KANADA, 42°9'—83'N i 52°7'—139'W, samostalna država i član Britanske zajednice naroda, obuhvaća 9,964.811 km ² , pa je po veličini teritorija na trećem mjestu u svijetu (iza SSSR-a i Kine), ali je slabo naseljena, ima tek 14,009.429 st. (1951), prosječno 1,4 st. na 1 km ².

Položaj. K. se pruža od umjerenih širina duboko u arktički prostor; ta udaljenost iznosi 4545 km ili preko 39°; od toga na arktičke krajeve otpada 14°27'. Udaljenosti su od zapada prema istoku još veće (duž usporednice od 50°N K. pruža se od 55° do 128°W u duljini od 5230 km) . Golemi kanadski prostor postepeno se spušta pa je otvoren prema sjeveru i zbog toga izložen hladnim arktičkim utjecajima. Veličina prostora i izloženost arktičkoj hladnoći osnovne su prirodne osobine Kanade.

Osim kopnene granice prema USA na jugu i prema Aljaski na sjeverozapadu, sve su ostale granice obale: na zapadu obala Tihog oceana, na istoku Atlantskog. Na sjeveru se K. nastavlja u prostran arhipelag. Po ovim osobinama K. je velik poluotok, kojemu je pretežan dio obala, osobito na sjeveru, stalno ili periodično zaleđen, pa to, uz veliko prostranstvo i arktičku hladnoću, pojačava njezinu kontinentalnost. K. je prema tome, i pored raščlanjenosti kopna i dugih obala, izrazito kontinentska zemlja.

K., koja je periarktički položena i nepodesna za kopneni promet te gotovo nepristupačna za brodove, dobiva posebno značenje u novoj eri avionskih veza. Preko Arktika su najkraće veze između Starog i Novog svijeta, pa ovaj negostoljubivi i hladni dio površine našeg planeta postaje Sredozemno more novog vremena. U ranijim prometnim prilikama teško pristupačna i izolirana, K. u avionskom prometu prelazi iz zabačenosti u središte svjetskih zbivanja, pa je nekada bezvrijedan prostor sada primaran i neobično važan, iako taj položaj ima pozitivne i negativne strane.

Upoznavanje. Normani su već u X. st. (986) osnovali koloniju na sjeveroistočnoj obali Labradora, ali bez povijesnog značenja. Venecijanac Giovanni Cabotto (John Cabot) u engleskoj službi dopire do Nove Škotske, gotovo u isto doba (1497—98), kad i Kolumbo na jugu do obale Srednje Amerike. Uskoro (1500—02) Portugalac Cortereal upoznaje obale Newfoundlanda i Labradora. Istodobno, a možda i ranije, dolaze ribari iz Bretanje, Normandije, iz Portugala i Španjolske na bogata lovišta bakalara oko Newfoundlanda. Veliko bogatstvo ribom, nastojanje da se nađe zaobilazni pomorski put do Indije i trgovina krznom jačaju interes za kanadske obale i kopno. God. 1534—55 Francuz Jacques Cartier prodire u zaljev St. Lawrence.

Engleskom inicijativom vrše se u XVI. i XVII. st. mnoga i naporna putovanja, da se upozna sjeverno primorje i pronađe Sjeverni morski prolaz. U tome su sudjelovali čuveni pomorci: Frobisher, Davis, Hall, Hudson, Bylot, Baffin, Foxe i James. Rezultat ovih putovanja bio je upoznavanje sjeveroistočnih kanadskih obala između Grenlanda i Hudsonova zaljeva.

Mnogo je važnije bilo upoznavanje kanadske unutrašnjosti; u tome su na početku Francuzi stekli glavne zasluge. S. Champlain prodire (1609) uz rijeku St. Lawrence i upoznaje kraj oko Velikih jezera, dok su drugi prodrli do Velikih jezera uz rijeku Mississippi. Francuzi Joliet (1673) i De la Vérenedry (1721) nastavljaju istraživanja prema sjeverozapadu do rijeke Mackenzie.

Paralelno s istraživanjima kolonizirali su se francuski poljodjelci i ribari u jugoistočno kanadsko primorje (Nova Francuska).

Engleska iskorišćuje slabosti Francuske i prisiljava je (mir u Utrechtu 1713), da se odrekne Nove Francuske. Zamjenjujući Francuze, Englezi su promijenili naziv Nova Francuska (1791) u Kanadu, prema indijanskom kanada ili kanata (koliba).

Umjesto francuskih kolonista, koji su potisnuti u unutrašnjost, naseljeni su škotski ( Nova Škotska) i engleski kolonisti. Ostali teritorij Kanade, gusto obrastao šumom, zbog surovih zima nije privlačio koloniste i dugo je ostao pust; tamo su zalazili rijetki lovci na krznaše. Najveći dio toga kraja dobiva (1670) od engleskog kralja u zakup Društvo Hudsonova zaljeva ( Hudson Bay Company) .

Kad je Engleska (1783) morala priznati samostalnost USA, prelazi oko 40.000 lojalista na sjeverne obale Velikih jezera i nastanjuje uglavnom poluotok između jezera Huron, Erie i Ontario. To je druga jezgra stanovništva i glavni oslonac u preostaloj koloniji. Ovamo će se naročito useljivati Škoti, kojima prirodna sredina dobro odgovara.

Da izbjegne trzavice s USA, Vel. Britanija uvodi 1967 novi tip uprave proglašujući jugoistočnu Kanadu dominionom. God. 1871 priključila se dominionu Britanska Kolumbija, a Društvo Hudsonova zaljeva prodalo je 1869 Kanadi svoja prava. God. 1931 priznala je Norveška kanadski suverenitet nad otočjem Sverdrup, najsjevernijim dijelom Arktičkog arhipelaga, a 1949 priključeni su Kanadi Newfoundland i istočni dio Labradora; tako je završeno ujedinjavanje kanadskog teritorija. Dva mala francuska otočića (Miquelon i St. Pierre) kod Newfoundlanda simboličan su ostatak nekadašnje evropske kolonijalne vlasti.

Zakonskim promjenama dominionskog statuta 1926 i 1931 postala je K. samostalna; 1940 uvedenu je i kanadska nacionalnost. Sada je K. potpuno samostalna država i član Britanske zajednice naroda (Commonwealth).

Reljef, sastav i građa. U reljefu Kanade ističu se 3 područja: planinski pojas na zapadu, nisko zemljište u sredini i pobrđa na istoku. Široka (do 700 km) i visoka (Mt. Logan 6054 m) zapadna planinska zona pruža se uza samu obalu. Ovo je gorje formirano tercijarnim alpskim nabiranjem, ali se jezgra sastoji od starijih i metamorfnih stijena. U sastavu učestvuju i mladi vulkanski izljevi. Mladost ovog obalnog dijela očituje se u čestim potresima i vulkanskoj aktivnosti.

Glavni dio kanadskog prostora čini središnji niski kraj, koji se spušta prema sjeveroistoku. Na jugozapadu se gorje Rocky Mountains spušta u 600—750 m visoke prerijske ravnice, koje su sastavljene od mladih mezozojskih naslaga. Pojas jezerskih zavala dijeli prerijske ravnice od niske sjeveroistočne Kanade s brojnim jezerima; u njezinoj sredini nalazi se Hudsonov zaljev. Od tih ravnica ispinje se prema Labradoru na sjeveroistoku i Arktičkom arhipelagu na sjeveru brojnim jezerima posut teren, koji na sjeveroistoku Labradora (Mt. Cirque) doseže 1657 m, a na Baffinovoj zemlji (visočje Penny) 2692 m.

Hudsonov je zaljev središnji niži dio sjeveroistočne Kanade, koja ima oblik izvrnuta štita; otuda i naziv »kanadski štit« (ubraja se u najstarije dijelove Zemljine kore, t. zv. kopno Laurentia) . Kroz dugu geološku prošlost reljef je snižen i staro kopno stabilizirano. Oko stare mase staložene su mlade naslage; njihovim poremećajima izdignuti su rubni dijelovi, pa je na taj način tu nastao karakterističan raspored reljefa.

Za neke dijelove reljefa naročito su značajne glacijacije u pleistocenu. Tada je zbog hladnih arktičkih utjecaja ledena kora pokrila gotovo cijelu Kanadu. Led se kretao s Labradora, visočja Keewatina, koje se nalazi sjeverozapadno od Hudsonova zaljeva, i s gorja Rocky Mountains. Na rubu starog i niskog kanadskog štita nailazio je led na otpor mlađih slojeva, te je na toj geološkoj granici stvorio uleknine, u kojima je nakon otapanja leda nastao pojas Velikih jezera. Na prastaroj masi laurencijskog kopna led je stvorio mnoge uleknine i morenske nasipe, koji tvore sadašnju kaotičnu izmjenu mnogobrojnih jezera, glacijalnim radom ogolićenu stjenovitu podlogu, široke doline i dr. U Kanadi se nalazi, prema tome, najstarije nisko kopno i mlađe visoke planine, ali su neki dijelovi reljefa (bitni za ljudski život) vrlo mladi, a nastali su tek za pleistocenih glacijacija i poslije njih.

Obale. K. ima veoma dugu i vrlo razvedenu obalu. Sjeverno od nje je veliki Arktički arhipelag, po veličini drugi u svijetu. Za tip obale karakteristični su glacijacija u pleistocenu i postglacijalno izdizanje morske razine.

Golem je ledeni pokrov stvorio udubine i nasipe morenskog materijala. Potapanjem raznolikog reljefa, u kojemu su došli do izražaja sastav podloge i rad ledenjaka, postala je sadašnja obala, ali s izrazitim razlikama između pojedinih dijelova.

Na pacifičkoj strani pruža se Primorsko gorje (Coast Mountains) neposredno uz obalu. Ono prima mnogo oborina pa je za pleistocena bilo pokriveno debelim ledenim pokrovom. Ledeni tokovi izmijenili su ranije doline i snizili površje, u kome su zaostali otporniji dijelovi. Potapanjem ovog, ledenjacima izmijenjenog, kraja nastala je današnja raščlanjena obala kanadskog pacifičkog primorja s fjordovima i mnogobrojnim otocima.

Analogne osobine pokazuju istočne obale Labradora i Newfoundlanda. Zbog manjih visinskih razlika i sušeg susjednog kopna ledeni je pokrov ovdje bio tanji, pa se kretao sporije i nije izmijenio podlogu u onoj mjeri kao na zapadu. Manji otočići i dublji fjordovi glavna su osobina ove obale.

Oko zaljeva i ušća St. Lawrencea, na vanjskoj strani Nove Škotske, nalaze se prometno najvažnije kanadske obale. Rijeka St. Lawrence teče međom prastare laurencijske mase na sjeverozapadu i paleozojskog gorja na jugozapadu. Potresi pokazuju, da se pokreti duž ove crte još nisu smirili. Osnovni su tektonski oblici tu znatno izmijenjeni djelovanjem pleistocenske glacijacije i rijeka. Mladim izdizanjem morske razine nastala je današnja obala. Za ovu je obalu, pred kojom se sukobljavaju suprotne struje hladne arktičke i tople ekvatorijalne vode, naročito značajna klimatska međa. Hladna Labradorska struja donosi mnogo ledenih bregova, koji se na dodiru s toplim vodama Golfske struje brzo otapaju i talože rastrošen materijal s kopna. Ovim procesom nastaje čuveni i magloviti njufaundlendski plićak, poznat po ribljem bogatstvu, a opasan za plovidbu.

Raščlanjene i duge obale sjeverne Kanade slabo su poznate. To su obale prastarog laurencijskog kopna, koje se blago spušta prema obali i u morsku dubinu. Pleistoceni ledeni pokrov povećao je neodređenost reljefa. U hladnom i suhom kraju led je bio relativno tanak, sporo se kretao, zaobljavao je otpornije, a udubljivao mekše stijene i ostavio nanose različitih oblika. Ovaj niski i neodređeni reljef potopljen je mlađim izdizanjem morske razine. Analognih procesa, praćenih kliženjem i ispiranjem tla, ima i sada na mnogim mjestima krajnjeg sjevera, gdje ledeni pokrov dopire do obale i prelazi na more. U proljeće se ledenim santama iz rijeka razara obala, pa se na plitkom dnu talože nanosi. Obalna su mora plitka, niskih obala s brojnim podmorskim grebenima. Izuzetak čine strme obale brdovitih krajeva (na sjeverozapadu Baffinove Zemlje), gdje je bilo jače djelovanje pleistocenih ledenih tokova, pa su mladim potapanjem nastali dugi fjordovi. Između Baffinove Zemlje i Grenlanda nalazi se 2000 m duboka zavala Baffinova zaljeva, koja ukazuje na mlada tektonska gibanja. Ova je zavala ispunjena toplijom vodom, koja se na pučini nikad ne zaleđuje, te zagrijava susjednu »Grenlandsku rivijeru«.

Obale Kanade odražavaju prirodu kopna. Na staroj sniženoj i smirenoj masi kanadskog štita prevladavaju niske obale, samo se na rubnim istočnim dijelovima, gdje je bilo mlađih izvijanja (Labrador i Baffinova Zemlja), nalaze strmije obale. Mlađe gorje na zapadu dopire neposredno do obale. Sitnu razvedenost obale uvjetovale su pleistocenska glacijacija i mlada transgresija. Niske obale starog kopna karakterišu podmorski prudovi i otoci, građeni od ledenjačkih nanosa, a strme obale dugi fjordovi i kameni otočići. Obale poluotočne Kanade dugačke su i raznovrsne, ali njihova vrijednost i uloga zavisi od klime.

Klima. Klimu Kanade određuju u prvom redu reljef i raspored kopna i mora. K. je otvorena prema Arktiku, otkuda zimi prodiru hladne zračne mase. Vodene površine sjeverne Kanade, s Hudsonovim zaljevom u sredini, slabo se i ljeti zagriju. Stabilnost hladnih zračnih masa nad Kanadom podržava i ledeni pokrov Grenlanda. Zbog toga je nad Kanadom konstantan pokrov hladnog zraka (t. zv. aerološki pol hladnoće). Cijela se K. nalazi unutar godišnje izoterme od 0°, pa je gotovo konstantna hladnoća glavni element kanadske klime. Ovaj faktor objašnjava prevladavanje četinjačke šume i u najjužnijim dijelovima Kanade, koji su u geografskoj širini Bara i Skopja. Sekundarni klimatski faktori omogućuju izdvajanje posebnih tipova klime.

Samo usko primorje oko Vancouvera i dio pacifičkog arhipelaga imaju u siječnju prosječne temperature iznad 0°, a gotovo sva ostala Κ., osim poluotoka između jezera, ima temperature ispod—10° (Montreal—10,9°, Winnipeg—21,7°, Edmonton—14°, Dawson na Aljaski—30°). Izoterme su u srednjem dijelu kontinenta izbočene prema jugu, a to je posljedica prodiranja hladnog arktičkog uzduha preko niskog dijela kontinenta.; hladni sjevernjak (Norther) prodire povremeno i do obala Meksičkog zaljeva. Zbog toplije vode Tihog oceana uzak pacifički obalski pojas ima nešto više temperature (iznad —5°).

Izbočenost izoterma (iako nešto slabije) ostaje i ljeti. Gotovo cijela K. ima prosječne srpanjske temperature ispod 20°, a u Pacifičkom Primorju ispod 10°.

