JEDRO, platno (hasura, pleter, koža i dr.) razapeto na brodu i izloženo vjetru, da potiskuje i goni brod.

Sva jedra na brodu zovu se skupnim imenom jedrilje, a svako jedro ima — prema svom položaju, obliku i svrsi — svoje osobito ime. Jedra se uglavnom dijele u dvije vrste: 1. uzdužna jedra razapeta paralelno s uzdužnicom broda (na pr. sošna i letna jedra, prečke i vrške); 2. poprečna jedra, razapeta poprijeko na križevima i pršnjacima (na pr. križna i pršna jedra). Prema vrsti jedara, razlikuju se jedrenjaci, а о vrsti jedrilja ovisi način manevriranja.

POVIJESNI RAZVOJ JEDARA

Križno jedro. Najstarije slike brodova s jedrom nalaze se na egipatskim spomenicima iz doba, kad se od monoksilnih čamaca prešlo na gradnju većih brodica (oko ← 4000). U to su doba negadske i horuske egipatske brodice razapinjale jedno križno jedro, koje je svakako najstariji tip jedra, jer ga je najlakše izraditi. Egipćani su razapinjali četvorokutno jedro između dva tanka križa, duga gotovo ²/₃ dužine brodice. Zbog velike dužine, križevi su bili sastavljeni od dva dijela; krajevi su bili tanki i zbog toga su se svijali. Pri jačem vjetru jedro je dobivalo sve dublji trbuh. Jedro je bilo uz oba križa privezano povezicama i nije imalo nikakva pribora za kraćenje. Kako je papirusna tkanina bila slaba, jedro nije moglo podnijeti težinu donjeg križa, pa je križ visio na 8—12 klobučnica. Takvim jedrom egipatski su brodovi mogli jedriti samo s vjetrom u krmu, u pola krme ili najoštrije s bočnim vjetrom (v. Brod, РЕ, I, str. 600).

I Feničani su na svojim brodovima razapinjali samo jedno križno jedro. Za razliku od Egipćana, Feničani su gradili pomorske brodove s križnim jedrom velike površine. Kako ni laneno platno nije bilo dovoljno jako za preveliku površinu jedra, pojačavalo se vertikalnim i horizontalnim dvostrukim trakama. Takva su se mrežasta pojačanja jedara održala, sve dok se velika jedra nisu počela dijeliti u više malih.

Najstarija slika broda sa dva jedra potječe iz ← 1009. To je bio veliki fenički brod (v. Brod, РЕ, I, str. 602) sa dva jarbola. Glavni je jarbol imao veliko križno jedro, a mali pramčani jarbol, utaknut kod pramca i naprijed nagnut, nosio je malo križno jedro, ojačano jednakim platnenim trakama. Sudeći po tom jedru, Feničani su prvi upotrebljavali jedro na pramcu za uravnoteženje jedrilja i olakšanje manevriranja.

Pramčano pomoćno jedro preuzeli su od Feničana Grci, a od Grka Rimljani. Rimska trgovačka brodica corbita imala je pramčani jarbol sasvim nagnut preko pramca i naslonjen na pramčanu statvu, poput strma kosnika na brodovima XV. st. Rimljani su prvi razapeli drugo jedro povrh glavnog jedra. Između vrha jarbola i križa razapinjali su trokutno vršno jedro, koje su ubirali pri žestoku vjetru. Odnos površine između glavnog, pramčanog i vršnog jedra bio je oko 20:8:3. Rimska su jedra bila pojačana konopima, koji su tekli od gornjeg do donjeg poruba paralelno s desnim i lijevim rubom, s prednje i stražnje strane jedra. Prednji i stražnji konopi bili su međusobno spojeni priteznicama kroz rupe u jedru. Svi su križevi imali praće, a jedra uzde, kao i danas. Ne zna se, da li se glavno jedro moglo kratiti. Trokutno se vršno jedro prestalo izrađivati u isto doba, kad su se prestale graditi corbite, a pojavilo se ponovo tek u XIX. st. na kliperima za žitnih regata (neboderka).

Bizantski su dromoni bili prvi brodovi sa dva velika križna jedra, razapeta na dva jarbola. U XII. st. križna su jedra dostigla najveću razmjernu površinu; do danas su ostala u upotrebi, iako se već od X. st. počinju izrađivati uzdužna, t. zv. latinska jedra.

Latinsko jedro je trokutna oblika i razapinje se na dugoj kosoj lantini. Smatra se, da su ga prvi počeli upotrebljavati Genovljani.

Galije XIII. st., kojima su Genovljani i Mlečani izvršili daleka putovanja izvan Sredozemnog mora, imale su pravo krmilo i jedno veliko latinsko jedro. Na galijama su se latinska jedra usavršavala i dobila opremu, koja je ostala na toj vrsti jedara i do danas gotovo nepromijenjena. Kako su jedra na kasnijim galijama bila duža od lantine, na kraju lantine dodavao se špigun (tal. spigone, franc. espigon). Galije su imale na brodu uvijek čitavu zbirku latinskih jedara, koja su se mijenjala prema vrsti putovanja i vjetra. Za glavni jarbol bilo ih je pet: marabut, marabutin, mezana, veleta i polakrun, a za pramčani jarbol dva: trinketa i trinketina. U oluji, kad je galija plovila nizvjetar, umjesto latinskih jedara, razapinjalo se osobito olujno križno jedro, koje se zvalo treva (treo, treon). Ukupna površina obaju najvećih jedara na galiji iznosila je oko 500 т².

Latinska jedra na galiji mogla su se kratiti jednim redom kratica, koje su se vezivale oko lantine. Kad se jedro skratilo, smanjila mu se površina za jednu trećinu; odatle naziv trcarol (tertia pars) za krat.

Samostalna latinska jedra na brodovima dostigla su najveću površinu na galijacama (galeasi). Bila su veća nego na galijama, a krojke su bile izmjenično od šarenih boja: žute, modre, smeđe ili crvene. Galijaca je posljednji brod, koji je imao samo latinska jedra.

Hrvatski su brodovi u X. st. imali miješano jedrilje. Na pramčanom i krmenom jarbolu nosili su po jedno latinsko jedro, a glavni je jarbol imao jedno križno jedro.

I sredozemne nave XIII. st. imale su miješano jedrilje. Na krmenom jarbolu latinsko jedro, a na pramčanom križno. Kombinacija latinskih i križnih jedara ostala je sve do kraja XVIII. st., kad se latinsko jedro zamijenilo sošnim.

Sošno jedro nastalo je od latinskog jedra. Lantina je spočetka visjela о jarbolu u čitavoj svojoj dužini, a jedru je odrezan dio ispred jarbola. Preostali široki dio jedra iza jarbola zadržao je podugi oblik krmenog dijela latinskog jedra, pa je i oglav ostao na prednjem golom kraju lantine. Otad je prošlo nekoliko stoljeća, dok se konačno u Francuskoj od 1770—80, a u Engleskoj od 1745—89 nije odrezao suvišni dio lantine i namjestio sošnjak, koji je uz krmeni jarbol bio pričvršćen vjenčastom hajmicom.

Do početka XIX. st. pričvršćivala se uzda krmenog sošnog jedra za vrh čunca, koji je bio utaknut u sredinu krmenog zrcala. To je bilo nezgodno, jer se s desne i lijeve strane morala ispuštati veoma duga uzda, a jedro je imalo prevelik slobodan prostor za lepršanje. Stoga je početkom XIX. st. postavljen uz donji porub jedra deblenjak, pričvršćen uz jarbol vjenčastom hajmicom, a kasnije željeznim zglobom. Time je sošno jedro dobilo svoj konačni oblik, koji se, uz manja usavršenja, dosad održao.

U XX. st. Nijemci i Finci su na svojim velikim jedrenjacima podijelili sošnjaču na dva dijela srednjom oblicom, srednjakom, koji su namjestili na hajmici iza krmenog jarbola u sredini između sošnjaka i deblenjaka. Tako su sošnjaci na velikim jedrenjacima smanjeni na dvije mnogo manje površine, što se povoljno odražava i pri žestoku vjetru, jer se gornji dio sošnjaka može samostalno ubrati, a donji dio kratiti sa tri ruke kratova.

Broj jedara. U XVI. st. veliki su jedrenjaci imali po dva križna jedra, jedno iznad drugoga na pramčanom i na glavnom jarbolu: debljaču i kornjaču. Tako raspoređena jedra, uz latinsko jedro na krmenom jarbolu, imale su i velike dubrovačke karake XVI. st.

U XVII. st. prednji jarboli dobivaju treće križno jedro: sljemenjaču. Kroj jedara veoma se malo izmijenio; jedino se nešto produžila gornja stranica trapeza, tako da su jedra dobila gotovo četvorokutan oblik.

Oko 1750 počinje se na velikim jedrenjacima razapinjati četvrto jedro: vrhovnjača. Spočetka su za to jedro bili namješteni treći nastavci jarbola, ali poslije 15—20 godina taj je nastavak, kao suvišan, opet odbačen i ostao je produženi sljemeni nastavak.

Na američkim poštanskim jedrenjacima (atlantic packets) pojavilo se sredinom XIX. st. peto jedro: nadvrhovnjača na vrhu glavnog jarbola, a na čajnim kliperima i na sva tri jarbola. U pasatu, pri utakmicama, čajni kliperi su ponekad razapinjali na vrhu jarbola i šesto trokutno jedro, t. zv. neboderku. Vrh joj se dizao do jabuke na vrhu jarbola, a uzde su se zatezale desno i lijevo na krajevima nadvršnog križa.

Kako su košna jedra bila najvažnija jedra za manevriranje, (jedrenjaci su u oluji suskretali s košnjačama sa 2—3 krata, a njima su se zadržavali i pri zavlačenju), to su se jedra na trgovačkim brodovima s malim posadama podijelila u dva dijela: u donje i gornje košnjače. Otad su posljednji čajni kliperi imali na svakom jarbolu po 6 jedara: debljaču, gornju i donju košnjaču, sljemenjaču, vrhovnjaču, nadvrhovnjaču i neboderku kao pomoćno sedmo jedro.

Kratko vrijeme dijelilo se i sljemeno jedro u dva dijela, pa su neki jedrenjaci imali i do 7 jedara jedno povrh drugoga, što je kasnije napušteno. Posljednji veliki čelični jedrenjaci imali su pet jarbola, na jarbolima po 6 jedara, a podijeljena su bila samo košna jedra na donje i gornje košnjače.

Kad su parobrodi istisnuli velike jedrenjake s oceanske plovidbe, neki su američki brodovlasnici smatrali, da će jeftinom vozarinom uspješno konkurirati parobrodima. Odlučili su, da sagrade jedrenjake velike nosivosti i s malom posadom. Odbacili su križna jedra, koja zahtijevaju mnogo ljudi za manevriranje, i sagradili velike golete sa 5 i više jarbola. Svi su jarboli imali samo sošna jedra. Poslije latinskog jedra odbačeno je dakle i križno. Ipak, golete nisu ispunile očekivanja.

