KINA, 18°—53°30'N i 73°45'— 135°E, država u istočnoj i srednjoj Aziji, druga po veličini (oko 9,736.000 km ²), a prva na svijetu po broju stanovnika (590,194.715 st., 1953). Prosječna gustoća stanovništva iznosila je 1953 god. 61 na 1 km ².

Ime. Naziv K. spominje se tek u V. st. pa je vjerojatno u vezi s dinastijom Chin, koja je vladala <— 255 do <—206. Ovaj su naziv proširili Portugalci i drugi pomorci poslije njena otkrića. Prije toga bilo je u Evropi rašireno ime Katai, odnosno kod slavenskih naroda Kitaj, što se i danas održalo kod Rusa. Naziv Katai upotrebljavao je i Marko Polo potkraj XIII. st.; u Evropu se dakle proširio kopnenim putem i potječe navodno od imena tunguškog plemena Katai (Cathay), odnosno Kitaj. U Evropi je tek u početku XVII. st. utvrđeno, da se nazivi K. i Kitaj odnose na istu zemlju. Sami Kinezi zovu svoju zemlju Chung-hua, t. j. sredina cvijeta, odnosno svijeta (Chung sredina i hua cvijet); s time je u vezi i rašireni naziv »središnje carstvo«. Današnji je službeni naziv Chung-Hua Jen-Min Kung-Ho Kuo, t. j. Narodna Republika Kina (min narod, jen čovjek i kuo država, odnosno republika) .

Upoznavanje. I ovo dvojstvo naziva pokazuje, kako je evropski svijet kasno upoznao Kinu. Historijski i glavni naseljeni prostori Evrazije smješteni su na rubnim i međusobno vrlo udaljenim dijelovima golema kopnenog prostora. Između klasičnog evropskog i kineskog dijela nalazi se do 6000 km širok pojas vrlo surovih krajeva s visokim i teško prohodnim planinama; gotovo su isti odnosi između historijski važne jugozapadne Azije i Kine.

Već se u antičko doba znalo za daleku zemlju Serike (Σηριϰή), s kojom su se pod teškim okolnostima povremeno razmjenjivala skupocjena dobra. Kod Rimljana se, pored grčkog naziva Serike, spominju i imena Seres, Sinae, Sinai i Tinai. Rijetke i posredničke veze održavale su se preko levantinskih zemalja. Marko Aurelije pokušao je 166 uspostaviti kontakt s tom dalekom zemljom.

Bizant je u VII. i VIII. st. izmjenjivao poslanstva s Kinom, pa su vjerojatno tada došli u Kinu i prvi kršćanski misionari. Prodor islama u srednjoazijsko pustinjsko-planinsko područje prekinuo je od VII. do XIII. st. ove slabe veze i stvorio neprohodnu barijeru. U ovom razdoblju uspostavljali su s Kinom povremene pomorske veze arapski pomorci i trgovci, a njima su se katkada pridružili i neki putopisci.

Mongoli su u XIII. st. razbili islamsku barijeru i organizirali prostrano evrazijsko carstvo od Karpata do Tihog oceana. Središte ovog carstva smjestio je Kublaj-kan 1259 u Peking, tadašnji Kanbalik (Kanov grad). Dobro organizirana država i relativan liberalizam mongolskih vladara omogućili su putovanja iz Evrope i uspostavljanje veza s Kinom. Najvažnije je bilo putovanje Marka Pola (1275—92), koji je u Evropu donio prve neposredne i tada nevjerojatne vijesti o zemlji Katai.

S raspadom mongolske države i prodorom Turaka nastao je nov prekid i stečene spoznaje o Kini padaju u zaborav. God. 1514 stiže portugalski pomorac Alvarez na ušće rijeke Si i vraća se s novim, za suvremenike prvim podacima o Kini. Zatim slijede putovanja drugih portugalskih pomoraca i misionara. Od početka XVII. st. za Portugalcima dolaze Holanđani i Englezi. Međusobni teški sukobi, bezobzirnost prema domaćem stanovništvu i gramžljivost jačaju kod Kineza nepovjerenje i osjećaj superiornosti. Tadašnja je K. bila mnogo naprednija od gramžljivih došljaka. Među kolonijalističkim imperijalistima postepeno je prevladavala Engleska, ali joj je K. uporno ostala zatvorena. Kineska izoliranost i nepovjerenje suprotstavljaju se i ruskom kopnenom nadiranju u toku XVIII. st., premda je razmjena krzna i čaja imala veći uspjeh.

Tek od 40-tih godina XIX. st. padaju postepeno kineske barijere pred oružjem i ekonomsko-političkim pritiskom tada već razvijenih kolonijalističkih zemalja, koje predvodi Velika Britanija. U toku stoljetne plovidbe i borbe za pacifikaciju bile su već upoznate kineske obale i vrijednost pojedinih luka. Strane koncesije (1842) u nekim lukama postaju baze ekonomsko-političke penetracije. V. Britaniji se pridružuju i druge velike države XIX. st.: Francuska, a kasnije Njemačka, USA i Japan, a s kopnene strane Rusija. Prekretnički datum upoznavanja Kine imala su putovanja (1868—72) njemačkog geologa i geografa F. Richthofena po različitim krajevima Kine. Ali uza sve velike rezultate, koje je on postigao, i unatoč naknadnim istraživanjima velikog broja učenjaka i čitavih naučnih organizacija, upoznavanje Kine teško je napredovalo zbog nedostataka prometnih veza, domaćeg nepovjerenja i unutrašnje nesigurnosti, uvjetovane brojnim pobunama i t. d. Još ni sada nema dobrih karata. Koliko je poznavanje Kine bilo nepotpuno, pokazali su rezultati prvog popisa stanovništva 1953, koji su iznenadili i najbolje domaće i svjetske stručnjake.

Prošlost. K. ima veoma dugu historiju. Relativno vrlo dobri uvjeti života u izoliranoj užoj Kini, koja se nalazi između visokih planina i pacifičke obale, omogućili su rano naseljivanje i društvenu organizaciju. God. 1928 nađeni su u spilji nedaleko od Pekinga kosti fosilnih ljudi ( Sinanthropus pekinensis) . U sjevernom graničnom kraju uže Kine iskopani su brojni ostaci iz neolitskog doba. Najstariji nalazi u graničnom kopnenom kraju i davne veze Kineza s unutrašnjim krajevima Azije utjecali su na prve istraživače, s Richthofenom na čelu, koji su pretpostavljali doseljivanje Kineza iz kontinentske unutrašnjosti, t. j. sa zapada. Novija istraživanja osobito lingvistička, pokazuju, da su prvi stanovnici Kine, t. zv. Sinotai, došli s juga iz Indokine, gdje su se do danas održali njihovi srodnici.

Sigurni historijski podaci о Kini potječu tek iz <—XV. st. za dinastije Jin (druge po redu), kada je K. imala veleposjedničko uređenje, u kojemu je kralj glavna i centralna ličnost. Analogno uređenje karakterizira i cijelu mlađu historiju, koja se dijeli po dinastijama. Žarište državne organizacije bilo je u sjevernom graničnom dijelu plodne poljoprivredne Kine, odakle se država stoljećima širila prema jugu, a tek u novijoj historiji prema zapadu i konačno prema sjeveru.

Za vrijeme dinastije Chou (← 1027 do ← 250) proširila se država na jug u porječje Yangtzea; uvedena je upotreba željeza; od ← 551 do ← 479 živio je Konfucije, kodifikator kineskih običaja i nazora. U ovoj prvoj fazi bio je centar države u Sianu (Changon), na donjem toku rijeke Wei, pritoke Hwanga, pa se povremeno povlačio u istočni Loyang. Oslabljenu kraljevsku vlast potisnula je nova ratoborna dinastija Chin (← 256 do ← 206), koja je dovršila gradnju Velikog zida i ojačala jedinstvo države. Silom dolazi na vlast i popularna dinastija Han (← 206 do 220), koja proširuje vlast Kine u polupuste i nesigurne krajeve srednje Azije, te organizira put kroz »srednjoazijski koridor«. Ovim će se koridorom putovati u smjeru jug—zapad do XIV. st. Da se riješe teški socijalno-ekonomski problemi i suprotnosti, zemlja je nacionalizirana; god. 105 pronađen je papir. Nakon nestabilnih vremena učvrstila se druga dinastija Tsin (265—420), koja je prije provale Tatara (310) prenijela sjedište u Nanking. Za vrijeme ove dinastije dolaze arapski brodovi do Cantona, a nakon proširenja budizma kineski pomorci putuju do Indije. U razdoblju pocijepanosti na sjevernu i južnu dinastiju prokopan je Veliki kanal. Dinastija Tang (618—906) vraća državi jedinstvo, proširuje vlast do Cantona, prenosi sjedište u Loyang i Sian, uvodi ispitni sistem za državne funkcionare i počinje tiskanje knjiga. To je doba visokog uspona kineske kulture, kad su se teškim kopnenim putovima držale veze s Bizantom.

Nestabilne prilike poslije dinastije Tang prekinula je dinastija Sung (960—1279). Da se riješe teški posjedovni odnosi i ekonomske poteškoće, država poduzima cijeli niz reformnih mjera, a sjedište se centralne uprave povlači u plodniji, srednji dio uže Kine (Kaifeng, a kasnije Hangchow).

Konzervativna i iznutra rascjepkana poljoprivredna država brzo pada pod udarcem dobro organiziranih i ratobornih Mongola. О tom vremenu donio je Marko Polo u Evropu mnoge obavijesti.

Kaos, koji je nastao za slabih nasljednika kana Kublaja, dokrajčila je dinastija Ming »svijetla« (1368—1644), koja je u početku imala sjedište u Nankingu, a zatim u Pekingu. U ovom razdoblju kineski pomorci putuju duž južnih obala Azije do Adena (1411) i u Indoneziju. God. 1514 stižu Portugalci na ušće rijeke Si, a u XVI. st. vode se borbe s Japancima za Koreju.

Dinastija Ming podliježe u borbi s Mandžurcima, koji osnivaju dinastiju Ching, »čisti« (1644—1911), koja održava jedinstvo Kine i razvija kulturni život u tolikoj mjeri, da je K. potkraj XVII. i u XVIII. st. bila među najnaprednijim zemljama na svijetu. Pod pritiskom vatrenog oružja, oslabljena unutrašnjim nedaćama i konzervativnošću vladajućeg sloja, K. slabi u toku druge polovice XIX. st. i popušta stranim utjecajima, koji je postepeno rastaču. Strane koncesije u glavnim lukama (1842) i gradovima te gubitak brojnih i prostranih rubnih dijelova oslabili su ugled dinastije i pripremili revoluciju 1911, kojom je uvedena republika.

S nerazvijenim produktivnim snagama i pritisnuta izvana, republika se nije mogla ustaliti. Nastalo je teško razdoblje međusobnih sukoba taštih generala. Iz kruga imperijalističkih sila izbija u prvi red agresivni Japan, koji prema Kini upotrebljava najgrublje metode. Nakon invazije u Mandžuriju (1931) došlo je do općeg japanskog napada na Kinu (1937), a to je dovelo do teških pustošenja zemlje i stradanja kineskog stanovništva. Kapitulacija Japana i povlačenje okupatorskih trupa smanjili su vanjski pritisak i omogućili unutrašnji obračun. Narodni je pokret brzo svladao nesposobnu vladu Chiang Kai-sheka, koji se povukao na Taiwan (Formoza) i tamo se održava pod stranom zaštitom. God. 1948 proglašena je Narodna Republika Kina sa sjedištem u Pekingu. Radikalnim socijalnim, ekonomskim i kulturnim reformama i golemim gospodarskim naporom želi nova K. odstraniti teške posljedice prošlosti. Povratkom Mandžurije, uspostavljanjem vlasti nad Tibetom i drugim rubnim dijelovima i ukidanjem stranih koncesija u obalnim gradovima uspostavljeno je čvrsto unutrašnje jedinstvo zemlje, stvorena osnova za jačanje vanjskog ugleda i zauzimanje međunarodnog položaja, koji pripada ovoj golemoj zajednici.

Prema tome društveni se život Kine odvijao na istočnom, vrednijem dijelu, u t. zv. užoj Kini, koja je s kopnene strane okružena visokim planinama i prostranim pustinjama. Dodir s izrazito kontrastnim krajevima osobito jc značajan za Kinu. Uža i plodna K. privlačila je uvijek stanovnike susjednih siromašnih krajeva srednje Azije. Ratoborni nomadi lako su svladavali mirne poljodjelce, koje nije mogao obraniti ni Veliki zid. Svaki prodor nomada značio je za Kinu kulturno-ekonomsku katastrofu, ali regeneraciju centralne državne vlasti. Osvajači su se brzo gubili u moru miroljubive poljodjelske zajednice; strane su ideje bile teško primane te su se morale prilagoditi kineskom gledanju; to vrijedi osobito za budizam. Jaka vlast imala je svoje sjedište u rubnom pojasu (Sian, Peking, Kaifeng i dr.), odakle je mogla nadzirati i braniti opasnu granicu prema nesigurnom središnjem azijskom prostoru. Prema vani oslabljena ili unutrašnjim problemima zauzeta, povlačila je K. sjedište prema unutrašnjim i plodnim dijelovima uže Kine. U sadašnjoj Kini, koja je nastala unutrašnjom revolucijom, vratilo se sjedište u ključno položeni Peking, pa se osobita pažnja posvećuje vezama s dalekim rubnim krajevima i nastoji da se otklone velike unutrašnje razlike između raznih regija veoma prostrane zemlje.

Reljef, sastav i građa. U reljefu Kine ističu se velike suprotnosti. Kini pripada Tibet, najveći (oko 1,2 mil. km ²) planinski blok svijeta s prosječnom visinom iznad 4000 т. On je okružen Himalajom na jugu (Mt Everest 8882 m) i gorjem Kunlun na sjeveru (Ulugh Muztagh 7360 m). U ovom pustinjskoplaninskom dijelu Kine leži i Turfanska depresija (—298 m), najniži kopneni dio uopće.

Tibetski je masiv u istočnom dijelu prosječen dubokim dolinama, koje su izgradile rijeka Tsangpo (gornji tok Brahmaputre), rijeke Indokine i riječna mreža gornjeg Yangtzea. Na istočnom kraju ovoga planinskog svijeta strmo se dižu nad zavalom Szechwan, gorja Gongka i Amne Machin, poznata i pod nazivom Sečvanske Alpe (do 7590 m) . Granice Kine prema SSSR-u (3050 km) oslanjaju se najvećim dijelom na visoke i puste grebene Pamira, Tien Shana (7440 m), Džun Ala Taua (4201 m) i Mongolskog Altaja.

Između ovih visokih planina nalaze se prostrane i suhe zavale: Tarimska između Kunluna i Tien Shana; Džungarija između Tien Shana i Džungarskog Ala Taua i Mongolskog Altaja i najprostranija, Mongolija, poznata i po nazivu Gobi. Ova je razdijeljena između Vanjske Mongolije i republike Kine. Vrhovi su prostranoga planinskopustinjskog svijeta pod vječnim snijegom, a u velikim se izoliranim zavalama izmjenjuju žarka ljeta i veoma hladne zime. Vanjska ili kontinentalna K. reljefom je izrazito odijeljena od uže, istočne Kine.

Gorje Tibeta nastavlja se prema sjeveru u isprekidanim lancima gorja Shensi i Shansi, zatim gorjem Hsingan i Velikim Hinganom (1962 m) . Ova gorja ograničuju sa zapada užu Kinu i Mandžuriju. Svrha je Velikog kineskog zida bila, da pojača ovu prirodnu barijeru i pregradi prodolinu, kojom protječe rijeka Hwang.

Uža K. ima vrlo složen reljef. Izrazito se razlikuju pobrđa južne Kine od ravnica sjevernog dijela. Užoj Kini pripada i Mandžurija. Južnu Kinu karakteriziraju relativno niske planine, odijeljene otvorenim dolinama, između kojih su prijelazi laki. (Prijelaz Cheling na putu Hankow-Canton visok je tek 330 m.) Samo je jugoistočno, fukijensko primorje jače odvojeno od zaleđa, pa vrhovi u graničnom gorju dosežu do 2100 m.

Vrlo mlada kineska naplavna nizina (325.000 km ²) ispunjava tektonski rov, koji je nastao u pliocenu. Šireći naplavnu nizinu, rijeka Yangtze je zatvorila velika bočna jezera (Tung Ting, Poyang i dr.). Nanosima rijeke Hwang spojen je nekadašnji otok Shantung s kopnom i pretvoren u poluotok. Na toj naplavnoj nizini rijeka Hwang lako mijenja tok i naizmjenično se ulijeva sjeverno ili južno od poluotoka Shantunga. Analognih, ali manjih naplavnih ravnica ima oko rijeke Si i oko drugih rijeka na jugu, te oko rijeka Liao i Sungari u Mandžuriji. Zbog obilja riječnih nanosa (otuda ime Žutog mora) i plimskih kolebanja stvaraju se obalne pličine.

Na prijelazu između južne Kine i planinskog kraja na zapadu karakteristične su dvije regije: prostrana zavala Szechwan (400.000 km ²) i planinski kraj Yunnan.

U reljefu Kine otpada na planine 32%, na pobrđa 19%, na visoke ravnjake 20%, na zatvorene basene 15% i na otvorene ravnice 14% od ukupne površine, t. j. na planinske i brdovite predjele 51%, a na uravnjene dijelove 49%.

Na golemom se prostoru razlikuju prostraniji kontinentski i manji primorski dio. Posebno značenje imaju u prijelaznom pojasu dosta odijeljeni krajevi Mandžurije, Szechwana i Yunnana.

Vanjska slika odražava sastav i unutrašnju građu Kine. Osnovu uže Kine tvori sinijska pramasa, sastavljena uglavnom od škriljevaca. Ovoj masi pripadaju pobrđa južne Kine, Shantung i istočna Mandžurija. Stara je masa u sjevernoj Kini izlomljena, pa su se preko spuštenih dijelova staložile mlađe naplavine.

Prostraniji je kontinentski prostor po sastavu mlađi i u reljefu dinamičniji. Između sinijske mase i starog sibirskog kopna (Angara) ispeli su se u paleozoiku (devon, karbon i perm) lanci srednjoazijskih planina; ovoj skupini pripadaju i planine zapadnog Szechwana. Prostrano i visoko (»krov svijeta«) planinsko područje jugozapadne Kine, kojemu je Tibet jezgra, najmlađi je dio Kine. Lanci alpskog nabiranja našli su se ukliješteni između sinijske mase na istoku, starijih azijskih planina na sjeveru i dekanske mase na jugu. Zbog otpora starijih masa izdigle su se mlade i visoke planine i skrenule prema jugu (Burma). Između mladih planina nalaze se i starije jezgre; zbog toga se mlade planine savijaju u obliku luka i ponovo se stječu. U toku najmlađe geološke prošlosti, u pliocenu i pleistocenu, došlo je do savijanja i radijalnih pokreta u centralnoazijskom području i tada su prostrane zavale dobile današnji izgled. K. se dakle sastoji od sinijske pramase na istoku, paleozojskih planina u prelaznom pojasu i u sjeveroistočnom dijelu, najmlađih planina alpskog tipa na jugozapadu i mladih nanosa u spuštenim dijelovima.

