KITOLOV Vjerojatno su ljudi i u davnija vremena lovili kitove, međutim se danas sigurno zna, da su se u XII. st. tim lovom bavili stari Baski. Oni su u XIV. st. otpremali i posebne brodove kitolovce u priobalna područja Sjevernog mora, a u XVI. st. već su plovili za kitovima do obala Islanda, Grenlanda i Newfoundland. Od Baska su tehniku kitolova preuzeli u XVII. st. i usavršili je Norvežani i Englezi, a osobito Holanđani, koji su, u potrazi za kitovima, plovili morima od Španjolske do Spitsbergena, Grenlanda i Hudsonova zaljeva. Prije parnih brodova, parnih vitla (1860) i eksplozivnih harpuna (prvi ih je primijenio 1864 Norvežanin Svend Fоуn), kitovi se love samo uz obalu, jer se njihova golema trupla nisu mogla jedrenjacima dovlačiti iz većih daljina do obalnih postaja, gdje su se ta trupla prerađivala. God. 1860 i 1864 znače prekretnicu u lovu kitova. Otada se taj lov naglo širi i povećava. Engleze i Holanđane tada nadmašuju Norvežani, a osim njih love još Rusija (SSSR), Japan, Njemačka, Južna Afrika i Panama. Kitolov se proširuje na sva mora svijeta, a od 1909 naročito na Antarktik; prvu obalnu postaju s tvornicom dižu Norvežani 1882 na Islandu. Godine 1922 kitolov dostiže najveći dotadašnji domet primjenom brodova tvornica. Otada se kitolovci kreću i u najudaljenija mora, prerađujući ubijene kitove na samom mjestu ulova. God. 1920 prerađeno je 67.880 t, a već 1929 taj se broj penje čak na 298.455 t. Tako velike lovine značile su čitavo bogatstvo i to je izazvalo pravit lovnu groznicu. Lovilo se i tamanilo velike i male, mlade i stare kitove, što je uzrokovalo da su kitovi počeli naglo nestajati.

Najviše se kitova ulovilo 1937—38, i to 54.835 primjeraka. God. 1868—1939, dakle u razdoblju od 70 godina, ulovljeno je prema službenim podacima 822.384 kita. God. 1938 krstarila su oceanima 44 broda-tvornice, naročito u predjelima Antarktika.

Sudjelovanje glavnih nacija u antarktičkim vodama do Drugog svjetskog rata u postocima bio je: tablicaF. G.

Međunarodna reglementacija kitolova. Očigledna opasnost da kitovi budu potpuno uništeni navela je zainteresirane zemlje, da najprije u okviru svojih nacionalnih zakonodavstava, a zatim međusobnim sporazumima uvedu mjere zaštite i racionalnog kitolova. Postojali su doduše i pojedinačni sporazumi između kitolovnih poduzeća, ali su se oni svodili na dogovaranje о podjeli interesnih sfera i načinu ribolova, bez velikog obzira za samo očuvanje kitova. Međunarodno razmatranje za normiranje kitolova započeto je prije više od četvrt stoljeća. Na temelju odluke Skupštine Lige Naroda 1927 jedan odbor stručnjaka razmatrao je u Berlinu 1930 prijedlog konvencije o kitolovu, kojoj je poslužio uzorom norveški zakon od 1929 (21. VI.). Konvencija je potpisana u Genevi 24. IX. 1931 od predstavnika 21 države, a iduće joj je godine pristupilo još 5 država, među kojima i Jugoslavija. Konvencija je stupila na snagu istom 18. X. 1934. Ona se ne odnosi na sve vrste kitova, zabranjuje lov nedoraslih kitova i ženki, upućuje na potpuno iskorišćivanje lovine, propisuje posebne dozvole za pravo lova i podnošenje određenih podataka Međunarodnom uredu za statistiku kitolova u Oslu. Ubrzo se pokazalo, da odredbe ove konvencije nisu ni dovoljne ni praktične za postignuće željene svrhe. Stoga su zainteresirane vlade Vel. Britanie i Norveške 1937 potakle sazivanje nove konferencije, radi donošenja strože reglementacije jačega nadzora nad kitolovom, što je urodilo sazivom nove konferencije u Londonu, na kojoj su pored sazivača bile zastupane kao neposrednije interesirane zemlje 11 kitolovu još Argentina, Australija, Južno-afrički Savez i Novi Zeland, Njemačka i USA. Konferenciji je bila svrha da odredi mjere, kojima će biti ograničeno uništavanje kitova i normirano racionalno lovljenje.

