KAIRO (arap. Al Qâhirah), 30°5'N i 31°10'E, glavni grad Egipta i najveći grad u Africi. Nalazi se 20 km južno od vrha delte Nila i 210 km od Aleksandrije. Razvio se kao prometno središte na mjestu, gdje su se spajali putovi iz delte prema srednjem i gornjem Nilu i kojima su prolazili i putovi iz oaza u Libijskoj pustinji i Cirenaiki prema Levantu, sjeverozapadnoj Arabiji i Mezopotamiji.

Najstarije naselje u neposrednoj okolici Kaira bio je Babylon (← VI. st.). Rimljani su ga utvrdili i držali u njemu jednu legiju. Arapi su u toku historije na mjestu današnjeg Kaira podizali u četiri navrata naselje, kojega je uspon ili pad ovisio о političkoj snazi osnivača. Amr, osvajač Egipta za Kalifa Omara, razara Babylon, a podiže Al-Fostāt (641). Suleimān, za Abasida, osniva 750 Al’-Askar. Ahmed ibn Tulun podiže 873 Al-Katai, a Jauhar al-Kaid, za Fatimida, osniva 969 Al-Kāhiru. God. 1176 bezuspješno ga napadaju križari. Saladin počinje 1170 graditi Al-kalu (tvrđavu, citadelu). Od 1249 K. je pod mamelucima. U to doba razvila se živa trgovina, pa grad ubrzo dostiže vrhunac napretka. Turci ga osvojiše 1517 i otada postepeno opada. God. 1798 osvoji ga Napoleon, a 1801 Turci i Britanci. Za Mohammed Alije (1811) počinje njegov ponovni nagli uspon. God. 1862 K. postaje sjedište nezavisnog kraljevstva i započinje njegova planska izgradnja. God. 1882 zauzimaju ga Britanci. Od 1923 K. je glavni grad nezavisnog Egipta.

Klimu Kaira karakteriziraju vruća ljeta (srednja temperatura srpnja 28,6°) i blage zime (srednja temperatura siječnja 12,3°). U 5—6 kišnih dana na godinu padne oko 32 mm oborina. Najčešće puše sjeveroistočni pasat; vrlo je neugodan suhi i prašni khamsin, koji puše s juga u proljeće.