Jaki su potresi karakteristični za nestabilne prelazne pojase; neki idu u najveće tragedije historije (potres u Shansiu ostavio je 1556 god. 800,000 žrtava, a u Kansu-u 1920 god. 200.000 mrtvih; pukotine u zemlji bile su duge do 500 km). Potresi su najčešći duž srednjoazijske prijelomnice usporedničnog smjera, kojom protječe i donji tok rijeke Hwang.

Obala. Kineske su obale usječene u staroj sinijskoj masi ili u mladim riječnim naplavinama. Postglacijalnim izdizanjem morske razine potopljene su donje doline rijeka južne Kine i Shantunga. Razvođa između potopljenih dolina produžuju se kao poluotoci, a isponi strše kao otoci. Izrazita plimska kolebanja spriječila su zatrpavanje ovih rijasa i održala proširena riječna ušća.

Prostrani zaljev Po Hai (ili Chihli) odražava radijalna gibanja dijelova stare mase. Sitna raščlanjenost vrlo je značajna osobina brdovite obale južne Kine i Shantunga. Struje su uvjetovale stvaranje laguna u naplavnim obalama pred Velikom nizinom. Kineska obala nema velikih oblika razvedenosti, koje bi bile u razmjeru s dimenzijama prostrane zemlje. Veliki zaljev Po Hai svojom veličinom i položajem nije bio povoljan da se u njemu razvije pomorstvo.

Podneblje. Prirodni kontrasti naročito su izraziti u klimi, a to dolazi do izražaja u velikim razlikama između ljetne i zimske polovice godine.

Zimi se prostrani unutrašnji dijelovi Azije, osobito Sibir, rashlade i nad njima se stvara regija visokog zračnog tlaka, anticiklona. U isto doba prostrani Tihi ocean znatno je topliji, pa uvjetuje blažu temperaturu u primorskom pojasu Kine. Iz hladnoga sibirsko-srednjoazijskog prostora struji prema primorju Kine hladni i suhi vjetar, t. zv. zimski monsun, koji nosi sitnu prašinu. Ovaj se kontinentski utjecaj osjeća osobito u sjevernoj Kini, gdje je primorska K. najuža i gdje se kontinentska planinska jezgra znatno približila oceanu. Isprekidanost granične planinske barijere i prodolina rijeke Hwang omogućuju prolaz hladnim vjetrovima. Premda je u geografskoj širini Krfa, Peking ima prosječnu temperaturu u siječnju —4,7° (Krf 12°). Krajevi južne Kine i zavale Szechwan (Chengtu, siječanj 6,7°) zaštićeni su od surovih kontinentskih vjetrova.

Ljeti su prilike drukčije. Kontinentski prostor (osobito Mongolija) jako se zagriju; tu se stvara niski zračni tlak, koji privlači s primorja svježije zračne mase. U Pekingu je vrlo toplo (srpanj 27,6°), gotovo isto kao i u Hong Kongu (27,8°). Amplituda temperature najhladnijeg i najtoplijeg mjeseca iznosi 31,9° te je dva put veća od amplitude na Krfu (15,7°). U ovim nestabilnim prilikama nastaju ljeti česte ciklone, koje se kreću prema sjeveroistoku i donose primorskoj Kini oluje s kišom. Ciklonalne kiše daju najveći dio oborina cijeloj istočnoj Kini (u Cantonu 62% od 2330 mm, od toga tajfuni donose 24%, u Kunmingu 88% od 1296 mm, u Nankingu 83% od 1220 mm, u Chengtu 84% od 990 mm, u Pekingu 82% od 664 mm). Najmanje količine oborina (uglavnom ljetne konvekcijske kiše) primaju zatvoreni baseni područja Gobi i Tarimske zavale (ispod 100 mm godišnje), a najviše (preko 3000 mm) južni krajevi Tibeta, što je posljedica ljetnih kiša, koje donose indijski monsuni. Najviši dijelovi južne Kine, primorje Tonkinškog zaljeva i sjeverni Taiwan, primaju preko 2000 mm, a Velika nizina na sjeveru i Mandžurija primaju između 500 i 1000 mm. Sva uža K. prima prema tome preko 500 mm oborina; izohijeta od 500 mm pruža se Velikim zidom i dijeli užu od kontinentske Kine, a izohijeta od 1000 mm dijeli približno južnu od sjeverne Kine.

Klima središnje uže Kine (oko donjeg Hwanga) određena je prema tome velikim razlikama u tlaku zraka između kopna i mora; karakterizirana je suhim i hladnim zimama i toplim i umjereno vlažnim ljetima, dok su prelazna godišnja doba slabo izražena. Nasuprot ovom čvorišnom dijelu, rubni su dijelovi kontrasnih osobina.

Kontinentska K. se sastoji s jedne strane od visokih planina i ravnjaka, a s druge strane od zavala. Na visokim planinama zime su duge, surove i na pristrancima, koji su izloženi vlažnim vjetrovima, sniježne, a ljeta kratka i relativno svježa. Zavale se ljeti jako zagriju, a zimi ispune hladnim zrakom; oborine su rijetke, padaju pretežno ljeti u malim količinama. U ovom dijelu Kine vlada izrazito kontinentska klima.

Južna, uža K. zaštićena je od zimskih kontinentskih vjetrova, pa prima dosta oborina. Ljeta su topla i vlažna. To je relativno pitom kraj (Hong Kong ima godišnju amplitudu samo 12°) bambusa, osjetljive kulture čaja i riže. Istu klimu ima i dobro zaštićena zavala Szechwan, dok je južniji i planinski Yunnan zimi svjež, a ljeti vrlo topao.

Mandžurija na sjeveru izložena je zimi surovim kontinentskim utjecajima, a ljeti se zagrije i prima dosta oborina (Shenyang [prije Mukden] ima godišnju amplitudu od 37,8°).

K. je dakle u čvorišnom klimatskom prostoru, koji je izložen zimskim kontinentskim utjecajima i promjenljivim količinama oborina, odnosno čestim sušama. Iako na moru, K. je klimatski pretežno kontinentska zemlja. Prelazni položaj izražen je tajfunima, koji katkad kasno ljeti i ujesen opustoše jugoistočno primorje. (Tajfun od 2. VIII. 1922 uništio je u kratko vrijeme 75% grada Swatow i ostavio 50.000 žrtava.)

Vode. Klimatski i reljefni faktori odražavaju se u riječnoj mreži Kine. Veliki dio kontinentskog prostora je aridan (suh). U tim se krajevima nalaze nestabilna i redovito slana jezera, od kojih je poznato Lop Nor u Tarimskoj zavali. Samo na visokim planinama, gdje je ishlapljivanje manje, a količina oborina veća, ima stalnih jezera, kojih su zavale nastale uglavnom tektonski.

Izolirane unutrašnje zavale primaju s okolnih planina rijeke, koje se na suhom dnu zavale postepeno gube. Prostrani su krajevi kopnene Kine endoreički (rijeke ne otječu prema moru, nego se gube u unutrašnjim zavalama).

S istočnih planina otječu prema Tihom oceanu rijeke, koje pojačavaju pritoci iz nižih i vlažnijih krajeva. Yangtze i Hwang su glavne rijeke. Yangtze izvire u sjeveroistočnim ograncima tibetskoga planinskog bloka i u početku teče paralelno s gornjim tokovima rijeka Indokine. Duboka je dolina znatnim dijelom neprohodna, pa rijeka mijenja ime (Kinsha); tek od ulaza u zavalu Szechwan, dobiva glavno ime. Bržim tokom probija se kroz sutjesku, uzvodno od Ichanga, a donjim tokom teče kroz prostranu nizinu. Otapanje snijega u izvorišnim planinama uvjetuje visok proljetni vodostaj, a drugi visoki vodostaj uvjetuju ljetne kiše. Zimske kiše južne Kine osiguravaju dovoljnu količinu vode i zimi. Relativna uravnoteženost vodostaja pogoduje plovidbi i natapanju, a smanjuje opasnost od poplava, koje su ipak više puta bile katastrofalne (1931 bilo je oko 140.000 žrtava). Sasvim je drukčijih osobina rijeka Hwang, koja u izvorišnom dijelu prima manje vode i znatne količine izgubi protječući kroz aridne krajeve srednjeg porječja. Suhi kontinentski vjetrovi taložili su oko srednjeg toka rijeke Hwang velike količine prašine (prapora), koju pritoci za vrijeme visokih vodostaja donose u golemim količinama u glavnu rijeku, a ovaj je prenosi u nizinu oko donjeg toka.»Žuta rijeka« ili »bič« Kine nosi goleme količine materijala iz prapornog kraja (do 600 mil./m ³ godišnje ili do 400 kg u 1 m ³ vode). Velikim nanosima izdiže rijeka Hwang korito u ovom nizinskom dijelu i za visokih vodostaja, koji obično nastaju iznenadnim ciklonalnim olujama, voda se lako izlije i promijeni smjer toka, a onda nastaju teške katastrofe.

Prema sjeveru riječni režimi postaju složeniji, a u unutrašnjim suhim krajevima rijeke su prave bujice. Naprotiv, u južnoj, užoj Kini riječni su tokovi pogodni za plovidbu i nisu opasni za okolna polja. (Rijeka Si [»Zapadna rijeka«] veoma je dobar primjer takva toka.)

Biljni pokrov i tlo. Na biljni pokrov Kine utječu različiti prirodni i društveni faktori. Zavale kontinentskih krajeva puste su ili obrasle rijetkom i otpornom travnom vegetacijom i izoliranim grmljem. Povremene suše ili pretjerano stočarsko iskorišćivanje djelomično uništavaju ili floristički siromaše ovaj oskudni biljni pokrov, a to je utjecalo i na društvena zbivanja. Okolne planine primaju više oborina, koje omogućuju bujniji biljni pokrov, ali mu planinska hladnoća određuje gornju prirodnu granicu; stočarska paljenja šuma proširila su planinske travne rudine. Planinske su šume jače na stranama, koje su izložene vlažnim vjetrovima, ali su ove šume slabo poznate i od male gospodarske vrijednosti.

Biljni pokrov uže Kine uglavnom je sekundaran. Zbog velike potrebe, svestrane primjene drveta i proširivanja obradiva tla, stanovništvo je u toku duge prošlosti uništilo prvobitne šume, koje su zamijenjene goletima ili šumarcima. U južnoj Kini raširen je bambus, koji se svestrano primjenjuje (u gradnji kuća, prometnih sredstava, različita oruđa, a djelomično i za hranu i dr.). Glavne su šumske rezerve u Mandžuriji i na planinama Szechwana. Samo je 8,4% (uključujući i bambus) kineskog prostora pod šumama (1943); ovaj je udio u Szechwanu 34%, a na krajnjem sjeveru u Heilungklangu 28%, u Kirinu 27% i na jugu u Yunnanu 23%, ali u poljoprivrednom Honanu samo 0,6%. Što se tiče šume, K. se ubraja u najsiromašnije države svijeta, pa je obnova šumskog pokrova važan nacionalni problem.

Vrste kineskog tla ovise više o klimatskim prilikama nego o biljnom pokrovu. Iz pustinjskih krajeva srednje Azije nanijeli su suhi zimski vjetrovi mnogo prašine (prapor), koja je staložena osobito u prelaznom kraju oko srednjeg toka rijeke Hwang (pokrajina Shensi, a djelomično i pokrajine Kansu i Shansi). Prapor pokriva oko 600.000 km ² , a debljina mu iznosi oko 50 m. Glavni se dio prapora taložio u toku pleistocenoga ledenog doba, ali ga i danas nanosi zimski monsun. Klimatskim promjenama i društvenim utjecajima ojačala je erozija, koja je prapor u znatnoj mjeri odnijela (izbrazdan je dubokim vododerinama). Život je stanovništva određen osobinama ovog suhog i poroznog tla, u kojem su izdubljeni stanovi i javne zgrade (najveća trogloditska skupina svijeta).

Nakon uništenja šuma odnesen je sloj humusa, pa su se pojavila degradirana tla, osobito na padinama brežuljkaste južne Kine i Shantunga. U Velikoj nizini i u dolinama staložene su mlade naplavine, kojima se priroda mijenja prema osobinama klime i vodenih tokova, lokalnim uvjetima, mlađim prirodnim procesima (vjetrovi, poplave i sl.) i društvenim utjecajima. Najbolja su tla u južnoj Kini.

Preorana travna područja i mlada krčevinska tla nedavno kolonizirane Mandžurije relativno su plodnija. Dna kontinentskih suhih zavala pokrivena su pijeskom ili blokovima kamenja; na podnožju planina staložile su rijeke i potoci prostrane plavine. Ova su tla plodna, samo ako je osigurano natapanje, a to je dosad bilo u ograničenom opsegu.

Stanovništvo. God. 1953 izvršen je prvi popis stanovništva Kine. Veliki broj stanovnika (590,194.715) najznačajniji je element u prosuđivanju kineske stvarnosti. Od ukupnog broja stanovnika na svijetu jedna četvrtina otpada na Kineze.

Prijašnji su se podaci dobivali procjenama različitih ustanova (osobito pošte). Prva je procjena 1743 iznosila 150,700.000 st, 1840 računalo se sa 414,000.000 st., a 1920 sa 411,457.000 st. Popis 1953 pokazao je relativnu vrijednost ovih procjena, makar se one vršile i najsavjesnije. U prijašnjem dugom razdoblju kineske historije vršeni su popisi samo poreskih obveznika, pa se taj broj uglavnom kolebao između 40 i 60 milijuna. Prirast je kineskog stanovništva, i pored čestih katastrofa, neobično brz, pa će to u budućnosti još više izmijeniti odnos između Kine i ostalog svijeta. Prema podacima iz 1953 udio rođenih iznosio je 38%, a umrlih 17%, t. j. prirast od 21%; prema sadašnjem broju stanovnika K. dobiva svake godine 12—13 mil. novih građana. Njezino će se stanovništvo prema sadašnjem ritmu prirasta udvostručiti za manje od 40 godina. Ritam prirasta mogao bi se i ubrzati, jer smrtnost opada poboljšanjem životnih uvjeta. I pored teških stradanja u ratovima i revolucijama, broj je muškaraca veći (52%) od broja žena (48%). To je posljedica manje brige za žensku djecu, težih životnih uvjeta za žene i nemogućnosti iseljivanja muškaraca.

Srednja gustoća (61 na 1 km ²) dobivena je iz veoma različitih stvarnih podataka; na jednom kraju je Tibet sa 1 st. na 1 km ² , a na drugom primorske pokrajine Kiangsi i Shantung sa preko 450 st. na 1 km ² . I ove gusto naseljene pokrajine obuhvaćaju velik teritorij, a to znači, da su i njihove srednje vrijednosti izvedene iz različitih podataka. U Kini ima agrarnih krajeva, u kojima se gustoća penje gotovo do 1000 st. na 1 km ² (delte Yangtze, u Szechwanu u okolici Cantona i dr.).

Raspored stanovništva opravdava razlikovanje uže, prave ili naseljene Kine i unutrašnje, kontinentske, odnosno vanjske ili polupuste Kine. Pokrajine Mongolija, Tibet, Singkiang, Tsing-hai i Sikang obuhvaćaju 5,250.000 km ² ili 53% državnog prostora sa 17,305.000 st. ili 2,9% st., odnosno 3,3 st. na 1 km ² . Na preostalih 47% državnog prostora (uža Kina) živi 97,1% stanovništva ili 119 st. na 1 km ² . Ovo je izdvajanje izvršeno prema administrativnim međama 18 pokrajina uže Kine. Kad bi se granica bolje prilagodila stvarnim prilikama, pa bi se vanjskoj Kini pridružili prelazni teritoriji s manjom gustoćom od 10 st. na 1 km ² , na vanjsku bi polupustu Kinu otpadalo 6,2 mil. km ² ili 65% državnog teritorija sa 23 mil. st. ili 3,7% stanovništva, odnosno 3,5 st. na i km ² . Prema tome bi uža K. sa 3,5 mil. km ² , odnosno 35% nacionalnog teritorija imala 578 mil. st. ili 96,5% st., odnosno 165 st. na t km ³. Ova razlika najbolje odražava suprotnosti između dvije Kine: na jednoj strani gusto naseljena zemlja, a na drugoj golem gotovo pust prostor.J. Rć.