Poslije Drugog svjetskog rata grade se uglavnom samo školski brodovi na jedra; na njima se namješta pojednostavljena kliperska snast radi školovanja. Stoga se po tim brodovima ne smije proučavati razvoj jedrilja. Tendenciju razvoja bolje predočuju rijetki jedrenjaci, čiji se graditelji nisu morali držati tradicije. Najnoviji razvoj na modernim jedrenjacima pokazuje, da su se odbacila i sošna jedra, a na njihovo mjesto uvela bermudska.

Bermudsko jedro ima oblik visokog trokuta; prednji vertikalni porubnik jedra pričvršćen je uz jarbol na kliznoj tračnici, a ostala su dva slobodna i zategnuta uzdom. Bermudska jedra zahtijevaju minimum posade. Jarboli su tanji od jarbola sa sošnim jedrima, jer su otpali teški sošnjaci visoko iznad palube. Otpali su i deblenjaci, osim ponekad na krmenom jedru. Za razapinjanje jedra ostao je samo jedan podizač, a za manevriranje jedrom samo uzda. Primjer takva modernog jedrenjaka jest švedski brod za oceanografska istraživanja Albatross (v. PE. I, str. 69).

U povijesnom razvoju glavnih jedara na velikim jedrenjacima redala su se dakle: križna, latinska, sošna i bermudska jedra; ova kao da će istisnuti sva ostala, osim na školskim brodovima, gdje se radi školovanja i tradicije održavaju i dalje starije vrste jedara.

Prečke su trokutna jedra, razapeta na pramcu jedrenjaka iznad kosnika. Služe za uravnoteženje jedrilja i za manevriranje jedrenjakom. Usidreni brod uvijek leži okrenut pramcem prema vjetru; kad kani otploviti, čim popusti sidro, mora otpasti od vjetra na jednu ili na drugu stranu, da glavna jedra mogu zahvatiti vjetar. Da pramac otpadne od vjetra, mora se što dalje ispred okretišta broda razapeti jedno jedro, koje će skrenuti pramac na željenu stranu. Zapovijed: »Na podizač prečke!« bila je više od dva stoljeća nalog za odlazak. Proteklo je ipak veoma mnogo vremena, dok su se pomorci dosjetili da upotrebe prečke; one su najmlađa jedra na velikim jedrenjacima.

U doba Feničana razapinjalo se na kosom jarbolu, utaknutu na vrhu pramca i nagnutu naprijed, jedno četvorokutno jedro. To je prvo manevarsko jedro u povijesti. Kasnije su ga preuzeli Grci, a od Grka Rimljani, koji su kosi jarbol još više nagnuli pa se približio položaju kasnijeg kosnika. Križno jedro ispod takva jarbola naličilo je na kasnije posrtno jedro (posrtnjaču, civaderu). Ipak to jedro nije začetak posrtnjače, jer je domalo nestalo, pa su košnici ostali goli i služili su dugo vremena samo za učvršćenje leta pramčanog jarbola ili kao sidrena soha.

Posrtnjača (civadera) pojavila se vjerojatno tek sredinom XV. st. Čini se, da su je prvi upotrebili Španjolci na Atlantiku. Dubrovački brodovi toga stoljeća još je nisu imali. Ime civadera je španjolskog podrijetla (cibadera) i znači: zobnica, kesica, koja se konju objesi ispod gubice. Civadera je četvorokutno jedro, koje se razapinjalo ispod kosnika, ispred pramca broda. Kolumbova Santa Maria imala je (1492) već usavršenu posrtnjaču s rupama za istjecanje mora, kojim se to jedro punilo, kad je karavela posrtala.

Kad je (1719) kosnik prvi put produžen prikosnikom, ispod njega se razapela druga posrtnjača (contracivadera). Ipak posrtnjače nisu zadovoljile manevarske zahtjeve. Stoga se potkraj XV. st. počeo namještati mali jarbol na vrhu kosnika i na njemu se razapinjalo nakosno jedro (nakosnjača, parrocchetto del bompresso, beauprette ili tourmentin). Na linijskim brodovima bilo je uvedeno početkom XVII. st. (u Engleskoj 1618). Nakosno je jedro bilo dobro s manevarskog gledišta, ali se pri jačem vjetru s boka rušilo zajedno s jarbolom, koji se na tom mjestu nije mogao dobro učvrstiti.

Prve prečke pojavile su se tek oko sredine XVIII. st., što je neobično kasno, ako uzmemo u obzir da su slična trokutna letna jedra između jarbola bila već odavna poznata. Doduše na nekim slikama i modelima, koji prikazuju brodove XVII. st. (1660), vidi se jedna mala prečka iza nakosnog jarbola, ali je dokazano, da su te slike i modeli, kao i neki modeli grčkih trijera s prečkama, modelarski, odnosno slikarski anahronizmi.

Nakosni je jarbol s nakosnjačom odbačen u toku XVIII. st., Posrtnjača (civadera) ostala je ispod kosnika i poslije pojave prečaka. Oko 1850 odbačena je i posrtnjača, ali je goli križ ostao još dugo ispod kosnika, jer je korisno služio u druge svrhe.

Spočetka su se nad kosnikom razapinjale dvije prečke: prečka i prečnjača, a kasnije, kad je prikosnik produžen čuncem, dodana je i prečkica. Četvrto trokutno jedro na pramcu, letnjača (između pramčanog jarbola i pramca), pojavila se na velikim jedrenjacima kao posljednje od svih letnih jedara. Do danas se prečke nisu mnogo promijenile, a ostale su i na najmodernijim velikim jedrenjacima s bermudskim jedriljem.

Letna jedra su trokutna pomoćna jedra, koja su se razapinjala na letima između jarbola. Pojavila su se potkraj XVII. st., a proširila su se na velikim jedrenjacima početkom XVIII. st. Spočetka su bila pravokutni trapezi: stranica uz leto bila je kosa, susjedne dvije stranice bile su vertikalne, a donja stranica vodoravna. Kasnije se donji vertikalni dio odrezao i ostao je samo gornji trokutni dio.

Zapovjednici starih jedrenjaka nisu se držali jednakih pravila pri upotrebi letnih jedara. Neki su ih upotrebljavali u oluji kao jedra za suskretanje, ali u tu svrhu bile su bolje skraćene košnjače. Drugi su ih upotrebljavali pri oštrom jedrenju uzvjetar. Međutim, neki ih kapetani nisu nikad razapeli, jer se nisu znali njima služiti. U svakom slučaju, na velikim jedrenjacima nisu se nikad istodobno razapinjala sva glavna i sva letna jedra, kako su se obično slikali ti brodovi, jer bi uz toliko gusto razapeta jedra uvijek jedno jedro »gušilo« drugo. Stari jedriličari nisu nikad pridavali mnogo važnosti letnim jedrima, i Francuzi su ih stoga uopće odbacili sa svih linijskih brodova i fregata već sredinom XIX. st. Englezi su ih, zbog konzervativnosti, zadržali do kraja doba jedrenjaka.

U najnovije vrijeme, nakon uvođenja modernog jedrilja, na velikim se jedrenjacima ponovo pojavljuju letna jedra i sada dobivaju važnost, kakvu nikad nisu imala u prošlosti. Ona, zajedno s jedrima bermudskog tipa, čine cjelinu glavnog jedrilja na modernim velikim jedrenjacima.

Pršna jedra su trapezna pomoćna jedra, koja su se na velikim jedrenjacima razapinjala na produženjima križeva s jedne ili s druge strane glavnih križnih jedara. Pojavila su se u XVII. st., kad su istisnula stare bonete.

Bonete su se počele razapinjati ispod prvenjače sredinom XV. st. To su bila četvorokutna jedra, koja su se uzicom privezivala uz donji porubnik prvenjače. Na dubrovačkim karakama bonetom se produživala samo prvenjača, a tek potkraj XV. st. razapinjala se boneta i ispod glavnog deblenog jedra. U Francuskoj se dugo razapinjala samo pramčana boneta (misaine sous l’estouin, kasnije bonette en étui); glavna je boneta uvedena tek sredinom XVI. st.

Sredinom XVII. st. pršna su se jedra razapinjala samo na donjim križevima; potkraj tog stoljeća dižu se i na košne križeve. Potkraj XVIII. st. pojavljuje se koso trapezoidno pršno jedro i pod sljemenim križem. Pršna jedra su se razapinjala na strani privjetrine pri krmenom vjetru ili vjetru u pola krme. Veoma su se rijetko razapinjala pri krmenom vjetru na oba boka.

Pršna su jedra nestala, kad su se na jedrenjake postavili pomoćni parni strojevi. Moderne ih jedrenjače više nemaju.

Oglavno jedro je četvorokutno, razapinje se na brodicama i čamcima na kraćoj lantini, koja je oglavom pritegnuta u pravi položaj. Oglavno jedro ponekad ima uz donji porubnik i deblenjak. Oglavno je jedro nastalo od latinskog jedra, pošto je skraćena lantina i odrezan veći dio jedra ispred jarbola. Pojavilo se prije sošnog jedra, i netočno je mišljenje, da se razvilo od njega pojednostavljenjem sošnjaka, da se izbjegne dosta složena hajmica i visok jarbol, potreban za učvršćenje vanjskog podizača. Oglavna jedra razapinju naši trabakuli i pelizi, te ribarski i obalni čamci, a upotrebljavaju ih i čamci ratne mornarice. Od svog postanka do danas gotovo se ni u čemu nije izmijenilo.

NAZIVI JEDARA

Prema vrsti jedara, razlikuju se jedrenjaci s uzdužnim, poprečnim i s miješanim jedriljem. Iako nakon uvođenja prečaka iznad kosnika i sošnog jedra na krmenom jarbolu nema više čistih križnjaka, ipak se brodovi s križnim jedrima ubrajaju u skupinu brodova s poprečnim jedriljem, jer su pri manevriranju sošnjača i prečke sporedna i pomoćna jedra. Križnjak (brod s križnim jedrima) ima od uzdužnih jedara: prečke, letna jedra i jedno sošno jedro na krmenom jarbolu.

Križna jedra nazivaju se prema križu, pod kojim su razapeta. Jedro razapeto ispod križa, koji je obješen na glavi jarbola (deblenog križa), zove se debleno jedro ili debljača. Iznad njega je razapeto košno jedro (košnjača), koje je obično podijeljeno na donju i gornju košnjaču. Iznad košnih jedara razapeto je sljemeno jedro, koje se isto tako dijeli na gornju i donju sljemenjaču. Iznad sljemenjače razapinje se vrhovnjača, a iznad nje nadvrhovnjača (sl. 1).

