Krak zanošenja Z je štetan osobito onda, kad se jedrenjak bori protiv vjetra, da se košenjem probije što više u privjetrinu. Zanošenje se smanjuje osobitim oblikom podvodnog dijela broda, oblikom kobilice i različitim perajicama.

Porivni je krak P onaj dio tlačne sile vjetra, koji tjera jedrenjak naprijed. Kako je to jedini korisni dio, mora se oblikom trupa, krojem jedrilja, zatezanjem i praćanjem jedara što više povećati. Porivni krak nije u svim prilikama jednak. On se na istom brodu mijenja s promjenom smjera vjetra, a najveći je, kad brod jedri s krmenim vjetrom, jer tada nema ni plošne komponente, ni kraka zanošenja, već čitava tlačna sila djeluje snagom prividnog vjetra u smjeru uzdužnice broda. Pri krmenom se vjetru smjer prividnog vjetra ne razlikuje od smjera pravog vjetra, ali je jačina prividnog vjetra najmanja: jednaka je razlici jačina pravog vjetra i vjetra vožnje. Kako je brzina broda pri krmenom vjetru obično dosta velika, prividni je vjetar uvijek najslabiji.

Pri određenoj i stalnoj jačini vjetra jedrenjak postiže najveću brzinu, kad jedri s bočnim prividnim vjetrom. Pravi će vjetar u tom slučaju dolaziti dakle u pola boka.Р. M.

Aerodinamika jedra. Iako je jedro veoma stari dio brodske opreme, kasno je podvrgnuto aerodinamičkim ispitivanjima. Kada se početkom ovog stoljeća, usporedo s početkom i razvitkom avijacije, aerodinamika počela jače razvijati, velike brodove na jedra već zamjenjuju brodovi na paru, a jedra su ostala na malim obalnim brodovima i na sportskim jedrilicama. Jedra su ispitivana u želji da se što bolje iskoriste, odnosno da se pronađe njihov najpovoljniji oblik. Pritom su pomogla opća načela aerodinamike, a uzori su bila i krila ptica jedrilica, koje u velikoj mjeri iskorištavaju snagu vjetra pri letu.

Sva se razmatranja broda i jedra u vjetru odnose na prividni vjetar, jer on predstavlja struju zraka u odnosu na jedrilicu. Brzina broda с i brzina vjetra v sačinjavaju prividni vjetar p (sl. 4). Kod većeg vjetra v’ veći je i p’, a ima i drugi, povoljniji smjer. Paralelogram sila pokazuje, da sporija jedrilica ima povoljniji prividni vjetar, t. j. može jedriti s manjim kutom prema vjetru; a isto tako, da je prividan vjetar povoljniji kod veće brzine pravog vjetra. To se događa u većoj visini i kod vjetra na mahove, dok još jedrilica nije povećala brzinu te može, prema tome, dosta prihvaćati.

Profil u strujanju. Kod kretanja kroz zrak na profil djeluje niz sila, koje se predstavljaju rezultantom, ukupnom aerodinamičkom silom. Tu aerodinamičku silu uzrokuju: a) razlika pritisaka ispred profila (povećani pritisak) i iza njega (smanjeni pritisak); b) razlika pritisaka na udubljenoj strani (povećani) i izbočenoj strani (smanjeni); c) trenje čestica о površinu.

Ta se rezultanta rastavlja u dvije komponente: okomitu komponentu (na uzdužnicu profila), koja predstavlja uzgon toga profila, i uzdužnu komponentu (duž profila); ova predstavlja otpor profila, i to: otpor forme (čeoni otpor) i otpor trenja čestica zraka о površinu profila.

Uzgon na profilu je korisna komponenta; to je sila poriva jedra. Strujnice su oko profila (sl. 5) nešto sužene uz njegovu udubljenu stranu, ali su mnogo zbijenije uz izbočenu stranu. Kod prolaza kroz suženi presjek (prostor) struja medija određene brzine struji većom brzinom, da bi i dalje zadržala volumenske odnose. Veća brzina smanjuje pritisak u mediju; obratno, manji pritisak znači ujedno veću brzinu strujanja. To je Bernoulliev zakon, koji se može izraziti i na drugi način: pri stalnom kretanju tekućine ili zraka, zbroj statičkog i dinamičkog pritiska u bilo kojem presjeku jest konstanta. — Prema osnovnom fizikalnom zakonu о održanju energije, energija zračne struje ne može se promijeniti. Isključujući trenje zraka о plohe, uz koje struji, energija zračne struje sastoji se od dva dijela: kinetičke energije, koja dovodi do strujanja (kinetički pritisak) i statičke energije, uzrokovane statičkim pritiskom u struji. Kako je njihov zbroj stalan, to će se u suženom presjeku, gdje je brzina struje veća, smanjiti statički pritisak u njoj. Dakle, suženi tok strujnica na izbočenoj strani profila pokazuje smanjenje pritiska na toj strani. Kod udara strujnica na profil (jedro) pod izvjesnim kutom, na udubljenoj strani stvara se određeni pritisak. Zbroj pritiska na udubljenoj strani i sile zbog smanjenja pritiska na izbočenoj strani (negativni pritisak, usis) jest uzgon.

Različita je veličina pritiska i usisa kod raznih priklonih kutova profila (jedra) prema strujnicama (vjetru). Usis je kod malih kutova 3 do 5 puta veći od pritiska. Ispitivanja u aerodinamičkom tunelu s raznim vrstama jedara i pri raznim priklonim kutovima jedara u struji zraka, eksperimentalno su dala sliku raspodjele pritiska na jedru.

Na bermudskom jedru, postavljenom uzvjetar (6°), pozitivni pritisak kod vjetra brzine od 15 m/sek ima vrijednosti od 0 do 4,5 kg/m² (sl. 6, A). Izobare (linije, koje spajaju točke jednakog pritiska) pokazuju, kako je taj pritisak raspodijeljen. Pritisak i usis, i to njihove veličine i raspodjele na obje strane jedra, otprilike na pola visine, pokazuju raznolikost u raznim točkama (sl. 6, D).

Kod povoljnog vjetra (20°) odnosi pozitivnog pritiska i usisa približuju se po vrijednosti (veličini), ali je veličina usisa veća od pozitivnog pritiska (sl. 6, E), izobare pozitivnog pritiska imaju sličan tok kao i kod jedra uzvjetar (sl. 6, B).