Kinezi pripadaju sinoidnom tipu mongolske rase, ali su surovije mongolidne osobine izražene u nježnijem tjelesnom ustrojstvu. Dijele se tjelesno u tri tipa: tip Hoangho u sjevernim provincijama, Mandžuriji i južnoj Mongoliji, visoka je rasta, tip Čankjang u srednjim provincijama visok je, ali nježnije građe od prvoga, a tip Čukjang na jugu niska je rasta (kratkoglav za razliku prvih dvaju dugoglavih). Kinezi su se još u davnini dali na poljodjelstvo i jedino im je ribolov (na morskoj obali i rijekama) dopunjavao prehranu. Oko ← 250 provedena je u Kini agrarna revolucija. Novi agrarni odnosi oblikuju se u malim, čak patuljastim seoskim posjedima, koji usprkos intenzivnoj i mučnoj obradbi nisu omogućili razvoj produktivnih snaga, pogotovu pokraj velikog porasta pučanstva. Usto je Kina oduvijek oskudijevala stokom, u prvom redu zbog posve nedostatnih pašnjaka (zemlja se sve jače iskorištava za biljne kulture). Poljodjelstvo je danas glavno zanimanje Kineza, a karakterizira ga: intenzivna obradba tla, vješto gnojenje (pretežno gnojnicom) i navodnjavanje. Na jugu Kine pretežu vrtne kulture (uz rižu), a prema sjeveru ratarstvo. Uglavnom se gaji riža, ječam, proso, pšenica, krumpir, čaj u vrtovima (i plantažama), a važno je i voćarstvo i sadnja dudova (za svilarstvo). Od tehničko-rukotvorskoga bilja, osim lana i konoplje, ističe se sezam (za sezamovo ulje), pa bambus (južno od 35°N). Poljodjelstvo nije u Kini omogućilo snažniji gospodarski razvoj uglavnom zato, što ljudsku radnu snagu nije dopunjala stoka. Plodno tlo omogućilo je sjedilački način života i bilo je temelj društvene organizacije. Razvijeno je svinjarstvo i peradarstvo (posebno gajenje fazana i paunova) u nekim provincijama, ima i nešto ovčarstva. Nedostatak stoke bio je uzrok, što nije došlo do viškova produkcije (pa tako nije dolazilo na pr. ni do ustanove ropstva). Gospodarstvo je stagniralo na stepenu patrijarhalnog zemljoposjeda, upućeno na ljudsku snagu obitelji i na često priprosto oruđe (vrsta rala i drugo oruđe za obradbu zemlje), no pored toga postojao je veoma umješan sistem gnojenja gnojnicom i napose navodnjavanja (pomoću crpala vode). Kako 85 % kineskog naroda živi na selu, socijalna struktura sela određuje život naroda. Sistem zemljišnog posjeda dugo je ostao patrijarhalan. Zemlja je u posjedu cijele obitelji, a te su dobrim dijelom zadruge (slične našima), ili čak u posjedu roda. Ima čitavih sela, u kojima nastavaju pojedini rodovi. Ali je bio razvijen i sustav zakupa i podzakupa zemlje od velikih i manjih posjednika, koji je uzrokovao neobičnu bijedu seljaka, zbog uobičajenih davanja u naravi zakupniku. Obitelj (zadružnu) kao gospodarski faktor učvršćuje njen moralni značaj. Razvijen i strogo držan kult (obiteljskih) pređa značajka je kineskoga naroda. U zadružnoj obitelji s muškim starješinom (jednim između braće najstarije generacije) na čelu sačinjavaju pokojnici ne samo trajnu zajednicu sa živima, već su oni i moralni stožer obitelji. Ljubav, pijetet i poslušnost djece prema roditeljima, često do krajnosti požrtvovno (napose kod ženske djece) poštovanje vrline su, koje se gaje u porodici. Kroz pokoljenja stvorila se tako u kineskoj porodici povezanost, koja je našla svoj izraz i u velikoj konzervativnosti, otpornosti i izdržljivosti naroda kroz stoljeća. О društvenim odnosima prije Konfucija (Kung-tse, 551—479) može se utvrditi, da se Kina oko ← 1200 ustalila kao plemenska federacija, temeljena na poljoprivredi. Osnov prekonfucijskog vremena je bunarski sistem Tsing-tien, organizacija krvnog srodstva, koja je devet obitelji jednog roda vezala u gospodarsku zajednicu: 900 jutara zemlje dijelilo se u 9 kvadrata po 100 jutara, 8 su dobili na obradbu seljaci, a deveti (u sredini) s bunarom se zajednički obrađivao; u doba feudalizma taj je dio pripadao vlastelinu. U ← VI st. već se pomalo raspadao taj sistem, ali u nekom ukočenom obliku zadržao se kroz čitavu kinesku povijest, pa i danas se još vide njegovi tragovi u ostacima zakupnog sistema. Konfucije pokušava sačuvati klanski sustav i na njemu izgraditi centralističku monarhiju, s jakom vladavinom božanskog vladara. Ta osobina kineske države sačuvala se do revolucije 1911. Konfucije nije mogao spriječiti raspadanje rodovske organizacije, ali je jačao državnu ideju. Budizam se postepeno uvlačio u zemlju i od I. st. se saživljavao s konfucijevstvom i tako utjecao na oblikovanje državne religije. On izvanjski preteže u Kini (hramovi, kipovi Budhe, oprema hramova, obredi i pribor za obrede). Pored toga jako je razvijen kult različitih specijalnih božanstava i polubožanstava (zaštitnika braka, sreće, književnosti, obrta i t. d.) i demona (granice nisu stroge). Od manjeg je značenja taoizam (osnivač Lao-tse ← 604 do ← 517), mistično učenje, koje je u početku pokazivalo revolucionarni zamah, a kasnije se rasplinulo u spekulacijama. U južnim krajevima proširio se islam, a na zapadu se razvija lamaizam. Značajan je i utjecaj kršćanstva u nekim krajevima Kine, gdje su se misije dobro održavale.

Kao i poljoprivreda, tako je i obrt, uglavnom, vezan na male proizvodne organizacije. Seosko rukotvorstvo na selu živi pod neobično teškim uvjetima. Žene predu i tkaju lan, pamuk (i svilu), pletu košare. Mnoge su se obitelji specijalizirale za izradbu određenih proizvoda. Nekoć razvijena narodna umjetnost i visok umjetni obrt sve se više gubi, što zbog nadiranja jeftinih industrijskih produkata, a što zbog siromaštva sela. Izrađuje se nešto i kakemona (slike za smatanje) na papiru i svili, kao i radovi lakom (negda čuveni i visoke umjetničko-obrtne vrijednosti, dalje raznovrsna keramika (napose porculan) za praktične i dekorativne svrhe (posude, figurice) i umjetnički tkane tkanine (napose na jugu). U toku svoje povijesti K. su primili poticaje iz kultura susjednih naroda, ali su u istoj mjeri i svoju kulturu predavali (naročito religiju, pismo, umjetničke proizvode i obrte) svim okolnim narodima; važniji su posrednici te ekspanzije bili i do danas su ostali Kinezi trgovci i obrtnici upravo poslovičnih trgovačkih svojstava, dovitljivi, često vanredni štediše, neumorni i uporni — sve značajke koje i inače obilježavaju većinu Kineza.

Pismo se dugim vijekovima razvijalo do posljednjega stadija sa neko 3000 različitih znakova nastalih od prvobitnih likova, stiliziranih objektata iz prirode i ljudskih rukotvorina, svakoga sa svojim značenjem (odnosno slogom, kako se čita).M. K.-N.

Gospodarstvo. U gradovima živi (1953) tek 78 mil. ili 13% st. Kinesko stanovništvo živi prema tome u golemoj većini (87%) na selu i okupljeno je u istočnom, nižem i za poljodjelstvo klimatski i pedološki pogodnijem dijelu državnog prostora.

Prema procjeni FAO-a (1950) na 1 ha obradive površine dolazi 1,6 radne snage, a to je 7 puta više nego u Njemačkoj. Kineski se poljodjelci zbijaju u ravnice; pristranke malo obrađuju zbog jake degradacije tla i nemogućnosti natapanja. Poljoprivredni se posjed osobito cijeni i vladajući su elementi nastojali prigrabiti što veće površine; na drugoj je strani ostajala masa bezemljaša. U poljoprivrednim pokrajinama Kine bilo je 94,049.000 ha (1946) obrađene zemlje podijeljeno na 63,220.000 posjeda, t. j. prosječno 1,5 ha po domaćinstvu. Posjedi su najmanji u plodnim pokrajinama Kiangsu i Kwangsi (0,8 ha) , a najveći u klimatski nepovoljnim Suiyuanu (5,6 ha) i Mandžuriji (5,2 ha) . Ovi podaci ne daju pravu sliku, jer su u račun uzeti i veliki posjedi, pa je prosjek relativno previsok. U nedavno koloniziranoj Mandžuriji prilike su povoljnije.

Bogataši nastoje povećati poljoprivredni posjed, a siromah ga mora zalagati. Otuda nastaju velike razlike. God. 1945 je 5% st. posjedovalo 50% obrađene zemlje, a 70% st. tek 20% obrađene zemlje. God. 1946. bilo je 40% posjednika, 25% poluzavisnih, 35% je obrađivalo tuđu zemlju.

Problem pravilne razdiobe poljoprivrednog posjeda rješavao se u kineskoj historiji nekoliko puta, pa se pribjegavalo čak i nekoj primitivnoj formi državnog socijalizma. Prema predratnim podacima bila je trećina posjeda ispod 0,65 ha; četvrtina 0,65— 1,33 ha, a tek je 8% prelazilo 3,4 ha. Sadašnja je vlada (1950) ukinula velike privatne posjede i nastoji postepenim udruživanjem (do 1955 oko 60% seljačkih gospodarstava) i moderniziranjem naći najpogodnije rješenje osnovnoga kineskog socijalno-ekonomskog problema.

Računa se, da je 12% (27% uže Kine) kineskog teritorija obrađeno, t. j. 1,203.600 km ², što iznosi 0,2 ha po 1 stanovniku ili 0,23 ha po jednom poljoprivrednom stanovniku. Stručnjaci smatraju, da se procent obrađenog zemljišta može povećati za 15%, ali ni to ne će riješiti osnovni agrarni problem. U Velikoj je nizini glavni dio obrađenog da Kine; to je uz strategijsko-političke razloge uvjetovalo prioritet i centralnu ulogu sjeverne Kine. Ovaj je središnji položaj pojačan mlađom kolonizacijom i obradbom mandžurskih ravnica.

Velike su površine obrađenog tla intenzivnim iskorišćivanjem i jakim ispiranjem degradirane. Stoke, koja bi dala potrebno stajsko gnojivo, nema, a nisu poznate ni savršenije agrotehničke mjere. Poljoprivredna su iskustva velika u izboru plodoreda, vrste kultura, a osobito u vrtlarstvu i voćarstvu.

Prinos relativno dobre žetve procijenjen je 1952 na 68,430.000 t neljuštene riže (116 kg na 1 st.), 18,130.000 t pšenice (31 kg na 1 st.), 51,520.000 t sekundarnih žitarica, pretežno kaolinga (vrsta sirka), prosa i dr. (88 kg na 1 st.), 9,520.000 t soje, 16,330.000 t krumpira i dr. K. proizvodi ¹/ ₃ svjetske žetve graha, a važne su i druge mahunarke. Različite vrste žita (uključujući i rižu) čine osnovu narodne prehrane. Riža, koja uspijeva u vlažnim dolinama južne Kine, ima količinom i hranjivošću najveće značenje. Pšenica se uzgaja uglavnom na Velikoj nizini. Od drugih prehrambenih kultura treba istaći gajenje šećerne trske (7,140.000 t 1952). Čaj je tradicionalna trgovačka kultura, ali danas ima na svjetskom tržištu ograničeno značenje. Gaji se na jugu i jugozapadu uže Kine (82.500 t 1952). Očito je, da gornji iznosi žetve ne mogu prehraniti golemo stanovništvo. Razvijeno je peradarstvo (1946 god. 191,652.000 kokoši, 56,187.000 pataka i 6,878.000 gusaka) i svinjogojstvo (oko 55,605.000 svinja 1946), ali je broj ostale stoke neznatan, uključujući i koze (17,859.000 god. 1946) i ovce (19,227.000 god. 1946), koje se uzgajaju u unutrašnjim krajevima. Stanovnici su uže Kine u prehrani pretežno vegetarijanci i ne piju mlijeka. U prehrani su svega 2% kalorija životinjskog podrijetla, a 80—85% kalorija daju kuhane žitarice.

Gajenje industrijskih biljki ima ograničeno značenje. Na prvom je mjestu pamuk s prinosom od 1,290.000 t (1952). Tradicionalno gajenje svilca važno je i dalje u gospodarstvu. Prinos čahura cijeni se na 218.900 t (1949), a sirove svile na 4504 t. K. je 1952 proizvela 300.000 t jute i 202.000 t duhana.

Mandžurske šume daju drvo za domaće potrebe. U sečvanskim šumama naročito je važan tung, od kojega se dobiva ulje (115.000 t 1948—49); tikovo se drvo cijeni za skupe prerađevine, a bambus na jugu pokriva sve potrebe.

K. je dosta bogata rudama. Osobito su velike rezerve ugljena (oko 283.537,000.000 t, ali to iznosi tek 1,5% svjetskih rezervi); proizvodnja jc 1954 iznosila svega 81,990.000 t ili 139 kg po stanovniku. Rezerve željeza relativno su skromne (oko 1.984,000.000 t), od toga su najvažnije u pokrajini Shansi (oko 300,000.000 t). Glavni su rudnici željezne rude Tayeh blizu Hankowa i u Mandžuriji. Važna su ležišta kaolina, na kojima se temelji industrija porculana. Nafta se dobiva u Szechwanu, južnoj Mandžuriji, Shensiu i Kansu-u (400.000 t 1954).

K. obiluje obojenim metalima i različitim rijetkim i skupim rudama. Rudnici kositra u Yunnanu dali su 4300 t (1949). Goleme su rezerve volframa, koji se izvozi., pa K. ima vodeći položaj (35% 1948) u svjetskoj proizvodnji volframa, a izgubila je vodeći položaj u antimonu. Važni su rudnici molibdena i bizmuta. Proizvodnja mangana znatno je opala. Veoma je promjenljiva proizvodnja boksita. Kinesko tlo vjerojatno obiluje i uranom. Rudno je bogatstvo glavni temelj, na kojem K. planira ekonomski razvoj.

Uz bogate rezerve ugljena K. raspolaže i velikim hidroenergetskim izvorima, ali je proizvodnja električne energije bila 1954 po stanovniku gotovo 12 puta manja od proizvodnje u Jugoslaviji.

Kineska je industrija prema domaćim potrebama vrlo malena. God. 1952 proizvedeno je 3,030.000 t sirova željeza i 2,170.000 t čelika, 4,730.000 t cementa i 480.000 t papira. Prerađeno je 4,600.000 bala pamuka, a to je glavni dio tekstilne industrije.

Teška metalna i cementna industrija razvijena je uglavnom u južnoj Mandžuriji (izgradili su je Japanci). Zbog spekulativnih kombinacija svjetskog kapitala s jeftinom radnom snagom i golemim kineskim tržištem razvila se u Shanghaiu tekstilna industrija. Ostali su industrijski centri sekundarne važnosti. Pored naslijeđenih industrija, K. nastoji razviti i nove grane industrije, pa će se najveće investicije vjerojatno ulagati u rudama bogatoj i centralno položenoj pokrajini Shansi.

Potrebe povlaštenih krugova pogodovale su razvoju finog i raznovrsnog obrta, koji je bio koncentriran u gradovima oko dvorova bogatih feudalaca. Umješni kineski trgovci znali su proširiti obrtničke proizvode po cijelom svijetu. Prodiranje inozemnih tvorničkih proizvoda, unutrašnje siromašenje i revolucije bili su na štetu osobito finom obrtu.

Poljoprivredna je proizvodnja slabo orijentirana prema tržištu. Brojno kinesko stanovništvo nema zasad ni kupovne snage ni potrebne unutrašnje organizacije. Domaći nemiri i bezobzirni napadi izvana ometali su razvoj međunarodne trgovine. Računa se, da je vanjska trgovina 1950 iznosila 1.190,000.000 $ ili oko 2 $ po stanovniku, a 1953 god. 3.000,000.000, odnosno 5 $ po stanovniku. Iz toga se vidi neznatan iznos međunarodne razmjene.

Proizvodnja čaja i svile opada. Izvoz čaja iznosio je 1895 god. 112.759 t, 1915 još 107.723 t, ali je 1948 pao na 16.420 t. K. nije znala iskoristili konjunkturu na međunarodnom tržištu. Analogno je pao i izvoz svile, jer zaostaloj proizvodnji konkurira u prvom redu Japan.

God. 1948 sudjelovale su USA u kineskom uvozu sa 48,40%, Indija i Pakistan sa 10,59%, Velika Britanija sa 8,04%, u izvozu je sudjelovao Hong Kong sa 31,44%, USA sa 20,06%, Indonezija sa 5,52%. God. 1953 išlo je 73% kineske vanjske trgovine u zemlje sovjetskog bloka, a ostali dio preko Hong Konga.

Promet. Za ocjenu kineskih prilika veoma je karakterističan promet. Radijus golemog prostora Kine iznosi do 5500 km, a vremenska je razlika između krajnjega istočnog i zapadnog dijela 4 ^h. Velikom prostoru treba dodati i potrebe golemog broja ljudi ( ¹/ ₄ čovječanstva). Stanovništvo je koncentrirano na manjem dijelu teritorija, pa bi oduzimanje prostora za prometne veze značilo ograničenje ionako skromnih životnih mogućnosti. Na drugom, većem dijelu teritorija živi malobrojno i relativno zaostalo i siromašno stanovništvo, pa bi tu trebala golema financijska i tehnička sredstva za uređenje prometa.

I pored duge historije i državne organizacije K. ima (1954) samo 143.000 km cesta ili 1 km na 4200 st., odnosno 1 km na 70 km ² (u Jugoslaviji 1 km na 306 st. ili 1 km na 5 km ²) . Znatan dio cestovne mreže otpada na duge magistrale, koje se slabo iskorišćuju, a spajaju veoma udaljene dijelove države (preko 400 km duga cesta iz Szechwana do Sinkianga i sovjetske granice, zatim cesta za Tibet dovršena 1955 i preko 1000 km u ralu uređene Burmanske ceste). Cestovna mreža u gusto naseljenim dijelovima Kine vrlo je rijetka i slaba. U krajevima, koji se natapaju, ceste su izgrađene na nasipima. Na jugu se uskim putovima kreću samo pješaci nosači, a na sjeveru uske dvokolice, koje također vuku ljudi. I ove je putove teško održavati, jer ih stanovništvo, gladno zemlje, često potkopava.

Premda je gradnja željeznica počela još 1876, K. je 1952 imala svega oko 23.000 km željezničkih pruga (do kraja 1957 vjerojatno će se povećati na 26.300 km), a to znači 1 km na 402 km ² ili i km na 24.000 st. (u Jugoslaviji 1 km na 22 km ² ili 1 km na 1463 st.). I željeznička se mreža uglavnom sastoji od dugih pruga, koje spajaju najvažnije dijelove državnog prostora (Peking—Canton 2300 km). Predviđa se gradnja usporedničke pruge trasom nekadašnje »svilene ceste« od Lanchowa prema zapadu (2800 km). Nedavno dovršena pruga kroz pustinju Gobi do grada Ulan Batora u Vanjskoj Mongoliji, odnosno do Ulan Ude na transibirskoj željeznici, skraćuje udaljenost od Pekinga do Moskve za 1000 km. Zasad je željeznička mreža najgušća u Mandžuriji, gdje su prve pruge gradili Rusi; željezničku su mrežu u Mandžuriji znatno dopunili Japanci, u vezi s općim ekonomskim, osobito rudarskim i industrijskim iskorišćivanjem.

U gusto naseljenim krajevima, osobito u južnoj Kini, pretežno se pješači, a teret se nosi. U zemlji, koja često strada od elementarnih nepogoda (suše, poplave, cikloni, potresi i sl.) međusobno je pomaganje različitih krajeva zbog velike udaljenosti nemoguće, pa je i broj žrtava od elementarnih nepogoda vrlo velik. Deve omogućuju ograničen promet kroz pustinjsko-planinske krajeve srednje Azije, a na hladnim visinama Tibeta ovu ulogu vrši jak.

Najgušće su naseljeni krajevi Kine rižina polja oko južnih kineskih rijeka, na kojima je živ promet brodicama; u svijetu nema kraja s analognom gustoćom riječnog prometa. Sjeverne rijeke imaju mnogo manje značenje. Kineski poljodjelac, koji je vezan za zemlju i autarkijsko gospodarstvo, malo je razvio pomorstvo.

U veoma prostranoj i prometno zaostaloj zemlji avion povezuje udaljene krajeve i pomaže organizaciji državnog života. Domaće nacionalno društvo održava veze između glavnih gradova i udaljenih pokrajina, a Sovjetsko-kinesko avionsko društvo održava veze između ove dvije države. Ostale međunarodne pruge idu preko Hong Konga i Shanghaia.

