KARINSKO MORE, zatvoren morski zaljev u sjevernoj Dalmaciji, povezan uskim tjesnacem ( Karinsko Ždrilo) sa znatno većim zaljevom Novigradskog mora; obuhvaća 5,4 km ² . Karinsko i Novigradsko more dijelovi su erozijom stvorenog udubljenja u gornjoocenskim naslagama. Proširenja (zavale) u mekšim naslagama i kanjoni u vapnencima pretvoreni su postpleistocenskim pozitivnim pomicanjem morske razine u široke zaljeve i uske tjesnace (»ždrila«), K. m. ima ovalan oblik; obalne su padine blaga nagiba, koji se nastavlja ispod morske razine do ravnog dna u sredini, gdje prosječna dubina iznosi 10 m. U K. m. utječe s juga potok Karišnica, koja u ljetnoj polovini godine ima neznatne količine vode, dok naprotiv zimi i jeseni, za jačih kiša, naraste, pa tada od njezinih nanosa čitava površina zaljeva dobiva mutnu, žućkastu boju. Nanosi Karišnice ispunjavaju dno Karinskog mora, ali također i Ždrila, pa debeo pokrov mulja olakšava posvuda sidrenje. Južna je obala, oko ušća Karišnice, ravna i plitka. Tu su za vrijeme turske vlasti bile solane, na što i danas ukazuje neobično bujan razvoj halofitske vegetacije. Mala dubina zaljeva i znatne količine slatke vode, koja u hladnoj polovini godine dotječe Karišnicom, uvjetuju za vrijeme hladnih zima povremeno i kratkotrajno zaleđivanje mora. Obale zaljeva, građene od prominskih konglomerata, pretežno su obrasle rijetkim mediteranskim i submediteranskim žbunjem i šikarom; u mjestimično razbacanim ogradama od suhozida uspijevaju vinogradi i masline. Obale zaljeva nisu naseljene, osim južne, gdje se nalazi stari franjevački samostan i nekoliko kuća (Karin).

LIT.: Die Seen des Karstes, Abhandlungen der K. K. Geographischen Gesellschaft, V, Wien 1903—04, 2; B. Ž. Milojević, Okolina Novigradskog i Karinskog mora, Glasnik Skopskog naučnog društva, 1926.V. R.

Temperatura vode Karinskoga mora pri dnu (11 m) iznosi 5,55°—14,80°, dok su kolebanja temperature površinskih slojeva vode još veća: u ožujku 5,15°, u lipnju 19,21°. Zbog pličine i hladnih vjetrova K. m. se ohlađuje brže nego susjedno Novigradsko more.

Temperature vode Karinskog Ždrila nešto su više (2,5°) od temperatura u Karinskom moru. Grijanje površine mora u Ždrilu zavisi od temperature vode, koju donosi rijeka Zrmanja (zimi je za nekoliko stupanja toplija od vode Novigradskog i Karinskog mora).

Slanoća vode Karinskog mora, koja se nalazi dublje od 5 m, koleba se između 35,8‰ i 36,6‰. Samo za vrijeme veoma visokog vodostaja Zrmanje slanoća padne i na 28,7‰.

Površinski sloj vode do 5 m dubine ima mnogo veća kolebanja slanoće, i to od 30,o‰ do 35,1‰. Veća je slanoća u ožujku i lipnju, a manja u studenom i siječnju. Pored Zrmanje slanoću vode Karinskog mora snizuje i voda potoka Karišnice. Zbog toga je slanoća Karinskog Ždrila katkad veća od slanoće vode Karinskog mora.

Znatne su razlike i u sadržaju kisika u različitim dubinama. Najviše kisika imaju površinski slojevi do 5 m dubine (ljeti do 8,22 ml/ l O ₂). Najmanje kisika ima u dubini od 11 m (do 3,19 ml/ l O ₂).

U Karinskom moru najmanje su količine kisika u studenom (do 6,64 ml/l O ₂), a najveće u lipnju (8,22 ml/l O ₂).

