KAŠTELA, primorski kraj u srednjoj Dalmaciji između Splita i Trogira.

Reljef i obala. Niz vapnenačkih grebena (Crni Krug 650 m, Biranj 637 m, Kozjak 780 m) ograđuje prostor Kaštela prema kopnu. Strmi odsjeci grebena, građenih od krednih vapnenaca, koji padaju prema sjeveru, primjećuju se kao ogoljele glave daleko s pučine Bračkog kanala. Na podnožju vapnenačkog niza grebena pružaju se brojni sipari i točila, ispod kojih se nalazi dosta strmo nagnuto flišno podgorje, građeno od oligocenih lapora i pješčenjaka. Oni se pružaju istim smjerom kao i kredni vapnenci iznad njih. Brojni maleni tokovi, vezani za vrela, koja se nalaze na kontaktu s vapnenačkim odsjecima, raščlanili su podgorje jarugama i vododerinama, a zone oligocenih vapnenaca i otpornijih breča, koje su uložene u laporima i pješčenjacima, stvaraju malena rebra uzdužnog pružanja. Za današnji izgled ovog kraja ima veliku važnost znatan broj umjetno izgrađenih poprečnih terasa, koje su tu nastale stoljetnim iskorišćivanjem podgorja. Najniži dio kaštelanskog kraja, gdje nagnuti pristranci podgorja prelaze u primorsku ravan, odlikuje se jednoličnim izgledom. Flišne su naslage pokrivene debelim pokrovom rastrošenog materijala (pjeskulja, crvenica, glina) nanesenog sa viših dijelova. Obala je u skladu s osobinama reljefa pretežno ravna, a more uz nju plitko. Razvedenost obale i podmorski reljef ovise о otpornosti materijala, od kojega su slojevi građeni. Između Nehaja i Kaštel-Starog neposredni kontakt mora i obale tvori zona oligocenskih brečastih vapnenaca. Zbog veće otpornosti prema abrazijskom djelovanju, ovdje nema znatnije istaknutih rtova ni uvala, izuzev sasvim sitne prodore mora duž poprečnih pukotina (dijaklaza). U plitkom moru abrazijom razoreni ostaci vapnenačkih stijena čine mjestimično grebenasto dno. Istočno od Kaštel-Lukšića, obala se sastoji od diluvijalnih naplavina, u kojima se smjenjuju plitke uvale u slabo otpornim glinastim naslagama, gruba šljunkovita žala i niski strmiji odsjeci. Jedna u flišnim naslagama uložena vapnenačka zona (rebro) potopljena je pred plitkom obalom, koja na tom mjestu također ima grebenasto dno. Kod Kambelovca, i istočno od Kaštel-Gomilice te između Nehaja i Kaštel-Starog, obalu ponovo izgrađuju uloženi oligoceni vapnenci. Kod Sućurca, na obali građenoj od diluvijalnih naslaga, nastali su mali strmci (klifovi) oko 1 m visine.

Klima, vode i biljni pokrov. Kaštelansko primorje ima gotovo iste temperaturne osobine kao i Split (7,1°C srednja siječanjska, 26,1°C srednja srpanjska temperatura). Ipak položaj na podnožju vapnenačkog, prosječno 600 m visokog planinskog niza (nasuprot Splitu u čijem zaleđu leži 360 m visok kliški prolaz), smanjuje negativne utjecaje bure. Čitav prostor primorja i podgorja, sve do 500 m visine, pokriva izrazit mediteranski biljni pokrov, u kojem prevladavaju kulturne biljke. Značajna je kombinacija vrlo bogato razvijenih maslinjaka s lozom i smokvom, te malih oranica, gdje se uzgaja povrće (osobito u nižem ravnom dijelu primorja). Mnogobrojne vododerine i jaruge, koje presijecaju podgorje i u primorju svršavaju na moru, nemaju stalno vode (ljeti su gotovo sve suhe), tako da oskudica vlage, osobito u sušnim godinama, nije ni ovdje rijetka. Ipak, vrela, koja se u višim dijelovima nalaze na kontaktu vapnenaca i fliša (sva kaštelanska naselja priključena su na vodovodnu mrežu), i mnogobrojni bunari u primorju i podgorju, olakšavaju posljedice ljetne suše.