Da bi se mogla razlikovati jedra iste visine na različitim jarbolima, uz naziv jedra dodaje se i oznaka jarbola. Na pr. košnjača na pramčanom jarbolu zove se pramčana košnjača, a zatim na ostalim jarbolima prema krmi: prednja košnjača, glavna košnjača, stražnja košnjača i krmena košnjača.

Prečke nad kosnikom zovu se: prečkica (prednja), prečka (srednja) i prečnjača (stražnja). Na mjestu prečke i letnjače razapinju se u oluji olujna prečka i olujna letnjača. To su veoma čvrsta mala jedra od debelog platna, koja služe za uravnoteženje suskrenuta broda u žestoku vjetru na uzburkanu moru.

Letna jedra su razapeta na letima između jarbola i nazivaju se odozgo prema dolje: letkica, letka i letnjača. Veliki križnjaci sa pet jarbola razapinjali su ponekad dvije letkice: gornju i donju, ali samo između pramčanog i prednjeg te između prednjeg i glavnog jarbola.

Na krmenom jarbolu križnjaci nemaju debljaču, već jedno sošno jedro. Na barkovima je čitav krmeni jarbol bez križnih jedara; znatno je niži od ostalih i zove se šturi jarbol. Na njemu je razapeto samo sošno jedro šturnjača i nad njom trokutna vrška. Nazivi svih jedara na križnjaku sa pet jarbola označeni su na sl. 2.

IZRADBA JEDARA

Jedra se izrađuju od jedrenine, koja se tka od kudjelje, lana ili od pamuka. Pamučna jedrenina je za jednu trećinu slabija od ostalih, ali je lagana pa se upotrebljava za izradbu malih i laganih jedara. U novije se doba za velike jedrenjače upotrebljavaju samo lanena jedra.

Jedrenina se prodaje u omotima (pečama) od 70—80 m dužine i to u krojkama širine 33—61 cm. Svaka je krojka tkana od potke, koje teku u poprečnom smjeru, i osnove, koje se uvijaju oko osnove u uzdužnom smjeru. Zbog toga se svaka krojka pod opterećenjem u uzdužnom smjeru rasteže za 3—4% dužine; to treba imati na umu, kad se kroji jedro.

Lanena je jedrenina mnogo mekša od kudjeljne; mekoća i savitljivost velika je prednost, osobito kad se jedro smoči. Mokra kudjeljna jedra obično su toliko kruta, da su za rad veoma nepogodna. Jedra se troše najbrže na onim mjestima, gdje kod lepršanja udaraju u jarbole, koševe, košiće i ondje, gdje se po njima povlače razna užeta. Pritom se deru uvijek niti osnove, a potka, koja je utkana i s obje strane pokrivena osnovom, dobro je zaštićena.

Po čitavoj dužini jedrenine, s obje strane krojki, izrađena je 2—3 cm široka živica, kojoj je unutrašnji rub označen jednom utkanom crvenom ili modrom niti, što služi jedraru kao vodilica pri šivanju. Jedra se šiju jedrencem, koji se uvijek dvostruko provuče kroz iglu. Pri šivanju jedrenac se maže voskom pomiješanim s terpentinskim uljem, ili se umače u katran, u kome ima malo ulja. Pamučna se jedra šiju samo pamučnim koncem, koji se maže voskom.

Pojedine se krojke međusobno spajaju sa dva do tri šava: dva kosa šava šiju se po obojenim rubovima živica, a kad se radi sa tri šava, trećim se ravnim šavom šije u sredini. Kako se pojedine živice međusobno prekrivaju, to se pri izradbi jedra gubi 3 cm širine, pa korisna širina krojke ostaje samo 58 cm. Način šivanja desnog ruba križnog jedra s porubom i pojačanjem prikazuje sl. 3.

Jedra se uvijek obrubljuju porubnicima. Porubnici su katranjeni konopi od tri struka, dosta mekano uvijeni, da se ne bi previše rastezali. Prije ušivanja, porubnici se moraju dobro istegnuti s pomoću kolotumika. Na modernim velikim jedrenjacima počeli su se na debljačama i košnjačama upotrebljavati porubnici od veoma mekih čeličnih čela. Porubnici od konopa šiju se uz porub okatranjenim špagom; pritom se igla provlači kroz pojedine strukove konopa. Ako se za porubnik upotrebilo čelo, mora se najprije oviti ovojnicom, pa tek onda prišiti, opšivanjem oko čela.

Pri krojenju jedara mora se dobro paziti na točnost mjera; prije nego se počnu rezati krojke, mora se čitavo jedro najtočnije nacrtati u što većem mjerilu; to nije teško, ako se krojke moraju rezati točno poprijeko, jer se može držati jedne osnovke, ali ako se krojka mora rezati koso, potrebno je najprije nacrtati poprečnicu, odmjeriti na jednoj strani dužinu i olovkom po platnu nacrtati dijagonalu, po kojoj će se rezati platno.

Pri crtanju jedara mora se raditi veoma pažljivo. Svaka se stranica mora crtati ravnalom, a sredine pojedinih stranica odrediti šestilom. Iako za svako jedro postoji nacrt, ipak je dobro dimenzije provjeriti mjerenjem križeva, sošnjaka i jarbola na brodu, da se ne pojave pogreške. Ako se moraju krojiti jedra bez nacrta, dobro je od porubnog konopa izraditi privremeni porubnik bez jedra, namjestiti ga na određenom mjestu i na taj način provjeriti mjere za daljnji rad s platnom.

Jedra se nikad ne izrađuju kao ravne plohe, jer bi slabo »lovila« vjetar. Kad puše vjetar, jedra moraju imati umjereni »trbuh«, koji pojačava djelovanje. Da bi se postigao takav trbuh, moraju krajevi biti uvijek malo izbočeni, ali izbočenost mora biti točno odmjerena, inače rubovi prerano lepršaju. U svakom slučaju treba imati na umu, kojoj svrsi služi jedro: da li za olakšanje prihvaćanja ili otpadanja, da li za jedrenje uzvjetar ili s krmenim vjetrom; prema tome treba odrediti i oblik jedra.

Križno jedro šije se od vertikalnih krojki i ono je simetrično lijevo i desno od jarbola. Rubovi jedra su porubljeni, a na taj dvostruki porub prišiven je mekani porabnik. Gornjim porabom jedro je razapeto na križu, donji je porub slobodan i zove se uzdeni porub. Vanjski su porubi desni i lijevi. Desni je okrenut prema desnom boku broda, kad je jedro razapeto. Porubljeni kutovi jedra zovu se rogljevi. U njima su obično upletena oka, vijenci, omče ili prsteni. Donji se rogljevi zovu uzdeni rogljevi. Na onim mjestima, gdje se jedro naslanja na koš ili na drage oštre dijelove snasti, prišivaju se pojačanja, t. zv. pregače, koje se izrađuju s krmene strane donje košnjače i donje sljemenjače, gdje jedro kod lepršanja udara u koš i košić. Osim pregača, prišivaju se i vodoravna pojačanja na mjestima, gdje se nalaze kratice, pa i vertikalna pojačanja, da jedro bude što čvršće. Na desnom i lijevom porabniku upleteno je nekoliko vijenaca, oka i ošvica za krȁtke, burine i kratne natege.

Križna se jedra vežu za priveznik na križu pomoću vezica. Priveznik je čelo ili čelična šipka, koja teče duž križa. Kad su ubrana i smotana, križna se jedra vežu uz priveznik posebnim podvezama. Na jahtama se smotana jedra obuku i u navlake od bijelog lanenog platna.

Za izradbu križnog jedra treba poznavati: dužinu gornjeg poruba, razmak uzdenih rogljeva, visinu jedra i zaobljenost uzdenog poruba. Ti se podaci dobivaju iz nacrta. Ako nema nacrta, dimenzije se mogu izmjeriti na križu. Zaobljenost, t. zv. preluk uzdenog poruba, u odnosu na visinu jedra, obično iznosi: na debljačama 6,5%, na donjim košnjačama 10%, na gornjim košnjačama 5%, na donjim sljemenjačama 12%, na gornjim sljemenjačama 6%, a na vrhovnjačama i nadvrhovnjačama 5%. Ako se ova jedra uporede sa starijim nacrtima, opazit će se, da je u novije doba zaobljenost križnih jedara mnogo manja. Na starijem kroju debljače srednja je polovica uzdenog poruba bila gotovo ravna, dok su desna i lijeva četvrtina dužine bile parabolično zaobljene.

Broj potrebnih krojki za izradbu nekog jedra izračuna se tako, da se dužina poruba, koji siječe krojke okomito, podijeli korisnom širinom krojke. Sve podrobnosti prije krojenja najbolje je odrediti grafički na nacrtima (sl. 4). Nacrte treba izrađivati vrlo pažljivo i u što većem mjerilu, pa tek kad su gotovi i provjereni, može se pristupiti mjerenju i rezanju platna.

Sošno jedro razapeto je gornjim kosim porabnikom uz sošnjak čipkarskim uzlovima ili klizi pod sošnjakom po kliznoj tračnici. Prednji vertikalni porub pričvršćen je uz jarbol drvenim obručima, koji obuhvaćaju deblo, ili kliznim alkama, što klize po tračnici jarbola. Taj porub mora biti malo zaobljen, da bi jedro na vjetru dobilo bolji trbuh. Stražnji je porub uvijek ravan, ali je donji (uzdeni) porub uvijek zaobljen. Rogljevi se zovu: hajmični (gornji prednji), izvlačili (vršni stražnji), oglavni (donji prednji) i uzdeni (donji stražnji), na koji se pričvršćuje uzda. Sošno je jedro obično pojačano oko izvlačnog roglja, duž čitavog prednjeg poraba, duž kratica i na većem dijelu stražnjeg poruba iznad uzdenog roglja. Kad su ubrana i smotana, sošna se jedra vežu podvezama uz jarbol, a na jahtama se i obuku u bijele platnene navlake.

Pri krojenju sošnog jedra moraju se s nacrta ili mjerenjem odrediti dužina gornjeg poruba, ravna dužina prednjeg i stražnjeg poruba te dužina dijagonale od hajmičnog do uzdenog roglja. Zaobljenost uzdenog poruba treba da bude 0,075 dužine, s najvećim iznosom na 7/12 dužine od uzdenog roglja, unutrašnjeg poruba 0,03 dužine, s najvećim iznosom na 3/8 od glavnog roglja i gornjeg poruba 0,04 dužine, s najvećim iznosom na 1/3 od hajmičnog roglja. Krojke mogu biti različito okrenute. Kod većih su jedrenjaka obično usporedne s vanjskim porubom. Sošna jedra sportskih brodova mogu imati i stražnji porub zaobljen, a da ne leprša, opružen je drvenim pružnicama.