Toplotne prilike utječu na raspored uzdušnog tlaka, koji uvjetuje vjetrove, a ovi s reljefom određuju raspored i količinu oborina. Hladan i suh uzduh stvara zimi nad srednjom i sjevernom Kanadom visok zračni pritisak, anticiklonu. Oluje, koje povremeno prodru s paciličke strane, izluče svu vlagu na primorskim obroncima zapadnog gorja. Zračne mase, koje prelaze preko gorja, spuštaju se na kontinentsku stranu kao suhi vjetar činuk (chinook), koji otapa snježni pokrov i omogućava zimovanje bizona na ravnicama kanadskog zapada. Srednji sjeverni krajevi imaju malo, istočni atlantski dijelovi primaju dovoljno oborina.

Ljeti se hladne arktičke zračne mase nalaze znatno sjevernije; vlažni zrak s Tihog oceana prodire dublje u kontinent pa zbog toga istočni dijelovi primaju vlagu i s Atlantskog oceana. Ljeta su, prema tome, oborinama bogatija od zima, pa se i u tome ogleda kontinentski karakter kanadske klime. Unatoč sjevernog hladnog mora, s Hudsonovim zaljevom, ne osjeća se marinski utjecaj.

U Kanadi se može razlikovati nekoliko klimatskih regija. Pacifičko Primorje na zapadu karakterizira klima hladnih zima (siječanj u Sitki 0,8°) i svježih ljeta (srpanj u Silki 13,8°); oborina ima preko cijele godine, osobito zimi, kad padnu velike količine snijega; česte su magle odraz velike relativne vlage.

Široka planinska barijera ima surove i snježne zime, a svježa ljeta. Pobrđa i ravnice istočnog podnožja imaju hladne i suhe zime, a topla ljeta; najveći dio relativno malih oborina pada ljeti. U južnom dijelu istočne Kanade vlada kontinentska klima hladnih zima i toplih vlažnih ljeta. Sjeverni dio istočne i glavnina Kanade stoje pod jakim utjecajem hladnog arktičkog zraka, pa imaju oštre zime, a svježa i kratka ljeta; oborina je malo. U srednjem i jugoistočnom dijelu Kanade rastu šume četinjača, a na golemim prostorima Sjevera samo oskudna vegetacija tundra (ili su posve pusti).

Zbog utjecaja Velikih jezera na klimu okolnih krajeva, poluotok, koji se nalazi između jezera Hurona, Eriea i Ontaria, ima najpovoljnije klimatske uvjete u Kanadi (ublažene zime i prijatne jeseni, tako tla i grožđe dozrijeva).

Hladnoća kanadskog prostora ogleda se i na okolnim morima. Toplije vode Tihog oceana na zapadu zaleđuju se izuzetno. Luke su pristupačne preko cijele godine. Na istoku se ne zaleđuju samo vanjske obale Newfoundlanda, Nove Škotske i zaljeva Fundy. Zaljev St. Lawrence otvoren je za plovidbu 5—6 mjeseci, a Hudsonov zaljev oko 3,5 mjeseca; pristup je do obala Arktičkog arhipelaga vrlo težak.

Vode. K. je bogata kopnenim vodama, a to je posljedica reljefa i klime. Rubom stare laurencijske mase pruža se pojas jezera od Medveđeg (Great Bear) jezera na sjeverozapadu do Ontaria na jugozapadu. Pored velikih ima i mnogo manjih jezera, ne samo na niskom području kanadskog štita, nego i ostalog teritorija. Jezera na zapadnim planinama ističu se prirodnim ljepotama; tu je pod utjecajem vlažnih oceanskih struja bila pleistocenska glacijacija osobito razvijena. Erozivno i akumulacijsko djelovanje pleistocenske glacijacije i kasniji procesi zatrpavanja uvjetovali su postanak mnogih barovitih krajeva i tresetišta.

Kanadske rijeke snabdijevaju se vodom iz jezera; tektonski pokreti, petrografske razlike korita i diferencirana erozija leda uvjetovali su brzice i vodopade. Zaleđivanje jezera u toku zime smanjuje ili obustavlja pritjecaj vode. Obilje vode, konstantnost vodostaja u toku ljeta, česti brzaci i vodopadi važne su značajke kanadskih rijeka.

Po rijekama i jezerima prodiralo se u unutrašnjost Kanade (ljeti brodom, zimi saonicama). Te su kopnene vode ujedno i golem izvor električne energije, na kojoj se temelji moderan uspon Kanade.

Biljni pokrov odraz je klimatskih prilika. Vlažna i relativno blaža klima zapadnog primorja pogoduje bujnim šumama četinjača. Iznad šuma nalaze se na planinama rudine, zatim visinske pustoši i na najvišim vrhovima ledene kape.

Na sušim ravnicama istočnog podnožja uspijeva travna vegetacija, koja je omogućivala život bizona, a kasnije i razvoj poljodjelsko-stočarskog gospodarstva. Dalje prema sjeveroistoku pruža se u obliku luka širok pojas šuma (gotovo ¹/ ₃ Kanade), uglavnom četinjača tipa tajge. Samo u uskom pojasu oko jezera i na južnoj strani zaljeva St. Lawrence nalazi se mješovita »laurencijska« šuma, u kojoj je bjelogorica bitan sastojak.

Šuma prelazi i preko polarnica, uglavnom duž tokova rijeke Mackenzie i Yukona; ostale dijelove zapremaju tundre ili »barren grounds«. Pod utjecajem stalne hladnoće, koju uvjetuje susjedno hladno more, tundre se šire na istočnom primorju Labradora, južnije od 60°N i gotovo na svim obalama Hudsonova zaljeva.

Relativno malen dio u biljnom pokrovu Kanade imaju travnjaci (prerije), koji s juga prodiru u istočno podnožje Rocky Mountainsa. Šumovit hladan prostor vrlo je neprohodan i nepodesan za stalan život.

Stanovništvo. K. nije dugo privlačila koloniste. Malobrojni starosjedioci Indijanci bili su raštrkani na jugu, a Eskimi — okupljeni u malim grupama — na sjeveru. Lovci na krzna lutali su po šumama držeći se rijeka kao prirodnih staza. Francuzi, »Akađani«, naselili su toplije jugoistočno primorje, otkuda su ih potisnuli engleski i škotski kolonisti. Iz buntovnih USA povlače se »lojalisti« na sjeverne obale jezera Erie i Ontario. Prema prvoj procjeni, 1806—07, živjelo je u Kanadi tek oko 433.000 st. ili 1 st. na 23 km ² . Gradnja željeznica omogućila je naseljivanje daleke unutrašnjosti i prijevoz dobara, pa je K. 1881 imala već 4,324.810 st., a 1901 god. 5,371.315 st. Industrijskim razvojem u Prvom svjetskom ratu ubrzava se porast stanovništva; 1921 K. je imala 8,787.949 st.; 1941 god. 11,506.655 st., a 1951 god. 14,009.429 st. ili 1,5 st. na 1 km ² . Stanovništvo je koncentrirano u uzanom graničnom transkontinentskom pojasu (do 300 km širine), u t. zv. »korisnoj Kanadi«, koji se pojas proteže duž međe Kanade i USA, gdje živi ⁹/ ₁₀ stanovništva.

I u ovome uskom naseljenom pojasu stanovništvo nije ravnomjerno raspoređeno. Na istoku su gušće i povezanije naseljeni krajevi, dok su prema zapadu naseljem prostori razbacani. Najgušće je naseljen uzak pojas na industrijski razvijenim obalama jezera Erie i Ontario, zatim u primorskom kraju na jugozapadu (preko 75% stanovništva), a najrjeđe dio pojasa južno od Hudsonova zaljeva, koji je bogat jezerima, ali zimi vrlo hladan. Ravnice su zapadno od jezera Winnipeg najširi, ali relativno rijetko naseljeni dio »korisne Kanade«. Britanska Kolumbija na zapadu rijetko je naseljena, a prostrani sjever sporadično.

Nasuprot pojasu »korisne Kanade« nalazi se gotovo nenaseljen prostrani Sjever (rijetko razbacani Indijanci i Eskimi, kolonije rudara, lovaca, vojne i znanstvene baze). Prema rasporedu stanovništva, jugoistočni je dio najvredniji kraj Kanade, u kojem prevladavaju Francuzi, pa to objašnjava njihovu ulogu u državnoj zajednici.

Nagao porast stanovništva od polovice XIX. st. uvjetovan je u prvom redu kolonizacijom. Faza jake imigracije bila je prošla, jer su najbolji krajevi bili već naseljeni. God. 1901 bilo je 86% Kanađana rođeno u Kanadi, 6% u Velikoj Britaniji i 8% u ostalim državama svijeta. Dio rođenih u inozemstvu opada od istoka prema zapadu; najmanji je u Newfoundlandu (tek 1,06%), a najveći u Britanskoj Kolumbiji (21,11%).

Sastav kanadskog stanovništva (1951) prema podrijetlu odražava historijske uvjete i prirodne osobine. Francuzi (4,319.167 ili 31%) su najstariji stanovnici, koji su naselili jugoistočno primorje. Najbrojniji su doseljenici s britanskih otoka i njihovi potomci (6,709.705, od toga 3,630.344 Engleza, 1,547.470 Škota, 1,439.635 Iraca i 92.256 ostalih), koji su naselili bogate krajeve oko Velikih jezera, ali prevladavaju i dalje prema zapadu. Od ostalih evropskih naroda (broj relativno neznatan) najbrojniji su Nijemci (619.995), zatim Skandinavci (283.024) i dr. God. 1951 bilo je Jugoslavena 21.404. Kanadu su dakle naselili narodi sjeverozapadne Evrope. Surova sredina i teški životni uvjeti na velikim ravnicama i na zapadu nisu bili pogodni za mlađu, južno-evropsku kolonizaciju.

Prirast je stanovništva velik (27,9‰ u 1951), najviši u najdulje naseljenim jugoistočnim krajevima (Newfoundland 33,6‰, New Brunswick 31.7‰, Britanska Kolumbija tek 24,9‰). Prosječna smrtnost iznosi samo 8,7‰ i raste od istoka prema zapadu (Newfoundland 7,4‰, Britanska Kolumbija 1o,1‰); u tome se odražavaju stabilniji životni uvjeti u pitomijim i starijim istočnijim kolonijama. Mladi karakter kolonizacije kanadskog stanovništva ogleda se i u većem broju muškog stanovništva (506:494 u 1951), razlika je izrazitija u zapadnim pokrajinama.

U Kanadi veći dio stanovništva (62%) živi u gradovima. Ovaj je dio veći prema zapadu, ali su najveći i najvažniji gradovi u jugoistočnom dijelu. God. 1951 Montreal je imao 1,021.520 st., Toronto 675.754 st., Ottawa 202.045 st.J. Rć.

Indijanci u Kanadi. Uz pacifičku stranu Kanade žive domoroci, razna indijanska plemena, koja se zajedničkim imenom zovu Sjeverozapadni Indijanci (Tlingit, Haida, Kvakiutl, Cimšian, Nutka i dr.). Iako su po zanimanju lovci, sabirači i ribari, postigli su zamjernu kulturu, a tome su pomogle podesne geografske okolnosti (fjordovi i otoci), pogodna klima, prirodna bogatstva (ribe, morski sisavci) i goleme šume. Lov je uglavnom ograničen na dobivanje krzna, dok je sabiranje bilja i korijenja važno za prehranu. Privrednu osnovu čini ribolov, osobito lov na morske sisavce. Stalan život uz more i plovidba za plijenom daleko u otvoreno more stvorili su od njih okretne pomorce. Drvo (napose cedrovina) igra veliku ulogu u njihovu životu. Od njega grade prostrane kuće, totemske rezbarene stupove (prikazuju likove totemskih legenda pojedinih rodova), oružje, oruđe, kutije i posude, a od lika asure, ogrtače, košare i dr., sve ukrašeno plastičnim ili plošno stiliziranim likovima (gavran, dabar, orao i dr.). Ispaljivanjem cedrovih stabala, koja i vješto tešu, dobivaju vrlo pokretne, do 20 m duge čamce, u koje može stati do 50 osoba. Razvijeno je predenje i posebne vrste pletenja i tkanja; osobito su ukusno izrađeni (plesni) ogrtači s osebujno stiliziranom ornamentikom (služili su i kao platežno sredstvo).M. K. N.

Gospodarstvo. Kanadski gospodarski razvoj vrlo je mlad.

Veliki su dijelovi kanadskog prostora i u sadašnjim prilikama nepodesni za racionalno iskorišćivanje. Pod šumama je 33% državnog prostora, a samo 15% pogodno je za obrađivanje, ali i od toga gotovo polovica pokrivena šumom. Oko 60% površine Kanade je pusto zemljište male ili nikakve vrijednosti.

Atlantsko primorje, najstariji kolonizacijski kraj, omogućuje gajenje raži, ječma, otpornih vrsta pšenice, krumpira i drugih vrsta povrća. Tu uspijeva i različito voće. Krčevinski pejzaži protežu se duž obale i u riječnim dolinama, a otok Princa Edwarda sasvim je obrađen. Poljoprivredna proizvodnja ovog kraja uglavnom podmiruje domaće potrebe.

Poljoprivredni kraj sjeverno od jezera Ontario i Erie najpitomiji je dio Kanade, gdje pored žita, povrća i različitog voća dozrijeva i grožđe.

Željezničke su veze u osamdesetim godinama prošlog stoljeća oživjele prostrane travne ravnice Manitobe, Saskatchewana i Alberte. U toku tri decenija razvio se tu golem žitni kombinat, kojim je K. dobila odlučujući položaj na svjetskom tržištu pšenice (selekcijom jare pšenice). Primjena najmodernijih mjera selekcije sjemena, obradbe, žetve i transporta osigurala je uspjeh ove monokulture. Geometrijski oblici polja s izoliranim farmama i velikim silosima na stanicama daju žilnim ravnicama karakterističan izgled. Obradba je moguća samo u blizini željezničke pruge, jer iz daljih krajeva nije moguće navrijeme prevesti žetvu. Zbog brže iscrpenosti tla istom kulturom i nestabilnosti žitnog tržišta u novije se doba uvode i druge kulture i jača se stočarstvo.

Poljoprivredna proizvodnja Britanske Kolumbije znatno je manja; velik dio otpada na gajenje voća i povrća. U šumskom kraju na sjeveru nalaze se samo izolirana poljoprivredna područja, među kojima je najvažnije područje oko rijeke Peace. Ogledne postaje i vrtovi oko upravnih i rudarskih naselja i znanstvenih slanica imaju ograničen opseg.

Poljoprivredni pojas južne Kanade nije prema tome kontinuiran, on ima svoja žarišta, koja se opsegom i vrstom proizvodnje razlikuju. Najvažniji je žitni kraj velikih ravnica (pokrajina Saskatchewan daje 50% ukupne žetve pšenice), a najnapredniji u južnom Ontariu. U poljodjelstvu je zaposleno 30% radnog stanovništva, ali njegov apsolutan broj s razvojem mehanizacije opada. Vrijednost poljoprivredne proizvodnje procijenjena je 1955 na 1.564,561.000 dolara, a to je neznatno prema drugim granama gospodarstva.

