KANDIJSKI RAT (1645—69). God, 1645 započela je Turska rat, da osvoji otok Kretu (Kandiju), koji se još od Četvrte križarske vojne (1204) nalazio u mletačkim rukama. Ovaj je rat osobito zagovarao i bio mu pokretač kapudan-paša (vrhovni zapovjednik turske flote) Jusuf-paša Mašković iz Vrane u Dalmaciji. Velika turska flota s ukrcanim pješaštvom, pod zapovjedništvom Jusuf-paše, započela je 23. VI. 1645 operacije kod grada Khanie na Kreti, i grad je 22. VIII. došao u turske ruke. Usprkos uspjehu, Jusuf-paša pao je kod sultana u nemilost i bio 1646 pogubljen. Za kratko vrijeme Turci su osvojili skoro sav otok; Mlečani su se još dugo održali u zaljevu Soúdha na zapadu, a u gradu Iráklionu na istoku održali su se sve do svršetka rata. Ratne su se operacije vodile i u području Egejskog mora. Ratni plan Mlečana, koji su uspjeli održavati vezu s Mlecima i ostalim svojim posjedima, bio je: zatvoriti turskoj floti izlaz iz Dardanela u Egejsko more i tako spriječiti snabdijevanje Krete i vezu s njom, i najzad prodrijeti u Dardanele te ugroziti sam Carigrad. Kad su Mlečani kroz neko vrijeme djelomično blokirali Dardanele, Turci su našli drugu vezu s Kretom: kopneni put preko Male Azije do otoka Khíosa, gdje je bila baza pomoćne turske flote iz berberskih zemalja sjeverne Afrike. Osim toga, u većini slučajeva Turci su se uspijevali probiti iz Dardanela, a pomoć, koju su Mleci u posljednjoj fazi rata katkad primali od zapadnih sila, nije bila od velikog značenja. God. 1668—69 vodile su se osobito ogorčene borbe; Iráklion je na kraju opsijedao sam veliki vezir Ahmed Köprülü, a obranu je organizirao Francesco Morosini. Dana 6. IX. 1669 ugovori Morosini s velikim vezirom časnu predaju Irákliona pod uvjetom, da se sklopi mir. Uvjeti mira bili su: slobodni odlazak stanovništva i posade s ratnom opremom s time, da Turskoj pripadne čitav otok, a Mlecima ostanu samo tri poluotočića na sjevernoj obali, raniji posjedi u Egejskome moru (otoci Tínos i Kíthìra) i u Dalmaciji Klis, koji su Mleci osvojili 1648.

