JELSA, 43°9'N i 16°42'E, gradić i luka na sjevernoj obali otoka Hvara, sa 1498 st. (1953). Položena je na istoku od Velog polja, koje se pruža od Starigrada do Jelse. Južno od današnjeg gradića nalaze se na poluotoku ostaci zidina, koji se nazivaju Tor, tvrđava Gališnik, Grad. Čini se, da ovi ostaci potječu iz ilirskog ili rimskog doba. Toponimi Gradina, Grebišća, Grobnica Šubića upućuju, da je tu bila i slavenska naseobina. Do XIV. st središte naselja bilo je na poluotoku. U XV. i XVI. st. izgrađuju se prve kuće u uvali; 1535 podiže se crkva, oko koje se postepeno razvija naselje s uskim i nepravilnim ulicama. U toku XVI. st. nekoliko obitelji iz sela Pitava i Zastražišća naseljava se u Jelsu i posvećuje se pomorstvu. U početku XIX. st. izgrađuje se lukobran i zida se obala, a sredinom stoljeća močvarni se teren uz obalu isušuje i pretvara u park, i otada J. nije više malarična. Središte gradića sada postaje dio uz obalu, gdje se podižu kuće imućnijih mještana.

Uz razvijeno pomorstvo, mnogo je pridonio napretku Jelse uzgoj vinove loze, naročito od druge polovice XIX. st. Veliko je značenje imala i brodogradnja kao i ribolov. Od početka XX. st. uz navedene privredne grane javlja se i turizam, koji se sve više razvija i donosi stanovništvu znatne koristi. J. je gravitaciono središte, na koje su upućena sela: Pitve, Vrisnik, dijelom Svirče, Sv. Nedjelja, Pitavske Plaže, Zastražišće i Poljica, ukupno oko 3000 stanovnika. Ta se sela opskrbljuju u Jelsi raznim dobrima, a ujedno preko njezine luke izvoze svoje poljoprivredne proizvode. J. je putovima povezana sa susjednim selima, a cestom s Hvarom na južnoj obali otoka. Parobrodarske pruge vežu Jelsu s ostalim lukama na otoku Hvaru i s okolnim otocima te sa susjednim kopnom. Luka je pristupačna samo malim brodovima. Zaštićena je sa dva lukobrana, a obala je u luci zidana; dubina vode uz pristane je 2—4 m. Vanjski dio luke zimi je izložen buri.J. R.

Historija. J. je u XIV. st. neznatno ribarsko mjestance i luka sela Pitve. Prema registrima zemalja hvarske općine iz 1425, naziv civitas odnosi se na utvrdu jugoistočno od Jelse. Čim su prilike i odnosi s kontinentom (Omišani, Neretljani) dopustili, J. se počela razvijati. Definitivno pod Mlecima od 15. III. 1421, J. živi u sklopu hvarske gradske autonomije; ta se temelji na komunalnim slobodama, ograničenim protekcionističkim i monopolizatorskim sistemom komercijalne prevlasti Mletačke republike na Istoku i Mediteranu. I u tim ograničenjima J. nastoji da se poveže s drugim mjestima na otoku i s obalom. Od svog postanka imala je osim ribarskih brodova, koji su donosili stanovnicima glavni dio prihoda, i povećih brodova tipa bracere i logera. Luka se sastojala od dva mala »mandraća«, otvorena prema moru i izložena bujicama i njihovim nanosima. Zbog prostrane pličine na kopnenoj zapadnoj strani bio je velik dio luke neupotrebljiv za pristajanje brodova; osim toga, ta je pličina donosila Jelšanima malariju. I u tako nepovoljnim uvjetima Jelšani su znali ostvariti značajnu trgovačku razmjenu te su sa svojim brodovima na jedra bili prvi po tonaži na otoku.

U četiri sveska spisa jelšanskog župnika i notara Piera de Bonifaciisa (Dobronić), koji je, čini se, bio jedini vršilac bilježničke funkcije u Jelsi između 1550 i 1577, zabilježen je veći broj jelšanskih brodara. Iz dokumenata se razabire, da su Jelšani lovili ribu leutima i bracerama. Izvozili su otočke proizvode: slane skuše i srdele, smokve, sol, vino i rakiju. Trgovačke poslove vršili su najčešće dva ili tri čovjeka u zajednici. I ribarenje (ljetnom tratom) vršili su na bazi ugovorene zajednice za određen posao. Mreže se posuđuju kao i brodovi. Srdele su izvozili i na Levant.

Usprkos neprestanim ratovima u XVII. st., blizini turske granice, gusarenju s jedne strane, a migraciji kontinentalaca (abitanti nuovi) s druge, brodarstvo Jelse i dalje napreduje; javljaju se nove obitelji pomoraca i kapetana.

Za XVIII. st. nema iscrpnih podataka, ali je brodarstvo Jelse i dalje napredovalo. U to su se doba naselili u Jelsu i neki vanjski pomorci (iz Istre, mletačke Albanije). J. je u to doba bila zastupana i u Velikom vijeću u Hvaru.

Potkraj XVIII. i u početku XIX. st. našla se J. nakon pada Mletačke republike najprije pod Austrijom. U to je vrijeme ona održala svoje stare trgovačke veze, čak ih je i proširila na Trst i Rijeku. Kad je Dalmacija mirom u Požunu došla pod Francusku, zavladala je potpuna sloboda izvoza i uvoza u sva mjesta. To je dalo podstreka i jelšanskoj trgovini. J. povećava svoju tonažu, te je ova iznosila 1808 god. 260 t, od toga je 206 t otpadalo na 5 trabakula, a ostalo na 26 gajeta i 4 bracere, dok je Hvar imao 4 trabakula, 12 gajeta i 5 bracera. Osjetljiva privredna kriza, koja je potrajala u Jelsi 50 godina, smanjila je njenu tonažu. Vjerojatno je ovo smanjenje tonaže i broja vlasnika brodova i ribara bilo posljedica i loših zdravstvenih prilika u Jelsi. Harale su epidemije zbog močvarne malarične luke. God. 1847 ukinuta je općina u Jelsi.