Kod vjetra u krmu izobare imaju drugi oblik, najveći pritisak je na sredini jedra (sl. 6, C). Ujedno je to jedini slučaj, kad je pozitivni pritisak veći od usisa (sl. 6, F).

Usis je, dakle, veći dio sile na jedru. Međutim, njegove su izobare nejednake, nestalne, promjenljiva oblika te ne daju pravi pregled. To vrijedi donekle i kod položaja jedra uzvjetar, iako su tu najstalnije i najtočnije (sl. 6, G). Uglavnom, najveći usis pri jedrenju uzvjetar javlja se uz prednji i donji rub te vrh jedra. Uz stražnji rub stvara se malen negativni pritisak, koji može biti izjednačen ili nadjačan od negativnog pritiska sa strane privjetrine, kod čega nastaje treperenje stražnjeg ruba. Pri povoljnijem vjetru negativni pritisak stvara prelaze od prednjeg ruba prema vrhu i bazi jedra, dok je kod jedrenja nizvjetar dosta ravnomjerno podijeljen; katkad se nešto pojačava prema vrhu i dnu jedra.

Izobare na sošnom jedru dosta se razlikuju od izobara bermudskog jedra. Najkorisnije su izobare kod sošnog jedra pri kutu od 6° (sl. 6, I) kraće, na stražnjem rubu je negativni pritisak u privjetrini jači. Kod povoljnog vjetra (sl. 6, J) izobare su kraće, ali i veće po vrijednosti, do 5 kg/m², dakle korisnije. Isto tako negativni je pritisak na stražnjem rubu manji. Pri krmenom vjetru izobare i veličine pritiska otprilike su slične (sl. 6, K). Izobare negativnog pritiska na strani zavjetrine sošnog jedra pokazuju iste osnovne karakteristike kao i kod bermudskog jedra, t. j. grupiranje jačih negativnih pritisaka uz prednji i donji rub te rub uz sošnjak, naročito pri vrhu (sl. 6, H).

Veličina usisa nije istovetila s njegovim dosegom.

Povećani negativni pritisak (u zavjetrini) nužno prouzrokuje privlačenje zraka s mjesta višeg pritiska (iz privjetrine). Na zategnutom jedru pri jedrenju uzvjetar čestice zraka u privjetrini od ¹/₄ udaljenosti od jarbola struje prema naprijed i oko prednjeg ruba jedra u zavjetrinu, te pritom stvaraju jake vrtloge, pojačane još i jarbolom. Pri kraju deblenjaka čestice struje blago uza nj ; bliže jarbolu kreću se pod sve većim kutom u odnosu na deblenjak, a kod jarbola struje gotovo okomito. Ovo nastaje stoga, što je usis prema jarbolu sve jači, a najveći je neposredno iza jarbola. Na stražnjem rubu čestice izlaze okomito na stražnji rub. Slična je slika i kod prečke, jedino čestice malo zavijaju oko stražnjeg ruba. U zavjetrini jedra tok je strujnica donekle drugačiji. U prednjem dijelu nailazi se na velik zračni vrtlog kod jedra bez prečke. S prečkom on nestaje. Dalje po zavjetrinskoj strani jedra ima nešto malih vrtloga. Na stražnjem rubu ima opet vrtloga, koji se međutim gube, kad se upotrebi prečka. Uz deblenjak i na vrhu nastaje također strujanje iz privjetrine u zavjetrinu.

Ispitivanje četvorokutne plohe u struji zraka pokazalo je, da ukupna njezina aerodinamička sila nije najveća kod kuta od 90^o, već kod kuta od oko 30^o prema struji. Ovo nastaje zbog vrtloga, zapravo zbog onemogućavanja udara povratnih vrtloga i stvaranja spiralnog strujanja. Isto tako je uočeno, da je pritisak zbog iste pojave na duljim stranama četvorokutne plohe veći od pritiska na kraćim stranama, odnosno da visoko postavljena ploha u strujanju stvara veću aerodinamičku silu od plohe postavljene s duljom stranom horizontalno.

Izbočenje jedra je u aerodinamici veoma važna vrijednost. Poznati škuner America postigao je velike uspjehe zbog svojih plosnatijih jedara od tadanjih engleskih jahta, koje su imale odviše izbočena jedra. Kasnijim neuspjesima evropskih jahta bila su uzrokom previše ravna jedra. Uglavnom je zapaženo, da za jak vjetar više odgovaraju ravna jedra, a za lakši izbočena.

Ispitivanje izbočenja izvršio je početkom XX. st. A. G. Eiffel. Od njega potječe dijagram, u koji su unesene vrijednosti eksperimentalnog ispitivanja različito izbočenih ploha. U dijagramu je na apscisi otpor, t. j. horizontalna komponenta, na ordinati uzgon, t. j. vertikalna komponenta aerodinamičke sile. Te vrijednosti za jedan profil kod raznih kutova, unesene u koordinatni sistem, daju krivulju. Krivulje (polare) pokazuju odnose vrijednosti za razna izbočenja, koja dolaze u obzir za primjenu kod jedara (sl. 7).

Razmatranje tih polara pokazuje, da ravno jedro ima malen pritisak te nije povoljno ni za jedan prikloni kut. Ostala tri izbočenja imaju mnogo povoljnije polare. Pri većim kutovima najveći poriv ima izbočina, kad je dubina prema širini 1 : 7. Kod manjih kutova povoljnija je izbočina s odnosom 1 : 13,5, jer ima manji poriv, ali i manji otpor. Ravnija je ploha (1 : 27) nepovoljnija. Proučavanjem polara i iskustvom došlo se do zaključka, da je najpovoljnije jedro s izbočenjem 1 : 13,5.

Ispitivanje položaja najvećeg izbočenja pravilno izbočenog profila pokazalo je, da nema mnogo razlike u oblicima s najvećim izbočenjem na sredini ili na ¹/₃ od prednjeg ili stražnjeg ruba. Lošija su jedino jedra s naglo zavrnutim stražnjim rubom.

Nepovoljna polara za ravnu plohu pokazuje, da deblenjak jedra, koji je obično ravan, može znatno škoditi korisnoj sili na donjem dijelu jedra. Da se to izbjegne, napravljeno je jedro sa slobodnim donjim porubom, učvršćeno samo donjim rogljevima na deblenjak, i takvi deblenjaci, koji dopuštaju ili prisiljavaju jedro da zauzme povoljno izbočenje.