Istodobno s ratom na Kreti vodio se i žestok rat u Dalmaciji; on također ulazi u okvir Kandijskog rata, iako nije imao utjecaja na opći tok i ishod borba u Egejskome moru i oko Krete. Uoči rata Mletačka je republika na istočnoj jadranskoj obali imala pod svojom vlasti sve otoke od Krka do Korčule. Na kopnu je situacija bila ova: Obrovac na Zrmanji, manja luka regionalnog značenja, sa svojim područjem bio je pod Turcima; uzak primorski pojas od Novigrada do Splita s prekidom u Solinu, koji su Turci osvojili 1571, bio je pod Mlecima; Poljička je knežija priznavala tursku vrhovnu vlast, pod mletačkom je vlasti bio teritorij grada Omiša, a dalje na jug Makarsko primorje i Neretva — sve do teritorija Dubrovačke republike — pod Turcima; sjeverni dio Boke Kotorske s Hercegnovim i Risnom držali su Turci, a južni dio s Perastom i Kotorom Mleci; mletački teritorij prekidao je Grbalj pod turskom vlasti, dok su Budva i Paštrovići bili pod Mlecima. U takvim prilikama počeo je rat u Dalmaciji. Mleci, pod vrhovnim zapovjedništvom Leonarda Foscola, vodili su u Dalmaciji rat s ciljem, tla ovladaju i onim dijelom primorja, koji je bio pod turskom vlasti, i da prodru dublje u zaleđe. Glavna udarna snaga bilo je hrvatsko i srpsko stanovništvo, koje se pobunilo protiv Turaka. Osim toga, u Hercegovini je bilo hajduka, koji su četovali protiv Turaka ili samostalno ili u mletačkoj službi. Usporedo s time, Mlečani su ekonomski blokirali Dubrovnik. Da suzbiju tursku trgovinu preko Dubrovnika, oni su već 1592 otvorili u Splitu luku za trgovanje s Turskom. Među ostalim, i ta je okolnost uzrokovala pad dubrovačke trgovine i prometa preko dubrovačke luke. Kad je 1645 buknuo rat s Turskom, trgovina preko Splita je prekinuta, a sav je promet opet navrnut na Dubrovnik. Hajduci, najamnici Mletaka, imali su zadatak, da (uz pomoć mletačke flote) akcijama na kopnu i moru ometaju tu trgovinu i da napadajima na turske karavane i na dubrovački teritorij sudjeluju u blokadi Dubrovnika. Oni su razvili poseban način gusarskog ratovanja na moru s lakim i brzim brodovima, u kojem su sudjelovali osobito gusari iz Boke Kotorske, a ponešto i gusari iz Makarskog primorja. Tipovi gusarskih brodova bili su fuste, leuti, barke (u starom značenju), ponekad brigantini i pokoja galija. Za manje brodove javlja se (osobito u narodnoj pjesmi) i naziv ormenica. Gusarske akcije nisu mogle posve uništiti trgovinu preko Dubrovnika i ona se uz znatan rizik ipak i dalje vršila. Ti su se pomorski gusari borili s Turcima iz Hercegnovog i Risna i s ulcinjskim piratima, a vodili su i kombinirane pomorsko-kopnene akcije: dolazili su s brodovima, kao nekoć Uskoci, u luke dubrovačkog teritorija, preko njega prodirali na tursko područje i istim se putem vraćali.

U borbi protiv Turaka istakli su se i građani Perasta, koji su 1654 uspjeli obraniti svoj grad. Petar Zrinski posjetio je iste godine na svojem brigantinu Perast i obdario ga mačem. U Perastu je, uz mletačku potporu, bilo organizirano i sjedište gusara, doseljenih iz drugih mjesta. God. 1657 opsjedali su Turci i Kotor, ali ga nisu mogli osvojiti. U susjednoj Crnoj Gori javio se u početku rata jači pokret protiv Turaka, ali je poslije 1649 zamro.

U sjevernoj Dalmaciji vodile su se žestoke borbe, a Mleci su trajno ili privremeno osvojili mnoga područja kopnenog zaleđa. Narod Poljica i Makarskog primorja sam je zbacio tursku vlast, ali jer su ga Turci i dalje ugrožavali, iselio se jedan dio na otoke Hvar, Brač i Vis, a iz Hvara se 1672 jedna skupina naselila i u Račišću na Korčuli. Turci su ofenzivno nastupali i prema mletačkom obalnom pojasu; 1647 privremeno su osvojili Novigrad, 1646—47 napadali su u pravcu Šibenika, a 1657 nadirali su u smjeru Splita i Šibenika, ne uspjevši zauzeti ove gradove. Princip u ratovanju i Turaka i Mlečana u sjevernoj Dalmaciji bio je: na vlastitom i na neprijateljskom zemljištu rušiti sve, što se nije moglo ili nije htjelo braniti, da ne bi kasnije poslužilo neprijatelju kao uporište. Tako su po nalogu mletačkih vlasti zapaljeni i razoreni primorski gradovi mletačkog obalnog pojasa Nin i Biograd, a na zapovijed Foscola uništena je i turska Vrana, za koju je on sam izjavio, da su Turci od nje načinili pravi rajski vrt. Obostrana pustošenja i haranja u toku Kandijskog rata, kad su Turci pri povlačenju zatrpavali i ponore, kojima je voda otjecala iz polja, uz slične pojave kasnije u ratu 1683—99, ostavila su u sjevernoj Dalmaciji posljedice do dana današnjega.

Uza sva ta krvava razračunavanja, Mlečani su neko vrijeme vodili s bosanskim pašom i s turskim trgovcima iz Sarajeva pregovore, da usprkos ratu uspostave trgovinu između Mletaka i Turske preko luke Drijeva (Gabele). Dubrovačka diplomacija, saznavši za to, uspjela je u Carigradu sve to omesti. God. 1667, neposredno poslije velikog potresa, vršio je generalni providur Cornaro pritisak na Dubrovnik, da prizna mletačku vlast, ali su Dubrovčani to odlučno odbili.

