JADRANSKO MORE. Ime. Najstariji grčki geografi (Skilaks iz Karijande, Eratosten, Ptolomej i Strabon) nazivaju Jadran: Άδριατιϰή ϑάλασσα (Adriatike talassa Jadransko more) ili ’Αδριατιϰὸς ϰόλπος (Adriatikos kolpos Jadranski zaljev). Ime je dobilo po gradu Adria ili Atria, tada najvažnijem gradu na obalama Jadrana. Kod nekih grčkih autora javlja se i naziv Ίόνιος ϰόλπος (Jonios kolpos Jonijski zaljev).

Grcima se Jadran pružao samo do paralele Gargana (Strabo, Geografica, II, 123 i VII, 137), dok je Ptolomej pod tim imenom kasnije obuhvatio cijelo Jadransko more i nazvao ga Sinus Adriaticus (Jadranski zaljev). Rimljani ga također nazivaju Adriaticum ili Hadriaticum mare ili Sinus Adriaticus, ali kad su zauzeli cijelo Sredozemno more, zovu ga još i Mare superum (Gornje more) za razliku od Jonskog mora, koje je dobilo naziv Mare inferum (Donje more). U XVI. st. počinje se katkad javljati i naziv Golfo di Venetia (prvi put na karti Gastalda 1561); kasnije se ta imena miješaju, pa se naziva Golfo di Venetia ovvero Mare Adriatico. Nazivi Mare superum i Golfo di Venetia rjeđi su i sporadični. Slaveni, koji nastavaju njegove obale, zovu ga od davnine Jadran ili Jadransko more. Hrvatski kralj Petar Krešimir IV. zove ga u jednoj ispravi Dalmatinsko more (in nostro Dalmatico mari), dok je kod stanovnika Duklje nastao naziv Diklitijsko more. Narod zove Jadransko more često Hrvatsko more, a u starijoj našoj literaturi dolazi i naziv Slovinsko more.

Veličina. J. m. je zapravo zaljev Sredozemnog mora, koji se pruža između Balkanskog i Apeninskog poluotoka od Otrantskih vrata do Maranske lagune u dužini od 783 km. Širina Jadranskog mora iznosi na paraleli od 45° (između ušća rijeke Pada i Fažane u Istri) 102 km; na paraleli od 44⁰ (od obale Italije preko Dugog otoka, Iža i Pašmana) 219 km; na paraleli od 43⁰ 292 km, na paraleli od 42°6' (od gradića Vasto na talijanskoj obali do Bara) 355 km; na paraleli od 41° 185 km. Prosječna mu je širina 248,3 km.

Obale Jadrana pripadaju Jugoslaviji, Italiji, Albaniji i Grčkoj.

Tablica

Prema tome Jugoslavija ima najdužu kopnenu i otočnu obalu na Jadranu.

Površina Jadrana kod srednje razine mora iznosi 131.875 km² (po novijim podacima M. Tešića 138.595 km²), ili nešto više od polovice površine Jugoslavije (259.000 km²).

Položaj. Jadran se pruža od najjužnije točke (40°7´N i 18°31´E) u Otrantskim vratima prema sjeveru do Devina kod Pauzana (45°47´N i 13°35´E). Prema tome paralela od 45⁰, koja prolazi sredinom sjeverne hemisfere, pruža se upravo najsjevernijim dijelom Jadrana, pa se Jadran nalazi u suptropskoj i semiaridnoj zoni južne polovice sjeverne hemisfere, a to utječe na klimu, vegetaciju i način života obalnog stanovništva.

Jadran leži između Balkanskog i Apeninskog poluotoka okružen gorskim lancima Apenina, Alpa, Dinarida i Helenida. Tek neki prijevoji i putovi preko Alpa i Dinarida vežu Srednju Evropu i Panonsku nizinu s Jadranom (St. Gotthard, Brenner, Semmering, Postojnska vrata, Plaška vrata, Ivan-vrata). Lombardski, Unski i Neretvanski put. S druge strane Jadran spaja istočni i zapadni dio Mediterana, t. j. zemlje na Atlantskom oceanu s alpskim i balkanskim zemljama. Jadran je dakle put, kojemu se vrijednost izrazila više u longitudinalnom pravcu, 783 km dugom, nego u transverzalnom. Jadran se poput klina urinuo u prostor Srednje Evrope, pa je on bio u prvom redu prometni put u longitudinalnom smjeru između Levanta i Srednje Evrope. Takav položaj Jadrana uvjetovao je postanak i razvitak lučkih gradova upravo u njegovu sjevernijem dijelu (Adria do X. st., Venecija X.—XVIII. st., Trst i Rijeka XVIII.—XX. st.). Te su luke bile važne za prekrcaj robe, koja se odatle prevozila u široko kopneno zaleđe i s kopna u Levant.