Oblik jedra. Kod bermudskih jedara odnos 3 : 1 duljine prednjeg poruba i poruba uz deblenjak daje, kod manjih priklonih kutova, znatno veću silu nego jedra s manjim odnosima. Odnosi veći od 3 : 1 do 6 : 1 i preko toga postaju postepenije povoljni, i to neznatno, tako da odnos 3 : 1 potpuno zadovoljava.

Polare sošnog jedra i bermudskog jedra normalnog odnosa strana, te odnosa 6 : 1 (sl. 8) s izbočenjem 1 : 13,5 daju sliku usporedbe ovih jedara. Usporedba sošnog i bermudskog jedra pokazuje veliku prednost bermudskih jedara pred sošnim pri jedrenju uzvjetar, jer stvaraju za ¹/₃ veći pritisak. Međutim, kod povoljnog vjetra sošno jedro ima prednost zbog većeg pritiska (oko ¹/₃); osim toga ima manji negativni pritisak na stražnjem rubu. Veličina usisa isto je tako veća, jer se kod njega kod većih priklonih kutova počnu kasnije stvarati vrtlozi u zavjetrini. Pokazalo se, da prednost ipak nije tako velika, kako bi se moglo očekivati prema ovim polarama. Pri jedrenju s vjetrom u krmu oba su jedra gotovo jednaka.

Slični zaključci dadu se izvesti i u odnosu na križna jedra: ona imaju slaba svojstva uzvjetar, dobra nizvjetar.

Kod sošnih jedara, koja su redovito nešto udaljena od jarbola, javlja se kao posljedica razlike pritisaka u privjetrini i zavjetrini jako strujanje iz privjetrine u zavjetrinu kroz razmak između jarbola i jedra. To strujanje može smanjiti pritisak za 15%. Kod bermudskih jedara ovog razmaka nema ili je minimalan, pa jarbol onemogućava ovakvo izjednačivanje, koje je ustvari gubitak. Slična pojava javlja se i na donjem rubu, gdje deblenjak onemogućava struju izjednačivanja. U tom smislu postojali su pokušaji sa horizontalno postavljenim pločama na deblenjaku, ali su zbog nepraktičnosti napušteni.

Hvatište sile. Hvatište porivne sile u jedru različito je za razne kutove i izbočenja. Ako se ove točke kod raznih kutova unesu u dijagram (sl. 9), dobije se slika pomicanja ove točke. Važnost ove točke dolazi do izražaja pri određivanju položaja i oblika jedrilja u odnosu na brod, a radi sprečavanja prihvaćanja ili opadanja jedrilice u jedrenju.

Djelovanje prečke. Saznanje da prečka poboljšava djelovanje jedra veoma je staro. Aerodinamička ispitivanja objasnila su tu pojavu. Dodatna površina s djelovanjem prečke nalazi se i kod ptica (grabilica), a mnogo se primjenjuje i kod avionskih krila.

Bernoulliev zakon daje objašnjenje ove pojave. Strujnice, zgusnute djelovanjem prečke, imaju veću brzinu, odnosno manji pritisak, stvara se dakle veći usis. U usporedbi sa samim jedrom postavljenim u struji (sl. 10, A), jedro s prečkom ima mnogo mirnije strujnice (sl. 10, B), a vrtlozi su se gotovo izgubili. Povratno strujanje iz prvog slučaja prekinuto je strujnicama stvorenim prečkom. Prema tome, jedro uz pomoć prečke razvija veću porivnu snagu. Osim toga, prečka ponovo hvata vjetar, koji pada na prvu četvrtinu jedra i koji teži da prostruji u zavjetrinu. Zbog svega toga prečka razvija nesrazmjerno velik pritisak u odnosu na svoju malu površinu (sl. 11). Djelovanje jedra i prečke je dakle uzajamno.

Ispitivanje samog jedra i jedra s prečkom u zračnom tunelu dalo je predodžbu njihovih vrijednosti. Jedro s prečkom u odnosu na jedro bez nje mnogo je povoljnije, što pokazuje i polarni dijagram za usporedbu ovih jedrilja (sl. 12).

Kod većih brodova, više prečki, pravilno postavljenih, pojačava korisno djelovanje jedrilja.

Prikloni kut jedara. Iz polara dade se zaključiti, da svako jedro (izbočenje) ima drugi prikloni kut kao najpovoljniji položaj prema vjetru. Uzvjetar (kod košenja) gotovo za sva bermudska jedra najpovoljniji je srednji prikloni kut od oko 10° prema prividnom vjetru; tada gornji dio jedra ima priklon od 3°—4°, a deblenjak oko 15° prema prividnom vjetru. Kod bržih jedrilica jedra se mogu više zategnuti nego kod sporijih, jer je kod veće brzine zanos manji. Isto vrijedi i za jači vjetar. Pri povoljnom vjetru treba bermudska jedra zategnuti tako, da zatvaraju kut s prividnim vjetrom od 22° (sl. 8), jer tada imaju najveći poriv. Sošna jedra, međutim, treba kod povoljnog vjetra više zategnuti, jer se najveća sila dobiva kod kuta od 38° (sl. 8). Ista polara navodi na zaključak, da je sa sošnim jedrom bolje jedriti zig-zag u pô krme nego s vjetrom točno u krmu. Kod bermudskih jedara na to ne treba obraćati pažnju.

Križna jedra imaju slična svojstva kao i sošna te se uglavnom mogu primijeniti isti zaključci. Prikloni kut jedra prema prividnom vjetru kod njih je nešto veći — praćaju se pod kutom od 45°.

Prečke treba da budu tako postavljene, da se stvori što bolja struja zraka iza jedra, odnosno između njih. Prečka mora biti ravna, bez velikog izbočenja, i mora imati tako dugačak donji rub, da za izvjesnu duljinu prelazi jarbol. Ona ne smije biti odviše priljubljena uz jedro, jer u tom slučaju struja ne ide paralelno, već pada u jedro. Da se, prema tome, postigne najveće povoljno strujanje, tetiva prečke (pravac kroz prednji i stražnji rub prečke) ne smije biti paralelna s deblenjakom, već mora s njim zatvarati kut od 10°—15°.

Spinakeri, kao jedra, koja povećavaju brzinu jedrilice kod jedrenja s krmenim vjetrom, jedini su kod današnjih sportskih jedrilica izloženi samo vjetru s krme ili u pola krme. Kod njih je, dakle, otpor = pogonska sila, i treba ići za tim, da se vrijednost tog otpora što više poveća.