Mirom od 6. IX. 1669 samo je načelno bilo riješeno pitanje granice u Dalmaciji, a pogranična je linija bila utvrđena između turskog izaslanika i mletačkog delegata Nania tek 1671. Ta je linija uglavnom ostala ista, kao i prije, samo se ponegdje nešto malo pomakla prema unutrašnjosti. Od važnijih mjesta Mleci su dobili Solin i Klis, dok su Poljica i Makarsko Primorje ostali izvan mletačkog teritorija; direktna turska vlast nad njima stvarno nije uspostavljena, te je narod u tim krajevima živio relativno slobodno, a jači se turski pritisak osjetio tek u novom ratu 1683—99. Veći dio sjevernog dijela Boke Kotorske i Grbalj ostali su također pod turskom vlasti. Novonaseljeni stanovnici iz Makarskog primorja na otocima Braču, Hvaru, Visu i Korčuli ostali su tu i dalje, a Mletačka im je republika potvrđivala privilegije, osobito u pomorsko-trgovačkom prometu, kakve su imali Paštrovići od XV. st. dalje. Međutim, za primjenu tih privilegija morali su ipak češće voditi borbu. Borbu u doba kandijskog rata a naročito gusara, opjevala je narodna pjesma.

LIT.: Š. Ljubić, O odnošajih među republikom Mletačkom i Dubrovačkom od početka XVI. stoljeća do njihove propasti. Rad JA, 1880, 53, str. 162—172; G. Urlić Ivanović, Osvojenje Zemunika godine 1647, Narodni koledar Matice dalmatinske za godinu 1885; S. Zlatović, Kronaka o. Pavla Silobadovića o četovanju u Primorju (1662—86), Starine JA, 1889, 21; A. Vučetić, Dubrovnik za kandijskog rata 1645—1669, Dubrovnik 1896; L. Jelić, Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom kandijskoga rata 1645—48 godine. Narodni koledar Matice dalmatinske za godinu 1898; N. Z. Bjelovučić, Ugovor makarsko-primorskih knezova s mletačkom republikom g. 1646, Starine JA, 1907, 32; A. Vučetić, Un’escursione di Pietro Zrini in Dalmazia nel 1654, Venezia 1913; B. Desnica, Nekoliko podataka o peraštanskim hajducima i o harambaši Baju Pivljaninu, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1927; isti, Odlomci iz istorije kotorskih uskoka, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1932; H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, III, Stuttgart 1934, str. 308—341 i 620—626; G. Novak, Naseljavanje otoka srednje Dalmacije u novom vijeku, Jadranska straža, 1938, 3; isti, Prošlost Dalmacije, II, Zagreb 1944; B. Desnica, Istorija kotarskih uskoka 1646—1684, I, Beograd 1950; R. Samardžić, Jedan pokušaj predaje Kotora Turcima (1667), Istoriski glasnik, 1951, 3—4; isti, Borba Dubrovnika protiv mletačkih pokušaja da unište njegovu nezavisnost u XVII veku, Zbornik Dubrovačko pomorstvo, Dubrovnik 1952; isti, Hajdučke borbe protiv Turaka u XVI i XVII veku, Beograd 1952; isti, Hajdučke operacije na moru, Književni Jadran, 1953, 21; G. Stanojević, Cma Gora u doba Kandiskog rata (1645—1669), Istoriski glasnik, 1953, 1—2; R. Kovijanić i I. Stepčević, Hajduci u Boki do Morejskog rata (1654—1684), Istoriski zapisi, 1954; V. Košćak, Korespondencija dubrovačke vlade s Nikolom Frankopanom i Petrom Zrinskim, Zbornik Historijskog instituta JA, 1954, 1; S. Nazečić, Hajdučke borbe oko Dubrovnika u drugoj polovini 17. vijeka i naša narodna pjesma, Pitanja književnosti i jezika, 1955, 1—2; R. Samardžić, Hajdučka pisma, Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1955.V. F.