KARAVELA (engl. caravel, franc. caravelle, španj. carabela) , jedrenjak XV. i XVI. st. Jedrenjakom toga tipa izvršena su mnoga prekomorska putovanja u doba velikih otkrića. Nosivost karavela bila je u to doba različita (70—200 t) .

K. se prvi put spominje u XIII. st.; tad je bila brodica na jedra s jednim jarbolom. Ime potječe (prema Jalu) od cara bella, ili (po Bartolomeu Crescentiu) od grčke riječi Kάραβος (karabos), ili (po Roncieru) od carabo a vela, što je najvjerojatnije. Najstarija k. opisuje se kao barque ronde (round ship), pa ide u red okruglih trgovačkih brodova. Oblik karavela XIII. st. nije poznat.

O karavelama XV. i XVI. st. ima dosta podataka, jer su na mnogim kartama otkrivačkih putovanja nacrtane slike brodova. Osobito su zanimljivi crteži brodova na kartama, koje je 1500 izradio Juan de la Cosa (Kolumbov peljar na dva prva putovanja i vlasnik karavele Santa Maria). Osim Kolumba, karavelama su plovili i drugi veliki pomorci. Bartolomé i Gonzalo Nodal oplovili su 1618 Ognjenu Zemlju sa dvije karavele od 80 t; car Karlo V. doplovio je 1536 u Tunis sa svečano ukrašenim karavelama; Guillaume Le Testu plovio je 1509—72 i s karavelama; u svojoj Cosmographie Universelle prikazao je mnogo brodova iz toga doba, pa i pet lijepo obojenih i ukrašenih karavela.

Karavele XV. i XVI. st. razlikovale su se oblikom trupa, osobito pramca. Bilo je tada karavelâ s niskim pramcem i karavela s visokim pramcem a caracca. Prve su imale običan pramac s glatkom obodnicom, gotovo kao današnje bracere; druge su nosile ojačanu konstrukciju i na njoj dugo rilo ili četvorokutni duguljasti kaštel kao na karakama. Krma je bila kod trupa dosta uska, ali je svršavala ravnim zrcalom. Krmnica (kasar) bila je uglasta, visoka i uska; u najvišem dijelu kasara nalazio se stan zapovjednika.

Starije karavele sa 3 jarbola imale su samo latinska jedra. Pramčani je jarbol bio u sredini trupa i dvaput viši od krmenog. Pramčano je jedro bilo najveće, a prema krmi jedra su bila sve manja. U početku XV. st. pramčani je jarbol pomaknut bliže pramcu i na njemu su se razapinjala 2 križna jedra. Oko sredine XVI. st. pojavile su se i karavele sa 4 jarbola; i pramčani je jarbol imao dva križna jedra, a ostala tri jarbola latinska jedra, koja su također bila prema krmi sve manja. U to su doba veće karavele sa 3 jarbola razapinjale jedno križno jedro na pramčanom jarbolu, dva križna jedra na srednjem najvećem jarbolu, a latinsko jedro na krmenom najmanjem jarbolu.

Manje karavele nisu imale kosnik. Srednje su imale veoma strm kosnik, koji je služio samo za pričvršćenje jarbolnih leta. Velike su karavele imale kosnik s križem, pod kojim se razapinjala posrtnjača sa dvije rupe, da može otjecati more, koje bi to jedro zagrabilo pri posrtanju broda.

Na krmi su gotovo sve karavele imale umjereno kos čunac, koji je služio za pričvršćenje uzde krmenog latinskog jedra. Često je ispod čunca visjela jakovljica za silaženje u čamac.

Karavele su ponekad nosile sa sobom rezervna jedra i križeve, tako da su na putovanju mogle mijenjati snast. Za duže jedrenje uzvjetar razapinjala su se latinska jedra, a pri jedrenju niz pasat namještala su se križna jedra, ali promjena jedara nije bila jednostavna, jer se morala preinačiti čitava oputa jarbola. Stoga se taj složeni manevar mogao vršiti samo u luci.

Karavele su do XV. st. imale vanjske proveze i povrhe (porke, bularcamas), vanjska uzdužna i vertikalna rebra povrh oplate; potkraj XV. st. i u XVI. st. povrhe se više nisu namještale, jer su smanjivale brzinu broda, a brodograditelji toga doba već su znali sagraditi trup dovoljne čvrstoće i bez vanjskih ukrepa. Umjesto povrha namještale su se u unutrašnjosti kod glavnog rebra tri debele grede, koje su tvorile čvrst trokutni nosač. Donja vodoravna greda ležala je ispod podnica kaljuže od desnog do lijevog pasma, a ostale dvije kose grede sastajale su se ispod glavne sponje gornje palube. Takvo je trokutno pojačanje imala i Kolumbova Santa Maria. Kasnije su velike karavele imale i do tri takva trokutna nosača u najširem dijelu trupa.

Na velikim karavelama s visokom krmnicom (kasarom) rudo i krmilari nalazili su se na glavnoj palubi u zatvorenu prostoru, t. j. dvije palube ispod kasara, i krmilarili su po kompasu i prema zapovijedima, koje su se dovikivale kroz drveni uski zdenac. Karavele su bile slabo naoružane (2—4 bombarde na glavnoj palubi i 2—4 falkoneta na kasaru ili srednjoj palubi).

U svijetu ima veoma mnogo različitih modela tih brodova, osobito Kolumbove karavele Santa Maria. Međutim, većina je tih modela sasvim pogrešna. Santa Maria je imala običan niski pramac, bez ikakve pramnice (kaštela). Nije bila ni naoružana mnoštvom topova. Imala je 2 bombarde na glavnoj palubi, u prednjem nižem dijelu krmnice, i 2 mala topa (falkoneta) na donjem kasaru. Bila je duga 25,6 m, široka 7,5 m, duboka 3,3 m. Prema tim podacima, sagrađena je 1929 nova Santa Maria u naravnoj veličini; ona je na jedra preplovila Atlantski ocean, istim putem kao i Kolumbova i gotovo istom brzinom.

Karavele XVI. st., potkraj svoga razdoblja, imale su često pramac poput karake. Brodograditelji su ga preuzeli s karaka toga doba; krma je postala u nadgrađu uglasta i veoma uska. Na pramčanom jarbolu razapinjalo se jedno križno jedro, a na glavnom jarbolu dva križna jedra: debleno ispod okruglog koša i košno povrh njega. Naoružanje je pojačano na 4 bombarde i 4—8 špiguna i falkoneta.

LIT.: M. Nance, Interesting Review of the Subjekt of Carrack, Mariner's Mirror, London 1923, IX, 5; G. Grant i H. Culver, The Book of Old Ships, London 1936; V. Bačić, Dubrovački brodovi XVI. st., Zagreb 1937; G. Roërie, Navires et marins, Paris 1946.P. M.