Aerodinamičko ispitivanje ravne ploče u struji zraka, postavljene okomito na smjer strujanja (sl. 13, A), pokazuje da se pritisak ne rasprostire jednoliko po ploči, mlaz se strujnica dijeli ispred ploče i zaobilazi oko rubova ploče, stvarajući iza nje veliko polje smanjenog pritiska, puno vrtloga.

Izbočena polukružna ploča pokazuje u istoj struji donekle drugu sliku (sl. 13, B). Tu je bolja raspodjela pritiska po površini. Mlaz, koji udara u sredinu izbočene ploče, odbija se, dijeli se lijevo i desno i otklanja se od svog ranijeg smjera; on struji dalje preko rubova više prema van i tek stvaranjem jednog velikog vrtloga nastavlja put u svom prvobitnom smjeru. Veće i šire polje vrtloga osnovna je karakteristika zakrivljene ploče. To se povećanje postiže jako izbočenim spinakerom. Time se potvrđuje činjenica iz prakse, da izbočeniji, t. j. kuglasti spinaker bolje vuče od plosnatog (koji je također mnogo izbočen).

Točno ispitivanje spinakera bez otvora i s otvorima (rupama) u zračnom tunelu utvrdilo je, da otvori smanjuju otpor za oko 4,2%. Takav spinaker ne treperi i ne pleše, mirniji je u vjetru. To je najznatnija prednost spinakera s rupama, za koju treba žrtvovati nešto gubitka otpora, t. j. njegove porivne snage. Objašnjenje toga daju strujnice na takvu spinakeru (sl. 13, C), koje nemaju jakog zavrtanja za rubovima. Usto, utvrđeno je, da takav spinaker, osim toga što veoma mirno stoji, nije u tolikoj mjeri podložan utjecajima drugih jedara i brodova (uskomešani zrak i pun vrtloga). Rupe (4—5) po simetrali primjenjuju se samo kod velikih kuglastih spinakera.

Spinakeru kod priklonog kuta manjeg od 90^o, kao i kod ravne ploče, raste porivna sila. Prema tome, potpuno je opravdano dizanje spinakera i pri vjetru u pola krme, sve dok on stoji i dok ga vjetar puni.

Međusobni utjecaj jedara. Pri jedrenju dolazi do približavanja jedrilica, a time i do međusobnog utjecaja jedara dviju ili više jedrilica. U zavjetrini jedra stvara se jedno polje u obliku stošca, koje je pokriveno jedrom. Ovaj se stožac pokrivanja proteže u smjeru prividnog vjetra. Kod jedrenja uzvjetar, jedrilica, koja jedri po krmi druge jedrilice (sl. 15), nalazi se u nepovoljnom položaju, jer je iza prednje jedrilice veliko polje uskovitlanog zraka. Udaljavanjem od prednje jedrilice vrtlozi su manji, ali uskovitlani zrak doseže otprilike do 50 m iza nje. Zbog strujanja uz jedro prednje jedrilice, vjetar mijenja smjer i struji oštrije prema liniji brazde. Sve ovo — stožac pokrivanja, uskovitlani zrak, skretanje vjetra, pramčani i krmeni valovi te uskovitlano more — toliko djeluju, da stražnja jedrilica nema nikakva izgleda da poboljša svoj položaj. Odnosi se iz osnova mijenjaju pri položaju jedrilica jedne uz drugu. Stožac pokrivanja jedrilice u privjetrini ne zahvaća jedro u zavjetrini. Jedro u zavjetrini mijenja smjer vjetra i baca ga često i neposredno u jedro privjetrine i time razara usis jedra privjetrine. Zbog toga jedrilica zavjetrine ima svakako povoljniji položaj. Međusobni je utjecaj jedara kod krmenog vjetra drugačiji. Ispitivanjem u tunelu ustanovilo se, da se štetne posljedice pokrivanja osjećaju praktički na udaljenosti od 3—4 visine jedra, no kod toga se postiže i povećanje usisa u onom jedru, koje pokriva i do 15%. Kod više jedara odnosi se mijenjaju prilično nepravilno.V. Kć.

Najpovoljniji položaj jedra važan je faktor pri jedrenju, jer se jedro mora izložiti vjetru, tako da najkorisnije goni brod. Pritom se moraju imati na umu dvije komponente pogonske sile vjetra: porivna, koja goni brod naprijed, i poprečna, koja ga zanosi poprijeko. Mora se dakle proučiti, koliko treba zategnuti ili praćati jedra, da stvore najveću uzdužnu komponentu (poriv) uz što manje zanošenje.

Najbolji se položaj jedra može odrediti empirički ispitivanjem komponenata poriva i zanosa ; dobiveni se rezultati prikazuju običnim ili polarnim dijagramom.

U pomorstvu se češće upotrebljava polarni dijagram (sl. 16). Pravac OP predočuje uzdužnicu broda, a dužina JL jedro, praćano pod kutom μ prema prividnom vjetru. Krivulja OFH je polarni dijagram djelovanja jedra. Porivna komponenta OU je projekcija sile ukupnog tlaka vjetra OF na brodsku uzdužnicu OP, a komponenta zanosa je veličina UF.

Ako se mijenja položaj jedra (kut μ) različitim praćanjem, porivna sila OU i komponenta zanošenja UF naglo će se mijenjati. Ako se jedro praća paralelno sa smjerom prividnog vjetra (ОН), sila je teoretski jednaka nuli, jer točka F pada u O, a u nju padaju i točke U i H. To znači, da pri tom položaju jedra nema ni poriva ni zanošenja.

Kad bi se jedro moglo praćati u uzdužni smjer OP, sila bi porasla na vrijednost OS, jer bi točka F došla u točku S. Kako bi i točka U pala u O, porivna bi komponenta bila jednaka nuli, a komponenta zanošenja izjednačila bi se s ukupnim tlakom OS.

Iz dijagrama se može pronaći, kako treba praćati jedro prema prividnom vjetru smjera OH, da se dobije najveća porivna komponenta. Dijagram pokazuje, da će to biti onda, kad projekcija OU dostigne najveću vrijednost, a to je u trenutku, kad točka F dođe na tangentu UF, t. j. u tjeme krivulje. Jedro je tada okrenuto pod kutom μ, po prilici u sredinu između prividnog vjetra i brodske uzdužnice, ali uvijek nešto bliže vjetru nego uzdužnici. Kako pravi vjetar puše uvijek više prema krmi od prividnog vjetra, najpovoljniji je položaj jedra u sredini između pravog vjetra i brodske uzdužnice.