Žito je glavna kultura; njegov prinos znatno utječe na cjelokupnu ekonomiju zemlje. Prije Drugoga svjetskog rata K. je bila prvi svjetski izvoznik pšenice (oko 4,300.000 t bio je prosjek za 1934—38 ili gotovo 5 puta više od istodobnog izvoza iz USA). Poslije rata, i pored apsolutnog porasta, K. je izgubila prioritet (4,617.000 t prosjek za 1948—50, to je po prilici tek nešto više od polovice istodobnog izvoza iz USA). Izvoz kanadskog žita mnogostruko je zavisan od USA. Kanadska su žitna polja duboko u kontinentu. Prijevoz do mora, odnosno do izvoznih luka, nije samo skup, nego se znatnim dijelom mora vršiti preko teritorija i luka USA. Veliko povećanje proizvodnje žita i dominacija USA na svjetskom (osobito kreditnom) tržištu potisnuli su Kanadu i nametnuli joj ograničenje proizvodnje.

Velik prostor, evolucija poljoprivrednog gospodarstva, razvoj prometa i potrebe tržišta ogledaju se i u stočarstvu. Na prvom je mjestu gajenje goveda, kojih je 1954 bilo 9,954.000 komada, od toga 3,233.000 krava, koje daju kvalitetno mlijeko. Proizvodnja mlijeka prevladava u istočnom, gušće naseljenom i gospodarski naprednijem dijelu Kanade. God. 1955 iznosila je proizvodnja maslaca 144.087 t, sira 39.371 t i mlijeka 78,313.289 hl; time se pokrivaju nacionalne potrebe, a znatne količine ostaju za izvoz. Pored goveda, velik broj svinja (5,141.000 komada 1954) dovoljan je za domaće tržište, mesnu industriju i za izvoz prerađevina. Mehanizacijom prometa i obradbe zemlje i uvođenjem rentabilnijih vrsta stoke mnogo je opao broj konja (1954 samo 993.300); peradarstvo se sve jače razvija (1954 god. 71,695.000).

Šume obuhvaćaju velik prostor (33%) kanadskog teritorija, ali se može ekonomično iskoristiti samo 40%. Šuma nema u teško pristupačnim krajevima dalekog sjevera, po visokim dijelovima planina na zapadu i u sušnim velikim ravnicama. Prevladava šuma četinjača; samo se na jugoistoku razvija mješovita laurencijska šuma, a na krajnjem južnom dijelu uz Velika jezera prevladava listopadna šuma.

Gospodarska je vrijednost četinjarskih šuma porasla tek s razvojem kemijske industrije. Najvrednije su i najpristupačnije miješane šume u toplijem Atlantskom primorju duž rijeke St. Lawrence i na obali Velikih jezera, koje daju bjelogorično građevinsko drvo i crnogorično za kemijsku preradbu. Zbog dobrih prometnih veza i blizine velikog američkog tržišta postao je ovaj kraj najvažniji u svjetskoj drvnoj industriji. Tu je kapital USA uložio golema sredstva i uredio moderna i velika postrojenja, koja daju najveći dio kanadske drvne proizvodnje. God. 1953 iznosila je proizvodnja drvnih prerađevina 1.242,015.000 dolara, a celuloze i papira 1.568,251.000 dolara. K. proizvodi preko 80% svjetske proizvodnje novinskog papira, ali su USA glavni investitor kapitala i kupac proizvoda. Eksploatacija šuma u unutrašnjosti i na zapadnom primorju ima relativno malo značenje. Promet je kod toga odlučan faktor, jer je razvijenom tržištu USA pogodnija susjedna kanadska drvna industrija nego razvoj vlastite industrije na dalekom sjeverozapadu ili na Aljaski.

Vrijednost i potražnja krzna privlačile su prve lovce (trapere) u goleme šume i polarne pustoši. Lovačka koncesija Društva Hudsonova zaljeva (1670) značila je važnu, iako površnu organizaciju gospodarskog iskorišćivanja golemih kanadskih područja. Krzno je i dalje važan element kanadskog gospodarstva i izvoza. God. 1953—54 ulovljeno je 6,274.727 krznaša u vrijednosti od 19,287.522 dolara. Sa 2513 farma za uzgoj krznaša (1953) iznosio je prihod od prodanih krzna i životinja 11,282.000 dolara.

Zbog surove klime, velikih šuma, slabih veza i rijetke naseljenosti nije K. dugo privlačila rudarske istraživače. Brzo se uvidjelo, da je njeno podzemlje, bar u pristupačnim dijelovima, siromašno ugljenom, željezo je kasno pronađeno, a to su dva osnovna elementa moderne industrije. Pronalaženjem rudnih ležišta došla je K. u prve rudarske zemlje svijeta. U ravnicama zapada ustanovljene su velike naslage ugljena, a na Newfoundlandu i Labradoru naslage željeza svjetskog značenja.

Za Prvog i Drugog svjetskog rata K. je kao industrijski oslonac Britanske imperije stekla iskustva i sredstva za daljnji tehnički razvoj i iskorišćivanje svojih sirovinskih bogatstava.

Istraživanja rudnih ležišta nalaze se u Kanadi tek na početku; velika su područja još slabo poznata, pa se novi nalazi mogu neprekidno očekivati. U najvećem dijelu Kanade mogu se zasad iskorišćivati samo najvrednije rude.

K. je najvažniji svjetski proizvođač nikla (samo Sudbury daje 70% svjetske proizvodnje), platine, kobalta, azbesta, radija, selena i dr. U proizvodnji bakra, magnezija, srebra, olova, zlata, cinka i molibdena među glavnim je proizvođačima u svijetu. U potrazi za uranom otkrivena su i mnoga rudna ležišta, od kojih se zbog surove klime i teške pristupačnosti iskorišćuju samo najvrednija.

Osobito značenje imaju bogata ležišta nafte u travnim ravnicama. Izdašnim izvorima nafte došla je K. među istaknute svjetske proizvođače (12,903.000 t u 1954). Na prvom su mjestu izvori oko Edmontona u južnoj Alberti, s najduljim naftovodom svijeta (2888 km) , koji vodi do grada Sarnia na južnoj obali Hurona. Ovaj naftovod, s ogrankom od Edmontona do Vancouvera(1157 km), tvori transkontinentski naftovod dug preko 4000 km. Na Sjeveru su ogromne rezerve nafte u pješčenjacima Athabaske, ali se zasad njihovo iskorišćivanje ne isplati. Iskorišćivanje naftonosnih polja kod Norman Wellsa svedeno je nakon rata na male razmjere. Proizvodnja zemnog plina također je velika.

Pored manjih rudnika na sjeveroistoku osobito su bogati ugljenokopi na istočnom podnožju zapadnog planinskog pojasa oko rijeke Peace (Alberta ima oko 50% nacionalnih rezerva). Zbog obilja hidroenergije i kontinentskog položaja ugljenokopa iskorišćivanje ugljena ima ograničeno značenje.

Rudnici željeza imaju sve veće značenje. Pored rudnika u blizini Velikih jezera, na Novoj Škotskoj i na Newfoundlandu, koji su snabdijevali lokalnu industriju i izvoz, osobito značenje imaju novi labradorski rudnici (Burut Creek). Otkriveni su 1929, ali su se tek 1949 počeli iskorišćivati udruženim američko-kanadskim sredstvima. Uređena je moderna željeznička pruga (457 km), kojom se kroz 5 radnih mjeseci može prevesti 10,000.000 t rude na obalu zaljeva St. Lawrence (u luku Seven Islands). Iskorišćivanje bogatih labradorskih rudnika traži probijanje modernog plovnog puta do Velikih jezera, odnosno do velikih centara metalurgije USA. Labradorski su rudnici u budućnosti glavni oslon metalurgije USA, jer su im vlastite rezerve željeza na izmaku.

Gusta mreža rijeka, obilje vode, osobito ljeti, i mnogobrojne brzice povoljni su prirodni uvjeti za iskorišćivanje hidroenergije. God. 1954 imala je K. 524 hidrocentrale (broj opada, jer dolaze u pogon nove velike i rentabilnije elektrane), a raspoloživa se energija kroz 6 mjeseci penje na 50,705.000 KS; vrijednost proizvodnje bila je 1951 god. 374,643.376 dolara. Iskorišćivanje hidroenergije najbolje je razvijeno u klimatski povoljnijem i naprednijem jugoistočnom kraju (pokrajina Quebec daje 60% hidroenergije, iako raspolaže tek sa 32% nacionalnog potencijala).

Kanadska je industrija veoma mlada i vrlo moderna. Pored domaćeg bogatstva sirovina i izoliranog strateškog položaja, na razvitak industrije utjecali su susjedstvo USA i članstvo Kanade u Britanskoj zajednici naroda. USA su davale kapital i služile kao uzor moderne industrijske proizvodnje, a kupovale su i znatan dio proizvoda. Članstvo u Britanskoj zajednici bilo je drugi izvor kapitala i osiguravalo povlastice na golemom tržištu Britanskog imperija. U toku Prvog i Drugog svjetskog rata K. je kao oslonac Zajednice privukla velike investicije.

Kapital USA učestvovao je i u razvoju hidroenergije; električne su mreže obaju susjeda međusobno povezane. Najrazvijenije gradsko tržište svijeta u istočnom dijelu USA troši golemu proizvodnju papira kanadske industrije, koja je znatnim dijelom i podignuta kapitalom USA.

Granični Windsor glavni je centar kanadske automobilske industrije. Uz granicu nalaze se i Hamilton (metalurgija, tekstilna i kemijska industrija i industrija različitih strojeva), Toronto, najjači kanadski industrijski centar (metalurgija, električna oprema, tekstil, automobili, različiti strojevi i kemijska industrija) i Montreal (od metalurgije do odjeće i preciznih strojeva). Kanadska industrija uglavnom je smještena duž rijeke St. Lavvrence i na obali Velikih jezera. Manji dio industrije smješten je u odvojenim centrima, koji su za to pogodni položajem (brodogradnja u lukama Halifax i Vancouver, tvornica željezničkog materijala u Winnipegu, Rivière de Loup i dr.) ili sirovinom (teška metalurgija uz rudnike željeza u Sydneyu na otoku Cape Breton, rafinerije nafte u gradovima velike ravnice i u Sarniji, rafinerije nikla u Sudburyu i dr.). Smještaj goleme industrije aluminija uvjetovale su velike hidrocentrale (kao Arvida, Kitimat i dr.). Kanadska je industrija okupljena uglavnom na jugoistoku (pokrajine Ontario i Quebec) u blizini velikog i klasičnog industrijskog kraja USA (»industrial belt«).

Po vrijednosti industrijske proizvodnje na prvom je mjestu (1954) prehrambena industrija (3.491,962.000 dolara). Mnogo zaostaju metalurgija (2.098,551.000 dolara), prometna oprema (2.089,938.000 dolara), papir (1.568,251.000 dolara), drvna industrija (1.242,015.000 dolara), neželjezne metalne prerađevine (1.242,011.000 dolara) i dr. Opća je karakteristika kanadske industrije velika vrijednost proizvodnje u odnosu na uloženi kapital, a to je posljedica vrlo modernog radnog procesa. Brz razvoj industrije, i pored suvremene mehanizacije, traži sve veći broj radnika, koji je od 592.000 (1920) porastao na 1,186.000 (1950).

Promet. Kretanje ljudi i izmjena dobara na velikom kanadskom prostoru težak su problem, ali bitan za daljnji razvoj zemlje.

Rijeke su bile prvi putovi, kojima se s Atlantskog Primorja prodiralo u unutrašnjost Kanade; kasnije su se kolonizirale obale Velikih jezera. Rijekama su putovali u prvom redu malobrojni lovci i istraživači.

U Kanadi se vodeni promet jako usavršio. U graničnom pojasu prema USA uređen je kanal Soo, između jezera Superior i Huron, koji ima veći promet nego Sueski kanal. Između jezera Erie i Ontario probijen je u novije doba modernizirani kanal Welland, koji zaobilazi vodopad Nijagare. Zajedničkim sredstvima USA i Kanade izgrađuje se moderan plovni put između jezera Ontario i zaljeva St. Lawrence, kojim će moći ploviti oceanski brodovi do Velikih jezera, t. j. do središta kontinenta. K. ima 3200 km plovnih rijeka i kanala. Brodovi, koji gaze do 4,25 m, mogu i sada ploviti između Velikih jezera i Atlantskog oceana. God. 1952 prošla su kroz kanadske kanale 26.322 broda sa 29,809.378 brt i sa 31,354.139 t robe. Unutrašnjim vodenim prometom prevoze se žito (čuvene luke Fort William i Port Arthur), rude, drvo i dr., ali zbog hladnih zima i duge zaleđenosti ti putovi imaju ograničeno značenje. Glavni su vodeni putovi duž granice USA ili nedaleko od nje.

Željeznički je promet omogućio ustaljenje kanadskog državnog organizma. Relativno mala zajednica od 4,000.000 ljudi gradila je (1885) uz goleme prirodne teškoće transkontinentsku prugu dugu 4685 km. Općenito uzevši, kanadske su pruge duge i skupe i vode kroz slabo naseljene prostore. God. 1881 iznosila je duljina pruga 12.000 km; 1901 god. 29.000 km, 1921 god. 63.000 km, a 1954 god. 69.443 km; od toga je polovica državno vlasništvo. Željeznica je povezala žarišta gospodarskog života »korisnog pojasa« na jugu Kanade. Winnipeg je najvažnije nacionalno čvorište pa ima ulogu kao Chicago u USA.

Još su veće teškoće u gradnji cesta, osobito prema Sjeveru. Čuvena cesta Aljaska—K. ( Alkan) građena je u toku Drugog svjetskog rata (1942), pretežno sredstvima USA. Cestovna i željeznička mreža uglavnom su koncentrirane u južnom pojasu, u t. zv. »korisnoj Kanadi«, a najgušće su u ekonomski najvrednijim krajevima i u blizini velikih gradova na jugoistoku. God. 1953 iznosila je duljina kanadske cestovne mreže 833.672 km; od toga je 305.505 km moderno građenih. God. 1954 kretalo se na kanadskim cestama 3,644.589 automobila, a od toga 2,682.430 osobnih.

Avionski promet omogućava svladavanje velikih udaljenosti i povezuje izolirana mjesta. God. 1954 bilo je u službi građanskog zračnog prometa 1351 komercijalni, 1203 privatna i 141 državni avion. Kanadski avionski promet uživa velik ugled zbog kvalitete posada, aparata i točnosti funkcioniranja.

Zaleđenost obala umanjuje kanadsku ekonomsku i političku samostalnost. Izvoz i uvoz žita i druge robe obavljaju se u zimskoj polovici godine željezničkim prugama i preko luka USA, u prvom redu preko Bostona i Portlanda. Luka Vancouver na zapadnoj obali ne može se rentabilno upotrebiti za atlantsko tržište, na koje je K. u prvom redu upućena. Ovakve su prilike bile povoljne za razvoj luke Halifax, kao i luke Saint John’s u zaljevu Fundy, koji se ne zaleđuje.

Glavna luka Kanade je Montreal s prometom od 16,086.000 t (1952), od kojih žitarica 4,490.οοο t. Nedostatak je, da je zaleđena od studenoga do travnja. Promet tada preuzima Halifax s prometom od 4,546.000 t (1952). Preko Halifaxa se odvija i najveći dio putničkog prometa. Brodovi na liniji Evropa—Sjeverna Amerika izbjegavaju Montreal, jer je dolazak do njega skopčan sa znatnim gubitkom vremena, osobito za brodove, koji prosljeđuju u New York. God. 1952 promet je iznosio u lukama: Three Rivers 3,338.000 t, Quebec 3,020.000 t, Saint John’s (luka se ne zaleđuje) 2,696.000 t. Seven Islands izgrađuje se u veliku luku za ukrcaj željezne rudače iz Labradora s kapacitetom od preko 10 milijuna t. Na Pacifiku je glavna luka Vancouver, koja se ne zaleđuje, s prometom od 12,100.000 t (1952), od toga žitarica 3,332.000 t. Port Churchill na Hudsonovu zaljevu otvoren je za promet samo u ljetnim mjesecima; 1952 imao je promet od 270.000 т, gotovo samo žitarica.