K. se smjestio u dolini između golih, vapnenih padina Mokattama (200 m) i desne obale Nila. Stariji, manji dio nalazi se na padinama Mokattama, a noviji, veći dio uz obalu Nila (u duljini od 10 km) i na njegovim otocima. Na nekim je mjestima već prešao i na lijevu obalu. Broj stanovnika iznosio je: 1907 god. 654.476, 1937 god. 1,312.096, 1947 god. 2,090.654. Tako nagli porast odrazio se u velikom rasnom i nacionalnom šarenilu. Uz domaće stanovništvo ima dosta Grka, Talijana, Židova, Berbera, Siraca, Turaka, Armenaca i drugih naroda s Prednjeg Istoka. Tvrđava ili citadella, jezgra starog Kaira, nalazi se na Mokattamu, u jugoistočnom dijelu grada. Istočno od ulice, koja spaja tvrđavu s parkom Ezbekia, nalazi se stari K. s arapskim, židovskim i koptskim četvrtima uskih, krivudavih ulica i gusto izgrađenim kućama. Na zapadnoj strani prostire se novi K. izgrađen u evropskom stilu. Središte je današnjeg Kaira trg Atabeh jugoistočno od Ezbekie. Od njega se ulicama Muski i Neuve dolazi u arapsku četvrt. Na jugozapad vodi ulica do Kasr-en-Nila (veliki Nilov most), kojim se prelazi na otok Gezire. Tu su izgrađeni mnogi sportski i zabavni objekti. Na jug vodi ulica do Abdina i preko Nila na otok Roda. Tu su posljednjih godina izgrađeni cijeli blokovi modernih najamnih zgrada. U krajnjem sjeveroistočnom dijelu, u Heliopolu, izgrađene su vile imućnijih građana. Gotovo sve upravne i kulturne ustanove nalaze se u novom Kairu. Tu su poznati egiptološki instituti evropskih država, mineraloški muzej, univerzitet, glasoviti Egipatski muzej s jednom od najbogatijih zbirki spomenika starog Egipta, Arapski muzej, Koptski muzej sa spomenicima ranog kršćanstva i knjižnica sa preko 50.000 knjiga i rukopisa arapske, perzijske, turske i sirijske literature, glasoviti Nilometer, koji već preko 1000 godina mjeri vodostaj Nila i t. d. Od preko 500 džamija najpoznatije su: Amrova (642) i Tulunova (779). Džamija El-Azhar (X. st.) danas je glavna teološka škola islamskog svijeta sa preko 12.000 studenata. K. je središte egipatske privrede. Veliki ekonomski napredak Delte u posljednjih 100 godina bitno je utjecao na njegov razvoj. Teška industrija je nerazvijena, pa se u Kairu nalazi samo nekoliko manjih ljevaonica metala i željezničkih radionica. Mnogo je naprednija tekstilna industrija, osobito pamučna i svilena; u gradu su tvornice papira i tiskare, rafinerija šećera, tvornice kože, baruta, salitre i t. d. God. 1956 dovršena je rafinerija Mostorod i naftovod do Sueza. U mnogim zanatskim radionicama izrađuju se u velikim količinama lokalni proizvodi. Trgovina se jako razvila, ali se većim dijelom sastoji u tranzitu dobara: šećer i žitarice dopremaju se iz srednjeg i gornjeg Egipta, pamuk iz Delte, vuna i duhan iz Turske, koža, slonova kost i ljepilo iz Sudana, a industrijski proizvodi iz Evrope. Najveći dio dobara i putnika prevozi se željeznicama, a Nilom i kanalima vrlo malo. K. ima tri željezničke stanice: Pont-Limun za sjeverna predgrađa, Središnji kolodvor za sam grad, Bāb el Lŭk za južna predgrađa. Željeznice i autoputovi vežu Kairo s Aleksandrijom, Port Saidom, Suezom i Aswanom. Kairski je aerodrom kod Heliopolisa jedan od najprometnijih aerodroma na svijetu. Spomenici faraonskog Egipta i ugodne zime privlače mnoge turiste.

K. ima dva riječna pristaništa; jedno je u starom Kairu i služi za promet s gornjim i srednjim Egiptom, drugo, Al-Feraġ, na otoku Roda veže grad s deltom. Promet je neznatan. Nema suvremenih lučkih uređaja. Glavni su nosioci riječnog prometa još uvijek jedrenjaci ( dahabiye). Uzvodu plove koristeći se sjeveroistočnim pasatom, a nizvodu ih nosi struja.T. Ša.

Naši iseljenici. U Kairu i okolici ima oko 1000 jugoslavenskih iseljenika (1940). Naše naselje u Kairu potječe iz XVIII. st. (1780 —90). Prvi su iseljenici bili pomorci (pomorski kapetani, peljari, mornari, lučki radnici) iz Boke, Dubrovnika i Pelješca. Za vrijeme gradnje Sueskog kanala dolaze 1859—69 veće grupe zidara iz Hrvatskog Primorja, a kasnije se, osobito poslije Prvoga svjetskog rata, naseljuju Makedonci (mljekarnice i kavane), Slovenci (kućne pomoćnice i obrtnici) i Crnogorci, koji rade na gradnjama putova i željeznica i po farmama. Naši se iseljenici bave i trgovinom i obrtima (komisionari, gostioničari i dr.), a ima među njima i viših činovnika, poslovođa i poduzetnika. God. 1935 osnovano je Jugoslavensko dobrotvorno društvo; 1948 postojao je Jugoslavenski dom.

LIT.: Katastar naših naselja Iseljeničkog: komesarijata u Zagrebu, 1936—40; Novi iseljenik, Zagreb 1936; Iseljenički arhiv kod JA u Zagrebu, XIV, Afrika, 1953·M. Ra.