KALENDAR (engl. calendar, franc. calendrier, njem. Kalender, ruski календарь, tal. calendario) potječe od latinskog imena calenda za prvi dan u mjesecu. K. označuje skup pravila, kojima se određuju odnosi između raznih vremenskih intervala: dana, tjedna, mjeseca i godine; nadalje, k. znači knjigu s navedenim danima tjedna i mjeseca u pojedinoj godini, odnosno preglednu tablicu rasporeda dana u godini.
Kao osnovni vremenski razmak uzimao se oduvijek i kod svih naroda dan, koji je predstavljao razdoblje jedne promjene svjetlosti i tame, t. j. dana i noći. Početak dana nije bio jednak kod svih naroda. Egipćani su počinjali dan s nastupom noći, Babilonci od ponoći za astronomske potrebe, a od zalaza Sunca u običnom životu, Grci od svanjivanja, Etruščani od podneva, a Rimljani od ponoći.
Tjedan, razdoblje od 7 dana, nalazi se kod Babilonaca, koji su dane u tjednu nazivali po svojim bogovima (nebeskim tijelima), pa su se tragovi toga zadržali u imenima dana u tjednu romanskih jezika. Kod Kineza je postojalo razdoblje od 28 dana, koje ukazuje na četiri grupe po 7 dana. Kod Egipćana se upotrebljavao tjedan od 10 dana, a kod starih Rimljana tjedan od osam dana.
Za veća razdoblja služila je već u najstarije doba promjena u izgledu Mjeseca, t. j. mijenjanje njegovih faza. Potpuna izmjena Mjesečevih faza traje prosječno jedan sinodički mjesec: 29 dana 12 sati 44 minute 2,98 sekunde ili 29,53059 dana. Budući da se sav praktički život ravna po danima, a sinodički mjesec ima preko pola dana više od 29 cijelih dana, trebalo je uskladiti te dvije veličine i to je osnov mjesečeva ili lunarnog kalendara. To se postizavalo mijenjanjem broja dana u mjesecu.
Za praktički je život poslije izmjene svjetlosti i mraka, t. j. dana, najvažnija izmjena godišnjih doba, a te su izmjene u vezi s položajem Sunca. Sunce potpuno obiđe nebo za vrijeme jedne tropske godine, koja traje 365 dana 5 sati 48 minuta 46,98 sekunda. Kako ni tropska godina ne iznosi cijeli broj dana, potrebno je, da se godina za građansku upotrebu (sa cijelim brojem dana) Što bolje prilagodi dužini tropske godine ( solarni kalendar) . To se postiže mijenjanjem cijelog broja dana u građanskoj godini na osnovi različitih pravila i otuda razni kalendari.
U staro doba pretezala su pravila, koja su povezivala trajanje mjeseca s godinom, pa su to bile lunisolarne godine ( vezane mjesečeve godine). Obično su ih povezivali na taj način, što 235 sinodičkih mjeseci određuje vrijeme od 19 godina (Metonov ciklus). Dok se još nije znala točna duljina trajanja godine, uzimali su da traje 365 dana. Posljedica takva računanja očitovala se u tome, što je svake četvrte godine početak takve, takozvane putujuće godine, padao jedan dan ranije. U toku 1460 godina obišao bi početak putujuće godine sva godišnja doba. Stari su Egipćani upotrebljavali takvu putujuću godinu, ali su istodobno imali i zvjezdanu godinu, t. j. razdoblje, za koje se Sunce opet vraća u isti položaj prema nekoj zvijezdi. Egipćani su se u tu svrhu služili zvijezdom Sirius (Izis — Sothis). Oni su pomnjivo pazili, kad će prvi put ugledati Sirius ujutru na istoku prije izlaska sunca ( helijakični izlaz Siriusa) . To im je bio početak godine, a obično bi u to doba počinjala poplava Nila, što je za njihovu privredu bilo od najveće važnosti.
