata, naročito njihovih obala. Proučavanjem režima strujanja u svjetskom oceanu i u atmosferi dolazi se do zaključka, da postoji znatna analogija između ovih strujanja. Štoviše, može se reći, da je jedinstveno strujanje ovih dviju tekućina, zraka i vode, što prekrivaju krutu Zemljinu koru. Uz insolaciju i morske struje utječu na temperaturu vode, a ova uvelike djeluje na klimatske prilike.
Za klimatologiju od odlučne je važnosti, što uz nasuprot smještene obale kontinenata teku suprotno usmjerene struje i što je smjer tih struja uz istu obalu različit u tropima i u umjerenim širinama. Ovo bi se moglo prikazati ovom grubom shemom: tablica
Posebnu važnost za neke obale ima hladna obalna voda (na pr. uz obalu Perua). Ova hladna voda izlazi iz dubina. Uzrok je ovom dizanju ili vjetar, koji puše od obale, ili usisavanje, do kojeg dolazi, ako se struja udaljava od obale. Razlike temperature mora uz obalu i na pučini mogu biti veoma velike. Izmjerene su ove temperature morske površine: u Callaou 18,2°, na 80 nm od obale, 23,8°, na 135 nm od obale 27,o°C. Ovako hladna voda nalazi se, osim uz obalu Perua, i na zapadnoj obali sjeverne Afrike, uz Angolu, Somaliju (za vrijeme jugozapadnog monsuna), uz jugoistočnu obalu Arabije (Sokotra) i duž obale Kalifornije. Ova hladna obalna voda znatno utječe na klimu tih obala. Ona u velikoj mjeri snižava temperaturu zraka i uzrokuje česte i guste magle (garua na obali Perua, cacimbo na obali Benguele). Zbog vanredno velike stabilnosti zraka ove su obale siromašne oborinom, a i grmljavine su veoma rijetke (svijetljenje Anda — tiho pražnjenje atmosferskog elektriciteta). Zrak je nad kopnom suh, a noći su hladne. Silan utjecaj hladne obalne vode na klimu ilustrira slučaj, koji se dogodio potkraj siječnja 1925 na obali Perua, u blizini mjesta Arequipa. U posljednjih deset dana siječnja te godine palo je tamo 132 mm oborine, dok je godišnja količina u prosjeku svega 100 mm. Došlo je do velikih poplava, a pustinjom su potekle rijeke. Doskora se u pustinji razvila bujna vegetacija. Ispitivanjem se utvrdilo, da se kratko vrijeme hladna Humboldtova struja odmakla od obale, a na njenu je mjestu tekla topla struja El Niño.
Iz toga se može zaključiti, da su u tropima zapadne obale kontinenata hladnije od istočnih, a u umjerenim širinama (sjeverno, odnosno južno od 30° geografske širine) upravo je obrnuto. Karakteristično je za zapadne obale kontinenta, da ljeti i zimi imaju zapadno strujanje: vjetar dolazi s mora. Za Evropu je zimi odlučan Islandski minimum, pod čijim utjecajem prevladavaju jugozapadni vjetrovi. Ovi pak vjetrovi pojačavaju toplu Golfsku struju, tako da klimatski zajedno djeluje strujanje zraka i mora. Ljeti se Azorski maksimum pomiče u više geografske širine, te srednje i više širine Evrope dolaze na sjevernu i istočnu stranu područja visokog tlaka i opet imaju vjetrove sa zapada. Za evropsku je klimu osobito važno to, što zimi pušu zapadni vjetrovi iz područja toplih morskih struja. Na taj se način blaga zima — odlika oceanske klime — osjeća duboko na evropskom kopnu.
Na istočnim obalama u umjerenim širinama sasvim je drugačije. Zimski zapadni vjetrovi pušu na istočnim obalama s kopna na more. Oni rashlađuju i daju obalnoj klimi kontinentalna obilježja. Ljeti pak vjetar s mora prelazi preko područja hladnih morskih struja (na pr. u Sjevernoj Americi Labradorska struja) te i on donosi ohlađenje. Strujanje zraka na istočnim obalama kontinenata u umjerenim širinama ima, prema tome, monsunske tendencije, iako pravi monsun nije razvijen na svim obalama.
