KASPIJSKO JEZERO (u antiki Mare Hyrcanum, u ruskim ljetopisima Hvalynskoe more) , najveće jezero na svijetu s površinom od 394.300 km ² . Zbog njegove veličine neki ga nazivaju morem. Dugo je oko 1200 km, a srednja širina iznosi oko 300 km. Obala je duga oko 7000 km. Podmorski prag između poluotoka Apšerona i rta Kuuli, koji inače spaja bila Kavkaza i Kopet-Daga, dijeli jezersko dno na dvije zavale. Sjeverna je zavala veća i plića (maksimalna dubina 790 m), a u južnoj je najveća dubina 980 m. Na istočnoj se strani nalazi prostrani zaljev Kara-Bogaz-Gol, koji je posve plitak. S otvorenim jezerom vezan je uskim tjesnacem.

Sjeverna polovica Kaspijskog jezera (do crte između ušća Tereka i Krasnovodska) potopljeni je dio Ruske ploče, a južna je dio alpske sinklinale. Jezero je nastalo sredinom pliocena diobom mnogo većeg Sarmatskog mora. Nakon toga su se kroz kratko vrijeme ponovo spojili K. j. i Crno more kroz Kumomaničku udolinu. U vezi s klimatskim promjenama i pokretima Zemljine kore bilo je u diluviju više transgresija i regresija. U gornjem diluviju bila je razina 75 m iznad današnje. Tada je jezero sezalo do Ergenskog humlja i Obščeg Syrta, na istoku je bilo u vezi s Aralskim jezerom, a i Karakum je bio preplavljen. Ustanovljeno je znatno kolebanje razine u historijsko doba. Na početku XIV. st. bila je za 11 m viša od sadašnje, u drugoj polovici XVII. st. za 3,5 m, a u početku XIX. st. za 5,5 m. Tada je nastupilo osjetljivo opadanje, koje se nakon stagnacije od više desetljeća nastavilo u naše doba. God. 1930—51 pala je razina za 2,05 m, i 1952 bila je najniža za posljednjih 400 godina, t. j. 27,6 m niža od razine Crnog mora. Površina jezera smanjivala se u tom posljednjem razdoblju za 30.000 km ² , najviše u sjevernom, plitkom dijelu. S tim u vezi iščezli su ili su se smanjili zaljevi Kajdak, Komsomolec i Gasan-Kuli. Neki su se otoci povećali 2—3 puta: Tjulenij, Čečen’, Kulaly, Novyj i Podgornyj, a otoci Čeleken, Dolgij, Orlov, Sara i drugi postali su poluotoci. Još više se snizila razina u zaljevu Kara-Bogaz-Gol. Dok je 1930 bila niža od jezera za 40—80 cm, 1951 bila je niža za 3 m. Spuštanje razine u vezi je s odnosom između pritjecanja rijeka i kiša, koje padnu neposredno na jezero (prosječno godišnje 400,7 km ³ za razdoblje 1878—1945) s jedne strane te ishlapljivanja (400,2 km ³) i otjecanja u Kara-Bogaz-Gol (22,2 km ³) s druge strane. Pored klimatskih promjena mogli su u geološkoj prošlosti utjecati i okomiti pokreti Zemljine kore, a u današnje doba utječe oduzimanje riječne vode za navodnjavanje kao i zaustavljanje iza riječnih brana. Opadanje razine sili na rekonstrukciju i produbljivanje luka, a ima nepovoljne posljedice za ribolov u sjevernom, plitkom dijelu.

Sjeverna je obala jezera pješčana i niska, a teren se nastavlja bez pregiba na dnu jezera. I ostale su obale niske izuzevši na podnožju Kavkaza i Elbursa. Tu je obala oblikovana spuštanjem duž rasjeda. Ima i danas pojava tektonskog nemira. U južnom dijelu jezera čest je blatni vulkanizam. Tako je 1894 proradio podvodni vulkan južno od Čelekena. Otoci pred deltom Volge (Srednij i Nižnij Oseredok, Zljudostinskij) nastali su od riječnih nanosa, a ostali otoci i prijesapi naplavljeni su jezerskom strujom. Tako je nastao i prijesap, koji zatvara Kara-Bogaz-Gol.