Kroz stoljeća su Jadranom s Levanta prevozili Grci, Dubrovčani i Bokelji žito iz južne Rusije sve do XX. st. Od XIII. st. prevozile su se mirodije i svila iz Carigrada u Veneciju, a od 1869, nakon probijanja Sueskog kanala, kava, čaj, riža i nafta.

Manjeg su značenja transverzalni putovi preko Jadrana; luke istočne jadranske obale, koje leže na njima (Trst, Novigrad, Poreč, Rovinj, Pula, Senj, kasnije Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik i Kotor) imale su više izvozni nego uvozni karakter. Iz ovih se luka izvozila u luke na zapadnoj obali (Veneciju, Rimini, Anconu, Bari, Barlettu, Molfettu, Brindisi i druge manje luke, ali osobito u Veneciju, Anconu i Bari) stoka, koža, drvo, kamen, cement i žito.

Geografski položaj uvjetovao je ekonomsko značenje Jadrana, a ekonomsko je značenje opet ovisilo о ekonomskom i političkom potencijalu država, koje su bile na njegovim obalama. Zbog toga je postojao stalan antagonizam između naroda na njegovim obalama uvjetovan ekonomskim razlozima.I. R.

ZAVALA JADRANSKOG MORA

Dno Jadranskog mora plitko je u sjeverozapadnom, a duboko u jugoistočnom dijelu; najplići je najsjeverniji dio Jadrana. Do crte Pula—Ancona dno se nigdje ne spušta ispod 50 m, a u Tršćanskom zaljevu dubine sežu samo do 23 m. Dno sjeverozapadnog dijela Jadranskog mora nasuto je različnim nanosima alpskih rijeka pa se blago spušta (prosječan pad 0,3%) u 130 km dugu i 12—44 km široku udolinu, koja se pruža od otoka Žirja kod Šibenika prema Ortoni na ušću Pescare (istočna obala Apeninskog poluotoka). Zove se Jabučka udolina po otočiću Jabuci. U najdubljem dijelu doseže 243 m. Od Jabučke udoline dno mora se ispinje do širokog i plosnatog podmorskog, Palagruškog praga, s najvećom dubinom od 130 m, koji se pruža od obale između otoka Lastova i Visa do sjeverne strane poluotoka Gargano. Na njemu se ispinje nekoliko otočića, od kojih su najpoznatiji Palagruža, Pianosa i Tremiti.

Na južnoj strani Palagruškog praga (ime je dobio po otočiću Palagruži) morsko se dno strmo spušta u južnojadransku morsku zavalu, s najvećom dubinom od 1228 m (41°53´N i 17°53´E). U južnom dijelu Jadrana izmjerio je 1877 F. Hopfgartner dubinu od 1645 m (41°16´3o˝N i 18°13´2o˝E), a kasnije i dubinu od 1400 m. U batimetrijskoj karti Internacionalnog hidrografskog biroa u Monacu (1938) unesena je dubina od 1590 m kao najveća, a u pomorskim kartama bivše Jugoslavije 1330 m. Na novim kartama Hidrografskog instituta JRM u Splitu najveća je dubina 1400 m. God. 1911—14 izvršeno je dvanaest istraživanja Jadrana brodom Najade, pa je tom prilikom pronađena najveća dubina od 1228 m, koja se zasada čini najvjerojatnijom.

Iz južnojadranske zavale morsko se dno ispinje prema Otrantskim vratima (između Vlorë i Otranta), gdje mu dubina iznosi 741 m. Odatle se dno strmom padinom spušta u Jonsko more. Prosječna dubina Jadranskog mora iznosi 173 m, a volumen 34.977 km³.

Jadransko se more prema tome sastoji od dva basena odijeljena podmorskim Palagruškim pragom. U sjevernom dijelu Jadranskog mora morsko se dno, zbog znatnih riječnih nanosa i naplavina, sastoji pretežno od pijeska i mulja. Uz strmu i stjenovitu vapnenačku istočnu obalu i uz stjenovite otoke dno se sastoji od kamenja, ali tu ima i velikih površina morskog dna, koje su pokrivene pijeskom i muljem; takvo je dno u dragama, koje su nastale od potopljenih dolina eocenskog fliša. Sedimenti na dnu mora u blizini obale odgovaraju petrografskom sastavu obale. U flišu preteže mulj i pijesak, a uz tvrdu vapnenastu obalu kamenje.