Potkraj XVIII. st. mislilo se, da je Sjeverna Amerika uopće hladnija od Starog svijeta. Čini se, da je prvi Georg Forster (1794) spoznao, da postoji sistematska razlika u temperaturi istočnih i zapadnih obala. On je ukazao na razlike u klimi pacifičke i atlantske obale Sjeverne Amerike, a kasnije je Humboldt točnije ispitao temperaturne prilike evropske i istočne američke obale. I u manjim morima postoji razlika u temperaturi istočnih i zapadnih obala. U Jadranskom je moru, na pr., naša obala sistematski toplija od talijanske; razlika doseže otprilike 1°C (srednja godišnja temperatura Hvara 16,1°C, Ancone 15,4°C).
Utjecaj reljefa na klimu. U raznolikim prilikama postoje velike razlike između mora i kopna. Na velikim prostorima oceana vladaju približno jednake klimatske prilike, dok se i na kraćim kopnenim udaljenostima mogu naći velike razlike. Razlog je tome raznolikost reljefa. Ona utječe na sve klimatske elemente; na prvom je mjestu utjecaj, što ga reljef vrši na vjetar. U planinskim krajevima razvijeni su lokalni sistemi vjetrova, koji se izmjenjuju u periodu od 24 sata. Danju puše vjetar iz doline, a noću s obronka. Teorija, koja bi obuhvatila sve slučajeve, nije još izgrađena.
Općenito se može reći, da su planine i gorski lanci s jedne strane generatori vjetrova, a s druge prepreka strujanju zraka. Oni znatno modificiraju zračne struje, koje preko njih prelaze, i izazivaju najprije tipične vjetrove određenih termodinamičkih svojstava, a zatim čitav niz karakterističnih popratnih vremenskih pojava. Ako je barometarski gradijent dovoljno velik, on prisiljava zračnu masu da se diže uz privjetrenu stranu planine. Prema raspoloživoj količini vodene pare može doći do kondenzacije i na visini nižoj od visine gorskog grebena. Počevši od razine kondenzacije, zrak se hladi po mokroadijabatičkoj (manje od 1°C/100 m) stopi. Uz povoljnu razdiobu tlaka na zavjetrini zrak će se rušiti prema dolini. Pritom će se zagrijavati po suhoadijabatičkoj stopi (1°C/100 m). Prema vertikalnom rasporedu temperature na zavjetrenoj strani planine, ova će zračna struja, koja se ruši (i koja se zove kalabatički vjetar), nadirati kao topao ili kao hladan vjetar. U prvome slučaju, ako je vertikalni gradijent temperature na zavjetrini manji od suhoadijabatičke stope zagrijavanja, katabatički je vjetar topao i suh. Najpoznatiji je predstavnik ovog tipa katabatičkog vjetra fen, koji puše u sjevernim alpskim dolinama. Po njemu se i ostali ovakvi vjetrovi zovu fenski vjetrovi; među njima je poznat chinook u Rocky Mountains u Sjevernoj Americi. Predstavnik drugog tipa katabatičkih vjetrova jest bura, koja se ruši s obalnih planina na našu jadransku obalu. Za vjetrove tipa bure od osnovne je važnosti velika termička opreka između toplog mora i rashlađene unutrašnjosti, te kao posljedica te opreke, superadijabatički vertikalni gradijent temperature. Na taj način zračne mase bure, iako se pri padanju zagrijavaju po suhoadijabatičkoj stopi, dolaze na obalu hladnije od prijašnjeg zraka. Iako pri buri kod nas temperatura pada rijetko znatno ispod 0°C, njeno je rashladno djelovanje veliko zbog velike njene brzine. Poznata je bura kod Trsta, Senja i Vrulje. Druga je njena karakteristika mahovitost. Najjači mahovi (refuli) bure dosežu i do 200 km/ h. Vjetrova tipa bure ima i na drugim obalama, gdje gorski lanac dijeli more od unutrašnjosti. Poznata je i crnomorska bura kod Novorossijska.
Golem je utjecaj velikih planinskih lanaca na klimu. Oni su klimatske pregrade. U Evropi zonalno položeni lanci (Pireneji, Alpe, Karpati) sprečavaju prodiranje hladnih zračnih masa na Sredozemlje, a u Americi meridionalni Rocky Mountains i Ande dopuštaju hladnim zračnim masama prodiranje daleko na jug, a toplima daleko na sjever. Otuda i velike razlike u klimatskim prilikama Starog i Novog svijeta.
