ARAPI (arab stepa, pustinja), semitski stanovnici poluotoka Arabije, na jugozapadu Azije. Rimljani su prema nazivu svoje kolonije Mauretanije (Maroko i zapadni Alžir) nazvali tamošnje Arape Maurima. To se ime — kao i ime Saraceni (navodno po plemenu Šarkijjûn, koje je u IV. st. opisao rimski historičar Amijan Marcelin) — kasnije proteglo na sve Arape.

Predislamsko doba. Već veoma rano stupaju A. u trgovačke veze sa svojim susjedima. Sigurno je ekspedicija egipatskog faraona Sahurea oko ← 2750 oplovila i obale Arabije na Crvenom moru. Pomorsku vezu sa Zlatnom zemljom Ofir u južnoj Arabiji održavao je i knez Hiram od Tira kao i židovski kralj Salomon. Dva središta pomorske trgovine bila su Bahrein na sjeveru i Aden na jugu Arabije. Već u ← VII. st. vodila je Saba, jedna od arapskih država (u području današnjeg Jemena) čitavu pomorsku trgovinu između Egipta i Indije. To se stanje, međutim, mijenja, kad nasljednici Aleksandra Velikoga, Ptolomejevići, uspostaviše put Indija—Aleksandrija. Dok su tako južnoarapska primorska plemena gradila dosta jaku trgovačku flotu, dotle se na sjevernim obalama Afrike javljaju prvi Berberi pirati. No područje djelovanja arapskih pirata proteže se i na Crveno more, kojim prolazi trgovački put egipatskih Ptolomejevića. Akcije pirata ne prestaju ovdje ni onda, kad Rimljani osvojiše Egipat 30. Da stane tome na put, iskrca rimski namjesnik Egipta Elije Gal na obali Arabije veliku vojsku u namjeri da osvoji čitav poluotok. Pohod je, međutim, svršio s potpunim neuspjehom. Neplodna i siromašna Arabija, koja je mogla postojati samo kao trgovačko-tranzitno područje, naglo opada otkrićem pomorskih putova u Indiju. Ona se raspada u niz slobodnih plemena, a njena trgovišta i karavanski putovi gube važnost.

Islamsko doba. Vjersko i političko ujedinjenje, koje je proveo Muhamed, uvelike jača političku i vojničku moć Arapa: oni su kroz čitav Srednji vijek najjača pomorska, trgovačka i vojna sila na Istoku. Nakon uspješnih ratovanja na području od Perzije do Tarabulusa, prenosi kalif Omar (634—644) rat na more. Već je kod ratnih pothvata u Egiptu i Abesiniji poslao preko Crvenog mora kopnenoj vojsci u pomoć flotilu čamaca, koja je stradala od nevremena. Ta je činjenica pokazala, da mu je za političko i trgovačko osvajanje i osiguranje prekomorskih posjeda potrebna jaka mornarica. On je, prije svega, da onemogući stranom brodovlju plovidbu u Oman i Indiju i da učvrsti arapsku prekomorsku trgovinu, osnovao 635 luku Basru na ušću Eufrata, a 638 Kufu na zapadnoj obali Eufrata. No do osnutka arapske ratne mornarice došlo je tek za kalifa Otmana. Tadašnji arapski namjesnik u Damasku Muavija organizirao je 649 ratnu mornaricu s posadom dobrovoljaca, na čelu s admiralom Ebu Sarhom. Brodogradilište je bilo u Aleksandriji, a u radu su mu pomagali egipatski i sirijski brodograditelji. U prvim akcijama te mornarice veći dio posade čine Sirijci i Egipćani. Jedan od prvih ciljeva bio je otok Cipar, jaka bizantska pomorska baza. Kad su Arapi osvojili Cipar i opustošili Siciliju, zauzeše 654 otok Rod, a 655 potpuno uništiše bizantsku mornaricu uz obalu Likije u Maloj Aziji. U toj su bitki Arapi na čelu s admiralom Abulom bili brojčano slabiji od Bizantinaca, čija je mornarica imala oko 500 plovnih jedinica. Nakon te pobjede arapski se brodovi pojaviše i pred Carigradom. Muavija je nastavio ratovanje i onda, kad je postao kalif. Stalno je uznemirivao Tunis i Malu Aziju, a 663 napadne Carigrad. Njegov sin i nasljednik Jezid I. opsjedao je Carigrad svojom flotom drvenih brodova u doba Konstantina IV. Pogonata (672). Grad se spasio grčkom vatrom, ali su A. tako oslabili Bizant, da su omogućili prodiranje Bugara u Grčku. Pošto su A. zauzeli sjevernu Afriku i velik broj otoka u Sredozemnom moru, pokušavaju ponovo osvojiti Carigrad i uništiti Bizant. Za Lava III. Isaurijca pojavi se 1. IX. 717 oko 800 arapskih jedrenjaka pred Carigradom. U borbama, koje su potrajale do jeseni 718, uspjelo je Bizantu suzbiti Arape, iako su im stigli u pomoć brodovi iz Egipta i sjeverne Afrike. Na povratku kući arapskoj je mornarici nanijela veliku štetu jaka oluja. No ni taj neuspjeh nije zaustavio njihova osvajanja.

