JAPAN, 24°25' — 45°3o'N i 123°—146'E, otočna država, koja se pruža od jugo-jugozapada prema sjevero-sjeveroistoku (oko 1900 km) pred istočnom, pacifičkom obalom Azije. Otočni niz sastoji se od dva luka; glavni, sjeverni luk tvore četiri velika otoka (Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu) i velik broj manjih otočića, a južni luk otoci Ryukyu, koji se sastoje pretežno od malih otočića. Japanski arhipelag obuhvaća 1042 manja i veća otoka, a to ukupno iznosi 368.474 km² sa 83,199.637 st. ili 226 na km² (1950).

Naziv J. kineskog je podrijetla (Jih-pen-kuo, skraćeno Jihpen zemlja izlazećeg sunca). Naziv se spominje u drugoj polovici VII. st. pa je potisnuo ranije domaće nazive. Ovaj je naziv u Kini čuo i Marko Polo, pa ga je u formi Cipangu učinio popularnim u Evropi.

Upoznavanje. Zapadni svijet dobiva о Japanu neposredna obavještenja vrlo kasno, iako se već u III. st., a osobito u VII.— XII. st. održavaju vrlo tijesne veze s Kinom. Sam je J. od XIII. st. dalje održavao žive pomorske i trgovačke veze s obalama Istočno-kineskog i Južnokineskog mora.

Tek 1543 Portugalac Fernám Mendes Pinto pristaje u Japanu i donosi prve neposredne vijesti u Evropu. Slijede ga isusovački misionari (1549), španjolski i holandski pomorci i trgovci. Unutrašnje japanske prilike, bezobzirnost evropskih kolonizatora i socijalno-političke posljedice širenja kršćanstva dovode u Japanu do oštre reakcije. Progone se kršćanski misionari, zabranjuje se kršćanstvo i dopušta samo ograničen pristup holandskim trgovcima (1605). God. 1624 dolazi do potpunog zatvaranja Japana i zabrane putovanja u inozemstvo. Preko holandske ispostave na umjetnom otoku Deshimi u luci Nagasaki održavaju se neznatne i gotovo simbolične veze (jedan brod godišnje).

Nakon uspješnog američkog ultimatuma (1854), kojem su se pridružile i evropske kolonijalne sile, otvaraju se luke Japana. God. 1868 dolazi do unutrašnje političko-socijalne revolucije; nova »prosvijećena« vlada uvodi J. u svjetska zbivanja dotad nepoznatom brzinom.

Položaj. J. nije samo otočna već i oceanska država; zbog toga je bio teško pristupačan i neosvojiv sa susjednog kopna u doba historijske kontinentske ere. Neshvaćanje ove stvarnosti platili su Kublaj-kanovi Mongoli sa dva (1274 i 1281) poraza i teškim gubicima. Evropska pomorska tehnika otvorila je oceansku i svjetsku eru, koja odgovara položaju Japana. Nakon svladavanja izolacionističkog konzervativizma, J. je brzo prisvojio naprednu tehniku, koja mu je omogućila da širi svoj utjecaj na veliki susjedni kontinent i ostali svijet. Otočni položaj u najprostranijem oceanu i susjedstvo najvećeg kontinenta s njegovim najvrednijim dijelovima bitni su elementi za ocjenu položaja i osobina Japana.

Reljef, sastav i građa. Nestabilan granični položaj između glavne kopnene mase i najveće oceanske depresije na Zemlji dolazi do izražaja u reljefu i građi otokâ. Pred pučinskom stranom otočja nalaze se velike oceanske brazde; brazda Tuscarora dopire pred sjeveroistočnom obalom do 9435 m dubine. Ova se brazda nastavlja prema jugu na pučinskoj strani podmorskog grebena, na kojem se nalazi otočje Bonin (brazda Ramapo 10.554 m dubine) i na pučinskoj strani otočja Ryukyu (7481 m).

Pored ovih velikih dubina naglo se diže vrlo reljefno otočje, na kojem tek 25% prostora ima nagib manji od 15%, a ravnice čine tek 18% teritorija. Visoka gorja dopiru gotovo do 4000 m (Fuji 3778, Ontake 3063 i dr.), a to znači, da se na malom razmaku (između oceanskih dubina i vrhova japanskog gorja) nalaze goleme visinske razlike (preko 14 km). Sama gorja su dubokim dolinama i ulegnućima izdvojena u masive, među kojima se ističu svježi vulkanski čunjevi.

J. je najizrazitiji dio »cirkumpacifičkog vatrenog kruga«. Izlomljenost japanskog teritorija i lake veze s unutrašnjim dijelovima Zemlje odražavaju se u 54 aktivna i 165 ugašenih vulkana. Trećina japanskog teritorija pokrivena je vulkanskim materijalom. Vulkanska je aktivnost velikih razmjera i vrlo raznolika. Eksplozija vulkana Bandai (1888) pretvorila je odjednom u prah 1 km³ zemljišta. U kalderi vulkana Aso na Kyushu živi preko 70.000 st. (1940). Vulkan Asamayama, sjeverozapadno od Тоkуа, nanosi velike štete okolici čestom aktivnošću i snagom eksplozija. Lava japanskih vulkana pretežno je kisela pa zbog toga nema većeg značenja za plodnost tla. Vulkansku aktivnost prati i veliko mnoštvo termalnih vrela (mjesto Beppu, sjeverni Kyushu, ima oko 1300 termalnih vrela).

Jaki potresi imaju često katastrofalne posljedice za Japan. U posljednjih 1000 godina bilo je 227 katastrofalnih potresa. U mjestu Gifu (srednji Honshu) osjeti se godišnje prosječno 500 potresa. Razmjeri potresa mogu se ocijeniti na ova dva primjera: 1891 bilo je na srednjem Honshu duž pukotine duge 120 km do 6 m okomitog pomjeranja zemljišta. Samo u jednom srušenom hramu ostalo je 400 mrtvih. God. 1923 stradali su Yokohama i Tokyo od potresa, kojemu je centar bio u dubokom (2000 m) zaljevu Sagami. Zbog podmorskih urušavanja riba je ginula i na 1000 m dubine. Dijelovi su se obale izdigli za 7,20 m, a onda se spustili 2 m ispod razine mora. Poginulo je 100.000 ljudi, a strašan požar progutao je 450.000 kuća.

U toj aktivnosti Zemljine kore ne sudjeluju samo otoci nego i oceanske dubine. Nagla gibanja dna, podmorske erupcije i velika klizanja na strmim padinama oceanskih rovova izazivaju pomjeranje golemih masa vode. Iznenadni i veliki valovi, tsunami, teška su i specifična nedaća obalskih pacifičkih naselja. God. 1703 iznenadni i 30 m visoki tsunami prelio se preko obalskih naselja i uzrokovao 100.000 ljudskih žrtava, a 1896 takav je val izazvao 27.000 žrtava. Očito je, da je japansko otočje mlado i još nestabilizirano područje. To dokazuje i pružanje otoka u obliku konveksnih lukova prema pučini, pred kojima su paralelni i duboki oceanski rovovi.

Smjer boninskog luka sukobljava se u srednjem dijelu Honshua s pružanjem glavnih japanskih otoka. Na tom sutoku došlo je do snažnih lomova, pa je nastao rov u meridijanskom smjeru, duž kojega su poredani veliki vulkani.

Geološka mladost dolazi do izražaja i u sastavu zemljišta. Pored recentnih vulkanskih tvorevina prevladavaju kvartarne i tercijarne naslage, a na jugu ima i paleozojskih slojeva (Shikoku, Kyushu i dr.), ali je sve intenzivno poremećeno i dislocirano.

Obala. Velik broj mladih abrazijskih terasa dokazuje recentna pomicanja obalske linije i nestabilnost kopna. Glacio-eustatička gibanja morske razine osobito su značajna za Japan. Pri 100 m nižoj razini mora, u vrijeme posljednje glacijacije, J. je bio mnogo prostraniji kopneni luk povezan sa susjednim kontinentom, bez Unutrašnjeg mora; Japansko more bilo je izolirano jezero. Ove su veze bile značajne za prvo naseljivanje Japana.

Današnji položaj obalske linije vrlo je mlad; to se ogleda u raščlanjenosti obale. Pleistocene rijeke mnogo su jače razarale visoka i strma japanska gorja i u donjim dijelovima taložile grube naplavine šljunka. Nakon mladih izdizanja morske razine, rijeke su stvorile aluvijalne ravnice, koje su glavno poljodjelsko tlo Japana.

Postglacijalnim izdizanjem morske razine, koje je i čovjek doživljavao, odvojeno je japansko otočje od kontinenta, nastali su plitki dijelovi mora, pa je tako došlo do današnjih odnosa. Tada su nastali plitko (ne prelazi dubinu od 50 m) Unutrašnje more (Seto Naikai) i prostrani plićaci, važni za ribarstvo Japana. Ovim najmlađim promjenama stvorila se današnja karakteristična razvedenost japanskog kopna (13,5 km² na 1 km obalne linije, u Velikoj Britaniji dolazi 20 km² na 1 km obalne linije). Japansko kopno i more duboko se međusobno prožimaju, a to je element važan za život i sudbinu Japanaca.

Klima. Položaj između najprostranijeg oceana i najveće kontinentske mase određuje klimu Japana. Zimi se istočnosibirski kraj jako rashladi, pa se nad njim stvara područje visokog zračnog tlaka (anticiklona). Naprotiv, more je relativno mnogo toplije i nad pučinom Tihog oceana tlak je znatno manji. Oceanska ciklona privlači mase hladnog i suhog kontinentskog uzduha. Zimski kontinentski monsun dopire do otočja preko toplijeg Japanskog mora, gdje upije mnogo vlage i udara na planinske strane zapadnog Japana. Zračne se mase izdižu i ohlađuju, pa se vodena para kondenzira na planinskim pristrancima; na sjevernom Honshu-u pretežno u obliku snijega. Snježni pokrov prelazi i dva metra, ometa promet i utječe na gradnju kuća, i to na nižim geografskim širinama od Lisabona i Napulja.

Nasuprot, ljeti se kontinentski, osobito pustinjski krajevi jače zagriju i nad njima se stvara ciklona. Visok tlak zraka suptropskih širina pojačava strujanje svježih oceanskih zračnih masa. Iz oceanske anticiklone struji svjež i vlažan uzduh prema jugoistoku i sjeverozapadu preko japanskih otoka; ljetni monsun, osobito na jugoistočnim padinama izlučuje velike količine oborina (maksimum u rujnu). Monsuni, dakle, određuju dva izrazito različita godišnja doba s kritičnim prelaznim vremenima. Ali zbog otočnog položaja oba monsuna donose Japanu oborine.

S monsunom kao glavnim faktorom kombiniraju se i drugi klimatski utjecaji. Uz japanske obale protječu dvije morske struje. Kuro-shio (tamne vode) donosi sa jugozapada tople vode. Ona teče duž južnih obala, pa malim ogrankom ulazi u Japansko more, dok glavni krak skreće u širini Тоkyа prema pučini, t. j. prema sjeveroistoku. Ova struja osigurava relativno jednolične i visoke temperature južnog primorja. Sa sjevera, duž oceanskih obala Hokkaida i sjevernog Honshua, pritječe hladna struja Oya-shio, pojačana hladnim vodama Ohotskog mora. Njenu utjecaju treba pripisati niske zimske (u siječnju ispod —4⁰ na obali, a u unutrašnjosti —10°) i svježe ljetne temperature Hokkaida sa čestim obalnim maglama; ljeti se ovo maglovito područje proširuje i na sjeveroistočne obale Honshua. Zbog ovih magla Hokkaido ima u srpnju ispod 40%, a u siječnju ispod 60% trajanja insolacije. Na sjeverozapadnoj obali Honshua, zbog oblaka, koje donosi zimski monsun, procent trajanja insolacije pada zimi čak i ispod 20% (prema 40—50% na istočnoj i 50—65% na južnoj obali).

Specifičan, povremen, ali značajan klimatski element su tajfuni. Pojavljuju se najčešće ujesen, a uvjetovani su još nedovoljno poznatim procesima, koji prate izmjenu ljetnog i zimskog monsuna. Tajfuni zahvaćaju južne obale i kreću se od jugozapada prema sjeveroistoku, a ponekad prijeđu i u Japansko more. Posljedice tajfuna mogu biti katastrofalne. Od tajfuna je 1934 poginulo 2700 ljudi, 15.000 bilo je ranjeno, 39.000 kuća je srušeno, 49.000 oštećeno, 14.000 plovila potopljeno i 3200 tvornica oštećeno. Vjetar je imao brzinu od 162 km/h, a na mahove i 324 km/h.

Prema tome u klimi dolazi do izražaja čvorišni položaj Japana, a otud i znatne razlike među pojedinim njegovim dijelovima. Hokkaido na sjeveru ima svježa ljeta i hladne zime; more se uz sjevernu obalu zaleđu je. Nasuprot tome Kyushu, glavni dio Shikokua i dijelovi južnog Honshua kao i Ryukyu imaju blagu i dosta jednoličnu suptropsku klimu. Razlike između ovih suprotnih dijelova osobito su izrazite zimi. Termički je gradijent u meridijanskom smjeru 1,44^o, t. j.·veći nego u kontinentskim dijelovima USA (1,38^o); ljeti ova vrijednost padne na 0,35^o. Dok južni Kyushu i Shikoku primaju preko 2000 mm oborina, sjeverni Hokkaido prima ispod 750 mm godišnje.

Isto su tako izrazite razlike između oceanske Sanjo (u prisoju) i kontinentske Sanin (u osoju) strane otočja. Ova posljednja prima veće količine oborina (Fukui 2448, Tokyo 1476 mm), ali ima znatno manje insolacije (poluotok Noto tek 20%, a Tokyo 50% mogućeg trajanja). Usto dolaze posljedice vrlo dinamičnog i složenog reljefa. Dok uz obalu uspijevaju palme i bambusi, vrh Fuji ima stalan snježni pokrivač.

Vode. Ljetni i zimski monsuni donose na otočje velike količine vlage, što pridonosi gustoj mreži vodenih tokova. Zbog velike raščlanjenosti reljefa i malog prostranstva kopna nisu se razvili duži tokovi; najdulji je Shinano (368 km) na srednjem Honshu-u, s porječjem od 12.216 km², a drugi je po veličini Ishikari na Hokkaidu. Prevladavaju kratki tokovi velikog pada sa vrlo promjenljivim vodostajem. U periodu kiša tokovi se razlijevaju, teško ih je premostiti, a u sušnom vremenu su neznatni.

Gibanjem dijelova kore i eksplozijama vulkana nastala su zatvorena udubljenja, koja ispunjavaju jezera. Najveće je jezero Biwa na srednjem Honshu-u, a od vulkanskih su poznata jezera oko vrha Fuji.

Biljni pokrov i tlo. Po svom sastavu, biljni pokrov Japana tvori botaničku specifičnost. Zbog povoljnih klimatskih uvjeta i veze s kopnom nagomilalo se u toku pleistocene glacijacije veliko florističko bogatstvo (168 vrsta stabala prema 85 u Evropi) u japanskoj vegetaciji. Kyushu, Shikoku i južni dijelovi Honshua obrasli su bujnom suptropskom vegetacijom s krupnim vrstama, lijanama i drugim biljkama, koje rastu u sjeni stabala. Tu su različite vrste zimzelenog hrasta, bora, voštano stablo, kamforovo drvo i dr. Bambus izraste i do 20 m visoko. Ova vegetacija na krajnjem jugu dopire do 1200 m visine, a prema sjeveru se uz obalu širi do 38°N.

Na krajnjem jugu iznad 1200 m raste listopadna i miješana šuma (japanski čempres, cedar, jela, jasen, kesten, topola, hrast i dr.); ta šuma na sjeveru duž zapadnih obala Hokkaida dopire do 45^o. Vegetacija četinjača raste na Fujiu između 1800—2700 m visine pa se prema sjeveru postepeno spušta i određuje izgled sjeveroistočnog Hokkaida. Najviši su planinski dijelovi bez šumske vegetacije, tako da se pogledu s mora na gorja srednjeg Honshua pruža rijetka i raznolika slika od bujne suptropske vegetacije duž obale do planinske pustoši i ledene kape oko vrhova.

Šume pokrivaju 54% površine Japana; u Evropi ga u tome dostižu samo skandinavske zemlje. Gigantska stabla kriptomerija oko hramova srednjeg Honshua imaju često opseg i do 20 m. Pažljivim čuvanjem šume, praktičnom primjenom suvremenih tekovina šumarske nauke i uspješnim pošumljivanjem goleti Japanci su među prvim narodima svijeta.

U suptropskom jugu prevladavaju obojena, crvenkasta i djelomično vulkanska tla. Na jugoistočnom Honshu-u nalaze se smeđa tla, u kojima su organski ostaci dobro zastupljeni. Pri ušćima rijeka i u obalnim nizinama prevladavaju močvarna tla. U vrlo vlažnoj i svježoj klimi sjeverozapadnog Honshua zastupana su pretežno podzolasta tla male plodnosti. Vulkanski pepeo, najviše zastupljen na južnom dijelu otoka Kyushu i Shikoku i na jugoistočnom Hokkaidu, nema poljodjelskog značenja, jer je uglavnom kiseo. Prirodne osobine japanskog tla relativno su nepovoljne, a povećana produktivnost je rezultat društvenih napora (selekcija sjemena, umjetno gnojivo, poljoprivredni strojevi).

Stanovništvo. God. 1950 živjelo je u Japanu 83,199.637 st. ili 226 st. na 1 km². Ako se pretpostavi, da je prosječan porast na godinu 1,000.000, onda se taj broj već povećao (1956) na 88.000.000 st. ili 239 st. na 1 km².

Ovako .velik broj rezultat je najnovijeg razvoja Japana. Prema podacima popisa, koji su vršeni između 1726 i 1846, J. je imao 26—27 mil. st., bez posluge i onih, koji su bili izvan kasta, ili okruglo oko 30 mil., a to znači, da je u tom periodu stanovništvo stagniralo. J. je u modernu eru (od 1868) ušao približno sa 30 mil. st., pa je do 1900 porastao na 44,825.597 st. God. 1920 imao je oko 56,000.000, a 1940 oko 73,000.000 st. Gubitke u toku II. svjetskog rata kompenzirao je prisilan povratak japanske emigracije (oko 2 mil.).

Glavni je uzrok naglom porastu stanovništva smanjena smrtnost, osobito kod djece. Smrtnost je još 1920 iznosila 25,6‰; 1941 pala je na 15,4‰, a 1950 čak na 1o,9‰, a to odgovara iznosu smrtnosti u naprednim državama sjeverozapadne Evrope. Zbog socialnoekonomskih promjena broj rođenih opada (з6,5‰ 1920, 29,9‰ 1941, 34,3‰ 1947 i 26,5‰ 1951). Rezultat je ovih odnosa, da se prirodni priraštaj stalno povećava i već se približava vrijednosti od 20‰. Demografski proračuni predviđaju, da će stanovništvo Japana skoro dostići oko 100 mil. Prosjek priraštaja aktivnog stanovništva (15—60 godina) za period od 1920—30 iznosio je 520.000, a u periodu 1950—55 čak 1,030.000.J. Rć.

Japanci. Danas postoje dva izrazitija rasna tipa Japanaca: tip okajama (blizak korejskom), visok, dugoljaste lubanje, s izbočenom bradom, proširen u srednjem i zapadnom Japanu, te tip išikava, niska rasta, kratke lubanje, s ravnom bradom, nastava srednje područje sjevernog Japana. Nisu bez značenja ni s juga pridošli malajski utjecaji. Od naročitog je značenja i useljavanje Kineza V.—XVII. st. (kad se J. izolira od stranog svijeta). Mnogo je važniji od rasnog kulturni utjecaj Kineza: pismom, budizmom (552 god.), obilnim umjetničkim poticajima, arhitekturom i dr. U isto vrijeme vrši se dosta značajno useljavanje Korejaca. Domovi većine Japanaca lako su građeni (bambus, drvo, paravani u unutrašnjosti) sa malo niskoga namještaja, sa mnogo asura, vrlo zračni. Društveni odnosi počivaju na strogoj patrijarhatskoj organizaciji. Smatra se, da sve japanske porodice potječu od božice sunca Amaterasu, te s carem (koji je izravni njezin potomak, ustoličen u posebnom hramu naročitom tajanstvenom ceremonijom) na čelu sačinjavaju jedinstvenu narodnu porodicu. Položaj žene u porodici je cijenjen (premda još ima dosta ostataka tradicije legalnog konkubinata). Zadržale su se i mnoge stare socijalno-religiozne ustanove: momačke i djevojačke družbe, obredne družbe, svetkovine prve menstruacije, posvete šamanki i sl. Uneseni budizam (na pr. golem kip Budhe u mjestu Kamakura) oblikovao se ili u posebnih šest sekta ili se stopio sa starim pučkim kultovima šintoizma. U XIX. st. šintoizam se obnavlja pročišćen kao državna religija i sastoji se u izrazitom kultu pređa (kami—kojima se iskazuju počasti pri kućnim oltarićima svake obitelji) i prirode. Međutim se šintoizam zadržao čitavo vrijeme kao specifično japanska pučka religija. Čarobnjaštvo (šamanizam) je razvijeno, a vrše ga samo žene i ima ih više klasa. Zazivaju duhove i duše pokojnika, bave se gatanjem, istjerivanjem demona, negromancijom i sl. Na području umjetnosti i visoko razvijena umjetnog obrta zapažaju se naročito utjecaji iz Kine i Koreje, ali su oni izrazito japanizirani s posebnim stilskim osobinama (drvorez, napose u bambusu; različiti metalni radovi, osobito u bronci; obradba prešane papirne mase; razna pletiva, osobito asura; radovi istočnoazijskim lakom), sve u osobitom stilu linija, boja i figuralnih i ornamentalnih kompozicija. I druge su grane umjetnosti visoko i osebujno razvijene: literatura, napose dramska umjetnost (kazalište, Rabuki s maskama od papirne mase), muzička umjetnost. Poseban način usvajanja stranih kulturnih dobara omogućio je Japancima da su sva preuzeta kulturna dobra, počevši od kinesko-korejskih do evropsko-američkih, umjeli ne samo oponašati, već i prilagoditi svojoj duhovnoj strukturi, a da pritom nisu izgubili vezu sa svojim tradicijama.

Kao otočani Japanci su bili upućeni na more, u prvom redu na ribolov. Uglavnom primorskim Japancima za brodarenje služe džunke, ali ostalo je i primitivnijih pomagala (čunovi od debala, čamci od platica i splavi). Uglavnom je brodarenje bilo ograničeno na obalnu plovidbu i dijelom na Žuto more. Ni prvi dolazak Evropljana (1542) nije izmijenio prilike. Kada su 1640 zatvorene i luke i zemlja pred strancima, gotovo je potpuno zaustavljen svaki razvoj brodarstva. Tek 1854 počinje nagao procvat brodarstva, i japanski je narod pokazao neobičnu okretnost u svladavanju složene pomorske tehnike. Međutim, za lokalni saobraćaj još se i sada služe džunkama.M. K. N.