Regije i gradovi. K. se može razdijeliti na različite prirodne regije.

Atlantsko je primorje historijska kolijevka i pomorska fasada Kanade. Svježa atlantska klima pogoduje ograničenom broju kultura. Slaba naseljenost i ekscentričan položaj omogućuju ograničeno iskorišćivanje i preradbu prirodnih dobara (metalurgija, a u novije doba velika proizvodnja celuloze i papira u Sydneyu na otoku Cape Breton). Mnoge se sirovine izvoze (željezo s Newfoundlanda). Poljodjelstvo, stočarstvo i ribolov ostaju osnova regionalnog gospodarstva. Preko ove regije K. održava najvažnije pomorske veze sa svijetom. Halifax i Saint John’s glavne su kanadske atlantske luke, prva za brze, a druga za trgovačke parobrodske pruge. Lučka priroda i uloga u nacionalnoj zajednici pogodovale su i razvoju industrije (brodogradnja i rafinerije nafte u Halifaxu, tvornica automobila u St. John’su). U ovome kraju živi oko 11% kanadskog stanovništva.

U Laurencijskoj krajini, oko rijeke St. Lawrence, konzervativno francusko seljačko stanovništvo ostaje privrženo zemlji i vezano za brojnu porodicu. Prednosti položaja i velika prirodna bogatstva pogodovali su uvođenju modernih gospodarskih aktivnosti i jačanju uloge u nacionalnoj zajednici. Kraj oko ušća St. Lawrencea središte je kanadskog prometa. Tu prodiru najdublje u kopno oceanski brodovi te se izmjenjuju s brodovima unutrašnje plovidbe. Ovdje se stječu i glavni kopneni putovi. To objašnjava rano osnivanje Quebeca i ulogu Montreala. U ovom je kraju najveća drvna industrija svijeta (prvenstveno novinski papir za potrebu tržišta USA), ali i druge grane industrije (elektrometalurgija, najraznovrsnija tekstilna industrija, preradba kože, brodogradnja i dr.). Bogati izvori hidroenergije daju snažnu energetsku osnovu. Prednosti položaja, međusobna povezanost industrija i razvoj gradskog tržišta uvjetuju dalji napredak. Quebec (164.016 st. u 1951 sa 80% Francuza) je matični kanadski gradski centar s mnogim elementima, koji podsjećaju na stari kraj. Ljepota njegova položaja i arhitektonske specifičnosti privlače mnogo posjetilaca, osobito iz USA. Montreal (1,021.520 st. u 1951) glavno je središte kraja, najveći grad i ekonomsko središte Kanade. Smješten je na kraju oceanskog puta te je postao najvažnije čvorište putova u Kanadi. Leži na zapadnom rubu područja čiste francuske kolonizacije pa ima uz francuske i britanskih (osobito škotskih) elemenata, koji održavaju ravnotežu; zastupljene su i različite druge narodnosti, pa se na taj način održava kolonizacijski karakter Kanade. Montreal je glavni novčarski i trgovački centar Kanade, leži gotovo na istom meridijanu kao i New York, s kojim je dobro povezan.

Obalska je regija jezera Erie i Ontario, odnosno južni dio pokrajine Ontario, kraj, u kojem se najbolje odražava život nove Kanade. To je najpitomiji dio nacionalnog teritorija i leži nasuprot najrazvijenijem kraju (industrijski pojas) u USA. To je kraj pretežno britanske kolonizacije, relativno gusto naseljen, s naprednim poljoprivrednim gospodarstvom i modernom industrijom. Položaj (blizina USA, dobre prometne veze), rudno bogatstvo zaleđa i hidroenergetski izvori glavne su regionalne prednosti. Toronto je (675.754 st. u 1951) središte ovog naprednog kraja i najdinamičniji grad Kanade sa pretežno britanskim stanovništvom te izrazita protuteža konzervativnom Quebecu. Tu se proizvodi sve, od kvalitetnog voća i povrća do najvećih i najpreciznijih aparata.

Kanadski industrijski pojas, koji daje 80% (1950) nacionalne proizvodnje, relativno je usko (do 150 km) područje oko Velikih jezera i oko ušća rijeke St. Lawrence, izduženo od jugozapada prema sjeveroistoku (od Windsora do Quebeca). To je najgušće naseljen kraj, u kojemu se stvara ravnoteža između dinamičnog britanskog (Ontario) i konzervativnog francuskog (Quebec) elementa. Tu je u pokrajinama Quebec i Ontario okupljeno ²/ ₃ kanadskog stanovništva s kanadskim metropolama Montreal i Ottawa (202.045 st. u 1951).

Travne ravnice srednje Kanade odijeljene su gotovo 1100 km dugim pojasom močvarnog i zimi vrlo hladnog kraja između Montreala i Winnipega. U kolonizaciji travnih ravnica sudjeluju različite narodnosti, koje su dosad zadržale odvojeni život. Na velikim (160 ha) i okupljenim posjedima nalaze se osamljene farme. Primjerna organizacija omogućuje brzo prebacivanje žetve u velika i tržištima pristupačnija skladišta. Sada živi u prerijskim pokrajinama 17% kanadskog stanovništva.

Primjena selekcije žita osigurava žetve, ali uz elementarna iznenađenja monokulturu ugrožavaju i kolebanja cijena na svjetskom tržištu. Novijim jačanjem stočarstva i sekundarnih kultura nastoji se sačuvati gospodarska stabilnost. Od posebnog su značenja noviji bogati nalazi nafte i nastojanja, da se pronađu i iskoriste bogatstva prostranog Sjevera. Velika ravnica prema tome dobiva ključno značenje u nacionalnom gospodarstvu, a to se ogleda u razvoju i funkciji glavnih gradskih središta.

Winnipeg (235.760 st. u 1951) se nalazi na ulazu u žitorodnu preriju. On je najvažnije željezničko čvorište u Kanadi i svjetska burza za jara žita. Povećavanjem naseljenosti, ekonomskim razvojem, regionalnom diferencijacijom i političkom organizacijom razvila su se i ostala gradska središta u velikoj ravnici: Regina, Saskatoon, Calgary, Edmonton i dr.

Gotovo najsjeverniji grad Edmonton (159.631 st. u 1951) zaslužuje posebnu pažnju zbog izdašnih vrela nafte i velikih napora u iskorišćivanju Sjevera. On je uporište velikih nacionalnih i internacionalnih avionskih pruga. Zbog ovih funkcija Edmonton je simbol najnovijeg razvoja Kanade, a to se vidi u njegovu naglom napretku (1941 tek 98.000 st.) .

U surovoj planinskoj barijeri na zapadu kolonizacija je moguća samo u pitomijim dolinama, gdje se gaji voće i povrće. Velike šumske rezerve, ribom bogato more i obilni izvori hidroenergije glavni su gospodarski faktori, koji se tu sve više iskorišćuju. Nagao razvoj Vancouvera rezultat je napora, koje je K. uložila da ojača svoje pozicije na pacifičkoj obali, ali je opća naseljenost mala. Priroda i način kolonizacije najbolje su tu odgovarali Britancima, dok je uspješna azijska kolonizacija zakonom zaustavljena.

Veći dio Kanade relativno je male vrijednosti i još nedovoljno poznat. Za nj se upotrebljava skupni naziv Sjever, iako se on u planinskoj barijeri na zapadu i u krajevima južno od Hudsonova zaljeva proteže sve do južne državne granice. Glavne su osobine kraja surova klima i vrlo ograničene mogućnosti za gajenja kultura, a s time su skopčane i velike teškoće stalnog života.

Lov na krznaše privlačio je smione lovce, a mreža nakupnih i opskrbnih postaja Društva Hudsonova zaljeva značila je prvu organizaciju prostora. Tome treba dodati i lov na kitove. Trka za zlatom Aljaske uvjetovala je nagao porast Dawsona (do 10.000 st.), sada skromnog naselja (783 st. u 1951) s napuštenim hotelima i barovima.

Novo doba otkrilo je i nove vrijednosti Sjevera i pružilo sredstva za svladavanje teškoća. Slabo poznati stari kanadski štit krije mnoga rudna bogatstva. Tu su otkrivena bogata ležišta urana, a utvrđena su i nova ležišta različitih drugih ruda, koja se zasad ne iskorišćuju.

Opći problemi. Za Kanadu, koja se sastoji od izoliranih i rubnih bogatih krajeva, kaže se, da je država »bez tijela«, pa mora tražiti težište izvan granica. Kanadske geografske regije nastavak su analognih krajina iz USA, a državna međa duž usporednica siječe homogene prostore. Ove veze nisu oslabljene ni društvenim razvojem ni političkom samostalnošću, nego su često jače od veza među pojedinim krajevima Kanade. Granica između USA i Kanade ima gospodarskopravni karakter bez složenijih administrativnih mjera i bez uobičajenih vojničkih utvrda. Geografsku samostalnost Kanade tvori u prvom redu njezin prostrani Sjever.

Želja za iskorišćivanjem Sjevera zajednička je i glavna težnja Kanađana. Tijesne veze i zajednički interesi ujedinili su na tom poslu Kanadu i USA. Time je nastupila nova komponenta u životu susjeda. Ranije su ove dvije države paralelno prodirale od istoka prema zapadu, a sada zajednički nadiru prema sjeveru.

Najnovijim razvojem postaje još složeniji problem odnosa dominiona prema Britanskoj zajednici i USA. USA učestvuju sa 75% u uvozu i izvozu Kanade; njihova su gospodarstva najtjesnije povezana, što se odražava u cjelokupnom životu Kanade, koja slijedi primjer USA. Kanadu s USA veže život, a sa Britanijom slabe zakonske i tradicionalne veze.

U USA se raširilo mišljenje, da su Kanađani »dobri susjedi«, a kanadska odvojenost od USA samo »historijski slučaj« i »politički paradoks«, ali su ekonomske i socijalne veze Kanade i USA jače nego medu mnogim saveznim državama USA, iako K. ne želi postati obična savezna država USA.

Suradnja i povezanost s USA pospješuje ekonomski razvoj i jača međunarodni položaj Kanade, jer obje države surađuju na ekonomskom podizanju Sjevera, koji ima ne samo gospodarsko nego i političko značenje. U ovim interkontinentskim vezama i eventualnim sukobima ledena pustoš postaje sve važnija, pa se po tome K. može ubrojiti u središnje zemlje svijeta.

LIT.: H. Baulig, Amérique septentrionale. Généralités-Canada, V. de la Blache, Géographie universelle, XII/I, Paris 1931; B. Dietrich, Nordamerika, Klutes Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1933; O. Schmieder, Länderkunde von Nordamerika, Leipzig 1933; Ch. J. Woodsworth, Canada and the Orient. A Study of International Relations, Toronto 1937; A. Siegfried, Le Canada, puissance internationale. Paris 1947; C. L. White i E. J. Foscue, Regional Geography of Anglo-America, New York 1949; J. Gottmann, L’Amérique, Paris 1949; S. Ilešič, Amerika, Ljubljana 1952; D. F. Putnam, Canadian Regions, London 1953; J. W. Wotson, The Pattern of Canadas Postwar Growth. Geography, Shefield 1954, 39; G. Braun, Die Bedeutung des Verkehrswesens für die politische und wirtschaftliche Einheit Kanadas, Bonn 1955.J. Rć.

Historija. Najstarije stanovništvo, na koje su naišli prvi evropski doseljenici na području današnje Kanade, bili su Indijanci i Eskimi. Indijanci su nastavali cijelo područje Kanade, osim arktičkih predjela, a dijelili su se na više jezičnih grupa (Beothukan, Irokezi, Algonkin i dr.). Po antropološkim značajkama pripadaju mongolskoj rasi, a pretpostavlja se, da su se ovamo prebacili iz Azije kopnenim putem u postglacijalno doba. Eskimi, koji žive u arktičkim predjelima, mnogo se razlikuju od Indijanaca, ali također nose obilježja mongolske rase.

Čini se, da su prvi Evropljani, koji su došli u Kanadu, bili Normani. Oni su oko 1000 pod vodstvom Leifa Eriksona stigli s Grenlanda; njihovo je, međutim, otkriće Kanade palo u zaborav. Po prilici petsto godina kasnije, 1497, stigao je John Cabot do otoka Cape Breton i Newfoundlanda, vjerujući da je došao u Aziju. Njegovo putovanje nije imalo značajnijih posljedica za kolonizaciju i istraživanje Kanade; jedino su odsad ribari češće dolazili na obale Newfoundlanda. Počeci istraživanja Kanade idu u vrijeme dolaska Francuza u XVI. st. Jacques Cartier je u tri putovanja, 1534, 1535 i 1541, otkrio i istražio zaljev St. Lawrencea i doplovio sve do današnjeg Montreala; pokušaj kolonizacije nije uspio zbog neprijateljskog držanja Indijanaca, ali se počela razvijati trgovina krznom. Francuska kolonizacija započinje u početku XVII. st., kad je stigao Samuel Champlain (1603) radi promicanja trgovine krznom. On je istražio rijeku St. Lawrence, zatim Ottawu, otkrio jezero, koje nosi njegovo ime, i stigao do jezera Huron i Ontario. Temelje kolonizacije postavio je podizanjem naselja u Akadiji i osnutkom Quebeca 1608. Istodobno s učvršćivanjem francuskih kolonija u Kanadi započinju i borbe s engleskim kolonistima u Virginiji, koji su napadali Akadiju i 1613 gotovo uništili Port Royal. God. 1629 engleska je flota napala Quebec i prisilila Champlaina na predaju. Tek mirom u Saint-Germaineen-Layeu (1632) vraćeni su Francuskoj izgubljeni posjedi u Kanadi. Da bi potaknuo kolonizaciju, Richelieu je 1627 osnovao Compagnie des Cent Associés, koja je dobila trgovački monopol uz uvjet, da u roku cd 15 godina naseli u Kanadu 4000 kolonista. Borbe s Irokezima dovele su do opadanja trgovine i neuspjeha kompanije, koja je 1663 ukinuta, pošto je kolonizirala samo 2000 Francuza. Novoosnovana Compagnie des Indes Occidentales također nije imala uspjeha, pa ju je 1674 Luj XIV. ukinuo. Oko sredine XVII. st. započinje intenzivnije prodiranje Francuza u unutrašnjost zemlje. God. 1659 Pierre Radisson i Médart Cheuart de Groseilliers napreduju prema zapadu i dolaze do gornjeg Mississippia; 1673 Jacques Marquette i Louis Jolliet istražuju gornji Mississippi, a 1682 René Robert Cavelier de la Salle dovršava istraživanje Mississippia i spušta se rijekom do Meksičkog zaljeva. Borba Engleske i Francuske u Evropi (Velika liga i t. zv. Falački rat 1688—97) prenosi se i u kolonije; i jedna i druga strana namjerava izbaciti protivnika iz kolonija. Francuzi su u Kanadi imali bolji strateški položaj, ali su engleski kolonisti brojčano mnogo prestigli francuske; osim toga, engleska je flota bila jača od francuske, pa je to nakraju utjecalo na ishod rata. God. 1690 Englezi su zauzeli Akadiju, a engleska je flota uplovila u rijeku St. Lawrence i napala Quebec, ali ga nije uspjela osvojiti. Mirom u Ryswijku 1697 Francuskoj su ponovno vraćeni svi posjedi. Međutim, mir nije dugo potrajao, i nove borbe u Kanadi započinju 1702, nakon izbijanja Rata za španjolsku baštinu. Iste godine engleska flota, pod admiralom Leakeom, napada i osvaja Newfoundland, a 1710 Englezi u pomorskoj ekspediciji osvajaju Akadiju. Iduće godine engleska flota, pod admiralom Hovendenom Walkerom, ponovo napada Quebec, ali bez uspjeha. Mirom u Utrechtu 1713 Engleskoj su pripali Newfoundland i Akadija, koja je nazvana Nova Scotia. Da bi osigurali ulaz u rijeku St. Lawrence, nakon gubitka Akadije i Newfoundlanda, Francuzi grade na otoku Cape Breton utvrdu Louisbourg i nastavljaju prodiranje u unutrašnjost. Pošto su uništili Irokeze 1696, otvoren im je put do Velikih kanadskih jezera: 1701 osnivaju Detroit i niz utvrda i misija na jezerima; oni se utvrđuju i duž Mississippia, opkoljavaju engleske kolonije i sprečavaju im put u unutrašnjost, zbog čega dolazi do češćih sukoba. U vrijeme Rata za austrijsku baštinu engleska je flota 1745 zauzela Louisbourg i otvorila sebi put za Quebec, metropolu Kanade; međutim, planirani napad nije izveden zbog situacije u Evropi. Mirom u Aachenu 1748 Louisbourg je vraćen Francuskoj. Sedmogodišnji je rat (1756—63) konačno odlučio sudbinu Kanade. Ekspedicija pod admiralom Edwardom Boscawenom zauzela je 1758 Louisbourg, a 1759 je jaka engleska flota (170 brodova) pod admiralom Saundersom i generalom Jamesom Wolfeom, nakon napada s mora i kopna, zauzela Quebec. Godinu dana kasnije kapitulirala je francuska vojska pred Montrealom, a mirom u Parizu 1763 Francuska se odrekla Kanade.