Obala i otoci. Istočna obala Jadranskog mora građena je pretežno od vapnenaca i eocenskih naslaga (osobito fliša), u kojima prevladavaju pješčenjaci i lapori. Najstarije se naslage (trijas i jura) pojavljuju tek mjestimično u istočnom dijelu sjeverne Dalmacije (između Krke i Cetine), između Stona i Boke Kotorske, u Boki Kotorskoj i Crnogorskom Primorju do Bojane.

Eocenski flišni slojevi najjače su razvijeni u pojasu, koji se pruža od Crnogorskog Primorja preko Boke Kotorske, Dubrovnika i Stona do ušća Neretve i obalom do Kaštelanskog zaljeva. Flišni slojevi na otocima (Pag, Rab i Krk) prelaze u dolini Vinodola na kopno i pružaju se do Rječine. Drugi pojas fliša prelazi s otoka Cresa u istočnu Istru, pa se preko Pazinske zavale pruža u Šavrinsku ili Tršćansku sinklinalu. Na otocima Mljetu, Lastovu, Korčuli, Visu, Braču i Šolti nema flišnih slojeva. Na Hvaru se eocen pojavljuje samo oko grada Hvara; vjerojatno je to nastavak eocena s poluotoka Pelješca. Na sjevernodalmatinskim otocima pretežu u građi vapnenci; fliša ima samo na Silbi, Olibu, Pašmanu i Ugljanu. Južna Istra građena je u cjelini od vapnenaca. Karakteristično je, da su na našoj obali od eocenskih naslaga (osobito fliša) građene doline i zavale, a od vapnenaca planinski grebeni i ravnjaci, koji se nalaze među njima. Eocenski sedimenti ispunjaju duge sinklinale, čiji su pristranci građeni od vapnenaca srednjeg eocena. Između flišnih sinklinala pružaju se antiklinalni grebem krednih vapnenaca.

Starije (trijas i jura) i mlađe (kreda, eocen, a mjestimično i oligocen) naslage gotovo su potpuno nabrane. Prvo se nabiranje dogodilo poslije krede, kad su nabrani mezozojski slojevi. Za vrijeme eoceno-oligocenske morske transgresije, koja je slijedila nakon prvog nabiranja, staložili su se vapnenci, lapori i konglomerati. Drugo veće nabiranje, koje se dogodilo sredinom tercijara (poslije oligocena), obuhvatilo je ne samo paleogene sedimente, nego i starije (kredne, jurske i trijaske) naslage. Prigodom ovog nabiranja stvorile su se mjestimično pravilne antiklinale i sinklinale, ali je mjestimično došlo i do premaknuća bora, pa su negdje trijaske naslage pokrile mlađe eocenske slojeve.

U vezi s nabiranjem nastajali su i rasjedi u smjeru pružanja Dinarskog gorja, pa su tako za vrijeme prvog postkrednog nabiranja nastali planinski lanci (Velebit, Senjsko bilo), gorja građena od krednih slojeva (Kozjak, Mosor, Biokovo) i zavala Jadranskog mora.

Za vrijeme pleistocena obalna se linija Jadranskog mora često kolebala. Posljednje negativno pomicanje obalne linije bilo je veoma znatno, jer je zbog toga došla na suho cijela serija pleistocenskih sedimenata. Pozitivnim pomicanjem obalne linije, koje je poslije toga nastalo, i koje traje još sada, more postepeno razara seriju pleistocenskih sedimenata. Zbog toga je velika razlika između istočne i zapadne obale Jadranskog mora. Istočna je obala u najnovijem geološkom razdoblju potonula, pa se vjerojatno još i sada spušta. Zapadna se obala u isto doba izdizala, pa je zbog toga slabo razvedena, ravna i bez otoka.

Kolebanja obalne linije u toku pleistocena bila su od velikog značenja za morfološke procese na kopnu i otocima. Za vrijeme ledenog doba bila je obalna linija vrlo niska, pa je zbog toga erozija u vertikalnom smislu bila vrlo snažna. Za vrijeme interglacijalnih i postglacijalnog doba, kad je položaj obalne linije bio visok, bila je i erozijska baza u višem položaju, pa je regresivna erozija raščlanila naslage konglomerata na ušću Jablaničke drage i fluvioglacijalne terase u dolini Neretve. Pozitivno pomicanje: obalne linije, koje je započelo u postglacijalno doba, dostiglo je relativno znatan iznos u historijsko doba. Između otoka su potopljene doline, koje su neke primorske rijeke stvorile za vrijeme pliocena i pleistocena (potopljena dolina Neretve u dubini od 80 m u Neretvanskom kanalu i u morskim vratima između Korčule i Hvara). Prema tome, kad bi se morska razina snizila samo za 90 m, svi bi se dalmatinski i kvarnerski otoci spojili s kopnom. Otoci, poluotoci i kopnena obala na istočnoj strani Jadranskog mora protežu se smjerom pružanja Dinarskog sistema i međusobno su rastavljeni kanalima, koji se pružaju u istom smjeru.