Japansko je stanovništvo neravnomjerno raspoređeno. Bez Hokkaida (78.560 km² i 4,295.567 st. [1950]), prosječna se gustoća povećava na 284 st. na 1 km²; brdoviti krajevi Japana, a to je 60% teritorija, imaju gustoću ispod 60 st. na 1 km², a neki sjeverozapadni krajevi Honshua i manje od 20 st. na 1 km². Na drugoj strani, najplodniji nizinski krajevi imaju i preko 2000 st. na i km².

Preko polovice stanovništva živi u gradovima iznad 10.000 st. (prema 10—15% prosječno u Aziji). Prirast, odnosno udvostručenje japanskog stanovništva za posljednjih 70 godina otpada na gradske stanovnike. Dok je 1920 god. 16 gradova imalo povrh 100.000 st., porastao je ovaj broj do 1950 na 64 grada.

Gospodarstvo. Do 1868 J. je agrarno-zanatlijska država, pod krutim feudalnim sistemom i sa strogom diferencijacijom kasta. Kao i u ostalim monsunskim zemljama obrađena je zemlja glavno bogatstvo, koje je bilo podijeljeno među velikim laičkim (knezovi daimi, vojno plemstvo samuraji i dr.) ili crkvenim posjednicima. Pred ultimatumom USA i drugih evropskih kolonijalnih sila, car 1868 formalno ukida kaste i feudalizam. Ova »revolucija« nije naišla na unutrašnji otpor, jer je novi okvir zapravo odlično pogodovao ranijim socijalnim odnosima.

Poljodjelstvo je osnovna gospodarska grana, iako je udio poljoprivrednog stanovništva pao od ²/₃ u 1900 na ¹/₃ u 1950. Obrađuje se oko 6 mil. hektara ili 16% japanskog teritorija, a to znači, da je s prinosom od 1 km² obrađena zemljišta moralo živjeti 1950 god. 1386 Japanaca. Za ovim visokim brojem mnogo zaostaju poznate prenaseljene zemlje (Velika Britanija 945, Java 539 i dr.). Na obrađenom prostoru radi oko 36 mil. poljoprivrednog stanovništva ili 600 na i km². Poljoprivredna gustoća na plodnim nizinama prelazi i 2000 st. na 1 km². Prosječna poljoprivredna gustoća nije se uglavnom od revolucije povećala, osim privremeno poslije Drugog svjetskog rata, kad su seljačke porodice morale prisilno primiti određen broj nezaposlenog gradskog stanovništva. Japanski grad mora da proguta i zaposli prirast stanovništva.

I poslije revolucije 1868 glavni dio plodnog zemljišta ostao je vlasništvo velikih posjednika, a i sam je car bio jedan od najmoćnijih latifundista. Seljak je obrađivao zemlju za dio ploda, pored toga bio je obvezan, da održava putove, gradi i popravlja mostove. Glavna mu je dobit poslije revolucije bila odlična državna agronomska pomoć u selekciji sjemena, uputama za poboljšanje obradbe, u javnim radovima oko usavršivanja i širenja natapanja i u uvođenju i propagiranju novih i rentabilnijih kultura. Propagira se i uvođenje dviju žetvi, gdje to dopušta klima, ili dvojnih kultura, ukoliko im odgovara kvaliteta tla. Dvije žetve dolaze u obzir samo južno od 38 paralele, ali i u tom pojasu 700.000 ha najplodnije zemlje zimi je poplavljeno. Samo se na jugu otoka Shikoku dobivaju dvije žetve riže, a u ostalim dijelovima smjenjuju se riža i ozima žita (pšenica, ječam i dr.). Siju se i međuusjevi, tako da istovremeno rastu dvije kulture. Uzevši u obzir dvije žetve, topografska se obrađena površina povećava od 6 mil. ha na 8 mil. ha žetvene površine. Polovica se obrađene površine natapa. Iako se u novije doba obrađena površina nije mnogo povećala, prinos je ovim mjerama znatno povećan, tako da sada J. sam podmiruje 85% svojih nacionalnih potreba u prehrani (gotovo dvostruki broj stanovnika prema 1868).

Od 5 mil. posjednika (1939) polovica je imala posjed manji od 50 a, prosječno 25 a, a to je iznosilo desetinu obrađene zemlje. Ti posjednici nisu mogli živjeti od prinosa sa svog posjeda. Oko 1.200.000 posjednika (40%) imalo je posjed od 0,5 do 1 ha, što je ukupno iznosilo 900.000 ha. Oko 100.000 posjednika imalo je posjed od 1 do 5 ha ili 35% obrađene zemlje, a oko 160.000 posjednika imalo je posjed iznad 5 ha ili približno 40% obrađene površine, koju su davali u zakup. Iako veoma marljiv i skroman, poljodjelac je bio pritisnut obavezama i prezadužen (1911 poljodjelci su bili zaduženi prosječno sa 135, a 1937 već sa 1000 yena).

Zemlja se obrađuje pretežno ljudskom radnom snagom ili se ore kravama i konjima. Zbog usitnjenog posjeda i nekih vrsta kultura ne mogu se primijeniti moderna agrotehnička sredstva. Prosječno 3 osobe rade na 1 ha obrađenog tla, a ima krajeva, gdje i 4 osobe obrađuju 1 ha. Japanski poljodjelac, zbog intenzivnog obrađivanja i vrsta kultura, ima mnogo posla na maloj površini, a glavne poslove (sijanje riže i slično) radi udruženo cijelo selo.

Američke okupacione vlasti propisale su mjere, po kojima su se trebale izvršiti znatne promjene u japanskom poljodjelstvu. Zakon о agrarnoj reformi predviđao je, da država otkupi sva imanja odsutnih posjednika, posjede preko 1 ha, koje vlasnik sam ne obrađuje i dio posjeda iznad 3 ha (Hokkaido 12 ha). Otkupljene zemlje trebalo je dati na dugoročnu otplatu obrađivačima. Zbog japanskog konzervativizma i otpora privilegiranih ovaj je zakon đonio samo djelomične rezultate. Prema najnovijim podacima udio zemlje obrađivane u zakupu pao je od 60% na 30%, a postotak kmetova među poljodjelcima od 30% na 5%. Veliki je posjed vješto i uporno očuvao vrijedna rižišta, a postoji i tendencija povratka na staro.

U južnom primorju srednjeg Honshua nalaze se najveće ravnice i najplodniji dijelovi Japana. Kvanto (Istočna zemlja) ili nizina Тоkуа najveće je kompaktno agrarno područje Japana (13.000 km² sa 16,800.000 st. ili 21% cjelokupnog japanskog stanovništva, odnosno 1292 st. na 1 km² 1950; otad se ovaj broj znatno povećao). Dvije trećine nizine Kvanto obrađeno je, a od toga 42% natapano. Tu se dobiva ¹/₇ nacionalne žetve riže i svile. Naročito je razvijeno povrtljarstvo, radi snabdijevanja preko 100 gradskih naselja, među kojima i golemi Tokyo.

Gotovo iste osobine ima i historijski važan kraj Kinki na istočnoj strani Unutrašnjeg mora. U njemu su manje i veoma plodne nizine Yamato oko Nare (historijsko žarište Japana), Yamashiro oko Kyota i obalna nizina Setsu oko Osake. Nobi, nizina oko Nagoye, zaostaje samo dimenzijama i historijskom ulogom. U tim nizinama najveća je gustoća stanovništva, tu su najveći gradovi, najgušća mreža prometnih putova, najveći poljoprivredni prinos i dr. I ostale se nizine poljoprivredno iskorišćuju prema veličini i plodnosti, a to ovisi о geografskom položaju i osobinama.

Japanci su narod nizine; ove su u najvećoj mjeri iskorišćene i najgušće naseljene. Ustaljeno je mišljenje, da gorski pristranci preko 15% nagiba (t. j. 74% državnog teritorija) ne dolaze u obzir za obrađivanje. Planinski predjeli uopće su slabo naseljeni. Pod ovakvim uvjetima nema mnogo mogućnosti širenja obradivog tla osim na Hokkaidu. God. 1877—1939 povećana je obradiva površina za 35%, a istovremeno je stanovništvo poraslo za 55%, do 1950 za 60%, a do 1955 za 63%. Čak je u periodu 1920—40 zabilježen i malen pad obrađene površine, zbog prepuštanja terena za potrebe vojske, industrije i dr., iako su Japanci poznati kao dobri čuvari produktivnog prostora.

Planovi i proračuni u toku američke okupacije pokazali su, da se najviše novog obradivog prostora može dobiti na Hokkaidu, koji ne privlači japanskog poljodjelca vrtlara. Uspjeh ovih napora relativno je skroman. Japanski poljodjelac voli nizinu, koju obrađuje rijetkim marom te uz pomoć odlične državne agronomske službe postiže bogate prinose, a pritom glavnu pažnju posvećuje riži, koja je osnova prehrane mnogobrojnog stanovništva.

Riža se gaji na 3 mil. ha ili na polovici obrađene površine i iznosi 57,3% vrijednosti svih agrarnih prinosa. Posjed se cijeni prema udjelu rižišta, a država ocjenjuje prehrambene mogućnosti prema prinosu riže. Učinjeni su golemi napori, da bi se usavršilo gajenje riže i pronašle otpornije i rentabilnije vrste. Natapana rižišta nije bilo moguće znatnije povećati (1877 iznosila su 2,500.000 ha, a 1939 god. 3,000.000 ha, računajući na jugu obje žetve), ali je prosječan prinos povećan sa 2100 kg na 3500 kg po hektaru, t. j. ukupna je količina žetve udvostručena. Riža se gaji i na sjevernom Hokkaidu, gdje je samo 90 dana bez mraza.

Pored riže, japanski poljodjelac nastoji da s obradive zemlje i drugim kulturama izvuče što veću korist pa proizvodnju prilagođuje tržišnim uvjetima, često bez obzira na napore. Razvoj golemog američkog tržišta pogodovao je svilarstvu, koje se 1899— 1927 učetvorostručilo, dostižući 370.000 t čahura ili 37.000 t sirove svile, odnosno 67% cjelokupne svjetske produkcije. Dvije petine seljačkih porodica bavilo se svilarstvom; nasadi duda određivali su izgled brežuljkastih krajeva srednjeg Honshua (osobito basena Suwa), a svila je osiguravala do 50% vrijednosti japanskog izvoza. Gospodarska kriza tridesetih godina i smanjenje američkog uvoza kao i kasnija proizvodnja sintetičkih vlakana teško su pogodili japansko svilarstvo. Razvojem i pomaganjem domaće svilarske industrije J. nastoji usporiti i ublažiti ovaj teški udarac.

Ostale kulture jako zaostaju. Sva žita, osim riže, gaje se na 2 mil. ha, i to najviše ječam (poznat po izvrsnoj kvaliteti), pšenica (pod stranim utjecajem sve se više troši kruh), raž (na sjeveru), proso, kukuruz (svega na oko 50.000 ha) i dr.

Japanci relativno malo gaje krumpir (svega na 160.000 ha). Nešto se više gaji slatki krumpir (275.000 ha)·, mnogo je važnija soja (320.000 ha), koja se najviše gaji zbog ulja, i grah (220.000 ha), koji je važan element prehrane. Kao izraziti vegetarijanci Japanci mnogo proizvode i troše povrće, osobito krupnu mrkvu daikon, koja se gaji na 180.000 ha. Naranče su najvažnije voće i gaje se južno od 36 paralele; u sjevernijim krajevima zamjenjuju ih trešnje, jabuke, kruške i dr. Čaj se gaji samo na 40.000 ha, i to na srednjem Honshu-u oko Shizuoke.

Stočarstvo je gotovo bez značenja u japanskom gospodarstvu. God. 1953 bilo je svega 2,825.000 goveda, 1,091.000 konja, tek 693.000 ovaca, 994.000 svinja i 743.000 zečeva. Glavni dio krupne stoke gaji se na Hokkaidu, gdje je razvijeno mljekarstvo. Japanac ne jede meso i ne pije mlijeko, a gradovi, gdje ima raznorodnih elemenata, glavni su potrošači stočnih proizvoda. J. nema prostora za pašnjake, a obradivog tla je malo, da bi se moglo izdvojiti za kulturu krmnih biljaka.

Korišćenje šuma. Šumama je pokriveno 54% (1939) japanske površine. U sjevernom su dijelu četinjače, na srednjem Honshu-u listopadne, a na krajnjem jugu zimzelene šume. Po udjelu šumskih površina J. ide u prve države svijeta, a Japanci su poznati po čuvanju i obnavljanju šuma. Drvo je osnovni građevinski materijal za domaću arhitekturu (u kojoj se ogledaju indonežanski utjecaji), jer je i najotpornije protiv potresa. U Japanu se mnogo upotrebljava drveni ugljen, glavno sredstvo slabog zimskog zagrijavanja prostorija, pa se zato troše velike količine drva. U novijem periodu industrijskog razvoja mnogo, se drva prerađuje u celulozu, tako da Japanu nisu dovoljne velike vlastite šume nego mora i uvoziti drvo.

Rude. Japansko zemljište uglavnom je mlado i protkano vulkanskim izljevima. Ove osobine ogledaju se u relativnom bogatstvu nekih obojenih metala. Dobivanje zlata važno je za plaćanje narudžbi u inozemstvu; relativno izdašni rudnici bakra bili su nedovoljni u toku Drugog svjetskog rata. U vezi s vulkanskom aktivnošću bogata su ležišta sumpora. Ali J. oskudijeva u osnovnim rudama. Rezerve ugljena cijene se na 16,5 milijardi t (na 1 st. dolazi 238 t, u Velikoj Britaniji na 1 st. 4070 t, a u USA na i st. 27.510 t); od toga je gotovo 50% na Hokkaidu. Naslage su redovno jako poremećene, a eksploatacija teška i skupa. Osobita je oskudica dobrih vrsta ugljena, pa se jedan dio mora uvoziti (za koksiranje). Godišnja je proizvodnja samo u jeku napora Drugog svjetskog rata prešla 50 milijuna t. J. je siromašan i željezom; rezerve se cijene na 415 mil. t (rude imaju preko 38% željeza), prema 22.400,000.000 t u USA. J. stoga mora uvoziti velike količine osobito starog željeza. Glavna ležišta nafte (rezerve oko 500 mil. t) leže u sjeverozapadnom primorju Honshua; godišnja se proizvodnja penje do 2 mil. t. (USA proizvode bakra 7, ugljena 10, željeza 40 i nafte 400 puta više od Japana.)

Nedostatak mineralnih energetskih vrela J. nastoji nadoknaditi iskorišćivanjem hidroenergije. Strmi pad tokova pogodan je za to, ali promjenljiv vodostaj i teškoće kod gradnje brana predstavljaju specifične probleme. Uređeno je oko 1500 uglavnom malih hidrocentrala s ukupnim kapacitetom (1953) od 7,404.000 kW; kapacitet termoelektrana iznosi 4,9 mil. kW. Očito je, da J. ne raspolaže potrebnom sirovinskom i energetskom osnovom za snažnu industriju.

Industrija. J. je dočekao revoluciju 1868 s diferenciranim društvom bogate oligarhije i siromašne i poslušne većine. U zemlji su bili razvijeni brojni i vrlo fini zanati, koji su zadovoljavali zahtjeve bogatih i skromne potrebe siromašnih.

Bogati feudalci preuzeli su vodstvo i u novoj ekonomiji (industrija, banke, trgovine, promet i dr.), a raspolagali su i znatnim poslovnim iskustvom. Mašinska tehnika dala je povlašćenoj grupi sredstvo za brza i velika bogaćenja, u skupim investicijama pomagala je država, a pokorna i sposobna radna snaga brzo je svladavala nove radne procese. Ulazeći u već odmakao proces industrijske preradbe J. je preuzimao najmodernije metode i brzo osjetio prednosti takva postupka. Povlašćena je manjina, u kojoj se nalazi i car, posjedovala industriju i vladala državom, a tereti su poreznih opterećenja i radnog iskorišćivanja pogađali seljake i radnike. Do kapitulacije u Drugom svjetskom ratu vlast nije dopuštala sindikalne organizacije niti je postojalo socijalno osiguranje. Pod ovakvim uvjetima nikli su kapitalistički magnati (Mitsui, Mitsubishi i dr.), koji nisu zaostajali za kapitalistima u USA. Razumljivo je, da pod ovim uvjetima J. nije trpio stranu ekonomsku penetraciju te je mogao proći bez pomoći stranog kapitala.

U prvoj fazi industrijskog razvoja J. se orijentira prema onim granama, koje traže manje ulaganje kapitala i koriste vještu radnu snagu: tekstilna industrija i izradba različite sitne robe. On uvozi pamuk, jeftino ga i vješto prerađuje, te izvozi skuplju gotovu robu. Uz jeftinu radnu snagu primjenjuju se najsuvremeniji tehnološki procesi; tako japanska pamučna industrija već 1927 radi uspješnije i ekonomičnije nego Lancashire. Porculan, svila i sl. daljnji su cijenjeni artikli japanskog izvoza. Velike investicije za tešku industriju snosi uglavnom država, odnosno vojska, i to na teret siromašnog poreznika, a gotova se poduzeća prepuštaju privatnom kapitalu. Prihodima iz početne jeftine i rentabilne industrije i umješne međunarodne trgovine, na psihološkoj osnovi ratnih uspjeha i teritorijalnih proširenja, razvija vladajuća vojno-kapitalistička klika poslije 1930 tešku industriju. Okupacija i aneksija rudama bogate Mandžurije dala je potrebne sirovine, i J. se ubrzo razvija u snažnu i potpuno industrijaliziranu zemlju, čija se snaga osjetila u Drugom svjetskom ratu.

Međutim, ti su uspjesi bili u isti mah i tragedija Japana. Industrijska ekspanzija i vojna dominacija bile su usko povezane. J. razvija i propagira ideju »istočnoazijskog prosperiteta«, a to bi odstranilo evropsku i američku eksploataciju. Postignuti uspjesi i iluzije о velikoj budućnosti jačaju fanatizam i kod siromašnih masa, kojima se propagira misija Japana i dočaravaju bolji dani. Bezobzirnost i pravo lice japanske imperijalističke ekspanzije pokazali su se u napadu na Kinu (1937) i u brutalnim postupcima u okupiranim zemljama u toku Drugog svjetskog rata. Totalni napor svršio je i općim krahom. Pobijeđeni i okupirani J. našao se 1945 bez prigrabljenih posjeda i bogatstava, iscrpen i dezorganiziran i s teškim naslijeđem nepovjerenja kod svojih susjeda.

Teške socijalno-ekonomske prilike nametnule su okupatorima popuštanje i pomaganje ekonomske obnove i aktivnosti. Za tešku industriju nema više jeftinih sirovina sa susjednog kontinenta, američki ugljen i staro željezo relativno su skupi. Tekstilna industrija mora prerađivati uglavnom skupi američki pamuk, a povoljna azijska tržišta su izgubljena ili ograničena. Američka financijska pomoć nužan je faktor, ali i udarac prestižu japanskog vojno-kapitalističkog vodstva.

U ovoj najnovijoj fazi industrijske produkcije J. se orijentira prema specijalnim i skupim tvorničkim proizvodima (fina mehanika, optika, sintetička roba i sl.). Dobra organizacija produkcije i umješna radna snaga osigurali su uspjeh ovog nastojanja; već 1951 vrijednost je produkcije 102,6 poređeno prema prosjeku (100) za period 1935—38, ali je udio radne snage, s obzirom na povećanje stanovništva, tek 85,9%. Ovom industrijskom oživljavanju, uz investicionu pomoć, pomogle su i narudžbe američke vojske.

Daljnji su izgledi neizvjesni. Orijentacija prema skupom američkom sirovinskom tržištu ne pogoduje japanskoj ekonomiji. Forsiranje skupe i kvalitetne produkcije treba da se sukobi s renomiranim evropsko-američkim proizvodima. Domaće je tržište odviše siromašno, da bi moglo osigurati uspjeh ovakvoj industriji, a strana su tržišta Japanu tradicionalno, ekonomski i politički slabo pristupačna. Budućnost japanske ekonomije, a posebno industrije ovisi u prvom redu о uspostavljanju veza i sporazuma s azijskim susjedima.

Promet. Japansko je otočje raščlanjenije od Velike Britanije, i obale obiluju brojnim i dobrim zaljevima. Glavni je dio stanovništva koncentriran u obalskim ravnicama, osobito oko Unutrašnjeg mora. Brodarstvo je glavna vrsta japanskog unutrašnjeg prometa, a pomorstvo osigurava gotovo isključive veze s ostalim svijetom. Tradicionalna i razgranata ribarska aktivnost srodila je Japance s morem.

J. je nekoliko godina poslije revolucije počeo uvoditi željeznice. God. 1872 puštena je u promet prva željeznica Tokyo—Yokohama, a 1954 dužina japanskih željezničkih pruga bila je 27.773 km (7816 km je elektrificirano), uglavnom jednotračnih i uskotračnih. Željeznice najviše služe prijevozu putnika (762 mil., 1953), i to pretežno na kratkim udaljenostima.

J. je naročito siromašan cestama. God. 1953 imao je 140.657 km putova. U cijeloj mreži ima 24.051 km cesta nacionalnog značenja (popločeno 2420 km). Prevladavaju uski i slabiji putovi, pogodni za pješački i lagani kolski promet, što dolazi do izražaja i u relativno malom broju automobila (1,122.000, 1954). Više od polovice gornjeg broja otpada na kola malog tipa. Očito je, da su prometne prilike na japanskom kopnu zaostale i nema ni potrebe, da se u tom pogledu dostignu vodeće zemlje svijeta. Vojne ambicije, izoliran položaj i potrebe veza sa svijetom pogodovale su avijaciji. S obzirom na položaj i ekonomski razvoj J. je jedno od važnih čvorišta planetarne mreže avionskih veza i glavno žarište na zapadnoj obali Pacifika.

Trgovina. Snažan ekonomski razvoj Japana ne dolazi do izražaja u unutrašnjem prometu: unutrašnja trgovina relativno je malena. J. mora uvoziti i izvoziti, pa je međunarodna trgovina osnovni element, i u njoj se ogleda japanska ekonomika. Odnos između životnog standarda i poslovnog života vidi se između ostaloga, na pr., i u rasporedu telefonskih aparata: od 2,594.506 aparata (1954) bilo ih je tek 100.000 u privatnim stanovima.

Japanski uvoz bio je redovito veći od izvoza. Razlike u vrijednosti pokrivane su prihodima od usluga jake trgovačke mornarice, turizma, izvoza zlata, a nešto i rentama kapitala plasiranog u inozemstvu. Neposredno prije Drugog svjetskog rata i u toku rata ovaj je odnos bio poboljšan iskorištavanjem priključenih i okupiranih teritorija (1940 izvoz 3655 mil., a uvoz 3452 mil. уеnа). Poslije rata odnos se teško okrenuo na štetu Japana (1949 izvoz iznosi 60% ; 1950 god. 86% [poboljšanje zbog Korejskog rata]; 1951 god. 66% i 1952 god. 63% vrijednosti uvoza); deficit se pokriva iz američke financijske pomoći. Mnogo je porastao uvoz hrane (1952 god. 24% vrijednosti cijelog uvoza). Nove prilike naročito su teške, jer je J. u pasivnoj međunarodnoj trgovini ovisan о američkoj kreditnoj pomoći i glavni dio (žito, soja, ugljen, nafta, strojevi, pamuk i sl.) mora kupovati na skupom američkom tržištu. Time poskupljuju industrijski proizvodi i otežava se njihov plasman na siromašnom azijskom tržištu.