Sporazum, koji je zaključen 8. VI. 1937 ( International Whaling Agreement), obuhvatio je kitolov u svim morima, zatim sve kitolovce, brodove tvornice i kopnene stanice. Propisao je vrste kitova koje se ne smije loviti, zaštitu mladih i nedoraslih kitova, odredio područja i sezone lova, te predvidio mjere nadzora. No izgleda, da su učesnici konferencije bili odmah načisto, da i ove mjere neće bili od velike koristi, i ostavili su da ih se kroz godinu dana u praksi iskuša. Nakon toga bio je zaključen Dodatni protokol 24. VI. 1938, kojim su postrožene norme iz prethodne godine, a sastojale su se u slijedećem: a) za vrijeme od godine dana bilo je zabranjeno brodovima-tvornicama da love grbave kitove u vodama južnije od 40° juž. širine, b) stvorena je za kitove perajare u vodama južnijim od 40° juž. širine, počev od 8. XII. 1938, a za vrijeme od 2 godine, jedna rezervacija između 70 i 160° zap. dužine i c) bilo je zabranjeno brodovima-tvornicama, da za vrijeme od 12 mjeseci operiraju u određenim zonama naizmjence, a u nekima nikako. Neefikasnost svih ovih sporazuma uočena je odmah nakon njihova zaključenja, jer je broj ulovljenih komada porastao iznad broja ulovljenih primjeraka svih prijašnjih godina, i bilo bi se lako nastavilo, da nije početak Drugog svjetskog rata prekinuo silnu utakmicu u lovu i uništavanju kitova. Time je nastalo jedno korisno razdoblje lovostaja. Po prestanku rata obnavlja se kitolov, ali još i prije svršetka rata nastavlja se i rad na reglementaciji lova. Ovoga puta otkriveno je, da je glavni nedostatak u prvašnjim metodama reglementiranja bio u tome, što nije bio fiksiran maksimalni broj kitova, koji se smiju u jednoj sezoni loviti. To je učinjeno u Londonu 1944, kada je sazvana nova međunarodna konferencija za kitolov i postignut sporazum, da se u jednoj sezoni lova može loviti najviše 16.000 plavetnih kitova, što znači oko ²/ ₃ prosječnog ulova za posljednjih predratnih pet godina.

U studenom 1946 u Washingtonu sazvana je nova konferencija, koja je predviđajući brzu obnovu kitolova, preispitala i utvrdila dosadašnje propise. Na temelju njenih rezultata sklopljena je nova Međunarodna konvencija za reguliranje kitolova (2. XII. 1946), kojom je osnovana, radi efikasnijega nadzora, i posebna Međunarodna komisija za kitolov ( International Whaling Commission) . Konvencija je stupila na snagu 1948. Danas su uglavnom na snazi međunarodni propisi o kitolovu, koji su bili prihvaćeni ranijim sporazumima i spomenutom konvencijon.

Prvi sastanak komisije održan je u Londonu 1949 (30. V.— 6. VI.), i otada svake se godine održavao u glavnim gradovima zemalja potpisnica, kojih ima sedamnaest: Australija, Brazil, Danska, Francuska, Island, Japan, Južnoafrički Savez, Kanada, Meksiko, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Panama, SSSR, Švedska, Velika Britanija i USA. Zadaća je međunarodne komisije da određuje sezone lova, razgraničuje područja lova, fiksira broj kitova — jedinica, koji mogu biti u sezoni ulovljeni, određuje veličine do koje se smiju loviti i vrste, određuje mjere nadzora i mjere da ne propadaju proizvodi lova. Ona se brine i o naučnim istraživanjima, a može odrediti i preporuke za mjere nadzora i prinude; tako na pr. određeni su inspektori na brodovima-tvornicama i to po dva, radi osiguranja kontinuiteta nadzora kroz 24 sata.

Komisiju saziva na godišnje sastanke i osigurava njen tok povremeni generalni sekretar, a svaka država potpisnica određuje jednog komesara i u komisiji raspolaže s jednim glasom. Pod okriljem komisije djeluje i Međunarodni ured za statistiku kitolova (koji inače pripada norveškoj državnoj upravi) u Sandefjordu.