Prečke i letna jedra imaju trokutni oblik. Letni (prednji) porub krojen je zaobljeno i pričvršćen uz leto prstenima ili osobitim skobicama, koje se mogu brzo otvarati. Stražnji su i donji (uzdeni) porubi ravni i mjestimično pojačani. Kod letnih jedara zaobljeni su i uzdeni (donji) porubi. Rogljevi se zovu: podizni (gornji), oglavni (prednji) i uzdeni (stražnji). Svi su rogljevi pojačani na prečkama i na letnim jedrima.

Pri krojenju prečaka može se postupati na više načina, prema tome, kako se žele položiti krojke. One mogu biti uspravne, t. j. uporedne s prednjim porabnikom, mogu teći poprilici vodoravno, dakle uporedno s uzdenim porabnikom, a mogu biti i različitog smjera, da se u sredini sastaju. Pri krojenju treba uzeti: dužinu letnog (prednjeg) poruba, ravnu dužinu stražnjeg i uzdenog poraba te zaobljenost letnog i uzdenog poruba.

Zaobljenost uzdenog poruba prečke iznosi oko 0,075 dužine, a zaobljenost letnog poruba 0,05 dužine poruba.

Pri krojenju i izradbi prečaka mora se paziti na oblik, jer su prečke važna jedra za jedrenje oštro uzvjetar, te moraju biti napuhnute bez lepršanja. Nakon preleta kroz vjetar prečke olakšavaju otpadanje pramca od vjetra, pa i zato moraju (po mogućnosti) što oštrije loviti vjetar.

Letna se jedra kroje i šiju slično kao prečke.

OPREMA JEDARA

Jedra se opremaju raznom opremom za razapinjanje, opružanje, jedrenje, ubiranje, kraćenje, motanje, privezivanje i oblačenje.

Rogljevi su ojačani kutovi jedra; mogu biti opremljeni na razne načine. Podvezani rogalj (sl. 5, A) izrađen je podvezivanjem porabnika u obliku udvojka. U udvojak je umetnuta okrugla omča; na nju se zaskobljuju koloturi oglava i uzde križnog jedra. Oko podvezanog dijela porabnika obavijen je vijenac trećeg kolotura za glavnu ubralju. Rogalj s unutrašnjom omčom (sl. 5, B) ima omču u jedru s unutrašnje strane porabnika. Na nju je zaskobljena oveća skoba, koja nosi koloture za oglav, za uzdu i za glavnu ubralju. Rogalj s vanjskom omčom (sl. 6) nosi omču na čvrstom pritegu izvan porabnika. Za omču je s donje strane pričvršćena uzda, a s gornje strane kolotur glavne ubralje. Najviše se upotrebljava na križnim jedrima. Prstenasti rogalj (sl. 7, A) ima velik čelični prsten provučen kroz dvije omče na krajevima porabnika. Trooki rogalj (sl. 7, B) nosi željezni okov sa tri oka. Kroz gornja dva provlače se omče porabnika, na donjem oku pričvršćena je uzda, a na sredini trookog okova privezuje se kolotur glavne ubralje.

Ubralje su užeta, koja služe za ubiranje (skupljanje) jedara radi motanja i vezanja. Križna jedra imaju tri skupine ubralja: glavne, trbušne i vanjske. Glavne ubralje nalaze se s krmene strane križnih jedara, ubiru uzdene rogljeve jedra i dižu ih do križa. Oba uzdena roglja imaju po jednu glavnu ubralju, koja je obično jolača. Na starijim jedrenjacima nepomični je kolotur pričvršćen na donjem očnjaku krajnjeg križnog okova, poteg zatim teče duž križa, prolazi kroz jedan kolotur kod sredine križa i spušta se niz jarbol do palube. Pomični je kolotur pričvršćen na uzdenom roglju jedra. Glavne ubralje dižu uzdene rogljeve do križa, zatežu ih i drže donji (uzdeni) porub dobro opražen uz križ, dok se jedro ne smota i veže. Na modernim velikim jedrenjacima glavne ubralje imaju gornji nepomični kolotur bliže sredini križa, tako da se rogljevi pri ubiranju preslože koso prema sredini. Jedra razapeta na pomičnim križevima obično nemaju ubralja.

Trbušne ubralje služe za ubiranje sredine (trbuha) jedra. Ima ih sa svake strane po 2—3, a i rađene su kao jolci. Poteg teče od uzdenog poraba, ispred jedra, preko kolotura na košu, pa zatim niz jarbol do palube. Katkad su ubralje pričvršćene iza uzdenog poruba s druge strane jedra, potpasuju trbuh i tako bolje ubiru čitavo jedro. Trbušne ubralje dižu sredinu jedra i drže je uz križ, sve dok se jedro ne smota i veže (sl. 9).

Vanjske ubralje služe za ubiranje desnog i lijevog poruba prema sredini križa. Obično je sa svake strane jedra po jedna ubralja, a izrađene su kao jolci. Poteg teče od poruba ispred jedra, kroz kolotur na košu i spušta se niz jarbol do palube. Donje košno jedro nema vanjskih ubralja, a na modernim jedrenjacima često nema nikakvih. Ako gornje košno jedro ima stalne uzde, nema glavnih ubralja; ako je to jedro maleno, nema ni trbušnih. Kad se jedro želi ubrati, mora se spustiti popuštanjem podizača i potezanjem poteznica. Na modernim jedrenjacima to jedro ima obično samo uzde i sa svake strane po jednu trbušnu ubralju.

Mala sljemena i vršna jedra nemaju ubralja, a velika imaju sa svake strane po jednu trbušnu ubralju, a ponekad još jednu vanjsku ubralju, koje su međusobno spojene rasponom. Letna jedra i prečke nemaju ubralja, već samo uvlakače, kojima se podizni rogalj uvlači (spušta). Jedino letnjače imaju katkad glavnu ubralju, kojom se uzdeni rogalj diže do leta. Kolotur te ubralje pričvršćen je sa stražnje strane jarbola, a teklac teče od uzdenog roglja i spušta se niz jarbol do palube.

Sošna jedra imaju tri ili četiri ubralje, i to dvije jarbolne, jednu hajmičnu, a ponekad i jednu sošnjačku. Te su ubralje dvostruke. Udvojak konopa pričvršćen je na vanjskom porabu jedra, teče desno i lijevo od jedra do dvaju kolotura, desno i lijevo od jarbola, te se spušta niz jarbol do palube. Sošnjačka ubralja ima sa svake strane po jedan kolotur na sošnjaku, teče kroz koloture na hajmisi, pa se oba kraja odatle spuštaju niz jarbol do palube. Na jedrenjacima, koji imaju kliznu tračnicu pod sošnjakom, obično nema sošnjačke ubralje, jer se jedro uvlači uvlakačem niz sošnjak. U tom slučaju sošnjača ima samo 3 jarbolne ubralje. Na malim jedrenjacima, na kojima se sošnjak spušta, sošno jedro uopće nema ubralja.

Velike vrške ponekad imaju jednu ubralju, koja je pričvršćena na uzdenom roglju, prolazi kroz alkicu u visini sredine vanjskog porabnika, teče kroz kolotur na podiznom roglju, pa se zatim spušta niz jarbol do palube (sl. 12).

Oprema za kraćenje jedara. Krat je ona površina jedra, koja se može ubrati, t. j. skratiti, tako da ne bude izložena prejakom vjetra. Kraćenjem se smanjuje površina jedra i izlaže se onoliko platna, koliko brod može podnijeti pri određenoj jačini vjetra.

Na svakom jedru ima obično po nekoliko kratova, koji se označuju kao prvi, drugi, treći, a katkad i četvrti ili olujni krat. Svaki je krat obrubljen pojačanjem jedra. Kratovi križnog jedra nalaze se na gornjem kraju jedra, usporedno s gornjim porabom. Kod sošnog i oglavnog jedra kratovi su na donjem dijelu jedra i usporedni su s uzdenim (donjim) porabom. Latinska jedra imaju krat na gornjem dijelu, koji se prema oglavnom roglju približava lantini, kosoj oblici, na kojoj se razapinju latinska jedra.

Za kraćenje razlikuju se dvije vrste opreme: kratice i kratnici. Kratice su kratki mrlini, provučeni kroz metalne očice u pojačanju jedra. Kratice vise s obje strane jedra podjednako dugo, a osigurane su jednim poluuzlom, s jedne i s drage strane jedra, da se ne izvuku. Osim toga na lijevom i na desnom porabniku upletena je kod svakog krata po jedna omča, koja nosi krȁtke (konopi za kraćenje porabnika), ili ako su krȁtke na križu, ona služi za pritezanje krajeva jedra tim krȁtkama. Kad se križno jedro želi skratiti za jedan krat, ili — kako se mornarskim izrazom kaže — kad se želi »uzeti prvi krat«, ono se podiže kratnim nategom dotle, dok krajevi prvog krata ne dođu do križa. Jedro se prikupi i složi, pa se krȁtkama vežu krajevi jedra pritegom između kratne omče i vrha križa, a kratice se vežu oko križa. Taj je način kraćenja jednostavan i čvrst, ali se zgužvano jedro brzo para, a osim toga, sve se kratice ne mogu sasvim jednako nategnuti, osobito kad je jedro mokro, a stegnute se kratice, koje se vezuju muškim uzlovima, kasnije teško odrešuju.

Kratnik je nešto slabije uže nego porabnik, teče po rubu svakog krata, i to kroz očice izmjenično ispred i iza jedra. Na privezniku križa vise očne kratice, kratke pletene uzice, koje nose s jedne strane oko i repić, a s drage strane bajam. Pri kraćenju jedra repić se pro vuče oko kratnika, povuče se prema gore, pa se zatim ukopča bajam (sl. 10). Od križnih jedara za kraćenje su uređena obično samo deblena i gornja košna jedra. Sošna jedra uvijek imaju kratice, ali im se oprema za kraćenje ipak donekle razlikuje prema tome, da li to sošno jedro ima na donjem porubu deblenjak.

Sošnjača s deblenjakom ima na vanjskom porabniku samo kratne omče, a krȁtke se nalaze smotane i vise u kratnoj jarmenici na deblenjaku. Kratna jarmenica ima obično 3 para rupa. Svaki par odgovara jednom kratu, pa stoga na svakom paru visi smotana u snop po jedna krȁtka, pričvršćena slaznim čvorom. Pri kraćenju kratna omča određenog krata pritegne se krȁtkom do svoje rupe na kratnoj jarmenici deblenjaka. Pri kraćenju sošnjače (uzimanju prvog krata) najprije se malo spusti sošnjak popuštanjem unutrašnjeg i vanjskog podizača. Odriješi se prva krȁtka (sl. 8) iz snopa. Lijevi kraj krȁtke ostavi se u jarmenici pričvršćen slaznim čvorom, a slobodni, desni kraj se provuče najprije kroz kratnu omču na jedra, a zatim kroz prvu rupu s kolutom na desnoj jarmenici deblenjaka. Odavde se kratka vodi duž deblenjaka prema pramcu, do kratnog natega, kojim se onda nategne. Zatim se skraćeni dio jedra smota, kratice se vežu oko deblenjaka. Kad je sve gotovo, jedro se ponovo napne dizanjem sošnjaka.

