KARAKA (engl. carrack, franc. carraque, tal. caracca, nizoz. kraeck), veliki jedrenjak u upotrebi od XIV. do XVII. st. Osobito velike karake XVI. st. zvale su se i karakuni (franc. carraquon, tal. caraccone, engl. argosy, po velikim dubrovačkim karakama).

Po Jalu ( Archéologie Navale), karake su se pojavile u Veneciji u početku XIV. st., ali su se gotovo u isto doba počele graditi i u Dubrovniku kao najveći teretni brodovi na Jadranu. U XV. st. karake su se iz Jadrana proširile Sredozemnim morem, a potkraj XV. st. i Atlantskim oceanom; tad su ih gradili Španjolci, Portugalci, Francuzi i Holanđani. U XVI. st. dubrovačke karake idu među najveće brodove na svijetu i plove do Engleske. K. je bila veća od suvremene karavele, ali sporija i slabijih manevarskih svojstava. Prema kronici kralja Pedra (poglavlje 9), 7 kastiljskih gilaja 1359 zarobilo je kod Malorke jednu mletačku karaku; ona je opisana samo sa tri riječi: a tres cubiertas (sa tri palube). To je jedini opis karake XIV. st.; iz toga doba nema ni vjerodostojnih crteža. Slika u crkvi Sigurate u Dubrovniku prikazuje veliki brod XIV. st., koji ima pramac s rilom, a caracca, ali je krmnicu slikar nacrtao toliko nejasno i nestručno, te se ne može sa sigurnošću ustvrditi, da slika doista prikazuje karaku.

Za karake XV. i XVI. st. ima mnogo opisa, reljefa i slika, i u Dubrovniku i u drugim mjestima. Za karake XV. st. gotovo svi historičari navode sliku nekog nepoznatog crtača s inicijalima W. A., koja prikazuje karaku iz sjeverne Evrope. Druga najbolja slika nalazi se u francuskom prijevodu Boccacciove La Teseide u Bečkoj narodnoj knjižnici. Obje se slike podudaraju s reljefima i slikama naših karaka u Dubrovniku. P. Fournier u svom djelu Hydrographie iz 1634 (str. 182) opisuje karake XVII. st. kao brodove, koji nose 1500 do 2000 i više bačava (tonneaux), tako da su to najveći brodovi na svijetu. Za njihovu plovidbu treba najmanje deset hvati dubine. Krma i pramac viši su od dubine (od glavne palube do podnica kaljuže) za visinu od tri ili četiri čovjeka; tako se čini, kao da su se uzdigle dvije visoke kule na oba kraja trupa. Karaka je mogla nositi 35 do 40 topova od 4000 do 5000 livra, uz špigune ( espoirs , espingole, stare espingale) i kamenjaše (bacače kamena) što su se namještali u koševe, koji su bili toliko veliki, da je u svaki moglo stati 10 ili 12 ljudi. Ti su brodovi dobro jedrili s vjetrom u krmu, a nisu vrijedili za jedrenje oštro uzvjetar. Plovili su samo radi robe; nikad u ratne svrhe. U takve se karake moglo ukrcati 600 do 1300 ljudi (od toga 100—300 vojnika, ako su prevozile vojsku, jer su karake služile kao transportni brodovi, a ponekad ipak i kao ratni brodovi). Portugalske su velike karake bile duboke oko 30 stopa, ali na pramcu i na krmi dostizale su najmanje 50 stopa, zbog visokih nadgrada i velikog preluka palube.

Fournier je suvremenik najvećih karaka, pa je njegov opis zacijelo vjerodostojan, a podudara se i sa slikama Th. Gallea i P. Brueghela starijeg iz 1564 i 1565. Oblik dubrovačkih karaka poznat je sa slika, reljefa i modela u Dubrovniku (v. PE, I, str. 608— 610).

Karake su obično imale 3 jarbola. Na pramčanom se razapinjalo jedno križno, na glavnom jarbolu dva križna, a na krmenom latinsko jedro. Veće karake i karakuni imali su ponekad i 4 jarbola; tada su 3. i 4. jarbol imali latinska jedra. Najveće je bilo križno debleno jedro na glavnom jarbolu. Ono se pri slabijem vjetru moglo produžiti nadolje bonetom, koja se privezivala uz donji porubnik. Nastavak glavnog jarbola iznad jakog okruglog koša bio je ponekad slab i služio je samo kao zastavno koplje. Ako je bio jači, nosio je malu košnjaču. Karake su na pramcu imale kosnik, koji je na nekim služio samo za pričvršćenje leta i kao sidrena soha, dok je na drugima nosio križ i ispod njega posrtno jedro.

Karake Sjevernog mora imale su na kaštelu i na kasaru nadstrešnice od tankih dasaka, koje su služile za šatore, a ponekad je bio i iznad palube, od kaštela do glavnog jarbola, svijeni krov od dasaka s eliptičnim otvorom u sredini.

LIT.: G. Grant i H. Culver, The Book of Old Ships, London 1936; V. Bačić, Dubrovački brodovi XVI. st., Zagreb 1937; G. Roërie, Navires et marins, Paris 1946; F. Bowen, From Carrack to Clipper, London 1948; M. Nance, Interesting Review of the Subject of Carracks, Mariner’s Mirror, London 1923, IX, 5; I. Šišević, Računanje obujma broda u Dubrovniku u XVI vijeku, Dubrovnik 1953.P. M.