Prema novijim istraživanjima kanali su tektonskog ili erozijskog podrijetla.

Tektonski su kanali obrubljeni serijom eocenskih sedimenata, pa su nastali u dva maha: prigodom starijeg (postkrednog) i mlađeg (postoligocenskog) nabiranja. Takva su postanka, prema Milojeviću, Kvarnerić, Splitski, Hvarski, Viški i Korčulanski kanal. Za drugu skupinu tektonskih kanala karakteristično je, da se nalaze u flišnim laporima i pješčenjacima, gdje se serija sedimenata, koja ih obrubljuje, počinje s eocenskim slojevima. Pretpostavlja se, da su takvi kanali nastali kao depresije prigodom mlađeg, postoligocenskog nabiranja. Takvi su kanali Zadarski i Kaštelanski kanal, jugoistočni dijelovi Hvarskog i Neretvanskog kanala, te Stonski i Mljetski kanal.

Skupina erozijskih kanala podudara se s pojasom dolomita, odnosno s pojasom onih naslaga, koje se u stratigrafskoj seriji nalaze ispod rudistnih vapnenaca. Ovi su dolomitni pojasi djelovanjem erozije i denudacije pretvoreni u dolinske uvale, a onda potopljeni. Na taj su način te depresije erozijskog podrijetla pretvorene u kanale. Takvi su Koločepski i Velikostonski kanal, te zaljevi Gruški i Stara Luka. Prema tome ovi kanali nisu doline nastale riječnom erozijom, jer izuzevši Zrmanju sve velike rijeke (Krka, Cetina i Neretva) teku pred svojim ušćem od sjeveroistoka prema jugozapadu, dakle gotovo okomito na pružanje slojeva, dok se kanali protežu tipičnim smjerom Dinarskog sistema, te su usporedni s pružanjem slojeva. Nalaze se pretežno u eocenskim flišnim pojasima, a grebeni, koji ih rastavljaju i tvore otoke, sastoje se od krednih vapnenaca.

Otoci su međusobno rastavljeni i t. zv. vratima, koja spajaju kanale međusobno ili kanale i otvorenu morsku pučinu.

Vrata su kao i kanali tektonskog ili erozijskog podrijetla. Tektonskog su podrijetla vrata, koja su kao prijevoji (sedla) nastala u uzdužnom profilu prilikom nabiranja ili izdizanja tla. Kod pozitivnog pomicanja obalne linije, najniži su prijevoji potopljeni i pretvoreni u vrata. Takva su Privlačka vrata, koja rastavljaju otok Vir od kopna, Ždrelac, koji rastavlja otoke Ugljan i Pašman, zatim vrata, koja rastavljaju Dugi otok od Kornata, pa Ist od Molata.

Vrata nastala erozijom stvorile su rijeke, koje su tekle s kopna prema jugozapadu, pa su njihove erozijske doline kasnije potopljene. Takav je prodor kanal sv. Ante, koji spaja Šibenska luku sa Šibenskim kanalom, prodor, koji spaja Bakarski zaljev s Riječkim, zatim tjesnac Verige u Boki Kotorskoj.

U vrijeme postoligocenskog nabiranja stvoreni su kao udoline svi kanali, koji se nalaze u eocenskim vapnencima i flišu, ali tom su prilikom one, po analogiji s Velebitskim kanalom i Ninskim zaljevom, bile kopno s kontinentalnom hidrografijom. Međutim i mnogobrojne morfologijske pojave upućuju na isti zaključak. Obalna je naime linija na mnogim mjestima kopna usječena u pleistocenskim sedimentima, koji su kontinentalnog podrijetla, pa se na temelju toga mora zaključiti, da je more tek u postpleistocenu prodrlo s jugozapada kroz prodore i poplavilo kanale. Ali pleistoceni sedimenti, koji izgrađuju obalu jugoistočno od Pakoštana, morskog su podrijetla, pa bismo prema tome morali zaključiti, da je more i u toku pleistocena postojalo u kanalima. Međutim, prema izmjeni kopnenih i morskih naslaga na obali Ninskoga zaljeva, utvrđeno je, da je more u toku pleistocena dva puta na kraće vrijeme poplavilo kanale. Na temelju svega toga može se zaključiti, da je za vrijeme miocena i pliocena vladala u kanalima kontinentalna faza, a za vrijeme pleistocena i postpliocena ispunjavale su se sinklinalne udoline današnjih kanala vodom i pretvarale u morske kanale.