Sošnjače bez deblenjaka imaju na vanjskom i na unutrašnjem porabniku kod svakog krata po jednu kratnu omču; osim toga, na svakoj od tih omča (na jedru) visi po jedna krȁtka smotana u snop. Kod ovakvih se sošnjača pri kraćenju mora uzeti priteg između kratne omče na vanjskom porabniku i uzdenog roglja, te između kratne omče na unutrašnjem porubniku i oglavnog roglja. Kratice se zatim vežu oko prikupljenog i smotanog jedra duž uzdenog (donjeg) poruba. Jedro se krati na taj način, da se najprije sošnjak malo spusti s unutrašnjim i vanjskim podizačem, uzme se priteg s kratkom između kratne i uzdene omče (prstena) s vanjske strane, te kratne i oglavne omče s unutrašnje strane, a zatim se vežu kratice oko donjeg poruba jedra. Pritom se ne smije kratka previše nategnuti, jer bi prenosila čitavu snagu na vanjski porubnik, koji bi se rasparao i otrgao od jedra. Kratke treba umjereno nategnuti, tako da i sve kratice budu jednako napregnute.

Burine su zastarjeli dio opreme za opružanje jedara. To su konopi, koji treba da nategnu i bolje opruže jedro prema vjetru, da mu prednji porub bude oštrije razapet i da ne leprša. Danas se veoma rijetko upotrebljavaju. Burine prvenjače bile su pričvršćene osobitom rasponicom za jedro, tekle su prema pramcu i prolazile su kroz kolotur, koji je bio pričvršćen na pramnici ili na kosniku te su svršavale na palubi. Burine prednje ili glavne debljače tekle su preko kolotura na deblenom letu, pa su se odatle spuštale do obodnice na palubi.

Deblenjače su obično dva čela, koja vode od koša do obruča na krmenom kraju deblenjaka s desne i s lijeve strane jedra, a služe za pridržavanje deblenjaka. Za jedrenja uvijek je nategnuta deblenjača u privjetrini tako, da nosi težinu deblenjaka. Jedro će tada dobiti lijep zaobljen trbuh, koji se može pojačati ili smanjiti jačim natezanjem ili popuštanjem deblenjače. Deblenjača u zavjetrini mora za to vrijeme biti potpuno mlohava, da ne siječe jedro. Ako deblenjak visi samo na jednoj deblenjači, ona vodi od vrha sošnjaka do okova na kraju deblenjaka.

Uzde služe za zatezanje jedra. Mogu biti jednostavne, jolače ili kolabre. U prvom slučaju uzda vodi od uzdenog roglja izravno na kljunu. U drugom slučaju mrtvi kraj teklaca pričvršćen je na ogradi, razmi, površnici ili palubi, teče kroz kolotur na roglju jedra, pa se zatim vraća na palubu, gdje se nametne na kljunu. Svako križno jedro ima po dvije uzde, na oba donja roglja, dok sošna i ostala jedra imaju samo jednu uzdu na t. zv. uzdenom roglju. Uzde deblenog jedra vode kao jolače ili kolabrice od obodnice ili palube do odgovarajućeg roglja. Na velikim modernim jedrenjacima upotrebljavaju se za zatezanje uzda deblenih križnih jedara posebna zatezna motovila. Ona su namještena na obodnici broda i poslužuju se jednom polugom. Kad je jedro tim motovilom nategnuto, uzda se zapori, skine s motovila i nametne na uzdenu kljunu. Uzde donje košnjače su od veoma jakog čeličnog čela ili lanca, i vode od rogljeva jedra do krajeva deblenog križa, prolaze kroz kolute na tom križu, teku provodnim kolutima pod križem, ulaze u plosnat dvoraki kolotur u sredini križa i spuštaju se pokraj jarbola do prolaza kroz zatežnjak i nametnu se na klinaricu palube. Uzde gornje košnjače su na svim jedrenjacima u staro doba bile obične željezne šipke čvrsto pričvršćene na krajevima donjeg košnog križa. Na modernim jedrenjacima to su čelična čela, koja prolaze kroz kolute krajeva donjeg košnog križa, teku dvorakim koloturom u sredini tog križa, pa zatim niz jarbol u zatežnjak na palubi. Uzde sljemenjača, vrhovnjača i nadvrhovnjača su čela i teku kao uzde donje košnjače.

Uzda sošnjače je obično nategača, natezna kolabrica ili natezna kolabra i teče od roglja jedra izravno na palubu, gdje se nameće na kljunu. Na većim jedrenjacima često svaka sošnjača ima dvije uzde, jednu na lijevoj, a drugu na desnoj strani palube, pa se uvijek mora zaskobiti uzda u zavjetrini, a skinuti ona na privjetrenoj strani.

Uzda šturnjače. Šturo sošno jedro ima uvijek na donjem porubu deblenjak. Uzda jedra prolazi kroz kolut na kraju deblenjaka i svršava na njemu kolabricom. Poteg kolabrice nametne se na kljunu na samom deblenjaku. Ima i drugih vrsta uzda sošnih jedara, razapetih na deblenjaku, a neke su prikazane na sl. 8. Da bi se izbjeglo pomutnji, t. j. da se ne zamjenjuje uzda jedra s uzdom deblenjaka, često se uzda jedra naziva izvlakač uzdenog roglja, jer joj je to ime, s obzirom na njezinu ulogu, točnije.

Uzda deblenjaka obično je dvostruka. Na lučnjaku deblenjaka pričvršćeni su jakim skobama gornji koloturi dviju kolabra. Jedna vodi na desnu, a druga na lijevu stranu do posebnog očnjaka na palubi. Pri jedrenju popuštena je uvijek ona kolabra, koja je u zavjetrini, a napeta je ona u privjetrini. To je urađeno zato, da bi se deblenjak mogao dovući sasvim do sredine broda, pa ako je potrebno, da bi se mogao zategnuti i preko sredine, prema privjetrini, tako da se jedro malo zaguši.

Protuuzda deblenjaka je tanja kolabra, zakvačena u sredini deblenjaka tako, da ga drži prema pramcu. Služi za pritezanje deblenjaka prema pramcu pri tišini, kad slabi povjetarac ne može da napne jedro i drži deblenjak da pri mrtvom ne mlatara.

Uzda vrške je i na većim jedrenjacima obično poteg od čeličnog čela. Teče od uzdenog roglja vrške, preko koluta pri kraju sošnjaka, duž sošnjaka, preko drugog koluta kod pete ili preko posebnog kolotura kod hajmice sošnjaka, pa odatle niz jarbol do palube, gdje kod većih jedrenjaka svršava poteznom kolabricom.

Uzde prečaka i letnih jedara. Na malim jedrima to su obični konopi, spojeni udvojkom za uzdeni rogalj prečaka ili letnih jedara, kojima jedan kraj kao desna uzda vodi na desnu, a drugi kraj kao lijeva uzda na lijevu stranu broda. Ako su ta jedra veća ili ako su namijenjena za olujni vjetar, kao na pr. olujna prečnjača i olujna letnjača, onda svaka uzda ima po jednu poteznu kolabricu. Na velikim jedrenjacima uzdeni rogalj često nosi dva jaka puta, a svako puto po jednu kolabricu.

Oglavi služe za pridržavanje donjeg prednjeg roglja jedra, t. zv. oglavnog roglja prema naprijed, dakle protivno od uzde. Od križnih jedara samo deblena, dakle najniža jedra, imaju oglave, koji su izrađeni sasvim slično uzdama, samo što oni drže jedro više prema pramcu. Oglavi velikog deblenog jedra pričvršćuju se izravno za zatežnjak na ogradi ili obodnici, dok se oglavi prvenjače pričvršćuju na oglavnjaku. Oglav sošnjače je zapravo povezica, kojom je oglavni rogalj sošnog jedra vezan za jarbol nešto iznad palube. Oglav vrške je obično konop pričvršćen kao udvojak za oglavni rogalj, tako da njegova dva kraja tvore zapravo dva oglava. Jedan se prebaci na jednu, a drugi na drugu stranu sošnjače. Pri jedrenju je nategnut uvijek oglav u zavjetrini, dok je onaj u privjetrini popušten i prelazi slobodno preko vanjskog podizača sošnjaka. Oglavi prečki su povezice, kojima su oglavni rogljevi prečaka vezani za vijenac, uškicu ili očnjak na kosniku. Oglavi prečke i prečkice su povezice vršnog i vratnog okova prikosnika. Oglav prečnjače obično je pričvršćen na gornjoj uški glavine, a oglav letnjače za krajnju omču pramčanog deblenog ili unutrašnjeg košnog leta, i to iznad stezalica, kojima je leto pričvršćeno za statvu ili prednji obodni lim broda. Oglav oglavnog jedra je priteg, koji drži čitavo jedro u svom pravom položaju, pa se po njemu jedro tako i zove. Oglav je jak konop, kojim je oglavni rogalj, a s njim i čitavo jedro, prednjim krajem pritegnuto prema palubi, a osim toga i prema jarbolu, oko kojeg se često još omota i pritegne. Oglav latinskog jedra nalazi se na prednjem kraju lantine te se njime pritegne oglavni rogalj prema palubi tako, da čitavo jedro dođe u pravi položaj.

Izvlakači služe za izvlačenje, t. j. za razapinjanje jedara. Izvlakač sošnjače upotrebljava se onda, kad je to jedro pričvršćeno na sošnjak s pomoću klizača i klizne tračnice. Izvlakač je čelo, koje je pričvršćeno za gornji vanjski rogalj sošnjače, teče preko koluta na kraju sošnjaka, preko kolotura kod hajmice sošnjaka, pa se zatim spušta niz jarbol na palubu. Na starijim jedrenjacima izvlakač je vodio od koluta pri vrhu sošnjaka na kolotur u sredini glave debla jarbola, pa se tek odatle spuštao prema palubi. Izvlakač prečke upotrebljava se na malim jedrenjačama i služi za izvlačenje obruča, na kome je pričvršćen oglav (sl. 4, str. 635). Izvlakač uzdenog roglja šturnjače je istovetan s uzdom šturnjače, a naziva se ovim drugim imenom samo zato, da se uzda šturnjače ne zamijeni s uzdom njezina deblenjaka.