Razvitak naselja. Do kraja Srednjeg vijeka glavno naseljeno područje u Kaštelima nije bilo na obali. Stara srednjovjekovna naselja: Putalj, Lažani, Sumartin, Kruševik, Ostrog, Radun, Spiljan, Žestinj nalazila su se u višim dijelovima podgorja zbog povoljnog geografskog položaja na kontaktu flišnog (poljoprivredne kulture) područja i vapnenačkog kraja (stočarstvo) u zaleđu. Za takav razmještaj naselja imao je značenje, osim blizine vrela, i povoljniji obrambeni položaj (opasnost od pirata). Važnost ovog kraja za vrijeme hrvatske srednjovjekovne države potvrđuju ostaci rezidencije knezova u Biaćima, te više isprava о posjedima i crkvama iz tog doba. Nakon pada Bosne (1463) počinju pljačkaški upadi Turaka, pa dotadašnji položaj naselja postaje nepogodan. Zbog venecijanske pomorske sile, koja je pružala zaštitu s mora, počeo je obrnuti proces razvoja naselja: napuštaju se viši dijelovi podgorja i stanovništvo se koncentrira na primorskoj ravnici, odnosno na samoj obali. Običaj podizanja utvrđenih kula (kaštela), koje su za seljačko stanovništvo trebale služiti kao zbjeg u slučaju opasnosti, bio je poznat također i u ovom području. Već je 1392 izgradio splitski biskup takvu utvrdu na obali, da zaštiti svoje kolone od vlaških stočara. Međutim turska opasnost prisilila je venecijanske posjednike, da uz državnu pomoć započnu sistematsku izgradnju utvrđenja na morskoj obali. Od zapada prema istoku redom su izgrađeni: Dragazzo (1543), Quarco (1558), Papalić (1548) Štafilić (1508), Ferro (1603), Novi i Stari kaštel Cippico (1476 i 1512), Celio Cega (1487) i Andreis (1600). Oko ovih kaštela, od kojih su neki kasnije propali, nastala su sela Štafilić s Nehajem, Novi i Stari (t. zv. Donja Kaštela). Oko kaštela Rosani i Vitturi (izgrađeni 1482 i 1487) nastalo je selo Lukšić, a uz Cambij (1566) današnji Kambelovac. Najistočnija sela Gomilica i Sučurac izgrađena su oko crkvenih kaštela. Sva naselja, grupirana oko kaštela, dobila su uz svoje nazive pridjevak Kaštel, pa je na taj način čitava primorska mikroregija dobila svoje sadašnje ime.