Otoci su svuda i po građi i po smjeru pružanja slični najbližem kopnu (Kvarnerski su otoci dijelovi Istre, a sjevernodalmatinski nalik su na sjevernodalmatinsku ploču).

Na cijeloj našoj obali od ušća Soče do ušća Bojane ima 66 naseljenih otoka i otočića, 659 nenaseljenih otoka i otočića, 426 hridi nad morem i 82 grebena na razini mora. Neznatan broj otočića nalazi se uz talijansku obalu. Dužina obalne kopnene crte čitavog Jadrana iznosi 3737 km. Od toga pripada Jugoslaviji 2092 Italiji 1249 i Albaniji 396 km. Istočna obala Jadrana pruža se pretežno s tektonskim, geološkim i orografskim smjerom kopna od sjeverozapada prema jugoistoku. To vrijedi i za otoke. U Istri se zapadna obala i veći dio istočne obale pruža poprečno na smjer dinarskog pružanja. Naše primorje se kao cjelina pretežno spuštalo vjerojatno u obliku fleksura. Obala je zbog spuštanja gotovo u cijelom opsegu strma; gorja i grebeni većinom se strmo spuštaju u more, pa se i ispod morske površine još i dalje u dubinu strmo produljuju. Obala je samo ondje položita, gdje morska razina siječe uzdužne sinklinale, u kojima je tlo građeno od mekanih eocenskih pješčenjaka i lapora. Djelovanje abrazije je najneznatnije na istočnoj kvarnerskoj obali, a najjače na izvanjskoj strani vanjskog niza otoka, koji su najviše izloženi valovima i mlatanju mora. Slično je djelovanje abrazije na otvorenoj obali južno od Dubrovnika i u zapadnoj Istri. Abrazijskim djelovanjem mora razdrobljeni su dugi i uski otoci i poluotoci na više odijeljenih otočića i školjeva. Nema sumnje da su mnogi otočići, školjevi i grebeni nastali abrazijskim djelovanjem mora, ali glavni uzrok velikog broja otoka i otočića treba tražiti u spuštanju obale.

U toku dinarske obale važna je izmjena antiklinalnih grebena, građenih od tvrdog vapnenca ili vapnenačkih konglomerata i sinklinalnih udolina, koje se sastoje od mekanijih eocenskih lapora i pješčenjaka. Kod obale, koja tone pod morsku razinu, mnogi antiklinalni grebeni ostaju kao otoci, otočići ili poluotoci, a od sinklinalnih udolina nastaju zaljevi i drage (Neretvanski kanal, Velebitski kanal s Novigradskim morem i dr.). Mnogi su zaljevi nastali prodorom mora preko uskog antiklinalnog grebena u sinklinalnu dolinu (Bakarski, Šibenski, Kaštelanski i Kotorski zaljev i dr.). Na istarskoj obali, koja je diskordantna, nastale su mjesto sinklinalnih zaljeva kanjonske kanalske drage, t. j. potopljeni završeci riječnih dolina (Limski kanal na ušću Fojbice, luka Mirna na ušću Mirne, Planinska draga i Raški kanal na ušću Raše i dr.). Na istočnoj kvarnerskoj i dalmatinskoj obali ovakve kanjonske drage dolaze samo izuzetno (ušće Rječine, Zrmanje, Cetine, Rijeke Dubrovačke).

Na sjevernom kraju Jadranskog mora mijenja se karakter obale. Na sjevernoj obali Tršćanskog zaljeva počinje niska obala Sočanske ravnice, koja prema zapadu prelazi u Furlansku i gornjo-talijansku nizinu. To je niska i nasuta obala, koja se sastoji od šljunka i pijeska s tipičnim lagunama i lidima zapadno od starog ušća Soče blizu Gradeža. Cijela je zapadna obala plosnata, te se s malim padom pruža daleko (nekoliko km) pod more. Jednoličnost obale prekidaju na tri mjesta tri manja izbojka ili poluotoka: Gargano s izoliranim istoimenim masivom, koji se ispinje do 1056 m (Monte Calva), Monte Conero kod Ancone i delta rijeke Pada.

Albanska je obala pretežno niska i plitka; dubine iznose na udaljenost 1—1 ¹/₂ nm od kopna samo 10 m. Zbog malih jezera (lićeni) i laguna, obala je močvarna, nezdrava i slabo naseljena. Jedini je veći zaljev Vlorë zaštićen s juga dugim poluotokom, koji se svršava rtom Kepi i Glosës.