Godine su se brojile od raznih početaka — epoha, obično od nekoga značajnijeg događaja, pa se prema tome razlikuju razne ere. Tako počinju, na pr. Bizantska 1. IX. ← 5508, Julijanski period 1. I. ← 4713 i u njemu se ne broje samo godine, već češće protekli dani redom od tog datuma. Židovska era od stvaranja svijeta počinje 1. X. ← 3761, a Olimpijska era, u kojoj su se brojile po 4 godine kao jedna olimpijada, počinje 1. VII. ← 776. Rimska era od osnutka grada Rima počinje 24. IV. ← 753. Nabonasarova era od osnutka Babilona počinje 26. II. ← 747, a Aleksandrova počinje s njegovom smrću, 1. IX. ← 323. Dioklecijanova era počinje 1. IX. 284, Muhamedanska 16. VII. 622, Perzijska 16. VI. 632, a Revolucionarna francuska era 22. IX. 1792. Brojenje po kršćanskoj eri uveo je Dionizije Exiguus oko 533.
Osim godine upotrebljavali su se i veći intervali vremena, kao Sotisov period od 1460 godina kod Egipćana, zatim Setov period od 30 godina, Apisov ciklus od 25 godina i Feniksov period od 500 godina. Babilonci su imali Saren (600 godina) i Sassen (3600 godina), dok su Kinezi upotrebljavali ciklus od 60 godina, u kojemu je svaka godina imala posebno ime. U Indiji su imali Jupitrovu godinu u trajanju od 12 godina, dok Rimljani znaju za lustrum (najprije 4, a kasnije 5 godina), indikt (15 godina), a u kasnije doba za pashalni ciklus od 532 godine. Danas se upotrebljava već spomenuti Julijanski period, koji obuhvaća 7980 godina.
Povijesni razvoj kalendara. Egipatski kalendar. Najstariji je egipatski k. bio lunarni; po njem su se svetkovale mjesečne i polumjesečne svetkovine. Dvanaest mjeseci po 30 dana činilo je 360 dana, a preostalih 5 dana dodano je na kraju godine. Mjeseci su bili grupirani u tri godišnja doba (po 4 mjeseca): doba poplave, sjetve i žetve. K. se svake četvrte godine razlikovao od sunčeve godine za 1 dan, tako da se više nije podudarao s godišnjim dobama. Tek poslije 1460 godina ponovo bi nova godina počela u pravo doba. Egipćani su se kasno dosjetili da to isprave, pa su svake četvrte godine dodavali 1 dan (prestupna godina).
Latinski pisac Censorinus ističe, da se 139 helijakični izlaz Siriusa podudarao s početkom godine. To se dogodilo i prije toga svakih 1460 godina, t. j. ← 1321, ← 2781, ← 4241, ← 5701, pa je zacijelo u jednoj od tih godina i uveden egipatski k., a natpisi u piramidama iz V. i VI. dinastije dokazuju, da je u to doba još postojao k. s dodatnih pet dana.
Babilonski kalendar. Babilonci su poslije ← 2000 imali lunarni kalendar, koji su upotrebljavali i Židovi. Bio je izjednačen sa sumerskim kalendarom treće urske dinastije (oko ← 2064 do ← 1955). Lunarni su mjeseci imali 30 dana, ali ako je mlađak izišao tridesetog dana, taj je dan službeno bio proglašen prvim danom idućeg mjeseca. Da se izbjegne veća razlika između lunarne i solarne godine, umetao se jedan mjesec (Ululu, drugi Elul ili drugi Adar). Ti su se dodatni mjeseci redovito raspoređivali u ciklusima od 19, 27 i 8 godina. Nešto prije Darijeve vladavine dodatni se mjeseci nisu umetali u unaprijed određene cikluse, već tek onda, kad su astronomi obavijestili kralja, da početni mjesec Nisan pada više od mjesec dana prije ili poslije proljetnog ekvinokcija. Prvi je mjesec, dakle, obično padao u ožujak—travanj, a u krajnjim slučajevima u travanj—svibanj. Mjeseci su se zvali prema prirodnim pojavama i svečanostima. Oni su se dalje dijelili na nejednak broj dana, od kojih je svaki imao svoje ime (1. arhu, 7. sibutu, 15. šabatu, 28. bubulu). Dan je počinjao sa zalazom sunca i dijelio se u 6 straža: 3 noćne (večernja, ponoćna i zornja) i 3 dnevne (pri izlazu sunca, podnevna i večernja) ili u 12 sati. Sat se dalje dijelio u 30 manjih jedinica. Vrijeme se mjerilo vaganjem vode, koja je protekla kroz rupicu u probušenom kotlu.