Gusto naseljeni i izrazito agrarni dio tvori samo 35% nacionalnog teritorija. Prije agrarne reforme 1950 bilo je 70—80% posjeda u rukama veleposjednika (oko 10% stanovništva), dok je 60% kineskih seljaka, koji su bili u najvećoj mjeri zaduženi, obrađivalo tuđu zemlju.

Kinezi iz Shantunga i susjedne Velike nizine kolonizirali su hladnu Mandžuriju (oko 10 mil. 1910 i 43,2 mil. 1940). Samo se 1927 preselilo u Mandžuriju oko 1 mil. ljudi; to odgovara godišnjem maksimumu (1913) cjelokupnog evropskog iseljivanja u Sjevernu Ameriku. Emigranti, pretežno iz južne Kine, naselili su se u velikim gradovima jugoistočne Azije, zagospodarili su i znatnim dijelovima tamošnjih rižinih polja, a manji je broj prešao preko oceana u Ameriku i Australiju. Radini, skromni i međusobno povezani, imali su Kinezi u emigraciji velike gospodarske uspjehe.

Golem broj stanovnika najveće je potencijalno tržište svijeta i daje važnu osnovu za industrijski razvitak. Velika rudna bogatstva i mnogi poljoprivredni proizvodi daju potrebnu sirovinsku bazu. Obrtnička tradicija, vrlo disciplinirana i brojna radna snaga čine treći važan element. Ali ima još mnogo, osobito specifičnih poteškoća. Nastojanja, da se izmijeni struktura poljoprivredno-konzervativne i zaostale Kine, te da se razvije napredna država, sigurno je jedan od najvećih društvenih događaja modernog vremena, pa će bez sumnje utjecati na ekonomsku strukturu svijeta. Golema radna snaga je glavni oslonac ovih nastojanja.

Naselja. U selima živi velika većina stanovništva Kine. Sela pojedinih pokrajina međusobno se znatno razlikuju. Kinez živi izolirano sa svojom porodicom. Kuće su sa dvorištima zatvorene, poredane na nasipima ili su okupljene na dijelovima, koji ne poplavljuju. U kući se podržava seljački individualizam i čuvaju porodične tradicije. Na jugu su seljačke stambene i gospodarske zgrade, kao i ograde dvorišta, izgrađene od bambusa, prema sjeveru postaje postepeno zemlja glavni građevinski materijal, a stočari polupustinjske unutrašnjosti žive pod kožnim šatorima. U lučkim gradovima (osobito Cantonu) i na plovnim rijekama južne Kine mnogo stanovništva stalno živi na brodicama. Redovito su loši životni uvjeti u kućicama, slabo građenim, oskudno namještenim, a na sjeveru slabo ugrijanim.

Karakteristike kineskoga grada najbolje se očituju u planu Pekinga. Centar i žarište života je dvor feudalca, odnosno cara. Prema ovoj jezgri vode glavni putovi i oko nje je grad redovito geometrijski raspoređen. Grad je, kako u planu, tako i u svojim funkcijama, ovisio u prvom redu o interesima i volji feudalaca. Ovo vrijedi i za sjedište religioznih i plemenskih poglavica u unutrašnjosti. Takav je tip grada vrlo star kod Kineza, a od njih su ga preuzeli i drugi krajevi Azije.

Prodiranje modernog života od polovice XIX. st. ogleda se osobito u gradovima, u kojima su stranci imali jači utjecaj. Golemi Shanghai (6,204.417 st. 1953) građen je prema planovima stranaca. Njegov prospekt nebodera ( Bund) podsjeća na američke gradove, ali u pozadini su bijedne kineske četvrti. Isto se može opaziti i u Hong Kongu (oko 2,340.000 st. 1955), koji je funkcionalno povezan s Kinom, premda je britanska kolonija.

Peking je poslije oslobođenja ponovo postao glavni grad i dobiva moderne četvrti (2,768.149 st. 1953). Nanking (1,020.000 st. 1950) ima također moderne četvrti, koje su znatno oštećene u toku borbe s Japancima. Amoy je poznat po lijepoj stranoj četvrti. Noviji gradovi Mandžurije uglavnom su uređeni pod utjecajem industrijskih potreba; u njima su tradicionalne osobine najslabije izražene. U primorskim se gradovima najbolje vidi moderni utjecaj.

Regije. Uža K., kojoj pripada i Mandžurija, nalazi se između kontinentske pustinjsko-planinske barijere i oceanske pučine. Nezdravi, vlažni i topli krajevi na jugu razlikuju se od uže Kine, pa zbog toga nisu ni privlačili Kineze. Ovako izoliran i za život relativno povoljan prostor stvorio je ideju o središnjem kraju svijeta.

Dok je pučina golemog oceana dobro izolirala Kinu, polupusto zaleđe bilo je ishodište čestih iznenađenja. Dodir konzervativnih i mirnih poljodjelaca s pokretnim i ratobornim nomadima, željnim boljeg života, značio je stalnu napetost. K. je radi obrane izgradila do 2450 km dug tvrđavski zid.

Vanjska se K. sastoji od surovih planinskih krajeva i niskih polupustinja. Rijetko stočarsko stanovništvo planinskih krajeva iskorišćuje skromne izvore velikog prostora. Život u niskim zavalama koncentriran je u natapanim oazama, koje su poređane na podnožju planina; na velikim prostorima između njih lutaju rijetki nomadi. Oazna naselja bila su uporišta na dugim karavanskim putovima (Kashgar, Yarkand, Khotan, Urumchi i dr.). U ovim centrima sakupljala su se znatna bogatstva, a to je ugrožavalo ionako labilnu ravnotežu i izazivalo međusobne sukobe. Međusobna su istrebljivanja najvjerovatnije uništila vrlo razvijenu kulturu Serinda, koja je cvala u Tarimskoj zavali od početka n. e. do kraja VI. st.

Za poljoprivrednu Kinu bilo je najsigurnije, da drži u svojoj vlasti golemo kontinentsko zaleđe. Dva su kraja bila tako međusobno vezana, da ih ni Veliki zid ni volja ljudi nisu mogli na dulje vrijeme odijeliti. Preko polupustinje K. je održavala glavne veze sa svijetom. Historijski važan put vezao je međusobno oaze na sjevernom podnožju južnoazijske planinske barijere ( Srednjoazijski koridor), pa je u užu Kinu ulazio donjom dolinom rijeke Hwanga, gdje je bilo žarište historijskog života Kine.

U ključnom prostoru oko donjeg toka rijeke Hwanga (pokrajina Shensi, a dijelom Shansi i Kansu) nalazi se praporno tlo, pa je taj kraj pogodan za razvoj poljoprivrede. Changan, nekadašnji Sian, bio je stoljećima ne samo centar ovoga kraja, nego i centar kineske države, pa je nadzirao važan put, koji je spajao užu Kinu s kontinentskim zaleđem. Degradacijom tla, otvaranjem novih putova i priključivanjem novijih krajeva, gubi ovo historijsko žarište svoju prevlast i ulogu.

Poljoprivredna vrijednost krajeva oko donjeg toka rijeke Yangtze pogodovala je centralnoj funkciji Nangkinga, ali je on bio nepogodan za nadzor nesigurne i važne granice prema kontinentskom zaleđu. Zbog toga Mongoli smještaju prijestolnicu u Peking, koji, premda leži ekscentrično, ima ipak neobično važan položaj. Tu se obalska nizina najviše približava kontinentskim pustinjama; to se iskoristilo za gradnju važnih vojničkih, a kasnije i trgovačkih putova (čaj), i za željezničku prugu Peking—Ulan Bator. Blizina i relativno duboko uvlačenje zaljeva Po Hai znatno povećava vrijednost ključnog položaja Pekinga. Kolonizacija i sadašnja uloga Mandžurije u gospodarstvu Kine povećali su također i značenje krajeva oko zaljeva Po Hai, odnosno Pekinga. To je najvažnija regija istočnoazijske fasade.

Velika nizina oko donjeg toka rijeke Hwanga i Yangtzea predstavlja poljoprivrednu jezgru i gusto naseljeni kraj Kine, koji daje u svom južnom dijelu najveći dio riže, a u sjevernom dijelu pšenice. Tu se uzgaja i najveći dio industrijskih biljaka, osobito pamuka. Na rubu ovog kraja razvili su se i najveći kineski gradovi.

U lako prohodnom pobrđu južne Kine doline su najvredniji dijelovi zemljišta. To je domovina starih kineskih zanata. Ksenofobni, ali za Kinu revolucionarni grad Canton, predstavnik je ovoga kraja.

Zavala Szechwan ( Četiri rijeke), donedavna prometno sasvim izolirana, ima veoma plodne dijelove (okolica grada Chengtu). Uređenjem prometa na rijeci Yangtze sjedište života prelazi u Chungking (1,620.000 st. 1953). God. 1950 Szechwan dobiva i prvu željezničku prugu (Chungking—Chengtu). U brdovitom Yunnanu održala su se stara plemena, koje je kineska kolonizacija bezobzirno potisnula u siromašnije krajeve. Yunnan je na glasu po svome rudnom bogatstvu, koje je privuklo i strance, te uvjetovalo gradnju željezničke pruge u Indokinu. Ovaj relativno zabačen planinski kraj dobio je naročito značenje probijanjem ceste prema Burmi u Drugom svjetskom ratu. Fukien na jugoistočnom primorju ima uz poluotok Shantung glavno značenje u pomorskom životu Kine. Otok Taiwan je prisno vezan s matičnom zemljom, pa to nisu mogle izbrisati ni tuđinske okupacije ni domaće razmirice.

Kina na moru. Iako K. ima oko 5300 km dugu i djelomično dobro razvedenu obalu, pomorski je život prema dugoj historiji i veličini nacionalne zajednice vrlo slab. Golemo je stanovništvo ostalo vezano za zemlju, živjelo je autarkijskim životom bez velikih mogućnosti da kupuje i prodaje. Široka oceanska pučina pogodovala je ovom izolacionizmu. Središta nacionalnog života bila su duž kontmentske fasade uže Kine ili u njenoj blizini. Poljoprivredna K. nije imala prometa ni trgovine, koji bi uvjetovali pomorski život.

Poluotok Shantung ( istočno od planina) sa dosta razvedenim obalama pogodovao je razvoju pomorstva. Shantung je staro kulturno žarište poljoprivredne Velike nizine i središte Konfucieva učenja. Preko Shantunga se vršila i ekspanzija u Mandžuriju. Santungški se pomorci broje među najbolje u Kini. Shantung je prirodni gat Velike nizine i pekingške okolice. Suprotni Kwantung ima analognu funkciju za Mandžuriju, a oba zatvaraju prirodnu luku Kine — prostrani zaljev Po Hai.

Dugi obalni pojas od ušća rijeke Yangtze do otoka Hainama dobro je razveden, pa je pogodovao razvitku obalne plovidbe. Iz ovog su kraja kineski pomorci naselili Taiwan, prešli na Filipinsko otočje, odlazili na Javu, a u XIV. st. doprli čak do Adena. S obalnog otočja u Formoskom prolazu ugrožavali su vješti gusari evropsku plovidbu.

Primorje Fukiena je reljefno odijeljeno od zaleđa. Još i sada oko 1200 km (zračne linije) duga obala nema željezničkih, pa ni drugih dobrih veza sa zaleđem. Veze s ostalom Kinom moraju se održavati zaobilaznim morskim putem.

Glavne su se kineske pomorske veze održavale s južnom i jugoistočnom Azijom, naročito iz Cantona u blizini ušća plovne rijeke Si, otuda je kopneni put vodio prema sjeveru preko niskog sedla Cheling (330 m). Prednosti položaja osigurale su mu u prvoj fazi evropskih pomorskih veza historijsku ulogu »vratiju Kine«. Loši postupci evropskih kolonijalista s jedne, a kineska zatvorenost i nepovjerenje (osobito kod poslovnih ljudi) s druge strane paralizirali su ulogu Cantona i pogodovali osnivanju (1841) i razvoju engleske kolonije Hong Kong. Analogne prilike bile su i u drugim lukama, u koje su strani pomorci djelomično prodrli. Brz razvoj i golema uloga Hong Konga, a još više Shanghaia (1843—1948 slobodna luka), koji se izbili među prva pomorsko-poslovna središta svijeta, svjedoče, kako su velike mogućnosti i potrebe pomorskog kineskog života. Shanghai je preuzeo ulogu pravih vrata zemlje.

Opći osvrt. Tradicionalna poljoprivredna K. bila je okružena kontinentskom pustoši i oceanskom pučinom. Privržena zemlji, branila se od nomadskog zaleđa. Kontinentska međa bila je sudbonosna za mir i opstanak državne zajednice, pa je najbolja sigurnost bila osvajanje i pacifikacija zaleđa.

Povećanje broja stanovnika, iscrpenost tla i goleme socijalne razlike uzrokovali su unutrašnje nemire i nametnuli potrebu emigracije i ekspanzije. Ovim je procesom Mandžurija uključena u kompaktan kineski prostor; kolonije po gradovima jugoistočne Azije postaju odlučan politički faktor.

Tragična iskustva u toku posljednjih 100 godina pokazala su, da je poljoprivredni izolacionizam neodrživ, da treba tražiti nove prostore i prihvatiti moderne inozemne metode rada. Uz liječenje iscrpene agrarne ekonomije, K. nastoji što uspješnije povezati ekonomske izvore vanjskog polupustog kraja, koji bi zbog rudnih bogatstava imao veliku ulogu u daljnjem razvitku zajednice. Ovim procesima stvara se uravnotežena i napredna državna zajednica, koja će dobiti odgovarajući odraz na moru i položaj u svijetu.J. Rć.

LIT.: H. Smitthenner, Chinesische Landschaften und Städte, Stuttgart 1925; G. B. Cressey, Chinas Geography Foundations, New York 1934; G. Wegener, Zentral- und Ostusien, Klutes Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1937; J. Sion, L'Asie des mousons. Géographie universelle, IX., Paris 1939; P. Gourou, La terre et Thomme en Extrême Orient, Paris 1940; L. D. Stamp, Asia. A Regional and Economic Geography, London 1944; V. G. East i O. H. K. Spate, The Changing Map of Asia, London 1950; G. B. Cressey, Asias Lands and Peoples, London 1952; P. Gourou, Asie, Paris 1953; J. E. Spencer, Asia East by South, New York 1954; G. B. Cressey, Land of the 500 Millions, New York 1955; B. Skrible, Veränderung der Volksdichte in China, Petermans geographische Mitteilungen, Gotha 1955; G. Folchler-Hanke, Die Chinesiche Volks-Republik. Geographische Rundschau, Frankfurt a/M 1956.

Hidrografija. U hidrografiji Kine ističu se četiri velika porječja: Amura, Hwanga, Yangtzea i Sia, dok se ostale samostalne rijeke mogu grupirati u hidrografska područja: 1. južne Mandžurije i sjeverne Kine, 2. jugoistočne Kine, 3. jugozapadne Kine i 4. neodvodno područje u unutrašnjosti.

Izvorište velikih rijeka nalazi se u visokom gorju u unutrašnjosti. Odatle one teku dubokim sutjeskama prema istoku i jugu. Neujednačen tok imaju rijeke u sredogorju Kine, a na mnogim mjestima imaju velik pad i tvore brzice. U donjem toku nanose rijeke obilje materijala (osobito Hwang) te su svojim nanosima sudjelovale u oblikovanju prostrane kineske nizine. Zasipanjem raste i delta Yangtzea (prosječno se obala pomiče prema pučini za 1 km u 43 godine). Otok Tsungming na ušću Yangtzea nastao je 620 kao pješčani prud, u danas ima 715 km ³ . Pad je u nizini neznatan; riječna se voda pomiče dolaskom novih vodenih masa iz srednjeg i gornjeg toka. Taloženjem se dubina korita postepeno smanjuje, pa se rijeke ograđuju visokim nasipima, koje treba povremeno povisivati ili graditi nove, da se spriječe poplave. Unatoč tome dešavaju se katastrofalne poplave. God. 1931 Yangtze je poplavio 88.000 km ² te je materijalno stradalo oko 25 mil. seljaka. Opasnost od visoke vode Yangtzea umanjena je time, što se ona odlijeva u jezerske zavale Tung Tinga i Poyanga. Hwang nosi mnogo manje vode, ali je zbog periodičkih promjena korita postao doista »jad Kine«. Koliko se zna, od <—602 Hwang je sedam puta promijenio svoj tok, pomičući svoje ušće na zračnoj udaljenosti od 575 km. God. 1494 Hwang je skrenuo k jugu koristeći ušće rijeke Hwai. S vremenom je Hwang povisio svoje korilo, tako da rijeka Hwai, ni nakon ponovnog skretanja Hwanga, ne dopire do mora, nego utječe preko jezera Hungtze u rijeku Yangtze. God. 1938 probio je Hwang nasipe te je poplavio 24.000 km ² . Tom je prilikom potekao dio vode prema jugoistoku i više Fengtaia spojio se s rijekom Hwai. Tako je nastala bifurkacija i miješanje vode triju rijeka. Novo korito Hwanga oduzelo je 8000 km ² obradive zemlje. Zbog toga su poduzeti radovi, da se Hwang ograniči na staro korito; to je uspjelo tek 1947.

Budući da je rijeci Hwai spriječeno normalno otjecanje prema moru, dolazi povremeno do velikih poplava. God. 1911 Hwai je opustošio 34.000 km ² . Da se ubrza otjecanje vode, projektirano je, da se rijeci Hwai ponovo otvori izravan prolaz do mora.

Jugoistočna K. dobiva ljeti dovoljne količine monsunskih kiša (1200—1800 mm) , te je i riječna mreža dobro razvijena, pa rijeke obiluju vodom. Sjeverozapadni dio prave Kine ima malo padalina (oko sjeverne okuke Hwanga ispod 400 mm) , pa ovdje ima malo rijeka; Hwang na 800 km donjeg toka nema ni jedan pritok. U Mandžuriji se količina padalina smanjuje prema zapadu na 400—600 mm, ali je zbog nižih temperatura ishlapljivanje smanjeno, pa je riječna mreža u Mandžuriji dobro razvijena. Sjeverne kineske rijeke zimi su zaleđene; u porječju Hwanga 1 — 2 mjeseca, a u Mandžuriji 3 — 5 mjeseci.

Oko donjeg Yangtzea ima nekoliko velikih plitkih jezera, koja sezonski veoma mijenjaju opseg. Jezera Tung Ting i Poyang imaju ljeti površinu 5000 — 6000 km ², a zimi su njihove zavale gotovo suhe. Usto njihovi pritoci nanose velike količine materijala te se jezera brzo zatrpavaju. Zbog oskudice obradiva tla u tako gusto naseljenoj zemlji, odvodnjivanjem jezera mogle bi se dobiti velike površine obradiva tla, ali bi se njihovim presušivanjem snizila i razina podzemne vode, pa bi bili ugroženi kanali, koji služe za plovidbu i navodnjivanje. Glavna su jezera i regulatori vodostaja rijeke Yangtze.

