KAROLINI, najbrojnija otočna skupina čitave Mikronezije, proteže se između 3° i 10°N te 131° i 163°E, sastoji se približno od 936 manjih i većih otoka, koji obuhvaćaju 1194 km ²; a rasijani su po oceanskoj površini od 2 mil. km ² ; pripadaju kao mandatno područje USA. Najveća površina otpada na ove skupine većih i visokih otoka: Ponape (347 km ²), Yap (207 km ²), Truk (132 km ²) i Kusaie (110 km ²), te Palau. Ovih pet skupina vulkanskog su podrijetla, građene od bazalta i okružene koraljnim grebenima. Ostalo su koraljni otoci ili atoli, koji većinom zatvaraju centralnu lagunu, te su rijetko viši od 3 do 4 m iznad morske razine. Neki od atolskih prstena imaju duboke prolaze za brodove i zaštićena sidrišta. Luke su malene, te se veći brodovi ne mogu u njima kretati. Κ., uključivši ovamo i otočje Palau, koje tvori zasebnu skupinu, sastoje se od 48 manjih skupina, od kojih su 43 skupine niski koraljni otoci. Vrhunci bazaltnih otoka dosežu do 853 m nad morskom razinom.

Ο. K. uglavnom se mogu razdijeliti u dvije velike skupine: zapadnu i istočnu, koje su odijeljene među sobom meridijanom 148 'E. Zapadni se niz nalazi između Marijanskih otoka i otočja Palau. Najzapadnije je smješten koraljni atol Ngulu, 40 km dug i 30 km širok, sa veoma prostranom lagunom i sedam malih vrlo slabo nastanjenih otoka, i nekoliko dobrih sidrišta za male brodove. Istočni se niz izdiže iz mora s podmorskog hrpta, koji na oba kraja ima po jedan vulkanski otok. U tom nizu nalaze se dva otoka: Kusaie i Ponape, te atoli Ant (Andema) i Senyavin.

Klima je zbog blizine ekvatora posve tropska. Temperatura je u toku godine jednolična (26°—27°), ali vrućinu ublažuje sjeveroistočni pasat, koji puše od listopada do kraja svibnja, izuzevši krajeve na zapadu od 145°E, gdje se ljeti osjeća više utjecaj azijskih monsuna. Jugoistočni monsun prevladava u lipnju, srpnju i kolovozu, ali je često prekidan istočnim vjetrovima. Kiše padaju cijele godine, osobito od lipnja do listopada. Godišnja količina oborina znatna je na visokim otocima (Ponape 4463 mm), a na niskim je slabija. Tajfuni ili tropski cikloni mogu se pojaviti u svakome mjesecu, ali su najčešći od srpnja do studenog. Najviše ih ima u rujnu. Klima je ugodna, ali za kišnog doba nezdrava. Na vulkanskim otocima prevladava aluvijalno plodno tlo, akumulirano na obalnim ravnicama i u riječnim dolinama, dok je na koraljnim otocima tlo plitko s tankom naslagom humusa.

Biljni svijet nije tako bujan kao u Melaneziji, pa se gusta kišna šuma nalazi na onim stranama visokih otoka, koje su okrenute prema vjetru, dok se na protivnoj strani razvilo grmlje, savana i travnjaci. Domaća je flora indomalajskog podrijetla, iako ima malo endemičkih vrsta. Na nekim niskim koraljnim otocima dobro uspijevaju kokosove palme, a po visokim atolima sagopalme, manioka, krušno drvo, taro, šećerna trstika, kava, riža, proso (sorghum), duhan i vanilija, djelomično i tropsko voće kao limuni, ananas i banane. Kopra je najvažniji predmet izvoza. Po visokim otocima uzgajaju se svinje, goveda i kokoši.

Ribarstvo je razvijeno po lagunama i unutar koraljnih grebena. Na otvorenu moru lovi se bonito, tunj i morski pas. Uz koraljne grebene i u lagunama sabiru se biserne školjke. Na otocima Karolinima nalaze se znatna ležišta boksita i fosfata. Ležišta boksita procijenjena su na 50 mil. t s 52—55% aluminija i 20% željeza. Ležišta fosfata cijene se na 1,650.000 t, a ima ih na otocima Angaur, Fais, Peleliu i Tobi. Manja ležišta mangana, ugljena, zlata i željeza nalaze se također na vulkanskim visokim otocima.

K. о. administrativno su podijeljeni u dvije skupine: u istočnu sa središtem na otocima Truk i Ponape i zapadnu sa sjedištem na otocima Palau i Yap.

Stanovništvo je većinom malajskog podrijetla s tragovima melanezijske, polinezijske i mongolske krvi. Mnogo ima Japanaca i Kineza. Domoroci su vješti pomorci i radnici. U toku XIX. st. broj je stanovnika naglo i brzo padao, tako da je 1900 bilo 75% stanovnika manje nego 1800. Uvođenjem sanitarnih i medicinskih mjera opadanje je prestalo; danas je porast veći na visokim vulkanskim otocima nego na niskim koraljnima. Oko 33.000 st. na otocima Karolinima govori 8 različitih jezika s mnoštvom narječja. Kao novac upotrebljavaju velike okrugle ploče aragonita. Najvažnije su luke: Chabrol, Port Lottin i Coquille na otoku Kusaie, Koror i Ponape na istoimenim otocima, Tomil na Yapu.

