KITOVI (Cetacea), red sisavaca, koji je od svih viših kralješnjaka najbolje prilagođen životu u moru: po vanjskom obliku tijela naliče na ribe, prednji su im udovi pretvoreni u peraje, od zadnjih su udova preostali samo unutarnji rudimentarni zaostaci, tijelo im završava vodoravno položenom repnom perajom, a koža im je potpuno gola ili sa sasvim malim brojem dlaka. Pređi današnjih kitova odijelili su se u davnoj geološkoj prošlosti (u srednjem eocenu) od kopnenih prazvjeri (Creodontia) te su se u moru postepeno razvijali u prakitove. Od njih su nastali razni današnji rodovi i vrste. Najstarija je poznata fosilna vrsta prakita Protocetus atavus iz miocena. Po građi kostura, lubanje i zubala, on pokazuje još nesumljive znakove prazvijeri. No i današnji k. u svom embrionalnom razvoju, pokazuju niz osebina kopnenih sisavaca. Njihov zametak ima značajnu zakrivljenu povezanost glave, trupa i repa, a tokom razvoja javljaju se i vanjski izdanci stražnjih udova, koji kasnije nestaju. K. su toplokrvne životinje, sa stalnom tjelesnom temperaturom od 36—37°. Dišu plućima atmosferski zrak. Mladi sišu majčino mlijeko. To su sve očiti dokazi, da su to pravi sisavci, koji s ribama nemaju zajedničko ništa, osim općeg vanjskog oblika tijela. K. plivaju brzo i okretno pomoću snažne repne peraje. Tom širokom i plosnatom repnom perajom, koja je građena iz snažnih mišića i tetiva, zahvataju velike vodene mase, te se tako otiskuju kroz vodu. Prednji su se udovi razvili u prsne peraje, kojima veslaju i krmilare, dok je od posve zakržljalih stražnjih udova preostao tek mali koštani dio, koji je slobodno uklopljen u meso i bez veze s ostalim kostima. I mnogi drugi tjelesni dijelovi preobličili su se u vezi sa stalnim životom u vodi. Tako mnogi k. imaju s leđne strane manju leđnu peraju od uzdignute kože, kao i ribe, a nastala je kao posljedica zasebnog prilagođivanja potpuno plivaćem načinu života. Slušni im je organ zakržljao, nestalo je vanjsko uho, a od slušnog kanala ostala je tek tanka vezivna vrpca, budući da životinja u vodi prima titraje čitavim tijelom, te ih prenosi unutrašnjim živčanim putem. Isto je tako nestao dlakavi pokrov, krzno, pa im je tijelo pokrito golom kožom, a zadržale su se osamljeno i pojedinačno tek rijetke osjetne dlake u predjelu glave i usta. Zametni ostaci dlaka sljepljuju se poput finih končića i sraštavaju s donjim slojevima kože, tako da vanjski, gornji sloj kože postaje posve gladak. To znatno smanjuje otpor pri kretanju kroz vodu. Iako su k. najveće i najteže životinje, oni se lako drže na vodi. To im naročito omogućuje potkožni sloj masti, debeo do 40 cm (Panniculus adiposos). Ta mast čini tijelo specifički lakšim i čuva tjelesnu toplinu, ustvari zamjenjuje izolacionu ulogu dlaka ostalih sisavaca. Osim gubitka dlaka, nema u kitovoj koži ni znojnih ni lojnih žlijezda; one su se mogle izgubiti u vezi s time, što je u vodi otpala potreba isparivanja tijela. Svojom elastičnošću potkožna mast također smanjuje silni vodeni pritisak, što ga tijelo mora izdržati pod vodom. Uljevita tvar, koju izlučuje masni sloj, stalno prodire u kožu i natapa sve vanjske dijelove tijela, tako da kit nije nikada »mokar«, iako mu je tijelo u izravnom dodiru s vodom. I kostur kitova prilagođen je životu u vodi. Sastoji se od laganih i poroznih kostiju, koje su naročito u mladosti natopljene uljevitom tvari. To također znatno smanjuje težinu toga golemog tijela. Kostur je u mladosti manje više hrskavičav, te kasno i sporo okoštava. Pojedine su kosti u skeletu međusobno vrlo labavo spojene. Time se postiže veća gibljivost i elastičnost tijela. To je osobito izraženo u građi prednjih udova, gdje su pojedini prsti rastavljeni u mnogo povezanih članaka. Kod kitova susrećemo neobičnu pojavu asimetrije glave. Lijeva je strana redovno znatno manja i slabije razvijena od desne. Ta je asimetrija u vezi s kržljanjem nekih kostiju lubanje, naročito s kržljanjem nosnih kostiju. Nosni otvori pomicali su se sve više unatrag, te kod današnjih kitova stoje na tjemenu, a smješteni su u zajedničkoj jamici, štrcalu. Tako mogu slobodnije