JEGULJA (Anguilla anguilla), riba, koja živi u slatkoj vodi i u moru. Ima zmijoliko produženo tijelo, nema trbušnih peraja, a leđna i podrepna peraja produžene su i spojene s repnom perajom. Koža je sluzava, na njoj se nalaze vrlo sitne ljuske. Na gornjoj je strani maslinastozelenkasta, a odozdo je svijetložuta ili bjelkasta. Boja se mijenja prema okolini, u kojoj živi. Za vrijeme spolnog sazrijevanja potamni na leđnoj strani i postaje tamnosmeđa ili modrocrna, kovnog sjaja, a na trbušnoj je strani srebrnkastobijela. U to se doba mijenja i oblik glave: gubica se zašilji, a oči se naročito povećaju zbog djelovanja hormona. Te se promjene zbivaju nekoliko mjeseci, čak i više od godine dana. Ženke narastu i preko 1 m, a mužjaci najviše oko pola metra. Prosječna je težina ¹/₂—1 kg; izuzetno teže i po nekoliko kg (4—6), naročito kod prezrelih jedinki, kojima zakržljaju spolne žlijezde. Mužjaci su spolno zreli nakon 6—8 godina, a ženke prosječno nakon 10—12 godina. Međutim, mogu se naći i primjerci od preko 25 godina s atrofiranim spolnim žlijezdama, jer nisu mogli ući u more na mriješćenje. Kod mladih jedinki ne postoje ni vanjske ni histološke razlike između mužjaka i ženke.

U slatkoj vodi jegulje žive u rijekama, u riječnim kanalima, u manjim potocima i u jezerima. Izbjegavaju brzu vodu. Danju se zadržavaju na dnu, u mulju, ispod kamenja ili među vodenim biljem. Zimi zapadaju u neku vrstu sna, t. j. mirovanja. J. je noćni grabežljivac. Hrani se drugim ribama, crvima i insektima, a prigodno i strvinom. Vrlo je izdržljiva i podnosi loše uvjete života. Može duže vrijeme živjeti bez hrane, podnosi i velike razlike u slanoći vode i temperaturi. Izuzetno može izdržati temperaturu i od 45⁰. Nije osjetljiva ni na nestašicu kisika, pa može i na kopnu izdržati bez vode oko 24 sata. Njezini su škržni otvori vrlo uski, tako da škrge ostaju dugo vlažne. Prostor uz škrge, riblji mjehur i tjelesna koža služe joj djelomice za dopunsko disanje. Na riječnim ušćima mogu se od proljeća do ljeta naći ispod kamenja male jeguljice od 6 od 8 cm, koje ponekad dolaze u tako velikoj množini, da se mogu vrlo lako hvatati. To je doba t. zv. proljetnog uzdizanja u slatke vode. Mlade se jeguljice zadržavaju duže vrijeme na samim riječnim ušćima u bočatnoj vodi. Jedni misle, da su mužjaci uopće rjeđi i ostaju pri ušću rijeke, a ženke ulaze duboko u rijeku i pokreću se prema izvoru. Drugi misle, da ulazak u rijeku determinira spol, t. j. on uvjetuje da pojedinci postanu ženke, a oni zaostali pri ušćima i u susjednom moru da postanu mužjaci. Međutim, po mišljenju trećih, mogu se na svim mjestima rijeke naći i ženke i mužjaci. Nakon desetak godina života u slatkoj vodi jegulje ulaze u more. To se u raznim krajevima događa u različito doba godine: od proljeća do jeseni. Kod nas jegulje ulaze u more u kasnu jesen: od listopada do prosinca. U to doba one putuju u velikim masama, osobito za vrijeme olujnih i kišovitih noći. Na putu jegulje ništa ne jedu, čak im se začepi crijevna šupljina, pa znatno gube na težini. Putovanje traje nekoliko mjeseci, prema udaljenosti riječnog ušća do mjesta mriješćenja, koje se nalazi zapadno od Bermuda iznad dubine 6000—7000 m. To je mjesto, gdje temperatura kroz čitavu godinu ostaje stalna (16⁰—17°). Ovo je područje mriješćenja ujedno i mjesto najveće slanoće. Brzina kretanja iznosi prosječno 14 km u 24 sata; prema nekim istraživanjima i do 50 km na dan. Dugo je bilo nepoznato, zbog čega jegulje putuju u more. I samo· razmnožavanje jegulja bijaše zagonetka. Već su Aristotel i Plinije pokušali riješiti to pitanje, pa su pretpostavljali, da se jegulje rađaju iz mulja. Tek u prošlom stoljeću utvrdili su Grassi i Calandruccio, da su leptocefali, poput maslinova lista plosnate i prozirne ribice, koje su dotad smatrali posebnim rodom riba, uistinu ličinke jegulje, iz kojih se ona razvija. Do prije tridesetak godina migracija i način razmnožavanja jegulje bilo je jedno od najzagonetnijih pitanja biologije. Sistematskim istraživanjima, što ih je u ovom stoljeću proveo danski biolog Schmidt u Atlantskom oceanu, došlo se do mnogih zanimljivih podataka. Utvrdilo se, da je broj leptocefala prema zapadu sve veći; maksimum je kod 50°W, a veličina je ličinaka bila sve manja. Najmanja ličinka nađena je u dubini od 700 m. Ta je ekspedicija brodom Margarita nastradala, brod se razbio, ali materijal je spašen. Za Prvog svjetskog rata rad je prekinut. Tek 1920 godine Schmidt je nastavio svoja istraživanja istraživačkim brodom Dana u zapadnim dijelovima Atlantskog oceana. Sakupljeno je 6000 primjeraka i nađeni su leptocefali manji od 10 mm; dakle, tek što su se razvili iz ikre. Oni su bili nađeni u dubini 200—300 m na 25 mjesta, koja se nalaze u području između Bermuda i Bahamskih otoka. Tako je konačno bio razjašnjen razvoj ličinke i razmnožavanje jegulje. Jegulje se mrijeste u proljeće, zatim se pojavljuju ličinke od 7 do 10 mm, kojima su potrebne 2 godine da narastu do 75 mm, a još godinu dana, dok se ne pretvore u poluprozračne jeguljice, koje putuju prema obalama Evrope, nošene Golfskom strujom od 6o°N do Gibraltara, a i južnije. Velik broj mladih jedinki ugiba na putu od mrijestilišta do boravišta i pada kao žrtva nepovoljnih životnih uvjeta ili kao hrana riba i drugih morskih životinja. Odrasle jegulje ne vraćaju se više iz mora u rijeke, nego, vjerojatno, poslije mriješćenja ugibaju zbog iscrpenosti. Evropska j. ulazi u rijeke Evrope i zapadne Afrike. Ona je raširena od najsjevernijih dijelova Evrope, ulazi u Sjeverno i Baltičko more, kroz Gibraltar u Sredozemno more i Jadran; rjeđe i u Crno more, čija zasićenost sumporovodikom u dubini djeluje kao barijera. J. živi u svim većim rijekama, koje utječu u ta mora, uzlazi čak i do samih izvora, do visine od preko 1500 m. Ulazi i u jezera, koja su u vezi s rijekama. Kod nas j. dolazi od Soče do Ohridskog jezera, u Prespanskom, Dojranskom jezeru i rijeci Vardaru. Rijetka je u pritocima Dunava. Zalazi i u ponornice, na pr. u Gacku i Liku.