Glavni dio svog izvoza J. šalje (1952) u Aziju (51%) i to: u Indiju, Pakistan, Hong Kong, Kinu, Indoneziju i dr.; daleko zaostaju Sjeverna Amerika (21%, od toga 8,7% USA), Evropa (14%), Afrika (7%) i t. d. Naprotiv, u uvozu je Sjeverna Amerika bila zastupljena sa gotovo 50% (same USA sa 38%), Azija sa 31%, Australija 8% i t. d. Današnja međunarodna trgovačka situacija za J. je vrlo nepovoljna; on ima golemu pasivu, a u razmjeni su mu glavni i premoćni partner USA. Treba skupo kupovati u USA, a jeftino prodavati u Aziji. To je težak zadatak i za japansku umješnost. Postoje mogućnosti, da se J. snabdije i jeftinijim sirovinama sa susjednog kontinenta i na taj način više zaradi, ali za to su potrebna kreditna sredstva i povratak izgubljenog povjerenja. Iako »usidren pred Azijom«, japanski ekonomski brod snabdijeva se iz dalekog američkog kontinenta.

Pomorstvo. Nijedan narod na svijetu nije toliko povezan s morem kao Japanci. Glavni dio japanskog stanovništva okupljen je u obalnim nizinama. J. je od davnine upućen da oskudne kopnene izvore dopunjava iskorišćivanjem ribom bogatih okolnih mora. Ukoliko se povećavao broj stanovnika, utoliko je rasla i potreba pojačanog korišćenja mora.

Uz otočnu prirodu i razvedenost obale pomorstvu je naročito pogodovalo Unutrašnje more (dubine ispod 50 m), kolijevka japanskog pomorskog života i historije. Dobro zaštićeno od oceanskih oluja, bogato ribom, vrlo povoljnih klimatskih uvjeta, s plodnim i od davnine važnim obalnim nizinama — ovo more ide među najvažnije i najpodesnije vodene površine na svijetu. U izrazito plavim vodama ogledaju se bujno obrasle planine, plodna rižišta, slikovita i spomenicima bogata naselja; po moru je uvijek velika živost, u kojoj učestvuju različiti tipovi brodova, od tradicionalnog ribarskog jedrenjaka do najmodernijeg transoceanika.

Primorci i u ribarskom životu školovani Japanci pokazali su rijedak primjer pomorskog uspona. Oni već od VII. st. održavaju veze s Kinom, a u XIII.—XVII. st. plove, i poduzimaju piratske akcije sve do obala Indokine. Zatvaranje Japana u početku XVII. st. nosi sa sobom zabranu plovidbe i gradnju većih brodova. Samo stoljetno iskustvo i poznavanje mora mogu objasniti brz uspon japanskog pomorstva poslije 1868. Pobjeda nad Rusijom 1905 pokazala je, da je J. gotovo preko noći izbio među prve pomorske sile. Pridruženje Saveznicima u Prvom svjetskom ratu poštedjelo je vlastite snage i proširilo posjede u Tihom oceanu (Marijanski otoci i Karolini) i ojačalo vojno-politički prestiž. Otočna priroda države i ambicije dalje ekspanzije davali su prioritet ratnoj mornarici, koja je snagom tehnike i požrtvovanjem ljudi zadala Saveznicima mnogo brige i nanijela teške gubitke u Drugom svjetskom ratu. Ukupnom tonažom, dimenzijama jedinica, vojnom i tehničkom opremom japanska ratna flota bila je u prošlom ratu jedna od prvih na svijetu.

Paralelno s ekonomskim razvojem povećavala se i modernizirala trgovačka mornarica, koja je 1939 sa 5,650.000 brt bila na trećem mjestu u svijetu (iza Velike Britanije i USA), a još 1914 tek na sedmom mjestu, neznatno ispred Italije i Nizozemske. Na svojim razvedenim obalama, J. je uredio 758 luka, od kojih je 38 bilo osposobljeno za oceansku plovidbu, a samo su tri imale veće međunarodno značenje (Yokohama, Osaka i Kobe). Dovoz sirovina i izvoz tvorničkih proizvoda vršili su se isključivo morem. Japanska mornarica bila je dorasla i ovom zadatku kao i zadatku održavanja veza između sastavnih dijelova proširenog carstva i stranog svijeta. Japanski su brodovi točnošću i jeftinoćom usluga zauzimali sve jači položaj u slobodnom pomorskom svjetskom prometu, a to je Japanu donosilo dragocjenu dobit i osiguravalo ravnotežu u vanjskoj razmjeni dobara.

Snažan pomorski uspon uvjetovale su ne samo nacionalne ekonomske potrebe, već ga je omogućivala i unutrašnja socialnoekonomska struktura. Koncentracija kapitala u rukama nekoliko privilegiranih porodica, iskorišćivanje umješne i disciplinirane radne snage omogućili su povezivanje gospodarskih aktivnosti, gomilanje dobiti u rukama pojedinaca i nove investicije (porodica Mitsui, na pr., posjeduje tvornice, banke, brodogradilišta, parobrodarska društva, trgovačke kuće i t. d.). Odlučujuća uloga u državnoj upravi i društveno-politička povezanost vojske i kapitala osiguravale su daljnje privilegije i zaštitu.

Izvor snage i priroda ekspanzije krili su u sebi veliku opasnost; sve se igralo na jednu kartu. Gubitak na političkoj strani značio je i gospodarsku, odnosno pomorsku katastrofu. J. je u ratu izgubio gotovo svu svoju mornaricu. Važan izvor dobiti i garancija budućeg života i razvoja, trgovačka mornarica, iznosila je 1945 oko četvrtinu (1,300.000 brt) one iz 1939; ratnoj mornarici Japana nametnuta su stroga ograničenja, a važna ribarska flotila bila je uglavnom uništena.

Obnova pomorstva nije za J. samo problem opstanka, nego i politički i vojni problem. Pomorstvo treba da omogući život gotovo polovici japanskog stanovništva. Tonaža ribarskog brodovlja već je postigla predratno stanje, a obnovljena trgovačka mornarica sa 3,735.318 brt (brodovi iznad 100 t, 1955) već je zauzela istaknuto mjesto u svijetu i dalje se povećava, pa će modernizirano japansko pomorstvo biti osobit problem za pomorske države svijeta.

Regije. Iako je J. otočna, relativno mala i gusto naseljena država, u njoj postoje velike regionalne razlike. Pored opće suprotnosti između oceanske i unutrašnje strane, naročito su velike razlike između sunčanog suptropskog juga i hladnijeg i maglovitog sjevera; obično se među njima uzima kao granica 38°N. U životu Japana ima središnje značenje kraj, koji se pruža od sjevernog Kyushua duž Unutrašnjeg mora do nizine Kvanto na istoku. Tu se okupio glavni dio japanske nacije, tu se odigravala njegova historija i tu su centri gospodarskog života. U ovom kraju živi 80% industrijskog radništva, koje producira preko 85% japanskih industrijskih proizvoda. Okosnica je regije Unutrašnje more. Prema istoku ova se okosnica nastavlja historijskim putem Tokaido (istočni primorski put), koji je nacionalnu političku kolijevku Yamato (planinski kraj) spajao s najvrednijom japanskom nizinom Kvanto, odnosno staru prijestolnicu Kyoto s Тоkуоm.

Centar života središnjeg kraja, odnosno cijelog Japana, premještao se prema etapama ujedinjivanja i širenja nacionalnog prostora sve više prema istoku. U starije vrijeme J. je bio pod utjecajima Kine i Indonezije, pa su žarišta prve periode japanske historije bila na sjevernim i istočnim obalama Kyushua i na jugozapadnoj obali Honshua. Težište je bilo na sjevernoj obali Kyushua, odatle ono prelazi u istočno primorje Unutrašnjeg mora. Stvarni upravljači Japana, šoguni, uviđali su, da je nizina Kvanto s Тоkуоm kao središte ujedinjenog Japana političko-strateški bolje smještena, pa prema tome i podesnija za njegovo daljnje širenje. Nakon revolucije 1868 i car napušta Kyoto (nakon 11 stoljeća), pa Tokyo s nizinom Kvanto postaje središte japanskog života. Ovom promjenom J. izlazi iz okvira Unutrašnjeg mora na oceansku pučinu, a to je značajno za njegove buduće ambicije. Mjesto konzervativnog i zatvorenog Kyota preuzima ekspanzivni i oceanski Tokyo.

Tokyo je još 1800 imao 1,000.000 st., a kroz daljnjih 140 godina narastao je u aglomeraciju od 8,000.000 st. Uz političke i kulturne funkcije, on okuplja i ogromnu, osobito kvalitetnu industriju. U tokijskom metropolitanskom području proizvodi se 30% japanske industrijske produkcije. Uz veliki lučki basen Yokohame uređena je i luka prijestolnice, koja je spojena velikim kanalom (za brodove do 6000 t). Udružene luke Yokohame i Тоkуа vode u japanskom uvozu. Ni strašan potres 1923 nije mogao usporiti ovaj razvoj; nakon kratkog vremena iz ruševina je izrastao grad moderniziran i poljepšan, pravi simbol ambicioznog Japana, i jedan od najvećih i najmodernijih gradova svijeta. Jednako brzo obnavlja se i modernizira nakon rušenja u Drugom svjetskom ratu. U ovom, za promet i politički nadzor, odlično smještenom i istaknutom lučkom emporiju vladala je pretenciozna grupa ekonomskih magnata i bezobzirnih vojnika. Tokyo je simbol uspona i katastrofe modernog Japana.

U promjenama i evoluciji novog, tokijskog razdoblja učestvovali su i ostali dijelovi središnje historijske regije, što se naročito ogleda u modernim lučkim centrima. Težišta života kraja Kinki prešla su na more, gdje se razvila Osaka (»japanski Manchester«), simbol i centar japanskog industrijskog uspona (pamučna industrija, metalurgija, brodogradnja i dr.). Prije gradnje moderne i vlastite luke Osaka se služila lukom Kobe. U Osaki je koncentrirano 25% japanskih radnika s proizvodnjom od ¹/₃ industrijskih produkata. Skupo građena luka Osake bila je 1938 na vodećem mjestu, pa je s lukom Kobe vršila pretežan dio japanskog uvoza i velik dio izvoza. Kobe je najmodernija japanska trgovačka i glavna luka za velike međunarodne pruge. Dva grada s povezanim naseljima okupljaju gotovo isti broj stanovnika (10,000.000) kao Tokyo i Yokohama. Unutrašnji i historijski važni Kyoto postao je centar porculanske industrije, starog japanskog obrta.

Nagoya je također važan centar industrije, osobito vunene; u njenu basenu proizvodi se 10% japanskih industrijskih proizvoda.

Sjeverni Kyushu, žarište historijskog razvoja Japana, zadržao je vodstvo u metalurgiji, a time i ključni položaj u nacionalnoj ekonomiji. Ugljeni basen Chikuho i povoljan položaj uvjetovali su razvoj goleme metalurgije u Yawati, velikih brodogradilišta u Nagasakiu i dr. Sjeverni industrijski dio Kyushua okuplja oko 2,000.000 st. i daje 10% japanske industrijske proizvodnje. Ovaj kraj ima idealan geografski položaj za dovoz sirovina i izvoz tvorničkih proizvoda na susjedno azijsko kopno, a Unutrašnje more otvara pristupe na glavna domaća tržišta.

Pojas između sjevernog Kyushua i nizine Kvanto je kičma suvremenog gospodarskog života Japana. Ekonomski centri (Nagasaki, Yawata, Osaka, Nagoya i gradsko područje Тоkуа) leže u plodnim nizinama, ali su težišta prešla na obalu, u skladu s ekonomsko-pomorskim razvojem Japana.

Sjeverni dio Honshua (Ou i Tohoku) klimatski je nepovoljniji, rjeđe je naseljen i ima slabo razvijenu industriju. Ovaj kraj čini prijelaz prema tmurnom Hokkaidu, čije su naslage ugljena i željeza uvjetovale metalurgiju Murorana. Bogatstvo života okolnih mora pogodovalo je ribolovu, a prostrane šume dale su sirovinu za drvnu industriju. Kolonizacija i razvoj ekonomike omogućili bi naseljivanje oko 2 mil. st. na Hokkaidu, ali stanovnike prenaseljenoga, sunčanog i slikovitog južnog Japana ne privlači ovaj tmurni otok (jedan od važnih nacionalnih problema).

Prema jugu se produžuje niz otoka, Ryukyu, koji su od manjeg gospodarskog značenja i zasad se nalaze pod okupacijom USA.

Iako se japansko otočje pruža od jugozapada prema sjeveroistoku, kičma društveno važnog prostora proteže se gotovo usporednički, od azijskog kopna prema oceanskoj pučini.

Opći osvrt. Za ocjenu japanskog položaja važni su njegov otočni karakter, unutrašnja socijalna struktura i najnoviji ekonomski razvoj. Otočno izolirani J. bio je dugu prošlost nepoznat ostalom svijetu, iako je bio izvrgnut snažnim kineskim kulturnim utjecajima. Budizam i konfucijevski tradicionalizam dobro su odgovarali krutim japanskim socijalnim odnosima. Monarhija je uređena prema kineskim principima, pa i tradicionalni tip gradova odražava kineske uzore, s utvrđenim dvorcem svemoćnog feudalca u centru. Skromno građeno selo podsjeća, naprotiv, na Indoneziju.

Božansko podrijetlo cara, vjerska podrška povlaštenih i ekonomska nemoć narodnih masa učvršćivali su zaostali socijalni poredak. Suradnja i istovetnost interesa vladajućih i vjerskih krugova, što je 1930 i zakonski propisano, bitni su za unutrašnje odnose u Japanu.

Poljoprivredna priroda osnovne ekonomije i visoka cijena obradive zemlje uvjetovali su koncentraciju posjeda u rukama feudalne manjine i ovisnost ogromne većine naroda. Tradicionalni sukobi među vladajućim rodovima i borbe s Ainima odgojili su odlične i bezobzirne vojnike. I pored međusobnih sukoba, svi su vladajući elementi bili složni u nepovjerenju i protivljenju stranim utjecajima, koji bi mogli ugroziti tradicionalni poredak i njihove privilegije.

God. 1868 zapravo znači promjenu metoda, a ne pravu revoluciju. J. uvodi nove forme života i uprave, ali su nosioci i korisnici tog poretka ostali stari privilegirani rodovi, i to ne samo u gospodarstvu, već i u upravi i vojsci (rod Satsuma dobiva odlučujuću riječ u mornarici, Koshu u vojsci i t. d.). Slaganje i suradnja cara i povlaštenih i okupljanje u rodovske koncerne (zaibatsu) garantiraju stabilnost i uspjeh modernog ekonomskog razvoja, u kojem je život radnika bio isto tako loš kao i bezvlasnih obrađivača na velikim posjedima. Radničke su nadnice minimalne, sindikati zabranjeni, a naročito se iskorišćuje ženska radna snaga (obično bez plaće, za skromnu opskrbu i opremu). Prodaja siromašne ženske djece ovisi о potražnji, a ne о volji roditelja. Iako je japanska industrija znatnim dijelom razbijena u male porodične pogone, koji rade u prostorijama povezanim sa stanom i pretežno s rodbinskom radnom snagom, njome ustvari gospodare veliki zaibatsu (njih 11).

Koncentracija vlasti i bogatstva u rukama nekolicine osiguravali su uspjehe i njihovo propagandno korišćenje. Japanska ekonomija lako se orijentira prema konjunkturi, raspolaže ogromnim sredstvima za nove investicije, primjenjuje najmodernije načine proizvodnje, koji donose veće dobiti i omogućuju konkurenciju na stranom tržištu. Personalna i idejna povezanost ekonomskog i političkog vodstva, predanost i ekonomsko-socijalna ovisnost i nemoć narodnih masa osiguravaju međunarodne uspjehe i teritorijalna proširenja, koja su bila u prvom redu na štetu Kine (1895 Formoza, 1910 Koreja, 1932 Mandžurija, 1933 Jehol i t. d.), zatim Rusije (1875 Kurili, 1905 Kwantung i južni Sahalin). Tome treba dodati i spretno koriščenje konjunkture u Prvom svjetskom ratu. Propagira se mišljenje о božanskoj zaštiti i nepobjedivosti Japana, širi se svijest о nacionalnoj superiornosti, što se razvija u fanatizam kod omladine i neukih. Propaganda i zanos zahvaćaju i japanske emigrante, koji se vladaju po direktivama iz domovine i brzo privlače nepovjerenje nove sredine. J. postaje ekspanzionistička sila, koja zastrašuje kapitaliste svijeta i ugrožava susjede. Značajno je, da su smjerovi ekspanzionizma išli prvenstveno usporednički, što se slaže sa smjerom pružanja središnjeg i glavnog japanskog prostora. Azijski kontinent na zapadu daje goleme sirovinske i tržišne mogućnosti. Jačanje USA na istoku izazivalo je strah i oprez. Prema kontinentu J. nastupa bezozbirno, što se konačno pretvara u brutalan napad na Kinu, a prema USA subverzivno — ubacuje i organizira emigraciju, koja je olakšala i prepad na Pearl Harbor. Među azijskim susjedima propagiraju se ideje о međusobnoj solidarnosti i borbi protiv bijelih imperijalista. Japanska ekspanzija sukobljava se s teškom stvarnošću — golem kopneni prostor i neiscrpne rezerve ljudstva na susjednom kontinentu i gotovo pusta oceanska pučina (široka do 6500 km) na istoku. Sve su te činjenice nametale opreznu politiku, ali ambiciozni japanski vlastodršci nisu bili svijesni tih činjenica.

Psihološki spreman i bahat, a ekonomski i vojnički snažan ulazi J. u Drugi svjetski rat i zadaje protivnicima strahovite udarce, tako da već 1942 drži pod svojom vlašću 8,400.000 km² i 350,000.000 st.; promjeri ovog prostora iznosili su 7000—8000 km. Uspjesi su opili japanske vođe i vodili ih u siguran poraz; njegovi se razmjeri mogu ocijeniti samo uspoređenjem s ranijim usponom.

Japanska oligarhija nije bila sposobna da ocijeni opseg i ishod avanture. Razbijen u prostoru i iscrpljen u zemlji J. je najstrašnijim oružjem i žrtvama bio prisiljen na bezuvjetnu kapitulaciju. Na »neosvojive« otoke iskrcala se prvi put u historiji strana vojska, i time je bio srušen mit о božanskoj zaštiti Japana.

Rezultat »japanskog čuda« bio je: pogoršanje unutrašnjeg siromaštva i okupacija, gubitak svih teritorija osvojenih poslije 1875, a mjesto prestiža zasluženo neprijateljstvo i nepovjerenje kod azijskih naroda. Ovim je kompleksan japanski problem postao još zamršeniji.

Američke okupacione vlasti naredile su, da se provede agrarna reforma, zabranile su velike koncerne. Tretiranje cara kao pobijeđenog vladara uzdrmalo je njegove božanske atribute, ali su snage tisućugodišnjih tradicija, strah pred jačima, bijeda i ovisnost ogromne većine i opća mržnja prema okupatoru, ograničili uspjeh okupacionih mjera. J. nije imao vlastitih snaga za poljoprivrednu i socijalnu revoluciju.

Japanski ekonomsko-socijalni problemi i po svojoj težini i po svom značenju postaju sve to više svjetskim problemom.

Polovica japanskog stanovništva živi u gradovima te se, u prvom redu, uzdržava zaradom u industriji, kojoj su potrebni uvoz sirovina i izvoz prerađevina. Skromnost Japanaca prelazi granice objektivnih mogućnosti, pa to stanje sigurno ne će moći dugo trajati. God. 1938 Japanci su trošili dnevno prosječno 0,63 kg riže i 2800 g pamučnog prediva na godinu, a 1950 su ovi prosjeci pali na 0,49 kg riže i 1300 g prediva; stručnjaci su procijenili, da. je za održavanje radne sposobnosti potrebno minimalno 0,54 kg riže i 1900 g prediva. I Japanci su uvidjeli opasnost i nemogućnost daljnjeg povećanja stanovništva, koje se nerado iseljava i nitko ga ne želi primiti. Propagira se ograničenje poroda i primjenjuju mjere eugenike.

Današnje životarenje uz novčanu pomoć i uvoz sirovina od skupog američkog partnera nije rješenje, a drugo je rješenje teško predvidjeti, jer ono ovisi о slobodnoj konkurenciji i povjerenju, što je J. izgubio predratnom ekonomskom politikom i ratnim postupcima.

Stoljetna politička ekspanzija vodila je J. prema hladnijem sjeveru i na oceansku pučinu na istoku. Rješenje sve težih i vitalnih gospodarskih problema treba tražiti u sporazumu s azijskim svijetom na zapadu i jugu. Ova smjena smjerova ekspanzije i prirode akcije traži i odgovarajuće metode (avanturističke političare i generale treba da zamijene realistički i poslovni ljudi). Složeni japanski problem postavlja se pod novim vidom i njegovo je rješenje neizvjesno, ali bitno i značajno za cijeli svijet.

LIT.: J. Sion, Asie des Moussons, Généralités, Chine, Japan, Géographie universelle, IX, Paris 1928; H. Rosinski, Das Japanische Kaiserreich, Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1937; Th. Trewartha, Japan. A Physical, Cultural and Regional Geography, Madison (Wisconsin) 1945; G. B. Cressey, Asia’s Lands and Peoples, New York, Toronto i London 1951; P. Gourou, Asie, Paris 1953; J. E. Spencer, Asia East by South, New York i London 1954; A. Troni, Jamato (Vecchio e nuovo Giapone), Universo, Firenze 1955, 5 i 1956, 1.J. Rć.

Povijest. Najstarija povijest Japana ogleda se u legendama i mitovima, koji su u VIII. st. sakupljeni u dvije zbirke, Kojiki i Nihongi. Po njima, Japan su stvorili bogovi, a prvi vladar ljudskog podrijetla bio je Jimmu Tenno, koji je vladao u provinciji Yamato. U Japanu se vrlo rano razvilo pomorstvo: prema jednom podatku, već je u ← I. st. naloženo upraviteljima provincija da grade brodove. Vrlo rano uspostavlja J. i veze s Korejom, odakle dolaze kulturni utjecaji, a legende govore, da je Koreja već u III. st. plaćala Japanu danak.