Uvlakači služe za uvlačenje i spuštanje jedara. Uvlakač sošnjače vodi od gornjeg vanjskog roglja jedra do kolotura pokraj hajmice, pa odatle niz jarbol do palube. Uvlakači prečki su pričvršćeni za podizne rogljeve prečki, provučeni su kroz nekoliko letnih prstena, teku niz leto do kolotura pri kraju leta, ili na kosniku, a odatle niz kosnik do palube. Uvlakači letnih jedara pričvršćeni su na podiznim rogljevima letnih jedara, prolaze kroz nekoliko letnih prstena, teku niz leto do kolotura pri kraju leta, na jarbolu ili na priponama, a onda odatle do palube. Uvlakač vrške vodi obično od podiznog roglja izravno na palubu. Katkad se glavna ubralja vrške naziva uvlakač uzdenog roglja. Ona vodi od uzdenog roglja najprije nešto nagore, prolazi preko jednog kolotura na vršnim priponama, pa se zatim spušta niz pripone do palube. Modemi jedrenjaci imaju uvlakač i ubralju podiznog roglja spojene u jedno. Takav uvlakač vrške teče od podnožja koša, prolazi kroz kolotur na uzdenom roglju vrške, penje se do kolotura na podiznom roglju, pa se odatle spušta niz jarbol do palube.

RAZAPINJANJE I UBIRANJE JEDARA

Prečke se razapinju na letima. Na letnom porubu ušiveni su mali metalni prsteni, koji klize po letu. Obično su trokutni, obli, potkovičasti ili osobita oblika, koji se mogu otvoriti tako, da se jedro zajedno s prstenima može lako skinuti s leta i spremiti.

Prečkica je razapeta na vršnom ili sljemenom letu. Podizač je pričvršćen na podiznom roglju, teče preko kolotura na jarbolu, obično na sljemenom obruču, pa se odatle spušta na palubu. Uvlakač služi za spuštanje (uvlačenje) prečkice. Pričvršćen je na podiznom roglju prečkice, spušta se niz leto kroz prstene do oglava na kosniku, prolazi kroz provlaku i teče niz kosnik do pramčane palube. Oglav je izrađen kao priteg na vršnom okovu kosnika ili prikosnika, a uzda je dvostruka, pa oba kraja teku od uzdenog roglja; jedan desno, a drugi lijevo, izvan svih leta, spuštaju se na palubu, prolaze kroz palubne provlake i nameću se na kljuni.

Prečka je razapeta na sljemenom ili na prednjem košnom letu. Podizač je pričvršćen na podiznom roglju, vođi do kolotura ispod košića i spušta se do palube. Uvlakač teče obično kao kod prečkice. Oglav je pričvršćen na vratnom okovu kosnika ili na glavinici prikosnika, a uzda je dvostruka kao na prečkici.

Prečnjača je razapeta na vanjskom košnom ili srednjem košnom letu. Podizač ide preko kolotura ispod košića, a uvlakač i uzda su jednaki kao kod prečke. U oluji se prečnjača skine i na njeno mjesto namjesti olujna prečka, koja je niža i izrađena od vrlo jakog platna s trostrukim pojačanjem.

Letnjača je razapeta duž stražnjeg (unutrašnjeg) košnog leta. Podizač vodi preko kolotura ispod košića, uvlakač teče kao kod prečke, oglav je izrađen kao priteg na peti kosnika ili na pramčanoj statvi, odnosno na prednjoj obodnici pramnice, a uzda je dvostruka i ide na desnu i lijevu stranu pramčane palube ili pramnice; može biti i takva, da se na privjetrenoj strani uvijek skine. Letnjača može imati jedan krat. Za oluje se obično skine i na njezino mjesto razapne olujna letnjača, koja je niža i čvršća, a ponekad ima i jedan krat, tako da se može i skratiti.

Križna jedra su razapeta gornjim porubom na križevima i vezana vezicama za priveznike. Oba gornja roglja pritegnuta su prema krajevima križa, tako da gornji porub bude dobro rastegnut. Debljača ima na oba donja roglja po jedan oglav i jednu uzdu. To su obično jake kolabre, kojima je pomični kolotur na roglju jedra, a nepomični kolotur je zaskobljen uz obodnicu na palubi. Oglav prvenjače ponekad se zaskobljuje na oglavnjaku (osobita oblica na obodnici za učvršćenje oglava). Oglavi pritežu jedro prema pramcu, a uzde prema krmi. Pri jedrenju je nategnut oglav u privjetrini i uzda u zavjetrini, a popušteni su oglav u zavjetrini i uzda u privjetrini. Prema tome, na kojoj je strani nategnut oglav, kaže se, da jedrenjak jedri desnim ili lijevim oglavima.

Kad se jedri oštro uzvjetar, moraju se nategnuti i burine (ako ih ima). One idu od vanjskog (prednjeg) ruba jedra do pramca ili kosnika, gdje je pričvršćen nepomični kolotur, a teklac teče niz kosnik do pramčane klinarice. Burine su u zavjetrini uvijek popuštene.

Kad se želi ubrati jedro, povuku se sve glavne i trbušne ubralje do kraja, a zatim se mornari popnu u koš, razmaknu se desno i lijevo na križeve, te ubiru, slažu i motaju jedra tako, da im vanjska površina ostane sasvim glatka. Konačno se jedra oviju i čvrsto vežu. Katkad, osobito u luci za svečanih zgoda, jedra se obuku u omotače od finijeg bijelog platna. Pri vezivanju jedra treba dobro paziti, da budu dobro složena i čvrsto vezana, jer ako se u oluji sama odriješe i napnu, mogu stvoriti veoma opasne balone, koje je veoma teško svladati i ponovo vezati.

Prije razapinjanja jedra se najprije odriješe i odmotaju, zatim se istodobno ispuste iz ruku, da padnu i vise ubrana na ubraljama, a tek na zapovijed: »Razapni!« ispuštaju se ubralje i jedro se pomoću uzda razapinje.

Na modernim jedrenjacima uzde svih križnih jedara, osim debljača, idu od vrha onog križa, koji je ispod jedra, prema sredini križa do dvostrukog kolotura ispod hajmice i konačno na palubu. Pri razapinjanju jedara na pomičnim križevima jedra se odriješe i ispuste, pa se onda dizanjem križa razapnu i s pomoću uzde opruže. Pri ubiranju i motanju najprije se popuste uzde, spusti se križ i zatim jedra ubiru i motaju.

Sošna jedra razapinju se po sošnjaku. Ako su stalno privezana uz sošnjak, vezana su čipkarskim uzlovima. U tom se slučaju ubiru uz sošnjak i uz jarbol, pa su potrebne i sošnjačke i jarbolne ubralje. Ponekad se čitav sošnjak spusti do deblenjaka, a jedro Se smota između deblenjaka i sošnjaka. Prednji je porub tada pričvršćen uz jarbol drvenim obručima ili kliznim prstenima, no u drugom slučaju jarbol mora imati kliznu tračnicu. Ako i sošnjak ima kliznu tračnicu, jedro se izvlači i uvlači po sošnjaku, pa nema sošnjačke ubralje, već samo izvlakač i uvlakač; ubire se jarbolnim ubraljama uz jarbol.

Izvlačni rogalj sošnog jedra pričvršćen je na kraju sošnjaka ili je na sošnjaku kolut izvlakača, kojim se jedro izvuče do kraja. Hajmični rogalj vezan je pritegom uz hajmicu, a oglav je pritegnut uz ušku na hajmici deblenjaka. Uzdeni rogalj drži se uzdom prema krmi i prema dolje, no ako sošnjača ima deblenjak, izvlači se izvlakačem do kraja deblenjaka, ili je stalno privezan uz kraj deblenjaka.

Pri ubiranju mora se popustiti uzda, a uzdeni rogalj se podigne uz jarbol glavnom ubraljom.

Popusti se izvlakač izvlačnog roglja, pa se uvlakačem i ubraljama jedro ubere i smota uz jarbol.

Ako je sošnjača podijeljena srednjakom u dva dijela, gornje se jedro drži na srednjaku uzdom, donje jedro klizi po kliznoj tračnici srednjaka i izvlači se izvlakačem. Stoga srednjak mora imati raku s kolutom za izvlakač, a s donje strane kliznu tračnicu. Gornja i donja sošnjača ima u tom slučaju svaka po dvije dvostruke jarbolne ubralje. Prednost je ovakve podjele sošnjače, da se jedro pri žestoku vjetru ne mora kratiti: dovoljno je ubrati gornju sošnjaču, pa da donja ostane čvrsto razapeta između deblenjaka i srednjaka.

Vrška se razapinje između nastavka i sošnjaka. Podizni rogalj diže se podizačem, koji prolazi kroz kolotur na vršnom vratu nastavka, pa se odatle spušta niz jarbol do palube. Uzdeni se rogalj razapinje uzdom, a uvlači se uvlakačem, koji može imati dva kraka (jedan prema vrhu, a drugi prema košu), ili jedan krak, koji ide prema sredini visine nastavka. Vrška stoga nema posebnih ubralja, jer se ubire uvlakačem. Prednji porub vrške pričvršćen je uz nastavak obično drvenim obručima i to od vrha, pa do visine glavine, dok je vrška ispod toga koso izrezana, tako da prolazi slobodno od koša i spušta se do ispod sošnjaka (sl. 12).

Oglavni rogalj ima obično dva duga oglava, koji teku sve do palube, i to jedan desno, a drugi lijevo od sošnjače. Oglav u privjetrini obično je zategnut, dok je oglav zavjetrine prebačen preko vanjskog podizača sošnjaka i popušten. Kad se preletom mijenjaju oglavi, moraju se promijeniti i oglavi vrške. U tu svrhu služi podizač oglavnog roglja, koji donji rogalj vrške podigne preko vanjskog podizača sošnjaka, da se može prebaciti s jedne strane na drugu. Neke jedrenjače to ne rade, već vršku ostave na istoj strani; to nije umjesno, jer vrška u zavjetrini stvara zračne vrtloge, koji guše sošnjaču.

Način razapinjanja vrške ovisi о opremi jarbola, a osobito о jačini nastavka, о veličini i obliku vrške, pa i о vrsti opute i vrvi. Ako vrška ima svoje dvije oblice, mora se razapinjati u zavjetrini i premještati uvijek, kad se mijenjaju oglavi. Vrška u tom slučaju strši visoko iznad vrha nastavka i izvan kraja sošnjaka.

Letna jedra više se ne upotrebljavaju na jedrenjacima sa križnim jedrima. Razapinjala su se duž leta i uz njih pričvršćivala prstenima. Imala su podizač, kojim su se dizala, uvlakač, kojim su se uvlačila (spuštala), i uzdu. Uvlakač je prolazio kroz prstene slično kao kod prečki. Letna su se jedra mogla ubrati uz leto, pa su ponekad imala i jednu ubralju, ili su se spuštala niz leto i skidala.

