KALININGRAD (do 1946 Königsberg), 54°42'N i 20°32'E, grad i središte Kaliningradske oblasti RSFSR-e, važan industrijski, prometni i kulturni centar Sovjetskog Pribaltika.

God. 1939 imao je 372.200 st., ali je u toku Drugoga svjetskog rata jako stradao. Staro stanovništvo većinom je iseljeno, a sadašnji broj stanovnika nije poznat. K. se nalazi u prostranoj i oko 3 km širokoj zavali glacijalnog postanka, 15—20 m nad morem, s obje strane rijeke Pregolje, 7 km uzvodno od ušća u Kaliningradsku luku. U plitkom je zaljevu udubljen plovni kanal, pa je preko njega i donjeg toka Pregolje K. povezan s vanjskom lukom Baltijsk (bivši Pillau) na Baltiku. Preko Pregolje, njena pritoka Dejme, kanala Gilge i rijeke Njemen vezan je K. (za manje brodove) s lukom Klajpedom (bivši Memel) . Na mjestu Kaliningrada bio je najlakši prijelaz preko močvarnog i šumovitog kraja oko donje Pregolje. Luka se kratko zaleđuje, jer klima nije previše oštra (prosječna godišnja temperatura iznosi 7°, siječanjska —2,7°, srpanjska 17°, a godišnja količina oborina 680 mm) . Područje grada (oko 180 km ², 1952) podijeljeno je na 5 gradskih rajona (staljingradski, centralni, lenjingradski, moskovski i baltički). K. je krupno čvorište cestovnog i željezničkog prometa; vezan je s Moskvom, Rigom, Bialystokom, Zelenogradskom i Baltijskom.

K. je 1255 osnovao Teutonski red kao tvrđavu blizu nekadašnjeg ribarskog sela Steindamm. Tvrđava je prozvana Königsberg ( Kraljevgradec) u čast češkog kralja Otokara u povodu njegove križarske vojne. Kad su je Prusi 1263 razorili, obnovljena je ponovo na današnjem mjestu. To je stari grad ( Altstadt), koji je 1286 dobio gradska prava i povlastice. Stari grad leži na sjevernoj obali Pregolje. Mlađe, uglavnom obrtničko naselje (prije Löbenicht) , nastalo je južno od Pregolje. Ono je dobilo gradska prava tek 1300. Najzad, na zapadnom dijelu otoka Preglova osnovano je 1327 treće naselje Kneiphof. Sva tri naselja ( Altstadt, Löbenicht i Kneiphof) ujedinila su se u jedan grad tek 1724. God. 1340 K. je ušao u ligu Hanze. Od 1457 je sjedište velikog meštra Teutonskog reda, a 1525—1618 pruskih vojvoda. Za vladanja Teutonskog reda nastale su najznamenitije historijske građevine grada, kao crkva sv. Judite (iz XIV. st.), crkva sv. Marije i crkva sv. Adalberta u Kneiphofu, stara tvrđava ( Schloss), katedrala (obnovljena 1856) s grobnicom filozofa I. Kanta i sveučilište ( Collegium Albertinum) , utemeljeno 1544, s poznatim astronomskim opservatorijem, osnovanim 1811. Grad ima više biblioteka, umjetničku akademiju, muzički konzervatorij, muzeje, različite umjetničke zbirke, srednje, više, osobito stručne škole, operu, filharmoniju i dr. Ovdje su radili znameniti učenjaci: I. Kant (rođen 1724), J. G. Herder, F. W. Bessel, F. Neumann i J. F. Herbart.

Za Drugoga svjetskog rata (1939—45) grad je razoren zračnim bombardiranjem saveznika i prigodom sovjetskog osvajanja. Ostala su sačuvana samo predgrađa. Mnogo stanovnika je izginulo. Od 1945 K. je pod sovjetskom vlašću (odlukom Potsdamskog sporazuma iz 1945). God. 1946 prozvan je po sovjetskom rukovodiocu M. I. Kalininu. Sovjetska je vlast obnovila grad parkovima, bulevarima i vrtovima; obnovljena je komunalna elektromreža, vodovod i vodne stanice, kanalizacija, plinara, tramvajska mreža, autopromet i dr. Osnovane su razne škole i tehnikumi (strojarski, energetski, željezničarski, trgovački i t. d.), različiti instituti i fakulteti za osposobljavanje kadrova u obnovljenim ranijim industrijskim granama (brodogradnja, strojarstvo, ribarski pribor, celuloza, kemijska, prehrambena i druge industrije). Osobito se ističe baltička filijala Svesaveznog znanstvenog istraživačkog instituta za morsko ribarstvo.

K. je od starine značajno trgovačko mjesto, pa je to obilježje zadržao i između dva rata; bio je važna luka za široko zaleđe. Trgovina je prije bila ometana neprestanim zamuljivanjem kanala, koji spaja grad s vanjskom lukom, dok kanal nije konačno fiksiran i produbljen do 8 m. Pregolja se dijeli u 2 rukava, između kojih leži otok Kneiphof. Najveća je širina Pregolje (u gradu) 72—82 m; od studenog do ožujka obično se zaleđuje.

God. 1938 promet robe u luci iznosio je oko 3,9 mil. t. Glavni izvozni predmeti bili su: žito, brašno, stoka (osobito konji), lan i konoplja, građevno drvo, šećer i dr., a uvozni: ugljen, fosfati, željezna roba i dr. Industrija se pretežno osniva na poljoprivredi (mlinarstvo) i na bogatstvu šuma u okolici i zaleđu (pilane, tvornice celuloze). Nekad su postojale brojne radionice i tvornice strojeva (lokomotiva, vagona, dizalica i t. d.). U gradu je bila i tvornica za preradbu jantara. Od 1920 održavali su se veliki sajmovi za Istok ( Ostmesse), kojima je bio cilj jačanje trgovine između Istočne (agrarne) i Zapadne (industrijske) Evrope.

Luka je bila moderno opremljena golemim skladištima, silosima i sa 5 lučkih basena, od kojih su se isticala industrijska, drvna i slobodna luka, s prostorom od 250 ha. Zimi se kanal i luka održavaju plovnima pomoću ledolomaca. Mehanizacija lučkih uređaja bila je na visokom stupnju (dizalice, željeznički kolosijeci, plutajući dokovi, radionice za popravke i dr.). Opskrba brodova ugljenom vrši se na gatovima ili brodicama na sidrištu. Koncentracijom gotovo cijele trgovačke baltičke mornarice SSSR-a u Državno brodarstvo Baltika, sa sjedištem u Lenjingradu, ostale su gotovo sve sovjetske luke na Baltiku bez trgovačke mornarice, pa tako i Kaliningrad.

U pomorskom prometu SSSR-a na Baltiku K. nema većeg značenja, jer se nalazi na krajnjoj periferiji države i bez dobrog prirodnog zaleđa. Promet ovog dijela SSSR-a ide u prvom redu preko Klajpede i drugih sovjetskih luka na Baltiku. Pristup brodova veće tonaže nije najpogodniji, pa ga brodovi, osobito strani, izbjegavaju na svojim prugama po Baltiku.

U blizini Kaliningrada nalaze se klimatska morska lječilišta (Zelenogradsk, Svetlogorsk, Otradnoe).R. Bk.