Polarni dijagram, dakle, pokazuje, da se jedra ne smiju pretjerano oštro praćati ili prejako zategnuti (kako to običavaju neiskusni jedriličari), jer nije cilj, da se brod što više nagne ili da se poveća zanošenje, nego da se dostigne najveća brzina. Jedra treba uvijek položiti u sredinu između brodske uzdužnice i smjera pravog vjetra.

Ravnoteža jedara. Kad je križno jedro praćano na jednu ili na drugu stranu koso uzvjetar, hvatište se tlačne sile premješta prema vjetru. Kako se križno jedro okreće oko osi, koja prolazi sredinom križa i težištem jedra, vjetar će jedro okrenuti u okomit položaj. Križno je jedro, prema tome, u ravnoteži onda, kad leži okomito na smjer vjetra, jer se samo u tom slučaju hvatište sile vjetra nalazi u osi okretanja jedra.

Sošna i bermudska jedra okreću se oko prednjeg porubnika ili jarbola, pa se stoga ispuštena, bez uzda, ne će položiti poprijeko, nego u smjeru vjetra u zavjetrinu iza jarbola.

Ta je svojstva poprečnih i uzdužnih jedara korisno poznavati Ako prejak udar vjetra, opasan za sigurnost broda, iznenadi jedrenjak s poprečnim jedriljem, a zapovjednik nemajući vremena za bilo koji drugi manevar, okrene brod nizvjetar, u položaj ravnoteže poprečnog jedrilja, on će zajedriti s vjetrom u krmu i trup će mu se izravnati. Tim se manevrom smanjuje i jačina prividnog vjetra i izbjegava opasnost. Ipak je to veoma spor manevar, jer brod teško otpada od vjetra; zato se u staro doba ponekad događalo, da se brod polegao i nije se mogao drugačije izravnati nego sječom débala i obaranjem jarbola.

Jedrenjak s uzdužnim jedriljem pri tako opasnu udaru vjetra skrenut će hitro uzvjetar, u položaj ravnoteže uzdužnog jedrilja. Jedra će zalepršati iza jarbola i leta, rasteretit će se, brod će se izravnati i opasnost će se tako izbjeći na najbrži način, jer brod hitro prihvaća uzvjetar.

U tome je i glavna manevarska razlika između križnih i uzdužnih jedrenjaka; u opasnosti se mora s križnim jedrima otpasti, s uzdužnim jedrima prihvatiti! Pri sumnjivu i nepouzdanu vremenu ne smije se zbog toga jedriti miješanim križnim i sošnim jedriljem.

Djelovanje jedara na brod. Pri proučavanju djelovanja jedara obično se pretpostavlja, da se čitavo jedrilje sastoji od tri tipična jedra: prečke na pramcu, križnog jedra u sredini i sošnog jedra na krmi. Obično se uzima i najnepovoljniji smjer vjetra u pola pramca.

Komponente pogonske sile vjetra, koje su okomite na križno i sošno jedro obično su vodoravne (pravci II i III, sl. 17) i rastavljaju se dalje u uzdužne porivne krakove (4 i 6) i poprečne krakove zanošenja (5 i 7). Hvatište С sile vjetra na sošnom jedru nalazi se malo u privjetrini od težišta jedra, ali prema brodskom trupu pada na zavjetrenu stranu broda, jer je čitavo sošno jedro u zavjetrini jarbola. Stoga projekcija točke С na ravninu KVL pada u zavjetrinu od brodske uzdužnice.

I hvatište В sile vjetra na križnom jedru nalazi se nešto u privjetrini od težišta jedra, ali kako je ta strana jedra u privjetrini, projekcija točke В pada s privjetrene strane uzdužnice.

Okomiti krak sile vjetra na prečku, koja je koso na letu, ima kosi smjer odozdo nagore (I). Taj se krak rastavlja u tri komponente: porivnu (1), zanosnu (2) i podiznu (3).

Proučavanjem djelovanja svake od tih komponenata dolazi se do zaključka: krak 1 goni brod naprijed, 2 stvara otpadanje pramca od vjetra i zanošenje, 3 podiže pramac uvis, 4 goni brod naprijed i tiska pramac u vodu te stvara neznatno otpadanje pramca od vjetra, 5 stvara zanošenje, 6 goni brod naprijed i tiska pramac u vodu, a 7 stvara prihvaćanje broda s pramcem uvjetar i zanošenje.

Pri ovom se proučavanju zanemario nagib broda, koji se kod jedrenjaka mora uzimati u obzir, jer, osim otpora od zanošenja, koji stvara sklonost prihvaćanju, nastaje ista sklonost zbog premještanja težišta jedrilja u zavjetrinu, kada projekcija jedrilja pada čak i izvan vodene linije. Vjetar će potiskivati nagnuto jedrilje naprijed i time pramac zakretati protiv vjetra; brod prihvaća.

Na jedrenjačama sa sošnim jedrima težište se jedra premješta van broda i onda, kad se popušta uzda, t. j. pri jedrenju s vjetrom u krmu. Sošno jedro tada zakreće pramac prema vjetru, i brod prihvaća. Prihvaćanje može biti toliko jako, da se spočetka — dok još jedrenjak nema dovoljnu brzinu — ne može krmilom zadržati brod u kursu. U tom slučaju jedra se razapinju »na zečje uši«, t. j. pramčano jedro na jednu, a krmeno na drugu stranu; to je korisno, jer krmeno jedro ne oduzima vjetar pramčanom jedru.

Manevriranje jedrenjakom. Jedrenjak ne može jedriti ravno protiv vjetra, već samo za određeni kut desno ili lijevo. Najoštrije uz-vjetar mogu jedriti sportske jedrilice s visokim bermudskim jedriljem, i to do 30° desno ili lijevo od smjera vjetra. Najmanje uzvjetar jedre jedrenjaci s križnim jedrima, jer se sa zategnutim burinama drže 6 zraka (67,5^o) od smjera vjetra.