Pršna jedra se više ne upotrebljavaju. Posljednji jedrenjaci razapinjali su ih na dva pršnjaka (pršna križa), i to na deblenom i na gornjem košnom križu. Na njima su se razapinjala tri pršna jedra: prškica, prška i pršnjača. Prškica je bila razapeta između sljemenog i gornjeg košnog križa. Prška je bila duga; protezala se od gornjeg košnog do deblenog križa, dakle duž dva križna jedra. Pršnjača je, naprotiv, bila niska, ali veoma široka. Bila je razapeta na donjem pršnjaku i produžena malim kolcem. Na kolcima su bili razapeti gornji porubi prškice i prške, a pršnjača je imala kolce na gornjem i donjem porubu (sl. 13). Donji sljemeni križ imao je samo jedan obruč na kraju križa, u koji se uvlačio kolac; gornji košni i debleni križevi imali su dva obruča, u koje su se uvlačili pršnjaci. Današnji jedrenjaci više nemaju opreme za pršna jedra.

Bermudska jedra su najmodernija vrsta jedara na suvremenim velikim jedrenjacima. Prešla su na velike jedrenjake s jahta. To su veoma visoka i relativno uska trokutna jedra. Prednji im je porub razapet uz jarbol i drži se klizne tračnice, a ostala su dva slobodna, i rasteže ih uzda. Oprema im je veoma jednostavna: imaju samo podizač, uvlakač, oglav i uzdu. Krmeno jedro obično ima deblenjak, kako bi se uzda mogla zategnuti pod povoljnijim kutom.

Bermudska su jedra dobra pri jedrenju uzvjetar i s bočnim vjetrom, ali su nezgodna za jedrenje s vjetrom u krmu. Stoga prvenjača ima obično deblenjak, koji je normalno dignut vertikalno uz jarbol, a spusti se u vodoravan položaj s jedne ili s druge strane samo pri krmenom vjetru, da se uzdeni rogalj može istaknuti što dalje od brodskog boka. Bermudska se jedra dopunjuju visokim letnim jedrima (v. sliku, PE, I, str. 69), koja dostižu razmjerno veliku površinu u omjeru s glavnim jedrima. Gledan s boka, moderni se veliki jedrenjak doima neobično, jer ima od pramca do krme razapeta izmjenično bermudska jedra i letnjače, čiji se porubi međusobno križaju.P. M.

JEDRILJE NA SPORTSKIM JEDRILICAMA

U novije vrijeme na gotovo svim sportskim jedrilicama najčešće se upotrebljavaju bermudska jedra kao glavna i prednja, odnosno stražnja jedra. Odnos visine i širine jedra kreće se oko 3:1, katkad i više. Sošna jedra s vrškom danas se veoma rijetko upotrebljavaju, a ako se primjenjuju, nalaze se uglavnom na starim jedrilicama srednje veličine, iako je početkom stoljeća to bila jedina vrsta jedara. Ta su jedra imala veću površinu od današnjih bermudskih jedara (v. Jahta, sl. 3). Sošna jedra drugačijeg oblika upotrebljavaju se na manjim jedrilicama nekih klasa (jolama). Ta jedra imaju često letve kroz cijelo jedro radi postizanja povoljnijeg profila (sl. 14).

Veoma se često upotrebljavaju jedra osobitih oblika, naročito kod jedrilica sa 2 i više jarbola. U nastojanju da se što više iskoristi jači vjetar na većoj visini, prostor se između jarbola što više ispunjava jedrima. Kod letne snasti su, umjesto bermudskih jedara, postavljene jarbolnjače sa vodilicom i klizačima na stražnjoj strani pramčanog jarbola (sl. 15) i letna jedra (na letu od stražnjeg jarbola prema naprijed). Uzde jarbolnjače idu preko kolotura na stražnjem jarbolu. Slična su jedra kod snasti wishbone. Ona su prvi put primijenjena 1933 na brodu Vamarie, pa se ponekad snast i zove tim imenom. Ovdje jarbolnjača ima dupli deblenjak sastavljen od dvije zakrivljene polovice, koji bolje razapinje jedro. Ova se snast najčešće upotrebljava kod ketcheva (sl. 20), rjeđe kod škunera. Prednosti letne i wishbone snasti jesu: olakšano rukovanje, dizanje, postavljanje i spremanje jedara, budući da ih ima više, pa svako jedro ima manju površinu, a kod jakog vjetra se skidaju jarbolnjače. Time se smanjuje površina jedrilja, a usto se jedrilju snizuje težište.

Jedro sa slobodnim donjim porubom pričvršćuje se na deblenjak samo donjim rogljevima. Nastalo je iz želje da se postigne što bolji profil jedra (sl. 16).

Činjenica, da veće jedrilje stvara veću porivnu silu, često je dovodila do povećavanja površine jedara i prečki, čak i prekomjerno. Stoga se ispunjavao prostor među jarbolima (sl. 17).

Da se postigne veća vučna sila jedra, stala su se na jedrilicama upotrebljavati i kruta jedra. Ona su raznih oblika (najčešće kao krila aviona) i konstrukcija (drveni kostur, presvučen platnom, ukočeno drvo, lagani metal i t. d.); međutim ta jedra ne znače neko osobito poboljšanje.

Prečke su na sportskim jedrilicama brojnije i po obliku različitije nego jedra (sl. 19).

One su nekad bile manje, a sada poneke premašuju i veličinu glavnog jedra.

Obične prečke ponešto prelaze jarbol; za jači su vjetar obično manje; za veoma jaki vjetar upotrebljavaju se posve male prečke. Prečkica ima obično više podignut rogalj uzde. Za lagane vjetrove upotrebljava se cijeli niz velikih prečki raznih oblika. Veoma je česta đenovska prečka (sl. 16), koja se upotrebljava kod jedrenja oštro uzvjetar, a i kod srednjeg vjetra. Zbog toga se kroji ravnije, a diže se obično po donjem letu. Balon je prečka, koja se diže po gornjem letu i stoga je viša, a razlikuje se od đenovske prečke i po tome, što je trbušastija, pa se i upotrebljava kod lakšeg i povoljnijeg vjetra. Za lagani vjetar upotrebljava se i četverokutna prečka, koja je nastala zbog ograničenja duljine donje stranice prečki. Takva prečka ima dvije uzde, iz svakog stražnjeg roglja po jednu. Sličan oblik, samo sa visoko dignutim donjim stražnjim rogljem, češće se nalazi i kod prečkice, koja je ujedno redovito i relativno uska.

Kod povoljnog i krmenog vjetra podižu se među jarbolima razna jedra, koja omogućavaju veće brzine. Uobičajeno je jedro zvano čadavka (sl. 18). To je ustvari jedno letno jedro, koje je pričvršćeno uz leto stražnjeg jarbola na ketchu ili yawlu. Ime je dobilo po tome, što je na jedrenjacima s parnim strojem bilo uvijek crno od čađe iz dimnjaka.

Spinaker je vrsta jedra, koje se podiže pri jedrenju s krmenim vjetrom. Postoje nesimetrični spinakeri, no redovito su simetrični s obzirom na vertikalnu os. Spinakeri su uvijek trbušasti, ali najčešće su veoma izbočeni, kuglasti (sl. 21). Rupe na spinakerima stvaraju pravilnije strujanje vjetra, zbog toga takav spinaker mirnije stoji (sl. 22). Kod jedrenja s krmenim vjetrom na duljim potezima često se upotrebljavaju dva mala spinakera, postavljena simetrično, bez drugih jedara.

Kod sportskih jedrilica sačuvala se i križnjača. Ona se kod krmenog vjetra podiže podizačem prečke, a pričvršćuje se na prednje leto.

Za jedrenje po veoma jakom vjetru i oluji upotrebljava se olujno jedro. Ono se ne pričvršćuje na deblenjak; uzda mu ide iz uzdina roglja. Veza s jarbolom ista je kao i kod glavnog jedra.

Propisi za veličinu jedara na sportskim jedrilicama nastali su prilično rano. Oni računaju trokut jedra (duljina deblenjaka X visina jedra po jarbolu) i isključuju lukove stranica jedra. Rjeđe je propisano mjerenje prave površine jedra i težina platna. Kao površina prečki ponekad se uzima prava površina, no često se računa površina prednjeg trokuta (baza, od jarbola do leta na palubi X visina od palube do leta po jarbolu), i to ne cijela (na pr. 85% stvarne površine). Propisi raznih klasa jedrilica predviđaju točno mjerenje i ograničenje jedara, prečki i spinakera. Veličine (koje se mjere) obično se označuju crnim linijama na jarbolima i deblenjacima; to su ujedno točke, do kojih se jedra mogu postaviti, odnosno rastegnuti.

Jedra se na sportskim jedrilicama izrađuju uglavnom od pamučnog platna. Prije se upotrebljavao lan. Za izradbu jedara uzima se kvalitetan pamuk, najčešće češljani egipatski pamuk (macco). Pamuk dolazi u tvornice u balama, gdje se podvrgava procesu miješanja, skupljanja, dvojenja, egaliziranja, pretpredenja, tankog predenja i končanja. Od tog končanog prediva tka se platno, koje treba da bude vrlo postojano, čvrsto, otporno prema atmosferilijama i sl. Da se dobiju ova svojstva, platno se za jedra sastavlja uglavnom od materijala finije numeracije. Kako kod visokih bermudskih jedara krojke teku okomito na stražnji porub jedra, platno je više opterećeno u smjeru potke. Zbog toga se takva platna izrađuju s većom čvrstoćom u smjeru potke. Srednja i lagana platna rade se s jednakom ili gotovo jednakom čvrstoćom u oba smjera (osnove i potke). Primjer sastava jednog platna: tablica

Numeracija označuje debljinu prediva. To je kod metarske (engleske) numeracije broj klupaka od 1000 m (840 yardi) u 1 kg (1 englesku funtu). Broj u nazivniku označuje, od koliko je niti pređe sastavljen konac osnove ili potke; na pr. 24/4 označuje, da je potka sastavljena od 4 niti numeracije 24.

Jedro je izloženo utjecaju: vlage, sunca, mora, vjetra i sl. Pamučno je platno veoma higroskopno, no voda (vlaga) mu malo škodi. Mnogo mu više škodi sunce; mraz nema gotovo nikakva utjecaja.

Otpor platna zbog njegove hrapavosti (dlačice) nije znatan, jer se neposredno uz platno stvara granični sloj čestica zraka, tako da ne dolazi do neposrednog trenja s platnom. Propusnost platna još manje nego otpor utječe na stepen iskorištenja jedra.

Danas se sve više upotrebljavaju jedra od sintetskih prediva (orlon, perlon, dakron i t. d.). Najviše se udomaćio dakron, koji ima gotovo idealna svojstva za jedra: lagan je, veoma čvrst i potpuno neosjetljiv na utjecaj vlage (vode), što je važno za jedra u regatama.