Arapi u Sredozemlju. A. god. 826 zauzimaju Kretu, a u razdoblju od 827 do 843 cijelu Siciliju. A. sa Sicilije pomogli su svojim brodovljem peloponeski ustanak Slavena Tome za vladavine cara Teofila (829—842). God. 831 osvojili su Palermo i Messinu, 838 spalili Brindisi, a 840 zauzeli Taranto. Otada stalno upadaju na Sardiniju, Korziku i u gradove južne Italije i Francuske. U Jadran prodiru, pošto su u Tarantskom zaljevu uništili bizantsku flotu, s kojom je u toj pomorskoj akciji surađivalo 60 mletačkih brodova. Zbog toga dolaze A. do Mletaka i opsjedaju grad svojih dotadašnjih saveznika. U proljeće 841 ulazi sahib Kalfun sa 36 brodova ponovo u Jadran, spali Osor i opljačka Anconu, a na povratku pohara Budvu, Rose i Kotor, gdje razara crkvu sv. Tripuna. Dužd Pietro Tradenigo upućuje protiv Arapa jaku flotu, koju ovi unište kod otoka Suska, blizu Lošinja (842). Skupina od 73 arapska broda zauze 846 Bari, a 23. VIII. iste godine poharaše A. s tih brodova Rim. Na povratku stradala je flota od nevremena. God. 849 ponove sicilski A. napad na Rim. Pomorska pobjeda Arapa nad Mlečanima neizravno je koristila Hrvatima: A. su, naime, uništili mletačku mornaricu i time omogućili hrvatskim brodovima trgovanje po moru. Ljeti 866 opsjedaju Arapi Dubrovnik, kojemu bizantski car Vasilije I. šalje u pomoć oko 100 brodova pod zapovjedništvom drungara (admirala) Nikete Orife. A. uzmakoše nakon 15 mjeseci borbe. U to vrijeme pozvaše južnoitalski knezovi u pomoć protiv Arapa Ludovika II., franačkog kralja, i pokušaše vratiti Bari. Da pojača franačku udarnu snagu, pošalje 869 Bizant vojsku, sastavljenu od Zahumljana, Travunjana i Konavljana, koje do Barija prevezoše djelomice Dubrovčani. Usprkos toj pomoći i množini bizantskih brodova (400), opsada nije uspjela, a Ludovik II. je tek 2. II. 871 osvojio Bari uz pomoć brodovlja hrvatskog kneza Domagoja. A. s Krete uputiše 872 flotu u Jadran te opljačkaše dalmatinske gradove i hrvatsku obalu, a 892 ratuju s Bizantom u području Peloponeza i u Siriji. Pokušaj bugarskog cara Simeona, da 922 uz pomoć mornarice Fatimida El Mahdije osvoji Carigrad, nije uspio. Bizant je tek 960 vratio Kretu, a sa Sicilije su Arape otjerali Normani u borbama od 1038—1090. Protunapad ujedinjene arapske, sicilske i afričke flote (1034) na bizantske položaje u Egejskom moru svršio je također s neuspjehom. Tako su A., koji su vjekovima vladali Sredozemnim morem, konačno istisnuti, iako su još i dalje njihovi gusari iz sjeverne Afrike ometali pomorski sredozemni promet.

Arapi u Africi i Španjolskoj. Sjevernoafrički A. prodiru rano na more, najprije u Sredozemlje, a preko Španjolske i na Atlantik. Dok je Musa ben Nusair bio zabavljen osvajanjima u Africi, njegov vojskovođa Tarik ben Zijad prima pomoć u brodovlju od grofa Juliena, bivšeg kneza Ceute, pa 711 prelazi Gibraltarska vrata (Džebel Tarik, Tarikovo brdo) i iskrca se u Vizigotskoj državi. Na ušću Rio de Salado pobijedio je vizigotsku vojsku, zauzeo Toledo i Sevillu, a Malaga mu se predala bez otpora. Slijedeće godine dolazi u Španjolsku i Musa. Kod Xeres de la Frontera pobijedila je arapska konjica vizigotsku pješadiju, a Španjolska postade zajedno sa sjevernom Afrikom arapska pokrajina Magrib. U IX. st. arapski pirati gospodare obalama Provence, zauzimaju Garde-Frainet (Fraxinetum) i ometaju francusku pomorsku trgovinu. God. 813 opljačkali su Nizzu, od 842 do 850 upadaju često u Marseille, pa Ronom plove do Arlesa. Abdurrahman III. (891—961), izgradivši jaku flotu, 931 osvaja Ceutu i mnoge državice u sjevernoj Africi, gdje su vladali Fatimidi. God. 954 Fatimid Muiz napada i pljačka Španjolsku, našto Abdurrahman doplovi sa 70 brodova u Afriku i popali obalne gradove.