disati. Nos više ne služi kao organ za miris. Kod zubatih kitova posve je već nestao i mirisni živac. Nosni otvori stoje u izravnoj vezi s plućima. U svojoj unutrašnjosti pokazuju čitav sistem zaklopaca i vijuga. Time se sprečava ulaz vode u dišne organe. Iako k. imaju sasvim malene oči, one ne pokazuju znakova zakržljalosti (osim kod riječne pliskavice iz roda Platanista). Oko je prilagođeno velikom vodenom pritisku. To dokazuje vrlo jaka i debela rožnica, zatim snažni mišići, koji obuhvaćaju čitavu očnu jabučicu, kao i nepokretni i tvrdi očni kapci. Oči su smještene tako postrance, da ne dopuštaju binokularno gledanje. Vrat je u kitova vrlo kratak; sastoji se od 7 kralježaka, koji su kod mnogih vrsta djelomično ili čak posve međusobno srasli. Zubalo je doživjelo velike promjene. Ono je kod zubatih kitova sastavljeno od jednakih čunjastih zubi, kojih može biti velik broj (kod riječnih pliskavica i do 250). Očito je, da k. ne grizu i ne žvaču hranu, pa im zubi služe samo za zahvaćanje plijena, koji mogu i pod vodom progutati. Hrane se pretežno manjim životinjama, koje nalaze na morskoj pučini u velikim količinama. Glavna hrana usatih kitova jesu: pučinski pteropodni puževi, raci iz porodice Mysidae i male ribe. Neke su vrste zubatih kitova pravi razbojnici, koji gutaju i veće ribe, glavonošce, a napadaju i proždiru čak i tuljane, navodno i same kitove. Kod usatih kitova nalaze se u usnoj šupljini embrionalni zameci zubi koji brzo nestaju, a iz tvrdog dijela nepca izrastu paralelni redovi elastičnih rožanih ploča, koje su s unutrašnje strane raščehane poput češljeva. To su poznate kitove usi, zbog kojih su ih, naročito nekada, ljudi silno istrebljivali. Od usi koje su duge od 1—4,5 m izrađuju se razni ukrasni predmeti, naročito elastične šipke za steznike (njem. Fischbein). K. pomoću usi cijede vodu u kojoj se nalazi hrana: zatvaranjem usta zadržava se hrana među usima, a voda ističe postrance. Pritom pomaže i debeli mesnati jezik, koji teži do 400 kg.
Budući da kitovi gutaju neprožvakanu hranu, to je želudac donekle preuzeo ulogu žvakanja, slično kao u ptica. Želudac se sastoji od tri dijela, od kojih je prvi jednostavno proširenje jednjaka. Stijenke tog mišićavog predželuca obložene su jakom rožnatom kožom, koja hranu mrvi, melje i smekšava. Iza toga hrana ulazi u prvi dio pravog želuca, koji izlučuje sokove probavnih kiselina. Tako mehanički i kemijski prerađena hrana ulazi u zadnji dio pravog želuca, a odatle u crijeva. Kako su u ždrijelu jednjak i dušnik međusobno potpuno odijeljeni, to je omogućeno istodobno i primanje hrane i disanje. Ošit je u kitova položen ukoso, tako da su čitava pluća potisnuta znatno naprijed i gore. To omogućuje bolju ravnotežu golema tijela u vodi, a ujedno takav položaj pluća — pri punjenju i ispražnjavanju zraka — djeluje kao hidrostatski organ, donekle nalik plivaćem mjehuru riba. Vrlo elastična i slobodna pluća mogu se kod udisaja silno proširiti, a kod izdisaja posve skupiti. Tako omogućuju tijelu da izdrži silni vodeni pritisak u dubini. Kad kit izroni na površinu, s velikom snagom naglo istisne iz pluća zrak, koji izlazi kroz nosne otvore. Vodena para, koja se pritom naglo ohladi, postaje vidljiva i daje tom izdisaju poznati, za svaku vrstu karakteristični oblik »oblaka«, koji je kod velikih kitova perajara visok i preko 10 m. Zbog toga su kitolovci nekada smatrali, da kit štrca vodu, koju je primio u usta. Pluća su za udisanje vrlo slobodna, jer su i rebra uglavnom slobodna, tek su slabo povezana kralješnicom i prsnom kosti. To je i razlog, da k. na kopnu brzo ugibaju, jer im, u tom položaju, silna težina glave i gornjih dijelova tijela pritište mekana pluća i tako sprečava disanje. Velika količina udahnutog zraka (3—4 m 3 ili 600—700 l kisika) omogućuje im dulje zadržavanje pod vodom. To je različito kod raznih vrsta, ali prosječno traje 3—5 minuta. U slučaju potrebe, ulješura i narval mogu bez štete izdržati pod vodom i preko 1 sat. Iako k. nemaju glasilnica, oni se mogu glasati naglim istiskivanjem zraka iz pluća, što nalikuje teškom stenjanju i dahtanju.