Kasnije se stanje u Jelsi popravilo, jer su močvare isušene, luka regulirana i sanirana pitka voda. Za izgrađivanje jelšanske luke i podizanje brodarstva stekao je osobite zasluge Ivan Duboković Nadalin, načelnik ponovo uspostavljene općine. God. 1850 posjeduje J. (1000 st.) 22 broda sa 134 t nosivosti. Izgrađena luka mogla je sada primati i prekomorske brodove. J. je sa svoja dva prekomorska broda (1851 i 1855), škunom Marietta od 180 i i brikom Genitor Nicolò, postala važno pomorsko mjesto na otoku. Oba su broda nastradala u pomorskoj nesreći. Ovaj gubitak nadoknađen je dvjema velikim jedinicama Genitor Mosè i Genitor Nicolò za veze sa Sredozemljem i Atlantikom, te barkom Giovanni D. Tako je jelšanska trgovačka flota postigla svoj vrhunac, ploveći u slobodnoj plovidbi između luka USA, Kanade, Engleske, Portugala, Španjolske, Francuske i Irske, povezujući ih s Grčkom, Malom Azijom, Carigradom, s ušćem Dunava i Trstom. Nekoliko brodova srednje tonaže plovilo je do otoka Lampeduse i luke Mahdia (u Tunisu). God. 1867, prije konačne izgradnje lukobrana, J. je već imala 1600 t brodovlja. God. 1887 ima 142 broda sa 1500 t, dok Split ima 152 broda sa 1600 t, a Starigrad na Hvaru 97 brodova sa 929 t.

Uporedo s razvojem pomorstva dovršavala se izgradnja južnog lukobrana i pobočnih zidova. Na sjevernom lukobranu, dovršenom 1866, ugrađen je 1871 toranj sa svjetionikom.

Potkraj XIX. st. brodarstvo Jelse, u konkurentskoj borbi s brodarstvom jačih privrednih centara, opada te se ograničuje samo na lokalnu plovidbu.

IZVORI: Specifica dei navigli di ogni categoria esistenti nel distretto communale di Gelsa e soggetti a questo uffizio di porto a tutto giugno anno 1850, Općinski arhiv Jelsa; Notarski spisi jelšanskog notara Piera Bonifaciisa, vlasništvo JA u Dubrovniku, spis savjetnika D. Remigia Bučića u Zagrebu; Podaci о brodarstvu Jelse iz XIX. st. u Dandolovu izvještaju Napoleonu, Državni arhiv, Zadar.

LIT.: Š. Ljubić, Statuta et Leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae et civitatis et insulae Lesinae, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium JA, 1882, 3; N. Duboković, Jelšanski jedrenjaci izvan Jadranskog mora, Pomorstvo, 1948, 10; isti, Razvoj jelšanske luke, ibid., 1952, 2.J. P.

Ribarstvo. U području Jelse nalazi se nekoliko osrednjih lovišta za malu plavu ribu. U uvali Mina i luci Jelse ponekad se pojave polande, a u zimskim mjesecima iglice. U svim okolnim uvalama lovi se migavicama i raznim malim alatima. — Jelšanski su ribari vrlo davno u ljetnom ribolovu počeli pohađati udaljena ribolovna područja srednje Dalmacije. Od 1579 spominje se njihovo sudjelovanje na ždrijebanim lovištima otoka Visa i Biševa, zajedno s ostalim hvarskim ribarima. God. 1810 traže, da ih ratni brodovi štite od eventualnog neprijateljskog napadaja za vrijeme ljetnog ribolova na Visu. Ribari iz Jelse i Vrboske imali su 1847 15 ljetnih potezača. Posljednjih 45 godina J. je imala 12—15 ljetnih potezača.

U Jelsi su se već g. 1861 počeli vršiti prvi pokušaji stvaranja industrije ribljih konzervi na Jadranu, koji međutim nisu uspjeli. U okolnim vodama vršili su se 1898 prvi pokusi mrežom plivaricom tipa lampara, donesenom s obala Afrike. — Ribarska zadruga osnovana je u Jelsi 1945. Zadrugari i privatni ribari imaju danas 4 plivarice i 2 potezače za malu plavu ribu; u zimskoj sezoni love kočicama za gire i migavicama. U ljetnom ribolovu redaju se na lovištima uzduž čitavog sjevernog i zapadnog dijela otoka Hvara. Na lovištima bliže Sućurju srdele su dosta sitne. Lovi se godišnje oko 150 t plave ribe i oko 10 t pridnenih vrsta. Plava riba se soli u zadružnoj solionici ili se prodaje poduzećima. Na jelšanskoj ribarnici proda se godišnje oko 10 t ribe. Ribarstvo poslije Drugog svjetskog rata nazaduje zbog manjeg broja ribara.J. Bi.

LIT.: C. Marchesetti, La pesca lungo le coste orientali dell’ Adria, Trieste 1882; I. Pastrović, Ribarski priručnik za 1913, Trst 1912; G. Schreiber, Kružne mreže plivarice, Jadranski ribar, 1936, 3; G. Novak, Dokumenti za povijest ribarstva, I, Otoci Vis i Hvar, Građa gospodarske povijesti JA, 1953. 4.