U poslijeratnom razdoblju uspjeh komisije sveo se je na to, što je u Antarktiku trajanje sezona lova skraćeno za 25 dana i što je maksimalni broj ulova jedinica plavetnih kitova sveden na 15.500. Komisija je naime uzela kao osnovu računske jedinice plavetnog kita (koji je ustvari najtraženiji, ali stoga je već i vrlo rijedak), po kojemu se preračunavaju sve ostale vrste kitova tako, da jedan plavetni kit ima vrijednost kao 2 obična kita perajara ili 2 i pol grbava kita ili 6 sjevernih kitova i t. d. Poslije je na svojem godišnjem sastanku u Londonu 1956 (16. VII.) komisija preporučila, da se za ribolovnu sezonu 1956—57 ulov reducira za još 500 jedinica, dakle na 14.500. Ograničena je i veličina pojedinih vrsta kitova, ispod koje se ne smiju loviti ni ubijati. Tako je uzeta kao granica za plavetnog kita duljina od 21,30 m, za običnog perajara 18,80 m, za ulješuru 10,70 m i t. d. Dopuštena lovna duljina uglavnom je kod sviju vrsta ista za mužjake i ženke, tek je za ulješuru dopuštena granica za mužjake iznad 18 m, a za ženke samo iznad 12 m duljine, tako da su ove praktički gotovo zaštićene, jer redovno ni ne narastu mnogo više. Osim toga zaštićene su i sve ženke sviju vrsta kitova, bez obzira na veličinu, kad nose i doje mlado.

Ured za statistiku vodi podatke o broju ulovljenih komada, o somatskim karakteristikama s obzirom na rasplod, o proizvodnji ulja i t. d. Komisija je ustanovila i dva posebna komiteta s naročitim zadacima: 1 biološki, kome je cilj sadržan u samom naslovu, i 1 tehnički, koji ispituje primjenu propisa, izvještaje vlada o povredama propisa i o sredstvima i načinu lova, kao i o svim drugim pitanjima, koja mu stavi u zadatak Komisija. Tehnički komitet je, među ostalim, propisao i posebni tip brodskog dnevnika za brodove kitolovce.

Pored međunarodne organizacije ustanovljene Washingtonskom međunarodnom konvencijom od 1946 o reguliranju kitolova, koja je, premda se odnosi na sva mora u kojima se vrši kitolov, ustvari usredotočila svoj interes na Antarktičko područje, postoji još, kao druga međunarodna organizacija za reglementaciju kitolova, i Stalna komisija za iskorišćivanje i očuvanje morskih bogatstava južnoga Pacifika ( The Permanent Commission for the Exploitation and Conservation of the Maritime Resources of South Pacific) , osnovana 1954 između Čilea, Ekvadora i Perua, koja se brine za uređenje kitolova i očuvanje kitova u jugoistočnom Pacifiku.

Danas se vrši kitolov pretežno na Antarktiku, koji daje oko 83% svjetskog ulova kitova. U Antarktiku se uglavnom love ulješure i perajari. Prosječan je procent svjetskog sezonskog ulova 75% običnih perajara, 15% plavetnih kitova i 10% grbavih kitova. U sezoni 1945/46 u Antarktiku je radilo 9 brodova-tvornica. Iz statistike za 1948—49 vidi se, da je te godine bilo već 18 plovnih tvornica za preradbu kitova, 3 kopnene kitolovne stanice te 211 brodova kitolovaca. U sezoni 1949—50 za same prve dvije sedmice ubijeno je u Antarktiku više od 1250 komada.

U kitolovnoj sezoni (7. IV. — 7. V.) 1953—54 ulovljeno je 34.872 kita svih vrsta. U sezoni 1955—56 sudjelovalo je 19 plovnih tvornica sa 257 kitolovaca i preko 16.000 članova posade. Njihov se ulov u toj sezoni popeo sa 343.631 t na 355.668 t kitove masti (uključivši tu i vorvanj). Kitolov snabdjeva veliku i jaku industriju, a sirovinu namiču organizirane skupine brodova u sastavu od matičnog broda tvornice i 5—15 malih brzih kitolovaca. Internacionalni biro za zaštitu kitova (Bureau of International Whaling Statistics) u Sandefjordu u Norveškoj, za sezone kitolova javlja preko glavne kitolovne stanice u Oslu dnevno stanje kitolova u svijetu. Po tim podacima daje taj međunarodni ured daljnje naloge za obustavu, smanjenje ili pojačavanje lova. I pored svih mjera zaštite, velika korist koja se izvlači iz lova na kitove navodi kitolovce da bezobzirno tamane svaki primjerak na koji naiđu, tako da se može predvidjeti da će doći do istrebljenja isto onako kako je došlo u Arktiku.B. So.