Sigurniji su podaci za povijest Japana tek od V. st., kad о njemu počinju govoriti kineski i korejski anali. U tom stoljeću dolazi jak kulturni utjecaj iz Kine, odakle Japanci primaju pismo i budizam, koji potiskuje staru vjeru Japanaca, šintoizam. Državom formalno vlada car, ali pojedine feudalne obitelji često vladaju gotovo potpuno samostalno u svojim domenama (tako u drugoj polovini VI. st. obitelj Soga). Centralna carska vlast je ponovno ojačala u vrijeme Kotokua (sredina VII. st.), koji je proveo znatne reforme: organizirao je upravu po kineskom uzoru, olakšao položaj seljaka ponovnom podjelom zemlje i smanjio feudalna podavanja. Međutim, pokušaj da skrši feudalce nije uspio, i nakon njega dolazi do ponovnog slabljenja centralne vlasti i feudalnih borba. U VIII. st. postaje Nara centar države. To je doba relativnog mira, kulturnog napretka pod kineskim utjecajem i jačanja budističke vjerske organizacije, koja je stekla velike posjede. Kwammu (782—805) je posljednji vladar, koji je još uspio sačuvati vlast u svojim rukama, nastojeći da skrši premoć svećenstva i plemstva. Za njegova vladanja prijestolnica je preseljena u Kyoto, gdje je ostala sve do XIX. st. Njegovi nasljednici stvarno su prestali biti vladari; oni su postali u neku ruku vrhovni svećenici, dok su vlast prigrabili pojedini feudalni rodovi. Prvi od tih je rod Fujiwara, koji se ženidbama povezao s carskom obitelji, a njegovi su članovi stvarno vladali od IX. do XI. st. Za njihove vladavine došlo je do daljnjeg jačanja crkve i feudalaca u pokrajinama. U XII. st. vodi se borba о vlast između roda Taira i Minamoto, poznata pod imenom ratova Gempei. Borba je završila porazom Taira (pomorska bitka kod Da-no-ura 1185), a vlast je preuzeo, kao šogun, Yoritomo od roda Minamoto. Za njegova vladanja država je potpuno vojnički uređena, a vlast u provincijama vrše u ime njegovo vojni zapovjednici. Nakon njegove smrti (1199) ojačala je obitelj Hojo, i njeni članovi vladaju kao regenti mjesto maloljetnih šoguna. Za njihove vladavine zaprijetila je u XIII. st. opasnost od Mongola, koji su već vladali Kinom i Korejom. Prvi pokušaj iskrcavanja Mongola na Kyushu 1274 bio je odbijen, a 1281 je veliku armadu kana Kublaja uništila oluja. U početku XIV. st. dolazi u Japanu do unutrašnjih borba, u kojima je vlast obitelji Hojo skršena, a naslov šoguna uzima 1335 Ashikaga Takauji. S njim dolazi na vlast obitelj Ashikaga, koja vlada do 1565. Novi je šogun prognao starog cara i postavio novog, tako da neko vrijeme vladaju dva cara. Jedinstvo je države opet uspostavljeno za Yoshimitsua (1367—'95), najsposobnijeg šoguna obitelji Ashikaga. Za njegova vladanja očišćene su japanske vode od pirata, ojačale su trgovačke veze s Kinom i uspostavljen je red u državi. Za njegovih je nasljednika vlast šoguna oslabila, a državu razdiru međusobne borbe, koje vođe plemenske poglavice.

Ponovno sređivanje unutrašnjih prilika počinje za Nobunaga (1534—82), plemića iz obitelji Taira, koji je u vrijeme tih borba proširio svoju vlast na čitav niz provincija, osvojio Kyoto i postavio novog šoguna, uime kojega je on vladao. God. 1542 Portugalci su otkrili J. i uspostavili trgovačke veze s njim. S trgovcima su došli i misionari, a kršćanstvo se počinje naglo širiti. Širenje kršćanstva izazvalo je revolt budističkih svećenika i plemstva, nezadovoljnog vladom Nobunaga, došlo je do pobune i Nobunaga je počinio samoubojstvo. Uskoro je zavladao Hideyoshi (1536—98), koji se već prije istakao u službi Nobunaga. Pošto je pokorio gotovo sve dotad samostalne provincije i ujedinio najveći dio Japana, odlučio je napasti Koreju. God. 1592 japanska se vojska iskrcala u Koreji i zauzela Seoul i Pyongyang. Nakon početnih uspjeha Japancima su Kinezi nanijeli teške poraze i potisli ih 1593 iz Seoula i Pyongyanga. Borbe u Koreji trajale su do 1598, kad je umro Hideyoshi. Iz borbe za vlast, koja je izbila poslije njegove smrti, izašao je 1600 kao pobjednik Iyeyasu. Time je započeo dugi period vladanja šoguna iz obitelji Tokugawa, koja je ostala na vlasti do 1868. Iyeyasu je dovršio ujedinjenje Japana i izgradio sistem uprave, koji se održao sve do XIX. st. Sve jače prodiranje stranaca (Holanđani su 1605 dobili dozvolu trgovanja i 1609 utemeljili faktoriju u Hiradu, a Englezi 1613 faktoriju u Yedu) dovelo je do jakog pokreta protiv stranaca. God. 1614 prognani su iz Japana strani svećenici i započinju oštri progoni kršćana, koji dovode do velikog ustanka u Shimabari 1637. Za vladanja šoguna Hidetade protjerani su Španjolci (1624), zatim je japanskim podanicima i brodovima zabranjen odlazak u inozemstvo (1636) i obustavljena izgradnja velikih brodova, a 1638 prognani su i Portugalci. Jedini stranci, koji su ostali u Japanu, bili su Holanđani, ali i oni su bili ograničeni na otočić Deshima. Na taj se način J. potpuno izolirao od svakog stranog utjecaja. Za vrijeme duge vladavine šoguna iz obitelji Tokugawa provedene su i razne reforme; ukinuto je, među ostalim, samoubojstvo vladarevih pristaša nakon njegove smrti, pojednostavljen je dvorski ceremonijal i poboljšano kriminalno zakonodavstvo. Potkraj njihove vladavine budizam gubi sve više svoje značenje, a obnavlja se šintoizam, koji u prvom redu uzdiže kult cara.

Razvitak prometa i trgovine u XIX. st. onemogućio je daljnju izolaciju Japana. Strani brodovi, osobito američki kitolovci, svraćaju sve češće u japanske luke. God. 1853 zatražio je komodor Matthew Calbraith Perry, nakon prethodne odluke američkog Kongresa, dozvolu za slobodno trgovanje u Japanu, a 1854 J. je sklopio trgovački ugovor s USA, po kojem su dvije japanske luke (Shimoda i Hakodate) bile otvorene američkim brodovima. Uskoro su uslijedili trgovački ugovori Japana i s drugim državama, a otvorene su nove luke za trgovinu sa stranim zemljama. Ponovno prodiranje stranaca u Japan izazvalo je novi pokret protiv njih i dovelo do slabljenja već ionako uzdrmanog šogunata. Unutrašnja borba završila je 1869 porazom šogunovih pristalica i restauracijom carske vlasti. Car Mutsuhito-meiji (1867—1911) započinje forsirano sprovođenje reforama, koje su imale za cilj modernizaciju Japana. Prijestolnica je prenesena u Yedo, koji se odsada zove Tokyo, ukinut je feudalizam, provedena potpuna centralizacija uprave i uvedena opća vojna obaveza. Sve je to dovelo 1877 do neuspjele bune samuraja (t. zv. ustanka u Satsumi). Nakon konsolidacije prilika ukinuta su sva ograničenja u prometu s inozemstvom, izgrađene su željeznice i luke, otvorene banke, izvršena reforma zakona po evropskom uzoru i uvedena evropska nošnja za činovnike. Istodobno su osnovane političke stranke, a parlamentarne su borbe započele, pošto je ustavom od 1889 uveden parlament.

Potkraj XIX. st. započinje japanska penetracija u Koreju, a to je dovelo do rata s Kinom (1894—95). Kina je bila poražena na kopnu i moru. Mirom u Shimonosekiu morala je Kina priznati nezavisnost Koreje i predati Japanu otoke Pescadores i Formozu, te poluotok Liaotung (s lukom Port Arthur). Zbog protivljenja i intervencije velikih sila, 1897 zaposjela je Njemačka lučko područje Kiaochow, 1898 je zauzela Rusija Port Arthur, a Engleska iste godine luku Weihaiwei. J. je zadržao samo Formozu. Prodiranjem u Mandžuriju došao je u sukob s Rusijom. Da osigura neutralnost V. Britanije u eventualnom japansko-ruskom sukobu, sklopio je J. s V. Britanijom 1902 savez. Već 1904 izbio je Rusko-japanski rat, u kojem su Japanci zauzeli Port Arthur, a rusku je flotu 1905 uništio kod Tsushime admiral Togo. Mirom u Portsmouthu 1905 Japanu je pripao poluotok Liaotung i južni dio Sahalina; Japan i Rusija zadržali su željeznice, što su ih izgradili u Mandžuriji. Posljedice ovih ratova za J. su bile teške — veliki nacionalni dug, teški porezi i iseljavanje japanskog stanovništva. Idućih godina japanski je utjecaj na Koreju sve jači, dok nije 1910 provedena aneksija Koreje.

U Prvom svjetskom ratu J. je sudjelovao na strani Antante, te je zaposjeo njemačke posjede u Kini; 1915 je prisilio Kinu, da mu prizna privilegirani položaj, koji je međutim na konferenciji u Washingtonu 1922 poništen. Mirovnim ugovorom Japanu je pripao Kiaochow, poluotok Kwantung i neki dotad njemački otoci u Pacifiku.

Po svršetku rata u Japanu je ojačao demokratski pokret i 1925 je izvršena izborna reforma, kojom je povećan broj glasača od 3 na 13 milijuna. Svjetska ekonomska kriza 1929—33 teško je pogodila i japansku privredu, koja je u velikoj mjeri ovisila о vanjskoj trgovini. Osobito su teško stradali seljaci, a obustava rada u tvornicama dovela je do nezaposlenosti i jakih pokreta među radnicima. Istodobno dolazi i do jačanja nacionalističkog pokreta, te se formira niz tajnih militarističkih grupa, koje žele uspostaviti autoritativni režim. Pod pritiskom vojske vlada traži izlaz iz privredne krize u politici agresije. God. 1931 armija u Kwantungu napala je Mandžuriju, osvojila Mukden i 1932 proglasila »nezavisnu« državu Mandžukuo. God. 1933 J. istupa iz Lige Naroda, godine 1936 proglašava slobodu pomorskog naoružanja i potpisuje s Njemačkom pakt Antikominterne. Već 1937 J. je napao Kinu (u diplomaciji je taj rat nazvan »Incident u Kini«) i osvojio niz gradova (Hankow, Nanking, Peking, Shanghai) i cijelu obalu; kineska je vlada, međutim, nastavila borbu. Uspjeh u Kini doveo je na vladu militariste. Sad su zabranjene sve političke stranke i formiran je pokret, koji je imao ujediniti sve snage u cilju, da se pokori Kina i ostvari japanska prevlast u Aziji. Uspjesi Njemačke u Evropi potakli su J. da 1940 pristupi paktu osovine. Slijedeće godine sklopio je pakt о neutralnosti sa SSSR-om, a nakon kapitulacije francuske vlade proglasio je protektorat nad Francuskom Indokinom. Zbog takve politike došao je u sukob s USA, koje su poduzele represalije i zabranile izvoz nafte u J. Američko-japanski pregovori nisu donijeli uspjeha i J. je 8. XII. 1941, napadom na Pearl Harbor, ušao u Drugi svjetski rat. U kratkom vremenu osvojio je Sijam, Burmu, Malaju, Indoneziju, Filipine, Britansku Novu Gvineju, Novu Britaniju, Solomonske i neke druge otoke u Pacifiku i dobio važne sirovine potrebne za vođenje rata. Prekretnica u ratu bile su bitke u Koraljnom moru i kod otoka Midway 1942, u kojima su USA zadale težak udarac japanskoj pomorskoj snazi. Od toga vremena dalje J. je prisiljen prijeći u defenzivu. God. 1944 osvojili su Amerikanci otoke Marshall i Saipan i započeli zračnim napadajima na J. U bitki za otok Leyte uništen je velik dio japanske mornarice, a nakon američkog osvajanja Luzona, Filipina i Okinawe (1945) poraz Japana bio je samo pitanje vremena. Poslije napada atomskim bombama na Hiroshimu 6. VIII. i Nagasaki 9. VIII. te ulaska SSSR-a u rat, J. je 2. IX. 1945 potpisao kapitulaciju.

Po svršetku rata J. su okupirale američke trupe. Za okupacije izvršena su čišćenja u japanskoj administraciji, vojsci i industriji, osuđeni ratni zločinci i izvršena repatrijacija oko 2,000.000 Japanaca u J. God. 1947 proglašen je ustav, kojim je ograničena carska vlast, ukinut gornji dom, pravo glasa je prošireno i na žene, a vrhovna je vlast dana parlamentu. Izvršena je i decentralizacija uprave, podijeljeni su veliki zemljišni posjedi seljacima uz vrlo niske cijene, poboljšan položaj radnika i obnovljene političke stranke. Dne 8. IX. 1951 J. je potpisao mirovni ugovor sa 48 država (SSSR, ČSR i Poljska nisu potpisale), a 1952 s Indijom i time opet stekao pun suverenitet. U odnosima s Japanom Sovjetski Savez posebno interesira uređenje pitanja morskih tjesnaca Tsugaru, Soya, Nemura i Tsushima, t. j. prolaza između japanskih otoka i izlaza iz Japanskog mora za obalske države na tom moru, a u odnosima sa Sovjetskim Savezom Japan interesira pravo ribolova u t. zv. sibirskih vodama.

LIT.: W. R. Scott, The Formation of Japan, 1922; F. В. Eldridge, The Background of Eastern Sea Power, London 1948; V. P. Potemkin, Historija diplomacije, Zagreb 1951.V. Mi.

Državno uređenje. Oktroiranim ustavom od 11. II. 1889 J. je prešao iz stadija apsolutne u stadij ustavne monarhije. Donošenje toga ustava nije bilo rezultat narodnih zahtjeva i pokreta. On je bio djelo tadašnje japanske vladajuće klase, koja je smatrala, da će zavođenje ustavnog i djelomično predstavničkog režima izjednačiti J. sa stranim državama, s kojima je on stupio u trgovačke i diplomatske odnose. Zbog toga su još prije donošenja ustava izvršene mnoge važne reforme u socijalnoj, ekonomskoj i administrativnoj strukturi Japana, koje su omogućile, da — po riječima jednog japanskog autora — liberalizam dostigne do 1889 svoju kulminacionu točku.

Po ustavu iz 1889 izvršna vlast pripadala je u cijelosti caru. On je nju vršio preko ministara, koje je postavljao i opozivao. Zakonodavnu vlast vršili su car i dva doma zajedno. Samo je jedan dom bio biran, dok je drugi bio sastavljen od perova i imenovanih članova. Tako je taj dom imao pretežno karakter nasljedne i aristokratske skupštine. Oba doma bila su, međutim, kod donošenja zakona ravnopravna.

Porazom u Drugom svjetskom ratu ne samo što je J. bio primoran da vrati zemlje izvan svojih matičnih otoka, i to Mandžuriju, južni dio Sahalina, Kurile, Koreju, Formozu, Pescadores, te mandatorske otoke u Pacifiku: Marshall, Karoline, Marijane i Palau, koji su do Prvog svjetskog rata bili njemački posjed, nego je i samo unutrašnje vojno-kastinsko uređenje vlasti bilo slomljeno. Poslije Drugog svjetskog rata ustav iz 1889 zamijenjen je novim. Njega su izglasala oba doma skoro jednoglasno 3. XI. 1946, a stupio je na snagu 3. V. 1947. U njemu su učinjeni ozbiljni koraci radi demokratizacije ustavnog uređenja države. Po starome ustavu caru su pripadala sva prava suverenosti. Po novome suverenost pripada narodu, car je samo simbol države, a svoj položaj drži na temelju suverene volje naroda. Već je sam car u svom govoru, održanom preko radija potkraj 1945, izričito sam sebe lišio atributa božanstva, koji mu je dotle po narodnom vjerovanju pripadao. S obzirom na to i njegova je uloga u novom ustavnom uređenju države sasvim izmijenjena.

Zakonodavna vlast povjerena je Parlamentu sastavljenom od dva doma: Doma predstavnika i Doma vijećnika. Oba su birana, samo ne po istom izbornom sistemu. Prvi dom je još nadležan da kontrolira budžet i da potvrđuje međunarodne ugovore. Tako je nestalo nasljednog i aristokratskog doma. Izvršna vlast nije više povjerena caru, nego prvom ministru i kabinetu, koje bira Parlament između svojih članova. Za prvog ministra ne može biti izabran bivši oficir. Uloga cara čisto je ceremonijalne prirode. Čak se ni akti vlade ni presude sudova ne donose u njegovo ime.

Po novom ustavnom uređenju pravo glasa priznato je i ženama; dob za stjecanje prava glasa snižena je od 25 na 20 godina; ukinuta je vojna obaveza; zemlja je lišena vojske, mornarice i vojnog zrakoplovstva, jer se »zauvijek« odrekla rata, no naknadnim ugovorom odobreno je Japanu da drži nacionalnu armiju (mornarica i zrakoplovstvo) s početnom snagom od 130.000 vojnika, s time da se svake godine povećava za 20.000 ljudi; ukinuta je tajna policija; garantirana je akademska sloboda nastavnicima. Prema primjeru USA, Vrhovni sud ima pravo da proglašava zakone protivustavnima. Prvi izbori održani su 1953.

Dana 8. IX. 1951 USA su potpisale s Japanom u San Franciscu pakt, na temelju kojega američke trupe ostaju u Japanu, a ukida se ratno stanje s Japanom. Do 1956 SSSR nije zaključio mir s Japanom.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica je yen (y) = 100 sena = 1000 rina. Paritet prema zlatu nije zakonom utvrđen. Održava se relacija prema USA-$ na bazi: 1 USA-$ = 358,95 yena, 1oo уеnа = 0,27859 USA-$. U optjecaju su novčanice od 1, 5, 10, 20, 100 i 1000 уеnа. Bakreni novac od 5 уеnа i 50 sena. Od legure aluminija, kositra i bakra: 10, 5 i 1 sen. Paritet prema dinaru: 100 уеnа = 83,33 Din (1955)·I.·Be.

Mjere. Zakonski je uveden metrički sistem, ali se stare mjere mogu upotrebljavati do 1958. Za težinu: 1 mommé = 15/4 g = 3,75 g, i mommé = 10 fun = 100 rin = 10.000 mô, 1 kin (catty) = 160 mommé = 600 g, 1 kwan = 1000 mommé = 3,75 kg, 1 picul = 100 kin = 60 kg; za tekućine: 1 shô = 1,8039 l i shô = 10 gô = 100 shaku, 1 tô = 10 shô = 18,039 l 1 koku = 10 tô = 180,39 l; za suhe materije: 1 koku = 174,78 l, i tô = 17,49 l, i koku (za brodove) = 0,283 m³; za dužinu: 1 shaku = 303,03 mm =10/33 m, (1 m — 3,3 shaku), 1 shaku = 10 sun = 100 bou = 1000 rin = 10.000 mô, 1 hiro = 5 shaku = 1, 515 m, 1 ken = 6 shaku = 1,818 m, 1 chô = 60 ken = 109,091 m, 1 ri = 36 chô = 3927, 28 m, 1 ri (u pomorstvu) = 1,85 km, 1 kujra shaku = 0,379 m; za površinu: 1 kvadratni bou (ili tsubo) = 10 gô = 36 kvadratnih shaku = 3,3058 m², 1 sé = 30 kvadratnih bou = 99,1740 m², 1 tan = 10 sé = 9,9174 a, 1 chô = 10 tan = 99,174 a, 1 kvadratni ri = 15, 4213 km².

Blagdani. 1. i 2. I. (Nova Godina), 15. I. (Dan odraslih), 29. IV. (Carev rođendan), 3. V. (Dan konstitucije), 5. V. (Dan djece), 23. IX. (Jesenji ekvinokcij), 3. XI. (Dan kulture), 23. XI. (Praznik rada).Č. M.

PRIVREDA

Ekonomska struktura. J. oskudijeva gotovo svim važnijim sirovinama. Tek je šestina njegove površine pogodna za poljoprivredu. Agrarni proizvodi već decenijima nisu dovoljni da prehrane sve veći broj stanovnika niti da osiguraju sirovine industriji. U rudarstvu je situacija još nepovoljnija. Osim ugljena, J. ne posjeduje znatnije količine ruda, a i ugljen nije pogodan za koksiranje, pa je metalurgija upućena na uvoz. Vlastite željezne rude mogu tek djelomično pokriti potrebe industrije. Proizvodi se samo nekoliko stotina tisuća tona nafte, i J. je uglavnom upućen na uvoz. Proizvodnja bakra, cinka i mangana jedva pokriva domaće potrebe. Jedino pirit daje veće količine; a dobiva se i molibden i volfram.

Ti su ekonomski momenti silili Japan na brzu i što opsežniju industrijalizaciju, a s druge strane, na imperijalistička osvajanja stranih teritorija, kako bi došao do sirovina i do lakšeg plasiranja svojih industrijskih proizvoda. Služeći se metodama bezobzirne ekspanzije, prvenstveno dumping-cijenama, J. je gotovo po čitavom svijetu plasirao svoje proizvode, naročito jeftine masovne artikle tekstilne i metalne industrije. Metode japanske industrijske ekspanzije bile su tako uspješne, da su mnoge države morale poduzeti posebne mjere protiv prodiranja jeftinih japanskih industrijskih artikala. U toj odbrani osobito su se isticale USA.

Ekonomska ekspanzija i potrebe za sirovinama odvele su J. sredinom tridesetih godina na osvajanje jednog dijela Kine, a na koncu i do sukoba sa USA, koji je za njega bio fatalan.

J. je u Drugom svjetskom ratu izgubio sva ranije osvojena područja. U samom Japanu američka bombardiranja uništila su znatan dio industrijskog kapaciteta.

Gubitkom Koreje J. je teško pogođen, jer je otuda godišnje dobivao preko milijun t riže, ili 69% ukupnog uvoza riže. Koreja je davala Japanu i preko 1,4 mil. t antracita i volfram (Koreja je davala 7,5% svjetske proizvodnje). U japanskom ribarstvu Koreja je igrala presudnu ulogu. God. 1937 japanski su ribari u korejskim vodama ulovili 1,6 mil. t ribe, t. j. jednu četvrtinu čitavog ulova. Koreja je bila jak kupac proizvoda japanske industrije, naročito tekstila i tekstilne robe. U vezi s iskorišćivanjem bogatih vodenih snaga, podizala se i znatna teška i elektrokemijska industrija. Sve je to J. izgubio. Usto se u domovinu moralo vratiti 600.000 stanovnika, koji su se bili naselili u Koreji. I gubitak Formoze bitno je pogodio japansku privredu. Prije Drugog svjetskog rata Formoza je pokrivala 30% japanskog uvoza riže i 86% uvoza šećera. Formoza je Japanu davala i znatne količine čaja, banana i ananasa. Sa 6 mil. st. Formoza je bila jako tržište za proizvode japanske industrije. I na Formozi je živjelo oko 600.000 Japanaca, koji su se morali vratiti u domovinu.

Oko 10% japanskog ulova ribe dolazilo je iz područja Sahalina. Četinjari južnog Sahalina bili su od naročite važnosti za japansku industriju celuloze i papira. Devet tvornica na južnom Sahalinu proizvelo je 1937 god. 415.000 t celuloze, ili 47% ukupne japanske proizvodnje. God. 1940 južni Sahalin je proizveo 6,4 mil. t kvalitetnog kamenog ugljena, od koje je količine J. uvezao 3,3 mil. t, ili ¹/₃ ukupnog japanskog uvoza.