Englezi su ostavili staru upravu i sistem vlasti s manjim promjenama, a 1774 organizirana je provincija Quebec. Međutim je engleska vlast u Kanadi bila ubrzo ugrožena. Nakon izbijanja sjeveroameričkog Rata za oslobođenje (1775—83), revolucionarne su trupe prodrle na područje Kanade, zauzele Montreal i opsjele Quebec, ali su se morale 1776 povući. U Kanadi je došlo do većih promjena, kad se ovdje naselio velik broj izbjeglica iz USA, pristaša Engleske, čime je izmijenjen brojčani odnos Francuza i Engleza u Kanadi. Posljedica toga bila je podjela Kanade (1791) u dvije provincije: Gornju Kanadu (Ontario), sa pretežno engleskim stanovništvom, i Donju Kanadu (Quebec), s francuskom većinom. Granica je bila rijeka Ontario. Za Napoleonovih ratova u Evropi, kao posljedica engleskih mjera, dolazi 1812—14 do rata između USA i Engleske. God. 1812 USA su napale Kanadu; borbe su se vodile na oceanima, obalama Amerike, kao i na Velikim jezerima na kanadsko-američkoj granici. Obje države nastojale su na jezerima izgraditi flotu i 1813—14 vodilo se ovdje više bitaka, dok nije američkoj floti 1814 uspjelo uspostaviti prevlast na jezerima Erie, Huron i Superior. Međutim, taj uspjeh USA nisu iskoristile, jer je Vel. Britanija nakon završetka rata u Evropi poslala u Kanadu pojačanja. Rat je završen mirom u Gentu 1814. Zbog nezadovoljstva Francuza, u Donjoj Kanadi izbija 1837 pod vodstvom L. J. Papineaua buna, koja je imala za cilj uspostavu francuske republike u Donjoj Kanadi. Buna je bila ugušena, a britanski je parlament 1840 ponovno ujedinio Gornju i Donju Kanadu, pa su tako Francuzi došli u manjinu u zajedničkom parlamentu. Iako su politički sukobi francuskih i britanskih kolonista onemogućivali normalan rad vlade, ekonomski je K. napredovala, osobito za građanskog rata u USA (1861—65), kad je došlo do povećanja izvoza u USA. Zbog privrednih i političkih interesa stvara se 1864 federalna unija, u koju su spočetka ušle Κ., New Brunswick i Nova Scotia. Toj uniji, koja je 1867 dobila naziv dominiona, pridružen je 1869 velik dio Rupert’s Landa, koji je bio vlasništvo Hudson’s Bay Company. God. 1871 ulazi u federaciju Britanska Kolumbija, a 1873 otok Prince Edward. Do 1878 federacija je obuhvatila sve britanske posjede u Sjevernoj Americi, osim Newfoundlanda, koji joj se pridružio tek 1949. Širenje kanadske vlasti na zapad dovelo je do nezadovoljstva tamošnjih metisa, francuskih mješanaca, koji su se pobojali za svoje posjede. God. 1869 u okolici današnjeg Winnipega izbila je pod vodstvom Louisa Riela buna, koja je 1870 ugušena.

Osnovni problemi novonastale federacije bili su: podizanje industrije i povezivanje i naseljivanje golemog teritorija. Konzervativci, koji ostaju na vlasti 18 godina (od 1878 dalje), provode protekcionističku politiku i nastoje zaštititi kanadsku industriju od američke konkurencije. Istodobno započinju pripreme za izgradnju transkontinentalne željezničke pruge, pa je osnovana Canadian Pacific Railway, koja je 1885 dovršila izgradnju pruge i time povezala Atlantski s Pacifičkim oceanom. Sve intenzivnije širenje prema zapadu dovelo je 1885 do nove pobune metisa u današnjoj provinciji Saskatchewan; na čelu pobune bio je i opet Riel, a metisima su se pridružili i Indijanci. Vojska je ugušila bunu, a Riel i još neki indijanski vođe bili su obješeni. God. 1896—1911 na vladi su liberali. Oni nastoje provesti velik program naseljavanja pustih predjela na zapadu, gdje nastaju nove provincije Alberta i Saskatchewan. God. 1910 izgrađena su prva dva ratna broda i otvorena pomorska škola u Halifaxu, čime su udareni temelji kanadskoj ratnoj mornarici. Za vlade liberala K. sve više očituje težnju za vođenjem nezavisnije vanjske politike. Izraz te težnje bilo je i odbijanje kanadskog senata (1913), da potvrdi financiranje izgradnje triju ratnih brodova, koje je trebalo ustupiti Velikoj Britaniji.

U Prvi svjetski rat K. je ušla zajedno s Vel. Britanijom. Vrijeme rata za Kanadu je bilo doba najvećeg prosperiteta. Ona je bila među glavnim izvoznicima hrane, tako da se njezin izvoz mesa 1913—18 povećao za oko 15 puta. Došlo je do naglog razvitka poljoprivrede; sagrađene su mnoge hidroelektrične centrale, a razvilo se rudarstvo, industrija papira i teška industrija, koja je izvozila oružje. Ekonomski prosperitet za vrijeme rata uvjetovao je znatno podizanje životnog standarda. Međutim se u poslijeratnim godinama K. iznenada našla u teškom ekonomskom položaju. Njezina je privreda, koja je uglavnom živjela od izvoza, počela opadati zbog smanjenja izvoza. Iz istog razloga pale su i cijene poljoprivrednim proizvodima, čime su bili osobito pogođeni farmeri u zapadnim provincijama. Oni su stoga tražili izlaz iz tog položaja u osnivanju raznih poljoprivrednih kooperacija. Povećani životni troškovi izazvali su nezadovoljstvo i 1919 dolazi u Winnipegu do velikog štrajka. Već u toku rata došlo je do djelomične nacionalizacije kanadskih željeznica, a nakon rata taj se proces nastavlja i do 1923 najveći je dio željezničke mreže došao u ruke državnog poduzeća Canadian Pacific sa sjedištem 11 Montrealu. Teške ekonomske prilike utjecale su i na politički život, pa se uz Konzervativnu i Liberalnu osniva nova Progresivna stranka, koja je imala naglašen socijalni program. Sve do 1926 traje unutrašnja politička kriza, iz koje su izašli liberali kao pobjednici. Nakon šestogodišnje ekonomske depresije dolazi 1925 do naglog ekonomskog napretka, koji je trajao do 1929. Sređivanje svjetske privrede i tržišta dovelo je do naglog povećanja izvoza, a cijene poljoprivrednih proizvoda ponovo su poskočile. Povećana privreda tražila je proširenje željezničke mreže, a zatim je došlo do znatnih investicija stranog kapitala i daljnje izgradnje velikih industrijskih poduzeća. Velik priljev novca omogućio je provođenje zamašnih javnih radova, a životni se standard naglo povećao. U poslijeratnom razdoblju K. sve samostalnije istupa u vanjskoj politici: ratificira Versailleski ugovor, pristupa Društvu naroda, samostalno sklapa međunarodne ugovore i ne priznaje obaveze Vel. Britanije, koje nije prihvatio kanadski parlament. God. 1926 izjednačen je, na konferenciji imperija u Londonu, njezin položaj s Vel. Britanijom u okviru Britanskog imperija; ona je vezana s Vel. Britanijom samo zajedničkom krunom, od 1927 ima svog delegata u Društvu naroda, a od 1928 diplomatske predstavnike u Japanu i Francuskoj. Međutim, naglo je došla i velika kriza, koja je ponovo zahvatila Kanadu 1929, a trajala je sve do 1936. Za tri godine (1929—31) kanadski je izvoz pao na polovicu. Poljoprivreda je opet bila najteže pogođena, a osim nje teško su stradale željeznice, industrija papira i ugljena. Broj se nezaposlenih 1933 popeo na 1,357.000. Vlada konzervativaca, koji su bili na vlasti od 1930, nastoji olakšali položaj uvođenjem državne kontrole nad privredom, povećanjem carina na uvoz poljoprivrednih i industrijskih proizvoda i sklapanjem bilateralnih trgovačkih ugovora u okviru Commonwealtha. God. 1935 K. je sklopila ugovor sa USA, kojim je snižena carina na uvoz industrijskih proizvoda iz USA, a položaj farmera, koji su bili najteže pogođeni krizom, vlada nastoji olakšati kupovanjem viškova žita, da bi na taj način održala cijenu. Isto tako financira javne radove i skraćuje radno vrijeme, da bi smanjila nezaposlenost, te nastoji osigurati minimalnu nadnicu. Od 1933 dalje kanadska se privreda počinje polako oporavljati. Izvoz se ponovo povećava, zahvaljujući Kinesko-japanskom ratu i ratnim pripremama u Evropi. U tom se razdoblju osobito razvilo rudarstvo u sjevernim predjelima Kanade. U rujnu 1939 K. je ušla u rat, i kanadski su vojnici u većem broju nego za Prvoga svjetskog rata sudjelovali u ratnim operacijama u Evropi. Vrijeme rata bilo je ponovo doba velikog uspona kanadske privrede, ali i znatnih financijskih i ljudskih žrtava. U toku rata uvedena je opća vojna obaveza, a K. je uspostavila usku suradnju sa USA, koja se nastavila i nakon svršetka rata.

LIT.: C. F. Wittke, A History of Canada, New York 1928; G. Hanotaux i A. Martineau, Histoire des colonies françaises, I, Paris 1929; The Cambridge History of the British Empire, 1930; H. Richmond, Statesman and Sea Power, Oxford 1947; G. Callender i F. H. Hinsley, The Naval Side of British History, London 1952.V. Mi.

Državno uređenje. Duga je bila evolucija, kroz koju je K. došla do svoje državne samostalnosti. Pokrajine, koje čine današnju federativnu Kanadu, stjecale su postepeno u prvoj polovici XIX. st. unutrašnju autonomiju na bazi zakona, koje je izglasavao britanski parlament. Takvim jednim zakonom od 29. III. 1867, pod imenom British North America Act, pokrajine Kanade Quebec i Ontario), Nove Scotie i Novog Brunswicka spojene su u federaciju, koja je dobila status dominiona. To je bio prvi britanski dominion. Kasnije su postepeno toj federaciji priključene i ostale zemlje Sjeverne Amerike, koje su bile pod vlašću Velike Britanije. U početku tako formirani dominion na federativnoj osnovi imao je široku unutrašnju autonomiju. Imao je svoj parlament i svoju vladu, koja je tom parlamentu bila odgovorna. Ali kralj Velike Britanije bio je ujedno i kralj Kanade, a svoje atribucije u toj zemlji vršio je preko generalnog guvernera, koga je postavljao i opozivao na prijedlog britanske vlade. U tome se očitovala podređenost Kanade Velikoj Britaniji. Ona se još više izražavala u tome, što je vanjskim poslovima Kanade upravljala britanska vlada. Ta se situacija, međutim, postepeno mijenjala, nešto običajnim putem, nešto odlukama Imperijalne konferencije, tako da je između Prvog i Drugog svjetskog rata K. postigla punu samostalnost i u unutrašnjim i u vanjskim poslovima. Ona je ostala vezana s Velikom Britanijom samo vezom personalne unije. Kralj Velike Britanije ujedno je i kralj Kanade. On vrši atribucije državnog poglavara u toj zemlji preko generalnog guvernera, koga imenuje i opoziva, ali ne više na prijedlog britanske, nego na prijedlog kanadske vlade. Osim toga K. je član Britanske zajednice (Commonwealtha). Ta veza s Velikom Britanijom i ostalim dominionima ima konfederativno obilježje.

Poslije stjecanja pune samostalnosti K. nije donijela svoj ustav. Njeno ustavno uređenje ostalo je uglavnom normirano naprijed spomenutim Actom britanskog parlamenta, mnogim običajnim ustavnim propisima, nekim odlukama Imperijalne konferencije i nekim aktima kanadskog parlamenta. Zakone donose suglasno oba doma parlamenta i kralj. Po federativnom principu parlament je sastavljen od dva doma, ali kanadski Senat sastavljen je od senatora, koje imenuje generalni guverner, dakle šef centralne egzekutive, zbog čega se može sumnjati u to, da je K. uistinu federativna država.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica kanadski dolar ( can. $) = 100 centa ( ct) . Nije fiksiran odnos prema zlatu i kurs može oscilirati. God. 1919 paritet 1,504632 g finoga zlata za 1 dolar. God. 1933 ukida se konvertibilnost i kanadski dolar u odnosu na druge valute ravna se po zakonu ponude i potražnje. God. 1940 utvrđena službena relacija 1,10 kanadskih dolara = 1 USA-$. U srpnju 1946 revalvacija i uspostavljen paritet s USA-$. God. 1949 ponovna devalvacija na relaciju 1,10 can. $ = 1 USA-S. U 1950 uspostavljeno slobodno tržište. Kurs kanadskog dolara prešao USA-$ i potkraj 1952 notira 0,9646 can. $ za 1 USA-$. Novčanice od 1, 2, 5, 10, 20, 50, 100 i 1000 dolara. Od 1919 obustavljeno kovanje zlatnika. Praktično ukinuta sva devizna ograničenja. Paritet dinara: 1 can. $ = 300 dinara, a za iseljenike 600 dinara.I. Be.