Ženka ima dvije mliječne žlijezde, koje su smještene otraga, sa svake strane spolnog otvora, u posebnim kožnim naborima. Prilikom sisanja, ženka štrca mladunčetu gusto mlijeko ravno u usta i to reflektoričnim putem, uz pomoć naročitog mišića ( Musculus compressor mammae) . Kad ženka leži postrance na površini mora, tad mladunče može istovremeno disati i sisati. Kitovo mlijeko ne sadrži šećera ni ugljičnih hidrata, ali je zato vrlo bogato masnim spojevima (35—45%) i jodom, te miriše na riblje ulje. Iako je kitova glava vrlo velika (kod nekih vrsta zaprema gotovo 1/ 3 tijela), ipak na zapreminu mozga otpada razmjerno vrlo malo, jer je moždani dio lubanje dosta skraćen, a lični dio znatno izdužen. Mozak im je okrugao; apsolutna mu je težina veća nego kod svih ostalih sisavaca, ali mu relativna težina predstavlja samo 1/22.000 (kod plavetnog kita) do najviše 1/100 dio težine tijela (kod nekih vrsta pliskavica). Tako na pr., mozak velikih kitova perajara teži oko 7 kg, ali je uglavnom gladak, sa slabo razvijenim brazdama i vijugama, a nasuprot tome, neke vrste pliskavica imaju znatno razvijen mozak, sa brojnim brazdama i vijugama, pa u pogledu inteligencije nadmašuju i mnoge najinteligentnije životinje, o čemu svjedoče razne narodne priče i pučka vjerovanja o »dobroj i mudroj pliskavici« i sl. K. većinom ne zalaze u velike morske dubine osim ulješura, koje rone i do 1000 m duboko, u lovu na velike glavonošce. Njihovo je golemo tijelo specifički vrlo lako, pa je potrebna neobična snaga da duboko zarone. Njihove su oči također tako građene, da ne vide u dubini većoj od nekoliko desetaka m. Kako im je usto i glavna hrana manje više na površini, to redovno ne zalaze dublje od 100 m. K. nisu isključivo pučinske životinje; u neko godišnje doba dolaze bliže obalama. Uzroci su njihovih seljenja: parenje, njegovanje mladih, i, naročito hrana, koja u stalnim vremenskim razmacima dolazi strujama i vjetrovima. Stoga su i poznata redovita sezonska putovanja kitova. U mnogim krajevima, točno se zna datum, kad će se u kojem zaljevu ili fjordu pojavili. Tako su, na pr., svojevremeno stanovnici Islanda poznavali pojedine primjerke, kojima su čak nadijevali imena. K. ne putuje samo pojedinačno, već se redovno udružuju u velika jata, od nekoliko stotina, i tisuća komada. Najčešće se javljaju velika jata ženki, često i s mladima. Obično ih predvodi neki stari mužjak. U doba parenja, obično koncem ljeta, odvajaju se parovi od ostalih kitova u jatu, te provode neko vrijeme zajedno osamljeni. Ženka nosi svoje mlado 10—12 mjeseci ili još dulje (to je različito kod raznih vrsta). Mladunče, koje se rađa već posve razvijeno, veliko je otprilike 1/ 4 do 1/ 3 veličine majčina tijela. Pojedina ženka ima redovno samo jedno, a najviše dva mladunčeta. Mladi razmjerno dugo sišu. Kod velikih vrsta kitova to traje i preko godinu dana. О trajanju kitova nema pouzdanih podataka, ali je sigurno da mogu živjeti i 30 god. Izrastu i do 33 m u duljinu, a najveća im je težina do 150.000 kg. Neke su vrste već spolno zrele nakon dvije godine, a druge mnogo kasnije. Razmnažaju se svake 2. ili 3. godine. U hladnim morima prihvataju se njihova tijela veće količine morskih algi, koje se u toplim morima izgube i otpadnu. No u toplim morima k. dosta trpe od nekih vrsta parazitskih rakova, koji se pripiju uz njihovu kožu, ali koji opet u hladnim vodama ugibaju. Najveći su prirodni neprijatelji kitova razni grabežljivi morski psi i razbojnički kitovi iz roda Orca. Ovi osobito napadaju mlade, ali trgaju i živo meso sa starih, golemih kitova, te ih pojedu do posljednjih ostataka. Jedan je od najvećih neprijatelja ipak čovjek, koji već stoljećima uništava i istrebljuje sve vrste.
K. se love u prvom redu zbog ulja, koje se dobiva iz potkožnog masnog sloja; ovaj kod nekih vrsta odraslih primjeraka može doseći debljinu i do 40 cm. Ulje se dobiva i iz mesa, jetara i kostiju, a upotrebljava se u fabrikaciji sapuna i margarina i kao tehničko ulje. U jetrima ima i većih količina vitamina A. Iz velikog, odraslog kita dobiva se prosječno preko 10 t ulja. Osim toga, ulješura ima u glavi uljastu tvar, t. zv. vorvanj ( cetaceum ili spermaceti), koja se na hladnom zraku skrutile u bijelu tvar poput, voska, a služi u industriji svijeća, finih toaletnih sapuna, ljekovitih masti i pomada. U okolini debelog crijeva često se kod ulješura nalazi tamnosiva, mirišljiva, masna tvar. To je ambra, koju smatramo patološkim produktom probave. Ta se tvar nekada upotrebljavala kao lijek za umirenje živaca i ublaženje boli, a danas se primjenjuje u fabrikaciji parfema. Kitovo meso služi i kao hrana: pripravlja se sušeno, dehidrirano, sterilizirano i konzervirano. Svi ostali dijelovi, kao i otpaci kod preradbe, suše se i melju u brašno i upotrebljavaju kao stočna hrana ili kao gnojivo, koje ima vrijednost guana.
Kitovi se dijele u dvije skupine, koje su međusobno posve odijeljene; to su zubati i ušati kitovi. Smatra se, da svaka od tih skupina potječe od drugih kopnenih prazvjeri i da se svaka od njih razvila u razno geološko doba, odvojivši se od svojih kopnenih preda. Zubati k. su znatno stariji od usatih kitova. Prema tome, među njima ne postoji nikakva uža srodnost, ali je njihov razvoj tekao putem konvergentne evolucije. Jednoliki vanjski utjecaji, uz sličan način života, uzrokovali su općenitu sličnost vanjskog oblika i donekle unutrašnje građe tijela. No pri detaljnijem proučavanju ubrzo pada u oči velika razlika: na pr. građa zubala, nosni otvor i njegova veza s plućima, građa prednjih udova, odnos gornje i donje čeljusti, građa oka i t, d.