Vrlo je važan izbor ispravnog platna za jedra. Postoji česta tendencija izbora odviše laganog platna. Jedra na jedrilicama sa površinom jedrilja od 10—100 m² izrađuju se od platna težine 160—400 gr/m², prečke od 120—300 gr/m², a spinakeri od 55—100 gr/m². Osim težine, pri izboru platna za jedrilje mjerodavna su i sva ostala svojstva platna (čvrstoća).

Radionički nacrt jedra izrađuje se prema vrsti jedra i platna. Iza određivanja veličine izbočenja bermudskog jedra od pamučnog platna (1:10,5 — 1:14), treba jedro razviti, t. j. povećati ga na porubnicima za veličinu razlike između profila i spojnice tih dviju točaka. Nakon toga se u nacrtu jedro skrati po visini zbog toga, što se ono upotrebom rastegne oko 2%. Kako se platno močenjem skupi (stisne, skrati), širina (u horizontalnom smjeru) i stranica uz deblenjak uzimaju se u nornalnim uvjetima 3% dulje. Na stražnjem rubu uzima se luk prema vani, koji iznosi oko ¹/_з, a ponekad i više od duljine letvi u jedru. Donji rub kroji se također s dosta velikim lukom na van, da se postigne izbočenje dna jedra uz ravni deblenjak. Taj se oblik (sl. 24) nacrta na podu i po njemu se reže platno. Poslije šivanja pojedinih krojki zajedno, jedro se ponovo stavlja na nacrt na podu gdje se iskroji, izrežu se pojačanja, džepovi za letve i ostalo. Sve se to sašije šivaćim strojem, redovito zig-zag bodom; nakon toga se na jedro prišije porubnik od posebnog kudjeljnog konopa, i to na stranicu uz jarbol i donju stranicu. Kako se obično porubnik isteže oko 3% (ovisi о vrsti konopa), to razliku od 1%, koliko je jedro dulje od porubnika, treba prilikom porubljivanja ušiti u konop, i to pretežno na vrhu. Na porubu deblenjaka treba oko 1% konopa ušiti u jedro, jer se kod močenja konop skrati za oko 4%. Prije porubljivanja prišiju se džepovi za letve, vršna daščica, pojačanje uz rubove, na rogljevima, za krȁtke i t. d. Isto tako se ušiju i očnice, gdje je to potrebno, t. j. ondje, gdje se na rogljevima ili uz donju i prednju stranicu jedro uskobi, te na mjestima za kraćenje.

Pri krojenju sošnog jedra treba najprije odrediti njegov oblik u slučaju, kad se popusti gornji podizač, t. j. odrediti oblik jedra, kad je posve ravno. Taj postupak donosi malo udaljavanje vršnog roglja od jarbola i spuštanje uzdena roglja, jer je i dijagonala jedra (spojnica uzdina i hajmičnog roglja) kod jedra u vjetru izbočena. Nakon takva je popuštanja postupak pri krojenju i izradbi jednak kao i kod bermudskih jedara.

Prečke se kroje na isti način. Dobre prečke moraju biti plosnate; trbušaste su gotovo neupotrebljive. Zbog toga se kod izradbe radioničkog nacrta prečke uzima na prednjoj strani prečke luk prema unutra radi progiba leta pri zatezanju prečkine uzde, i to 1,5—3% duljine stranice. I stražnji se rub uzima s lukom od najmanje 1% prema unutra, samo kod malih prečki je ravan; donji je rub prečke blago zakrivljen prema vani. Postupak je pri krojenju i šivanju kao kod bermudskog jedra. Prečke obično imaju šav po simetrali stražnjeg roglja, a u prednjem porubu imaju uvijek čelično čelo. Prednji se porub prečke kukama karabinkama ili drugim spojnicama pričvršćuje na leto. Spinakeri se najčešće kroje sa šavom po sredini: stranice su ravne, po sredini je skrojen s velikim lukom pri vrhu. Kad se dvije polovine spinakera sašiju zajedno, ovi mu lukovi daju kuglastu formu. Spinakeri se mogu sašiti i od jednoliko suženih krojki platna (sl. 21). U stranicama oni imaju tanko gipko čelično čelo.

Jedra se podižu podizačima, koji su obično samo kod najmanjih jedrilica od konopa, inače su od čeličnog čela, koje se onda posebnim vitlom namata pri dizanju jedra. Podizač može biti i pola od čeličnog čela (gornja polovica), pola od konopa (donji dio, onaj, koji dolazi u ruke kod dizanja). Kod manjih jedrilica podizač — da se ne isteže — često se pričvršćuje na vrh jarbola.

Letve se upotrebljavaju na jedrima gotovo svih sportskih jedrilica, rijetko i na prečkama. Ima ih 3—5. Njima se postiže bolji profil jedra, naročito izravnanje jedra na stražnjem porubu. Duljina im je redovito ograničena, izrađuju se od drva i pričvršćuju u džepovima na stražnjem porubu jedra, otprilike na jednakim razmacima.

Uzde su od pamučnog ili drugog kvalitetnog, posebno pletenog konopa. Kod prečki su jednostavnije nego kod jedra. Spinakeri se namještaju uzdom na slobodnom kraju i praćom na deblenjaku (sl. 23), a podižu se i spuštaju u zavjetrini jedra.

Kao dosta važno pomoćno sredstvo mnogo se primjenjuju mala ručna vitla, koja olakšavaju natezanje uzda prečki i jedara. Ona dopuštaju okretanje samo u jednom smjeru i omogućuju natezanje uzda i kad su jedra puna.

Jedra se izrađuju od novog platna, rijetko od močenog. Močenjem kod jedra nastaje dosta veliko skupljanje. Jedro se upotrebom istegne. Kod sportskih jedrilica kontrolira se »rad« novih jedara. Taj se postupak zove trimovanje jedara, a sastoji se od postepenog kontroliranog i reguliranog istezanja platna i porubnika te drugih zahvata, kojima se novo jedro dovodi do najbolje forme. To traje kroz 20—60 sati jedrenja, prema jačini platna i njegovim drugim svojstvima. Trimovanje se vrši po laganom povoljnom vjetru. Zatim se platno moči; kod toga se ono skupi. Istezanjem jedra nakon močenja završeno je trimovanje (iako se sličan postupak ponavlja poslije svakog močenja).V. Kć.

PRORAČUNAVANJE JEDRILJA

Veličina jedara obično se određuje na temelju iskustava, stečenih na sličnim jedrenjacima iste veličine. Površina jedara mora svakako odgovarati površini W vodene linije. Što je veća površina vodene linije, to mogu biti veća i jedra. Veličina jedara ravna se i prema odnosu dužine broda L prema širini B, t. j. L:B, jer taj odnos može biti različit pri jednakoj površini W vodene linije i jednakoj istisnini.

Površina J jedrilja iznosi po prilici; kod križnjaka i barka 3—4 W, kod goleta 3,5—4 W, kod kutera 3—3,5 W, a kod jahta 5,5 W.

Postupak međutim nije ispravan, ako se površina jedara veže samo za vrijednost W, jer ta vrijednost ne uzima u obzir ni stabilitet oblika, ni stabilitet težina; po tome se i razlikuju perajične od kobiličnih jedrilica.

Da bi jedrenjak (ili jedrilica) kod jedrenja držao što bolje kurs, odnosno da se izbjegnu gubici zbog otklona krmila kod određenog kursa, nužno je dovesti u sklad položaj težišta jedrilja i težišta lateralnog plana. Lateralni plan je projekcija podvodnog dijela broda na uzdužnu simetralnu ravninu. Težište jedrilja treba da bude ispred težišta lateralnog plana za križnjake 0,055 do 0,080 L (sredina 0,0675 L), za golete 0,011 do 0,067 L (sredina 0,039). Tu je L duljina broda. Kod sportskih jedrilica uzima se razmak između težišta 0,09 do 0,16 duljine vodene linije. Ove su vrijednosti dobivene praksom i označuju približnu praktičnu metodu, jer na trup i jedrilje broda u jedrenju djeluju razne sile, a i trup broda kod nagiba postaje nesimetričan, te se i tu javljaju sile, koje ga nastoje skrenuti s kursa.

Svakom se jedru mora posebno izračunati površina i odrediti njegovo težište, te sva jedra što točnije ucrtati u nacrt jedrilja. Ako se zbroje sve površine jedara zajedno, dobije se ukupna površina J brodskog jedrilja.

Pošto je izračunata površina jedrilja, mora se odrediti i težište svakog jedra i čitavog jedrilja ukupno. Da bi se to dobilo, moraju se proračunati momenti sila pojedinih jedara. Pod izrazom moment M razumije se umnožak površine j jedra i udaljenosti d njegova težišta od jedne izabrane osi, dakle M = J × d; iz te formule slijedi, da je d = M / J. Ako brod ima više jedara (sl. 25), onda je ukupni moment čitavog jedrilja jednak zbroju momenata pojedinih jedara.

Prema tome je:

\(\qquad\qquad\displaystyle J=j_1+j_2+j_3\)

\(\qquad\qquad\displaystyle M=m_1+m_2+m_3\)

\(\qquad\qquad\displaystyle M=J\times d=(j_1\times d_1)+(j_2\times d_2)+(j_3\times d_3)\)

\(\qquad\qquad\displaystyle d=\cfrac MJ=\cfrac{(j_1\times d_1)+(j_2\times d_2)+(j_3\times d_3)}{j_1+j_2+j_3}\)

Za preračunavanje jedrilja uzima se kao os okomica YY, koja se može položiti ili kroz početno rebro О ili kroz sredinu (polovicu) vodene linije. U drugom slučaju moraju se sve udaljenosti iza te osi označiti sa —, a sve udaljenosti ispred osi sa + , pa će se i za momente dobiti negativne i pozitivne vrijednosti. Ako se os YY položi kroz težište krmenog jedrilja, moment će tog jedrilja biti jednak nuli, a svi će ostali momenti biti pozitivni. Zbroj svih momenata pojedinih jedara, podijeljen s ukupnom površinom J čitavog jedrilja, daje udaljenost težišta jedrilja od osi YY.

Da bi se izračunala visina težišta jedrilja iznad konstruktivne vodene linije KVL, moraju se pomnožiti površine pojedinih jedara s njihovim odgovarajućim udaljenostima od KVL. Zbroj svih umnožaka daje moment čitava jedrilja u odnosu na KVL. Ako se taj zbroj podijeli s površinom čitava jedrilja, dobit će se visina težišta jedrilja iznad KVL.

Kod uskih i visokih jedara težište je uvijek više (žive jedrenjače) nego kod niskih i širokih jedara (trome jedrenjače).

Primjer proračuna jedrilja za jedrenjak na sl. 25.

Tablica

Površina jedrilja J = 183,7 m²

Težište jedrilja ispred osi YY = 56.7/183.7 = 0,31 m

Razmak težišta jedrilja od lateralnog plana = 0,31 m

Težište jedrilja iznad KVL = 1369,8/183,7 = 7,46 m

P. M.