U visokim i suhim kotlinama u unutrašnjosti formirale su se od otopljene vode ledenjaka rijeke, koje svršavaju u jezerima. Najdulja je rijeka Tarim, koja završava u jezeru Lop Nor. Kako je rijeka mijenjala svoj tok, tako je i njezin jezerski završetak mijenjao položaj, te se u posljednje doba jezero Lop Nor premjestilo za nekih 50 km na jug. U istočnom Tibetu, gdje ima nešto više padalina, stvorile su se jače rijeke; tu je glavno izvorišno područje indokineskih i kineskih rijeka. Inače su najbolje navodnjeni rubovi kotlina na podnožju gorja, pa su tu nastale oaze.

Unutrašnja plovidba razvijena je uglavnom u srednjoj i južnoj Kini. Sam Yangtze izvanredan je plovni put, kojim plove morski brodovi 1635 km (do Ichanga). U tome može se s njime usporediti samo Amazona, ali je Yangtze veličinom prometa mnogo nadmašuje. Brojni plovni pritoci i jezera, koja su s rijekom u vezi, tvore golem plovni sustav, koji je upotpunjen mnogim kanalima. Kanali često nadomještaju ceste, pa ima malo sela, koja su bez takve veze. Kanali su većinom jednostavno građeni i malog su kapaciteta s brojnim primitivnim ustavama. Neki su plovni samo za visokog vodostaja, a kanali u blizini mora samo za visoke vode. Oni služe i za navodnjivanje.

Riječni sustav Sia manje je razvijen, ali se po prometnoj ulozi može usporediti s Yangtzeom. Oba su porječja vezana još u III. st. izgrađenim kanalom, koji spaja rijeku Kwei (pritok Sia) s rijekom Siang (pritok Tung Tinga). Taj se put malo upotrebljava; mnogo živahniji promet vrši se rijekom Peh do niskih prijevoja Ta Yu Linga (300 m) i Chelinga (330 m), preko kojih se dolazi do rijeka Kan i Siang (u porječju Yangtzea). U doba, kad je Canton bio glavna ulazna luka Kine, odvijao se ovim rijekama i prijevojima golem promet na putu prema Pekingu. Nakon uspostave obalne plovidbe do sjevernih kineskih luka, a pogotovu nakon izgradnje željeznice Canton—Hankow, promet je znatno pao, no još uvijek ima veliku lokalnu važnost, osobito preko prijevoja Chelinga.

Plovidba na Hwangu malog je opsega zbog kolebanja vodostaja i promjenljivosti toka. Mnogo veću važnost imao je nekoć Veliki (prije Carski) kanal, koji vodi od Tientsina do Hangchowa, dug 1400 km. Kanal je započet ← 540, a dovršen 1320. Izgrađen je zato, da olakša prijevoz riže iz područja Yangtzca u sjevernu Kinu i u prijestolnicu države. Kanal prelazi preko Hwanga i Yangtzea. U kanalu je između dva usporedno izgrađena nasipa razina vode viša od okolne nizine.

Danas je kanal zapušten, neki su dijelovi zimi posve suhi, a prometu služi samo kod Tientsina i na jugu.

Na pograničnim rijekama Argunu, Amuru i Ussuriju glavni promet vrše sovjetski brodovi, a kineska plovidba ima samo lokalnu važnost. Plovni su i pritoci Sungari i Nonni.

Podaci o duljini plovnih rijeka i kanala veoma se razilaze. Po F. A. Fangu plovno je 7400 km za parobrode, 28.000 km samo za teglenice, a 50.000 km za sampane; ukupno ima u Kini oko 85.000 km plovnih rijeka i kanala.

Plovidba se u Kini vrši preko brzica i plitkih rijeka, koje bi se drugdje u svijetu smatrale potpuno nepodesne za plovidbu. Oblici brodova i splavi savršeno su prilagođeni lokalnim prilikama. Tradicionalan tip kineskog broda su sampani. Preko brzica Yangtzea, između Ichanga i Chungkinga, treba sampan gotovo mjesec dana, dok parobrod prevaljuje taj put za 4 dana. Kineski brodari svladavaju veoma vješto brzice i pličine, no ipak su na brodovima česte avarije. Prijevozni su troškovi neobično niski, samo je promet vrlo spor. Splavi su katkad duge do 100 m, a prevoze više tisuća drvenih trupaca.

Na većim rijekama vrši se promet morskim i riječnim parobrodima te običnim i motornim teglenicama. Najveći brodovi dosežu 15.000 brt. Putnički promet vrši se pretežno parobrodima, a teretni džunkama i sampanima. Prevozi se najviše riža, drvo, ugljen, sol, čaj i ulje.

Plovidba na kineskim rijekama bila je dopuštena stranim brodovima od 1858, najprije samo do ugovornih luka, dok su se ostali plovni dijelovi smatrali unutrašnjim vodama. Do kraja XIX. st. otvara se za plovidbu stranih brodova sve veći broj rijeka i jezera. Kako se razvijala parobrodska plovidba, tako je rasla i konkurencija između britanskih, francuskih, japanskih, američkih i njemačkih parobrodarskih društava. Budući da su strane države imale na Yangtzeu naoružane brodove, postao je on de facto internacionalna rijeka. God. 1877 osnovano je prvo kinesko parobrodarsko društvo. Između dva svjetska rata jačala je kineska flota, a učešće kineske momčadi i stručnog osoblja na stranim brodovima bilo je sve veće. Pobjedom narodne revolucije stvoreni su konačno uvjeti za potpunu nacionalizaciju brodarstva u kineskim vodama.

Plovni kanali služe redovno i za navodnjivanje, ali za tu svrhu postoji i mnoštvo malih kanala. U pravoj je Kini navodnjeno 20 mil. ha, najviše južno od Chin Ling Shana i rijeke Hwai. U pojedinim pokrajinama juga navodnjuje se gotovo polovica obrađene površine. U delti Yangtzea ima 40.000 km kanala za odvodnjivanje i kanaliziranih rijeka, pa je to područje nazvano kineskom Nizozemskom. Blizu mora su polderi 1—2 m iznad morske razine, a djelomice i ispod nje; zaštićeni su u duljini od 200 km, od Woosunga do Hangchowa, dvostrukim nasipom, koji je građen od VII. st. Kantonska delta ima jednako razvijenu mrežu kanala. Ingeniozan sustav kanala izgrađen je u Crvenoj kotlini, pa je nizina oko Chengtua osobito navodnjena. Kanali se ovdje opskrbljuju najviše iz rijeke Min, na kojoj je izgrađena brana kod Kwanhsiena. Mreža kanala za navodnjivanje ili odvodnjivanje iznosi oko 320.000 km.

U planinskim krajevima kineske rijeke imaju golemu hidrauličku snagu, ali je ta do danas veoma malo iskorištena. Povoljnije su prilike jedino u Mandžuriji, gdje su na rijekama Sungari i Yakı izgrađene velike brane s akumulacionim jezerima. Na Sungariu stvoreno je akumulacijsko jezero kod Yungkia, koje po veličini (4000 km ²) ide u najveća na svijetu, a na rijeci Yalu jezero Supung nedaleko od Antunga.

LIT.: J. Sion, Asie des Moussons, I. Géographie Universelle, Paris 1928; J. E. Spencer, Trade and Transshipment in the Yangtze Valley. The Geographical Review, New York 1938, 28; G. B. Cressey, Géographie humaine et economique de la Chine, Paris 1939; D. Stamp, Asia, London 1944.Z. D.

Historija. Po predaji, kineska historija počinje otprilike prije 5000 godina, a prve su države nastale naseljavanjem nomadskih plemena u plodnim dolinama velikih rijeka. Prvi vladari, kojima se pripisuju izumi raznih kulturnih dobara (stočarstva, gradnje kuća, upotrebe vatre i pisma i t. d.), mitske su ličnosti; za jednoga od njih se tvrdi, da je uredio kalendar i gradio riječne i morske brodove, da unaprijedi trgovinu. Najstariji tragovi ljudskog života na području Kine potječu iz kvartara, iz drugog međulednog doba: u Chou-Kon-Tienu kod Pekinga nađeni su ostaci skeleta većeg broja individua ( Sinanthropus Pekinensis), koji kulturno idu u stariji paleolitik. Neolitik (← III. tisućljeće) dao je nekoliko veoma važnih kultura (kultura Yang-shao u Honanu, maritimna kultura u području Žutog mora i kultura crne keramike u Shantungu). U ← II. tisućljeće ide početak brončanog doba i utemeljenje nasljednih dinastija. Najstarije su historijske dinastije Hia (otprilike ← XVIII. do ← XV. st.) i Shang (otprilike ← XV. do ← XI. st.). Sigurniji historijski podaci počinju, međutim, tek potkraj ← II. tisućljeća za vlade dinastije Chou (← 1122 do ← 249), koja je vladala državom u dolini rijeke Hwang; kasnije su granice države proširene do rijeke Yangtze, Szechwana i mora. U to su vrijeme postavljeni temelji kineske kulture; to je doba uspona kineske filozofije (Konfucije, Mence, Lao-tse, Tchuang-tse). Potkraj ← V. st. počinje slabljenje centralne vlasti i država se raspada na više pokrajina. Ujedno započinje razdoblje unutrašnjih borba, koje traju dva i pol stoljeća: iz njih izlazi kao pobjednik dinastija Ts’in (← 256 do ← 2o6). Shih Huang Ti (← 246 do ← 210) pokorava male vladare i dijeli državu u 36 pokrajina, kojima upravljaju namjesnici, uvodi jedinstvene mjere i zakone, dovršava (radi obrane od Huna) izgradnju Velikog zida i osvaja neka područja. Za njegove vlade došlo je do progona učenjaka i spaljivanja filozofskih knjiga. Poslije njegove smrti izbio je ustanak (← 209 do ← 206), njegov je nasljednik ubijen, a za vladara se proglasio voda pobunjenika Liu Pang, osnivač dinastije Han (← 206 do 220). Jaka je centralna vlast ponovno uspostavljena, izvršena je upravna reforma i donesene odredbe о polaganju ispita za činovničke službe. Dinastija Han vodila je velike ratove i proširila državne granice u Koreji i Centralnoj Aziji. Za vladanja Kwang-voutia (I. st.) izgrađena je mornarica, koja je sudjelovala kod osvajanja Cochinchine. Suvremeni izvori spominju u to vrijeme i veoma razvijeno piratstvo na Kineskom moru. Širenje države dovelo je do značajnog razvoja trgovine, uspostavljanja prvih trgovačkih veza s Mediteranom i velikog kulturnog napretka. Iz Indije prodire budizam, ponovno se proučava klasična kineska filozofija, a literatura doživljava nov uspon, koji među ostalim uvjetuje i pronalazak papira (oko god. 100). Za cara Wang Manga (9—23) izvršene su znatne socijalne reforme: konfiscirani su veliki posjedi i izvršena nova podjela zemlje, maksimirane su cijene i zabranjena prodaja robova. Ti su reformni pokušaji, međutim, propali: god. 18 izbio je veliki socijalni pokret, nazvan ustanak »ljudi s crvenim obrvama« i car je svrgnut. Ustanak je uskoro ugušen. Druga pobuna, koja je zauzela još veće razmjere, bio je ustanak Žutih turbana (druga polovica II. st.). Velike unutrašnje borbe i provale nomada dovele su u početku III. st. do slabljenja i raspada države Han na više država. Budizam se u to vrijeme širi po cijeloj Kini, te zauzima vodeće mjesto u čitavom kulturnom životu zemlje. Tri najveće države bile su: Wei na sjeveru, Wu u dolini rijeke Yangtze i Sha u Szechwanu. Osim njih nastaje i niz drugih manjih državica južno od rijeke Yangtze, koje su formirala nomadska plemena Mongola i Turaka i na taj je način K. kroz tri stoljeća rasparčana. Potkraj VI. st. započinje pod dinastijom Sui ponovno ujedinjavanje zemlje, koje se dovršava za vladanja Taitsunga, osnivača dinastije Tan (618—907). Centralna je vlast opet ojačala, provedene su reforme u upravi, a državne su granice proširene osvajanjima. U VII. st. velika kineska vojska uz pomoć flote od 500 brodova izvršila je invaziju Koreje; kombinirana japansko-korejska flota (400 brodova) poražena je i Koreja je došla pod vlast Kine.