U XI. st. arapska se država u Španjolskoj raspada u niz samostalnih državica-gradova. Primorski gradovi postaju piratske baze, iz kojih Arapi (sa Saracenima iz sjeverne Afrike) pljačkaju gradove po obalama Sredozemnog mora i Atlantika sve do Biskajskog zaljeva. Mudžehid ibn Abdullah el Amiri (Mugetus, Museto) ujedinio je više državica i izgradio jaku mornaricu. God. 1014 zauzeo je Baleare, a 1015 napao Sardiniju. Da osiguraju plovidbu svojih trgovačkih brodova po Sredozemnom moru, napadoše 1016 flote Pise i Genove Sardiniju, ali ih Mudžehid suzbi, a 1020 opljačka Narbonne. Bizantska flota napada 1034 sjevernu Afriku, a 1087 vodi borbe s arapskim knezom Temimom. Nakon Mudžehidove smrti arapska se država raspala. Tek Abd el Mumen izgrađuje opet flotu, ali ga ujedinjene kršćanske snage potukoše 1212 kod Las Navas de Tolosa u Sierri Moreni. Nakon toga 1236 pada Cordoba i 1248 Sevilla, ali su se A., iako politički razjedinjeni, a na moru razbijeni, što od Normana, što od talijanskih gradova, zadržali u Španjolskoj do 1492, kad je pala Granada.

Arapi u Kini i Indiji. Nije utvrđeno, kad su prvi arapski trgovački brodovi doplovili do Kine. Po jednoj su pretpostavci već oko 300 imali koloniju u Cantonu, a po drugoj ih u V. st. dovode u Kinu perzijski trgovci. U VIII. st. A. su već bili gospodari cjelokupne pomorske i kopnene trgovine na Dalekom Istoku. Taj monopol zadržaše gotovo kroz cijeli Srednji vijek. Njihove trgovačke baze na Ceylonu i u Indiji služile su im već od VII. st. kao tranzitne stanice na putu u Kinu. Kad je Kina 795 uvela carinu, trgovina se poglavito odvija preko Cochinchine. Iz Cantona su arapski jedrenjaci (dhow, dau) plovili na Yangtze i dolazili do Zaytona (Tsinkiang na Kanu u Kiangsiu). Revolucija 875 privremeno je prekinula izravnu trgovačku vezu, i A. su se povukli u Indiju. Preko njihovih trgovačkih kolonija na Malabaru i Ceylonu, te luke Kalah na Malajskom poluotoku i nekih luka na Javi, odvijao se kroz više stoljeća redovit pomorski trgovački promet. Trgovac Sulejman (oko 850) daje zanimljive podatke o plovidbi od ušća Tigrisa do Kine opisujući obale, domoroce, prolaz kroz »Kineska vrata« i ulaz u more »Vječne tame« na istočnoj obali Azije. Kineski carinski inspektor Tschao-Ju-Ku napisao je 1225 knjigu o arapsko-kineskoj pomorskoj trgovini, iz koje saznajemo, da su A. izvozili iz Kine svilu, čaj i porculan, a uvozili smaragde, biser, pamuk i mirodije. Arapski trgovci iz Kalaha plovili su na Sumatru i ostale otoke Indonezije, a Ebu Seid već u X. st. spominje i otoke Sila (Japan?) i poluotok na sjeveru (Koreja?). U XII. st. glavna su im trgovačka uporišta luke Palembang na Sumatri (trgovina svilom, kamforom, slonovom kosti i nakitom), i Manila na Filipinima, otkuda dovoze robu u Basru, Aden, Jiddu i dr. Zbog nestašice drva za brodogradnju služili su se A. uglavnom kineskim brodovima (džunka, zao i kakum). U XIII. st. središte pomorske trgovine postaje otok Quishm u Perzijskom zaljevu. Arapska se trgovina odvijala na Istoku i nakon raspada njihove države, tako da su Portugalci još u doba otkrića naišli na arapsku konkurenciju.

