KAMEN (stijena), nakupina jednog ili više minerala, ne izražava se kemijskom formulom. K. može biti magmatski ili eruptivni (nastao iz magme), sedimentni ili taložni (nastao taloženjem u vodi) i metamorfni ili kristalasti škriljac (nastao preobražavanjem stijena). U kamenju su najčešće zastupani elementi: silicij (Si), kalcij (Ca), aluminij (Al), željezo (Fe), magnezij (Mg), natrij (Na), kalij (K), kisik (O) i ugljik (C); u malim količinama: titan (Ti), fosfor (P), cirkon (Zr), mangan (Mn), barij (Ha), stroncij (Sr), litij (Li), klor (Cl), fluor (F) i vodik (H), a ostali elementi dolaze tek u tragovima. Gornji sloj zemaljske kore, debeo 16 km, tvori uglavnom magmatsko kamenje (95%).

Magmatsko kamenje je intruzivno ( plutonsko) ili dubinsko, kad prigodom podzemne erupcije magma ne prodre na površinu litosfere, efuzivno (vulkansko) ili izljevno, nastalo izlijevanjem magme na površinu, i žilno ili žično, koje je nastalo skrućivanjem magme u podzemnim pukotinama. Ima i magmatskog kamenja s prolaznim značajkama intruzivnih i efuzivnih stijena. Kod intruzivnog kamenja magma se posve iskristalizirala; ona je vanjštinom jednolična, holokristalasta, javlja se u t. zv. zrnastoj strukturi. Intruzivan je kamen granit, sijenit, diorit, gabro i dr. Efuzivno je kamenje nejednoliko kristalizirano i karakterizira ga porfirna struktura sa dvije generacije minerala: veći minerali razvili su se u magmatskoj osnovi sitnih minerala, Efuzivan je k. trahit, andezit, liparit, dacit, dijabaz, melafir, bazalt i dr. Žilno ili žično kamenje srodno je intruzivnom prema mineraloškome sastavu, a razlikuje se od njega svojom strukturom. Minerali, od kojih je izgrađeno magmatsko kamenje, jesu sastojci toga kamenja. S obzirom na karakteristiku, koju pojedini sastojci daju određenoj skupini magmatskog kamenja, dijele se u glavne i bitne, t. j. takve sastojke, koji uvjetuju pripadnost pojedinoj skupini kamenja (na pr. kremen ili alkalijski glinenci glavni su i bitni sastojci granita); značajne sastojke, koji određuju vrstu u skupini (na pr. tinjci [liskuni], amfiboli i t. d. u granitima, prema kojima se graniti nazivaju dvotinjčasti, amfibolski i t. d.); sporedne sastojke, koji ne utječu na kemijski sastav, kao apatit, cirkon, hematit, magnetit i t. d., pa akcesorne, kojih ima tek mjestimično, kao fluorita, turmalina i topaza u granitima.

Sedimentno kamenje nastalo je mehaničkim raspadanjem i kemijskim trošenjem drugog kamenja ili djelovanjem organizama; dijeli se u mehaničko nevezano i vezano kamenje (nevezano je sipar, valutice, šljunak, pijesak i dr., vezano je breča, konglomerat, glina, les, lapor, glineni škriljac i dr.); kemijsko sedimentno kamenje nastalo je iz vodenih otopina ¡sparivanjem i raznim kemijskim reakcijama, kao sadra, anhidrit, dolomit, vapnenjak , mramor, kvarcit, boksit i dr.; organogeno nastalo je djelovanjem životinja, zoogeuo i biljaka, fitogeno. Zoogeni su sedimenti bitumen, nafta, asfalt, koralj, guano, kreda spongijski pješčar i dr., a fitogeni ugljen, dijatomejska zemlja, vapnenjak iz alga i dr.

Metamorfno kamenje karakterizira škriljava struktura (magmatski sadržaj dolazi u paralelnim slojevima); postanak mu je zamršen i nedovoljno proučen. Metamorfno je k.: gnajs, serpentin, tinjčev i zeleni škriljac, filit i dr.