Američka j. javlja se na istočnim obalama Amerike. Po načinu života i po izgledu gotovo se ne razlikuje od obične jegulje, a i ličinke su joj vrlo slične. Mjesto mriještenja američke jegulje nalazi se nešto zapadnije i južnije od centralnog mjesta mriještenja evropske jegulje. Ličinke jegulje, od 7 do 8 mm dužine, pojavljuju se u veljači, kad je vjerojatno i mriješćenje; u travnju narastu do 25 mm, a do kraja godine do 60—65 mm. U početku zime preobražavaju se, a u ožujku već ulaze prozračne jeguljice u ušća američkih rijeka. Dakle, čitav ciklus razvoja traje samo godinu dana, u skladu sa znatno manjom udaljenošću američkog kontinenta od mjesta mriješćenja.

Srodnici obične jegulje, američka i japanska, provode sasvim sličan način života. Prema tome, j. je raširena od Amerike do Finske u Atlantiku, od Australije do Japana u Pacifiku i po Indijskom oceanu. Na istočnim obalama Pacifika nema jegulja. Jegulje su se prilagodile životu u slatkim vodama, ali se razmnožavaju i prvo vrijeme života provode u toplim i slanim, morima, kao i njihovi srodnici, koji su ostali pravi morski stanovnici.J. Ptić.

Lovljenje. Kod nas se jegulje najviše love u području donje Neretve, u Ohridskom i u Vranskom jezeru kod Biograda na m. Ulov jegulja u FNRJ iznosio je 1953 god. 64 t (predratni prosjek samo u donjoj Neretvi iznosio je oko 50 t, a u Ohridskom jezeru oko 40 t). Racionalnim lovom ulov se može povećati za oko 100%.