Asirski kalendar sličio je babilonskom; godina je počinjala 2 mjeseca prije ekvinokcija. Asirski se k. nije ispravljao astronomskim motrenjima, već je bio fiksiran; stoga se asirska godina sve više razlikovala od babilonske. Dijelila se u 12 mjeseci, koji su se zvali po svečanostima, žrtvama i božanstvima.
Grčki kalendar razlikovao se od ondašnjih kalendara, jer je bio lunisolaran. Godina je počinjala, kad je Sunce došlo u određeni položaj (solsticij ili ekvinokcij), a svaki mjesec počinjao je sa mlađakom. Ali kako se solarna godina ne može dijeliti na lunarne mjesece, morali su se neprekidno vršiti ispravci. Danas nije poznato, kad su oni bili uvedeni, ali je sigurno, da oktaeterisi (skupine od 8 godina) potječu iz davnine. Kako 8 sunčevih godina ima (8 x 365,25) 2922 dana, a osam mjesečevih godina (8 x 12 lunarnih mjeseci x 29,50) 2832 dana, razlika od 90 dana (t. j. približno 3 lunarna mjeseca) umetala se u razno doba u osmoljeću; zbog preostale male razlike ipak svaki mjesec nije mogao početi s mlađakom. Važnu reformu kalendara izvršio je atenski astronom Meton. Po njemu su godine od ← 432 počinjale potkraj lipnja i bile grupirane u 19 godina sa 7 dodatnih mjeseci. Nakon toga pogreška je smanjena na manje od 2 minute. Callippius i Cyzius spojili su 4 Metonova ciklusa u jedan, a Hiparh i Nikaza opet 4 Callippiusova u ciklus od 304 godine. Potom je k. postigao veliku točnost. Mjeseci su se dijelili u tjedne, ali i u desetdnevlja. Dani su se brojili do 20. redovito, a poslije 20. obratno, t. j. od kraja mjeseca, i to od zalaza do zalaza sunca.
U Grčkoj je bilo i mnogo drugih kalendara (pomorski između dva helijakična izlaza Plejada, drugi između dvije seobe ptica, cvjetanja raznog cvijeća i dr.). Najpoznatiji je atenski, u kojemu je godina počinjala za ljetnog solsticija.
Rimski kalendar bio je spočetka jednak najstarijem grčkom; kasnije su uvedena neka poboljšanja. Godina se sastojala od 10 mjeseci ( Martius, Aprilis, Maius, Junius, Quintilis, Sextilis, September, October, November, December). Takvoj je godini nedostajalo oko 60 dana. To se često nalazi, osobito kod primitivnih naroda; dva su mrtva mjeseca u doba najveće zime, pa se smatra, da su takav k. donijeli barbarski narodi sa sjevera, gdje je oštrija klima. Kasnije su dodana dva mjeseca ( Ianuarius i Februarius) . Godina je tada svršavala 23. Februariusa ( Feminalia); poslije toga dana umetali su se dodatni dani jedamput u ciklusu od 4 godine. Martius, Maius, Quintilis i October imali su po 31 dan, a Februarius 28 dana.
Svojevoljnim umetanjem ili izostavljanjem mjeseci često su se vršili razni politički manevri radi skraćivanja ili produživanja magistratskih službenih godina; to je potkraj Republike stvorilo potpunu zbrku. Da je dokrajči, Julije Cezar je reformirao kalendar.
Julijanski kalendar. Po Sosigenovoj zamisli Julije Cezar je odredio da se (← 46) doda 67 dana između novembra i decembra, i tako je produžio tu godinu na 445 dana. Tim umetkom prilagodio je civilnu s tropskom godinom. Otad počinje julijanski kalendar, koji je uz male promjene ostao do gregorijanske reforme. U početnom julijanskom kalendaru mjeseci su ostali nepromijenjeni, a interkalacija se vršila ponavljanjem dana 23. februariusa. Nešto su kasnije mjeseci Quintilis i Sextilis nazvani Julius i Augustus.
Gregorijanski kalendar. Stari se k. temeljio na dvije pogrešne pretpostavke: da godina ima 365 1/ 4 dana i da 235 lunarnih mjeseci čini točno 19 solarnih godina. Stoga taj k. nije mogao trajno sačuvati jednak odnos prema godišnjim razdobljima, niti prikazati dane mlađaka s jednakom točnošću.