Državni blagdani. 1. I., 6. I., Pepelnica, Veliki petak, Uskrsni ponedjeljak, Spasovo, 24. V. (Dan imperija), 24. VI., 1. VII. (Dan dominiona), Dan rada, 1. XI. (Svi sveti), ii. XI. (Remembrance Day), 8. XII., Kraljičin rođendan, 25. XII.

Mjere. Upotrebljavaju se britanske mjere.

PRIVREDA

Ekonomska struktura. Za posljednjih nekoliko godina ni jedna država na svijetu nije toliko napredovala u poljoprivredi, rudarstvu, elektroenergiji i industriji kao Kanada.

Proizvodnja bijelog žita iznosila je (u 000 t) : tablica

Glavne zemlje izvoznice izvezle su 1953 bijelog žita (u 000 t): tablica

K. je izbila na prvo mjesto u izvozu bijelog žita: tablica

Velika proizvodnja žita ima i svoje teškoće. Potkraj 1954 zalihe krušnog žita u Kanadi iznosile su 17,000.000 t prema 7,400.000 t u 1952. Stoga je primorana da ih prodaje djelomično u kompenzaciji, a djelomično i na kredit državama istočne Evrope. U rudarstvu su postignuti najveći rezultati. K. je na prvom mjestu u proizvodnji urana. Glavna su nalazišta u sjevernom dijelu zemlje, u prvom redu u području Blind River (Ontario). Izvršene investicije već su premašile 700 mil. dolara. Dnevna proizvodnja rude prelazi 20.000 t u vrijednosti od 50 mil. dolara (1955). Posljednjih se godina snažno razvila i proizvodnja željezne rude.

Crne metalurgije proizvedeno je (u 000 t): tablica

Od 7,4 mil. kratkih tona (907,185 kg) u 1954 proizvodnja željezne rude porasla je 1955 na 17,4 mil. kratkih tona. God. 1955 izvezeno je u USA 10 mil. kratkih tona, a 2 mil. u Evropu, u prvom redu u Zapadnu Njemačku.

U proizvodnji željezne rude K. je danas već na trećem mjestu u svijetu, iza USA i SSSR-a. Njene rezerve cijene se na 5 milijarda t sa sadržinom od oko 60% željeza. Glavna su nalazišta u Labradoru, Newfoundlandu i Ontariu. Najveća je eksploatacija u predjelu Knob Lake (Labrador). Proizvodnja kamenog ugljena opala je od 13,364.000 t u 1938 na 12,587.000 i u 1953, ali je 1954 opet porasla na 17,000.000 t.

Proizvodnja ostalih važnijih metala i nemetala bila je (u 000 t): tablica

U proizvodnji nikla K. je na prvom mjestu u svijetu (70% bez SSSR-a). Ista je situacija kod azbesta, gdje na Kanadu otpada oko 70% svjetske proizvodnje. U proizvodnji bakra, olova i cinka K. sudjeluje sa preko 10% svjetske proizvodnje. U proizvodnji zlata i aluminija K. je na drugom mjestu u svijetu. Proizvodnja aluminija, koja je prije Drugog svjetskog rata iznosila ispod 100.000 t, penje se u ratu do 450.000 t, a 1955 doseže 608.000 t. Sam Kitimat, jedan od najvećih aluminijskih kombinata u svijetu, dao je 1955 god. 90.000 t. Oko ³/ ₄ svjetske trgovine aluminija daje Kanada.

Tu golemu proizvodnju aluminija omogućuje bogatstvo hidroenergije. Proizvodnja električne energije bila je (u mil. kWh): tablica

U proizvodnji električne energije K. je posljednje 2—3 godine izbila na treće mjesto u svijetu.

Proizvodnja sirove nafte i njenih derivata iznosila je (u 000 t): tablica

Posljednjih godina raste proizvodnja derivata, ali još brže raste proizvodnja sirove nafte. God. 1955 proizvedeno je 17 mil. t.

Proizvodnja derivata bila je (u 000 t): tablica

Proizvodnja naftinih derivata koncentrirana je u 40 rafinerija s kapacitetom od 30,000.000 t godišnje. Nakon proširenja, koja su u toku, K. će po kapacitetu preradbe nafte doći na treće mjesto u svijetu (iza USA i SSSR-a). U industriji nafte sudjeluje domaći kapital sa 50%, sjeveroamerički sa 40% i anglo-nizozemski sa 10%.

Gradi se opsežan sistem naftovoda, koji bi područja proizvodnje povezao s obalama Velikih jezera i s lukama na atlantskoj i pacifičkoj obali Kanade sve do Vancouvera. U provinciji Alberta, pored bogatih nalazišta nafte, izbijaju i silne količine plina, pa će se izgradnjom najvećeg plinovoda na svijetu ta energija dopremiti do potrošačkih središta.

U svjetskoj proizvodnji platine i radija K. je na prvome mjestu. Znatna je i proizvodnja volframa.

Broj radnika i protuvrijednost proizvodnje pokazuje znatan napredak industrijske proizvodnje. Glavni su pokazatelji: tablica

Dvostruko je veći broj radnika prema predratnom stanju. Iznos plaća više je nego učetverostručen, a vrijednost bruto proizvodnje porasla je za preko 5 puta.

U industriji prehrane na prvom su mjestu brašno i šećer (u 000 t): tablica

Oko polovine proizvodnje brašna se izvozi.

Proizvodnja piva (u 000 hl): tablica

Proizvodnja duhanskih prerađevina: tablica

Proizvodi stočarstva (u 000 t): tablica

Proizvodi stočarstva ne pokazuju porast kao druge grane. Znatni su proizvodi šumarstva. Mehanički je prerađeno: tablica

Proizvodnja drvenjače (u ooo t):tablica

U svjetskoj proizvodnji drvenjače K. je na drugome mjestu. U proizvodnji novinskog papira K. dominira (u ooo t): tablica

Najveći dio izvozi se u USA, ali znatne količine idu i u Evropu, naročito u Veliku Britaniju. U porastu je i proizvodnja cementa (u ooo t): tablica

Premda je proizvodnja prema 1938 učetvorostručena, ona ipak ne pokriva sve potrebe, pa se uvoze znatne količine.

Za razvitak kanadske industrije značajan je porast proizvodnje osobnih i teretnih automobila: tablica

God. 1943, kad je K. svoju metalnu industriju koncentrirala na brodogradnju, proizvodnja osobnih automobila bila je obustavljena. Najveća je proizvodnja bila 1953 (preko 360.000 kola), a najveća je proizvodnja teretnjaka bila 1943, kad su teretnjaci bili potrebni vojsci. Gotovo sve velike sjevernoameričke i razne britanske tvornice imadu u Kanadi svoje podružnice.

Poslije rata K. je razvila znatnu kemijsku industriju. Proizvodi velike količine sode, superfosfata, nitrata, a u najnovije vrijeme i sintetičnog kaučuka.

Proizvodnja cipela porasla je od 21,324.000 pari 1938 na 31.182.000 pari 1948 i 36,851.000 pari 1954.

Kanadska tekstilna industrija pokazuje stagnacija i nazadovanje. Tako je broj vretena u pamučnoj industriji smanjen od 1.124.000 god. 1939 na 999.000 vretena u 1954, a broj tkalačkih stanova: automatskih od 22.976 god. 1939 na 15.601 god. 1954, a običnih od 1833 god. 1939 na 117 god. 1954. Jedino je naglo porasla proizvodnja umjetne svile od 6440 t u 1939 na 22.200 t u 1954.

Zlatna zaliha kanadske Notne banke porasla je od 186 mil. dolara 1938 na preko milijardu dolara 1955, a zaliha stranih deviza iznosi gotovo milijardu dolara. Optjecaj od 1,5 milijarde dolara pokriven je zlatom i devizama sa preko 100%. Posljednjih godina strani (pretežno sjevernoamerički i britanski) kapital toliko pritječe u kanadsku privredu, da je kurs kanadskog dolara stalno iznad kursa američkog dolara.

Visok životni standard i intenzitet privrednog života dolazi do izražaja i u broju automobila. Putničkih automobila bilo je 1938 god. 1,160.000, 1953 god. 2,514.000, a 1954 god. 2,682.000. Broj teretnih automobila porastao je od 223.000 komada 1938 na 877.000 komada 1953 i 924.000 komada 1954.

Vanjska trgovina. Uvoz i izvoz robe i izvoz zlata kretao se (u mil. kanadskih dolara): tablica

Po vrijednosti dominira izvoz drva i njegovih proizvoda, sa preko 30% od ukupnog izvoza u pojedinim povoljnim godinama. Na drugom je mjestu žito i brašno; pojedinih godina iznosi 20—25% izvoza. Na trećem su mjestu proizvodi rudarstva, željezna ruda, obojeni metali (aluminij, nikal, bakar i ostali), koji obuhvataju 15—20% izvoza. Kod uvoza na prvom su mjestu strojevi i vozila (do 30% ukupnog uvoza). Visok postotak strojeva i metalnih proizvoda u kanadskom uvozu svjedoči о intenzitetu industrijske izgradnje. Nafta i derivati iznose do 10% uvoza; jednako i tekstilne sirovine. Oko 5% uvoza otpada na ugljen i koks iz USA.

U poslijeratnom periodu došlo je do hitnijih promjena u orijentaciji kanadske vanjske trgovine. Ona je iznosila u %: tablica

Sve je jače ukopčavanje Kanade u privredni sistem USA. Danas već 60% kanadskog izvoza ide u USA, prema 32% prije Drugog svjetskog rata. U kanadskom uvozu USA su 1954 sudjelovale sa 72% prema 63% prije rata.

Udio Velike Britanije u kanadskoj vanjskoj trgovini stalno opada. Taj je udio prije Drugog svjetskog rata iznosio 1/6, a danas samo 1/10. Učestvovanje Velike Britanije u kanadskom izvozu opalo je gotovo na 1/3.

Kod uvoza posljednjih godina na trećem je mjestu Venezuela sa svojom naftom. Od evropskih država, osim Velike Britanije, na prvo mjesto kanadskog uvoza izbila je Zapadna Njemačka. To mjesto Zapadna Njemačka zauzima i kod kanadskog izvoza u Evropu.

Kod izvoza, pored USA i Velike Britanije, na trećem je mjestu Japan. On iz Kanade dobavlja znatne količine pšenice i rude.

Pomorski promet Kanade bitno je porastao poslije Drugog svjetskog rata. Količine ukrcane robe porasle su od 13,953.000 t 1938, na 29,213.000 t u 1953 i 27,878.000 t u 1954, a količina iskrcane robe naglo je porasla od 11,724.000 t u 1938 na 35,101.000 t u 1953 i 29,278.000 t u 1954. Po tom silnom porastu ukrcane i iskrcane robe K. je za pomorski prijevoz jedno od najinteresantnijih tržišta.

Žita je izvezeno (u 000 t): tablica

Na drugom je mjestu željezna ruda i koncentrati (u 000 t) : 1952 (3488,0), 1953 (4371,7), 1954 (5557,1).

God. 1955 povećan je izvoz željezne rude na više nego dvostruko prema 1954. Predviđa se, da će za nekoliko godina transport kanadske željezne rude biti poslije nafte najvažniji masovni artikal.

Drvenjače i novinskog papira izvezeno je (u 000 t): tablica

God. 1952, kad je izvoz žita bio vrlo intenzivan, na pojedine luke otpalo je (u t): tablica

Dominiraju atlantske luke, a na Pacifiku je sav izvoz žita koncentriran na Vancouver. Željezna ruda krca se ili izravno u lukama Labradora ili u lukama na ušću St. Lawrencea.

Obojenih metala izvezeno je (u t): tablica

Od uvezene robe na prvom su mjestu pogonska sredstva. Uvezeno je (u 000 t):tablica

Uvoz sirove nafte označen je jedino vrijednošću od 215 mil. dolara 1954 prema 222,1 mil. 1952.

Uvoz ugljena bitno opada zbog povećanja vlastite proizvodnje, a i stoga, što derivati nafte znatno zamjenjuju ugljen kao pogonsko sredstvo. Smanjenje uvoza derivata nafte, i pored sve veće upotrebe, treba pripisati znatnom porastu proizvodnje vlastitih rafinerija.

Uvoz željezne rude iz područja Velikih jezera prilično opada: od 3,870.000 t u 1952 na 2,752.900 u 1954. Šećera se iskrca godišnje preko pola milijuna tona, i to pretežno nerafiniranoga, koji se onda prerađuje u domaćim rafinerijama.

Najveći dio vodenog prometa odvija se sa USA, naročito u oblasti Velikih jezera.

Reguliranjem sistema St. Lawrencea, koji će se osposobiti i za plovidbu većim oceanskim brodovima, promet oko Velikih jezera bitno će porasti, osobito promet kanadskom željeznom rudom.

Željeznički promet porastao je od 39.178 mil. netto t 1938 na 84.756 mil. netto t 1953. Po netto-tonskim kilometrima K. je na drugom mjestu u svijetu. Tako visoki nettotonski promet treba pripisati i činjenici, što su udaljenosti u Kanadi (Montreal—Vancouver) vrlo velike.

S obzirom na prevaljene kilometre po osobi, K. je na četvrtom mjestu u putničkom prometu.

Tablica

U sjevernim krajevima Kanade, koji oskudijevaju na željezničkim prugama i dobrim cestama, avioni postaju opće prijevozno sredstvo. Preko aerodroma na Newfoundlandu odvija se znatan dio avionskog prometa između Evrope i Sjeverne Amerike. Preko Vancouvera je pacifička Kanada spojena avionskim vezama s Azijom i Australijom. Pored znatnih linija, koje povezuju Kanadu s aerodromima u USA, neke linije izravno vežu kanadske i ostale američke aerodrome. Intenzivan je automobilski promet.

Pomorske veze. Jak privredni razvitak i porast uvoza i izvoza djelovao je na proširenje redovitih pomorskih veza između Kanade i drugih zemalja. Naročito su intenzivne redovite brodarske veze između atlantskih luka Kanade i sjeverne Evrope. I veze između Evrope i kanadskih luka na Pacifiku, naročito Vancouvera, sve su intenzivnije. S druge strane Vancouver, kao jedna od najvećih luka na istočnoj obali Pacifika, ima redovite linije s Azijom, Australijom i Južnom Amerikom.

Putničke pruge, koje spajaju Evropu sa sjevernim dijelom atlantske obale Amerike (naročito s New Yorkom), pristaju i u kanadskim lukama: ljeti u Quebecu i Montrealu, a zimi u Halifaxu. U znatnom je porastu linijska služba između Evrope i St. Lawrence Rivera, odnosno luka na Velikim jezerima. Pojedina evropska društva ljeti održavaju te pruge posebno konstruiranim brodovima. Stalne pruge između Kanade i ostalog svijeta održavaju sva poznatija svjetska brodarska poduzeća.

Kanadska društva drže ove linije: Canadian National Steamships, Montreal, drži prugu Montreal—Halifax—Bermuda—Nassau—Kingston—Belize do Trinidada te prugu Montreal—Halifax do Buenos Airesa, a Saguenay Terminals vrši prugu Montreal—Karipsko more do Tobaga i teretnu prugu za sjevernu Evropu. Western Canadian Steamship Co., Vancouver, vrši prugu između Vancouvera i Evrope te liniju do Južne Afrike i do Japana. Kent Line, Saint John’s, drži prugu između istočne obale Kanade, Antila, Venezuele i Kolumbije. Canadian Pacific Railways Co. vrši obalnu službu između kanadskih luka na Pacifiku i vezu s Alaskom, a Canadian National Railways obavlja lokalnu službu između kontinenta i Newfoundlanda. Nekoliko društava vrši lokalnu službu po rijeci St. Lawrence i Velikim jezerima. Canadian Pacific Steamships Co., kanadsko društvo, ali registrirano u Liverpoolu, vrši brzu putničku tjednu prugu Liverpool—Montreal, odnosno za robni promet sjeverna Evropa—istočna obala Kanade. Radi obnove flote pristupilo se gradnji dvaju turbinskih brodova: Empress of Britain (22.500 brt, s brzinom od 20 čv, preko 1000 putnika) i Empress of England stupit će u službu 1957.