Južno je otočje davalo znatne količine šećera, kopre i fosfata, a Kurili su bili jako ribolovno područje.

Gubitkom Mandžurije J. je dobio najteži udarac. Ona je doduše formalno bila samostalna država, ali je čitava privreda bila u rukama Japanaca. God. 1939 Mandžurija je dala 4,1 mil. t soje i bila je jedan od najvećih proizvođača uljarica u svijetu. God. 1938 ona je proizvela 11,437.000 t ugljena, 1,513.000 t željezne rude. U toku rata proizvodnja ugljena premašivala je 15 mil. t, a željezne rude 2,000.000 t. U Mandžuriji je radilo 2500 japanskih društava, a japanske investicije prekoračile su 5 milijardi уеnа. Proizvodnja sirova željeza bila je planirana na 5 mil. t. U vezi s izgubljenim područjem, ukupno su Japanci izgubili 1,6 mil. t riže, sav šećer i polovinu ribarstva. Usto su izgubljene znatne količine ugljena, željeza, volframa, zlata i srebra, fosfata i pamuka, a izgubljeno je i jakom carinskom barijerom osigurano područje od 65 mil st., koji su kupovali proizvode japanske industrije. J. je u Drugom svjetskom ratu pretrpio velika razaranja i na svom otočju (sam Tokyo izgubio je 700.000 stanova, a 4 mil. st. ostalo je bez krova). Broj njegovih stanovnika pao je sa 7 mil. u 1940 na 2,8 mil. u 1945. Ukupno je u Japanu srušeno 2,4 milijuna stanova.

Osobito je stradala tekstilna industrija, okosnica japanske izvozne industrije prije Drugog svjetskog rata. Pamučna industrija i predionice od 13,796.056 vretena 1941 pale su 15. VIII. 1945 na 2,809.046 vretena; broj tkalačkih stanova od 393.291 na 123.747; broj tkalačkih stanova za svilu reduciran je za Drugog svjetskog rata od 352.241 na 121.213; kod vunene industrije od 28.812 na 11.264; kapacitet tvornica cementa od 10,422.840 t u 1941 na 5,677.920 t u 1945.

Tonaža trgovačke mornarice, koja je u japanskom privrednom životu igrala veliku ulogu, bila je reducirana na ¹/₅ svog predratnog iznosa. God. 1937 izgrađeno je 160 brodova sa 428.188 brt, a 1944 (kad je to tražila ratna situacija) porinuta su 762 broda sa 1,730.400 brt. Poslije 15. VIII. 1945 brodogradnja je bila gotovo potpuno uništena, došla je pod kontrolu USA i mogla je u prvo vrijeme vršiti samo remont u ratu postradalih i preostalih brodova.

Iz domaće i uvezene rude 1942 proizvedeno je 4,256.000 t sirova željeza, 1946 samo 208.000 t, a 1947 god. 347.000 t. Proizvodnja čelika od 7,043.000 t u 1942 pada 1946 na 557.000 t, a 1947 iznosi 952.000 t. U proporcionalnom opsegu smanjena je i proizvodnja artikala metalne industrije, koji su u japanskom predratnom izvozu dolazili na drugo mjesto.

Izvoz je ključno pitanje predratnog, a još više poratnog Japana, jer on može samo intenzivnim izvozom prehraniti svoje stanovništvo, koje godišnje priraste za preko 1 mil., a 1948 i 1949 za po 1,7 mil. Na poslijeratni porast stanovnika djelovao je, pored jakog viška rođenih nad umrlima, i povratak golemog mnoštva građanskih i vojnih lica iz okupiranih i anektiranih područja. Nova je emigracija otežana. Države, koje su bile pod japanskom dominacijom, ne primaju japanske emigrante, a USA su već između dva rata obustavile žutu imigraciju. Jedino je Južna Amerika (osobito Brazil) spremna primiti nekoliko stotina hiljada japanskih radnika. Situacija je toliko ozbiljna, da se vrši otvorena propaganda za smanjenje poroda.

Današnji J. nije kadar da ozbiljno poveća svoju agrarnu proizvodnju. Izvoz industrijskih proizvoda treba da omogući uvoz potrebnih agrarnih proizvoda i industrijskih sirovina. Glavno mjesto u japanskoj poslijeratnoj izvoznoj industriji opet zauzima tekstil. Broj vretena u pamučnoj industriji, koji je poslije rata bio pao na 2,632.000, penje se 1954 na 7,851.000, a kod vune od 397.724 god. 1945 na 1,458.000 god. 1954. Proizvodnja sintetičnih vlakna, koja je od 649.200 t u 1941 bila pala na 24.600 t u 1946, penje se 1952 na 410.000 t.

Udio tekstila u japanskom izvozu (ranije 37,2%) iznosio je 1952 god. 14%, 1953 god. 30%, a 1954 god. 34%.

Niske nadnice omogućuju Japanu, da neke svoje proizvode, u prvom redu tekstil, proda u inozemstvu tako nisko, da ni uvozne carine nisu dovoljna barijera. Prije Drugog svjetskog rata takva su ograničenja prema japanskoj robi naročito primjenjivale USA, a danas iz političkih razloga USA omogućuju Japanu što veći izvoz; u tom pravcu djeluje na Veliku Britaniju i čitav sterlinški blok. Zbog toga favoriziranja J. je 1954 plasirao u USA oko 2 mil. ženskih bluza, a 1955 god. 25 mil.

I željezna industrija poslije rata pokazuje sve veći razvitak: 1954 proizvela je 4,751.000 t sirova željeza, 7,750.000 t čelika i 5.765.000 t limova. To je najveća proizvodnja sirova željeza, čelika i limova, koju je J. uopće imao. Da bi osigurao toliku proizvodnju 1954, J. je morao uvesti 1,480.000 t željezne rude iz Filipina, 1,121.000 t iz Malaje, 758.000 t iz Indije i 557.000 t iz Kanade, 5,000.000 t ugljena za koksiranje, dijelom (oko 16%) čak iz USA.

J. izvozi znatne količine čelika: 1954 god. 305.000 t u Argentinu, 196.000 t u Brazil, 155.000 t u Indiju, po 76.000 t u Sijam i Indoneziju, a 445.000 t u razne druge države. Brodske limove izvozi i u Evropu.

Od izvoza metalurgijskih proizvoda J. je 1954 dobio 177 mil. USA-$, a za uvezenu željeznu rudu i ugljen za koksiranje dao je 170 mil. Time je, s deviznog gledišta, osigurao uvoz artikala potrebnih metalurgiji. Izvezao je i mnoge proizvode metalne industrije, razni alat, alatne strojeve, tekstilne strojeve i transportna sredstva. God. 1937 J. je izvezao 2,7 mil. bicikla, a danas izvozi preko milijun komada. Vrlo je razvijen izvoz šivaćih strojeva. God. 1954 J. je postigao svjetski rekord izvozom od 1.300.000 šivaćih strojeva u sve dijelove svijeta. U gradnji brodova za inozemstvo izbio je na drugo mjesto u svijetu. U početku 1956 japanska brodogradilišta imaju narudžbi za preko 2,5 mil. brt. a u vrijednosti od 200,000.000 dolara.

God. 1955 japanski je izvoz iznosio samo 50% izvoza u periodu 1934—36; u uvozu odnos iznosi 80%. Dok je prije rata J. sudjelovao sa 3,3% u svjetskom izvozu, danas sudjeluje samo sa 2,2%. U svjetskom uvozu njegov udio iznosi danas 3% prema 3,2% u 1934—36.

J. treba da poveća izvoz i zbog reparacijskih obaveza. Mirovnim ugovorom u San Franciscu obavezao se, da će platiti reparacije državama, koje je u Drugom svjetskom ratu bio okupirao. S Burmom se nagodio na 200 mil. USA-S plativih za 10 godina u japanskim proizvodima, s Filipinima na 550 mil. plativih za 20 godina. Ukupna reparacijska davanja iznose oko 2 milijarde i 400 mil. USA-$.

Privredni odnosi sa NR Kinom od presudne su važnosti za definitivnu konsolidaciju japanske vanjske trgovine. Prije japanskog upada u Kinu (1934—37) 18% japanskog izvoza išlo je u Kinu, a iz Kine je J. preuzimao 11% svoga uvoza. God. 1954 od ukupnog japanskog izvoza išlo je u NR Kinu samo 1,2%, a iz Kine je J. podmirio samo 1,7% svoga uvoza. Embargo na trgovinu s Kinom, koji se primjenjuje od Korejskog rata, ne pogađa ni jednu državu tako oštro kao Japan. Iz Kine je J. preuzimao prehrambene artikle i industrijske sirovine, a tamo je plasirao proizvode svoje industrije, naročito tekstil. Danas J. mora prehrambene artikle i industrijske sirovine dovlačiti iz dalekih krajeva (to uzrokuje visoke prijevozne troškove), a za svoje industrijske proizvode mora u većoj mjeri tražiti udaljena tržišta. Stanovito popuštanje u političkim odnosima s Kinom J. iskorišćuje i, u zamjenu za svoje industrijske artikle, preuzima 2,000.000 t željezne rude. Međutim se razvija kineska industrija, osobito tekstilna, i Kina sve više trguje sa SSSR-om i državama istočne Evrope.

J. je poslije rata postigao velike uspjehe i podigao svoju privredu na zavidnu visinu, ali on nailazi i na sve veće teškoće, jer se osjeća konkurencija njegovim jeftinim proizvodima. Moderna tehnička obnova proizvodnih sredstava, kvalificirana i visoko produktivna radna snaga, kao i niske nadnice omogućuju Japanu izvoz uz povoljnije uvjete od ma koje industrijske države. Bojeći se japanskog dumpinga, mnoge se države protive punopravnom ulasku Japana u organizaciju GATT i nisu voljne da mu priznaju klauzulu najveće pogodnosti.

J. se u svojoj privredi bitno oslanja na razne oblike američke ekonomske pomoći; kako je ta pomoć uvjetovana internacionalnom političkom situacijom, on poduzima sve, kako bi svoju privrednu osnovu postavio isključivo na svoje snage.

Vanjska trgovina. U statističkim podacima Ujedinjenih naroda za period prije Drugog svjetskog rata obuhvaćeni su u japanskom uvozu i izvozu Koreja i Formoza, a znatnim dijelom i Mandžurija. Vanjska trgovina Japana bila je (u mil. USA-$): tablica

Prije Drugog svjetskog rata trgovačka bilanca Japana bila je pretežno aktivna. God. 1939 aktiva je iznosila milijardu dolara. Tom povoljnom stanju trgovačke bilance bitno su pridonijeli Mandžurija, Koreja i Formoza. Poslije rata — sve ako i apstrahiramo period 1946—50, kad je trebalo vršiti najnužniju obnovu — trgovačka bilanca bitno je smanjena i izmijenila je svoju strukturu. God. 1953 pasiva je prešla milijardu dolara. Situacija 1954 već je bila povoljnija. Kod gotovo jednakog uvoza kao i 1953 izvoz je porastao za 350 mil. dolara. Pasivu trgovačke bilance pokrivaju USA. Pored izravne pomoći, naročito odmah poslije rata, i znatne nabavke za američku vojsku plaćaju se dolarima. USA danas drže u Japanu 650 baza sa većim brojem vojnika. Vojni izdaci USA u Japanu porasli su od 16 mil. dolara prije Korejskog rata na 80 mil. dolara mjesečno. Poslije Drugog svjetskog rata znatno se promijenilo učestvovanje pojedinih zemalja u uvozu i izvozu Japana. Vrlo je značajna promjena u vanjskoj trgovini s Kinom. Prije Drugog svjetskog rata oko 40% izvoza išlo je u Kinu. a danas ide tek nešto preko 1%. U japanskom uvozu Kina je sudjelovala 1938 sa 20%, a 1954 sa manje od 2%. Jedan dio japanske trgovine s Kinom ide preko Hong Konga. Za japansku je privredu od životne važnosti uspostava uže ekonomske suradnje sa NR Kinom.

Udio USA u japanskom uvozu danas je poprilici isti kao prije Drugog svjetskog rata, a u izvozu je znatno manji nego 1938. Velika je Britanija znatno smanjila uvoz i izvoz prema 1938. Na drugom i trećem mjestu u uvozu Japana danas su Kanada i Australija sa žitaricama, a na četvrtom Saudijska Arabija s naftom. Kod izvoza na drugom je mjestu Indonezija, koja iz Japana uvozi jeftine masovne industrijske artikle. Slijedi Burma s jednakom strukturom uvoza u zamjenu za rižu. Južna je Koreja na četvrtom mjestu, a Pakistan na petom (opet u zamjenu za rižu).

Struktura japanske vanjske trgovine po grupama artikala bila je 1954 (u mil. USA-$): tablica

Industrijske sirovine čine polovinu ukupnog uvoza. Od toga na pamuk otpada 432 mil. dolara, ili gotovo 20% ukupnog uvoza. Znatan je uvoz živežnih namirnica; od toga preko 400 mil. otpada na pšenicu i rižu. Na šećer otpada preko 100 mil.

U izvozu polufabrikata na prvom su mjestu pamučne tkanine sa 252 mil. dolara, te svila, vuna i sintetična vlakna, kojih je izvezeno 1954 za oko 150 mil. Željeza i čelika izvezeno je 1954 za 167,250 mil., a raznih strojeva za 202,310 mil. Izvoz brodova iznosio je 1951 god. 16,280 mil., 1952 god. 10,940 mil., 1953 god. 95,740 mil., a 1954 god. 56,450 mil. USA-$. Konfekcije i sličnih proizvoda izvezeno je 1954 za 56,000 mil. dolara, a cipela za 3,47 mil.

Pomorski promet prije i poslije Drugog svjetskog rata bio je (u 000 t): tablica

God. 1953 bilo je ukrcano oko 40% robe ukrcane prije Drugog svjetskog rata, a količine iskrcane robe dosegle su 1953 god. 80% količina iskrcanih 1937. God. 1953 izvoz je jače krenuo i u japanskim je lukama ukrcano (u 000 t): tablica

Na prvom je mjestu željezo i čelik. Proizvodnja željeza i čelika bila je (u 000 t): tablica

Proizvodnja metalurgije znatno je veća, nego što je bila prije rata, zbog intenzivnije industrijalizacije. Željeza i čelika izvezeno je 1954 preko 1 mil. t, a 1952 čak preko 1,6 mil. t. Međutim, 1938 J. je izvezao 2,726.000 t čelika. Smanjenje izvoza usprkos povećanoj proizvodnji ukazuje na intenzitet rada u industriji, osobito u brodogradnji. J. izvozi znatne količine čelika u države na Tihom oceanu i u Evropu, naročito brodske limove, čija je proizvodnja u Japanu vrlo velika. Međutim J. oskudijeva željeznom rudom, ugljenom podesnim za koksiranje, starim željezom i raznim nemetalnim rudama. Uvoz tih artikala bio je (u 000 t): tablica

U japanskoj metalurgiji došlo je do bitnih promjena. Dok je prije rata J. najveći dio željezne rude (1938 god., 2,725.900 t) dobivao iz svojih teritorija, danas ih uvozi iz inozemstva; od toga preko jednu četvrtinu iz Filipina i USA, jednu petinu iz Malaje, a jednu petinu iz ostalih zemalja. Ubuduće će J. znatne količine željezne rude dobivati iz Venezuele. Pored znatnih količina, koje će J. i dalje preuzimati iz Filipina, Malaje i Indije, ugovorena je i dobava od 2,000.000 t željezne rude iz NR Kine. Svi ti transporti iziskuju znatnu tonažu, pretežno japansku, radi jeftinijeg prijevoza.

Pored ruda i ugljena, vrlo je znatan uvoz nafte i njenih derivata, jer japanska proizvodnja ne prelazi 200.000—300.000 t godišnje. Iskrcane količine nafte i derivata bile su (u 000 t): tablica

Potrošnja je toliko porasla, da je, usprkos znatnoj proizvodnji derivata U japanskim rafinerijama, trebalo uvesti oveće količine derivata.

Proizvodnja derivata nafte bila je (u ooo t): tablica

Najvažnijih živežnih namirnica iskrcano je (u ooo t): tablica

Prije se uvozilo oko 300.000 t pšenice, a ječma samo nekoliko tisuća t. Jak porast stanovništva i povratnici iz izgubljenih teritorija iziskuju veći uvoz žitarica, jer japanska poljoprivreda zaostaje za potrošnjom. Riža se prije rata uvozila iz Koreje i Formoze i plaćala yenima, a danas se njen uvoz plaća isključivo devizama. Uvoz šećera, prema predratnom, povećan je za 50%; i on se plaća devizama.

Uvoz industrijskih sirovina bio je (u 000 t): tablica

Količine uvezenih sirovina za proizvodnju gnojiva porasle su od 704.000 t u 1938 na preko 2 mil. t u 1954; to znači, da je sve intenzivnija poljoprivreda.

Velik nerazmjer između ukrcane i iskrcane robe nepovoljno djeluje na pomorski promet i formiranje podvoznih stavova. Brodovi, koji prevoze robu u japanske luke, nemaju povratni teret; zato su skuplji podvozni stavovi. I linijska plovidba računa s razlikama u količini robe, koja se ukrcava i iskrcava; prema tome određuje i tarife.

Pomorske veze. U održavanju redovitih pomorskih pruga s Japanom i ostalim lukama Dalekog Istoka dugo su dominirala evropska parobrodarska društva, prvenstveno britanska. Zajedno s razvitkom privrede, naročito trgovačke mornarice, počela su se afirmirati i japanska parobrodarska društva i otvarati sve više pruga ne samo s Evropom, nego i s drugim zemljama, naročito s Amerikom. Od američkih društava prije Drugog svjetskog rata držala su linije s Japanom ondašnja društva Dollar Line i Canadian Pacific Railway. Neposredno prije Drugog svjetskog rata japanska mornarica (s modernim i brzim putničko-teretnim prugama) borila se za primat u vodama Dalekog Istoka.

Odmah poslije Drugog svjetskog rata japanska zastava bila je eliminirana iz prometa s inozemstvom, a sve jače su se počela afirmirati sjeveroamerička društva, koja su podržavala pruge ne samo između Japana i pacifičkih luka Sjeverne Amerike, nego i s lukama na atlantskoj obali USA i Kanade. Danas se situacija opet mijenja. Japanska društva osnivaju nove pruge nastojeći da osvoje raniji dominantni položaj u prometu između Japana i inozemnih luka. To vrijedi naročito za robni promet; skupe putničke brodove Japan gradi u ograničenom broju.

U vezama između Evrope i Japana britanska društva i sada vode. Tu je u prvom redu Peninsular & Oriental Steam Navigation Co., koja na pruzi Vel. Britanija—J. drži i brze putničke brodove klase Chusan od 24.215 brt; u putničkom prometu ima primat. Od britanskih društava, s japanskim lukama podržavaju pruge i Alfred Holt & Co. (Blue Funnel Line), Ellerman & Bucknall Steamship Co., Ben Line Steamers, Glen Line te China Mutual Steam Navigation Co.

Nizozemska društva Vereenigde Nederlandske Scheepvaart Mij. te Oostzee Stoomvaart održavaju prugu sjeverna Evropa—Sredozemno more, te prugu s južnom Azijom sve do Japana. Danske društvo Det Østasiatiske Kompagni, jedan od pionira linijske plovidbe s Dalekim Istokom, drži prugu: sjeverna Evropa—Sredozemno more—Suez—Aden—Singapore—Bangkok—Saigon—Hong Kong—japanske luke. Redovite pruge između sjeverne Evrope i Japana drži švedsko društvo Svenska Ostasiatiska Kompaniet i norveško društvo Wilh. Wilhelmsen.

Francusko društvo Messageries Maritimes održava prugu : francuske luke na Atlantiku—Marseille—Suez—Djibouti—Singapore—Saigon—Manila—Hong Kong—Japan. Lloyd Triestino, nastojeći da oživi predratnu tradiciju društva Lloyd Austriaco, drži redovitu prugu s Japanom, samo ne više iz Trsta, nego iz Genove i Napulja. Njemačka društva Hapag i Lloyd drže zajedničku liniju do Japana.

Evropska društva drže neke pruge između Japana i drugih luka, osim evropskih. Tako China Mutual Steam Navigation Co. drži pruge između atlantske i pacifičke obale Sjeverne Amerike i Japana preko Paname. Britansko društvo The Bank Line drži liniju, koja povezuje atlantske i pacifičke luke USA—Filipine—Hong Kong—Shanghai—J.—Indoneziju—Malaju i natrag: Kanadu i USA preko Sueza. Koninklijke Java—China Paketvaart Lijnen (Royal Interocean Lines) održava putničko-teretnu prugu između Indonezije i Japana i prugu: Japan—Kina—Singapore—Madagaskar—istočne luke Južne Amerike. Norveško društvo Wilh. Wilhelmsen drži prugu: istočna i zapadna obala Sjeverne Amerike —Japan, a Det Østasiatiske Kompagni liniju: J.—Hong Kong— Filipini—pacifička obala Sjeverne Amerike. Svenska Ostasiatiska Kompaniet drži prugu: istočna i zapadna obala Sjeverne Amerike —Filipini—Kina—Hong Kong—Japan. China Navigation Co., London, drži prugu: J.—Hong Kong—Koreja—Singapore—Filipini—Indija—Australija—otoci u Tihom oceanu. British India Steam Navigation drži prugu: Rangoon—Calcutta—J. i liniju: Perzijski zaljev—Pakistan—Indija—Singapore—Hong Kong— Japan.

Britanska društva Australian—Oriental Line i Eastern & Australian Steamship Co. održavaju putničko-teretne pruge: Australija— Manila—Hong Kong—Japan.

Poslije Drugog svjetskog rata sjeveroamerička društva održavaju nekoliko pruga s japanskim lukama. Tu je u prvom redu American President Lines, koja drži prugu: Kalifornija—J.—Kina— Filipini i natrag, te prugu oko svijeta: New York—Panama— Kalifornija—J.—Kina—Manila—Indija—Sredozemno more —New York. Lykes Bros. Steamship Co. iz New Orleansa drži prugu: luke Srednje Amerike—Havajski otoci—Kina—J.—Malaja—Indonezija, a American President Lines vezuje japanske luke, preko Sueza i Sredozemnoga mora, s lukama sjevernog Pacifika. Pacific Par East Line održava vezu između luka na zapadnoj obali Sjeverne Amerike do Japana, Kine i Koreje, Western Canada Steamship Co. drži prugu između pacifičke obale Sjeverne Amerike i Japana.

Razna japanska društva održavaju sve intenzivniji linijski promet. Nippon Yusen Kaisha saobraća na pruzi između Japana i sjeverne Evrope, i preko Sueza i preko Paname, zatim povezuje J. s Australijom i s lukama Crvenog i Sredozemnog mora; po potrebi pristaje i u Splitu. S Amerikom drži intenzivan promet na prugama do New Yorka, Vancouvera i Seattlea te do Latinske Amerike i Meksičkog zaljeva. Podržava pruge: J.—Bombay—Karachi te Calcutta—Rangoon, kao i pruge do Bangkoka, Formoze i Okinawe.