Zubati kitovi, Zubani (Odontoceti) u čeljustima imaju zube, katkada samo u jednoj čeljusti; na tjemenu imaju jedan nosni otvor; gornja i donja čeljust su jednako duge, ili im je donja nešto kraća; mužjaci su veći od ženki. Dijele se na 6 porodica, od kojih 4 porodice spadaju u pliskavice (Delphinidae, Delphinapteridae ili Monodontidae, Phocaenidae i Platanistidae ), a ostale 2 su: ulješure (Physeteridae) i kljunate ulješure (Ziphiidae). Ulješure imaju zube samo u donjoj čeljusti, a vratni su im kralješci međusobno srasli, djelomice ili posve. U ovu porodicu spadaju 2 vrste kitova, i to: ulješura glavata i patuljasta ulješura. U njih je glava asimetrična.
Ulješura glavata (Physeter macrocephalus ili Ph. catodon) je najveći kit zuban, koji može narasti do 23 m u duljinu. Mužjak je dug 13—23 m, a ženka ispod 13 m. S obzirom na veličinu, tijelo je razmjerno vitko, ali sprijeda neznatno utanjeno. Prsne su peraje dosta male. Ledna se peraja nazire tek kao niska izbočina tijela. S trbušne strane, ispod usta, protežu se uporedni kožni nabori duž tijela. Golema je glava uglata i sprijeda tupa, kao da je ravno odrezana. Gornji dio glave prelazi znatno preko utanjene donje čeljusti, pa može od nje biti i preko 1 i po m dulji. U tom se dijelu glave nalazi spomenuta vrijedna gusta masna tvar, nazvana vorvanj (spermaceti ili cetaceum). Jedan jedini nosni otvor leži gore na glavi s lijeve strane. Uska donja čeljust ima sa svake strane 20—25 jednakih zubi, kojih uopće nema u gornjoj čeljusti. Tijelo je ulješure s gornje strane tamnosivo-smeđe, gotovo crno, pa postrance i dolje prelazi u svjetlije, sivo-plavo, s nepravilnim bjelkastim mrljama na trbuhu. Prava je domovina ovoga kita u toplim morima. On uglavnom živi u Atlantiku, od jugoistočnih obala USA, preko Azora, prema sjeverozapadnim obalama Afrike. Ulješura prelazi i Gibraltar; javlja se u Sredozemnom moru i u Jadranu. Ljeti putuje prema sjeveru, i to redovno duž evropskih obala do Islanda i otočja Færøerne, pa se ujesen opet vraća na jug. Zimi putuje južno od ekvatora prema Antarktiku, gdje u to doba vlada ljeto. Gotovo sigurno na svojim velikim putovanjima slijedi razne sipe i ostale glavonošce, kojima se hrani i zbog kojih poduzima takova putovanja. Slično postupa i većina ostalih kitova. Ulješura se hrani i ribama, a u nuždi jede i školjkaše, rake i puževe. Prije nego zaroni, naglo udiše zrak oko 40 puta uza stopce; zatim nestaje pod vodom, gdje ostaje i preko jednog sata. Kad izroni, naglo izdahne i ispušta mlaz pare, koji se vidi iz velike udaljenosti. Taj mlaz ne izbacuje okomito uvis, već koso naprijed, pod kutom od oko 45°. Ulješura se može često opaziti kako stoji okomito u vodi, a koji put i iskoči iz vode čitavim tijelom. Iako je to na oko mirna i troma životinja, koja lagano pliva, u opasnosti, prilikom lova, osobito kad je ranjena, može postati i vrlo opasna. U takvim prilikama često prevrne, razbije i potopi čamce zajedno sa posadom. Mužjaci imaju više ženki, koje rađaju samo po jedno mlado. Kako su ženke, s obzirom na dimenzije tijela, gotovo posve zaštićene, to padaju kao žrtve ponajviše samo mužjaci. To su osobito vrijedni kitovi zbog spomenutog spermaceta, zbog velike količine ulja i zbog skupocjene ambre, koja se nalazi u utrobi u manjim i većim gvalama, počevši od par dkg pa do 65 kg težine. Od ulješurinih zubi izrađuju se raznovrsni ukrasni predmeti, koji dolaze u trgovinu kao imitacija slonove kosti.
Druga vrsta iz ove porodice je sasvim malena, 3 —4 m duga patuljasta ulješura ( Kogia breviceps) . Rasprostranjena je, kao i prethodna, po svim morima osim u polarnom području.