K. je važan tehnički materijal, koji se upotrebljava u najrazličitije svrhe: za gradnju nasipa, cesta, obala, lukobrana, mostova, zgrada, za izrađivanje ukrasa, u kiparstvu i t. d. Različita primjena postavlja raznovrsne zahtjeve, pa se prema tome i odabiru posebne vrste kamena. S tehničke strane važna je čvrstoća kamena, otpornost prema vodi i raznim kemikalijama (naročito u gradovima, gdje je razvijena industrija), poroznost i svojstvo kamena, da se može polirati, da je otporan na habanje i t. d. Pukotine u kamenu, vidljive ili nevidljive, uzrok su raspadanja kamena pod utjecajem termičkog rastezanja, a još više zbog smrzavanja vode u njima. Ovakve pukotine u kamenu često su posljedica obradbe kamena, ako se cijepa klinovima, ili se iz kamenoloma vadi miniranjem; u oba se slučaja oštećuje unutarnja struktura. Za upotrebu kamena najvažnija je njegova čvrstoća na pritisak, otpornost na habanje, na djelovanje vode i atmosferilija i mogućnost poliranja. Glačati se mogu najbolje sitnozrnaste vrste kamena, kojih su sastojci približno iste tvrdoće.

K. može biti jedar (gust), sitnozrnast i krupnozrnast, šupljikav, porfirski i škriljast. Poroznost je kamena osobito značajna, jer čvrstoća i ostala svojstva ovise о njegovoj vlažnosti. Stoga se kvalitet kamena određuje i u stanju potpune vlažnosti. Svaki k. prilikom vađenja iz kamenoloma sadržava u sebi određenu količinu vode, t. zv. majdanska vlaga, i u takvu se stanju najlakše obrađuje.

Prema upotrebi odabiru se posebne vrste kamena. Za temelje zgrada upotrebljava se neporozni k. (granit, jedri vapnenac), za izradbu fasada k., koji se dade glačati (granit, diorit, gabro i dr.), za stepenice kamen otporan na habanje (granit, gnajs, trahit, jedri vapnenac), za podove mramor i t. d. Hidrotehnički radovi zahtijevaju vrste kamena, koji je čvrst, težak i neporozan: granit, dijabaz, bazalt i dr. Obale se zidaju od bazalta, granita, dijabaza, jedrog vapnenca i t. d. Za nasipe se upotrebljava šljunak, krupan čvrst kamen uz dodatak sitnijeg (da se izbjegne slijeganje), pa glina i les. Kaldrma se izgrađuje od kamena, koji je postojan na vremenu, a otporan na trenje i udar, kao na pr. granit, gabro, bazalt (sitna kocka) i tvrdi vapnenac.

Jugoslavija obiluje mnogim vrstama građevnog i ukrasnog kamena. Ističu se: jablanički gabro (jablanit) u Hercegovini, istarski, brački i hvarski vapnenac u Hrvatskoj, mramor s Venčaca u Srbiji i razne vrste mramora u Makedoniji, zatim moslavački, radaljski (sa Cera) i jošanički (sa Kopaonika) granit. Bazalta ima kod Kumanova, trahita na Fruškoj gori, gabra na Rudniku i Ivanščici.

God. 1955 u Jugoslaviji je proizvedeno 104.901 т ³ kamenih i mramornih ploča.V. Bl.

Proizvodnja mramora i kamenih ploča kod nas u znatnom je porastu te iznosi: tablica

Izvoz mramora i vapnenca bio je 1953—55: tablica

Mramor u blokovima izvozi se najvećim dijelom u Belgiju, Italiju, Zapadnu Njemačku, Nizozemsku i Brazil, a mramor u pločama u Veliku Britaniju, Finsku i Indiju.I. Be.

Slaganje. Većinom se krca u slobodnim blokovima ili u kockama (za pokrivanje ulica), ali i u drugom obliku. Blokovi se krcaju na dno spremišta. Ako su ploče, treba pripaziti na to, da se slože kompaktno, te da se ne krcaju teški tereti odozgo. Ploče umjerene veličine treba krcati vertikalno kao i staklo, a isto tako i ploče u krletkama. Razbijen kamen ili granit krca se slično kao rude. Kod krcanja većih količina treba radi stabiliteta broda pripaziti na raspored. Većinu tereta, kao i kod minerala, treba krcati uzdužno, ali prema sredini broda. U krajnja spremišta treba veći dio tereta smjestiti do pregrada, koje su bliže sredini. Kod manipulacije krcanja ne valja upotrebljavati pasce od lanaca, osim za teške blokove, ali ih onda treba zaštititi krpama. Iznad mramora ne valja krcati masne terete ili terete s kiselinama, jer ih mramor upija.

Faktor slaganja: rasuto 0,7 m ³ po t.I. Gc.