KEMIJSKA SREDSTVA U RATU NA MORU. Kemijska su oružja u pomorskom ratovanju bojni otrovi, t. j. otrovni plinovi, smjese i slično, pomoću kojih se onesposobljava posada protivničkog brodovlja, a služe u ofanzivne i defanzivne svrhe i kod napadaja i obrana luka. Od ostalih se oružja razlikuju time, što uništavaju posadu, a ne oružje i brod, te što iziskuju posebne zaštitne mjere.
Povijesni pregled. Već kod opsade Plateje ← 429 upotrebljena je otrovna zapaljiva smjesa smole i sumpora. Konstantin Veliki također je poznavao neku smjesu, koja je gorjela na vodi, a najznačajnije je takvo obrambeno oružje bilo »grčka vatra« nepoznata sastava (vjerojatno smjesa sumpora, nafte i nekih smola), koju je, kako se drži, 668 izumio sirijski graditelj Kallinikos. Prvi ju je put upotrebio bizantinski car Konstantin IV. u borbi protiv Saracena 678, te je odbio njihove drvene brodove od Carigrada, nanijevši im velike štete. Tajnu te smjese sačuvali su Bizantinci sve do XI. st., odbijajući pomoću nje česte arapske i normanske (Varjazi) opsade Carigrada; kasnije su je doznali muslimani i upotrebili u križarskim vojnama. Otrovna zapaljiva smjesa bacana je na more ili »puhana kroz duge cijevi« na drvene brodove, gdje je izazivala požar i gušenje posade. U Srednjem vijeku nalaze se tragovi biološkog rata među državicama Italije, koje su neprijatelje zaražavale kugom, upućujući preko granice kliconoše. Kemija se naglo razvija u XVIII. i XIX. st., pa već 1855 lord Dundonald predlaže upotrebu zapaljenog sumpora kod opsade Sevastopol’a, a u Američkom građanskom ratu 1862 govori se već o zrnu, koje sadržava klor. Međunarodna zabrana otrovnih supstanca u ratne svrhe razmatrana je u Drugoj deklaraciji Prve haške konferencije 1899 i sve su se prisutne sile složile da treba zabraniti upotrebu oružja, kojemu je jedini cilj masovno uništavanje ljudskih života. Prvo puščano zrno punjeno esterom bromne kiseline, sa svrhom da izazove dim i suze, proizveli su neposredno prije Prvog svjetskog rata Francuzi, a u Prvom svjetskom ratu bojne su otrove upotrebili gotovo svi učesnici. Pod utjecajem javnog mišljenja zabranjena je njihova upotreba Washingtonskim ugovorom od 6. II. 1922, a Ženevskim protokolima od 17. VI. 1925 i 22. VI. 1932 zabranjuju se ne samo otrovni plinovi, nego i bakteriološka ratna sredstva. Usprkos tim zabranama upotrebili su ih Talijani u ratu s Etiopijom i Japanci u borbi s Kinom, a na početku Drugog svjetskog rata namjeravali su ih primijeniti i Nijemci, ali su od njih odustali bojeći se protumjera.
Bojni otrovi. Da bi se mogli primijeniti u pomorskom ratovanju, otrovi moraju udovoljiti posebnim uvjetima: moraju djelovati već u malim koncentracijama; moraju biti otporni prema vlazi i ne smiju se raspadati u dodiru s morem; moraju biti teži od zraka, kako bi im se pare zadržale nad morskom površinom; moraju biti pogodni za bacanje iz artiljerijskih zrna i iz aviona (bombe ili polijevanje), te za puštanje iz otrovnih dimnih kutija; moraju brzo djelovati. Po kemijskom sastavu bojni otrovi obuhvaćaju sve vrste organskih i anorganskih spojeva, zato se dijele samo prema učinku na 5 glavnih vrsta:
1. suzavci, onesposobljavaju samo privremeno i nemaju štetnijih posljedica, izazivaju jako suzenje i bolove u očima. Predstavnici su: klorpikrin (triklomitrometan), Cl 3CNO bezbojna tekućina, oštra mirisa. Odmah izaziva suze, a kasnije izgara organe disanja te uzrokuje glavobolju i povraćanje; kloracetofenon (fenil-klormetilketon), C 6H 5COCH 2Cl, bijeli prašak, odmah izaziva suze i djeluje na kožu; brombenzilcijanid, C 6H 5CHBrCN, prašak, djeluje odmah: izaziva suze i poremećaje nosne sluzokože.