Način lova i oprema brodova. Prije parnih brodova i eksplozivnih harpuna kitove se napadalo ručnim harpunima iz malih čamaca na vesla, koji su praćeni matičnim brodovima na jedra. Takav je način lova bio težak i naporan, često praćen nesrećama. Da bi se dotukla ranjena neman, trebalo joj je u trenutku, kad izroni po svježi zrak, prići sasvim blizu. Kako je harpun s kitolovnim brodom spojen dugim i čvrstim konopom, ranjeni je kit, bježeći, znao povući i prevrnuti čamac. Moderan kitolov služi se tehnički dotjeranim jedinicama. To su željezni brodovi dugi 38—60 m, od 150 do 500 t nosivosti, sa strojevima od 400—2000 KS i brzinom do 16 čv. Konstrukcija im je pojačana, da mogu ploviti i po zaleđenom moru polarnih krajeva. Osim svih navigacijskih instrumenata imaju i najsavršenije ultrazvučne aparate za otkrivanje ribe (ASDIC). Na izdignutom pramcu nalazi se vrlo pokretljivi harpunski top (spigun), kalibra 70 mm, dužine oko 150 cm s harpunima teškim do 70 kg, koji su pojačani eksplozivnom glavom, a ispaljuju se pomoću brzo gorećeg crnog baruta. Metoda lova kitova pomoću eksplozivnog harpuna omogućila je razvoj moderne kitolovne industrije. Iраk ona ima razne nedostatke. Maksimalni dohvat harpuna nije veći od 28 m, eksplozija kvari jedan dio mesa, često raznese i utrobu i lako oslobađa crijevnu floru, pospješujući rastvaranje lešine. Usto eksplozivni harpun obično ne ubija odmah, već za usmrćenje treba 10—20 minutu. Radi toga se u najnovije vrijeme primjenjuju električni harpuni. Prve je uspješne pokuse izvršio Nijemac Weber 1929. Smrt kita nastupa za 10 sekundi do 2 minute. Do 1938 u 6 kitolovnih ekspedicija ulovljeno je električnim harpunima oko 2000 kitova, što pokazuje veliku efikasnost ove metode lovljenja. Daljnja je novost modernog kitolova punjenje ubijena kita zrakom, te njegovo markiranje pomoću visoke motke, što je smanjilo gubitke, koji su nastajali tonjenjem pogođenih kitova prije njihova dovlačenja do broda. Da bi se, poslije svršenog dnevnog lova, pobijeni kitovi lakše pronašli, za motku se priveže mali radio-odašiljač, koji stalnim signalima otkriva položaj lešine. Lovi se danju, a noću se ubijeni kitovi tegle do matičnog broda tvornice. Brodovi tvornice naliče na moderne tankere. Pojedini dosežu veličinu i do 30.000 t. U najnovije vrijeme snabdijevaju ih helikopterima za pronalaženje kitova iz zraka. SSSR radi na izgradnji broda tvornice za preradbu kitova od 50.000 t na pogon atomskom energijom. Glavni dio broda zauzimaju tankovi za kitovo ulje. Krma se broda otvara i kroz nju se ubijene nemani uvlače u nutrinu broda, gdje se prerađuju. Brod za preradbu snabdjeven je jakim dizalicama i svim uređajima za ekstrakciju ulja, izradbu ribljeg brašna, konzerviranje mesa, soljenje i t. d.