U doba julijanske reforme držalo se, da datum proljetnog ekvinokcija pada između 25. i 26. ožujka. Nikejski koncil, koji je utvrdio kao datum proljetnog ekvinokcija 21. ožujka, zadržao je onu dužinu godine, koja je vrijedila u julijanskom kalendaru. Međutim, točniji su računi pokazali, da je tropska godina kraća, i ekvinokcij se u kalendaru opet pomicao unatrag. Ptolemej je g. 130 izračunao, da dužina tropske godine iznosi 365,247 dana, Albategnius je g. 830 ustanovio 365,2405 dana, a alfonzinci su g. 1250 izračunali 365,2623 dana. Kopernik je konačno dokazao, da se dužina tropske godine mijenja između maksimuma od 365,2472 i minimuma od 365,2381 dana. Ekvinokcij je, dakle, potkraj XIII. st. padao oko 13., a potkraj XVI. st. oko 11. ožujka.
Hoteći da ispravi k. papa Grgur XIII. uveo je 1582 u svojoj državi novi k., koji je izradio Aloisius Lilius (Luigi Lilio Ghiraldi), astronom i fizičar iz Napulja.
Proljetni je ekvinokcij u to doba padao 11. ožujka i pomicao se, prema alfonzinskom računu tropske godine, za 3 dana svakih 400 godina. Kako je Nikejski koncil odredio datum za taj ekvinokcij 21. ožujka, Grgur XIII. je naredio, da se izostavi 10 dana, t. j. da dan poslije 4. listopada bude 15. listopada 1582. Da se ekvinokcij opet ne pomakne od 21. ožujka, naredio je, da svaka četvrta godina bude prestupna, ali da se ne računa prestupnom godinom svaka ona stoljetna godina (iako djeljiva sa 4), koja nije djeljiva sa 400.
Kasniji su računi pokazali, da nisu sasvim točni astronomski elementi, koji su služili kao temelj gregorijanskim ispravcima. Prema Newcombovim računima, astronomi drže, da je 1900 tropska godina bila duga 365,2422 dana i da se u 100 godina smanjuje za 1/10,000.000 dana. Prema tome će nakon 5000 godina, t. j. 6900, iznositi 365,2419 dana. Ako se uzme srednja vrijednost za idućih 10.000 godina poslije 1900, kraća je za 6/10,000.000 dana od alfonzinske. U tome razdoblju treba odbaciti još 6 prestupnih dodatnih dana. Moderni astronomi i dalje ispravljaju rezultate astronomskih računa, ali nikakva ispravka u kalendaru ne će biti potrebna za idućih 2000 godina.
Gregorijanski k. prihvatile su odmah uglavnom sve katoličke države, ali su neke katoličke i protestantske oklijevale. Švedska ga je prihvatila i opet odbacila, Austrija ga je prihvatila 7.—16. I. 1584, a Ugarska 22.—31. X. 1587. Srbija, Crna Gora i Makedonija prihvatile su gregorijanski k. 19.—31. I. 1919.
Kalendari raznih naroda. Stari Slaveni držali su se lunarnih i solarnih pravila. Lunarni k. ravnao se prema Mjesečevim fazama, a solarni prema godišnjim razdobljima, od ljeta do ljeta. Odatle potječu i različita imena godina: rok i ljeto. Ostatak lunarnog kalendara očituje se u imenu dvanaestog dijela godine, koji se i danas zove istim imenom mjesec kao i nebesko tijelo Mjesec. Godinu od 12 mjeseci Slaveni su prihvatili, pošto su primili kršćanstvo, ali su samo neki narodi uzeli nazive grčkog podrijetla, a drugi su zadržali svoja stara slavenska imena, kojima su temelj godišnja doba, klima ili poljski radovi. Razlike u klimi stvorile su i razlike u imenima mjeseci; tako je lipanj (kada cvate lipa) u Hrvata juni, a kod Ukrajinaca lypen’ i kod Poljaka lipiec je juli, jer kod njih lipa cvate mjesec dana kasnije.