2. Kihavci, rijetko izazivaju teže posljedice, ali djeluju u vrlo malim koncentracijama. Među kihavce idu: adamsit (difenilamin-klorarsen), C 6H 4NHAsCLC 6H 4 žućkastozelenkasta prašina, djeluje kao dim i za 5—10 minuta izaziva jako kihanje, nakon kojega slijede glavobolja, povraćanje i fizička slabost; klark I (difenil-arsenklorid), (C 6H 5) 2 AsCl i klark II (difenilarsencijanid), (C 6H 5, AsCN, djeluju jednako.
3. Zagušljivci izazivaju gušenje i smrt. Ovamo idu: klor (bertholit), Cl 2, zagušljiv plin, koji djeluje smjesta, a u slabijim koncentracijama nakon nekog vremena, uništavaju ga kiša i magla; razara plućno tkivo, draži na kašalj, izaziva bacanje krvi; zbog toga nastupa plućni edem i smrt. Razara i biljke, te kvari oružje izazivajući koroziju; fozgen (karbonilklorid), COCl 2, plin velike specifične težine, djeluje odmah, ali sa manje razorne snage nego klor; ne truje hranu ni biljke niti kvari oružje (i njega uništavaju kiša, snijeg i magla); difozgen ClCOC 2 ∙ Cl 3 jači je od fozgena.
4. Otrovi razarači živčevlja i krvi lakši su od zraka, pa se teško postizava jača koncentracija, veoma su opasni i smrtonosni. To su ugljeni monoksid, CO, koji djeluje na krv, i cijanovodikova kiselina (hidrocijanilacid), HCN, koji paralizira živčani sustav. Triloni (prema njemačkoj terminologiji) ili G-plinovi (prema terminologiji USA) su nervni bojni otrovi. Otkriveni su 1937 u Njemačkoj u I. G.-Farben. Proizvodeni su u toku Drugog svjetskog rata i stokirani radi eventualne upotrebe. Poslije rata su postrojenja i plinovi sa stručnjacima za proizvodnju pali u ruke Saveznika. Najvažniji predstavnici trilona su: tabun, sarin i soman. Od njih je najefikasniji sarin, u USA nazvan G. B. To je tekućina bez mirisa i boje. Može se otkriti jedino kemijskim indikatorima, što je na bojištu praktično veoma teško izvodljivo. Otrovniji je za nekoliko desetaka puta od fozgena, izaziva koncentraciju acetilholina u mišićima, zbog čega dolazi do konvulzivnih spazama i smrti od paralize, u roku od 1 minute. S obzirom na svoju izvanrednu moć triloni djeluju već u malim koncentracijama, što olakšava njihovu upotrebu u zrnima i dimovima.
Tabun i soman su dugotrajna, a sarin kratkotrajna djelovanja; dugotrajni su:
5. Plikavci, stvaraju na koži plikove, koji ne zarašćuju mjesecima. Ovamo idu: iperit (diklordictilsulfid), (ClC 2H 4) 2S, koji je 1860 otkrio Niemann; to je bezbojno ulje, malko miriše na gorušicu, ne miješa se s vodom, niti se u njoj topi. Djeluje 4—24 sata nakon zatrovanja, a izaziva izgaranje kože i plućnog tkiva. Ako je njime zahvaćeno 50% kože, izaziva smrt. Luizit (β-klorvinil-diklorarsen), ClCH ∙ CHAsCl 2, tekućina, koja djeluje 1 sat nakon trovanja, a uništava organizam poput arsenika.
UPOTREBA U POMORSKOM RATOVANJU
U pomorskom ratovanju mogu se primijeniti: Klorpikrin, jer se ne rastvara u vodi, a zbog pogodne specifične težine lebdi nad površinom mora. Dimovi adamsit, klark I i II rastvaraju se neznatno u morskoj vodi, specifična im je težina 1—4 puta veća od zraka, a nad površinom mora lebde zbog Brownova gibanja. Klark II djeluje već u koncentraciji 0,00001—0,00003 m g/ lt. Oni se mogu puštati iz dimnih kutija i artiljerijskih zrna, a djeluju momentano, zato su najefikasniji u pomorskom ratovanju. Iperit se zbog visoke točke ključanja i pogodne specifične težine može puštati iz aviona s velikih visina, a kako se dugo zadržava na predmetima i ima radioaktivno djelovanje, zaštitne su mjere protiv njega vrlo teške i složene. Luizit ima slično djelovanje, ali je manje opasan na moru.
Način upotrebe: a) iz zraka se otrovi mogu puštati pomoću raspršivača s tlačnim zrakom, koji je ugrađen kod avionskog repa, ili bacanjem bombi; b) s broda se mogu bacati u artiljerijskim granatama, te kao otrovni valovi i plutajuće dimne otrovne kutije.