U Evropi se jegulja lovi u većoj mjeri u Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Nizozemskoj i Njemačkoj. Danski ulov jegulja iznosio je u 1952 god. 3900 t. U Mediteranu poznat je uzgoj jegulja u ribnjacima Mletačke lagune (preko 3000 t godišnje), zatim u lagunarnim jezerima Tunisa, Egipta i dr. Albanija lovi jegulje u Bojani i svojim lagunama. U Sjevernoj Americi lovi se duž atlantske obale od Kanade do Key Westa.

Jegulje se love najviše prigodom migriranja iz rijeka i jezera u more na mriješćenje. Tada je lov najefikasniji i najracionalniji. J. se obično lovi lagunarnim kogolima, zatim parangalima (strukovima), vršama, gustim pregradama od pruća (t. zv. daljani), ostima danju i noću (»pod sviću«) i dr. Lagunami su kogoli (mreže) slični kogolima na moru za lov gira. Pri kraju lagunarnog kogola pričvrsti se za vrijeme lova posebna gusto ispletena vrša od pruća. Ove se mreže upotrebljavaju u kanalima i manjim rijekama. Krila su kogola pričvršćena (kao i vrše) konopcem uz koce, tako da se za cijelu sezonu lova ne dižu nego se samo vade vrše, iz njih se istresu ulovljene jegulje, i vrše se ponovo pričvrste za mrežu. Jegulje se love većinom noću. I parangalima (strukovima) love se noću; parangali imadu male udice (br. 14 i 15), koje su razmaknute jedna od druge 15—20 cm. Kao meka stavlja se obično kozica ili glista. U Švedskoj se jegulje love posebnim vršama, koje su ispletene od pamučnog mrežnog tega i napete drvenim ili željeznim obručima (kolutima). Otvori vrša postavljaju se nasuprot pravcu migracije. U Albaniji na Bojani kod Skadra i na izlazu Drima iz Ohridskog jezera love se »daljanima« (specijalnim pregradama od gusto ispletenog pruća), jednako kao i lagunarnim kogolima. U plitkim neretvanskim jezerima (donja Neretva) j. se lovi danju i ostima s dugim, tankim i gusto poredanim zupcima, a noću »pod sviću«, kada jegulje traže hranu.

Izvađene iz vrša, jegulje se čuvaju žive do otpreme u tvornicu ili na tržište. U tu svrhu stavljaju se u drvene sanduke sa sitnim otvorima, kroz koje cirkulira voda; tu mogu živjeti duže vremena. U Velikoj Britaniji postoje velike teglenice (s kapacitetom od oko 60 t) kao spremište za žive jegulje; voda slobodno prolazi kroz probušene ploče na dnu i na bokovima teglenice; jegulje se sortiraju po veličini i smještaju u pregratke.

Žive se jegulje prevoze posebnim vagonima, koji su snabdijevani kisikom i imaju basene s vodom; ti baseni imaju dva dna s razmakom 10—15 cm, od kojih je gornje dno rupičasto radi taloženja sluzi, kojom jegulja obiluje.

Dimljena se j. mnogo traži u Njemačkoj i Nizozemskoj. Njemačka uvozi velike količine jegulja iz Danske, Švedske i drugih evropskih zemalja, čak iz Egipta. Uvozi ih (najviše iz Skandinavije) i Italija, iako sama ima dosta jegulja. U USA su dimljenu jegulju uveli doseljenici iz Nizozemske, a najviše je troše njemački doseljenici. Na području USA jegulje se dime u New Yorku, Philadelphi-i, Chicagu i Milwaukeeu; proizvode se i konzerve od dimljene jegulje u maslinovu ili sjemenskom ulju. Osim dimljenih, živih i smrznutih, prodaju se i marinirane jegulje u želatini, pakovane u steriliziranim limenkama kao i ostale riblje konzerve. U proizvodnji dimljenih i mariniranih jegulja glavno je, da jegulje stignu u tvornicu žive.

Prije priređivanja za jelo, treba jegulji oguliti kožu, očistiti probavne organe i krv i rasjeći je poprijeko u odreske (kriške). Za to je najbolje, da se j. objesi na čavao ili kvaku, i to s repom prema dolje; koža se obreže oko glave i zguli od glave prema repu. Mladim se jeguljama ne guli koža. Tako uređena, j. se priređuje na razne načine, najviše kuhana u slanoj vodi s octenom kiselinom i zelenjem; prije prženja prokuha se u vodi sa zelenjem, a zatim panirana prži. Peče se u pećnici ili na ražnju; priređuje se s rižom, s vinom i t. d.L. Kć.