Što se tiče utjecaja reljefa, treba držati na umu, da temperatura zraka s visinom pada u prosjeku o,5°C na svakih 100 m uspona. Ovaj vertikalni gradijent temperature nije stalan, već je podvrgnut sezonskim promjenama: zimi je manji, a ljeti veći. Inverzije temperature redovna su pojava noću i zimi u dolinama i ravnicama; danju i ljeti često vladaju superadijabatički gradijenti temperature. U toplo godišnje doba to dovodi do konvektivnih oblaka, pljuskova i grmljavina. Zimi, nasuprot, prevladavaju niski slojeviti oblaci i magle. Reljef jako utječe i na amplitudu temperature: na konkavnim dijelovima reljefa amplituda je mnogo veća nego na konveksnim. Količina oborine raste s porastom nadmorske visine. Međutim, postoji zona maksimalne oborine. U većim visinama količine su opet manje.
Ostali utjecaji na klimu. I vegetacija i čovjek utječu na klimu. Vegetacija djeluje ponajviše na cirkulaciju vode. S jedne strane, vegetacija zadržava oborinsku vodu, koja se ispari prije nego što dopre do tla, a s druge strane, voda sa zemljišta pod vegetacijom sporo isparava. Snježni pokrivač u šumama sporije se otapa nego na otvorenom; time se usporava otjecanje i umanjuje opasnost od poplava. Šume smanjuju vjetar, povećavaju relativnu vlagu i ublažavaju temperaturne opreke. Obrađivanjem tla povećava se isparivanje.
Čovjek svojom djelatnošću modificira klimu najviše u industrijskim krajevima i gradovima. Goleme količine proizvoda izgaranja iz tvorničkih dimnjaka lebde u zraku, apsorbiraju Sunčevu radijaciju i mijenjaju toplinsku bilancu. Smanjuju uživanje svjetlosti (što može izazvati razna oboljenja) i direktno kvare zrak. Nad gradovima stvara se kapa mutnoće, koja sprečava Sunčevu radijaciju, ali sprečava i veliko ohlađivanje u toku noći. Ovaj efekt, uz toplinu proizvedenu loženjem u domaćinstvima i industriji, povisuje temperaturu u gradu u odnosu prema okolici. To se naročito očituje u višim minimalnim i zimskim temperaturama. Zrak je u gradu suši nego u okolici, jer se oborinska voda kanalizacijom odmah odvodi. Magla je ipak češća, a čini se i oborina, naročito konvektivna. Za gradsku higijenu od osnovne je važnosti dobra prirodna ventilacija, inače zrak stagnira, a onda se javljaju štetni utjecaji raznih onečišćenja i primjesa.
Klasifikacija klime. Već je u staroj Grčkoj bila poznata podjela Zemlje na vrući (tropski) pojas, dva umjerena pojasa i dvije ledene (polarne) kalote. Granice su ovih klimatskih zona obratnice i polarnice. Ova posve astronomska podjela Zemlje na zone prvi je grubi pokušaj, da se različite klimatske prilike pojedinih dijelova Zemlje svrstaju u neki red. Kušala se ova podjela dovesti u bolji sklad sa stvarnim stanjem time, što su uzete kao granice zona izoterme određenih temperatura (A. Supan, W. Köppen). Međutim, ni ove ni neke druge podjele Zemlje na područja s različitim klimama ne mogu se nazvati klasifikacijama klime u modernom smislu. Klasifikacija klimatskih tipova mora polaziti od meteoroloških činjenica, utvrđenih klimatološkom statistikom. Granice između pojedinih klimatskih tipova određene su numeričkim vrijednostima odabranih klimatskih elemenata; tako se za svako mjesto može odrediti, kojem klimatskom tipu pripada, ako se raspolaže klimatskim podacima za to mjesto. Tako je objektiviziran posao oko podjele Zemlje na područja s raznim klimatskim tipovima.