Muslimanski kalendar. U srednjem dijelu zapadne Arabije, u doba, kad se rađao islam, upotrebljavao se k. od 12 lunarnih mjeseci, koji je kasnije pretvoren u lunisolarni k. umetanjem trinaestog mjeseca. Ovaj grubi ispravak nije bio dovoljan, da k. bude u suglasnosti s godišnjim razdobljima. Muhamed je smatrao, da taj ispravak potječe iz. poganstva i prije smrti (631—32) je odlučio, da ga zabrani ( Koran, IX, 36—37). Otad je muslimanski k. potpuno lunarni. Temelji se na lunarnoj godini od 354 dana 8 sati 48 minuta, koja je za 6 sekunda kraća od prave astronomske vrijednosti. Kako su se u građanskom kalendaru morali izostaviti dijelovi dana, godina je imala 354 dana. Zbog toga je svakih 30 godina zaostajala za 11 dana. Da se ispravi ta krupna razlika, muslimanski k. određuje, da se u ciklusu od 30 godina 11 godina produži na 355 dana, a u preostalih 19 godina zadrži 354 dana. Duže su godine: 2., 5., 7., 10., 13., 16., 18., 21., 24., 26. i 29, u svakom tridesetoljeću, t. j. svaka godina, koja, podijeljena sa 30, daje jedan od gornjih brojeva. Dodatni se dan dodaje uvijek na kraju godine. Mjeseci imaju izmjenično 30 i 29 dana. Dan počinje od zalaza sunca; prema tome se naša noć između ponedjeljka i utorka poklapa s muslimanskom između nedjelje i ponedjeljka. Arapske godine nisu bile u vezi s nekom erom i tek u 16. ili 17. godini hidžre (637 ili 638) kalif je Omer odredio, da Muslimanska era počne s početkom arapske godine, kad je Muhamed prešao iz Meke u Medinu. Početak Muslimanske ere građanskog kalendara pada u našem kalendaru u petak 16. VII. 622. Kako muslimanski astronomi računaju dan od podneva do podneva, početak Muslimanske ere kod astronoma pada u podne 15. VII. Muslimanska je godina kraća od julijanske i gregorijanske za 10—12 dana; 33 muslimanske godine gotovo su točno toliko duge kao 32 gregorijanske. Preračunavanje muslimanskih datuma u gregorijanske veoma je složeno, jer su zajednički samo dani u tjednu.
Židovski kalendar potječe iz starog, lunarnog izraelskog kalendara, prema kojemu je godina počinjala u proljeće. Mjeseci su imali 29 i 30 dana, a tjedni su tekli neovisno о mjesecima. Dani su se brojili od zalaza sunca. Imena mjeseci preuzeli su Židovi od Babilonaca. Početak je godine kasnije pomaknut na jesen. Osim godina, brojila su se i sedmoljeća i skupine od sedam sedmoljeća s pedesetom jubilarnom godinom. Spočetka nije bilo stalnih pravila, koja bi fiksirala k., već su se svi ispravci vršili na temelju astronomskih motrenja. Svaki novi mjesec počinjao je s mlađakom, a podudaranje sa solarnom godinom postizalo se dodavanjem jednog mjeseca (poslije redovitog Adara dodavao se drugi Adar). Ovakvo ispravljanje kalendara motrenjima održalo se vrlo dugo, još i onda, kad su Grci i Babilonci već imali fiksiran kalendar. Židovski je k. fiksiran tek oko sredine X. st., iako je neka pravila već bio utvrdio Rabbi Hillel II. u IV. st.
Novi je židovski k., koji vrijedi i danas, lunisolaran. Dan se dijeli u 24 jednaka sata, koji se broje od 18 h građanskog vremena. Sat se dijeli u 1080 halakima od 76 regaima. Mjesec se ravna po fazama Mjeseca i traje 29 dana 12 sati 793 halakima. U građanskom kalendaru uzimaju se izmjenično mjeseci od 30 i 29 dana, ali ponekad dva mjeseca uzastopce imaju po 29 dana (kratka godina) ili 30 dana (duga godina). Embolizmičke su godine (sa 2 Adara): 3., 6., 8., 11., 14., 17. i 19. u ciklu od 19 godina. Prvi Adar ima tada 30, a drugi 29 dana. Obične godine, prema tome, imaju 353—355 dana. Srednja dužina židovske godine iznosi 365 dana 5 sati 997 halakima 48 regaima te je duža od prave godine oko 7 minuta, dok je gregorijanska godina duža od prave za 11 minuta.