Mitsui Sempaku K. K. (Mitsui Line) uspostavilo je svjetsku kružnu prugu: J.—Filipini—Singapore—Port Swettenham—Penang—Colombo—Bombay—Port Said—Genova—Marseille — Casablanca—New York—pacifička obala USA—Japan. Druga kružna pruga oko svijeta ide obrnutim smjerom. Pored toga, Mitsui Line drži i pruge: između Japana i atlantske obale USA—Meksika—Paname—Kolumbije—Venezuele i Zapadne Indije—Vancouvera, te između pacifičke obale USA—Malaje—Madrasa—Bombaya—Karachia i Malaje—Rangoona—Calcutte; zatim pruge do Filipina, Australije, Koreje i Okinawe.

Osaka Shosen Kaisha drži prugu: J.—Hong Kong—Singapore —Penang—Aden—Port Said—Aleksandrija—Genova—Marseille —Tanger—Casablanca—London—Antwerpen—Rotterdam—Hamburg—Bremen. Brodovi na ovoj pruzi mogu primiti do 12 putnika. Plove: Kobe—Genova (37 dana) i Kobe—London (45 dana). Ovo društvo drži i pruge: J.—Australija, J.—Južna Amerika, J.—južna Afrika, J.—USA (atlantska i pacifička obala), J.—Perzijski zaljev, J.—Bengal, J.—zapadna Afrika.

Iino Kaiun Kaisha drži pruge: J.—Perzijski zaljev, J.—zapadna obala Sjeverne Amerike, J.—jugoistočna Azija, prvenstveno s tankerima; zatim teretne pruge: J.—New York, J.—Vancouver—Seattle, J.—Indija—Perzijski zaljev, te prugu: J.—Bangkok i J.—Pusan. Pored toga organiziralo je i jednu prugu oko svijeta preko Sueza i Paname.

Kawasaki Kisen K. K. drži prugu J.—zapadna Afrika te pruge između Japana i Južne Amerike, Japana i New Yorka, preko Sueza i preko Paname, kao i pruge između Japana i Srednje i Južne Amerike, Australije, Hong Konga i Bangkoka. I društva Nitto Shosen Κ. Κ., Daido Kaiun K. K. i neka druga održavaju redovite linije između Japana i inozemstva.

Potkraj 1955 preko polovina japanske trgovačke mornarice uposlena je na prugama između Japana i inozemstva.

Najveći dio japanske trgovačke mornarice plovi na prugama prema Indiji—Pakistanu i Perzijskom zaljevu. Na toj relaciji prevladavaju tankeri, jer J. najveći dio sirove nafte dobiva iz zemalja oko Perzijskog zaljeva. Preko polovine japanske tankerske flote plovi između Japana i Perzijskog zaljeva. Od linijske plovidbe najveći dio tonaže angažiran je na prugama za Sjevernu Ameriku. Poslije rata J. je u Sjevernoj Americi našao ekonomski i financijski oslon, pa znatan dio njegove trgovine ide u Sjevernu Ameriku i dolazi iz nje.

S Evropom J. održava samo linijsku plovidbu. Budući da se kod toga prometa više radi о skupim industrijskim, a manje о jeftinim masovnim artiklima, prvenstveno о sirovinama, ni jedna desetina linijske flote nije angažirana u linijskoj plovidbi s Evropom.

Na prugama oko svijeta angažirano je 13 brodova linijske plovidbe sa 88.866 brt. Linijsku plovidbu oko svijeta — osim nekih britanskih i sjeveroameričkih turističkih pruga — ima danas jedino Japan.

Posljednjih godina, u borbi za nova tržišta, japanska linijska plovidba proširuje svoje veze i na Afriku, odnosno na atlantske luke Južne Amerike. Grade se posebni brodovi za prijevoz emigranata između Japana i Argentine i Brazila.

S obzirom na otočni položaj Japana, znatno je razvijena obalna plovidba, koja je rezervirana za japanske brodove. God. 1938 promet je u kabotaži iznosio 95,604.000 t, a 1948 god. 46,140.000 t, 1952 god. 52,152.000 t, a 1953 god. 49,626.000 t. Prije rata znatan dio kabotaže otpao je na promet s Korejom i Formozom, a to je danas promet s inozemstvom.

Trgovačka mornarica. Država je još prije Prvoga svjetskog rata sistematski pomagala svoju trgovačku mornaricu. Prve zakonske mjere donesene su 1896. One predviđaju premije japanskim brodovima. Subvenciju su uživale važne pruge. Do Prvog svjetskog rata japanska trgovačka mornarica primila je za održavanje četiriju najvažnijih pruga s inozemstvom subvenciju u vrijednosti od 4 mil. dolara. Pored toga, obalna plovidba bila je rezervirana za japanske brodove. Država je preuzimala na sebe i dio kamata, koje su plaćala parobrodarska društva za izgrađene brodove. Državna industrijska banka davala je zajmove, isključivo za brodove izgrađene u Japanu i to do 75% njihove vrijednosti. Rok je trajao 15 godina. Kamatna stopa bila je za poduzeća 6%, za banku 7,5%, a razliku od 1,5% snosila je država. Brodovi su morali biti čelični, njihova nosivost najmanje 5000 brt, brzina najmanje 14 čv. Time se htjela podići kvaliteta trgovačke mornarice za održavanje linijske službe. Poduzeća su se morala obvezati, da će održavati određene pruge s određenim brojem putovanja. Sistem je bio dosta elastičan; nije se točno predviđalo, u koje će luke brodovi pristajati. Subvencionirane pruge (mahom međunarodne) nisu smjele upotrebiti brodove starije od 15 godina.

Razvitak japanske trgovačke mornarice do Prvog svjetskog rata, odnosno između dva svjetska rata bio je:

napraviti tablicu kao jednu!

God. 1914 japanska trgovačka mornarica, po brutto tonaži, bila je na šestom mjestu na svijetu. God. 1919 ona se penje na četvrto, a 1929 na treće mjesto: iza Velike Britanije i USA. U Prvom svjetskom ratu sudjelovanje Japana na strani Antante bilo je više simbolično, i njegova je trgovačka mornarica pretrpjela minimalne gubitke, a mogla je nesmetano graditi nove brodove i djelomično sudjelovati u podjeli njemačke trgovačke mornarice. Njeno sudjelovanje u svjetskoj tonaži bilo se 1939 popelo na 8,22%.

Drugi svjetski rat značio je pravu katastrofu za japansku trgovačku mornaricu, tako da je ona zapravo prestala da postoji. Potopljeno je 8,5 mil. brt, a od 1,5 mil. brt, koliko ih je preostalo, samo minimalan broj brodova bio je sposoban za plovidbu. Od putničkih brodova, koji su prije Drugog svjetskog rata krstarili vodama Pacifika i držali pruge s Evropom, Amerikom i drugim kontinentima, ostao je jedino putnički brod Hikawo Maru od 11.022 brt, koji je plovio na pruzi J. — New York.

Poslijeratni uspon japanske trgovačke mornarice nije nastao dobivanjem brodova Liberty, jer J., kao neprijateljska zemlja, nije mogao kupovati američke rezerve. Međutim su USA brzo promijenile svoj stav prema Japanu, pa je on dobio veliku američku pomoć. Znatni iznosi te pomoći — godišnje do 30 mil. dolara — bili su upotrebljeni za nabavu novih brodova, i to prvenstveno za gradnju na japanskim brodogradilištima.

Stanje japanske trgovačke mornarice posljednjih godina bilo je:

napraviti tablicu kao jednu!

God. 1950 (1. IV.) trgovačka mornarica došla je opet u privatne ruke. Sredstva iz Marshallove pomoći davala su se poduzećima, koja su gradila brodove za otvaranje novih linija. Mirovni ugovor (u rujnu 1951) pridonio je jačanju japanske trgovačke mornarice, jer su otpala razna ograničenja.

Godišnji porast japanske trgovačke mornarice dosegao je kulminaciju 1952; tad je njena tonaža za preko 600.000 brt veća nego prethodne godine. Međutim, i usprkos tako znatnom porastu, ona nije dosegla u svjetskoj tonaži udio od 8,22%, koji je imala 1939. Porast se kreće od 2,5% u 1951 na 3,09% u 1952, 3,48% u 1953, 3,67% u 1954 i 3,71% u 1955. Po svojoj tonaži, japanska trgovačka mornarica nalazi se na petom mjestu u svijetu, a prije Drugog svjetskog rata bila je na trećem mjestu.

Japanska trgovačka mornarica odskače po kvaliteti. Na brodove do 5 godina starosti otpada 44% ukupne tonaže. Ispred nje su samo Liberija sa 45% i Njemačka 57% tonaže. Ako uzmemo u obzir brodove do 9 godina, onda 62% japanske tonaže otpada na tu kategoriju brodova. U tom pogledu J. zauzima treće mjesto u svjetskoj trgovačkoj mornarici: prešao je i Liberiju, koja ima 55% tonaže ispod 10 godina. Svjetski prosjek za brodove do 5 godina iznosi 21%, a za brodove do 9 godina i ispod 34%. Na brodove između 10 i 14 godina otpada 21% japanske tonaže prema svjetskom prosjeku od 40%. Na brodove od 15 do 19 godina otpada 5%, a u svijetu 6%, na stare brodove od 20 do 25 godina otpalo je 2% prema svjetskom prosjeku od 3%. Na brodove od 25 i više godina otpada 11% prema 17% svjetskog prosjeka.

J. je 1955 imao 203 tankera sa 743.365 brt ili oko 3% svjetske tonaže tankera. I u pitanju starosti tankera J. se bitno odvaja od svjetskog prosjeka. Tankeri do 5 godina zauzimaju 53% tonaže prema svjetskom prosjeku od 39%. Na tankere do 9 godina otpada 67% tonaže prema svjetskom prosjeku od 54%. Na tankere između 20 i 25 godina otpada 2% japanske tonaže prema svjetskome prosjeku od 3%. Tankeri od 25 i više godina zauzimaju samo 1% japanske tonaže prema svjetskom prosjeku od 7%.

Po mladosti svoje trgovačke flote J. je danas na prvom mjestu. Time, što nije sudjelovao u podjeli brodova Liberty i što je dobrim dijelom iz američke pomoći gradio nove brodove, dobio je prvoklasnu trgovačku mornaricu. To je od bitne važnosti u konkurenciji oko prevlasti u sjevernom Pacifiku.

Pogonska struktura japanske trgovačke mornarice u 1955: tablica

Prevladavaju turbinski brodovi i brodovi s dizel-motorima. J. više uopće ne nabavlja parobrode na stapni pogon.

U Japanu prevladavaju brodovi srednje tonaže. On uopće nema brodova od 20.000 i više brt. Brodova između 15.000 i 20.000 t ima samo 4 sa 71.758 brt. Sva 4 su tankeri, među kojima prevladavaju veći brodovi. Brodova između 10.000 i 15.000 t ima 37 sa 444.119 brt. Od tih su 34 tankera sa 411.250 brt. Samo kod 45 brodova između 8000 i 10.000 t trgovački brodovi premašuju tankere.

Prevladavaju teretni brodovi između 6000 i 8000 brt. Takvih je 1953 J. imao 198 sa 1,374.597 brt. Tim brodovima japanska društva održavaju svoje redovite linije s inozemstvom. Prednost im je naročito u brzini i uređaju za brz ukrcaj i iskrcaj.

Od većih brodova 31. VI. 1955 otpalo je: tablica

Broj putničko-teretnih brodova vrlo je malen, jer je njihova izgradnja skupa. J. prvenstvo gradi linijske teretne brodove najviše za 12 putnika.

U najnovije vrijeme J. gradi i putničke brodove, da bi proširio svoj utjecaj na Pacifiku. Započela je gradnja dvaju brodova od 12.000 brt. Imat će brzinu od 19 čv, mjesta za 300 putnika i bit će vrlo udobni. Gradnju financira država. Na veće i brže brodove J. zasad ne misli, jer su preskupi.

Udio japanske zastave u prometu s Japanom i iz Japana skoro je dosegao predratnu visinu od 58% u uvozu i 68% u izvozu. God. 1955 udio japanske zastave iznosio je 57% u uvozu, a 67% u izvozu prema 44% u uvozu i 47% u izvozu 1954. Predviđa se njegov porast s obzirom na porast trgovačke mornarice i otvaranje novih japanskih pruga. Prihodi trgovačke mornarice danas iznose do 50 mil. dolara; od toga dvije trećine na prugama sa USA. Na potezu J.—New York već se jedna trećina robe prevozi japanskim brodovima. Predviđena je izgradnja 4 mil. brt novih brodova do 1959 i to putničko-teretnih i tankera. Time bi japanska trgovačka mornarica dosegla 90% tonaže iz 1936 i 70% iz 1940. Za izvršenje ovog programa predviđeno je 178 milijarda уеnа. Od te bi svote država dala 106 milijarda, a privatna poduzeća — odnosno banke, čijim koncernima ona pripadaju — 72 milijarde. God. 1953 bilo je porinuto za japanska društva 38 brodova sa 287.255 brt; među njima je 13 tankera sa 71.930 brt.

Da bi se bar donekle ubrzala izgradnja modernih brodova, društvo, koje demolira 2 broda, dobiva kredit za gradnju jednoga novoga.

Brodogradnja. Uporedo s pomaganjem trgovačke mornarice, J. je pomagao i brodogradnju, naročito s obzirom na potrebe ratne mornarice, čiji su zahtjevi rasli iz godine u godinu. U svojim prvim fazama razvitka, japanska je brodogradnja bila znatno skuplja nego u inozemstvu, pa ju je trebalo pomagati. U prvom redu država je vraćala svu carinu, koju su plaćala brodogradilišta.

Drugi oblik pomoći sastojao se u tome, što su brodogradilišta kod industrijske banke uživala kredite na 15 godina, uz 6% kamata, a druge privredne grane plaćale su kamate od 7,5%. Kasnije je država na sebe preuzela 1,5% kamata, tako da je stvarni kamatnjak bio 4,5%·To je za zemlju u početnoj fazi kapitalizma bilo vrlo povoljno.

Do naglog razvitka japanske brodogradnje došlo je za Prvog svjetskog rata. God. 1917 porinuta su 104 broda sa 350.141 brt ; 1918 god. 198 brodova sa 489.924 brt; 1919 god. 133 broda, ali sa 611.883 brt.

Poslije Prvog svjetskog rata brodogradnja naglo pada. God. 1922—27 iznosila je manje od 100.000 brt godišnje. God. 1928—30 kreće se između 100.000 i 200.000 brt, a u vrijeme depresije 1931— 33 opet pada ispod 100.000 brt. Poslije privredne depresije tonaža porinutih brodova stalno raste i 1937 penje se na 180 brodova sa 451.121 brt. God. 1939, zbog forsiranja izgradnje ratne mornarice, porinut je samo 121 brod sa 323.775 brt. Kapacitet japanske brodogradnje iznosio je prije Drugog svjetskog rata oko 800.000 brt godišnje. Sada J. ima 87 brodogradilišta za čelične i preko 500 brodogradilišta za manje drvene brodove. Oko Kobe i Osake ima 32% japanskih brodogradilišta. Po broju i brutto tonaži porinutih brodova, ovako se razvijala japanska brodogradnja poslije rata: tablica

Poslije Drugog svjetskog rata J. je 1949 bio na petom mjestu u svijetu; 1950 na trećem, a 1952 na drugome, odmah poslije Velike Britanije; 1953 opet je na trećem mjestu (na drugo je mjesto izbila Zapadna Njemačka sa 10,94% ukupno izgrađene tonaže u svijetu). Porinuta je tonaža 1953 nešto slabija nego što je bila 1952. Ali je tonaža dogotovljenih brodova 1953 iznosila 662.930 brt.

J. i danas gradi skuplje brodove nego većina evropskih brodogradilišta. Čelične su ploče u Japanu do 60% skuplje nego u Evropi, jer japanska metalurgija uvozi željeznu rudu i ugljen za koksiranje iz Indije i USA. I ostali je materijal za 10—20% skuplji nego u Evropi. Međutim, nadnice su niže nego u Evropi zbog niskog životnog standarda. To donekle kompenzira skuplji materijal. Prednost je japanske brodogradnje u tome, što ona gradi brže negoli se gradi u ostalim zemljama.

God. 1953—54 japanska brodogradnja ponovo ulazi u period krize, zbog nedovoljnih financijskih sredstava. Inozemstvo nije više spremno da plaća veće japanske cijene, jer brzina gradnje kod niskih prijevoznih stavova nije više odlučan moment. Da bi se pomoglo brodogradnji i omogućile niže cijene, kamata za čeličane snižena je za 2,5%. Ušteda na kamatama ide u fond za sniženje cijena. Kamata u pojedinim slučajevima iznosit će samo 3,5%.

God. 1955 donosi nov polet japanskoj brodogradnji: porinuto je 188 brodova sa 828.730 brt, i J. izbija na treće mjesto u brodogradnji svijeta (iza Velike Britanije i Zapadne Njemačke). God. 1955 porinuto je 25 tankera sa 394.816 brt; po porinutoj tonaži J. je došao na drugo mjesto u svijetu.

Od brodova porinutih 1955 god. 135 sa 245.584 brt građeno je za japanske brodovlasnike, a za inozemstvo 53 sa 583.146 brt. Dana 31. ožujka 1956 na japanskim brodogradilištima bilo je u gradnji 109 brodova sa 1,001.709 brt.

U gradnji brodova za inozemstvo J. 1955 izbija na prvo mjesto u svijetu. Premašio je i Veliku Britaniju, koja je 1955 porinula za inozemstvo 539.336 brt, i Zapadnu Njemačku (403.292 brt). I u gradnji tankera za inozemstvo J. je 1955 na prvom mjestu.

Ekonomski odnosi sa FNRJ. Donedavno nije bilo nikakvih izravnih ekonomskih odnosa između Japana i Jugoslavije. Tek smo 1951 izvezli u J. sirova magnezita za 5,106.000 Din i rafiniranog olova za 4,950 000 Din. God. 1952 nismo ništa izvezli, a uvezli smo ferovolframa za 37,693.000 Din. God. 1953 izvezli smo aluminijskih otpadaka za 2,228.000 Din, a uvezli razne robe za 25,788.000 Din (bešavnih cijevi za 14,710.000 Din, šivaćih strojeva za 5,460.000 Din, automobilskih guma za 2,054.000 Din i električnih potrepština za 2,249.000 Din).

God. 1954 nije bilo izvoza, a uvoz je iznosio 21,004.000 Din, u prvom redu automobilskih guma iz američkog dijela tripartitne pomoći za 18,375.000 Din, šivaćih strojeva za 2,202.000 Din i električnih artikala za 227.000 Din. God. 1955 iz Japana smo uvezli najveći dio opreme (3.257,345.000 Din) za tvornicu viskoze u Ložnici. Japanska industrijska banka preuzela je i djelomično financiranje te tvornice.I. Be.

RIBARSTVO

Japansko obalno more ističe se obiljem vrsta i količina ribe i druge morske faune i flore. Unatoč intenzivnijem ribolovu nego u ma kojem dijelu svijeta, J. održava razinu proizvodnje obalnog mora. Osim pogodnog geografskog položaja i velike razvedenosti obala, na tamošnje riblje bogatstvo utječu dvije struje: topla (Kuro-shio), koja prolazi iz južnog prema sjevernom Pacifiku, i hladna (Oya-shio) u obratnom smjeru. Riba i morski proizvodi postali su osnova prehrane japanskog naroda. Ribarstvo — i sve industrije, od kojih ono zavisi, a i sve one industrije, koje se na ribarstvo oslanjaju kao na svoju matičnu proizvodnju — upošljava do 20% japanskog pučanstva. Izvozom ribe i morskih proizvoda J. osigurava velike svote funta i dolara.

Vrste riba, ribolovna područja, metode ribolova. Od plavih (pelagičnih) riba selica najviše se love: srdele (Clupanodon melanostica), skuše (Scomber japonicus, Scomberomorits niphonium) i sleđevi (Clupea pallasii) U obalnom moru i u vodama južnog Sahalina i to mrežama stajačicama na zabod i plivaricama. Srdela se lovi u vodama Kyushua; središte je lova Nagasaki: od prosinca do travnja; na sjeveru arhipelaga (sjeverni dio otoka Hondo i Hakkaido): u lipnju i srpnju, te od rujna do studenog. Od krupnih plavih riba najviše se love — plutajućim parangalima (strukovima), s mekom od smrznutih srdela — tunji: Thunnus germo, Neothunnus macropterus, Parathunnus sibi i Thunnus thynnus; od srodnika pacifičkog tunja bonito (Katsuwonus pelamis), osim u području obalnog mora, na položajima oko otočja Marshall, Karolini, Wake, na 3000—4000 km daleko od japanskog arhipelaga. Tunji se love i u vodama Bornea, Celebesa, otočja Solomon, istočne Australije (Tasmanovo more), Indijskog oceana (Andamani). Tunolovna sezona u sjevernim područjima traje od svibnja do kolovoza, u južnim od studenog do veljače. Prije su se u japanskom moru tunji lovili tunolovkama stajačicama, ali ih je potisnuo rentabilniji način lova plutajućim parangalima (strukovima). Nakon Drugog svjetskog rata, uz suradnju ribarskih stručnjaka iz USA, uveden je i kalifornijski sistem tunolova pomoću tunolovnih plivarica, koje se izrađuju od sintetskih vlakana japanske proizvodnje. Uz tunje, strukovima se love i druge velike ribe: sabljan ili iglun (jaglun) (Xiphias gladius) i više vrsta morskih pasa.

Glavni je predstavnik pridnenih (bentoskih) riba bakalar (Gadus macrocephalus), zatim razne ribe plosnatice, među kojima velika plosnatica (Hippoglossus hippoglossus). Ove se ribe love najviše u Kineskom moru, u vodama južnog Sahalina, u Beringovu moru (središte je lova zaljev Bristol) povlačnim mrežama (kočama), koje vuku dva broda (kočarenje »u parovima«) i jedan brod s daskama širilicama; lovna je sezona: srpanj—listopad. Osim bakalara i plosnatica, japanski ribari mrežama love i druge vrste pridnenih riba u vodama Šijama, Australije i zapadnog Meksika.

Od anadromnih riba selica love se u Ohotskom moru do Kamčatke pacifički lososi (salmoni), 6 vrsta roda Oncorhunchus (O. tshawytseha, O. gorbuscha, O. keta, O. nerka, О. masu i О. adonis) i morska pastrva. U doba mriješćenja, kada lososi i pastrve prelaze iz mora u rijeke, golemo mnoštvo ovih riba ispunjava rijeke i rječice, koje utječu u Ohotsko more. Najveći je losos O. tshawytseha, težak oko 10 kg, izuzetno i do 40 kg.

Od rakova najviše se lovi posebnim mrežama stajačicama i povlačnim mrežama velika rakovica (Paralithodes camtsehatica) u Ohotskom moru, duž obala Kamčatke i u Beringovu moru; središte je lova zaljev Bristol. Ovo je najveći od poznatih rakova (rak gigant, King crab), može doseći težinu do 6 kg i dužinu do 1,20 m; njegove duge i jake noge daju odlično meso.