Kljunate ulješure ( Ziphiidae) imaju kuglastu nadutu glavu i jako isturene čeljusti, koje podsjećaju na ptičji kljun. U donjoj čeljusti imaju 2—4 velika zuba. Ovoj porodici zubatih kitova pripada 13 vrsta. Najvažnija je patkasta ulješura ( Hyperoodon rostratus ili H. ampullatus) , koja naraste 7—9 m u duljinu. Ženke su manje, ne prelaze 7,5 m. Tijelo ove ulješure ima vretenast oblik s dosta visokim leđima. Prednji dio glave okomito se spušta na jako isturene spljoštene čeljusti, slične pačjem kljunu. U čeljustima nema zubi; u donjoj čeljusti jedva se naziru sa svake strane po 1—2 zuba, koji su ponajviše urasli u zubno meso. Male, uske i šiljate prsne peraje odnose se prema tijelu kao 1 : 15. Velika, trouglata leđna peraja položena je daleko otraga, a plosnata repna peraja nije po sredini urezana. Tijelo je ove ulješure s gornje strane sivo, ali sa starenjem postaje sve bljeđe. Trbušna je strana bijela. Glavno se područje toga kita nalazi sjeveroistočno od Islanda i sjeverno od otočja Færøerne. Osim na ovom području, javljaju se i u Sjevernom moru, sve do Svalbarda i Novaje Zemlje. Ponekad se nađu i u Baltičkom moru i zapadno do Grenlanda. Zimi sele na jug, pa se pojedinačno nalaze gotovo do ekvatora. Ova je ulješura vrlo zadružna životinja; pučinom plovi u velikim skupinama, naročito ljeti na sjeveru; zimi u južnim vodama vide se u malim grupama od nekoliko primjeraka. Ovakva jata plivaju na debelom moru dane i dane, uvijek istim smjerom. Nisu plašljive, pa se približuju brodovima i kruže oko njih. Patkasta ulješura duboko diše od pola do jedne minute, pa onda zaroni; na površinu izlazi nakon dugog vremena. Nesumnjivo je utvrđeno, da pod vodom može izdržati i više od 2 sata. Izdahnuta para ostavlja gust i nizak »oblak«, koji se polagano raspršuje. Dahtanje ove ulješure čuje se za mirnog vremena na par km udaljenosti. Hrani se pretežno glavonošcima (zato daleko putuje), no jede i ribe, osobito sleđeve. Ovaj kit danas nema onu važnost, koju je imao nekada, zbog razmjerno tankog sloja slanine i male količine ulja.
Ostale vrste kljunatih ulješura su manje važne i dosta rijetke. Tu spadaju razne vrste dvozubih ulješura ( Mesoplodon) , zatim kljunata ulješura ( Ziphius cavirostris), crne ulješure ( Berardius baiardi i B. arnuxi) i dr.
Usati kitovi, Usani ( Mystacoceti) oduvijek imaju najveću važnost za svjetski kitolov. U čeljustima nemaju zubi, ali zato u gornjoj čeljusti nose sa svake strane po jedan red rožnatih, raščehanih ploča, koje se zovu usi. Njihova je glava simetrična. Na tjemenu imaju dva nosna otvora. Ženke su veće od mužjaka. To su veliki kitovi, od kojih i najmanji narastu preko 6 m. U Atlantskom oceanu i Sjevernom moru nalaze se dvije porodice: glatki kitovi ( Balaenidae) i perajari ( Balaenopteridae) , a u Tihom oceanu treća porodica sivi kitovi ( Eschrichtiidae ili Rhachianectidae) .
Glatki kitovi ( Balaenidae) nemaju kožne nabore na trbušnoj strani; glava zauzima % duljine tijela, a prednji je dio zaobljen i uzak. Njihovi su vratni kralješci srasli. Dijele se u 3 roda sa svega 4 vrste. Najpoznatija je vrsta grenlandski kit ( Balaena mysticetus), koji ima 52—56 kralježaka, a naraste do 20 m duljine, izuzetno i do 22 m. Tijelo je ovog velikog kita zdepasto, a glava visoko usvođena. Boje je odozgo crne, a ozdo bijele. Leđne peraje nema, a na zatiljku je znatno udubljena. Usta su neobično velika; donja je čeljust znatno veća od gornje; u njoj se sa svake strane nalazi oko 300 usi, koje su dugačke i do 4,5 m. Masni potkožni sloj ovog kita doseže debljinu do 40 cm. Do početka XX. st. bio je rasprostranjen preko čitavog Sjevernog mora, a danas se zadržava osamljeno oko Beringova prolaza, Davisovih vrata i Baffinova zaljeva, a tek izuzetno kod Grenlanda. Zimi zalazi južnije prema Labradoru, Jan Mayenu i Beringovu moru, rjeđe i do Islanda, Færøernea i Norveške. U sjeverno azijsko more dolazi tek pojedinačno. To je najmirnija i najtromija vrsta kita. Često pliva u većim skupinama, ali i pojedinačno. Rado se i dugo zadržava na površini, gdje mirno počiva. Kod bržeg plivanja obično udahne 8—9 puta u razmaku od 2 minute, a tad nestaje pod vodom, gdje se zadržava 5—10 minuta. Izdahnuta para nalikuje okruglom oblaku, visokom 3—4 m, koji se lagano razilazi. Grenlandski se kit hrani planktonskim racima iz skupine Euphausiidae i pteropodnim pučinskim puževima t. zv. krilonošcima. Mladi se rađaju u veljači i ožujku, dugački su oko 4 m. Dolaskom ljeta kreću se, zajedno s majkom, prema sjeveru, gdje lutaju polarnim morem. Ženka doji mlado preko godinu dana, sve dok mu usi dovoljno ne narastu, da se može samostalno hraniti. Od XVII. do XX. st. bio je lov na grenlandske kitove tako intenzivan, da su oni danas gotovo istrijebljeni.