Zaštita i obrana. Kako je na brodu potrebno sačuvati borbenu snagu i moral cijele posade, jer gubitak i najmanjeg njezina dijela utječe na bojnu gotovost broda, mora zaštita od bojnih otrova biti što efikasnija. Treba spriječiti onesposobljavanje ljudstva i učvrstiti povjerenje mornara u obrambena sredstva. Potrebno je nadalje usavršiti organizacijski i tehnički aparat, da bi brod i sa smanjenom posadom ostao sposoban za borbu. Ta se zaštita služi individualnim i kolektivnim sredstvima, a osim posade obuhvaća i materijal, hranu i vodu. Glavno je obrambeno sredstvo individualne zaštite plinska maska; zato treba posadu sustavno navikavati na nošenje obrazine u različitim okolnostima: pod oružjem, kod telefona, topova, kotlova, krcanja i iskrcavanja goriva i t. d. Maske koje, osim filtara, imaju posebne aparate s kisikom, mnogo se primjenjuju na brodu. Kisik se može regulirati prema potrebi, a utrošeni zrak prolazi kroz kalij-patrone i obnavlja se. Zaštitna odijela protiv otrova u tekućem stanju mogu biti od platna, impregnirana lanenim uljem, ili od impregnirana papira. Za kolektivnu zaštitu mogu služiti samo prostorije, koje se mogu hermetički zatvoriti. Umjetna ventilacija mora se vršiti preko filtra, a ako takva nema, ventilacija se iskopčava te se upotrebljavaju boce s kisikom i kalij-patrone za regeneraciju zraka. Ako se unatoč zaštitnim mjerama zatruje neki dio broda, treba ga obilježiti zastavicama, krpama ili konopima, kredom označiti: »Zatrovano!« i zabraniti prolaz kroza nj. Pošto se poslije neprijateljskog napada, pomoću indikatorskih papirića, praška ili posebnih aparata, ustanovi vrsta otrova, pristupa se čišćenju (degazaciji).
Plinska maska štiti od otrovnih dimova, koji djeluju na oči, nos i grlo, a djelomično i od plikavaca, dok od ostalih otrova štite obrazine, koje imaju aparate s kisikom. Plinska se maska sastoji od obrazine i cjedila, a većina ih ima i rebrasto crijevo. Na gumenoj obrazini, koja može imati i elastične trake, nalaze se naočari, te udisni i izdisni ventil. Cjedilo (filtar) je limena kutija, u kojoj se nalaze: aktivni ugljen, protudimni filtar i kemijski upijač.
Zaštitna odijela namijenjena su za obranu od plikavaca, a mogu biti kombinezoni, ogrtači, kecelje, čizme, čarape ili prostirači. Poslije upotrebe spaljuju se i bacaju, a rijetko i čiste.
Degazacija (rastrovljenje) je uklanjanje bojnih otrova sa zatrovanih predmeta pomoću rastvarača (benzin, petrolej, nafta, i t. d.) i njihovo uništavanje pomoću klornog vapna, kalcijeva hipoklorita, kloramina, dikloramina, natrijeva sulfita i t. d. Rastvaračima se peru željezni predmeti zatrovani tekućim otrovima, a degazatorima se uništavaju otrovi bačeni na brod iz aviona ili artiljerijskih granata.
Klorno vapno, najbolji degazator tekućih plikavaca, dobiva se kloriranjem gašena vapna, a upotrebljava se kao prašina (oko ½ kg na т 2), kaša (1 kg na 1 l vode) ili klorno mlijeko (1 : 10). Klor i kisik iz klornog vapna vezuju se za bojni otrov i stvaraju bezopasne spojeve. Kloramin je bijeli prašak, rastvorljiv u vodi, a služi za degazaciju posade. Natrijev sulfit neutralizira otrove, koji sadržavaju arsen. Palube se rastrovljuju pomoću leđnih prskalica, ili se klorno vapno lopaticama razgrće po razljevenu otrovu. Odjeća se rastrovljuje u posebnim aparatima paroamonijačnim načinom, toplim zrakom i sl.
LIT.: A. A. Fries i C. J. West, Chemical Warfare, 1921; E. B. Vedder, The Medical Aspects of Chemical Warfare, 1925; P. Bloch, La Guerre chimique, 1927; R. Hanslien, Der Chemische Krieg, Berlin 1927; D. Chloupek, Bojni otrovi, Sušak 1932; В. Krunić, Kako ćemo se braniti od plinskih bojnih otrova, Osijek 1937; A. М. Frentiss, Chemicals in War, 1937; B. Težak, Vaša zaštita u slučaju rata, Zagreb 1940; Priručne upute о zaštiti od aeroplanskih napadaja, Zagreb 1940, I; Ch. Ailleret, Toxiques modernes, Révue de Défense Nationale, Paris 1954.M. Fn.