U mnogobrojnim zaljevima i uvalama japanske obale love se i umjetno uzgajaju školjkaši i morsko bilje (alge, morske trave) u velikim količinama. U obalnom pojasu lovi se puzlatka (Haliotis gigantea), koja, osim vrlo hranjiva mesa, daje skupocjene proizvode: biser i sedef. Duž obala Australije, u Arafurskom moru, Japanci love školjke bisernice radi bisera i sedefa. Od 14 vrsta kamenica (oštriga) uzgaja se velika kamenica (Ostrea gigas), u manjoj mjeri vrsta О. rivularis, i to na dva načina: na morskom dnu i visećim uzgojem na bambusu. O. gigas je poznata po brzini rasta i veličini. Središte je uzgoja ove školjke Hiroshima. Morska trava (Porphyra tenera), koja se uzgaja u zaljevu Tokyo, važan je prehrambeni proizvod; osušena, ulazi u dnevni obrok hrane poput povrća u evropskim zemljama. Industrijskom preradbom crvene alge (Gloiopeltis furcata), koja raste na pličinama uz obalu, dobiva se koloidalna ljepljiva smjesa, važna za neke industrije. Alge roda Gelidium stoje na prvom mjestu kao sirovinska baza za veliku industriju agar-agara u Japanu (Gelidium amansii, G. japonicum i G. pacificum), alge roda Laminaria za dobivanje algina (alginske kiseline). Osobito je razvijena umjetna proizvodnja bisera. Pronalazač je ove jedinstvene metode uzgoja japanski učenjak Kokichi Mikimoto (1894).

Pokusi s umjetnim uzgojem spužava, vršeni prije rata u području otočja Marshall (Ailinglapalap) i Karolini (Palau) uspješno su završeni. Područje otoka Namorik (otočje Marshall) naročito je podesno za ovaj uzgoj, jer je zaštićeno od vjetra i valova.

Otoci Pescadores glavno su područje za japanski lov koralja.

Organizacija ribolova. Japanski su ribari prije Drugog svjetskog rata, osim ribolova u svom obalnom moru, kontrolirali i golem prostor između krajnjeg sjevera azijskog kopna i Nove Gvineje, te Aljaske i Kalifornijskog zaljeva. Na temelju ugovora u Portsmouthu (1905) gradili su i tvornice za preradbu ribe duž obala Kamčatke. Lovili su i u vodama Formoze i u Korejskom moru. I tamo su izgradili tvornice za preradbu ribe. Ribarili su i u području otočja Marshall, Karolini i Marijani. Na cjelokupnom tom se području nalazi oko 4000 otoka, a dužina svih obala iznosi oko 50.000 km.

Nakon Drugog svjetskog rata J. je izgubio sve te posjede i prema t. zv. Mac Arthurovoj liniji bio je u ribolovu ograničen na svoje obalne vode i područje otočja Ryukyu. God. 1950 Komanda savezničkih okupacionih snaga (SCAP) dopustila je Japanu tunolov u području otočja Marshall, Karolini i Marijani, osim otočja Gilbert. God. 1956 u Moskvi je sklopljen sovjetsko-japanski sporazum о ribarenju u sibirskim vodama.

Broj ribara, zaposlenih u obalnom ribolovu, veći je nego prije Drugog svjetskog rata zbog repatrijacije japanskih ribara iz izgubljenih posjeda. Prije je u japanskom ribolovu bilo zaposleno 1,300.000 ribara (1,050.000 muškaraca i 250.000 žena); od toga u obalnom ribolovu oko 800.000, sa preko 50% sezonskih ribara-zemljoradnika. God. 1948 broj ribara iznosio je (prema procjeni) 1 i pol milijuna ljudi, osim ribara, koji love za kućne potrebe. U sakupljanju i uzgoju morskog bilja (alge, morske trave) zapo sleno je oko 150.000 žena. Na ribolovu u unutrašnjem japanskom moru zaposleno je oko 200.000 ribara s malim ribolovnim sredstvima; ribari i njihove obitelji čine do 40% pučanstva oko unutrašnjeg mora.

Ribolovna flota. God. 1951 ribolovna je flota brojila 473.156 jedinica svih veličina i tipova, sa ukupno 1,184.681 brt. U 1953 bilo je 440.000 brodova s ukupno 1,210.000 brt. Prevladavaju drveni brodovi sa ukupno 974.318 brt. U obalnom se ribolovu upotrebljavaju mali brodovi, većinom na vesla i jedra (oko 300.000 brodova, a 110.000 brodova sa manje od 5 brt). Ta silna flota malih brodova služi uglavnom za lov i uzgoj školjkaša i morskog bilja; ona raspolaže sa preko 3000 luka.

Japanska flota za ribolov na dalekim lovištima sjevernog, srednjeg i južnog Pacifika sastoji se od velikih ribarskih brodova dugog akcionog radijusa. Moderniziranjem te flote suvremenom tehničkom opremom (ultrazvučni detektori, radari, mreže od sintetskih vlakana) i izgradnjom novih jedinica povećala se proizvodnost u odnosu na iste kapacitete iz predratnog perioda. Osim primjene matičnog broda-tvornice kod ekspedicija u lovu na kitove, J. je takav sistem ribolova primijenio najprije u lovu na velike rakovice, a zatim u lovu na losose (salmone), tunje i školjke bisernice.

Uz japanske ribarske matične brodove nalaze se brodovi lovci, pomoćni, istraživački i patrolni brodovi. (Ovi pružaju pomoć brodovima ribolovcima, ali ih i nadziru, da ne bi prešli u teritorijalne vode pribrežnih zemalja.) Prvi matični brod-tvornicu za preradbu mesa velikih rakovica u konzerve izgradili su Japanci 1914, a već 1930 imali su u proizvodnji 19 matičnih brodova-tvornica. Ovakve brodove za preradbu lososa (salmona) u konzerve počeli su graditi 1929, a 1934 imali su ih 16. Nakon Drugog svjetskog rata J. gradi nove matične brodove-tvornice većeg kapaciteta od predratnih i pregrađuje dotrajale parobrode (trampere) u matične brodove.

Ekspedicija za lov velikih rakovica sastoji se od 1 matičnog broda-tvornice, 2—3 broda lovca od 70 brt i 8—9 pomoćnih brodova od 10 brt. U lovu na losose 1954 sudjelovalo je 7 ekspedicija (7 matičnih brodova-tvornica) sa 160 brodova ribolovaca, 1955 god. 41 ekspedicija sa po 25 brodova ribolovaca na 1 matični brod-tvornicu.

Poslije Drugog svjetskog rata u porastu je i kitolovna flota. God. 1954 operirala je druga poratna japanska ekspedicija (1 matični brod i 25 logera) za lov školjki bisernica u vodama Australije. Spor о pravu Japanaca da love bisernice u vodama australskog kontinentalnog šelfa nalazi se pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Najveći poslijeratni porast pokazuje flota japanskih tunolovaca: prema 708 brodova sa 47.297 brt. u 1940, god. 1955 imao je Japan 1291 tunolovca sa 153.357 brt.

Prema petogodišnjem planu (1954—58) J. će izgraditi 230 čeličnih tunolovaca sa 61.500 brt i 1280 drvenih sa 107.400 brt. God. 1952 bilo je 1165 tunolovaca sa 103.814 brt, a potkraj 1958 treba da bude po planu 2225 tunolovaca sa 231.320 brt. Flota je tunolovaca, uključivši i manje brodove za lov »bonita«, ovako sastavljena:

željezni tunolovci od 300 brt, s motorom od 510 KS

željezni tunolovci od 150 brt, s motorom od 250 KS

drveni tunolovci od 100 brt, s motorom od 240 KS

drveni tunolovci od 50 brt, s motorom od 110 KS.

God. 1953 upućena je prva ekspedicija tunolovaca u vode Indijskog oceana (Timor): 10 tunolovaca, 2 mala pomoćna broda tipa dory od 5 brt i 1 matični brod-smrzavaonica tunja.

I dubinski ribolov kočama organiziran je po sistemu ekspedicija. Jedna takva ekspedicija sastoji se od 1 matičnog broda-smrzavaonice od 500 brt i 5 brodova ribolovaca od 50 do 60 brt. Ekspedicija za proizvodnju ribljeg brašna sastoji se od matičnog broda-tvornice od 8000 do 10.000 brt i 25 brodova ribolovaca. Brodove-tvornice gradi brodogradilište Kobe. Najveći takav brod, sagrađen za kitolov poslije Drugog svjetskog rata, ima 23.000 brt, snabdjeven je najmodernijom opremom (radar za otkrivanje kitova). Drugi brod za preradbu kitova od 17.000 brt, sagrađen u Kobeu, 1951, može da preradi 37 kitova dnevno.

Ribarske privredne organizacije. U obalnom ribolovu prevladavaju ribarske zadruge, a u ribolovu u međunarodnim vodama ribarske »kompanije« ili ribolovna poduzeća. Ribarske su zadruge proizvođačko-nabavljačkog tipa. One zajednički love i prodaju ribu. Stajaće mrežne naprave, specifične za obalni japanski ribolov, s »baražama« (ograđenim prostorom, gdje se riba sakuplja) vlasništvo su ribarskih zadruga, koje kolektivno nabavljaju mreže i ostale ribarske alate i opremu. Dana 31. XII. 1950 bilo je 4565 ribarskih zadruga sa 835.000 učlanjenih ribara. Centralna kooperativna banka za poljoprivredu i šumarstvo daje ribarskim zadrugama dugoročne kredite za nabavku sredstava za proizvodnju. Njeno je osoblje sastavljeno od ribarskih stručnjaka. S razvojem industrijskog ribolova u međunarodnim vodama došlo je do formiranja velikih ribolovnih »kompanija« (poduzeća), kojih je 1954 bilo u Japanu 250.000. Ribari na tunolovcima zarađuju mnogo više od ribara u obalnom ribolovu, koji su plaćeni isključivo prema udjelu ili postotku ulova. Kod tunolovaca (manjih od 200 brt) od brutto produkta odbija se trošak pogonskog goriva, taksa od 3% od prometa prodane ribe (provizija tržišta), meka i led, a ostatak se dijeli: 60% vlasniku i 40% ribarima. Kod tunolovaca od 200 do 1000 brt prihod se dijeli: 70% : 30%.

Ulov. Predratni prosječni ulov iznosio je 3,562.000 t. Nagao razvoj ribarstva u poslijeratnom periodu pokazuju ovi podaci (t):

god. 1945 1,377.000

god. 1947 2,205.700

god. 1950 3,086.000

god. 1953 4,259.8oo

god. 1954 4,543.500

Iz ovih se podataka vidi, da je J. u periodu od 9 godina od okupacije izbio na prvo mjesto ulova ribe u svijetu.

Ulov po vrstama riba i ostalih morskih organizama u 1954 u usporedbi s ulovom 1938 (t): tablica

Srdela se mnogo više lovilo u periodu između dva rata. Tako je ulov srdela 1927 iznosio 608.000 t, 1936 god. 1,638.000 t, a posljednjih godina kretao se od 300.000 do 350.000 t. Poslijeratni ulov lososa, zbog gubitka prava na ribolov u sibirskim vodama, iako je u stalnom porastu, još nije dostigao predratni nivo. Tako je 1953 ulovljeno 7,700.176 primjeraka lososa, 1954 god. 20,493.645, a 1955 god. 57,758.291 primjerak. U 1956 zaključeni sporazum sa SSSR-om utjecat će na povećanje lova. Najveći je svakako porast kod tunolova s obzirom na jako proširena ribolovna područja. Iz australskih školjki bisernica dobiveno je 1953 i 1954 po 955 t sedefa. Japanske kitolovne ekspedicije ulovile su: 1952—53 god. 1896 jedinica na bazi težine plavetnog kita, 1953—54 god. 2150 jedinica i 1954—55 god. 2772 jedinice.

Trgovina ribom. Pučanstvo se Japana snabdijeva uglavnom ulovom iz obalnog ribolova, a industrijski ribolov u međunarodnim vodama daje riblje proizvode pretežno za izvoz. Riba se prevozi do najbliže luke u malim brodicama, koje imaju basene za prijevoz žive ribe. Tamo se prekrcava u motorne brodove, koji također imaju basene, i prevozi na tržišta duž obale. U unutrašnjost se riba prevozi kamionima s basenima. Zbog teških prehrambenih prilika poslije rata, vlasti su kontrolirale maksimalne cijene i distribuciju ribe. God. 1950 prestala je potreba državne intervencije na ribljem tržištu, a cijene se formiraju pod utjecajem ekonomskih faktora. Stručna ribarska udruženja i ribarske zadruge, trgovine ribom i riblje industrije pridonose stabilnosti ribljeg tržišta. U Japanu nema ribljih restorana, ali se riba može dobiti u svakom ugostiteljskom lokalu.

Preradba ribe. Glavni proizvodi riblje industrije jesu: konzerve velike rakovice i lososa, tunja i »bonita« u ulju i rasolini, srdele i skuše u ulju i soku od rajčica, smrznuti riblji proizvodi (tunji, igluni i lososi), riblje ulje i riblje brašno. Ovi se proizvodi uglavnom izvoze. Jako je razvijena proizvodnja agar-agara i algina (alginske kiseline) iz morskih algi, proizvodnja dugmadi i ukrasnih predmeta od sedefa školjaka puzlatka i bisernica te industrija jestivog morskog bilja.

Poseban je specijalitet konzerva od velike rakovice. Proizvedena je prvi put 1892 u Otaru (Hokkaido). Do 1920 proizvodnja je iznosila prosječno 200.000 sanduka godišnje, u 1930 proizvedeno je 583.000 sanduka. Prva tvornica za preradbu lososa sagrađena je u Ishikari (Hokkaido) 1877. Kinesko-japanski (1894—95) i Rusko-japanski (1904—05) rat prouzročili su zastoj ove industrije. Ugovorom u Portsmouthu (1905) industrija se dalje razvijala. Tako su Japanci 1910 podigli prvu tvornicu na Kamčatki. Proizvodnja same Kamčatke iznosila je 1922 god. 689.000, a proizvodnja Sahalina i Hokkaida 26.000 sanduka. Tvornice na Kamčatki proizvele su 1930 god. 1,196.000 sanduka. God. 1936 proizvedeno je 2,300.000 sanduka (33 tvornice na Kamčatki, 19 na Hokkaidu, 2 na Sahalinu i 6 brodova-tvornica). God. 1955 proizvedeno je 1,700.000 sanduka prema 626.000 u 1954. Od 1,700.000 sanduka u 1955 brodovi-tvornice proizveli su 1,500.000, a tvornice na kopnu 200.000 sanduka. Jedan sanduk konzervi lososa sadrži 96 limenki od pola funte (0,22679 kg) težine.

Do svršetka Prvog svjetskog rata J. je proizvodio oko 4000 sanduka tunjevine u ulju. Jači razvoj ove industrije počeo je 1930, kad pada razvoj industrije za preradbu tunja u USA (Kalifornija), tako da je 1932 bilo u Japanu 16 poduzeća s proizvodnjom od 705.500 sanduka konzervi tunja; od toga je u USA bilo izvezeno 680.000 sanduka. Uvoz konzervi tunja iz Japana iznosio je 1933 god. 40,5% američke proizvodnje. USA su na japansku tunjevinu u ulju udarile carinu od 30 do 45% »ad valorem«; to je dovelo do smanjenja uvoza. Nakon Drugog svjetskog rata uvoz japanske tunjevine u ulju ponovo se povećava. Carina na uvoz tunjevine u rasolu iznosila je 12,5% »ad valorem«, pa su Japanci počeli proizvoditi tunjevinu u rasolini, te je uvoz ovog proizvoda iznosio 1951 god. 4200 t, a 1952 god. 8600 t. Sanduk konzervi tunjevine sadržava 48 limenki od 7 unca ili 198,389 g.

Srdele se manje prerađuju u konzerve u ulju (sardine); više od 50% prerađuje se u riblje ulje i riblje brašno. Proizvodnja sardina počinje 1877, ali se nije jače razvila. Japanska proizvodnja konzervi srdela u soku od rajčica počela je 1925 i naglo se razvila zbog jake potražnje ovog artikla na stranim tržištima. To potvrđuju ovi podaci: tablica

God. 1953 proizvedeno je 1,500.000 sanduka sardina u soku od rajčica, od toga je izvezeno 1,200.000, a ostalo je prodano na domaćem tržištu. Srdele i skuše troše se još u svježem obliku, prokuhane pa sušene, soljene pa sušene. Osim toga se suše znatne količine kitova mesa i jestivog morskog bilja. Pokusi sušenja srdela, skuša, kitova mesa i morskog bilja infracrvenim zrakama dali su pozitivne rezultate; zračenjem na 40^o—50^o za vrijeme od 2 sata ovi proizvodi gube najveći dio vode, nemaju nikakav neugodan miris niti pokazuju znakove ranketljivosti.

Kamenice se većinom troše svježe ili se prerađuju u konzerve u limenkama, pošto su prethodno bile dimljene; u tako prerađenom obliku kamenice se najviše izvoze u USA i Kanadu.

Sirovinu za proizvodnju ribljeg ulja i ribljeg brašna daju sleđevi (100%) i srdele (preko 50%). U 1927 J. je proizveo 75.000 t ribljeg brašna i 16.000 t ribljeg ulja, 1936 god. 320.000 t brašna i 87.000 t ulja.

Potkraj 1950 bilo je u Japanu 5800 tvornica ribljeg brašna, pretežno s malim kapacitetom (najviše do 4,4 t dnevno). Vitaminsko se ulje proizvodi iz jetre bakalara, morskih pasa, tunja, bonita. Proizvodnja je iznosila: 1948 god. 116о t, 1949 god. 3100 t i 1950 god. 12.620 t. Neznatna je domaća potrošnja vitaminskih ulja (oko 500 t godišnje).

Kitolov daje Japancima velike količine kitova ulja i mesa, jakog izvora proteinske prehrane japanskog naroda. Japanska proizvodnja kitova ulja bila je: 1952/53 god. 33.950 t, a 1954/55 god. 62.377 t.

Proizvodnja ulja od kitove slanine i glave ulješure bila je 1953/54 god. 4060 t. God. 1954/55 dobiveno je i 29.494 t smrznutog i 10.745 t usoljenog kitova mesa. Proizvodnja kitova ulja iznosi vrijednost od 10 mil. USA-$.

Japan je prije Drugog svjetskog rata imao svjetski monopol u proizvodnji agar-agara; proizveo je 3232 t u 1940. Nakon rata mnoge su države, dotada uvoznice ovog proizvoda, razvile vlastitu proizvodnju agar-agara, često uz pomoć japanskih tehničkih stručnjaka. Morsko se bilje određenih vrsta troši zimi i u proljeće u svježem stanju, ljeti se priređuje prokuhavanjem i sušenjem. Industrija jestivog bilja (lokalni naziv industrija Nori) u Japanu je razvijenija nego igdje u svijetu.

Izvoz ribe. Svježa, smrznuta i prerađena riba i drugi morski proizvodi zauzimaju vidno mjesto u japanskom izvozu. To su: riblje konzerve svih vrsta i asortimana, smrznuta riba, agar-agar, sušeno morsko bilje, kitovo ulje, vitaminsko ulje, osušene peraje morskih pasa, sedef i biser. USA i Velika Britanija najvažnija su tržišta za konzerve tunja, lososa, rakovica i smrznutih tunja. Izvoz konzervi lososa u Veliku Britaniju iznosio je 1937—39 god. 1,668.000 sanduka godišnje (ukupna proizvodnja: 2,700.000 sanduka). Izvoz konzervi velike rakovice iznosio je 1953 god. 204.000 sanduka, od toga u USA 195.000 sanduka, a u sve ostale države 9000 sanduka; 1954 iznosio je izvoz 332.000 sanduka, od toga u Veliku Britaniju 151.000 sanduka, u USA 126.000, a u ostale države 54.800.

J. izvozi u države jugoistočne Azije sardine, osušene peraje morskih pasa, lignje i ostale mekušce. Glavni su uvoznici agaragara: Malaja, Singapore, USA, Velika Britanija, Zapadna Njemačka i Francuska. Tri četvrtine izvezenih količina agar-agara otprema se iz luke Kobe. Od proizvodnje sedefa u 1953 samo je 10% najlošije kvalitete upotrebljeno kao sirovina u japanskoj industriji dugmadi, a glavni je dio izvezen u USA; isto tako i najveća količina sedefastih dugmadi japanske proizvodnje. Japanski izvoz ribljih proizvoda, isključivši kitovo ulje i agar-agar, iznosio je 1954 god. 141.000 t u vrijednosti od 74,2 mil. USA-$ prema 121.000 t i 60,7 mil. USA-$ u 1953. Sastav toga izvoza pokazuje ova tabela (u t): tablica

God. 1954 J. je sklopio trgovačke ugovore, koji reguliraju izvoz ribljih i drugih morskih proizvoda u 24 države.

Ribarske škole i naučno-istraživačke ustanove. U Japanu postoje 32 pokrajinske (regionalne) škole za obrazovanje ribarskih kadrova. Svršeni đaci ovih škola imaju pravo upisa na dva ribarska koledža (pripremne škole za sveučilište), na kojima studij traje 3 godine. Poljoprivredni fakulteti triju sveučilišta imaju odsjek za ribarstvo. Nakon svršetka studija od 3 godine postiže se najveća stručna titula na polju ribarstva. Za praktična osposobljavanje visokokvalificiranih kadrova sveučilišta imaju svoje eksperimentalne brodove.

Za naučno-ribarska istraživanja brinu se središnja vlada, pokrajinske vlasti, sveučilišta, ribarski koledži i privatna ribarska poduzeća. Osnovano je osam pokrajinskih ribarstvenih laboratorija (stanica), koji su se specijalizirali u istraživanju ribarskih problema, najvažnijih za ribarsku praksu na svome području. Odjel za naučno-istraživačku ribarsku službu Uprave za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede i šumarstva koordinira rad i raspoređuje osoblje ovih ustanova. Ribarske istraživačke ustanove financira središnja vlada i pokrajinske vlasti. Ribarska poduzeća daju svoji doprinos, u prvom redu za financiranje istraživačkih radova iz oblasti ribarske tehnologije. Koordinaciju rada svih istraživačkih ribarstvenih ustanova i kontrolu nad tim radom vrši Centralni biro u Tokyu, bez obzira na to, da li su to ustanove vlade, sveučilišta, koledža ili ribarskih poduzeća.

Ribarske istraživačke ustanove raspolažu moderno opremljenim istraživačkim brodovima, koji poduzimaju naučna krstarenja (ekspedicije) u svim ribolovnim područjima Pacifika. Metodom markiranja ispituju se seobe tunja na Pacifiku. U tu svrhu naučne ustanove markiraju 1000 primjeraka godišnje. Paralelna istraživanja metodom markiranja vrše i ribarstveno-istraživački zavodi USA u Kaliforniji. Pomoću ovih markiranja utvrđeno je, da tunj Thnnnus germo, veoma tražen zbog bijelog mesa, vrši transpacifičku migraciju. Naučne ribarstvene ustanove nadalje prate migraciju i populaciju lososa i morske pastrve, ekologiju ovih riba za vrijeme njihova života u moru. Japanski su naučni radnici postigli značajne uspjehe u uzgoju spužava, kamenica, morskog bilja i bisera.