Košenje. Ako jedrenjak mora ploviti protiv vjetra, mora kositi desno i lijevo i jedrit će oštrije uzvjetar. Ne će, dakle, ploviti najkraćim putem, već košenjem zig-zag u više letova. Na kraju svakog leta jedrenjak mora okrenuti, t. j. izvršiti prelet. Tim manevrom jedrenjak pri jedrenju mijenja oglave, t. j. okrene toliko, da zahvati vjetar sa suprotne strane. Pri košenju, jedrenjaku na svakom letu puše vjetar izmjenično s druge strane. Ako na pr. (sl. 19) u prvom letu (1) jedri lijevim oglavima, u drugom će letu (2) jedriti desnima, u trećem letu (3) ponovo lijevima i t. d.

Ako je cilj jedrenja točno u privjetrini polazne točke, jedrenjak će kositi simetričnim, jednako dugim letovima. Ali ako je cilj koso u privjetrini, jedrit će nesimetrično dugim (povoljnim) i kratkim letovima (sl. 20).

Preleti. Jedrenjak može izvršiti prelet na dva načina: preletom uzvjetar (letanjem), ili preletom nizvjetar (kruženjem).

Pri letanju (preletu uzvjetar, sl. 21) jedrenjakom se prihvaća sve oštrije uzvjetar i pritom se sve jače zatežu (položaj 1) oglavi. Kad brod okrene pramcem točno prema vjetru, mijenjaju se oglavi krmenog jedrilja, a pramčano je jedrilje zagušeno, da vjetar pomogne otpadanju pramca (2). Kad se krmeno jedrilje nadme i počne tjerati brod naprijed, promijene se i oglavi prednjeg jedrilja i zajedri brodom u novom smjeru novim oglavima (3).

Pri kruženju (preletu nizvjetar) jedrenjak otpada pramcem od vjetra i mijenja oglave spuštajući se nizvjetar. Ako je jedrio uzvjetar, počet će otpadati u trenutku, kad započne kruženje, (položaj i sl. 22). Kad otpadne do smjera bočnog vjetra(2), krmeno će se jedrilje praćati unakrst, da ne oteščava okretanje krme prema vjetru, a pramčano će jedrilje ostati oštro praćano na istu stranu, da tlak vjetra pospješi otpadanje pramca. Kad jedrenjak skrene toliko, da već jedri s krmenim vjetrom, praćat će se sva jedra unakrst. Time će se povećati brzina broda i pojačati djelovanje krmila (3). Od tog položaja brodom se naglo prihvaća, sve dok se ne zaplovi u drugom letu opet uzvjetar, ali suprotnim oglavima (4).

Otplovljenje sa sidrišta. Usidreni brod redovito leži okrenut s pramcem protiv vjetra. Čim sidro popusti (otkvači se od dna), brod se mora okrenuti prema onom boku, na koju se stranu želi otploviti.

Prije nego što popusti sidro, treba razapeti košnjače i prečku, jer su to jedra, kojima se najlakše manevrira. Mogu se razapeti i sljemenjače, ali debljače se ostavljaju uvijek smotane, jer najviše smetaju.

Pramcem će se obično otpasti od vjetra na bok suprotan sidru, ali u slučaju potrebe može se okrenuti i na stranu sidra.

Ako je na pr. brod s križnim jedrima usidren desnim sidrom i želi otploviti ulijevo (sl. 23, a), prednje će se košnjače praćati nadesno, a krmene nalijevo. Prečka će se zategnuti desnom uzdom, da se zaguši u lice s desne strane. Sidreni će se lanac uvitlavati, dok sidro ne dode stubokom pod pramac, a iščupat će se iz dna tek, kad brod u laženju zaošija pramcem ulijevo. Sidro će se naglo podići sa dna, i brod će pod silom vjetra zaploviti krmom i otpadati od vjetra. Krmilo se mora okrenuti desno, jer jedrenjak nazaduje. Kad brod dovoljno otpadne od vjetra, tako da se nadme i krmeno jedro, prebacit će se prečka i prednje jedrilje i zajedriti u željenom kursu.

Jedrenjakom s uzdužnim jedriljem manevrira se na sličan način (sl. 23, b). Prečka i prednja sošnjača zategnu se desnim uzdama, a krmena sošnjača lijevim uzdama, tako da sva jedra budu zagušena vjetrom s lica. Sva jedra potiskuju brod krmom, prečka i prečnjača skreću usto pramac ulijevo, a krmena sošnjača krmu udesno. Krmilo se mora okrenuti desno, jer brod plovi krmom. Kad jedrenjak dovoljno otpadne od vjetra, tako da krmeno jedrilje zahvati vjetar s trbuha, prebaci se prečka i prečnjača i zajedri se s desnim oglavima u željenom kursu.

Na isti se način otplovljava i s plutače, ali prije nego se razapnu košnjače, mora se s broda provući udvojak konopa kroz kariku plutače s one strane, koja je suprotna strani otplovljenja. Pošto se provuče udvojak, odskobi se i skine lanac s plutače, a zatim razapnu jedra. Udvojak se odriješi s plutače tek onda, kad brod u laženju zaošija na željenu stranu.

Otplovljenje s plutače bez nazadovanja. Taj se manevar upotrebljava, kad u zavjetrini iza plutače nema dovoljno slobodna mjesta (sl. 4). Kroz kariku plutače povuče se — sa suprotne strane otplovljenja — jedan udvojak konopa s pramca, a drugi s krme. Odskobi se lanac na plutači i razapne prednja košnjača, praćana sasvim desno, a krmena košnjača sasvim lijevo. Prednji se udvojak popušta, kad jedrenjak u laženju zaošija na stranu otplovljenja, a odriješi se, kad brod dovoljno i sigurno otpadne na željenu stranu. Krmeni se udvojak odriješi, kad se krmenoj košnjači nadme trbuh. Tada se prebaci i pramčana košnjača i brod otplovi s veoma malo zanošenja.

Doplovljenje na sidrište. Ako jedrenjak jedri s bočnim vjetrom ili uzvjetar (sl. 25), kurs se usmjeri na točku, koja je za 4—5 brodskih dužina nizvjetar od mjesta, gdje se želi oboriti sidro. Navrijeme se pritegne krmena košnjača u sredinu te uberu debljače i gornja jedra, tako da brod na prvu točku dođe oštro uzvjetar sa samim košnjačama. Skrenut će se naglo prema vjetru i ploviti sa zaletom do mjesta, gdje će se oboriti sidro u privjetrini. Čim se obori sidro, praćaju se košnjače unakrst, da zagušena jedra zaustave zalet; a čim se brod zaustavi, uberu se sva jedra, da brod ne dobije prevelik zalet krmom. Brod će nazadovati golim križevima i spružiti lanac.