Vrste kitova važne za kitolov. Strogo uzevši, mjesto kitolov, ispravnije bi bilo govoriti о »lovu na morske sisavce«, što kitolov ustvari i jest. Ovaj lov obuhvaća razne morske sisavce iz reda kitova (Cetacea), t. j. preko 30 vrsta iz 9 raznih porodica ( Balaenidae, Balaenopteridac, Eschrichtiidae, Physeteridae, Ziphiidae, Munodontidae Delphinidae, Phocaenidae i t. d.). Za kitolov su najvažnije ove vrste: Ulješura glavata (Physeter catodon), najprivlačljivija je za kitolovce zbog masne tvari u spužvastim šupljinama glave zvane vorvanj (spermaceti), zatim zbog ambre u utrobi mužjaka, vitamina A u ulju jetre, zubi za izradbu ukrasnih predmeta, koji dolaze u trgovinu kao imitacija slonove kosti i najzad zbog jestiva mesa. Živi po svima morima. Mužjak doseže 23 m, a ženka do 13 m. Srednji godišnji ulov iznosi preko 10.000 komada. Intenzivan lov ulješure počeo je već u XVIII. st., a osobito su je mnogo lovili Američani. Glavna su joj lovna područja bila Azori, Kapverdsko otočje, a kasnije Island i Hebridi, gdje je i danas love. Plavetni kit (Balaenoptera musculus), najveća je i najteža dosada poznata životinja. Doseže dužinu i preko 30 m, a može biti težak i do 150.000 kg. Na sjevernoj hemisferi osjetljivo je prorijeđen, dok se u antarktičkim vodama još uvijek dosta lovi, iako je ulov od 1929/30 do 1954/55 opao sa 17.898 na 2.176 kom. Može dati u prosjeku do 20.000 kg ulja. Kit perajar (Balaenoptera physalus) do prije nekoliko decenija bio je najvažnija vrsta u svjetskom kitolovu. Široko je rasprostranjen osobito u antarktičkim vodama, gdje se godišnje ulovi prosječno 8000—9000 komada. Naraste do 20, a izuzetno do 25 m dužine, kraćega od 16 m nije dopušteno loviti. Grbavi kit (Megaptera novaeangliae), nekad jedna od najpoznatijih vrsta, danas je već dosta rijedak. Lako se ubija zbog sporosti. Daje vrlo dobro ulje. Zabranjeno je ubijati primjerke ispod 12 m duljine. Ledni kit (Balaena glacialis) i grenlandski kit (Balaena mysticetus) još su od XVII st., pa i ranije, toliko intenzivno lovljeni, da su danas već sasvim rijetki. Stoga je grenlandski kit danas pod potpunom zaštitom. Pored ulja i mesa, osobito su vrijedne elastične kosti iz njihovih čeljusti, usi, koje su kod grenlandskog kita duge do 4,5 m.

Proizvodi. Nema nijednog dijela kitova tijela, koji se ne iskorišćava. Neki se od tih proizvoda prerađuju, te se proizvode razne vrste kitova ulja, razne vrste brašna, konzervirano meso i t. d., a neki se upotrebljavaju i u svježom stanju. Svježe i usoljeno meso služi za ljudsku i životinjsku hranu, iskorišćuju se i kosti, ambra, razne žlijezde i t. d. Ulje je najvredniji proizvod kitova, a dobiva se iz kitove slanine i sala glave. Služi za proizvodnju margarina, glicerina, sapuna, raznih masti i t. d. Iz čeljusti se vadi specijalno ulje za podmazivanje finih instrumenata. Ulje nekih kitova, naročito iz jetre, sadržava vitamine A i D. Osobitu vrijednost ima uljasta tvar iz gornjeg dijela glave ulješure, koja se na zraku odmah skrutne, a naziva se vorvanj (spermaceti ili cetaceum). Upotrebljava se za proizvodnju svijeća, finih sapuna, ljekovitih masti i pomada. U starija se vremena kitovo ulje upotrebljavalo za osvjetljenje. Da bi se dobila punovrijedna ulja, kao i kvalitetno meso i brašno, kitovi se moraju prerađivati najkasnije u roku od 24 sata. Meso u svježem stanju troši se u Japanu, Norveškoj i među Eskimima, a za vrijeme prošlog rata i u nekim drugim zemljama. Usoljeno i konzervirano meso troši se mnogo više. Ambru ulješure osobito cijeni muslimanski svijet zbog ugodna mirisa. Kako je rijetka, cijena joj je vanredno visoka. Bjelokost kitova pravi se uglavnom od zubi ulješure i nekih drugih manjih vrsta. Od nje se izrađuju dugmad, razne ligure i t. d. Kitova kost dobiva se iz usi kitova usana (Mystacoceti), koje su kod nekih vrsta duge preko 4 m. Nekad su te elastične kosti bile veoma tražene, pa se 1 kg plaćao do 15 USA-$. Osim navedenih proizvoda od kitova tijela dobiva se još koštano i krvno brašno, zatim mesni ekstrakt i najzad vrsta želatine.F. G. i S. Ča.