Postanak Jadranske zavale. Zavala Jadranskog mora duga je sinklinala, kojoj je sjeverozapadni kraj zasut nanosima Pada i drugih alpinskih rijeka, a jugoistočni je nabiranjem Dinarida u mlađem tercijaru postao kopno. Istim procesom nastala su 72 km široka i 741 m duboka Otrantska vrata, koja spajaju Jadransko i Jonsko more. U tim granicama je zavala Jadranskog mora široka oko 200 km. Jadransko more u sadašnjem obliku i veličini nastalo je morskom transgresijom u kvartaru.

Sjeverojadransko plitko more (do 90 m duboko) smatra se potopljenim dijelom Padske ravnice, koji je za vrijeme pleistocena ponovo dospio na suho. U ostalom dijelu Jadranskog mora došlo je u toku tercijara do znatnih promjena istočne i zapadne obale.

Na početku tercijara, osobito u eocenu, more je pokrivalo obalni pojas Dinarskog kopna od donje Soče do Albanije. Sedimenti su se iz tog doba sačuvali na rubu Dinarskog kopna u eocenskim morskim i obalnim sedimentima vapnenaca, pješčenjaka, lapora i konglomerata. Poslije taloženja eocenskih sedimenata, Jadransko se more za vrijeme miocena i pliocena pomaklo prema zapadu i poplavilo cijelu apeninsku stranu, dok je istočna strana bila suvislo kopno, koje je obuhvatalo gotovo sve sadašnje istočne jadranske otoke. Jadranski su pritoci, nastojeći da dosegnu obalu, koja se udaljivala, produljivali svoja stara korita. Potkraj tercijara (u toku pliocena) počelo se uzdizati tlo na apeninskoj zapadnoj strani, a spuštati na istočnoj, pa se more ponovo približilo dinarskoj strani; obala se pružala uz vanjsku granicu dalmatinskih i istarskih otoka. Još u posljednjem interglacijalnom stadiju, kako dokazuju nalazi pleistocenskih sisavaca, bili su Jadranski otoci dijelovi suhog kopna. Konačno se tek potkraj pleistocena obalni dio Dinarskog kopna spustio, pa je more preplavilo niža područja i ušća dolina, te između otoka prodrlo do sadašnjih obala. Prema tome je sjeverni, plići dio Jadranskog mora, koji se pruža od crte Gargano—Palagruža—Mljet ili Jadranska zavala u užem smislu, nastao tek u pleistocenu. Istraživanjem kriptodepresija na istočnoj jadranskoj obali dokazano je spuštanje tla i u najmlađe geološko doba. Spuštanje tla, koje se nastavilo u kvartaru, vjerojatno nije ni sada prestalo. Duž sadašnje jadranske obale dodiruju se na vrlo uskom pojasu područja, koja se ispinju i spuštaju.

Povlačenjem mora u toku glacijalnih epoha ostalo je dno sjevernog dijela Jadrana suho, pa su ga rijeke, koje su tekle s Alpa, zasipale. Fluvioglacijalni i aluvijalni nanosi u dolini rijeke Pada debeli su mjestimično i više od 200 m. Bušenjem tla kod Gradeža nađen je još u dubini od 211 m krupni šljunak i pijesak, za koji se drži, da je fluvioglacijalna naplavina rijeke Soče. Bušenjima u Gradežu i drugim krajevima Furlanske nizine utvrđena je postglacijalna transgresija mora, koja je pokrila fluvioglacijalni šljunak, a nakon toga je došlo do regresije mora, poslije koje je konačno uslijedila recentna transgresija mora. Na istočnoj se obali mogu neke riječne doline slijediti sve do vanjskog ruba otočja, gdje počinju velike dubine. Izobate u Neretvanskom kanalu (u koji Neretva utječe) predstavljaju plitku naplavnu bočinu, koju je tu stvorila sama Neretva. Blag i kontinuiran slaz podmorske naplavne bočine dokazuje, da se stvarala na kopnu, pa je prema tome Neretvanski kanal bio u svojoj sadašnjoj formi suho kopno još za vrijeme pleistocena. U postglacijalno doba spustilo se tlo na ušću Neretve za 90 m pa je zbog toga nastala recentna transgresija mora, koja je potopila sve jadranske kanale, dok je na ušću Neretve počelo intenzivno nasipanje i stvaranje njezine sadašnje delte.