Bitka na rijeci Talas (351) bila je prvi i jedini sukob između predstraža dviju velikih sila: kineske i arapske. Iako ta bitka nije imala nikakvih političkih posljedica, za kulturni razvoj Arapa ona je bila od golemog značenja: preko kineskih zarobljenika došlo je poznavanje izradbe papira u Samarkand. Usporedo s osvajanjima novih područja u Tibetu i Turkestanu naglo se razvija privreda i kultura (akademija Hanlin), usavršava se obrt i uspostavljaju trgovačke veze s Japanom, Indijom i Ceylonom. Kineske džunke plove od Kantona do Eufrata, Inda i Adena, a arapski trgovci otvaraju svoju koloniju u Kantonu. Izumljeni su papirnati novac i štampa i već u VIII. st. izlaze u Kini prve novine na svijetu ( Prijestolničke vijesti), koje su izlazile tisuću godina. Visok razvoj dostiže u to vrijeme slikarstvo i kazalište, a osobito pjesništvo (najveći kineski liričar Li Tai-po). Potkraj VIII. st. dolazi do naglog političkog slabljenja države zbog ustanaka i borba za vlast, na prijestolju se smjenjuju slabi vladari iz raznih dinastija sve do druge polovice X. st., kad za dinastije Sung (960—1279) centralna vlast ponovno ojača. Konfucijanizam dobiva svoj konačni oblik, a utjecaj budizma jača. Vladari dinastije Sung vodili su teške borbe s plemenom Kidani (Kitani), kome su bili prisiljeni plaćati danak (907—1123), a zatim sa Kin Tatarima (Zlatnim Tatarima), koji su potisnuli Kidane i zauzeli kraj sjeverno od rijeke Yangtze (1115—1237). Tako je dinastija Sung praktički vladala samo južnom Kinom. Da ojača državu, Vang An-ši (1021—1086) je proveo radikalne socijalne reforme i uveo neku vrstu opće vojne obaveze. Umjetnost i kultura kineskog Srednjeg vijeka dostižu u to doba vrhunac, utemeljuju se slikarske akademije i proizvodi se prvi porculan, U XIII. st. provaljuju u Kinu Mongoli pod Džingis kanom. U savezu s dinastijom Sung vode Mongoli borbe s Tatarima i osvajaju Peking (1215), glavni grad dinastije Kin. Za Kublaj kana protjerana je 1279 dinastija Sung, a cijela je Κ., došavši pod vlast Mongola (mongolska ili Yüan dinastija, 1280—1368), ušla u sklop goleme države, koja se prostirala od Crnog do Kineskog mora. Ta je činjenica omogućila širenje kineske trgovine, koja kopnenim i pomorskim putovima prodire i u najudaljenije krajeve mongolske države. U to vrijeme dolazi u Kinu prvi srednjovjekovni evropski putnik Marko Polo. Islam prodire sve jače u Kinu, iako i dalje njegovo značenje zaostaje za značenjem budizma. Obrt doživljava znatan razvoj, a velike manufakture porculana proizvode i za izvoz. Izgrađuje se t. zv. Carski kanal od Hangchowa do Pekinga. Razvija se brodogradnja za potrebe osvajanja Kublaj kanovih, koji je poduzeo dvije neuspjele invazije u Japan (1273 i 1281), pomorsku ekspediciju na Javu (1293) i nekoliko vojnih pohoda na Burmu (1277, 1284 i 1287). Za vladanja njegovih nasljednika jača otpor protiv mongolske vlasti, stvaraju se tajna društva za borbu protiv Mongola i 1348 počinje ustanak pod vodstvom Chuan Yuan Changa, osnivača dinastije Ming (1368—1644). Nakon borbe, koja je trajala dvadesetak godina i u toku koje je K. bila opustošena, Mongoli su protjerani i djelomice pokoreni, a Veliki zid je izgrađen u svom današnjem obliku. Nakon učvršćenja centralne vlasti u državi i sređivanja unutrašnjih prilika započinju ponovo osvajački pohodi kineskih vladara, koji su pokorili Koreju, Anam i Ceylon i vodili mnoge borbe s Mongolima. Za vladanja dinastije Ming izgrađena je jaka mornarica, a K. se prvi put javila kao pomorska sila. Kineska je flota u XV. st. izvršila tri značajne pomorske operacije: 1405 je vodila borbe u Indijskom oceanu, pokorila Ceylon (1407) i prisilila ga na plaćanje danka; 1412—16 i 1430—31 kineske su pomorske ekspedicije stigle do Adena i istočnoafričke obale. U to vrijeme se kineski trgovci nalaze već na Filipinima, a dolaze i u Australiju. U početku XVI. st. portugalski su trgovci uspostavili trgovačke veze s Kinom i otvorili svoju bazu u Macau, najstarijoj evropskoj koloniji u Kini. Tim časom otvara K. svoja vrata evropskim utjecajima i u njezinoj povijesti počinje Novi vijek. S trgovcima su došli i misionari i time započinje postepeno širenje kršćanstva u Kini. U XVII. st. opada vlast dinastije Ming, a unutrašnje borbe i ustanke (pokret vjerske sekte bijelog lotosa) iskoristili su vladari Mandžurske države, koja se od kraja XVI. st. razvijala kao sve jači protivnik Kine. Nakon osvajanja Koreje i dužih borba u Kini, protjerana je dinastija Ming i Kinom je zavladala mandžurska dinastija Tsing (1644—1911). Za carevanja Kang-hia, jednog od najvećih vladara povijesti (1662—1722), završeno je osvajanjem Taiwana (1683) pokorenje čitave Kine. U XVII. i XVIII. st. osvojeni su Tibet, Unutrašnja i Vanjska Mongolija i Turkestan, a Anam, Burma i Koreja postale su vazalne države, koje su Kini plaćale danak. Za vladanja Kien-lunga (1736—95) K. je postigla svoje najveće teritorijalno proširenje. U okviru borba za proširenje granica došlo je i do sukoba s Rusima na rijeci Amur, te je 1689 u Nerčinsku sklopljen rusko-kineski ugovor, prvi ugovor Kine s jednom evropskom državom. Tridesetak godina kasnije sklopili su Rusi s Kinom ugovor u Kiahti (1727), koji im je dozvoljavao otvaranje trgovačke kolonije i crkve u Pekingu. Potkraj XVII. st. počinje u Kinu sve jače prodirati evropski utjecaj. Za Portugalcima došli su Holanđani i Englezi, koji su ubrzo počeli potiskivati sve ostale. Iz Kine se u to vrijeme izvozi čaj, svila i pamuk, a uvozi industrijska roba i opijum iz Indije. Da spriječe sve veći evropski utjecaj, koji je bio nužna posljedica trgovine, kineski su vladari nastojali ograničiti trgovinu. God. 1757 zabranjen je evropskim trgovcima ulaz u Kinu, izuzev Kanton. Ovo ograničavanje, a osobito zabrana uvoza opijuma, dovelo je do t. zv. Opijumskog rata između Engleske i Kine (1839—42). Mirom u Nankingu K. je bila prisiljena ustupiti Engleskoj Hong Kong i otvoriti evropskoj trgovini 5 luka (Kanton, Amoy, Foochow, Ningpo i Shanghai). Slabost Kine iskoristile su USA, Francuska, Belgija i Švedska, da dobiju trgovačke koncesije. Težnja za proširenjem koncesija i pitanje daljnjeg uvoza opijuma doveli su do novog rata Engleske i Francuske protiv Kine (1856—60); K. je morala ugovorom u Tientsinu (uz neke druge koncesije) dozvoliti evropskoj trgovini potpunu slobodu. Rusija je u to vrijeme dobila od Kine i neke teritorijalne ustupke (lijevu obalu Amura). Sve veća eksploatacija radne snage, korumpiranje uprave i popuštanje strancima, bili su povod mnogih ustanaka, u toku kojih su opustošena golema područja Kine. Najveći je bio ustanak vjerskog pokreta Taj Ping, koji je ugušen tek 1864, uz pomoć trupa, koje je engleski pukovnik Gordon formirao od evropskih pustolova. U XIX. st. sasvim je oslabila vlast dinastije i K. je došla potpuno pod utjecaj stranih sila. Zbog teških socijalnih prilika dolazi do masovne emigracije Kineza, koji se kao jeftina radna snaga naseljuju po otocima Pacifika i u USA. Proces modernizacije ide veoma sporo: strani kapital otvara prve željezničke pruge i telegrafske linije, započinje reorganizacija vojske i izgradnja mornarice. Pošto je K. bila prisiljena odreći se Anama u korist Francuske (1885) i Gornje Burme u korist Engleza (1886), došla je u sukob s Japanom zbog Koreje. U ratu 1894—95 bila je poražena i mirom u Shimonosekiu morala je priznati »nezavisnost« Koreje, koja je ubrzo došla pod utjecaj Japana. Osim toga, morala je ustupiti Japanu Taiwan, otoke Pescadores, poluotok Liaotung i platiti veliku ratnu odštetu; na intervenciju Rusije, Francuske i Njemačke vraćen joj je, međutim, Liaotung. Slabost Kine nastojale su iskoristiti i ostale zainteresirane države i dobiti nove koncesije i područja u Kini. Njemačka je uzela u zakup Kiaochow (1898) i Tsingtao, Rusija Port Artur i Liaotung i iznudila dozvolu za gradnju mandžurske željeznice, Francuska je okupirala Kwangchowan, a Engleska Weihaiwei. Kad je car Kuang-sü, u želji da sređenjem unutrašnjih prilika spriječi i dalje komadanje Kine, 1898 pokušao provesti reformu u zakonodavstvu, srušen je državnim udarom. Posljedica toga bio je novi val nezadovoljstva i ustanak tajnog saveza I-ho-tuan (Savez za pravdu i slogu), poznat kao Bokserski rat (1900). Cilj je ustanka bio protjerivanje stranaca iz Kine. Uz intervenciju stranih sila (Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Austrije, Italije, USA i Japana) ustanak je ugušen i K. je morala platiti golemu ratnu odštetu i dati nove koncesije. Rusija je iskoristila ovu priliku da se učvrsti u Mandžuriji. Time je ugrozila interese Japana, što je dovelo do Rusko-japanskog rata (1904—05), koji je značio učvršćenje Japana u Koreji i Mandžuriji. Zbog sve veće opasnosti od stranih sila, koje su prijetile da raskomadaju Kinu, i zbog nezadovoljstva u zemlji, carska je vlada bila prisiljena početi sa provođenjem nekih reforma: obećan je saziv Narodne skupštine, reformira se uprava, otvaraju se škole i šalju studenti na studije u inozemstvo, većinom u Japan. Međutim, te reforme nisu mogle zaustaviti sve jači republikanski pokret na čelu sa Sun Yat-Senom; cilj je pokreta bio uspostava republike, socijalne reforme i protjerivanje stranaca. God. 1911 je izbila revolucija i 14 provincija proglasilo je u Nankingu republiku. Pregovori sa zapovjednikom carskih četa Yüan Shi-kaiem doveli su do kompromisa; car je abdicirao, a Yüan Shi-kai je postao predsjednik republike. Ubrzo je došlo do novih sukoba i Yüan Shi-kai uvodi diktaturu i raspušta parlament, u kome je većinu imao Kuomintang, stranka Sun Yat-Sena. Posljedice unutrašnjih borba bile su odcijepljenje Tibeta i Vanjske Mongolije od Kine. Japan iskorištava slabost Kine; po izbijanju Prvog svjetskog rata okupira njemački posjed Tsingtao i postavlja Kini »21 zahtjev«, kojim traži velike privredne i političke koncesije. Ostale sile, koje su bile zainteresirane u Kini, nisu se zbog rata mogle usprotiviti prihvaćanju japanskih zahtjeva i K. je bila prisiljena da veći dio zahtjeva prihvati. God. 1917., nakon novih unutrašnjih sukoba, K. je ušla u rat na sirani Antante. Po svršetku rata K. je na konferenciji u Versaillesu uzalud pokušavala, da se japanskim teritorijalnim zahtjevima u Kini i koncesijama stranih sila ne udovolji. Na konferenciji u Washingtonu 1922 Japan je bio prisiljen odreći se većeg dijela svojih zahtjeva i povući svoje trupe iz Kine. Unutrašnje borbe u Kini trajale su, međutim, i dalje, a uz vlade u Pekingu i Kantonu postoji i niz lokalnih vlada u sjevernoj Kini, koje su formirali generali i koje vode međusobne borbe. Do sve većeg utjecaja dolazi Kuomintang, koji je 1923 sklopio sporazum sa SSSR-om i počeo iz Rusije dobivati ratni materijal i vojne stručnjake (Sun Yat-Senov savjetnik Borodin). God. 1924 formirana je Ujedinjena fronta s Kineskom komunističkom partijom, koja je osnovana 1921. Nakon smrti Sun Yat-Scna vodstvo je Kuomintanga preuzeo Chiang Kai-shek, pitomac novoosnovane vojne škole u Whampoau. Istodobno je u unutrašnjim borbama u sjevernoj Kini sve veću vlast stjecao Chiang Tso-lin. God. 1926 započela je, pod zapovjedništvom Chiang Kai-sheka, uspješna ofenziva Kuomintanga na sjever s ciljem ujedinjenja Kine; 1927 su zauzeti Nanking i Shanghai, a 1928 Peking. Kad je Chiang Tso-lin pao žrtvom atentata, njegov se sin Chiang Hüe-liang pokorio vladi u Nankingu. Nakon zauzeća Shanghaia došlo je do sukoba između Kuomintanga i komunističke partije i do raspada Ujedinjene fronte; istodobno se povukao iz Kine Borodin i ostali sovjetski savjetnici i instruktori. Kineske komunističke trupe prešle su najprije u Honan, a zatim u Kiangsi i Fukien. God. 1931 Svekineski kongres sovjeta u Kiangsiu osniva Svekinesku sovjetsku vladu na području, koje je nastavalo oko 9 mil. stanovnika; na čelu te vlade bio je Mao Ce Tung. God. 1931—34 kuomintanške su trupe poduzele više ofenziva i uspjele potisnuti Kinesku crvenu armiju, koja se morala (u legendarnom Velikom maršu) povući na sjeverozapad. Tu je u Yenanu formirana nova komunistička država. Građanski je rat nastavljen do 1936, kad je sklopljen sporazum, po kojem je kineski sovjetski teritorij dobio naziv Pogranično područje, a vlada tog područja Specijalna vlada pograničnog područja, dok se Kineska crvena armija prozvala Osma operativna armija. U međuvremenu je Japan nastavio s prodiranjem u Kinu. God. 1931 Japanci su zauzeli Mukden, a 1932 proglasili »nezavisnost;« satelitske države Mandžukuo na području Mandžurije. Intervencija Lige Naroda nije donijela rezultata, osim što je Japan istupio iz Lige Naroda. Primirje, do kojeg je došlo 1934, trajalo je do 1937, kad je Japan ponovo napao Kinu; bez formalne objave došlo je do novog kinesko-japanskog rata. Zahvaljujući modernom naoružanju, Japan je ubrzo postigao velike uspjehe. Do 1941 osvojio je velik dio zapadne Kine i sve velike luke, čime je K. potpuno blokirana. Kuomintanška se vlada povukla u Chungking, odakle je nastavila upornu borbu, dok je Osma operativna armija vodila gerilski rat u pozadini. God. 1940 formirali su Japanci u Nankingu projapansku vladu na čelu s Wang Ching-weiem. Nakon napadu Japana na Pearl Harbor(1941) prestale su u Kini veće operacije. Ulaskom SSSR-a u rat protiv Japana 1945 počelo je gonjenje poraženih Japanaca. Nakon kapitulacije Japana produžuje se građanski rat u Kini i kuomintaške trupe počinju prodirati u sjevernu Kinu (zauzeće Yenana u ožujku 1947) i Mandžuriju, koju je držala Osma operativna armija. Napredovanje kuomintanških trupa traje do ljeta 1947, kad je započela velika ofenziva Narodnorevolucionarne armije; pobjeda u velikoj bitki kod Suchowa (studeni 1948) osigurala joj je vlast u čitavoj sjevernoj Kini, a u travnju 1949 prešla je u širokoj fronti rijeku Yangtze. Dana 21. IX. 1949 proglašena je u Pekingu Narodna republika Kina, donesen je privremeni ustav i formirana centralna vlada. Nešto kasnije zauzet je Chungking, a Chiang Kai-shekova se vlada povukla na Taiwan. U ožujku 1950 razbijene su posljednje kuomintanške snage u Kini. U proljeće 1954 održani su izbori za Nacionalni kongres, koji je 20. IX. 1954 donio ustav.

LIT.: K. S. Latourette, The Chinese, their History and Culture, 1934; T. A. Bisson, Japan in China 1938; P. M. A. Linebarger, The China of Chiang-K'ai-Shek, 1941; F. B. Eldridge, The Background of Eastern Sea Power, 1948.V. Mi.

Državno uređenje. Jedna od najstarijih monarhija svijeta, K. je postala republiku 1912. Otad je prošla kroz dugi period unutrašnjih borba i anarhije. Pod utjecajem i uz pomoć Japana, Mandžurija se odvojila od Kine 1932, a 1937 imperijalistički Japan je napao Kinu, zauzeo deset kineskih pokrajina s najvažnijim gradovima: Pekingom, Shanghaiem i Nankingom, i tamo postavio vladu, koja je bila pod njegovom kontrolom. Vlada Chiang Kai-sheka povukla se tada u Chungking. Kinezi nisu mogli da zaustave napredovanje Japanaca, ali ni oni nisu mogli doći do odlučnog uspjeha. K. je 1941 objavila rat Osovini i borila se u Burmi na strani Saveznika. Poslije kapitulacije Japana Kini su vraćeni svi teritoriji, koje joj je neprijatelj oduzeo. Ali je definitivni poraz neprijatelja razbio jedinstvo političkih stranaka, koje je dotle postojalo, i K. je ponovo ušla u građanski rat. Antagonizam između Komunističke i Nacionalističke partije, koji je dotle prigušivala opasnost od zajedničkog neprijatelja, razbuktao se ponovo i jače nego prije. Komunisti su u drugoj polovini 1948 i u 1949 pod vodstvom Chou En-laia zauzeli cijelu Kinu, a vlada Chiang Kai-sheka povukla se na Taiwan.

Od 21. IX. do 1. X. 1949 održano je u Pekingu prvo zasjedanje Kineske narodne konzultativne konferencije. U njoj su bili predstavljeni: Komunistička partija Kine, sve demokratske stranke i grupe, narodne organizacije svih krajeva, Narodnooslobodilačka armija, nacionalne manjine, patriotski demokratski elementi i kineski iseljenici.

Ta je konferencija proglasila stvaranje Narodne Republike Kine i normirala je njeno privremeno ustavno uređenje. Propisi 0 tome uređenju formulirani su u Općem programu Narodnog političkog konzultativnog savjeta Kine i Osnovnom zakonu Centralne narodne vlade Narodne Republike Kine.

Prema tim aktima, NR Kina je »država nove ili narodne demokracije«. Ona »ostvaruje diktaturu narodne demokracije na čelu s radničkom klasom, osnovanu na savezu radnika i seljaka, koja ujedinjuje sve demokratske klase i sve nacionalne manjine Kine«. Proglašeno je načelo, po kome sva vlast u NR Kini pripada narodu, i po kome su narodne skupštine i organi narodne vlasti svih stepena organi, preko kojih narod ostvaruje državnu vlast. Organizacija svih tih organa izvedena je na bazi načela demokratskog centralizma.

Vrhovni organ državne vlasti postala je neposredno izabrana Svekineska narodna skupština. Do izbora Svekineske narodne skupštine funkcije najvišeg organa vršila je Kineska narodna politička konferencija pod imenom Kineskog narodnog političkog konzultativnog savjeta. Taj je Savjet bio nadležan da donosi osnovne propise о Centralnoj narodnoj vladi, da bira Savjet Centralne narodne vlade i da na nj prenese pravo vršenja državne vlasti.

Savjet Centralne narodne vlade bio je sastavljen od predsjednika, šest potpredsjednika, generalnog sekretara i 50 članova. Glavne su nadležnosti toga Savjeta bile da donosi i tumači državne zakone i uredbe; određuje državnu administrativnu politiku; predstavlja državu u međunarodnim odnosima; potvrđuje, ukida i mijenja međunarodne ugovore; rješava о ratu i miru; odobrava državni budžet i završni račun; daje amnestiju i pomilovanje; ustanovljava i dodjeljuje odlikovanja, medalje i počasna državna zvanja; imenuje i smjenjuje diplomatske predstavnike.

Savjet Centralne narodne vlade postavljao je Državni administrativni savjet kao najviši organ državne uprave; Narodni revolucionarni vojni savjet kao najvišu vojnu vlast; Vrhovni narodni sud kao najviši sudski i Narodno javno tužilaštvo kao najviši nadzorni organ u zemlji. Tako je Savjet Centralne narodne vlade postao zakonodavni, a u znatnoj mjeri i upravni organ.

Do izboru lokalnih narodnih skupština njihove su poslove vršile mjesne konferencije predstavnika svih slojeva stanovništva. Predsjednika, potpredsjednika i glavno upravno osoblje raznih administrativnih jedinica i raznih provincijskih i gradskih vlada postavljao je i smjenjivao, na prijedlog Državnog administrativnog savjeta, Savjet Centralne narodne vlade.

U Općem programu Narodnog političkog konzultativnog savjetu bila su postavljena i osnovna načela društveno-ekonomskog uređenja NR Kine: poništeni su svi privilegiji stranih država u Kini; konfisciran je privatni kapital i postao svojina države; ukinut je feudalni i polufeudalni sistem zemljovlasništva. Privreda nije sva socijalizirana. Predviđeni su sektor državne privrede, koji ima socijalistički karakter; sektor zadružne privrede, koji ima polusocijalistički karakter i sektor privatne privrede. Proglašeno je načelo ravnopravnosti žena s muškarcima u političkom, ekonomskom, kulturnom i društvenom životu, a i načelo, po kome svi narodi u Kini uživaju jednaka prava i vrše jednake obaveze. Za krajeve, gdje prevladavaju nacionalne manjine (ima ih oko 60) pripisana je lokalna autonomija s autonomnim organima raznih nacionalnosti u skladu s brojem stanovništva i veličinom kraja. Nacionalne manjine imaju slobodu svojih jezika, te u održavanju svojih običaja, tradicija i vjerskih uvjerenja.

Dana 20. IX. 1954 na prvom Svekineskom kongresu narodnih zastupnika u Pekingu, kao prvoj izabranoj Svekineskoj narodnoj skupštini NR Kine, koja je zamijenila funkciju dotadašnje privremene skupštine, t. zv. Narodnog političkog konzultativnog savjeta, usvojen je prvi Ustavni zakon, koji je zamijenio dotadašnje privremeno ustavno uređenje.

U uvodu toga Ustava, koji ima programatsko-politički karakter, izložen je ustvari program kineske Komunističke partije i kineske Revolucije, koji je pravno formuliran u I. glavi. Tu su od naročitog značenja odredbe: da je NR Kina narodnodemokratska država kojom rukovodi radnička klasa i da se ona zasniva na savezu radnika i seljaka; da sva vlast u NR Kini pripada narodu; da je K. jedinstvena, mnogonacionalna država; da su sve narodnosti jednake; da se ima postepeno ukinuti sistem eksploatacije i izgraditi socijalističko društvo; da su sredstva za proizvodnju zasada još državna, zadružna, individualna i kapitalistička. Ovo posljednje znači, da u K. još nije likvidiran kapitalistički sektor privrede i pored jasno izraženog klasnog karaktera političkog sistema. Takav privredni sistem uvjetuje sadašnje objektivne privredne i druge prilike u K. Iz mnogobrojnih odredaba Ustava, koje imaju programatski karakter, jasno međutim proizlazi da to stanje ima da bude samo privremeno.

Svekineski kongres narodnih predstavnika je najviši organ vlasti u zemlji i ima zakonodavnu funkciju vlasti. Kongres imenuje predsjednika i potpredsjednika Republike; na prijedlog predsjednika Republike imenuje predsjednika Državnog vijeća (vlade), a na prijedlog predsjednika Državnog vijeća postavlja i njegove članove, koji čine izvršni organ Svekineskog kongresa narodnih predstavnika. Uporedo uz Svekineski kongres narodnih predstavnika ostaje i politička organizacija Narodnog političkog konzultativnog savjeta, koja »ujedinjuje sve nacionalnosti, demokratske klase, demokratske stranke i grupe, narodne organizacije, prekomorske Kineze i druge rodoljube demokrate«.

Svekineski kongres narodnih predstavnika sastaje se jedamput godišnje, a u međuvremenu njegovu funkciju vrši, u zajednici s predsjednikom Republike i s Državnim vijećem, Stalni komitet, izabran iz sredine Svekineskog kongresa. Ovaj komitet, među ostalim, sprovodi izbore za Svekineski kongres i saziva njegovo zasjedanje, vrši nadzor nad radom Državnog vijeća, Vrhovnog suda, Vrhovnog tužioštva; ukida odluke i normativne akte Državnog vijeća, koji su protivni Ustavu, zakonima i uredbama; mijenja i ukida nezakonite odluke pokrajinskih organa, organa autonomnih pokrajina i gradova, koji su podčinjeni centralnoj vlasti; uglavnom vrši i ostale kompetencije Svekineskog kongresa, kad ovaj ne zasjeda, a kad zasjeda, onda mu podnosi izvještaj o svome radu.