Prodiranje na sjever. Arapski trgovci stupaju već u X. st. u vezu s Bugarima, Kazarima i Rusima, a preko Crnog i Kaspijskog mora, Volge i Dona dolaze čak u Sibir. U Rusiji su kupovali krzno, a prodavali jeftin nakit. U luci Itil (Atel, Astrahan) imali su već potkraj X. st. koloniju. Ibn Fadlan, koji je 921 vodio izaslanstvo bugarskog vladara na Volgi, opisuje dodir sa Slavenima i svoj put na sjever sve do arktičkog područja. U raznim mjestima Skandinavije nađeno je dosta arapskog novca. Nije, međutim, dokazano, da su arapski brodovi iz Španjolske plovili u Baltik, iako o tome pišu neki njihovi putnici.

Razvoj arapskog pomorstva. Tome su mnogo pomogli njihovi matematičari i astronomi. El Battani (Albatenius) bavio se problemima sferne trigonometrije, trajanja tropske godine i pomrčine Sunca. El Hwarizmi, osnivač algebre, usavršio je astrolab i sastavio prvi atlas neba i zemlje, a filozof Ebu Nasr el Farabi mnogo se bavio meteorologijom. Arapska matematička geografija toliko je napredovala već u X. st., da su, zbog vjerskih odredaba o vremenu molitava i okretanju prema K'abi u Meki, znatno usavršili kartu neba, točno odredili podne i t. d. Njihova opisna geografija upotpunila je poznavanje Dalekog Istoka i bila osnova za kasnija portugalska otkrića. Ibn Khordadbeh napisao je oko 847 Kitabul Masalik vel Mamalik (Knjiga o putovima i kraljevinama), statistički prikaz arapskih pomorskih putova. Djelo je puno fantastičnih pričanja i preuveličavanja. Jakubi je napisao i Kitabul Buldan (Knjiga o zemljama), u kojoj navodi imena gradova i udaljenosti do njih u danima putovanja. Ahtal prvi spominje Slavene, Ibn Hawqal opisuje južnu Italiju, Indiju i Arabiju, bavi se klimatologijom i donosi dosta geografskih karata. Masudi, jedan od najznačajnijih geografa, upozorava u Knjizi o dolini zlata na postojanje Aralskog jezera, opisuje Španjolsku, Afriku, Madagaskar, Kinu i Evropu. Spominje i državu Ad Dir s glavnim gradom Kijevom, te grad Firag (Prag), a govori i o Hrvatima. Idrisi živi na dvoru Rogera II. u Palermu, gdje izrađuje geografiju svijeta s brojnim kartama. On spominje Kotor, Dubrovnik, Ston, Split, Šibenik, Nin i Senj, a Hrvate zove Džervasije. U istom djelu opisuje i ekspediciju, koja je istraživala Atlantski ocean od sjevernih voda do ekvatora. Al Biruni, matematičar, povjesničar i astronom, opisao je svoja putovanja u Indiju, Turkestan, Nepal i Tibet i zabilježio, kako pojedini narodi računaju vrijeme. Ibn Batuta je najznačajniji arapski putnik, čije opsežno djelo obiluje značajnim podacima o pomorskim putovima i lukama. Najpoznatiji arapski pisac nautičkih djela je Sulejman el Mahri, nazvan Mualim el Bahr (učitelj plovidbe). U svojim je djelima iznio znanstvene osnove pomorstva.

Oko polovine XIII. st. arapska država oko Bagdada pade pod vlast Mongola, a 1517 turski car Selim I. zauze Kairo i prenosi kalifat na turske sultane. Arabija, osim Jemena i Omana, postade turska pokrajina. Turci nisu nastavili pomorsku trgovinu Arapa; nju su u dugim borbama uništili Portugalci.

LIT.: A. Kremer, Kulturgeschichte des Orients unter den Chalifen, Wien 1877; W. Heyd, Geschichte des Levanthandels im Mittelalter, Stuttgart 1879; G. Manojlović, Jadransko primorje IX. st. u svijetlu istočnorimske (bizantinske) povijesti, Rad JA, 1902, 150, str. 1—102; A. Stenzel, Seekriegsgeschichte, Hannover 1909; G. Ferrand, Voyage du marchand arabe Sulayman en Inde et en Chine, Paris 1922; F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925 ; J. Philby, Arabia, London 1930; D. S. Margoliuth, Lectures on Arabic Historians, Calcutta 1930; H. Kindermann, »Schiff« im Arabischen, Zwickau 1934; P. K. Hitti, History of the Arabs, London 1946 ; F. B. Eldridge, The background of Eastern Sea Power, London 1948; J. N. L. Baker, A History of Geographical Discovery and Exploration, London 1948; A. R. Lewis, Naval Power and Trade in the Mediterranean, Princeton, New Jersey, 1951.E. Č. i M. Dt.