Prema stratigrafskom pravilu diluvijalnih naslaga kod Nina utvrđena su tri pozitivna i tri negativna pomicanja obalne crte, pa se negativna pomicanja pripisuju glacijalnim epohama, a pozitivna interglacijalnim. Za vrijeme glacijalnih epoha stvarale su se kopnene, a za vrijeme interglacijalnih morske naslage. Razina mora bila je za vrijeme interglacijalnih epoha viša od sadašnje. Morske pleistocenske naslage nalaze se na velikim visinama iznad sadašnje razine mora: na Mljetu u visini 84—100 m, na Visu 75—90 m, jugozapadno od Novigradskog mora na nadmorskoj visini 111—165 m. Ovako visok položaj pleistocenskih morskih naslaga tumači se postpleistocenskim izdizanjem tih krajeva. Razina Jadranskog mora bila je za vrijeme maksimalne regresije otprilike 100 m niža od sadašnje. Spuštanje istočne jadranske obale u postpleistoceno doba bilo je vjerojatno epirogenetskog značaja pa traje još i sada (Cvijić), kako to potvrđuju mnoga opažanja u toku historijskog doba. Prema tome, spuštanje Jadranske zavale nije bilo uvjetovano rasjedima, nego se cijela poravnana krška ploča sa svim karakterističnim oblicima savila (fleksura), a da kod toga nije izgubila cjelovitost, te je samo neznatno utonula pod razinu mora. To potvrđuju istraživanja i na suprotnoj talijanskoj obali.

U vezi sa veoma niskom snježnom granicom na Treskavici, Čvrsnici i drugim Dinarskim planinama za vrijeme pleistocenske oledbe misli se (Cvijić), da se Jadransko, odnosno Dinarsko kopno nije protezalo po cijelom prostoru sadašnjeg sjevernog dijela Jadranskog mora, nego je najveći dio Jadranskog mora zapadno od dalmatinskih otoka morao postojati i za vrijeme pleistocena, a kasnije se mogao proširiti u sjevernom dijelu oko Istre i Kvarnera, pa onda uz dalmatinsku obalu do otoka Mljeta. Furlanska je nizina kao i cijela Padska nizina bila područje golemih riječnih nanosa, koji su pokrili velik dio morskog dna u sjevernom dijelu Jadranske zavale. More se tada vjerojatno povuklo daleko prema jugu, tako da su alpinske rijeke zajedno sa Sočom tekle pokraj Istre do u blizinu istočnog dijela kvarnerskih otoka, gdje se nalazila obala smanjenog dijela sjevernog Jadranskog mora. Prema tome bi prošireni dijelovi bili postpleistocenski, a ostali stariji od pleistocena.

To potvrđuju i promatranja intenziteta spuštanja tla na području sadašnjeg Jadranskog mora. Nema podataka, da je spuštanje tla bilo tako intenzivno, da bi mogle nastati dubine od 200 m i više, kakvih ima u sjevernom dijelu Jadranskog mora sjeverno od crte Gargano—Mljet.

LIT.: A. Penck, Die Eisszeit auf der Balkanhalbinsel, Globus, Braunschweig 1900, LXXVIII; J. Cvijić, Flexurartige Dislozierung der Meeresküsten und Talbildung, Comptes Rendus des Travaux du IX^e Congrès International de Géographie, II, Genève 1908; A. Grund, Die Entstehung und Geschichte des Adriatischen Meeres, Geogr. Jahresberichte aus Österreich, VI, Wien 1907; R. Schubert, Geologija Dalmacije, Zadar 1909; A. Gavazzi, Die Verschiebung der Meeresgrenze in Kroatien und Dalmatien in historischer Zeit, Glasnik hrvatskoga prirodoslovnog društva, 1912; F. Kossmat, Die Adriatische Umrahmung der Alpinen Faltenregion, Mitt. der geolog. Gesellschatf, Wien 1913, 6; A. Gavazzi, Über die vertikalen Oszillationen des Adriatischen Meeresbodens, Verhandl. d. k. k. geol. Reichsanstalt, Wien 1914; J. Cvijić, Abraziona serija jadranske obale i epirogenetski pokreti; Glasnik Geografskog društva, 1922, 7—8; В. Ž. Milojević, Tipovi dinarskih ostrva, Beograd 1928; O. Maull, Länderkunde von Südeuropa, Enzyclopädie der Erdkunde, Leipzig i Wien 1929; F. Nopcsa, Zur Geschichte der Adria, Zeitschr. der Deutsch. Geolog. Gesellschaft, Berlin 1932 84; B. Ž. Milojević, Dinarsko primorje i ostrva, Beograd 1933; E. Nowack, Zum Adria-Problem, Zeitschr. der Deutsch. Geolog. Gesellschaft, Berlin 1933, 85; A. Gavazzi, О dubinama Jadranskog mora, Comptes Rendus du IV^e Congrès des Géographes et des Ethnographes slaves, Sofia 1936; J. Roglić, Eustatički i glacioceustatički pokreti; Glasnik Geograf, društva, 1936, 21 ; F. Machatschek, Das Relief der Erde, I. Bd. 1, Berlin 1938; A. Melik, Jugoslavija, Ljubljana 1949; I. Rubić, Naši otoci na Jadranu, Split, 1952; Razvedenost obale i otoka Jugoslavije, Hidrografski Institut Jugosl. Ratne Mornarice, Split 1955.O. Oz.