Hidrografija. U doba jesenskih kiša i proljetnog otapanja snijega rijeke donose više vode, pa se razina povisuje, a opada u kasno ljeto zbog niske vode u rijekama i zbog pojačanog ishlapljivanja. Godišnja amplituda iznosi prosječno 36 cm. Seše izazivaju kolebanje od 40 cm. Osjetljivije je kolebanje vode zbog vjetrova, koje doseže do 120 cm. Temperatura vode na površini iznosi zimi na sjeveru oko 0°, a u srednjem i južnom dijelu od 2 do 13°. Sjeverni se dio zaleđuje gotovo svake godine kroz 3—4 mjeseca (od konca prosinca do travnja). Debljina leda iznosi 50—70 cm. U srednji dio jezera tjeraju vjetrovi i struje plutajući led sa sjevera, a površina se tu zaleđuje samo za jake zime. U srpnju i kolovozu doseže temperatura vode na površini 22°—30°, a najviša je u plitkim dijelovima jezera. U dubini se godišnje kolebanje smanjuje i nestaje ga posve u sloju ispod 450 m. Tu vlada stalna jednolična temperatura od oko 5°—6°. Slanoća je vode blizu ušća Volge neznatna (0,3‰), a povećava se prema jugoistoku, gdje doseže 14‰. Izvanredno je velika slanoća u Kara-Bogaz-Golu, gdje iznosi oko 300 ‰. Uzrok je u tome, što je zaljev izoliran i plitak, a ishlapljivanje veliko. Tu se uz obale i na dnu talože sol, mirabilit (Glauberova sol) i sadra. Velika je slanoća uzrok, što temperatura vode zimi može pasti i na —11°, a da se ipak ne zaledi. Glavna struja Kaspijskog jezera kreće se u istom smjeru kao u Crnom i Sredozemnom moru (suprotno od kazaljke na satu), ali ne zahvaća sjeverni plitki dio. Strujom je pokrenut sloj vode do dubine od nekoliko stotina metara. Uzrok su struje dominantni vjetrovi, pritjecanje Volge i različita gustoća vode. Brzina iznosi prosječno 3—4 dm/ sek, a veća brzina postoji jedino u prolazu Kara-Bogaz-Gol zbog spomenute razlike u razini vode. Sjeverni i sjeveroistočni vjetrovi, koji pušu zimi često orkanskom snagom, razvijaju velike valove.

Fauna Kaspijskog jezera nije bogata, ali ima mnogo riba važnih za ribolov: sleđ, jesetra, kečiga, moruna, smuđ, losos, crvenperka, kao i jedna vrsta tuljana. U posljednje doba obogatila se riblja fauna prenošenjem pojedinih vrsta iz Azovskog mora.

Velika masa vode ublažuje kontinentalnost klime obalnih područja. Na sjevernom rubu iznosi srednja temperatura zraka u siječnju —7° do —11°, dok apsolutni minimum iznosi —38°. Srednja je temperatura u srpnju 25°—26°. Sjeverna i istočna obala imaju malo oborina (100—200 mm) . Osobito je topla i vlažna klima na jugu i jugozapadu, gdje je srednja temperatura u siječnju 5°—9°, a u srpnju 25 ⁰—27°; količina kiša tu iznosi i do 1500 mm.

Sliv Kaspijskog jezera obuhvaća 3,6 mil. km ². Glavni su pritoci: Volga, Ural, Emba, Atrek, Kura, Samur, Sulak i Terek u SSSR-u, a Sefirud u Iranu. Rijeke Kuma i Atrek obično ne stižu do jezera.

Prometna je važnost Kaspijskog jezera znatna, a porasla je od 1952, kad je otvoren kanal Volga—Don. Redovite brodarske veze postoje od početka XVIII. st., dok parobrodi plove od 1846. Brodarstvo je raslo s povećanjem eksploatacije kavkaske nafte. Najjači je promet između Bakua i Astrahan’a (840 km) te između Mahačkale i Astrahan’a (410 km), gdje brojni tankeri prevoze naftu. Pred najzapadnijim rukavom Volge Bahtemirom, u plitkom dnu jezera, izjaružan je kanal dug 70 km s najmanjom dubinom od 4 m. Na sidrištu pred ušćem nafta se prekrcava iz tankera u teglenice te se transportira u Astrahan’ ili Gur’jev. Znatan je promet između Bakua i Krasnovodska (340 km) kao veza između kavkaske i transkaspijske željeznice. Tim se smjerom izvozi iz Turkestana: pamuk, vuna, riža, voće i svila, a uvoze: industrijski proizvodi, nafta i drvo. Na trećem je mjestu promet između Bakua i iranske luke Pahlevi (330 km) . Tom se linijom odvija velik dio vanjske trgovine između SSSR-a i Irana. Pored spomenutih proizvoda u prometu Kaspijskog jezera zastupane su: žitarice, umjetno gnojivo, metali, sol, riba, građevni materijal i šećer. Na Kaspijskom jezeru plove brodovi do 12.000 t nosivosti. Zimi se u sjevernom dijelu održava promet pomoću jakih ledolomaca. Promet inače otežavaju i jake oluje. SSSR ima na Kaspijskom jezeru flotu od 500.000 brt. Glavna su brodarska poduzeća: Kaspflot, koji održava putnički i teretni promet od Bakua do Krasnovodska, Astrahan’a i Pahlevia; Kasptanker transportira naftu iz Bakua najviše u Astrahan’ i na Volgu, a zimi samo do Mahačkale i Krasnovodska; Rejdtanker preuzima naftu iz tankera na sidrištu pred ušćem Volge te je teglenicama prevozi u Astrahan’ i Gur’ev.

Ribolov na Kaspijskom jezeru u posljednje je doba moderniziran i mehaniziran. Od ulovljene ribe dobiva se 82% u sjevernom dijelu. Sol se dobiva u plitkim zaljevima, osobito u Kara-Bogaz-Golu, ili u umjetnim basenima. Velike naslage mirabilita bile su temelj za podizanje kemijske industrije. Nafta se dobiva ne samo na obalama, nego se danas buši i na jezerskom dnu, više desetaka kilometara daleko od obale.

LIT.: F. Machatschek, Landeskunde von Russisch-Turkestan, Stuttgart 1921; E. Thiel, Verkehrsgeographie von Russisch-Asien, Königsberg 1934; C. П. Суслоb, Физическая география, Москва 1947; G. H. Taskin, The Falling Level of the Caspian Sea in Relation to Soviet Economy, Geographical Review, New York 1954.Z. D.