Predsjednik Republike, u suglasnosti s odlukom Svekineskog kongresa ili njegova Stalnog komiteta, proglašava zakone i uredbe, postavlja i smjenjuje predsjednika, odnosno potpredsjednika Državnog vijeća, ministre, predsjednike komiteta i komisija i generalnog sekretara Državnog vijeća; postavlja i smjenjuje potpredsjednika i članove Državnog komiteta obrane; dodjeljuje odlikovanja i počasne titule, proglašava pripravno stanje, mobilizaciju i ratno stanje. Predsjednik Republike ujedno je i predsjednik Državnog komiteta obrane; to znači i šef oružanih snaga. Zastupa državu u međunarodnim odnosima.

U slučaju potrebe, predsjednik Republike saziva Vrhovni državni savjet, u koji pored predsjednika Republike, ulaze predsjednik Stalnog komiteta i predsjednik Državnog vijeća. Za sve svoje dužnosti predsjednik Republike odgovara Svekineskom kongresu narodnih predstavnika.

Državno vijeće sastoji se od predsjednika, potpredsjednika, ministara, predsjednika komiteta i komisija i generalnog sekretara. I Državno vijeće odgovara Svekineskom kongresu, a kad on ne zasjeda, Stalnom komitetu.

Ustavom određene pokrajine, autonomne pokrajine i gradovi direktno su podređeni centralnoj vlasti. Ove se pokrajine dijele na autonomne oblasti, okruge, autonomne okruge, gradove. Okruzi i autonomni okruzi dijele se dalje na općine, autonomne općine i sela. Gradovi, direktno podređeni centralnoj vlasti, dijele se na rajone. I autonomne oblasti dijele se na okruge, autonomne okruge i gradove.

U pokrajinama, koje su direktno podređene centralnoj vlasti, okruzima, gradovima, gradskim rajonima, općinama i selima, postoje lokalni kongresi narodnih predstavnika, iz kojih se opet formiraju lokalni stalni komiteti i vijeća kao lokalni organi narodne vlasti.

Poslanike Kongresa narodnih predstavnika pokrajine, gradova direktno podređenih centralnoj vlasti, okruga i gradova podijeljenih na rajone biraju narodni kongresi nižih teritorijalno-administrativnih jedinica, a poslanike Kongresa, narodnih predstavnika gradova koji nisu podijeljeni na rajone, gradskih rajona, općina i sela neposredno biraju glasači. Pravo glasa ima svaki muškarac ili žena s navršenih 18 godina. Svi ovi narodni kongresi potpadaju pod kontrolu onih organa, koji su ih izabrali, i tako Ustav NR Kine od 1954 daje toj velikoj državi visok stupanj jedinstvenog i centraliziranog rukovodstva.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica yuan, u toku revolucije potpuno devalviran. Nova novčana jedinica jen min piao (PBS), narodni dolar. Odnos prema USA-$: 1 USA-$ — 23,130 PBS, odnosno 100 PBS = 0,0432 USA-$.I. Be.

Mjere. U Kini se upotrebljavaju razni sistemi mjera. Stare su mjere bile različite u pojedinim pokrajinama. Stoga su 1914 zakonom uvedene standardne mjere, koje su imale iste nazive kao i stare, ali su bile određene za cijelu zemlju. Posebnim sporazumom s Velikom Britanijom određene su posebne vrijednosti uobičajenih kineskih mjera u odnosu prema engleskim mjerama. Ovako određene mjere upotrebljavaju se u kineskim lukama. Od 1929 zakonski je uveden metrički sistem mjera, koji se u Kini naziva Internacionalni univerzalni sistem mjera. Metričke jedinice dobile su nazive starih kineskih mjera, koje su po veličini najbliže analognim metričkim jedinicama, uz dodatak kung (opći) ispred naziva (na pr. kung ho) .

Standardne mjere. Za težinu: 1 liang (tael) = 10 ts’una (ch’ien) = 100 fena = 1000 lia = 10.000 haoa = 100.000 ssua = 37,301 g, 1 chin (catty) = 16 lianga = 596,816 g, 1 tan (picul) = 100 china = 59,68 kg; za tekućinu: 1 tou = 10 shenga = 100 koa = 1000 shoa = 10,3547 l, 1 hu = 5 toua = 51,77 l, 1 tan (shih) = 10 toua = 103,547 l, 1 yin = 20 toua = 207,09 l; za dužinu: 1 ch’ih - 10 ts’una = 100 fena = 1000 lia = 10.000 haoa — 320 mm, 1 pu — 5 ch’iha = 1,6 m, 1 chang = 2 puta = 10 ch’iha — 3,2 m, 1 yin = 100 ch’iha = 32 m, 1 lyi = 180 changa = 576 m; za površine: 1 mow = 60 kvadratnih changa = 614,4 m ² 1 kvadratni chang = 100 kvadratnih ch’iha = 10,24 m ²; 1 kvadratni ch’ih = 10,24 dm ² , 1 kvadratni pu = 25 kvadratnih ch’iha = 2,56 m ² , 1 ch’ing = 10° mowa = 6000 kvadratnih changa = 6,1440 ha, 1 kish = 0,25 mowa = 1,54 a, 1 ching = 1/60 mowa = 1/6000 ch’inga = 12,33 m ²

Metrički sistem. Za težinu: 1 kung fen =10 kung li 100 kung hao = 1000 kung ssu = 1 g; 1 kung chin =10 kung liang = 100 kung chien = 1 kg; 1 kung tung = 10 kung tan = 100 kung heng = 1000 kg; za tekućine: 1 kung ho (kung sheng) = 1 l, 1 kung tou = 10 l, 1 kung tan = 1 hl, 1 kung ping = 1000 l, 1 kung ke = 0,1 l, 1 kung shao = 0,01 l, 1 kung ts’o — 0,001 l; za dužinu: 1 kung fen = 1 cm, 1 kung ch’ih = 1 m, 1 kung yin = 100 m, 1 kung li = 1 km; za površinu: 1 pin-fan kung fen = 1 cm ², 1 pin-fan kung ch’ih = 1 m ² , 1 pin-fan kung chang = 1 a, 1 pin-fan kung ch’ing = 1 ha, 1 pin-fan kung li = 1 km ²; za obujam: 1 li-fan kung fen = 1 cm ³ , 1 li-fan kung ch’ih = 1 m ³.

Mjere prema sporazumu. Za težinu: 1 liang (tael) = 4/3 ounce avoirdupois = 10 ch’ien = 37,7994 g, 1 chin (catty) = 4/3 pounds avoirdupois = 16 lianga = 604,79 g, 100 china = 1 tan (picul) = 60,479 kg; za tekućine: 1 cheng = 10 koa = 1,031 l, 1 tou = 10 shenga = 10,31 l; za dužinu: 1 ch’ih = 14,1 incha = 10 ts’una = 100 fena — 35,814 cm, 1 chang = 10 ch’iha = 3,58 m; za površinu: 1 mow = 1/6 acrea — 674,4750 m ².Č. M.

EKONOMSKA STRUKTURA

Posjedovni odnosi u kineskoj poljoprivredi bili su bolno pitanje za svih ranijih kineskih režima. Relativna prenapučenost, odnosno koncentracija stanovništva u dolinama oko velikih rijeka, gdje su se mogla vršiti navodnjavanja, dovela je do jakog usitnjavanja posjeda. Pored toga, ti sve sitniji posjedi, a u vezi s jakim porastom stanovništva, nisu redovito ni bili vlasništvo onih, koji su ih obrađivali. Davanje zemlje u vremenski zakup bila je vrlo raširena forma agrarnih odnosa. Najamnine za takvu zemlju bile su vrlo visoke i seljacima je ostajalo vrlo malo od njihova rada. Intenzivnija obradba i veći prinosi samo su povećavali zakupnine, koje su određivali veleposjednici.

Narodna revolucija je ukinula sve zakupničke i slične odnose i proglasila princip, da zemlja pripada onome, koji je stvarno obrađuje. Ali kako je teško racionalno obrađivati usitnjene posjede — iako sada sav prinos pripada seljacima — pristupilo se osnivanju zadruga, koje će omogućiti upotrebu suvremenih strojeva i drugih agrotehničkih mjera i koje će seljaka bolje povezati s tržištem. Već je osnovano preko 100.000 seljačkih zadruga; do 1960 izvršit će se kolektivizacija najvećeg dijela poljoprivredne proizvodnje.

Proizvodnja ugljena, koja čini osnovicu kineske energetike, porasla je od 23,4 mil. t u 1933 na 52,6 mil. t u 1943, a 1954 na 82,000.000 t. Proizvodnja sirovog željeza porasla je od 600.000 t u 1933 na 100.000 t u 1943 i na 3,030.000 t u 1954. Proizvodnja čelika od 30.000 t u 1933 penje se 1943 na 1,200.000 t, a 1954 na 2.170.000 t. Visoke peći i čeličane se proširuju, a nove podižu, naročito u Mandžuriji, gdje su već Japanci bili udarili temelje crnoj metalurgiji i gdje postoji dovoljno i željezne rude i ugljena pogodnog za koksiranje. Shenyang (Mukden) i Pinkiang (Harbin) razvili su se u jaka industrijska središta. Područje Anshana pretvara se u golem kombinat industrije i preradbe željeza. I Sinkiang bi imao postati vrlo jak centar kineske metalurgije, jer su tamo otkrivena bogata nalazišta raznih ruda. God. 1952 proizvodnja nafte iznosila je 140.000 t, 1953 god. 200.000 t, a 1954 popela se na 400.000 t. Nafte se našlo i u Yunnanu i u Sinkiangu. Naftovod ide do Lanchowa, gdje se podiže rafinerija. Jedna se rafinerija podiže i u Shanghaiu na bazi uvezenih sirovina. Svoj udio u sovjetsko-kineskom društvu SSSR predaje Kini i tako je eksploatacija i preradba nafte isključivo u rukama Kine. Proizvodnja elektroenergije porasla je od 600 mil. kWh 1933 na 2,5 milijarde 1943, a 1954 dosegla je 10,8 milijarde kWh. Strojeva za obradbu metala proizvedeno je 1954 god. 13.513 komada. Cementa, s obzirom na intenzivnu građevinsku djelatnost, proizvedeno je 1954 god. 4,730.000 t. Postojeće se tvornice proširuju, a nove podižu u predjelima, gdje je stambena i industrijska izgradnja naročito intenzivna. Proizvodnja papira dosegla je 1954 god. 480.000 t. Tvornica papira u Cantonu bit će najveća na Dalekom Istoku.

Naročito je razvijena industrija pamuka. God. 1954 izrađeno je pamučnog prediva za 4,6 mil. bala. Vrlo je jaka tekstilna manufaktura, ali i industrijska preradba hvata sve više maha. U Sikingu je stavljena u pogon nova predionica od 50.000 vretena. Podižu se još 4 tekstilne tvornice, svaka sa 100.000 vretena i po 2500 tkalačkih stanova, koji su oko sredine 1955 započeli s proizvodnjom.

God. 1953 započeo je rad na 173 velika industrijska objekta. Ukupno će se za trajanja Petogodišnjeg plana podignuti 600 modernih tvornica. Velika tvornica automobila u Shenyangu već je dovršena, a isto tako i novo brodogradilište u Wuehangu. Velika tvornica električnih strojeva u Pinkiangu već proizvodi uređaje za hidrocentrale u sjevernoj Kini. Tvornica transformatora u Shenyangu već proizvodi transformatore i za velika električna postrojenja (po sovjetskim nacrtima i pod sovjetskom kontrolom). God. 1955 dovršeni su i prvi kineski avioni. Pored toga, znatno je razvijena i ratna industrija.

Za kemijsku industriju podižu se tvornice sintetičnog kaučuka i proširuju tvornice aluminija u Fushunu. Naročita se pažnja obraća proizvodnji umjetnog gnojiva s obzirom na intenzifikaciju poljoprivrede.

Vanjska trgovina. Podaci о vanjskoj trgovini Narodne Republike Kine ne mogu se usporediti s podacima od prije rata, jer onda u sklopu Kine nije bila Mandžurija, važno područje za izvoz mnogih proizvoda. Pored toga, podaci о poslijeratnom izvozu i uvozu Kine objavljuju se sa zakašnjenjem i ne obuhvataju sve potrebne elemente.

God. 1937, prije japanske invazije, K. je uvezla strane robe za 335 mil. USA-$, a izvezla za 257 mil. USA-$. Pasiva trgovačke bilance od 80 mil. USA-$ nije stvarala neki poseban problem, jer je na platnu bilancu djelovao znatan priljev deviza, koje je slala brojna kineska emigracija.

Predratna K. izvozila je mnogo uljarica. Pored toga, K. je bila i velik izvoznik jaja, naročito u tekućem stanju. U izvozu svinjske dlake K. je imala monopolni položaj. Bio je i jak izvoz prirodne svile, naročito iz pokrajine Shantung. Izvozile su se i znatne količine nekih ruda, u prvom redu volframa, u kojem je K. imala dominantan položaj.

Od izvoza prije Drugog svjetskog rata 87 mil. dolara išlo je u zemlje današnjeg sterlinškog bloka. U zapadnu Evropu išlo je 72 mil. dolara. Države Sjeverne Amerike, prvenstveno USA, apsorbirale su 72 mil. kineskog izvoza; Južna Amerika, Afrika i Australija 15 mil., a države južne i jugoistočne Azije uvezle sıt za 15 mil. dolara kineskih proizvoda. SSSR i sve države istočne Evrope preuzele su te godine 10 mil. dolara kineske robe.

Kod kineskog uvoza 102 mil. dolara otpada na sterlinški blok, 94 mil. na zapadnu Evropu, 54 mil. na Sjevernu Ameriku; na Južnu Ameriku, Afriku i Australiju 9 mil., a isto toliko i na države južne i jugoistočne Azije. SSSR i države istočne Evrope plasirale su u Kinu 15 mil. dolara razne robe.

Poslije Drugog svjetskog rata situacija se bitno izmijenila. God. 1952 uvezeno je razne robe za 1200 mil. dolara, a izvezeno za 950 mil., tako da je trgovačka bilanca bila pasivna za 250 mil. dolara. K. je rekvirirala znatne količine zlata, koje su imali privatnici, i tim je zlatom pokrivala pasivu na tržištu u Hong Kongu. U trgovini Kine sada su na prvom mjestu SSSR i zemlje istočne Evrope; one su plasirale u Kinu 950 mil. dolara svojih proizvoda ili gotovo 80% ukupnog kineskog uvoza, a preuzele su iz Kine ili preko nje 625 mil. dolara, t. j. oko 70% kineskog izvoza. Sterlinški blok izvezao je u Kinu 195 mil. dolara robe, a od nje preuzeo 221 mil. Zapadna Evropa sudjelovala je u kineskom uvozu sa 31 mil. dolara, a u njenu izvozu sa 44 mil. USA, Kanada i Meksiko sudjeluju 1952 u kineskom uvozu sa 1 mil. dolara. To je rezultat ekonomskog bojkota, što su ga USA provodile prema Kini. U kineskom izvozu te tri zemlje sudjelovale su sa 29 mil. dolara. Južna Amerika, Afrika i Australija uvezle su iz Kine u 1952 robe za 18, a izvezle za 15 mil. dolara. Južna i jugoistočna Azija sudjelovale su u kineskom izvozu sa 2, a u uvozu sa 4%.

Izvoz iz sterlinškog bloka i uvoz u nj u prvom je redu uvoz i izvoz iz Hong Konga. U poslijeratnom periodu Hong Kong je bio posrednik između Kine i drugih zemalja. Posrednička uloga Hong Konga u trgovini s Kinom došla je najjače do izražaja 1951. Od ukupnog honkonškog izvoza u 1951 (4433 mil. honkonških dolara), u Kinu je išlo 1604 mil. God. 1952 izvoz iz Hong Konga pada na 2899 mil., a 1953 na 2733 mil. dolara. Od toga je na Kinu otpalo 1952 god. 520, a 1953 god. 540 mil. honkonških dolara. Do smanjenja izvoza u 1952 i 1953 na jednu trećinu izvoza iz 1951 došlo je zbog strogog ograničenja izvoza strategijskog materijala, koje su USA nametnule i drugim državama. Uvoz Hong Konga iz Kine pao je od 4870 mil. honkonških dolara 1951 na 3779 mil. 1952 i 3873 mil. 1953. Međutim, uvoz iz Kine, ostao je za sve ove godine između 830 i 863 mil. honkonških dolara.

Moskovska konferencija 1952 dala je Kini priliku, da zaključi trgovačke ugovore i aranžmane s mnogim državama. Višak izvoza nad uvozom, što ga je K. postigla u trgovini sa zapadnim zemljama, upotrebljen je za nabavku industrijske opreme iz SSSR-a i drugih zemalja istočne Evrope preko količina, koje je mogla platiti svojim izvozom ili dobivenim kreditima. Zbog zaoštrenja krize oko Taiwana 1954—55 kineski se uvoz i izvoz odvija posredovanjem SSSR-a i država istočne Evrope.

Čitava vanjska trgovina NR Kine stoji pod državnom kontrolom. Zaključeni su trgovački ugovori ne samo sa SSSR-om i državama istočne Evrope, nego i s drugima. Neki su ugovori posve kompenzacioni. Na pr. ugovor sa Сeуlonom zaključen je na 5 godina; Ceylon godišnje dobavlja Kini 50.000 t kaučuka u zamjenu za 270.000 t. riže i za neke druge proizvode. Trgovina s Japanom nije još uspostavljena. Japan je prije Drugog svjetskog rata 18,3% svog izvoza plasirao u Kinu i Mandžuriju, pa je ovo tržište za njega od vitalnog značenja.

Lučki sistem. Shanghai je bio ne samo dominantna luka Kine nego i jedna od najprometnijih luka Dalekog Istoka. Gotovo svi brodovi, koji su plovili u Japan ili iz njega, svraćali su i u Shanghai, jer je u njegovoj luci za linijske brodove uvijek bilo robe. On je bio na putu da postepeno eliminira Hong Kong, koji je K. uvijek smatrala kao strano tijelo na svom teritoriju. Druge kineske luke zaostajale su mnogo iza Shanghaia. Dugogodišnja japanska okupacija a kasnije neka vrsta embarga za kineske luke, smanjila je njegovo značenje i težište prometa provizorno prebacila na Hong Kong.

U sjevernom dijelu Žutog mora ima veće značenje luka Tientsin na rijeci Hai, jer je ona spajala Peking s morem. Međutim, Tientsin je mogao primiti samo brodove do 3000 brt. Stoga se pristupilo gradnji nove luke Tangku na samom ušću rijeke Hai. Ova će luka moći primati i brodove do 10.000 brt. Luka je predana prometu potkraj 1954 i ona će imati prvorazredno značenje u prometu sjeveroistočne Kine, naročito u oblasti Pekinga. Na suprotnoj obali povraćena je Kini luka Talien , koju su decenijama držali Rusi, Japanci i Sovjeti. Talien ima moderne lučke uređaje, mehanizaciju i skladišni prostor i glavna je uvozna i izvozna luka za čitavu Mandžuriju, čak i najbliža veza s morem za jedan dio istočnog Sibira. Stoga će biti tranzitna luka i za SSSR.