Židovi su u rano doba i u raznim krajevima upotrebljavali različite ere. Nova era, t. j. od stvaranja svijeta, uvedena je u VIII. st. Početak je židovske ere 1. tišri gregorijanske godine ← 3761. Za preračunavanje godina iz židovske u našu eru služi formula ž = e + 3760, odnosno obratno e = ž — 3760. Kako židovska godina počinje 1. tišria, a naša 1. siječnja, formula vrijedi samo za posljednje dvije trećine židovske, odnosno za prve dvije trećine naše godine. Za ostale trećine, umjesto 3760, treba uzeti 3761. Prema tome, 5074 židovska godina odgovara 1313/14 gregorijanskoj.
Indijski k. složen je od zvjezdanih i lunisolarnih godina. Uz solarne mjesece služe i lunarni od 29 i 30 dana, koji počinju s mlađakom. Mjesec (maša) dijeli se u dvije polovice od 15 dana; šuhlapaksa je svijetla (šuhla) polovica prve i druge četvrti, a tamna (kršna) polovica treće i posljednje Mjesečeve četvrti. Dani se broje rednim brojevima u svijetlim i tamnim petnaestodnevnima, a građanski dan počinje od izlaza sunca. U Indiji vrijede dvije ere: Vihrama (u sjevernim pokrajinama), koja počinje prvog dana mjeseca Kartike (listopad) svijetlog petnaestodnevna (58 god.), i Šalihavana (u južnim pokrajinama) od prvog dana Kaitre (ožujak) svijetlog petnaestodnevna (78 god.).
Kineski kalendar. О najstarijem se kalendaru malo znade, već se samo naslućuje, da je prema njemu godina trajala 360 dana. Od ← 2145 uzimala se dužina godine od 366 dana, a ← 365 prešlo se na dužinu od 365 1/ 4 dana. U najstarije vrijeme bila su samo dva godišnja doba: ljeto i zima, a tek ← 3000 uvedena su 4 godišnja doba.
God. 196 opazio je astronom Liu Hung, da su solsticiji pomični, a da tropska godina ne iznosi točno 365 1/ 4 dana. Zbog toga je 265 izvršena nova reforma kalendara, zatim 274 i ponovo 385.
Nove reforme izvršene su 600, 1065 i 1286 (pod kanom Kublajem). Za mongolske vladavine i pod dinastijom Ming vodili su brigu o kalendaru muslimani, koji su 1595 izdali kronološku monografiju i vječni kalendar.
God. 1629 izvršili su novu reformu jezuiti Sabatino de Ursis i Terenzino; njihov je k. službeno prihvaćen 1645. Muslimani su ga ukinuli 1668, ali već 1669 povjereno je jezuitima, da sastave nov kalendar. Oni su 1683 objavili kalendarske tablice, koje su obuhvaćale razdoblje od 1624 do 2021 i služile kao temelj svima kasnijim kalendarima do 1911, iako se godišnji kalendari nisu sasvim točno pridržavali tih starih tablica.
Taj se k. ravnao prema Suncu i Mjesecu u odnosu na pekinški meridijan, a temelj su mu bile tablice Tycha de Brachea. Godina je imala 12 mjeseci, ali se često umetao i 13. mjesec, da se dovedu u sklad Mjesečeve i Sunčeve pojave. »Kratke« godine od 12 mjeseci imale su 354 ili 355 dana, a »duge« od 13 mjeseci 383 ili 384 dana. Dodatni mjesec dugih godina dodavao se zato, da Sunce ostane za jednog lunarnog mjeseca u jednom znaku zodijaka. Nova je godina počinjala između 20. I. i 19. II., t. j. s onim mlađakom, kad se Sunce nalazilo u znaku Riba.
Mjeseci nisu imali imena, već samo redne brojeve. Imali su 29 ili 30 dana, a počinjali su s mlađakom prema pekinškom meridijanu.
Godine su se zvale imenom vladara i brojile su se od stupanja na prijestolje vladara do njegove smrti. Ali ponekad su i za jednog vladara mijenjale ime i brojile se iznova, kad su to predložili astrolozi.
Dan je počinjao u pola noći i dijelio se u 12 jednakih dijelova. Svaki takav dio bio je dug kao naša 2 sata.