Trgovačka mornarica. Kanadska trgovačka mornarica posljednjih godina vidljivo opada. Tonaža, koja je 1938 iznosila 1.212.000 brt, raste do 1949 (2,097.000 brt). Od 1950 pada, te ima 1,652.000 brt oko sredine 1953, a oko sredine 1955 ima 1.521.000 brt.

Dok posljednjih godina tonaža pomorskih brodova znatno opada, tonaža jezerskih brodova raste.

Tonaža je bila ovako podijeljena: tablica

Pored parnih i motornih brodova, K. je oko sredine 1954 imala jedrenjaka: tablica

U pomorskoj plovidbi motorni brodovi čine oko 35% ukupne tonaže, a u jezerskoj oni obuhvataju tek nešto preko 10% tonaže.

Od 1095 brodova na mehanički pogon sa 1,521.015 hrt, koliko je K. imala oko polovine 1955, bilo je: tablica

U jezerskoj floti prevladavaju brodovi između 10.000 i 15.000 brt. To su brodovi pretežno za prijevoz ugljena, nafte i željezne rude. U lokalnom prometu ima dosta brodova od 2000 do 4000 brt. Ima nešto preko 2% brodova od 100 do 500 brt.

Kod jezerske flote oko 2/3 tonaže otpada na brodove od 25 i više godina. Ali ima i preko 200.000 brt brodova ispod 5 godina. Od trgovačkih brodova, koji plove morima, najviše ih ima između 10 i 15 godina. Ti su brodovi građeni za Drugog svjetskog rala. Podjednake su grupe do 5 godina, između 5 i 10 godina i od 25 i više godina.

Kod tankera je situacija povoljnija, jer 26% tonaže otpada na brodove ispod 5 godina, a na tankere od 25 i više godina samo 18% tonaže. Najviše ima (33% tonaže) tankera građenih za vrijeme Drugog svjetskog rata (kategorija 10—15 godina).

Ukupno su oko sredine 1955 bila 73 tankera sa 240.492 brt.

Stagnaciju i naglo opadanje tonaže kanadske trgovačke mornarice treba pripisati visokim troškovima eksploatacije. Ta mornarica nije zaštićena od strane konkurencije ni u kabotaži. K. ima visoke nadnice i u trgovačkoj mornarici. Plaće i nadnice britanske trgovačke mornarice niže su za oko 25% od plaća i nadnica na brodovima pod kanadskom zastavom. Kanadski brodovlasnici sve više registriraju svoje brodove u britanskim lukama, odnosno u lukama Commonwealtha. Taj se proces denacionalizacije kanadske trgovačke mornarice tako zaoštrio, da su oko polovine 1955 104 kanadska broda (sa 768.470 hrt) bila registrirana u lukama Velike Britanije; dakle, više nego što je bilo registrirano u kanadskim lukama. God. 1948 pod kanadskom je zastavom plovilo 145 oceanskih brodova sa 928.598 brt. U početku 1954 bilo ih je još 47 sa 276.521 brt; potkraj 1955 bilo ih je još samo 17 sa ukupno 87.065 brt. Kod obalne plovidbe registracija je u kanadskim lukama povoljnija. Drži se, da u početku 1956 god. 135 kanadskih brodova sa 1,053.000 brt plovi pod stranom zastavom, odnosno da je registrirano izvan Kanade.

Kanadska trgovačka mornarica sve više traži, da joj se osigura kabotaža, a da se plovidba po Velikim jezerima rezervira isključivo za kanadsku i sjeveroameričku trgovačku mornaricu.

Jezerska je flota u povoljnijem položaju, jer je ondje zasad konkurencija manja, bar u međujezerskom prometu. U plovidbi po Velikim jezerima sudjeluje i država, koja je oko polovine 1954 imala 85 brodova sa 73.126 brt.

Brodogradnja. K. je jedinstven primjer napora jedne države, da u Drugom svjetskom ratu dade maksimalni doprinos u gradnji novih brodova. Prije početka Drugog svjetskog rata ukupna tonaža porinutih brodova na kanadskim brodogradilištima jedva da je prelazila 1000 brt. God. 1941 porinuto je 51.800 brt, 1942 god. 707.200 brt, a 1943 god. 996.000 brt. Takav porast proizvodnje brodova nije nikada postigla ni jedna druga država. God. 1944, kad je sudbina podmorničkog rata već bila odlučena, porinuto je 674.200 brt. U periodu 1941—45 na kanadskim brodogradilištima porinuto je ukupno 2,5 mil. brt, samo nešto manje od onoga, što je u istom periodu porinuto na svim brodogradilištima Velike Britanije.

Za vrijeme rata brodogradilišta su proširena, mnoga improvizirana, zaveden je na širokoj osnovi sistem prefabrikacije. Poslije rata najveći dio improviziranih brodogradilišta napustio je brodogradnju. God. 1946 tonaža porinutih brodova iznosi samo 71.900 brt, 1947 i 1948, kad se pristupilo mirnodopskoj obnovi i izgradnji trgovačke mornarice i kad su izgledi za njeno rentabilno poslovanje bili znatni, porinuta je tonaža premašivala 100.000 brt godišnje, a kasnije je nastupila stagnacija. God. 1953 porinuto je 87.200 brt, a 1954 samo 52.900 brt, 1955 tonaža porinutih brodova pada na 32.199 brt. Dana 31. III. 1956 na svim brodogradilištima Kanade bilo je u gradnji samo 19.744 brt. Kanadska brodogradilišta grade za 25—30% skuplje nego britanska, i zato brodogradilišta rade za domaće brodovlasnike, a sama K. gradi tankere u Japanu, jer su njegova brodogradilišta najjeftinija, a rokovi kratki. Pokušaji, da se uvede carina na kanadske brodove, koji se grade u inozemstvu, slomili su se na otporu trgovačke mornarice, koja je ionako u teškom položaju.

Glavna su kanadska brodogradilišta: Canadian Shipbuilding & Engineering, Kingston, sa suhim dokom od 114 m; Canadian- Vickers, Montreal, sa 5 vlȁka i godišnjim kapacitetom od 70.000 brt; plutajući dok od 25.000 t, koji može graditi brodove i od 16.000 brt. Ovo brodogradilište, koje je bilo gotovo sasvim prešlo u kanadske ruke, ponovo je pod utjecajem britanskog društva Vickers; Canadian National Railways sa Prince Rupert Dry Dock and Shipyard sa 3 vlȁke do 135 m i godišnjim kapacitetom od 20.000 brt; Collingwood Shipyards, Collingwood, ima 3 vlȁke do 195 m i godišnji kapacitet od 30.000 brt te kapacitet izgradnje strojeva do 15.000 HP; Davie & Sons, Lauzon, sa 4 vlake i dokovima od 198 i 350 m; Davie Shipbuilding & Repairing Co., Lauzon, sa 5 vlȁka, godišnjim kapacitetom od 70.000 t i dokovima od 192 i 355 m; Halifax Shipyards, Halifax, s dokom od 25,000 t nosivosti i duljinom od 192 m; Marine Industries, Montreal, sa 5 vlaka do 183 m; Port Arthur Shipbuilding Co, Port Arthur, sa suhim dokom od 213 m; Saint John’s Dry Dock Co., St. John’s, sa 2 vlȁke; Burrard Dry Dock Co., Vancouver, s dokovima od 76 do 170 m i 3 vlȁke (godišnji kapacitet 75.000 t i 30.000 KS); Pacific Dry Dock, Vancouver, sa 6 vlȁka, gradi brodove do 10.000 brt, a dokovi popravljaju brodove do 12.000 brt; Yarrows Ltd. Victoria ima 2 vlȁke i dok od 362 m.

Ekonomski odnosi sa FNRJ. Naša je trgovina s Kanadom iznosila (u 000 Din): tablica

Najvažniji je artikal u našem uvozu iz Kanade pšenica: tablica

God. 1952 uvezli smo 23,8 mil. Din azbesta, 134 mil. Din rotacionog papira, 8 mil. Din magnezija i 16,7 mil. Din motora i njihovih dijelova. God. 1953 uvezli smo 31,9 mil. Din čelika; god. 1954 7 mil. Din sirove kože, 8,3 mil. azbesta, 3,4 mil. farmaceutskih proizvoda, 3,5 mil. čelika i 23,5 mil. Din hidroaviona; 1955 god. 18,3 mil. Din suhe goveđe kože, 4 mil. Din krpa za preradbu, 3,2 mil. farmaceutskih proizvoda i 9,8 mil. Din kombajna. Poklon-paketi predstavljali su vrijednost od 5,1 mil. Din.

Izvozili smo: sintermagnezit, živu, sirkovu slamu, kačkavalj, šljivovicu, kožnu galanteriju i dr.I. Be.

RIBARSTVO

Uz kanadske obale nalaze se dva ribom najbogatija oceana: Atlantik i Tihi ocean. Na atlantskoj obali razvio se ribolov u obalnom pojasu i na otvorenu moru, a u Tihom oceanu samo u obalnom pojasu, ali je K. u novije vrijeme započela izgradnju ribarske flote za dubinski ribolov na otvorenom i u Tihom oceanu; osim toga, ona je modernizirala flotu za lov bakalara i ostalih pridnenih riba na plićacima Newfoundlanda.

Slatkovodno ribarstvo Kanade također je visoko razvijeno, osobito na velikim jezerima (Superior, Huron, Michigan, Erie i Ontario) i na jezerima Winnipeg i Great Slave.

Vrste riba, ribolovna područja i način ribolova. Vode Atlantskog oceana. Temelj je kanadskog atlantskog ribarstva bakalar (Gadus morrhua) i njegov srodnik ( Gadus aeglefinus), a iza njega dolaze ostale pridnene velike i kvalitetne ribe: Sebastes marinus, razne plosnatice ( Pleuronectes): Hippoglossus hippoglossus, Solea spp., Pleuronectes spp. Ove se vrste love povlačnim mrežama (koča, trawl) i parangalima, osobito na plićacima Newfoundlanda i u obalnom pojasu od Belle Isle do rta Cod (najbolja se lovišta nalaze na području Velikog banka). Od rakova najviše se lovi vršama hlap ( Homarus americanus) , osobito duž obala Nove Scotie i Newfoundlanda, sa središtem lova u vodama oko otoka Prince Edward (naselje Tignisch, izgrađeno na balvanima, živi isključivo od lova na hlapove). Od plavih (pelagičnih) riba love se sleđ ( Clupea harengus) i skuša ( Scomber scombrus) mrežama na zabod i povlačnim mrežama, osobito u zaljevu St. Lawrence i ostalim vodama Nove Scotie. U vodama Labradora na području riječnih ušća lovi se losos ( Salmo salar) i morska pastrva.

Lov na morske sisavce, tuljane i kitove, veoma je razvijen. Tuljani se najviše love u zaljevu St. Lawrence, kamo zalazi godišnje do 200.000 tuljana.

Vode Tihog oceana. U obalnim vodama Britanske Kolumbije, na području ušća rijeke Fraser, Skeena, Nass i dr., lovi se losos prigodom godišnjih migracija iz mora u rijeke radi mriješćenja. Lovi se mrežama na zabod, plivaricama i udicama po sistemu trolling. Lovi se više vrsta lososa, koje pripadaju rodu Oncorhyncus ( О. nerka, О. keta, O. tschawytscha, О. kisutch, O.gorbuscha) . Od plavih (pelagičnih) riba najviše se lovi mrežama plivaricama i povlačnim mrežama sleđ ( Clupea pallasii) i srdela ( Sardinops caerulea) u vodama Otoka Kraljice Charlotte. Tunj ( Germo alalunga) se lovio u većim količinama (1945—49) u vodama sjevernog dijela Tihog oceana, ali ga sada u tim krajevima gotovo i nema. Iz grupe pridnenih (bentoskih) riba najvažniji su bakalar ( Gadus macrocephalus) , velika pacifička plosnatica ( Hippoglossus stenolepis), Sebastodes spp. i dr., koje se love povlačnim mrežama i parangalima. Duž istočnih obala otoka Vancouvera i u kanalima Georgia i Stuart love se velike kozice ( Pandalus jordani, P. borealis i dr.), a duž sjeverne obale Vancouvera i kitovi.

Organizacija ribolova. U morskom ribarstvu zaposleno je trajno i povremeno oko 84.000 ribara, od toga 73.000 na atlantskoj obali (Newfoundland 28.000, ostala obala Atlantika 43.000) i 11.000 na obali Tihog oceana. U slatkovodnom ribarstvu radi 20.000 profesionalnih ribara. Na atlantskoj su obali ribari pretežno Englezi, Irci, Francuzi i dr., a na obali Tihog oceana Indijanci, Japanci, Norvežani i Jugoslaveni (Hrvati u Vancouveru). U tvornicama za preradbu ribe zaposleno je 15.000 radnika. Na plićacima Newfoundlanda uz kanadske ribare love i ribari svih zapadnoevropskih država i Italije kočarima željezne konstrukcije i velikog akcijskog radijusa. Ribari, koji sudjeluju u velikom ribolovu (lov na bakalare, losose i sleđeve), rade kao najamni radnici pa su plaćeni isključivo po ulovu, pošto se odbije specijalni dio za brod i ribolovni alat. Posebnu nagradu dobivaju kapetan broda, njegov zamjenik, motorist i kuhar. Posada na velikim kočarima radi u 3 smjene. Lov na hlapove unosniji je od bilo kojega drugog ribolova (vrijednost ulovljenih hlapova iznosi 11—12 mil. kanadskih dolara). Radi zaštite naselja hlapova od prelova cijela je atlantska obala podijeljena na područja, u kojima je naizmjenično dopušten i zabranjen lov, uz općenite zaštitne mjere. Kanađani umjetno uzgajaju hlapove do stadija, kad je mladi hlap sposoban za život na morskom dnu, i njima nasađuju lovišta. Ribarska flota Kanade sastoji se od 35.100 ribolovnih jedinica: 1600 brodova od 10 do 40 brt, pretežno na motorni pogon, 20.000 čamaca na motorni pogon i 13.000 na vesla te 500 brodova za prijevoz ribe. God. 1942 stupio je na snagu plan subvencioniranja izgradnje velikih brodova za ribolov na otvorenom Atlantskom i Tihom oceanu. Do 1946, kad je plan bio završen, broj se ribarskih brodova od 40 brt i više povećao 2 i po puta, a broj brodova od 20 do 40 brt za 100%. Poslije 1946 vlade su primorskih država osnovale fondove, iz kojih se financira nabava ribarskih brodova (najviše do 80% vrijednosti objekta), a savezna vlada financira izgradnju hladioničkih instalacija (najviše do 75% vrijednosti). Od 1951 izgrađeno je nekoliko velikih modernih kočara na brodogradilištima Velike Britanije za područje otvorena mora oko Nove Scotie, s bazama u Halifaxu i Lunenburgu. U Velikoj Britaniji izgrađen je u najnovije vrijeme prvi brod za dubinski ribolov povlačnim mrežama i za lov na tuljane. Taj je brod specijalno građen za lov u vodama, u kojima plutaju ledene sante (baza Halifax). Radi razvitka dubinskog ribolova na otvorenu moru Britanske Kolumbije K. je 1954 nabavila jeftino 15 većih brodova iz USA. Uz velike željezne kočare povećava se i broj manjih brodova parangalaša (sa 3—5 članova posade) za mehanizirani ribolov dubinskim parangalima. Jedrenjaci parangalaši za lov na bakalare (tip bark) u Novoj Scoti-i postepeno nestaju (1929 bilo je aktivno 120, a 1954 samo 12). Motorizacijom pomoćnih čamaca tipa doris ili dory produžit će se upotreba jedrenjaka.