K. o. otkrio je 1527 Portugalac Diego da Rocha, a i686 zauzela ih je Španjolska. Admiral Francesco Lazeano nazvao je otoke po kralju Karlu II. Karolinima. Oko sredine XVIII. st. napustila je Španjolska Karoline, ali je u XIX. st. obnovila svoje zahtjeve, te je 1885 protestirala, kad ih je Njemačka zauzela. Na Bismarckov prijedlog, obje su države zamolile papu Leona XIII., da о tom sporu donese odluku. On je dodijelio Karolinske otoke Španjolskoj, a Njemačkoj slobodu trgovanja te brodske stanice i stanice za ugljen. God. 1899 kupila je Njemačka od Španjolske otoke Karoline uz Marijanske otoke i otočje Palau za 25 mil. peseta. U Prvom svjetskom ratu otoke Karoline zauzeo je Japan, kojemu su Versajskim ugovorom povjereni kao mandat Društva naroda, a nakon Drugog svjetskog rata pripali su kao mandatno područje USA.

LIT.: G. L. Wood i Mc. P. Bride, The Pacific Basin, Melbourne 1950; О. W. Freeman, Geography of the Pacific, New York i London 1951.O. Oz.

Drugi svjetski rat. Poslije Prvog svjetskog rata Japanci su dobili kao mandatno područje Karoline uz uvjet, da na njima ne smiju stvarati vojne ili pomorske baze. Iako su 1935 istupili iz Društva naroda, Japanci su i nadalje zadržali sva mandatna područja na južnom Pacifiku, te su uskoro — unatoč postojećoj zabrani — stali grozničavo utvrđivati sva ova otočja, izgradivši na njima (1934—41) niz pomorskih, zračnih i vojnih uporišta, koja su kontrolirala glavne sobraćajne putove između USA i Filipina, Kine i Japana. Osim Truka, glavnog uporišta na otočju Karolinima (remontna i opskrbna stanica flote, podmornička baza, 3 aerodroma i 2 hidroplanske stanice), po svom idealnom položaju u središtu Mikronezije i odličnom sidrištu, predestiniranom za stvaranje glavne flotne baze na južnom Pacifiku, značajnija uporišta nalazila su se na atolu Ponape (aerodrom i hidroplanska baza), na otoku Yap (aerodrom i jake utvrde) i na otocima Palau (flotna baza, aerodrom i hidroplanska stanica). Kad su Američani, nakon osvajanja otočja Gilbert i Marshall, nastavili nastupanje prema Filipinima, mimoišli su japanska uporišta na istočnim Karolinima (Ponape i Truk), pošto su ih opetovanim snažnim zračnim napadima potpuno neutralizirali (v. Truk) , te odmah prešli na osvajanje Marijanskih otoka. No prije konačnog napada na Filipine nametnula se potreba, da se prethodno likvidiraju, odnosno bar dijelom osvoje protivničke baze na zapadnom dijelu Karolina (otoci Palau, Yap i Ulithi).

Kad je inicijativa na Pacifiku prešla u ruke Američana, njihove su snage nadirale prema Filipinima u dvije glavne, potpuno odvojene grupe. Grupa na južnom i jugozapadnom Pacifiku (s glavnim opskrbnim arterijama preko Novih Hebrida i Australije) postepeno je nastupala prema zapadu i sjeveru (v. Nova Gvineja; Bougainville; Bismarck otoci; Admiralitetski otoci), dok su snage na srednjem Pacifiku, s operacionim i opskrbnim središtem na Havajskim otocima, nadirale sjevernije, preko otočja Gilbert, Marshall i Marijanskih otoka, prema istom cilju. Spajanju dvaju krakova smetale su japanske baze na zapadnim Karolinima; s druge strane, da bi mogli uspješno nastaviti svoje operacije, Američani su morali stvoriti istaknutu bazu što bliže Filipinima. Stoga bi odlučeno, da se izvrši desant na otoke Pelelui i Angaur i da se zauzme atol Ulithi, te da se na njemu uredi prednja operaciona i opskrbna baza za flotu. U ovim operacijama (v. Palau, otoci i Ulithi), koje su slijedile po zauzeću Marijanskih otoka, sudjelovalo je gotovo 800 brodova i 1600 aviona (oko 200.000 mornara, 20.000 vojnika i 30.000 mornaričkih strijelaca). Prethodni zračni napadi flotne i kopnene avijacije uglavnom su eliminirali japanske zračne snage u neposrednoj blizini tih baza, a nakon poraza japanske flote na Filipinskom moru nije se očekivala njezina snažnija intervencija. Neposredno pred desant i za vrijeme desantnih operacija američka je flotna avijacija izvršila niz snažnih napada na otoke Bonin, Mindanao, Visayas i Luzon. Desantni odredi iskrcali su se na otok Pelelui 15. IX. 1944, a na otok Angaur 17. IX. Unatoč ogorčenu otporu japanskih posada, bilo je očito da će desant uspjeti. Borbe za istrebljenje posljednjih gnijezda otpora potrajale su doduše do kraja mjeseca studenoga, ali su američki avioni već 24. IX. počeli upotrebljavati osvojeni aerodrom, a 16. X. dogotovljen je novi aerodrom za teške bombardere.

Otok Ulithi zauzet je 23. IX. bez otpora, te se odmah pristupilo uređenju flotne baze za operacije na Filipinima. U isto vrijeme snage na južnom Pacifiku zauzele su otok Morotai (u Indoneziji, sjeverno od Halmahere). Povoljni tok i uspješan ishod operacija na zapadnim Karolinima i relativno slab otpor protivničkih zračnih i flotnih snaga, ponukali su Amerikance, da odustanu od namjeravana desanta na snažno utvrđeni otok Yap, te da izmijene predviđeni plan invazije Filipina, pospješivši glavni napad gotovo za dva mjeseca. Umjesto predviđena prethodnog osvajanja otoka Talaud i Mindanao, odlučeno je da se odmah pristupi glavnom desantu na središte Filipina (v. Leyte) .

LIT.: United States Strategic Bombing Survey (Pacific) Washington 1946; S. E. Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Vol. VII, Boston 1951.Z. V.