Postoji više klasifikacija klime (A. Supan, E. G. Ravenstein, A. Hettner, E. de Martonne i t. d.), ali su najznačajnije W. Köppenova (1918 i 1936) i C. W. Thornthwaiteova (1948).
U Köppenovoj klasifikaciji klime za granice klimatskih tipova brižljivo su odabrane određene numeričke vrijednosti temperature i oborine. Ove su granične vrijednosti odabrane prvenstveno s obzirom na vegetaciju. Köppen promatra vegetaciju kao prirodni meteorološki instrument, koji u najvećoj mjeri reagira na klimatske prilike. Time se njegovo shvaćanje razlikuje od Thornthwaiteova. Uvažavanje odnosa klime i vegetacije omogućilo je racionalno, iako empiričko, odabiranje granica klimatskih tipova; usto je ono i praktično, jer je vegetacija jedan od važnih faktora civilizacije.
Köppen u svojoj klasifikaciji uvodi pet glavnih klimatskih razreda, koji se dalje dijele na tipove. Razredi su označeni velikim slovima, i to:
A = tropska kišna klima,
B = suha klima,
C = umjereno topla kišna klima,
D = snježno-šumska (borealna) klima,
E = polarna (snježna) klima.
Klime A, C i D zovu se zajedničkim imenom š umske klime ili klime drveća. U šumskoj klimi važno je i to, da li u godini postoji suho razdoblje i, ako postoji, da li je ljeti ili zimi. Na osnovu ovog kriterija dodaje se slovu A ili C ili D i slovo f, ili s, ili w; pritom znači:
f = nema suhog razdoblja,
s = suho razdoblje ljeti,
w = suho razdoblje zimi.
U suhoj klimi razlikuju se dva stupnja suhoće, BS: suha stepska klima, BW: suha pustinjska klima, a u polarnoj klimi dva stupnja hladnoće, ET: polarna klima tundre, EF: polarna klima Vječnog leda. Kombinacijom ovih slova dobiva se 13 glavnih klimatskih tipova, i to: Af, As, Aw, Cf, Cs, Cw, Df, Ds, Dw, BS, BW, ET i EF. Klimatski tipovi As i Ds dolaze u vrlo ograničenim područjima Zemlje; stoga je općenito važno samo 11 od 13 nabrojenih klimatskih tipova.
Klimatski se tip simbolički prikazuje slovima, od kojih svako znači jednu klimatsku karakteristiku. Nanižu li se određenim redom jedno do drugoga sva slova, koja obilježavaju neki klimatski tip, dobiva se njegov jednoznačan i sažet opis pomoću klimatske formule.
Razgraničenje između pojedinih klimatskih tipova prikazano je na sl. 10, 11, 12 i 13. Granice suhih klima ( BS i BW) nisu određene samo vrijednostima temperature, nego određenom relacijom temperature i oborine, jer je suhoća uvjetovana i jednim i drugim klimatskim elementom.
U klimama C i D još se razlikuju podtipovi prema godišnjem hodu temperature. U tu se svrhu uvode slova a, b, c i d, koja dolaze na treće mjesto klimatske formule. Značenje ovih slova prikazano je na sl. 14. Tako se u klimama С i D dobivaju ukupno 24 varijacije, ali je samo 15 značajnih, jer ostale ne dolaze u obzir.
Ovo su glavna slova Köppenovih klimatskih formula. Druga slova služe za podrobnije razlikovanje pojedinih klimatskih tipova.
Primijeni li se ova klasifikacija na Zemlju, dobiva se geografska razdioba Köppenovih klimatskih tipova. Ona pokazuje neke karakteristične crte, koje se, uz male izmjene, mogu naći na svim kontinentima. To je navelo Köppena, da prikaže idealnu razdiobu klimatskih tipova na fiktivnom kontinentu (sl. 15). Raspored klimatskih tipova može se uglavnom objasniti općom cirkulacijom atmosfere i s tom cirkulacijom povezanim položajem glavnih atmosferskih akcionih centara.
Ova tablica pokazuje, koliku površinu na Zemlji zapremaju pojedini klimatski tipovi (Wagner, 1921): tablica
Iz tablice se vidi, da su klime В i D posve kontinentalne. Klime drveća (А, С i D) zajedno zauzimaju 57% površine kontinenata, 76% površine oceana i 71% površine čitavog planeta. Sl. 16 prikazuje stvarnu razdiobu Köppenovih klimatskih tipova na Zemlji.