Njegov je nešto manji srodnik ledni kit ( Balaena biscayensis ili B. glacialis). On naraste 14—17 m. Kralješnica ovog kita sastoji se od 55 kralježaka, od kojih su vratni međusobno srasli. Dosta krupno tijelo nema leđne peraje ni kožnih brazda s trbušne strane. Boje je crne, kojiput poprskan bjelkastim mrljama. Vrlo velika usta imaju u gornjoj čeljusti sa svake strane po 250 usanih ploča, velikih 2—2 1/ 2 m. Sloj potkožne slanine može biti i preko 30 cm debeo. Ovaj je kit rasprostranjen po sjevernom i srednjem Atlantiku. Javlja se najčešće uz Sjevernu adantsku struju, pa oko Hebrida, Islanda i Færøernea, na sjever dolazi do Svalbarda i Medvjeđeg otoka, a na jug do Biskajskog zaljeva i Portugala. Rijetko zalazi u Mediteran, a još rjeđe u Jadran. Morskim strujama, koje nose njegovu omiljelu hranu, planktonske puževe i rake, ljeti putuje prema dalekom sjeveru, a jeseni i zimi vraća se na jug, gdje se pari i rađa mlade. Upravo u zimsko doba lovili su ga nekada naveliko oko Biskajskog zaljeva. Zato je sada znatno prorijeđen. Danas ga love još nešto malo oko Hebrida. Ovaj se kit javlja pojedinačno ili u manjim skupinama. Pliva brzo i okretno; rado poskakuje iz vode: često zaroni okomito glavom, tako da mu rep viri iznad površine. Prije nego zaroni, udahne duboko 5—6 puta: pod vodom ostaje i do 20 minuta. Izdahnuta para diže se do 5 m uvis; njen »oblak« ima oštre obrise. Lov na ovog kita traje već preko tisuću godina. Iako ova vrsta danas više nema nekog privrednog značenja, još ih love dosta često, i to ponajviše kitolovci zapadnoevropskih država (V. Britanije, Francuske i Portugala).
Sasvim mu je sličan po građi i veličini južnokapski kit (Eubalaena australis), nekada rasprostranjen u Tihom oceanu, sada gotovo istrebljen.
Glatkim kitovima pripada još Neobalaena Gray ili Caperea marginata. Taj kit naraste tek 5—6 m duljine, a živi uz zapadnu australsku obalu. Svojim oblikom i građom povezuje glatke kitove i kitove perajare. On nema trbušnih brazda, ali straga, na leđima, ima malu leđnu peraju. To je jedini glatki kit s leđnom perajom. Sada je već sasvim rijedak i za suvremeni kitolov nema naročita značenja.
Drugu veliku porodicu usana predstavljaju kilavi perajari (Balaenopteridae), koji imaju leđnu peraju i uzdužne kožne nabore s trbušne strane od usta do preko polovice tijela. Vratni su im kralješci rastavljeni. Dijele se u 2 roda, od kojih rodu Megaptera pripada 1 vrsta, a rodu Balaenoptera 5 vrsta. Kitolovci danas najviše love neke vrste ovih kitova.
Grbavi kit (Megaptera novaeangliae ili M. nodosa) živi gotovo u svim svjetskim morima, ali pretežno u hladnijim sjevernim i južnim oceanskim područjima. Međutim, na svojim putovanjima prelazi i ekvator. Ova se velika putovanja vrše sezonski, ovisno o hrani i razmnožavanju. Grbavi kit narasle 11—14 т. Od toga na glavu otpada oko 1/ 3 . On ima 51—53 kralješka. S trbušne strane ima 18—26 dubokih, uporednih nabora. Sprijeda na glavi naborana mu je koža u nekoliko poprečnih, uporednih izbočina ili »grba« (odatle mu potječe i ime). Na svakoj takvoj »grbi« strši po jedna dlaka. Ovaj kit ima naročito dugačke prsne peraje, koje iznose i do veličine tijela, t. j. i do 4 m duljine. Kratka leđna peraja nalazi se daleko otraga. U gornjoj čeljusti ima sa svake strane 300—320 usi, koje su dugačke do 75 cm. Na zdepastom tijelu ovog kita, koje je s gornje strane tamno, gotovo crno, a s donje mnogo svjetlije, obično se nalaze raznovrsni nametnički raci (osobito vrste iz redova Cirripedia i Amphipoda). Ima neobično istančan sluh. Čini se, da je i znatno inteligentniji od ostalih srodnika. Hrani se pretežno planktonskim racima, ali i ribama. Na sjeveru najradije progoni jata sleđeva. Razmnaža se u toplijim morima, osobito u području Azora. Mladi su pri porodu dugi 4,70 m. Dok je lov na grbave kitove u sjevernim vodama još početkom ovog stoljeća iznosio 13% cjelokupnog svjetskog ulova, to je kasnije, zbog prelova, prebačen u Antarktik, gdje je još prije 20 godina prosječni godišnji ulov iznosio oko 1500 komada. Danas je taj kit dosta rijedak, pa nema nekog većeg značenja u svjetskom kitolovu. Među perajare ubraja se i patuljasti kit (Balaenoptera acutorostrata), koji naraste tek 8—9 m, a vrlo rijetko i preko 10 m, od čega otpada na glavu. Taj kit ima 48 kralješaka. Uske i zašiljene prsne peraje iznose 1/ 6— 1/ 7 veličine tijela. Visoka leđna peraja, koja stoji u visini podrepnog otvora, znatno je povinuta unatrag. Ovaj mali kit ima na trbušnoj strani 50—60 uporednih uskih brazda. Donja mu je