Ako zbog pogrešne procjene daljine i brzine brod s prevelikim zaletom prijeđe mjesto, gdje je trebalo oboriti sidro, praćaju se svi križevi unakrst i okrene brodom ravno protiv vjetra. Pričeka se, dok brod, nazadujući, ponovo dođe na željeno mjesto i sidro se obori uz krmeni zalet, koji, naravno, ne smije biti prevelik; stoga treba navrijeme ubrati sva jedra.

Ako jedrenjak plovi nizvjetar ili s vjetrom u krmu, kurs se usmjeri za veličinu kruga okreta na jednu ili na drugu stranu od točke sidrenja i navrijeme okrene prema vjetru, tako da dođe u položaj kao jedrenjak, koji je jedrio uzvjetar i dalje manevrira na isti način.

Dolazak na sidrište po oluji. Manevar dolaska na sidrište za vrijeme oluje zahtijeva velik oprez u reguliranju brzine jedrenjaka. Mora se navrijeme — dosta daleko od mjesta predviđena za sidrenje — ubrati sva jedra, osim krmene sošnjače i prečke, te jedriti s bočnim vjetrom u privjetrini sidrišta sve dok plovljenjem naprijed i zanošenjem jedrenjak ne dođe na sidrište (sl. 26). Tu treba brzo ubrati prečke, s pritegnutom uzdom krmene sošnjače okrenuti što oštrije prema vjetru i oboriti najprije sidro u privjetrini, a zatim sidro u zavjetrini. Zatim treba ubrati sošnjaču i postepeno popuštati oba lanca, da podjednako drže brod protiv vjetra i valova.

Sidrenje sa dva sidra u rasponu. Manevar se obično vrši s bočnim vjetrom; sidra se obaraju na tolikom razmaku i u takvu smjeru, da brod konačno leži na oba sidra u rasponu od 90°—120°. Ako brod jedri sa čitavim jedriljem (sl. 27), uberu se sva jedra, osim košnjača i šturnjače, i jedri uz bočni vjetar umjerenom brzinom. Pri krmenom vjetru treba okrenuti i doći bočnim vjetrom. Na određenom mjestu obori se sidro u privjetrini, ispušta se lanac, i to dvostruka dužina od one, koja ostaje izvan ždrijela. Kad brod stigne na mjesto, gdje treba oboriti drugo sidro, okrene se oštro protiv vjetra i uberu sva jedra. Popuštanjem drugog lanca i uvitlavanjem prvoga izjednači se ispust obaju lanaca, i brod ostane usidren sa dva sidra u pravilnom rasponu.

Doplovljenje na plutaču. Brod mora prići plutači protiv vjetra. Stoga ako jedri s krmenim vjetrom, moraju se navrijeme ubrati sva jedra, osim košnjača i šturnjače; jedreći sa smanjenom brzinom, okrene se dovoljno daleko od plutače i priđe njoj oštro uzvjetar (sl. 28). Najvažnije je u tom slučaju, da se brod zaustavi kraj plutače. Stoga se blizu nje okrene ravno prema vjetru, a jedra se praćaju unakrst, da se zaguše u lice i zaustave zalet broda. Čamcem se mora iznijeti privremeni konop na plutaču i odmah ubrati jedra, da se brod ne zaleti krmom. Privremeni se konop mora što prije zamijeniti lancem, čelom ili jačim konopom.

Suskretanje je manevar, u kojem se jedrenjak s razapetim jedrima zadržava da ne plovi naprijed. Pri suskretanju jedrilje se jednog jarbola praća u trbuh, da tjera brod naprijed, a jedrilje drugog jarbola u lice, da ga potiskuje krmom. S tako suprotno praćanim jedriljem jedrenjak gotovo ne plovi ni naprijed ni natrag, već ga vjetar zanosi poprijeko u položaj pramca oko 7 zraka od vjetra.

Budući da je teško uravnotežiti jedrilje da jedna jedra ne djeluju jače od drugih, brod, uz veliko zanošenje, uvijek malo plovi naprijed ili natrag i prihvaća ili otpada (što se mora ispravljati krmilom). Jedrenjak će se uz jako zanošenje poslije stanovitog vremena konačno gibati čas naprijed i prihvaćati, čas natrag i otpadati; tako će oscilirati u ograničenom prostoru.

Jedrenjakom se suskreće, kad se želi neko vrijeme zaustaviti radi čekanja, spuštanja ili dizanja čamca, spasavanja čovjeka, koji je pao u more, pripremanja sidra, mjerenja dubine, prihvaćanja teglja za tegljenje, signalizacije i t. d.

Jedrenjak može suskrenuti na više načina. Obično se uberu gornja i deblena jedra, koja smetaju pri manevriranju, a suskreće se ili košnjačama ili sljemenjačama. Različite načine suskretanja prikazuje slika.

Manevar »čovjek u vodi«. Na poklik: »Čovjek u vodi!« mora se odmah baciti u more pojas za spasavanje ili posebnu splav, za koju će se utopljenik prihvatiti i održati na površini, ali pojas služi i kao oznaka mjesta, gdje se nalazi slabo vidljiva utopljenikova glava. Noću se baci u more osvijetljen plovak.

Manevar jedrenjaka u tom slučaju ovisi о mnogim okolnostima, ali najviše о smjeru vjetra. Ipak je glavni cilj: što prije zaustaviti brod, suskrenuti i spustiti čamac, koji će poći po utopljenika.

Ako brod jedri s bočnim vjetrom ili uzvjetar (sl. 30), skrenut će odmah prema vjetru i ubrati prečke i sva jedra osim košnjača.

Čim se počne zaustavljati, spusti se u zavjetrini čamac, koji će odveslati po utopljenika. Jedrenjak, međutim, suskrene košnjače, tako da polako plovi krmom i da ga zanošenje odnese nizvjetar, kako bi čamac mogao lakše doveslati natrag. Kad se digne čamac, sve se košnjače praćaju u trbuh, razapnu se prečke i ostala jedra i brod proslijedi put u dotadašnjem kursu.