Maksimalna zasićenost kisikom Karinskog mora iznosi 150,3%, a minimalna 52,0%.

Zbog toga K. m. ima dosta prirodnih naselja daganja ( Mytilus edulis) i jakopskih kapica ( Pecten jacobaeus), koje često masovno ugibaju. To se vjerojatno događa, kad nabuja Zrmanja i zamuti vodu, pa suspendirane krute čestice opterete škrge školjaka i tako olakšaju rad bakterija. K. m. bogato je također bijelom i plavom ribom (cipli, jegulje, listovi, srdelice papaline i dr.).

Količina fosfata u Karinskom moru koleba se od 1 do 4 mg P-P0 ₄ t, a silikata od 160 do 1100 mg Si /t. Povećana količina silikata (10 puta veća nego na otvorenom moru) u vodi Karinskog mora nastaje zbog pritjecanja vode s kopna.

Voda Ždrila ima 2,55—3,10 Alk ( Alk ili alkalinitet označuje broj miliekvivalenata vodikovih iona potrebnih, da se oslobode ioni slabih kiselina, vezanih u 1 l vode); alkalinitet je veći nego na otvorenom Jadranu i za 20% veći na površini nego na dnu.

Specifični alkalinitet (Alk/C1) vode Karinskog mora 3 puta je veći nego u otvorenom Jadranu. Površinski slojevi vode (do 5 m dubine) imaju specifični alkalinitet, mnogo veći nego voda iz većih dubina.

U Karinskom Ždrilu katkad su veoma jake struje u oba smjera; brzine im nekada iznose nekoliko čvorova. U doba kiša obično je jača izlazna struja. Na struju površinske vode, koja ulazi u Ždrilo i Karinsko more, utječe ušće Zrmanje, koje je orijentirano prema jugu, pa riječna voda struji pretežno prema Ždrilu.

U siječnju, ožujku i lipnju voda Zrmanje struji jače prema Ždrilu, dok je u studenom usmjerena pretežno prema sredini Novigradskog mora.M. Bn.

Ribarstvo. Duž čitave obale Karinskoga mora donedavna je bilo mnogo nalazišta samoraslih školjaka kamenica, koje su po tečnosti i veličini najpoznatije u Jadranskom moru. Sada su vrlo rijetke. Dagnje ( Mytilus galloprovincialis) žive po svim obalama u većim nakupinama, u Karinskom Ždrilu ima i školjaka jakopskih kapica ( Pecten jacobaeus) , kojima pogoduje pjeskovito dno i strujanje mora. Susreće se gdjegdje i školjka srčanka ( Cardium edule) . Od riba se love cipli i jegulje, koji zalaze i u potok Karišnicu.

God. 1949 bili su podignuti parkovi (gajevi) za uzgoj dagnji, koji su se 1951 srušili zbog naglog razvitka i velike težine dagnji. Ostali su zdravi samo oni iz dubine, kojima je kasnije obnovljeno naselje školjaka.

Samonikle dagnje Karinskoga mora pobiru (godišnje do 80 t) stanovnici Karina, Pridrage, Kruševa i Novigrada. Veći dio potroše sami, a manji ide na tržište.

Dagnje iz većih dubina vade se kacetom, malom željeznom povlačnom mrežom, i granfom, željeznim rašljama na drvenoj motki. Ljeti se vade s plićaka rukama. Novigradski ribari love ribe u Karinskome moru mrežama potezačama i stajačicama.

LIT.: Državni arhiv u Zadru, Miscellanea, CXVIII, 1— 2; R. Erco, Sulla coltura delle ostriche, Triestc 1862; S. Brusina, Naravoslovne crtice sa sjevero-ist. obala Jadranskog mora, Zagreb 1874; D. Morović, O gibanju kamenica u Novigradskom i Karinskom moru 1877 god., Morsko ribarstvo, 1951, 5; J. Plančić, Važnost cipla u našim bočatnim i slatkim vodama, ibid., 1953, 1— 2.J. Bi.