LIT.: D. Tressler i J. Lemon, Marine Products of Commerce, New York 1951; La pêche maritime, 1951, 877, 1952, 897 i 1953, 898, 909; Commercial Fisheries Review, 1951—56; Bulletin des pêches de la FAO, Rome 1951, IV, 4, 1952, V, 2 i 1954, VII, 2; Statistics of Agriculture, Forestry and Fisheries Japan, 1953; The Statistical Abstracts of the Ministry of Agriculture and Forestry Japan, 1940—1952, 1954; Selected Catch and Landings Statistics, 1938, 1947—1954. Rome 1955.L. Kć.

Ratna mornarica. Prvi put se spominju odredi ratnih brodova u Japanu u VII. st., poslije uvođenja kineskog sistema državne uprave. Tada su, čini se, administrativne oblasti, uz svoju vojsku, imale i male odrede ratnih brodova, koji su sudjelovali U ratu protiv Ainua u sjevernom Japanu. Te se flotile raspadaju potkraj VIII. st. Do XII. st. nema nikakvih vijesti о japanskoj pomorskoj sili. Tek tada šogun Yoritomo po kineskom uzoru organizira neku vrstu pomorske vojske, kao dio vojne sile centralne vlasti. Od tih se pomorskih jedinica razvila japanska sredovječna ratna, mornarica. Ali zbog dugotrajne izolacije pod šogunatom Tohuyawe, ta mornarica propada. Unatoč potpuno zatvorenim granicama, nešto je znanja о modernom oružju prodrlo kroz holandsku faktoriju u Deshimi. Takashima Suhan, guverner Nagasakia oštro je napadao vladu, da će zbog zatvorenih granica J. uvelike zaostati za zapadnim svijetom. Njegovim zauzimanjem uvezeno je nešto modernog oružja i topova iz Nizozemske, ali zbog uvođenja novosti strogi su ga konzervativci zatvorili. Drugi borac za uvođenje zapadnih novosti bio je u XIX. st. Egawa, koji je unaprijed predvidio Perryevu intervenciju sjeveroameričkih brodova 1853—54.

Granice su ostale zatvorene, a Japancima je bilo zabranjeno graditi veće brodove, sposobne za plovidbu po otvorenu moru. Britanski i američki brodovi, ponajviše kitolovci, počeli su ponekad pristajati u japanskim zaljevima, ali su Japanci brodolomce zarobljavali i ubijali. God. 1837 japanske su baterije otvorile vatru na američki brod Morrison. Američki je Kongres tek 1845 odlučio, da se J. nastoji privoljeti na sklapanje posebnog ugovora i 1846 je poslao komodora Jamesa Biddlea sa dva broda u Uragu. Biddle nije uspio. Tada je (1853) američka vlada zaključila, da se otvaranje japanskih luka postigne pomorskom demonstracijom. U Uragu je upućen komodor Perry s eskadrom od 4 broda i 560 ljudi. On je predao vladi predsjednikovo pismo, kojim se zahtijevalo otvaranje luka i slobodna trgovina. Perry je nakon desetodnevnog boravka u Uragi otputovao u Kinu s namjerom, da se vrati u proljeće iduće godine. Njegova je eskadra u Japanu izazvala revolt, te je odlučeno, da se Perryu pruži oružani otpor. Nakon njegova odlaska ukinuta je zabrana za gradnju velikih brodova, a vlada je zapovjedila feudalcima, da odmah pristupe gradnji što većih brodova i da ih naoružaju. Egawa je tada stekao povjerenje šogunske vlade. Njegovim zauzimanjem nabavljeno je, preko nizozemske faktorije u Deshimi, nekoliko ratnih brodova i oružje, a uvezena je i veća količina topova. Ipak je vlada uvidjela, da je japanska oružana sila preslaba te je 2. XII. 1854 donijela odluku, da se Perry primi miroljubivo. Perry se vratio u veljači 1854 sa deset brodova i 2000 ljudi. To je dovelo do otvaranja prvih luka (Shimoda i Hakodate). Osim toga sklopljen je ugovor, da se brodolomci spasavaju i vraćaju, i da brodovi mogu krcati gorivo i hranu na japanskom teritoriju. Domalo su slične ugovore potpisale: Rusija, Nizozemska i Francuska. Međutim je USA prva preuzela inicijativu za sklapanje pravih trgovačkih ugovora, kojima su otvorene postepeno i druge luke i izmijenjeni diplomatski predstavnici. God. 1859 otvorena je i luka Yokohama.

God. 1855 kupljena su dva ratna broda u Nizozemskoj, a jedan je darovala britanska kraljica Viktorija. J. tada unajmljuje nizozemske stručnjake, čijom su intervencijom nabavljeni novi brodovi i tako udareni temelji njegove flote. God. 1857 J. organizira ratnu mornaricu po zapadnom uzoru; flota broji 8 brodova. God. 1862 šogunska vlada prihvaća u vojsci francuski vojni sistem, a ratna se mornarica 1866 reorganizira po uzoru britanske mornarice, koja je tada bila najjača pomorska sila na svijetu, što je nepovoljno djelovalo na međusobnu skladnu suradnju.

Šogunat je malo prije svoga pada konačno prihvatio krupne planove i poslao više mladih oficira u Nizozemsku, da se specijaliziraju u navigaciji i brodogradnji. Na pritisak vojske, pozvani su francuski brodograditelji da podignu arsenal u Yokosuki, koji je služio vojsci i mornarici. Tada su u Japanu postojale još dvije ratne mornarice: Satsume i Tose, dvaju najmoćnijih feudalaca, ali su obje bile u sastavu kopnene vojske.

Poslije pada šogunata 1867 carska stranka, preuzevši vrhovnu vlast, stvara jednu centralnu ratnu mornaricu kao odred vojske, ali je u to doba toliko zauzeta unutrašnjim političkim reformama i rekonstrukcijama, da mornarici ne može posvetiti dovoljnu pažnju. U Francusko-njemačkom ratu 1870 njemačka vojska dokazuje, da je prva na svijetu. Japanska vlada odmah reorganizira kopnenu vojsku po njemačkom uzoru, a oficire šalje na specijalizaciju u Njemačku, a i mornarici posvećuje veću pažnju, ali zadržava britanski sistem školovanja, što još više produbljuje jaz između anglofilske mornarice i germanofilske vojske te dovodi do zapletaja, koji 1872 svršava odvajanjem mornarice iz sastava kopnene vojske. Stvara se novi vid oružane sile: japanska ratna mornarica. Utemeljena je pomorska vojna akademija, odvojen je pomorski arsenal i propisan poseban pomorski zakonik. U to doba J. ima 17 ratnih brodova raznih vrsta, većinom drvenih, ali mnogi su s parnim pogonom. God. 1873 organiziraju se pomorska uporišta, a u J. dolazi glavni stručni savjetnik: britanski kapetan bojnog broda A. L. Douglas. Za dvije godine nabavljeni su novi. veliki brodovi, neki su se počeli graditi i u Japanu, ali većinu ipak gradi Velika Britanija. Te godine J. već ima moderne brodove podijeljene u tri eskadre, a 1877 uvrštava u svoju flotu prve oklopne krstaše.

Poslije 1880 nova vlada prihvaća tako goleme planove, da su ih zapadne sile spočetka smatrale neostvarivom utopijom. Smatralo se nemogućim, da će J. u nekoliko desetljeća dostići najmoćnije pomorske države. Međutim, mladi režim vanredno brzo podiže brodogradilišta i industriju; pritom pokazuje veliku snalažljivost i golemu moć kopiranja zapadnih tekovina tehnike. Flota se od 1882 razvija velikom brzinom. Uza staru bazu-arsenal Yokosuka izgrađuju se nova uporišta: Kure, Sasebo, Maizuru i Muroran. Osim toga, reguliraju se pitanja popune mornarice uvođenjem opće vojne obaveze; ukida se stari običaj zamjene pri odsluživanju vojnog roka.

God. 1894, kad je buknuo Prvi japansko-kineski rat, japanska je mornarica imala 52 ratna broda, od toga 24 torpiljarke (ukupno 50.000 t), torpeda, torpedne radionice, mine, minerske radionice i vlastite tvornice oružja. Nakon toga pobjedonosnog rata u mornaricu je uvršteno i nekoliko zaplijenjenih kineskih brodova.

Otada se japanska mornarica naglo izgrađuje; odobreni krediti za gradnju moderne flote bili su samo 13% niži od kredita britanske mornarice, koja je tada bila jača od dviju najjačih flota na svijetu. Osim davanja obilatih sredstava za gradnju brodova i. uređaja na kopnu, vlada pomaže podizanje teške industrije i gradi velike tvornice, arsenale i brodogradilišta.

God. 1903 prije samog Rusko-japanskog rata, japanska je mornarica imala 78 ratnih brodova s ukupno 256.816 t; među. njima: 1 oklopnjaču od 15.320 t s topovima od 305 mm, 5 oklopnjača od 12.000 do 15.200 t s topovima od 300 mm, 2 oklopnjače od 3719 t s topovima od 240 i 300 mm (1 bivša kineska iz prošlog: rata). Za razliku od ruskih brodova, koji su građeni većinom u Francuskoj, J. je svoje brodove gradio u Velikoj Britaniji i Italiji, a pomoćne brodove i na vlastitim brodogradilištima u Yokosuki i Kobeu. Razarače su gradili Tornycroft i Yarrov u Britaniji, a topovnjače su bile britanskog tipa Staunch. Posade je za borbu pripremila britanska mornarica, koja je u ratu pomagila J. protiv Rusije. U Rusko-japanskom ratu japanska je mornarica izvojevala drugu pobjedu. U bitki kod Tsushime pobijedila je rusku eskadra admirala Roždestvenskog, koja je iz Baltičkog mora, oplovivši pola svijeta, plovila U Vladivostok, jer je ratna baza Port Arthur već bila izgubljena.

U Rusko-japanskom ratu prvi su put upotrebljene nove vrste brodova (torpiljarke, razarači) i novo oružje (torpeda i mine), što je imalo golem utjecaj na pomorsku taktiku (bitka topovima velikog kalibra, osiguranje brodova na sidrištu, čišćenje mina) i strategiju (baze, prekomorske operacije, pomorski transporti vojske na neprijateljski teritorij).

Poslije rata J. je uvrstio u svoju flotu nekoliko ruskih oklopnjača (Orel, Retvizan, Pobeda); istodobno je prihvatio program pomorskog naoružanja, kojim je stupio u red pomorskih velesila. Počinje graditi sve brodove u svojim brodogradilištima, po svojim planovima. Ta je odluka spočetka imala i loših posljedica. Prvi brodovi nisu naročito uspjeli. Tako je na pr. zbog loše konstrukcije municijskih komora došlo do eksplozija zbog kojih je izgubljeno nekoliko brodova. Po novom programu bila je predviđena izgradnja glavnine od 8 bojnih brodova, 8 bojnih krstaša i moderna flota manjih brodova. God. 1907 obustavljena je gradnja oklopnih krstaša i već 1912 porinuti su bojni krstaši Hiyei i Kongo, a 1913 Haruna i Kirishima od 29.330 t, naoružani sa 8 topova od 356 mm. Ipak glavni flotni program nije završen prije Prvog svjetskog rata, u koji J. ulazi na strani Saveznika sa 4 drednota od 29.990 t (Ise), 2 drednota od 21.400 t (Setsu), 11 preddrednota od 12.517 do 19.800 t (od toga 3 bivša ruska), 2 bivše ruske oklopnjače od 5000 t: Okinoshima (Apraksin) i Mishima (Senjavin), 13 oklopnjača, 21 krstaricom s oklopnom palubom, 7 topnjača, 6 velikih, 40 manjih i 7 starih razarača, te 16 velikih i 26 manjih torpiljarki.

Prvih pet podmornica (tipa Holland) J. je nabavio 1905 u USA, a 1906—12 sagradio je u Engleskoj još 8 podmornica, tako da je pred I. svjetski rat imao ukupno 13 podmornica.

Povijesni razvoj japanske mornarice pokazuje tablica.

POVIJESNI RAZVOJ JAPANSKIH BRODOVA

U Prvom svjetskom ratu japanska je ratna mornarica operirala sa savezničkim pomorskim snagama pri osvajanju njemačkog uporišta Tsingtao, koje je kapituliralo 7. XI. 1914; kasnije su japanski brodovi eskortirali savezničke konvoje na Tihom oceanu, Indijskom oceanu i u Sredozemnom mora. U tom ratu J. je izgubio stariji bojni brod Kawachi od 21.400 t i oklopni krstaš Tsukuba (oba od unutrašnjih eksplozija), 2 lake krstarice i 1 razarač (od brodoloma), 1 obalni brod (torpediran) i 1 torpiljarku (od mine).

God. 1922—36 razvoj japanske mornarice bio je reguliran i donekle ograničen Washingtonskim ugovorom о ograničenju pomorskog naoružanja, koji je Japanu dodijelio treće mjesto uz odnos 5:5:3 u bojnim brodovima između USA, Velike Britanije i Japana. Taj je sporazum izazvao u Japanu veliko negodovanje. J. je inferiornost u bojnim brodovima pokušao nadomjestiti gradnjom većeg broja podmornica i manjih brodova. Kad su Velika Britanija i USA odbile japanski zahtjev za jednakost, J. je otkazao Washingtonski ugovor i od kraja 1936 naoružavao se bez ikakva ograničenja. Upoređenjem tonaže japanske, USA i britanske flote vidi se napor, što ga je J. u to doba ulagao u gradnju. God. 1922 J. je imao 547.000 t borbenih brodova, USA, 1,100.000, a Velika Britanija 1,400.000 t. God. 1941 J. je dostigao 1,095.000 t, a USA i Velika Britanija povećale su flotu samo za 218.000, odnosno 37.000 t. Na početku rata 1941 J. je imao 10 bojnih brodova, 6 nosača aviona, 3 nosača hidroaviona, 18 teških krstarica, 22 lake krstarice, 122 razarača, 37 velikih podmornica, 30 manjih podmornica i t. d.

Od kraja 1936 do početka rata J. je svoje gradnje držao u tajnosti. Rezultati golemih radova doznali su se tek nakon kapitulacije.

Prije Dragog svjetskog rata J. je imao dobro organizirano vojno pomorsko školstvo: višu pomorsku akademiju u Tokyu, pomorsku akademiju u Etajini i specijalnu strojarsku, medicinsku i intendantsku akademiju. Osim toga imao je u velikoj bazi Yokosuka blizu Yokohame 5 škola za specijalizaciju u artiljeriji, torpedstvu, vezama, navigaciji i strojarstvu. Podmornička škola bila je u Kureu.

Država je bila podijeljena u tri pomorske oblasti sa štabovima u bazama: Yokosuka, Kure i Sasebo. Obala i otoci Južnog mora pripadali su oblasti Yokosuka. Na jugu nalazila se istaknuta baza Mako na otoku Hoko (Pescadores) zapadno od Formoze, te uporišta: Maizuru, Cominato (na sjevera glavnog otoka), Chinkhai (u Koreji) i Port Arthur (japansko ime Ryojun) na poluotoku Kwantung. Uporište Port Arthur bilo je likvidirano 15. XI. 1922 prema odredbama Washingtonskog ugovora, ali je 1933 ponovo organizirano pod izgovorom, da je potrebno za osiguranje nove države Mandžukuo.

Napad na Indoneziju i Malajski poluotok J. je pripremio već prije ulaska u dragi svjetski rat organiziranjem strategijskih uporišta. U veljači 1939 zauzeo je veliki otok Hainan pred jugozapadnom obalom Kine, a zatim otoke Spratly pred Indokinom za podmorničko uporište. Poslije ulaska u Indokinu (ujesen 1940) Japan sklapa 7. VII. 1941 s Vichyjskom kolonijalnom upravom sporazum о organiziranju baza u južnoj Indokini i iskorišćuje novu bazu, koju su Francuzi počeli podizati u Cam—Ranhu.

Moral je u mornarici bio veoma visok, a isto je tako borbenost pomorskog kadra bila na visokom stupnju. U svijesti japanske mornarice vladalo je uvjerenje, da je nedostojno pasti u zarobljeništvo: kad nema drugog izlaza, treba potopiti vlastiti brod i s njim potonuti. Opće je poznato da je J. jedini gradio živa torpeda, u kojima posada sigurno stradava, a u avijaciji je postalo gotovo pravilo da se avijatičari i avioni obrušavaju zajedno s bombama na palube brodova (kamikaze). Na brodovima je bio uvijek nerazmjerno velik broj oficira, da se mogu smjesta nadoknaditi gubici. Isto su tako Japanci uvijek forsirali udarnu moć svih svojih brodova i zato na njih postavljali što veći broj topova. To je ponekad išlo na štetu stabilnosti, osobito kod manjih brodova i razarača. Posade su na brodovima bile stisnute, ali čistoća se održavala gvozdenom disciplinom. Popunjavale su se regrutiranjem, a pridolazilo je i mnogo dobrovoljaca. Golem broj ribara, koji su ribarili širom Tihog oceana pri svim vremenskim prilikama, bijaše izvrsna rezerva za ratnu mornaricu.

Japanska je mornarica osobitu pažnju obraćala vježbanju osoblja. Manevri su se održavali na hladnom sjeveru i na otvorenom moru pri najnepovoljnijim vremenskim prilikama, da ljudi očvrsnu. Ponekad se sa tako teških manevara flota vraćala s gubicima od 50 do 100 ljudi, koje su odnijeli valovi ili su nastradali u raznim nezgodama.

U Drugi svjetski rat J. je ušao sa veoma jakom i modernom flotom, ali su i gubici u ratu bili vanredno veliki. To se vidi iz tablice.

JAPANSKI GUBICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU PAZI, dvije su tablice na str. 620!

Katastrofa američke flote u Pearl Harboru pokazala je efikasnost japanskih zračnih bombardiranja. Kroz nekoliko tjedana japanska je mornarica istisla sve savezničke ratne brodove iz zapadnog Pacifika. Silnom brzinom J. je osvojio Malaju (sa Singaporeom) i Burmu; brzo je potisnuo Nizozemce iz Indonezije i Američane s Filipina, Guama i Wakea; u manje od 6 mjeseci japanske su oružane snage osvojile prostrano novo carstvo. Međutim, nakon početnih uspjeha domalo su se počeli javljati neuspjesi, jer je japanska mornarica uz velike prednosti, imala i velikih slabosti.

Tako je na рr., izvještajna služba bila vrlo slaba. Mornarica je rijetko kada doznala pravo stanje protivničke flote, a isto tako nije znala namjere protivnika. Japanci su redovito precjenjivali neprijateljske gubitke. Osim toga oni nisu umjeli onemogućiti rad protivničke izvještajne službe, a naprotiv, njihov je sistem šifara bio slab i teško se mijenjao, pa su Saveznici lako dešifrirali japanske radiotelegrafske vijesti.

Iako su japanske podmornice bile veoma dobre, vodstvo ih je po tradiciji smatralo sastavnim dijelom flote za operacije protiv ratnih brodova. Zbog toga je zanemaren podmornički rat protiv američkih transportnih brodova. Američke su podmornice, naprotiv, sve više smetale dovoz ratnih sirovina potapanjem japanskih trgovačkih brodova, koje Japanci nisu mogli štititi, jer nisu imali dovoljno eskortnih jedinica.

Međutim, najveća je slabost Japana bio nerazmjer između jakih oružanih snaga i industrijske proizvodnje. U prvoj polovici ratnih operacija taj nerazmjer nije dolazio jače do izražaja, ali kad je 1944 vrhovna komanda zatražila veću industrijsku proizvodnju, industrija nije mogla udovoljiti tom zahtjevu, iz više razloga, a u prvom redu radi otežane dobave sirovina, a osim toga američka zračna bombardiranja srušila su mnogo tvornica, i tako smanjila kapacitet industrijske proizvodnje. J. više nije mogao novogradnjama nadoknaditi potapljanja, a brodovi na popravcima u lukama bivali su ponovo oštećeni napadajima iz zraka. Mornarica USA je, naprotiv, toliko povećala proizvodnju, da je za svaki potopljeni brod mogla sagraditi 5 novih. (v. Svjetski rat na moru II.)

Poslije kapitulacije u rujnu 1945 J. je potpuno demilitariziran: posade su demobilizirane, a sav ratni materijal razoren. Malobrojni brodovi, koji su preživjeli rat, potopljeni su ili podijeljeni među Saveznicima; raspuštena je mornarica, vojska i njihova ministarstva. U prvom poslijeratnom ustavu rat je stavljen izvan zakona i zauvijek su zabranjene mornarica i vojska.

Domala su USA i Velika Britanija u vezi sa napetošću u svijetu promijenile svoj stav prema naoružanju Japana. Kako ustav nije dopuštao ponovo uspostavljanje oružane sile, USA su stala organizirati narodnu policiju. Pomorski dio policije (mornarica) bio je još 1952 slab, ali ubrzo dostiže 200.000 t i sastoji se većinom od manjih eskortnih i patrolnih brodova. Kopneni dio policije (vojska) dostigao je 135.000 vojnika. USA su policiju opremile topovima, tenkovima i avionima; posade su se uvježbavale u američkoj vojsci i mornarici. Objavom samostalnosti i drugim poslijeratnim ustavom, J. je ponovo dobio pravo na ratnu mornaricu, a zakonom od 1. VIII. 1952 regulirane su norme narodne obrane.

Sada oružanim snagama upravlja Ministarstvo obrane na čelu s generalnim direktorom, koji je istodobno ministar obrane i šef glavnog generalštaba. Njemu su podređene: vojska (Rikujo Jietai), ratno zrakoplovstvo (Koku Jietai) i ratna mornarica (Kaijo Jietai). Mornarica Se dijeli u pet pomorskih oblasti: Yokosuka, Maizuru, Cominato, Kure i Sasebo. Glavne su ratne baze Yokosuka (veliki pomorski arsenal, koji su Američani popravili) i Maizuru. Spomenutim zakonom ukinuta je pomorska vojna akademija i sve ostale mornaričke oficirske škole, a utemeljene su dvije zajedničke škole za sva tri vida oružane sile: ratna škola u Tokyu i vojna akademija u Abara Dai nad Tokijskim zaljevom. Škole primaju oko 500 slušača godišnje, od kojih 100 pripada ratnoj mornarici. Osim toga je uspostavljena viša pomorska škola u Tauri kraj Yokosuke.

Flotu zasad sačinjavaju jedinice pozajmljene u USA, ali se J. nastoji riješiti te ovisnosti: 31. XII. 1951 prihvatio je zakon о izgradnji ratnih brodova na svojim brodogradilištima.

Flota sada ima: 2 razarača (od 1630 t), 2 eskortna razarača (1400 t), 18 fregata (1430 t), 50 topnjača (227 t), 5 eskortera (1020 t), 3 veća patrolna broda (700 t), 22 srednja patrolna broda (510 t) 20 malih patrolnih brodova (258 t), 24 patrolna čamca (45 t), 183 patrolna čamca (15—45 t), 64 minočistača (250 t), 1 transportni brod, 1 brod za spasavanje i 1 polagač kabela.

Ponovo se organizira i pomorsko zrakoplovstvo uz pomoć USA; uglavnom ima američke školske avione i helikoptere.P. M.