Kineska vlada prihvatila je 20. XI. 1911 gregorijanski k., ali u građanskom životu ostao je i dalje na snazi stari jezuitski k. sve do 1. I. 1930, kad je određeno, da se gregorijanski k. uvede i u građanski život. Godine se broje od republikanske ere, pa gregorijanska 1930 odgovara 19 kineskoj.
Japanski k. ravnao se spočetka po lunarnim mjesecima i godišnjim razdobljima. God. 604 uveo je Korejanac Kwanroku lunisolarni kineski k., koji je reformiran 763 i 856, a zadržao se do 1684, kad je prihvaćen kineski jezuitski kalendar, ah je i on ispravljan nekoliko puta do 1. I. 1873; tad je uveden gregorijanski kalendar. Godine su se brojile kao u Kini, od stupanja na prijestolje svakoga novog vladara. Japanci broje godine i neprekidno od 660, kad je navodno stupio na prijestolje legendarni car Jimmutenno.
Na Grenlandu je vrijedio lunarni k., a dan se dijelio u dvije plime i dvije oseke. Noću su se satovi određivali po zvijezdama.
Revolucionarni kalendar. Za vrijeme Francuske revolucije uveden je revolucionarni k., kod kojeg se godina sastojala od 12 mjeseci po 30 dana. Imena mjeseci bila su iz klimatskih i agrikulturnih naziva: Vendémiaire, Brumaire, Frimaire, Nivôse, Pluviôse, Ventôse, Germinal, Floréal, Prairial, Messidor, Thermidor, Fructidor. Svaki se mjesec dijelio u tri dekade po 10 dana. Preostalih 5 dana bilo je smješteno izvan mjeseca kao praznici u čast Vrlini, Geniju, Radu, Mišljenju i Nagrađivanju. Svake četvrte godine slavio se prestupni dan kao Dan revolucije. Godine 1806 Napoleon je ukinuo revolucionarni kalendar i uspostavio gregorijanski.
Svjetski kalendar. Nejednakost mjeseca i neprekidno mijenjanje dana u tjednu s obzirom na datume, izaziva mnoge teškoće u planiranju i ekonomici, pa je između dva rata pokrenuto u Društvu naroda pitanje reforme sadanjeg kalendara. Od velikog broja prijedloga preostala su samo dva. Prvi je predviđao godinu od 13 posve jednakih mjeseci sa po 28 dana i s jednim posebnim danom. Svaki bi mjesec imao točno četiri tjedna, tako da bi dani u tjednu u svim mjesecima i svake godine padali na iste datume. Posebni dani u običnoj godini i dva takva dana u prestupnoj godini ne bi ulazili ni u mjesece, ni tjedne, već bi se kao praznici posebno svetkovali. Glavna je mana tog prijedloga, da se 13 (broj mjeseci) ne da podijeliti u dva ili više jednakih cijelih brojeva, pa je zato i taj prijedlog odbačen.
Po drugom prijedlogu podijelila bi se godina u 4 jednaka kvartala po tri mjeseca. U svakom bi kvartalu prvi mjesec (I., IV., VII., i X.) imao 31 dan, a druga dva (II. i III., V. i VI., VIII. i IX., XI. i XII.) po 30 dana. Na iste datume u svakom kvartalu padali bi svake godine isti dani u tjednu. Izvan kvartala i tjedana dodavao bi se u običnoj godini jedan posebni dan na koncu posljednjeg kvartala, t. j. nakon 30. prosinca, kao opći praznik. U prestupnoj bi se godini dodavao još jedan posebni dan iza 30. lipnja, opet kao opći praznik. Svaki bi prvi dan prvog mjeseca u kvartalu bio nedjelja, drugog mjeseca srijeda, a prvi dan trećeg mjeseca u kvartalu bio bi petak. Takav bi k. bio neke vrste »vječni kalendar« i dovoljno bi bilo imati pregled dana u tjednu za datume jednog kvartala, da bi se znalo, koji sedmični dani padaju na neki datum bilo koje godine.
Nakon Drugog svjetskog rata ponovo je pokrenuto pitanje reforme kalendara u okviru Organizacije ujedinjenih naroda i predloženo je, da se usvoji ovaj drugi prijedlog pod imenom Svjetski kalendar. Socijalno-ekonomsko vijeće OUN zatražilo je mišljenje država članica, ali premda mnoge zagovaraju tu reformu, ona još nije općenito prihvaćena.P. M. i L. Rć.