čeljust dulja od gornje, u kojoj se s obje strane nalazi do 325 blijedožutih usi, dugih do 20 cm. Gornja strana tijela i donja čeljust su sivocrne, a trbušna je strana posve bijela. Na prsnoj se peraji nalazi široka poprečna bijela pruga. Rasprostranjen je od Gibraltara do Svalbarda, i to istočno uz evropske obale i zapadno do Sjev. Amerike. Dolazi i u Sredozemno more, pa i u Jadran. Ljeti putuje na sjever, ali izbjegava Sjeverno ledeno more. Oko Islanda i Norveške pojavljuje se češće nego ijedna druga vrsta kitova. Taj mali perajar javlja se pojedinačno, ili dolazi u malim skupinama od 2—4 primjerka. Naročito se rado zadržava uz obale, a zalazi i u zaljeve i fjordove. Na sjeveru se javlja u proljeće, gdje ostaje do jeseni. Zato ga sjevernjaci nazivlju »ljetnim kitom«. Patuljasti je kit vrlo brz; spretno progoni raznovrsne ribe; pritom često, u jurnjavi za sleđevima, upadne u mrežu zajedno s njima. Redovno pliva pod vodom 5—10 minuta, a onda se zadržava nа površini 3—4 minute, duboko udahne 3—4 puta, pa opet zaroni. Njegov se izdahnuti trag pojavljuje kao kratak i uzak stupić. Najveći mu je neprijatelj sabljasta pliskavica, koja ga katkada posve izgrize. Patuljasti se kit hrani sleđevima i manjim ribama, koje plove u velikim jatima, no jede i raznovrsne račiće. Pari se u rano proljeće, a zimi rađa mlade. Zbog razmjerno malena tijela nije važan za kitolov, iako ga iskorišćivaju zbog dosta debelog sloja slanine.
Veliki je perajar sjeverni kit (Balaenoptera borealis), kojega se kralješnica sastoji od 55 kralješaka. Ovaj kit naraste u antarktičkim vodama do 21 m, a u sjevernim morima nije veći od 15 m. Tijelo mu je vitko, a glava — u razmjeru s tijelom — znatno manja negoli u ostalih kitova, pa iznosi samo oko 3/ 11. Velika leđna peraja iznosi 1/ 11 veličine tijela, te je znatno unatrag povinuta. S trbušne strane, ispod usta, ima 60—100 brazda, a u gornjoj čeljusti sa svake strane oko 330 usi, dugih do 65 cm. Tijelo je gore crnomodro; ta boja prelazi i preko bokova na donju stranu u širokim pojasima, a trbuh je inače bijel. Na glavi i oko čeljusti ima oko 100 dlaka. Taj se kit kreće istočnim područjima Sjevernog mora; ljeti se zadržava oko Svalbarda, Novaje Zemlje i Medveđeg otočja, a zimi se povlači na jug, sve do Kanarskog otočja. Mediteran izbjegava. U proljeće i jesen putuje, a zimi se skuplja u veće grupe. Sjeverni se kit zadržava pod vodom 5—10 min.; pliva vrlo brzo i snažno. Njegov izdah ostavlja jasan trag, koji je visok tek oko 2 m. Ovaj se perajar hrani pretežno planktonskim kopepodnim racima, za kojima pliva otvorenih usta, u kosom položaju. Pritom mu gornja čeljust redovno viri iz vode. Razmnožava se u južnijim vodama, i to zimi. Danas je lov na ovu vrstu kitova osrednji. God. 1901 iznosio je 24% ukupnog svjetskog ulova. Znatniji je ulov danas još oko otočja Shetland a u antarktičkim vodama ograničen je samo na toplije godine, kad ima malo leda.
Značajan je za današnji kitolov plavetni kit (Balaenoptera musculus ili В. sieboldi). To je najveća životinja na svijetu, ujedno i najteža od sviju, koje su ikada živjele na Zemlji. On naraste do 25 m duljine, a u antarktičkim vodama i preko 30 m. Mužjak je nešto manji od ženke. Ovaj kit ima 63 kralješka, a tijelo mu je dosta vitko. Prsne peraje odgovaraju 1/ 7 veličine tijela. Malena leđna peraja viri mu daleko otraga. S obje strane čeljusti ima oko 360 usi, koje narastu do 90 cm duljine. Na trbušnoj strani ima oko 60 dubokih brazda, a oko usta oko 80 dlaka. I gornja i donja strana tijela je plavkasto-škriljavosive boje; ima sitne bjelkaste mrlje na prsima. Donja je strana prsnih peraja bijela. Ljeti se ovaj kit kreće do Grenlanda, Islanda, Svalbarda, Medvjeđeg otočja i Novaje Zemlje, a zimi je raspršen od Azora do sjevero-američkih obala. U antarktičkim vodama javlja se u mnogo većoj množini. Baš njega tamo najviše love današnji kitolovci. Ovaj gorostas redovno sezonski putuje u potrazi za hranom, i to ponajviše pojedinačno. Mirno i polagano pliva, a kad zaroni, savija leđa poput luka. Pod vodom ostaje do 10 minuta; prije toga duboko udahne 10—20 puta uzastopce. Izdahnuti »oblak« nešto je slabiji od onoga, što ga ostavlja grbavi kit. Plavetni se kit hrani velikim planktonskim racima, koje hvata otvorenih ralja, plivajući postrance ili čak poleđuške. Pari se i rađa mlade gotovo čitave godine, no u južnijim predjelima pretežno zimi; tad dobiva mlade, dugačke oko 7 m. Mater sišu dulje od godinu dana; dotle narastu 13—18 m. S obzirom na veličinu, njegova je vrijednost znatna.