C. W. Thornthwaite temelji svoju klasifikaciju klime na pojmu evapotranspiracije. On tim imenom označava kombinirano isparavanje s površine tla i transpiraciju bilja. Evapotranspiracija je transport vode sa Zemljine površine u atmosferu. Taj je proces suprotan oborini. Zasad je malo poznato о iznosu, prostornoj i vremenskoj razdiobi evapotranspiracije, jer nema dovoljno točnog instrumenta za mjerenje. О odnosu evapotranspiracije i oborine ovisi, da li će klima biti vlažna ili suha. Ako je oborina veća od evapotranspiracije, klima je vlažna; ako je manja, onda je suha; ako su obje otprilike jednake, klima nije ni vlažna ni suha.
Treba razlikovati stvarnu evapotranspiraciju od one količine vode, koja bi se isparila iz tla i bilja, kad bi vode bilo dovoljno. Ako se raspoloživa količina vode poveća, na pr. navodnjavanjem, evapotranspiracija poraste do određene maksimalne vrijednosti, koja ovisi samo о klimi. Ovu maksimalnu evapotranspiraciju Thornthwaite zove potencijalnom. Ona je veoma važan klimatski element. Pomoću oborine i potencijalne evapotranspiracije mogu se racionalno definirati različiti tipovi. U gledanju na ulogu vegetacije bitno se razlikuju Köppenovo i Thornthwaiteovo stajalište. Kod Köppena je vegetacija poslužila za utvrđivanje granica klimatskih tipova. Njegova je klasifikacija, dakle, još empirička. Kod Thornthwaitea je vegetacija fizikalni mehanizam, kojim se voda s tla prenosi u atmosferu; ona je stroj za isparivanje, kao što je oblak stroj za oborinu. Klimatske tipove Thornthwaite određuje samo na temelju iznosa potencijalne evapotranspiracije i njena odnosa prema oborini.
Potencijalna evapotranspiracija ne može se zasada mjeriti. Zato je Thornthwaite odredio formule, pomoću kojih se ona može izračunati, ako su poznate srednje mjesečne temperature. Poznavajući potencijalnu evapotraspiraciju i oborinu, može se za svako mjesto odrediti hidrička bilanca (višak i manjak vode te zaliha vode na tlu, sl. 17). Klimatski tipovi u ovoj klasifikaciji određeni su iznosom indeksa vlažnosti I m; pritom je I m = I h—0,6 I a. I h zove se indeks humidnosti (vlažnosti), a jednak je omjeru godišnjeg viška vode i potencijalne evapotranspiracije, dok je analogno I a indeks aridnosti (suhoće) definiran kao omjer godišnjeg manjka vode i potencijalne evapotranspiracije.
Po veličini indeksa vlažnosti klima se dijeli na ove tipove: perhumidan, humidan (sa 4 podtipa), vlažno suphumidan, suho suphumidan, semiaridan i aridan (sl. 18.) Ovi su tipovi označeni slovima A, B 4, B 3, В 2, B 1, C 2, C 1 , D i E. Slično kao kod Köppena utvrđuje se, da li u toku godine postoji suho razdoblje. To se označava slovima r (mali ili nikakav sezonski manjak vode), d (mali ili nikakav sezonski višak vode), s i s 2 (umjeren, odnosno velik manjak ljeti) te w i w 2(umjeren, odnosno velik manjak zimi; sl. 19).