Željeznička mreža Mongolije spojena je 1955 sa željezničkom mrežom NR Kine. Time je za neka područja Sibira i Mongolije otvoren kraći put prema kineskim lukama Žutog mora.

U južnom dijelu Kine dio prometa gravitira prema Cantonu, ukoliko ga ne apsorbira susjedni Hong Kong. Međutim, jedan dio prometa jugozapadne Kine ići će ubuduće preko Haiphonga, koji je vezan željeznicom s jednim dijelom jugozapadne Kine.

Spajanje kineske željezničke mreže sa željezničkom mrežom SSSR-a preko Sinkianga do Alma Ate u Turkestanu otvorit će nove perspektive i za kineski lučki sistem, jer je Sinkiang bogat rudama i naftom. Značajne su i morske luke Amoy, Foochow, Yungkia i Tsingtao. Pored toga, po nekim velikim kineskim rijekama plove i morski brodovi i po nekoliko stotina kilometara daleko od obale. Kineske luke u Formoskom prolazu i oko njega zasad služe samo za obalni promet.

Pomorski promet. Ne postoje pouzdani podaci o pomorskom prometu NR Kine. Prije Drugog svjetskog rata promet je bio intenzivan. Naročito je bio jak izvoz uljarica. U prosjeku 1934—38 godišnje je ukrcano 2,036.000 t soje, za koju su K. i Mandžurija bili glavni proizvođači u svijetu. Pamučnog sjemenja ukrcano je u istom periodu 824.000 t, 195.000 t arahida te 1,063.800 t razne uljane sačme. U prosjeku 1934—38 izvezeno je godišnje i oko 120.000 t ulja. Poslije Drugog svjetskog rata ukrcane količine svih tih proizvoda iznosile su godišnje samo nekoliko tisuća tona, jer su japanska okupacija i narodnooslobodilačka borba pogodile poljoprivrednu proizvodnju, a velik porast stanovnika stvarao je nove milijune potrošača. Jedino je bio nešto jači izvoz arahidova ulja (10.000 t u 1952). Izvoz čaja pao je od 47.000 t u 1934—38 na 9000 t u 1952. Uvoz je nekih prehrambenih proizvoda u porastu: pšenice od 25.800 t u prosjeku 1934 —38 na 388.800 t u 1952. Izvoz kukuruza pao je od 126.400 t u 1934—38 na 30.000 t u 1952. Uvoz riže od 704.200 t u 1934—38 pretvoren je u izvoz od 200.000 t u 1952.

Posljednjih nekoliko godina znatan dio kineskog izvoza i uvoza išao je preko Hong Konga. Embargo je od 1952 bitno utjecao na količinu robe, koja je bila potrebna Kini. Tako je željeza i čelika ukrcano 1948 god. 25.890 t, a iskrcano 61.130 t. God. 1951 količina ukrcane robe penje se na 203.940 t, a iskrcane na 221.040 t . God. 1953 količine ukrcanog željeza i čelika padaju na 13.180 t, a iskrcane količine iznosile su 84.000 t, jer je znatan dio išao u metalnu industriju Hong Konga. Kod kaučuka oscilacije između ukrcanih i iskrcanih količina bile su još veće. Ukrcane količine rastu od 32.430 t u 1948 na 350.610 t u 1951, a 1952 pale su na 1450 t. Iskrcane količine rastu od 36.680 t u 1948 na 353.790 t u 1951, a 1952 pale su na 11.800 t.

Pomorske veze. Shanghai, kao najveća kineska luka i jedna od najvećih luka na Pacifiku, imao je ranije vrlo intenzivne linijske veze sa svim kontinentima. Dominirala su britanska društva, koja su povezivala Hong Kong s lukama Velike Britanije i mnogih drugih država, a koja su vozila i do Shanghaia, odnosno do Japana. Osobitu je ulogu igralo društvo Peninsular & Oriental Steam Navigation, koje je posebnu pažnju obraćalo putničkom prometu. Zatim su dolazila British India Steam Navigation, Ben Line Steamers China Navigation Co., te A. Holt & Co. sa Blue Funnel Line.

Najveći dio evropskih država održavao je linije s Kinom i Japanom. Pioniri u održavanju linijske plovidbe između Evrope i Dalekog Istoka bijahu društva: francusko Messageries Maritimes, talijansko Lloyd Triestino (ranije Lloyd Austriaco), dansko Ø stasiatiske Kompani, pa švedsko društvo Svenska Ostasiatiska Kompaniet, norveško Wilh. Wilhelmsen, nizozemsko Holland East Asia Lijn ( United Nederlandsche Navigation Co) .

Njemačka je održavala intenzivne veze s kineskim lukama, naročito sa Shanghaiem. Od Genove do Shanghaia podržavali su brzu putničku prugu brodovi Scharnhorst i Gneisenau, najbrži brodovi, koji su prije Drugog svjetskog rata plovili do Kine.

Učestvovanje američkih društava u prometu s Kinom bivalo je sve veće, a u najnovije vrijeme sasvim je prestalo. Naročito je intenzivnu linijsku službu vršilo društvo Pacific Far East Line, odnosno Barber Steamship Lines iz New Yorka. Kanadu je zastupalo društvo Western Canada Steamship na pruzi: pacifička obala Kanade—Kina—Japan.

Intenzivnu službu vršila su i mnoga japanska parobrodarska društva, naročito Mitsui Sempoku i Nippon Yusen Kaisha na linijama Japan—Evropa i Japan—USA.

Posljednjih nekoliko godina, zbog incidenata oko Taiwana, mnoga su društva obustavila saobraćaj s kineskim lukama i koncentrirala promet na Hong Kong. S druge strane, zemlje istočne Evrope organizirale su linijsku službu s kineskim lukama.

Trgovačka mornarica. Oko sredine 1954 kineska trgovačka mornarica imala je ukupno 324 broda sa 660.428 brt, od toga 239 brodova na parni pogon sa 520.717 brt i 85 motornih brodova sa 139.711 brt. Trgovačka se mornarica sastoji pretežno od starih brodova (od 10 do 50 god.) i pretežno manjih brodova (100— 2000 t) . Na brodove između 6000 i 8000 brt otpalo je 18 objekata sa 125.750 brt. U kategoriju između 8000 i 10.000 brt idu 2 broda sa 16.733 brt, a samo 1 ima preko 10.000 t.

Kineska trgovačka mornarica imala je 1928 god. 316.000 brt. God. 1938 tonaža se povećava na 600.000 brt; u toku Drugog svjetskog rata, pretežno zbog japanskih rekvizicija, smanjila se na 258.000 brt. Poslije rata ponovo raste, djelomično preuzimanjem (33) brodova Liberty. God. 1948 njena tonaža iznosi 809.194 brt, a 1950 god. 986.000 brt. Zbog unutrašnjih borbi tonaža opada i 1952 iznosi 659.006 brt.

Udio Kine u svjetskoj tonaži bio je 1939 samo 0,38%. God. 1948 iznosi 1,01%, 1949 god. 1,19%, 1950 pada na 0,96, pa na 0,73, 0,68, 0,71 i 1954 na 0,68%.

Najveća su parobrodarska društva: China Peoples Steam Navigation Co., Shanghai, sa 16 brodova i 33.809 brt; Republic of China, Peking sa 11 brodova i 24.092 brt; Chinese Maritime Trust, Shanghai, sa 7 brodova i 27.547 brt; Ching Kee Steam Navigation Co., Shanghai, sa 6 brodova i 9681 brt; San Peh Steam Navigation Co, Shanghai, sa 4 broda i 7129 brt. Postoji i nekoliko manjih društava sa po 1 do 2 broda. NR Kina pristupa obnovi svoje trgovačke mornarice. Pristupa se moderniziranju obalne plovidbe. U 1955 započela je gradnja 60 obalnih brodova od po 300 brt; oko 100.000 brt postojećih brodova bit će modernizirano. Pristupilo se izgradnji 12 brodova od po 7000 brt za teretnu liniju K.—Evropa.

Unutrašnja plovidba. S obzirom na to, da su neke kineske rijeke plovne i po nekoliko tisuća kilometara, intenzivna je unutrašnja plovidba, naročito džunkama. Do luke Hankow na rijeci Yangtze mogu dolaziti i veći pomorski brodovi, a do Pahsiena (Chungking) manji. U Pahsienu je sjedište društva Ming Sung Industrial, koje ima 63 broda sa 53.430 brt; to je najveće brodarsko društvo NR Kine.

Avijacija. Zbog znatnih udaljenosti velika se pažnja obraća avijaciji, naročito u prometu sa SSSR-om i Hong Kongom.

Brodogradnja. Silan prostor zapadnog Pacifika tražio je izgradnju velikih remontnih baza, koje je prvenstveno dobio Shanghai. Gradnja novih brodova bila je vrlo čedna. God. 1927 porinuto je na kineskim brodogradilištima samo 9240 brt. Kasnije porinuta tonaža pada na 1000—2000 brt godišnje. God. 1947 porinuto je 3580 brt, 1948 samo 2200, Za kasniji period Lloyd Register nema podataka.

Najveća su brodogradilišta u Shanghaiu. Tu je na prvom mjestu Shanghai Dockyards Ltd., koji ima i tvornice kotlova i strojeva. Ima i 4 doka za popravak brodova od 178, 165, 105 i 98 m. Godišnji mu je kapacitet novogradnja na 3 vlȁke 17.000 brt i 20.000 KS strojeva. Druga su brodogradilišta: Kiangman Dock & Engineering Work, s tvornicom strojeva i kotlova; Kiusin Shipbuilding & Engineering Works s tvornicom strojeva i kotlova; Tu Chung Hue Shipbuilding & Engineering Works; Mollers Shipbuilding & Engineering Works, sa 2 vlȁko za brodove do 250, odnosno do 850 t. Još otprije postoje brodogradilišta u lukama: Takao, Tangku, Tientsin, Tsingtao i Whampoa.

Godine 1955 dovršeno je novo brodogradilište u Wuchangu. Kineska brodogradnja dobila je u Talienu moderno opremljeno brodogradilište. Ono se dalje izgrađuje i bit će najveće brodogradilište u Kini. Na ovom je brodogradilištu 29. IX. 1954 porinut prvi tanker od 5100 brt, a u Shanghaiu, na brodogradilištu Kiangman, izgrađen je 1 brod od 4300 brt, za brzinu od 21 čv, potpuno od kineskog materijala, sa strojevima izgrađenima u Kini.

Ekonomski odnosi sa FNRJ. Do 1955 nisu postojali diplomatski odnosi između FNR Jugoslavije i NR Kine. Uspostavljenjem diplomatskih odnosa otvara se i mogućnost ekonomskih veza i izmjene dobara. Tome će mnogo pridonijeti uspostava izravne parobrodarske pruge, koja zasad ide do Hong Konga, a kasnije će se protegnuti do Shanghaia i drugih kineskih luka. Linija do Hong Konga služi i za odvijanje kineskog tranzitnog prometa s državama srednje i istočne Evrope našim brodovima i pretežno preko naših luka.

Već u god. 1956 znatno se razvila naša trgovina s NR Kinom. Dok je god. 1955 naš ukupni uvoz iz NR Kine bio samo 1.3 mil. Din, a izvoza uopće nismo imali, u god. 1956, koliko uvoz toliko i izvoz u NR Kinu premašili su svaki 1 milijardu Din (izvoz 1333 mil. Din a uvoz 1058 mil. Din). Mi izvozimo u NR Kinu pretežno industrijske proizvode, a uvozimo sirovine, naročito uljarice 98 % Sporazum о privrednoj suradnji, koji je zaključen početkom 1957, još će jače povećati međusobnu izmjenu dobara FNRJ-NR Kina. Tome će pridonijeti i učestvovanje NR Kine na Zagrebačkom velesajmu.I. Be.

Ribarstvo. Kineske rijeke i prostrana područja Kineskog mora vrlo su bogata ribama. U rijekama prevladavaju ribe iz grupe Ciprinida (bijelih riba): Carassius auratus, Harbus mosal, Rhodeus sinensis, Psephurus gladius (riba nalik na jesetru, 6—7 m duga) i dr. Proširen je umjetni uzgoj šarana ( Cyprinus carpio) u ribnjacima malih seljačkih posjeda. Šaran se uzgajao u staroj Kini, koja je zacijelo bila pradomovina šarana. U Istočnokineskom i Žutom moru ima preko 250 pridnenih vrsta riba; mnoge se od njih mrijeste u obalnim vodama, gdje se razvijaju njihove ličinke (larve) i mlađ, a kad odrastu, sele u otvoreno more. Od najveće su ekonomske važnosti bakalar, skuša, tunj, a u sjevernoj Kini losos. Riba pilašica ( Pristis) naraste do 6 m, glava joj je izdužena u obliku pile, koštanog je sastava s oštrim zubima s obiju strana.

Od svršetka Drugog svjetskog rata ribarstvo je u Kini znatno napredovalo; ulov morske i slatkovodne ribe iznosio je 1945 god. 2,500.000 t, a danas doseže do 3,000.000 t godišnje. Moderna ribarska baza izgrađena je u Shanghaiu (ledane, tvornice za preradbu ribe i tvornice za proizvodnju ribljih odrezaka).

Od davnine love duž obala i između otoka mnogobrojne skupine ribarskih brodova jedrenjaka (150—200 ili 300 brodova), koji se grade od borova i kamforova drva u brodogradilištima luke Kaotak (3 km daleko od Pakhoa). U istoj luci proizvode se i ribarske mreže od konoplje i svile. Drugi je tip ribarskog broda brod sa svedenim krovom, u kojem za vrijeme ribolovne sezone živi ribar sa svojom obitelji, a služi za ribolov na ušćima rijeka. Poslije završetka ribolovne sezone ribari prelaze na kopno, pa im je tada vrtlarstvo najčešće zanimanje. Najmanji se čamci (posebne građe) upotrebljavaju u ribolovu pomoću kormorana, pripitomljenih ptica, koje su Kinezi i Japanci izvježbali za ribolov, kormorani sa čamca bacaju se na ribu, ali je ne mogu progutati zbog prstena, koji im steže vrat. Isto se tako upotrebljavaju i guske za lov štuka, a služe se i vidrama, koje plaše i natjeraju ribu u mrežu i zamke.

Peraje morskih pasa veoma su cijenjeni prehrambeni proizvodi; peraje se sole i suše na suncu, pa se upotrebljavaju za juhu, a dijele se u više kategorija različite trgovačke vrijednosti (prema boji, veličini i vrsti). Trepang je kinesko delikatesno jelo, koje se proizvodi od morskih trpova (morski krastavci, Holothuria); u južnoj se Kini svake godine opremaju posebne ribarske flote s roniocima na lov trpova.

K. proizvodi dosta kamenica; 1948 proizvela je 11.200 t. Razvijena je i industrija agara iz morskih alga; prije Drugoga svjetskog rata postojale su tvornice za proizvodnju agara u gradovima Ningpo, Tsingtao i Yentai.

God. 1950 K. je uvezla 32.800 t svježe i prerađene ribe (podaci FAO) .

LIТ.: D. K. Tressler i M. Lemon, Marine Products of Commerce, New York 1951; Commercial Fisheries Review, Washington 1951—54; Conservation of the Living Resources of the Sea; United Nations, Rome 1955; E. Le Danois, Poissons, Paris 1956.L. Kć.

Vojno-pomorske snage. Na čelu ratne mornarice nalazi se državni podsekretar pomorske vojne sile, u sklopu općeg državnog sekretarijata vojne sile. Ratna mornarica dijeli se na flotu, pomorsku pješadiju (obalne trupe) i obalnu artiljeriju. Flota broji oko 30.000 mornara i oficira, obalna artiljerija oko 20.000, a obalne trupe oko 28.000. Pomorsko zrakoplovstvo ne postoji kao samostalan dio ratne mornarice već je u sklopu sekretarijata za zrakoplovstvo. Nekoliko je eskadrila specijalizirano za suradnju s flotom i obalnom artiljerijom. Glavni dio pomorskih snaga i obalske artiljerije koncentriran je na jugoistočnoj obali, prema Taiwanu (Formozi).

U flotnoj listi su: 1 laka krstarica, 4 razarača, 17 fregata, 6 korveta, 13 podmornica, 6 topovnjača, 60 lovaca podmornica, 25 minočistača, 23 riječne topovnjače, 52 motorne torpiljarke i 42 desantne brodice.

Laka krstarica Pei Ching je bivša britanska krstarica tipa Aurora, ustupljena nacionalističkoj Kini 1948. Chiang Kai-shekove jedinice potopile su je u luci Talu 1949. Izvađena je iz mora 1951, ali zbog teških oštećenja još nije popravljena i opremljena.

Razarači su bivši sovjetski razarači tipa Gordy (1657 t, 36 čv, 4x128, 8x37 pa, 6TC).

Podmornice su bivše sovjetske podmornice, i to dvije tipa S (840 t, 15 čv), 4 tipa Ščuka (620/738 t, 15/1,5 čv), 4 tipa MV (400 t, 15 čv) i 1 tipa M II. (160/200 t, 13/7 čv) .

Fregate. U gradnji je 6 novih fregata, i to 3 u Shanghaiu i 3 u Cantonu. To su jedine moderne jedinice u floti. Dvije fregate su bivši japanski razarači (1020 t, 19,7 čv, 2x120 mm), šest fregata su bivše japanske korvete (810 t, 16,5 čv, 2x120 mm), a tri su kanadske korvete (1100 t, 16,5 čv, 2x128 mm, 5x37 pa) .

Korvete su bivši sovjetski eskortni brodovi, i to 6 tipa Kronštadt (300 t, 27 čv, 1x100, 2x37 pa, 3x20 pa) i 6 tipa Artilerist (240 t, 23 čv, 1x76, 12x37 pa).

Topovnjače su bivše britanske jedinice tipa Bathurst i Isles (400—600 t, 1x76 mm), a desantni brodovi su bivše USA jedinice (12 LST, 13 LSM, 15 LCIL i 2 LCU).

Riječne topovnjače su bivši japanski i britanski brodovi od 180 do 800 t naoružani sa 1—3 topa od 76 mm i 2—8 topova od 37 mm pa.

Od minočistača sagrađeno je 6 novih drvenih jedinica s dizel-motornim pogonom, s ovim karakteristikama: istisnina 125 t, brzina 13 čv, naoružanje 1x76, 2x20 pa. Ostalo su starije bivše japanske jedinice.

Pomoćni brodovi su: 1 mrežopolagač, 1 brod radionica, 3 mala tankera, 4 veća i 17 manjih tegljača, 1 trupni transportni brod (1873 t), 2 matična broda za motorne torpiljarke (1000 t) i 2 hidrografska broda (200 t) .

Program za obnovu flote odobren je prvi put 1954; smanjen je 1956, pa je odobrena gradnja samo za 6 fregata i 12 minočistača.P. M.