Stanovništvo i ekonomska struktura. God. 1833 bilo je u svim kaštelanskim naseljima ukupno 5048 st., do 1900 porastao je taj broj na 7286 st., 1921 prelazi 8000, 1948 doseže 8525, a 1953 10.797 st. Stanovništvo prema tome konstantno raste, iako su u mnogim susjednim krajevima poslije Prvog, a osobito poslije Drugog svjetskog rata zabilježena znatnija kolebanja, pa čak i regres. Oko 80% cjelokupnog stanovništva okupljeno je u poljoprivrednim domaćinstvima, iako poljoprivreda za većinu stanovnika nije jedino ni glavno vrelo prihoda. Oko 20% stanovnika bavi se drugim zanimanjima (radnici, namještenici, obrtnici, ribari); dopunske zarade u industriji, transportu i dr., u vezi sa blizinom gradskog centra (Splita), imaju veliko značenje za cjelokupno stanovništvo. Na vinovu lozu, kao glavnu poljoprivrednu kulturu, otpada (1953) samo 15% ukupne površine (1910 god. 43%). Maslinarstvo (oko 53.000 stabala) također je vrlo oslabljeno u odnosu na ranije stanje. Naprotiv, povrtlarstvo se nalazi u laganom, ali stalnom porastu. Gradsko tržište, dobre prometne veze (osobito željeznička pruga prema zaleđu) i mogućnosti navodnjavanja (bunari u flišnim naslagama) najviše pogoduju ovoj grani poljoprivrede kao i voćarstvu. Stočarstvo je slabije razvijeno te ima pretežno dopunski karakter. Stara poljoprivredna tradicija plodnog kaštelanskog kraja nije pogodovala razvoju pomorstva (ribarstvo i pomorstvo). I pored relativno povoljnih uvjeta (tržište, prometne veze) tek 1% kaštelanskog stanovništva bavi se ribolovom. God. 1903 podiže se kao prva industrija cementna tvornica zapadno od Solina, iza koje se brzo (1912) gradi gotovo dvostruko veća u Sućurcu. Pored niza manjih radionica i jedne male pilane podignuta je nakon Drugog svjetskog rata kraj Sućurca nova tvornica plastičnih masa. Sve tri tvornice izgrađene su neposredno uz obalu, pa zajedno sa drugim manjim pogonima zaposluju oko 2500 radnika. Za posljednjih trideset godina razvio se i turizam, pretežno u Donjim Kaštelima. Industrija u zapadnom dijelu Kaštelanskog zaljeva, osobito Jugovinil, znatno otežava turističku djelatnost u ovom kraju.

Prometno i trgovačko značenje. Pored industrijskih proizvoda u prvom redu cementa, te polivinil klorida, iz kaštelanskog se kraja izvoze poljoprivredni viškovi: vino (30 do 36.000 hl), povrće (prosječno 500 do 700 t) i voće (prosječno 250—300 t) . Stoljetna tradicionalna izmjena vina i mediteranskog voća za žito, sijeno i nešto stočnih proizvoda, između kaštelanskog primorja i visokog kraškog prostora Zagore, postepeno je nestala jačanjem novčane privrede i uvođenjem modernih saobraćajnih veza u drugoj polovini XIX. st. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata bila je ponovo periodički oživljena. Donja Kaštela imaju manji pristan u Kaštel-Novom (kameni gat za brodove do 2,5 m gaza) i nešto veće u Kaštel-Starom (dubina 3 m) . Kaštel-Lukšić ima malu luku zaštićenu lukobranom (dubina s unutrašnje strane 2,4 m), a Kaštel-Kambelovac za brodove s gazom do 2 m; u Kaštel-Gomilici mogu pristajati samo čamci. Kaštel-Sućurac osim malog pristaništa (zidana obala sa dubinom od 3 m) ima pred tvornicom cementa izgrađenu obalu snabdjevenu modernim napravama i dizalicama za brzo krcanje tereta u brodove do 10.000 brt. Pred tvornicom plastičnih masa Jugovinil je pristan za sirovine. U Kaštcl-Štafiliću nije izgrađena luka, zbog neposredne povezanosti sa Kaštel-Novim. Iako su Kaštela izrazito primorski kraj, pomorski promet danas po intenzitetu znatno zaostaje za kopnenim (osim industrijske luke Kaštel-Sućurca). Autocesta, koja veže sva kaštelanska naselja najkraćim putem sa Splitom, ima najveće značenje osobito u prometu putnika, ali i u prometu robe. Željeznička se pruga najmanje iskorišćuje za lokalne veze Kaštela—Split (zbog udaljenosti od naselja, koja su pri moru), ali ima veliku važnost u izvozu poljoprivrednih proizvoda u zaleđe.

LIT.: I Juras, Kaštela u godinama rata, Split 1920; F. Kerner, Über morphologischen und hydrographischen Verhältnisse in Dalmatien, Glasnik Srpskog geografskog društva, sv. 78, Beograd 1922; I. Juras, O obliku i položaju naselja u Kaštelima i Donjim Poljicima, Bulićev zbornik, Split 1932; M. Perojević, Postanak Kaštela, Sarajevo 1934.V. R.