Radi unapređenja ribarstva K. je 1954 sklopila sa USA nekoliko ugovora (konvencija): 1. о zajedničkoj istraživačkoj djelatnosti na velikim pograničnim jezerima; 2. о suzbijanju riba grabilica (Sea lamprey), koje su se u ovim jezerima namnožile te uništavaju pastrvu i Coregonusa; 3. о reguliranju lova na velike oceanske plosnatice ( Hippoglossus spp.); 4. о lovu lososa na ušću rijeke Fraser, koje je zajedničko ribolovno područje Kanade i USA (predviđa se početak ribolovne sezone i način lova). K. sudjeluje u Međunarodnoj komisiji za ribarstvo sjeverozapadnog dijela Atlantskog oceana i u Međunarodnoj komisiji za ribarstvo sjevernog dijela Tihog oceana (USA, Japan i Kanada).

Ulov ribe prema podacima FАО bio je u 000 t: tablica

Vrijednost lovine, prodane u zemlji i izvezene, iznosila je 1949 god. 170 mil. kan. $. Ulov bakalara iznosio je godišnje 380.000—500.000 t (od toga preko 50% otpada na Newfoundland); sleđa 250.000—350.000 t (najviše u Britanskoj Kolumbiji, gdje je ulov iznosio: 1951—52 god. 198.000 t, 1953—54 god. 210.000 t); ulov lososa iznosio je 70.000—80.000 t. U vodama Newfoundlanda povećao se je ulov ribe Sebastes marinus od 1,6 mil. funti 1947 na 9,5 mil. funti 1951, ulov lista ( Solea spp.) od 3,8 mil. funti u 1949 na 9,9 mil. funti 1950 i na 20,8 mil. 1951. Ulov hlapa iznosi prosječno godišnje 15.000 t. Ulov velikih kozica raste zbog pronađenih novih ribolovnih područja. God. 1954 ulovljeno je 8,9 mil. funti. God. 1950 ulovljeno je 62.965, a 1951 god. 180.164 tuljana, dok se kitova ulovi godišnje preko 1000 glava raznih vrsta.

Preradba ribe. Glavni su proizvodi kanadske riblje industrije: konzerve lososa i hlapa, pašteta od hlapa, marinirani, soljeni, dimljeni i konzervirani sleđ, smrznuta riba (čitava) i smrznuti odresci bakalara i drugih pridnenih riba ( Sebastes, plosnatice), soljeni bakalar, riblje brašno i riblje ulje te kavijar.

Zbog konkurencije japanskih i američkih konzervi lososa, japanskih konzervi velike rakovice ( Paralithodes camschatica) i norveških konzervi hlapa Kanađani su preradbu ribe unaprijedili do najvišeg tehničkog stupnja. Oko 70% ulova lososa prerađuje se u konzerve, 20% prodaje se u svježem i smrznutom, a 10% u dimljenom i soljenom stanju. Tvornice za preradbu lososa snabdjevene su najmodernijim strojevima, a rad je potpuno mehaniziran. Proizvodnja konzervi lososa u Britanskoj Kolumbiji iznosi u posljednje vrijeme prosječno oko milijun i po sanduka ili oko 32.000 t.

Vrijednost konzervi lososa iznosila je 1950 god. 33,200.000, a 1951 god. 63,000.000 kanadskih dolara.

Kanadska je industrija konzervi hlapova sa 380 tvornica (u Novoj Scoti-i, Novom Brunswicku, otoku Prince Edward, Quebecu i Newfoundlandu) na prvom mjestu u svijetu. Za proizvodnju konzervi upotrebljavaju se isključivo živi hlapovi. Od 100 kg hlapova dobiva se 25 kg mesa iz repova i štipala i oko 14 kg ostataka mesa, jetara i dr., a to se upotrebljava za proizvodnju paštete. Veći dio odraslog sleđa prerađuje se u riblje brašno i riblje ulje, a manji se dio soli i dimi. Dimljeni se sleđ najviše proizvodi u Novoj Scoti-i i Novom Brunswicku. U Britanskoj Kolumbiji upotrebljava se do 75% lovine sleđa za proizvodnju ribljeg brašna i ribljeg ulja. Od mladog, nedoraslog sleđa proizvode se konzerve, t. zv. sleđ-sardine i marinirani proizvodi. Industrija smrzavanja ribe zauzima važno mjesto u ribarskoj privredi Kanade; proizvodi se smrznuta riba cijela (lososi, velika plosnatica i dr.), smrznuti odresci bakalara i drugih pridnenih riba ( Sebastes, plosnatice). Zbog rentabilnosti i povećanja ulova drugih pridnenih riba, podesnih za filetiranje, razvila se posljednjih godina proizvodnja svježih i smrznutih odrezaka tih riba, osobito u Newfoudlandu, Novoj Scoti-i i Novom Brunswicku. Povećanje proizvodnje svježih i smrznutih odrezaka omogućeno je moderniziranjem tvornica u St. John’su i Bonavisti te izgradnjom novih tvornica, koje za proizvodnju i smrzavanje odrezaka imaju rashladna skladišta, a uz njih se grade i tvornice za proizvodnju ribljeg brašna od otpadaka od filetiranja. Otpaci iznose kod bakalara preko 60%, a kod plosnatica čak preko 70%.

Izvoz ribe. Po vrijednosti izvoza svježe, smrznute i prerađene ribe K. je na prvome mjestu u svijetu. God. 1952 iznosio je izvoz ribe iz Kanade 110,4 mil. USA-$, dok je vrijednost norveškog izvoza te godine bila 92,9, a vrijednost japanskog izvoza 45,7 mil. USA-$. God. 1953 vrijednost izvoza iznosila je okruglo 114,000.000 $. K. izvozi oko 75% ribarskih proizvoda u svježem, smrznutom i prerađenom stanju. Najveći je kupac kanadske morske i slatkovodne svježe i smrznute ribe USA. Velika Britanija je također jak potrošač konzervi lososa; od izvezenih 980.000 sanduka (1950) konzervi lososa uvezla je Velika Britanija 427.000 sanduka. God. 1945—50 iznosio je izvoz u USA i Veliku Britaniju 53% od ukupnog kanadskog izvoza (USA 33%, Velika Britanija 20%).

S povećanjem proizvodnje smrznutih i svježih odrezaka povećava se izvoz u USA, gdje su potrošači navikli na smrznutu ribu. Smrznuti odresci iz Newfoundlanda prevoze se uglavnom brodovima s rashladnim uređajima. Milijunski američki gradovi: Detroit, Chicago, Milwaukee i dr. veliki su potrošači kanadske slatkovodne ribe. K. uvozi znatne količine sardina iz Evrope (Portugal i dr.). Vrijednost ukupnog kanadskog uvoza ribe 1952 bila je 6,3 mil. USA-$.

Državna vlast i ribarstvo. Ministarstvo ribarstva središnji je savezni organ za morsko i slatkovodno ribarstvo. U primorskim državama postoje odjeli ili uprave, koje u okviru savezne reglementacije donose propise 0 reguliranju i zaštiti ribolova na svom području. Pod nadzorom Ministarstva ribarstva nalazi se Savjet za ribarska istraživanja Kanade ( The Fisheries Research Board of Canada), koji organizira istraživanja na području morskog i slatkovodnog ribarstva. Nauka u službi kanadskog ribarstva ima veliku tradiciju. Već je 1899 osnovan Laboratorij za biologiju mora u gradu St. Andrews (Novi Brunswick) pod nazivom Marine Biological Laboratory. Slični su laboratoriji osnovani 1901 i 1905 na jezeru Huron i u gradu Nanaimu, Vancouveru (Britanska Kolumbija). Savjet za ribarska istraživanja sastoji se od 15 članova, izabranih na 5 godina od strane Ministarstva ribarstva, i to 9 znanstvenih radnika, 4 predstavnika ribarske privrede (proizvodnje, trgovine i preradbe) i 2 predstavnika Ministarstva ribarstva. Savjet ima na obali Atlantskog i Tihog oceana naučno-eksperimentalne ribarske stanice (laboratorije), posebno za biološka i za tehnološka istraživanja. Biološke stanice pod nazivom Atlantic Biological Station nalaze se na Atlantskom oceanu u St. Andrewsu (Novi Brunswick) i St. John’su (Newfoundland), a na obali Tihog oceana pod nazivom: Pacific Biological Station u gradu Nanaimo (Britanska Kolumbija). Tehnološke stanice su Pacific Fisheries Experimental Station, Vancouver (Britanska Kolumbija), Atlantic Fisheries Experimental Station, Halifax (Nova Scotia) i Gaspe Bay Experimental Station, Grand River (Quebec). Za slatkovodno ribarstvo postoji Central Fisheries Research Station, Winnipeg (Manitoba).

Radom tih stanica otkrivene su migracije lososa i bakalara, istražena područja lova ribe Sebastes marinus i plosnatica, u zaljevu Georgia otkrivene su ultrazvučnim aparatima velike mase sleđa, pronađena su nova područja za lov velikih kozica i dr. Tehnološke stanice istražuju najbolje metode konzerviranja, sušenja, dimljenja i smrzavanja ribe. Naučno-eksperimentalne ribarske ustanove imaju 5 istraživačkih brodova za biološko-ribarstvena istraživanja i za pokusni ribolov.

LIT.: Yearbook of Fisheries Statistics, FAO, Rim 1948—49; Les conditions de travail dans l'industrie de la pêche, Genève 1952; Statistical Yearbook, FAO, Rim 1953; D. K. Tressler, Marine Products of Commerce, New York 1951; La pêche maritime, Paris 1951; Selected Catch and Landings Statistics, FAO, 1947—54, Rim 1955.L. Kć.

Vojno-pomorske snage. Kanadskom mornaricom ( Royal Canadian Navy), koja je osnovana 1910, upravlja ministar narodne obrane preko Mornaričkog vijeća, organiziranog po uzoru na britanski Admiralitet. Ratna je zastava jednaka britanskoj ( white ensign); pramčana zastava slična je zastavi britanskih trgovačkih brodova, na kojima je zapovjednik rezervni oficir ratne mornarice ( blue ensign); razlikuje se time, što ima na modrom polju kanadski grb. Trgovački brodovi, kojima upravljaju rezervni oficiri kanadske mornarice, viju istu zastavu na krmi. God. 1956 mornaričko osoblje brojilo je: 18.806 ljudi, od toga 2670 oficira i 7500 ljudi iz rezerve. Činovi i oznake činova isti su kao u britanskoj mornarici i teku zaključno do čina vice-admirala.

Uz Australiju K. ima najjaču i najmoderniju mornaricu među britanskim dominionima; ona se planski i dalje izgrađuje. Budžet 1955—56 predvidio je izdatke u iznosu od 323,300.000 kanadskih dolara. Razvijena brodograđevna industrija dopušta, da se sve ratne jedinice do zaključno razarača grade u zemlji. Novi protupodmornički eskorter St. Laurent, sagrađen na kanadskom brodogradilištu, ide među najmodernije na svijetu, a trup i nadgrađe sagrađeni su za atomsko ratovanje. Program novogradnja 1. I. 1956 predvidio je izgradnju 47.080 t novih brodova: 14 pa i pp eskortera od 2500 t, 14 minočistača od 370 t, 5 mrežopolagača od 300 t, 1 ledolomac od 5400 t, 2 velika tegljača, 2 pontonske dizalice i 1 pomoćni brod. Sastav flote 1. I. 1956 bio je: tablica

Uz ratnu mornaricu, K. posjeduje i poseban mornarički odjel policijskih snaga ( Canadian Mounted Police – Marine Section), koji ima sličnu zadaću kao obalna straža USA ( Coast Guard) . U sastavu tog odjela nalazi se 8 policijskih brodova.Z. V.

Iseljeništvo. U Kanadi ima oko 32.000 jugoslavenskih iseljenika (20.000 Hrvata, 6000 Srba, 3000 Slovenaca, 2000 Makedonaca, 1000 Crnogoraca), koji žive u 200 naselja. Prvi su naši iseljenici došli oko 1890 u Britansku Kolumbiju. Bavili su se pomorstvom, ribarstvom, radom u lukama, rudnicima i šumama oko Vancouvera. Poslije Prvog svjetskog rata došle su u Kanadu nove veće grupe iz domovine i USA. Po pokrajinama, naših iseljenika ima najviše: u Ontariu (8000), Alberti (7000), Britanskoj Kolumbiji (6000), Quebecu (3000), Saskatchewanu (2000) i Manitobi (1500). Naši ribari najviše žive u Vancouveru, Port Alberni i Prince Rupertu; farmeri i kopači zlata u Britannia Beachu; kopači srebra i bakra u Anyo×u i Princetonu u Britanskoj Kolumbiji, u kojoj ima 49 naših naselja. Oko jezera u pokrajini Ontario ima 35 naselja. Od 39 naselja u pokrajini Alberta glavna su: Edmonton (farme, ugljen, šume) i Calgary (rudnici i šume). U pokrajini Quebec ima 8 naselja (najveća su: Montreal i Noranda); u Saskatchewanu 28; oko Regine i Bladwortha (farmeri i građevinski radnici); u Manitobi 7 naselja (poljodjelci), glavno je Winnipeg (2000 pretežno tvorničkih radnika). Ima ih zaposlenih u kamenolomima, ugljenokopima, tvornicama, na gradnji željeznica, u šumskoj industriji, na ispiranju zlata, na farmama voća i šećerne repe, u trgovinama i obrtima.

U svojoj političko-nacionalnoj, kulturno-prosvjetnoj i društvenoj aktivnosti, naši su iseljenici do 1937 osnovali u Kanadi 182 društva i ustanove; od toga: 116 potpornih organizacija. Posljednjih 10 godina osnovali su još 50 drugih društava, među njima brojne ogranke Saveza kanadskih Jugoslavena. Izdavali su 16 novina. Prva je izišla 1916 Slobodna misao u Wellandu, zatim 1928 Hrvatski glas u Winnipegu, 1930 Borba i 1946 Novosti u Torontu.

U Prvom i Drugom svjetskom ratu naši su iseljenici slali dobrovoljce i materijalnu pomoć. Odbori za pomoć poslali su od 1945—49 oko 2 mil. dolara, te mnogo odjeće, obuće, hrane i strojeva. God. 1946—48 povratilo se više iseljeničkih skupina.

LIT.: Katastar naših naselja Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu, 1928—40; Iseljenički arhiv kod JA u Zagrebu; A. Benko-Grado, Kanada, Zagreb 1930; I. Mladineo, Narodni adresar, New York 1937; Š. Balen, Rodnoj grudi — iseljenici Jugoslavije starom kraju, Zagreb 1951.M. Ba.