Po Thornthwaiteu je potencijalna evapotranspiracija funkcija duljine dana i temperature; stoga ona može poslužiti kao indeks za djelotvornost temperature (termalna efikasnost, TE-indeks). Godišnji iznos potencijalne evapotranspiracije, shvaćen kao TE-indeks, dijeli razne klime u pet tipova: megatermalni, mezotermalni (4 podtipa), mikrotermalni (2 podtipa), tip tundre i polarni tip; ovi su tipovi označeni slovima A’, B’ 4, B’ 3, B’ 2, В’ 1, C’ 2, С’ 1, D’, E’. Važan je i pojam ljetne koncentracije termalne efikasnosti. Normalno je, naime, da na ekvatoru na bilo koja tri susljedna mjeseca otpadne 25% godišnjeg iznosa potencijalne evapotranspiracije (zbog malih varijacija duljine dana i temperature kroz godinu), a u polarnim krajevima njen cijeli godišnji iznos otpada na tri ljetna mjeseca. Uopće dio godišnjeg iznosa potencijalne evapotranspiracije, koji otpada na tri ljetna mjeseca, zove se ljetna koncentracija termalne efikasnosti. Kako između godišnjeg iznosa potencijalne evapotranspiracije i ljetne koncentracije termalne efikasnosti postoji određena relacija (koju je Thornthwaite odredio iz empiričkog materijala i numerički), svako je odstupanje ljetne koncentracije od vrijednosti određene tom relacijom mjera za abnormalnost termičkih prilika. Prema tome je ljetna koncentracija jedna karakteristika klime, te je po njenim vrijednostima dobivena potpodjela klimatskih tipova (sl. 20).
Klimatska formula po Thornthwaiteu sastoji se, prema tome, od četiri slova. Na primjer za Zagreb ona glasi B 1B' 1rb 3 , a za Vis C 1B’ 3db’ 3. Köppenove formule za ista mjesta glase: Cfwb, odnosno Csa. Dok se Köppenova formula za Vis može čitati »umjereno toplo kišna klima s toplim ljetom« (naziv, koji neposredno izaziva određenu predodžbu o klimatskim prilikama Visa), Thornthwaiteova formula zasad nema te prednosti, nego se može čitati jedino kao »suha suphumidna klima sa veoma malim zimskim viškom oborine, prva mezotermalna s ljetnom koncentracijom termalne efikasnosti, koja odgovara trećoj mezotermalnoj klimi.« Treba očekivati, da će rad na klasifikaciji klimatskih tipova Zemlje, koji još nije izvršen, pomoću Thornthwaiteove klasifikacije, uvelike unaprijediti poznavanje klimatskih prilika na našem planetu.
Zaključak. Prema H. Landsbergu, na sl. 21 prikazana je shema raznih osnovnih utjecaja na klimu. Odatle se može dobiti predodžba o tome, koliko ima raznih faktora, koji oblikuju klimu; ujedno se mogu shvatiti teškoće, s kojima se k. bori pri objašnjavanju pojedinih pojava. Teškoće povećava i to, što je zapravo materijal meteoroloških opažanja veoma oskudan. Samo nekoliko mjesta na Zemlji ima podatke mjerenja meteoroloških elemenata za oko 300 posljednjih godina, a i danas postoje golema područja, s kojih uopće nema podataka. S tim je u vezi i to, što problem promjena klime dosad u velikoj mjeri nije riješen. Poznato je, da su u geološkoj prošlosti Zemlje klimatske prilike pojedinih dijelova, pa i čitave Zemlje, doživljavale velike promjene izmjenjivanjem ledenih i toplih razdoblja u geološkim razmacima. Postoje varijacije klime i u kraćim vremenskim razdobljima, ali neki periodicitet, uza sve napore, još nije dokazan (osim dnevnog i godišnjeg). Ove varijacije mogle bi se shvatiti kao vrlo nepravilni ritmovi, koji proizlaze iz statističkih analiza, ali za njih još nema fizikalnog objašnjenja. Svakako bi rješenje ovog teškog problema donijelo i znatne praktične koristi, jer bi omogućilo dugoročna predviđanja vremena.
LIT.: J. Hann i K. Knoch, Handbuch der Klimatologie, 4. izd., Stuttgart 1932; W. Köppen i R. Geiger, Handbuch der Klimatologie, I B; V. Conrad, Die klimatologischen Elemente und Ihre Abhängigkeit von terrestrischen Einflüssen, Berlin 1936 i I C: W. Köppen, Das geographische System der Klimate, Berlin 1936; V. Conrad, Fundamentals of Physical Climatology, Cambridge, Mass., 1942; B. Haurwitz i J. Austin, Climatology, New York i London 1944; H. Landsberg, Climatology (Handbook of Meteorology), New York i London 1945; H. Landsberg, Physical Climatology, 1947; C. W. Thornthwaite, An Approach Toward a Rational Classification of Climate, The Geographical Review, XXXVIII, 1, New York 1948.B. Ma.