Veliku važnost suvremenog kitolova ima i kit perajar (Balaenoptera physalus ili В. musculus), koji naraste do 20 m, izuzetno i do 25 m duljine. Sama glava iznosi duljine tijela. Kralješnica mu se sastoji od 60—63 kralješka. Tijelo mu je dosta vitko, prsne peraje kratke, dosežu jedva 1/ 9 duljine tijela. Leđna je peraja smještena sasvim straga, dosta je kratka i malo unatrag povinuta. Ovaj kit ima s trbušne strane 68—114 uporednih brazda, a u gornjoj čeljusti sa svake sirane 350—370 usi, dugih do 90 cm. Tijelo mu je odozgo sivocrne boje, a dolje redovno bjelkaste; takve su i unutrašnje strane prsnih peraja. Lijeva mu je strana donje čeljusti obično znatno tamnija od desne. Usi su olovnosive boje s bijelim prugama, a prednje ploče s desne strane bijele sa žućkastim raspercima. Na glavi ima 60 do 80 dlaka. Ovaj je kit rasprostranjen od Grenlanda, Islanda, Svalbarda i Medvjeđeg otoka do sjeverozapadne obale Afrike, Kanarskog otočja i istočne obale Sjeverne Amerike. Dolazi i u Mediteran, odakle zaluta i u Jadran. U antarktičkim je vodama mnogo češći nego na sjevernoj poluci. Njegova putovanja nijesu baš redovna, kao u ostalih srodnika; više manje ovise o hrani. Kit perajar hrani se pretežno ribama, na sjeveru najčešće sleđevima. Obično se javlja u manjim skupinama, te brzo i vješto pliva. Prije nego zaroni, duboko udahne 5—6 puta, te naglo nestane pod vodom. Čim izroni, izdiše naglo, pa mu para izlazi u obliku kruškolika »oblaka« u visinu od 6 do 7 m. Ovaj se kit razmnožava kroz čitavu godinu, ipak pretežno zimi. Ženka rađa 1—2 mlada, duga do 6 m; oni sisaju čitavu godinu; usto narastu 12—13 m. Ovaj je kit do prije nekoliko desetljeća bio najvažnija vrsta u svjetskom kitolovu. Na njega je otpadalo preko 50% svjetskog ulova. Danas je glavno lovište u antarktičkim vodama, gdje se godišnje ulovi prosječno 8 — 9 tisuća glava kita perajara.
U porodicu kitova perajara spada još edenski kit ( Balaenoptera edeni ili B. brydeni) . Dug je oko 18 m, a ispod donje čeljusti ima 42—54 uzdužna kožna nabora. Rasprostranjen je uz južne obale Afrike, ali je rijedak, pa za kitolov nema većeg značaja.
Treću porodicu usatih kitova predstavljaju sivi kitovi (Eschrichtiidae ili Rhachianectidae) . Ovoj porodici pripada samo jedna vrsta — sivi kit ( Rhachianectes glaucus ili Eschrichtius gibbosus) . Po svom obliku i svojstvima, on povezuje glatke kitove i perajare. Mužjaci narastu preko 12 m, a ženke preko 14 m. Tijelo je ovoga kita produljeno. Glava mu zauzima 1/ 4 duljine tijela. Po glavi su mu posvuda izrasle mnogobrojne dugačke dlake. Svijetlo-smeđe, žute ili posve bijele usi vrlo su kratke, tek oko 40 cm, a ima ih 275—350 komada. S donje strane, ispod čeljusti, ovaj kit ima 2—4 uzdužna kožna nabora. Prsna mu je peraja uska i dugačka, a leđne peraje uopće nema. Boje je plavosive, ali ima i svijetlo-smeđih i posve bijelih primjeraka. To je kit Tihog oceana. Živi u sjevernim područjima Pacifika: od 20° sjeverne širine i kalifornijskih obala, gdje se zadržava zimi, pa na sjever sve do Sjevernog ledenog i Ohotskog mora, koja posjećuje ljeti. Ovi kitovi žive zadružno u velikim skupinama. Najčešće se zadržavaju blizu obala, čak i u pličinama. Ljeti lutaju dalekim sjeverom, između ledenih santa. Često se zadržavaju oko obala Koreje. Smatra se, da je ova vrsta jedna od najmlađih, i da se najkasnije odvojila od kopnenog načina života. U prilog tome govore anatomski nalazi i sam način života. Smatra se, da su to najmlađi usati kitovi, koji su tek na početku svoga razvoja. Ove su kitove nekada lovili najprimitivnijim sredstvima, i to američki domoroci, Indijanci i Eskimi. Moderni kitolov XX. st. znatno ih je istrijebio. Osim kitolovaca USA znatno ih love kitolovci SSSR-a i Japana.S. Ča.