Ako brod jedri s vjetrom u krmu (sl. 31), na uzvik: »Čovjek u vodi!« naglo će prihvatiti, ubrati prečke, da smanji pramčano jedrilje, i brzo skrenuti uzvjetar. Na povoljnom položaju, t. j. kad prihvati 6 zraka od vjetra, suskrenut će košnjačama i sljemenjačama, dok pusti čamac, koji će odveslati daleko protiv vjetra po utopljenika. Jedrenjak će, međutim, praćati sva jedra u trbuh i malo otpasti od vjetra, da dobije dovoljno brzine i zaleta; izvršit će prelet uzvjetar i zajedriti ususret čamcu. Kad se približi čamcu, ponovo će suskrenuti, sve dok se čamac ne digne iz vode, a zatim će otpadanjem nizvjetar okrenuti u svoj kurs i nastaviti put s krmenim vjetrom.

Jedrenje pri žestoku vjetru i oluji zahtijeva osobite mjere opreza. Neprekidno se mora pregledavati jarbolje, oputa i vrv, popravljati oštećenja i dotjerivati opažene manjkavosti. Kad se vjetar pojačava, moraju se ubirati sva visoka jedra, a ostala kratiti. Umjesto običnih namještaju se olujna jedra. Jedrilje se ubire i krati određenim redom: 1. ubiru se nadvrhovnjače, prečkica, vrška i letkice; 2. ubiru se vrhovnjače i letke; 3. ubiru se sljemenjače; 4. krate se gornje košnjače i sošnjača, ubiru se prečka i glavna debljača; 5. ubiru se gornje košnjače, sošnjače i sva letna jedra, osim pramčane letnjače; krati se prvenjača; 6. ubire se prvenjača i namješta olujna sošnjača. Jedrenjak, dakle, konačno jedri samo s donjim košnjačama, letnjačom i olujnom sošnjačom.

Ako prijeti dugotrajna oluja, moraju se otvoriti hajmice i spustiti nadvršni i vršni križevi. Skinu se sasvim s opute, polože na palubu i vežu. Ako se očekuje vjetar orkanske snage, moraju se spustiti i sljemeni križevi i svi nastavci; oni se polože na palubu i vežu.

Zavlačenje. Kad brodu zbog žestine oluje i unatoč smanjenom i skraćenom jedrilju prijeti opasnost od teških oštećenja, ako nastavi put istim kursom, zapovjedniku preostaju samo dva manevra: zavlačenje ili bježanje nizvjetar.

Zavlačenje znači izdržavanje oluje na otvorenoj pučini s tako okrenutim brodom, da vjetar dolazi nešto ispred bočnog smjera. S najmanje jedrilja, brod čeka, dok popusti vjetar. U takvu položaju brod gotovo ne plovi naprijed, ali ga vjetar i veliki valovi snažno zanose u bočnom smjeru. Pri zavlačenju nastoji se u privjetrini stvoriti što prostranija prirodna zapreka, koja će bar donekle štititi brod od bijesa valova. Zbog velikog zanošenja s privjetrene strane broda, stvaraju se duboki vrtlozi od mora, koje prolazi ispod kobilice i izvire na površinu u privjetrini. Živi se valovi vjetra lome na rubu vrtloga, zaobljuju se i do broda dopiru manje opasnim oblikom. Kad ne bi bilo zaštitnog sloja tih vrtloga, valovi bi udarali s punom žestinom u bok i brzo razbili brodski trup.

Vrtlozi najviše štite brod, kad se prostiru bočno ili nešto malo prema krmi od bočnog smjera. Zbog toga treba manevrirati tako, da vjetar zanosi brod točno nizvjetar. Koja će se jedra razapeti, ovisi о bijesu oluje i о pomorskim svojstvima broda. Obično se zavlači donjim košnjačama i olujnom letnjačom. Ako je oluja umjerena, razapinje se još koje jedro (na pr. skraćena prvenjača i skraćena sošnjača), no ako je oluja dostigla vrhunac, zavlači se »suhim jarboljem« bez ijednog jedra. Na kratkim brodovima ipak se razapinje olujna šturnjača, ako je moguće, barem dok je vjetar ne odnese, tako da se trup broda malo okrene prema vjetru, kako bi se valovi dočekivali nešto ispred boka.

Zapovjednici jedrenjaka pomagali su se ponekad i zavlačnim sidrom od dvije ukrštene grede i preko njih razapete debele jedrenine (sl. 33), koje su ispuštali u more u privjetrini sa sredine boka. Njime su ispravljali loš položaj broda: otpadajno zavlačenje, kad se brod pretjerano ljulja, ili još nepovoljnije prihvaćajno zavlačenje, kad jedrenjak žestoko posrće i izlaže valovima čas privjetreni dio pramca, čas bok. Malim premještanjem zavlačnog sidra duž boka u privjetrini može se ispraviti položaj zavlačenja.

Jedrenjak bježi nizvjetar, kad je smjer olujnog vjetra povoljan prema ruti, kojom brod plovi, ili ako je pri zavlačenju pretrpio tolike štete, da više ne može zavlačiti na mjestu. U drugom slučaju: iz položaja zavlačenja treba otpasti nizvjetar, a to je prilično opasan manevar. Da jedrenjak što sigurnije i brže otpadne, razapne se na pramcu jedno skraćeno jedro: skraćena prvenjača ili letnjača, ili olujna prečka, iako će ih vjerojatno vjetar odnijeti poslije nekoliko trenutaka.

Kad se brod okrene i zahvati vjetar s krme, razapne se letnjača, koja podiže pramac, da ne uronjava u doline valova, a zatim donja košnjača i skraćena prvenjača. I s tako malom površinom jedrilja brod će — zbog žestoka vjetra — ploviti s brzinom od 7—10 čv; to je dovoljno, jer je pogrešno bježati nizvjetar s velikom brzinom. Pri takvu jedrenju mora se najopreznije krmilariti, da brod ne zaošija na jednu ili na drugu stranu, kako se ne bi neočekivano okrenuo u bočni položaj prema valovima. Kad val dostigne krmu, treba ga dočekati s krmilom u sredini. Brod se mnogo ljulja i duboko posrće. Zbog svih ovih teškoća bježanje nizvjetar je veoma opasan smjer jedrenja.

Bolje je i sigurnije spustiti s pramca veliko zavlačno sidro, držati se pomoću njega s pramcem protiv vjetra i čekati dok popusti bijes oluje. Ovako se postupa i onda, kad se iz meteoroloških razloga ne smije bježati nizvjetar, da brod ne upadne u centar orkana. Pri zavlačenju se najčešće upotrebljava uljenje mora, koje bar donekle zaobljuje valove.P. M.