STANOVNIŠTVO I NASELJA

Uzdužni položaj Jadranskog mora ukazuje na važnost prometnih veza srednjoevropskih kontinentalnih prostora sa značajnim istočnomediteranskim pokrajinama. Niske venetske obale ili istarsko kvarnersko primorje mogu biti ishodište uzdužnih prometnih putova; ovim naime obalama paralelni planinski lanci Apenina i Dinarskih planina otežavaju veze s unutrašnjošću. Italija je uvijek bila više orijentirana prema Tirenskom moru nego prema Jadranu. Slično su i doline desnih savskih pritoka odredile gravitacijsko značenje peripanonskog i panonskog područja za dinarski prostor. Tek je ulaganjem velikih materijalnih sredstava za gradnju suvremenih prometnih putova i stalnim povećavanjem razmjene sa prekomorskim zemljama, ojačala jadranska orijentacija Jugoslavije. Ograničene potrebe međusobne trgovačke razmjene obiju obala (istočne i zapadne), nasuprot velikim mogućnostima trgovine s razvijenim sjevernojadranskim zaleđem i važnim prostorom Prednjeg Istoka, odražavaju značenje prometa uzdužnim putem na Jadranu. Političkim ujedinjenjem ovih obala ostvarenim za vrijeme Rimskog imperija, a dijelom i za vrijeme Venecije, nije se osigurao poprečni, već prvenstveno uzdužni jadranski put. Razumljivo je stoga, da se glavni gradski centri te žarišta ekonomske i političke aktivnosti nalaze na sjevernom Jadranu (Venecija, Trst i Rijeka danas, Trst i Venecija u XVIII. i XIX. st., sama Venecija između IX. i XVIII. st., Ravenna i još starija Aquileia u rimsko doba). Iako su veliki gradski centri na sjevernom Jadranu najuže povezani sa srednjoevropskim zaleđem, ipak su kao pomorska žarišta najvećim dijelom odraz pomorske aktivnosti i tradicija stanovništva ostalih jadranskih obala.

Prirodno-geografske razlike istočne i zapadne obale Jadranskog mora ističu se još više različitim uvjetima naseljenosti i društveno-ekonomskom evolucijom. Dok su stanovnici talijanskih obala (osobito u vezi s ranim i bržim porastom stanovništva Apeninskog poluotoka) bili orijentirani prema moru i pomorstvu, da dopune vlastite ekonomske izvore, na suprotnoj je obali siromaštvo kraških krajeva odavno prisililo stanovnike, da traže zaradu na moru. Iz tih različitih procesa rezultirala je pretežno pomorska orijentacija stanovništva jedne i druge obale. Pomorstvom, s kojim je usko povezano ribarstvo i trgovina, određen je geografski položaj i značenje većine obalskih naselja i gradova na Jadranu. Njihov postanak, razvoj i današnje značenje ukazuju na raznovrsne uvjete društvenog prilagođivanja geografskoj sredini. Negativni su geografski uvjeti razmještaja naselja na obalama Jadrana: oskudica vode u istočnom, a kamena i drva u sjeverozapadnom primorju, zamuljivanje naplavnih obala (malarija i prometne teškoće), potresi i mjestimično jaki kontinentalni vjetrovi. Pozitivni su uvjeti, zaštićeni obrambeni položaji, blizina bogatih ribnih lovišta i mogućnosti uspostave lakih veza sa zaleđem, uporedo s povoljnim smještajem na plovidbenim pravcima.

Regionalno-geografski pregled naseljenosti jadranskih obala. Uzajamnim utjecajem prirodne sredine i društvene aktivnosti, nastalo je više regionalnih tipova obalske naseljenosti na Jadranu.

Sjeverna obala od Devina do Trsta (20 km dugoj padini tršćanskog krša, odgovara svega 24 km duga obalska linija), razlikuje se od veoma razvedenog Šavrinskog flišnog primorja na jugu (24 km zračne, prema 59,3 km obalske linije). Važnost ovog naseobenog prostora određuje njegov povoljan položaj na završetku uzdužnog jadranskog plovidbenog pravca. Taj je prostor ujedno ishodište najpovoljnijeg prirodnog puta, koji vodi prema zaleđu preko najnižeg sedla planinskog okvira (Postojna 603 m). Aquillea, koja je u rimsko vrijeme bila centralno naselje ovog prostora, nije se mogla kasnije održati zbog nepovoljnog položaja na krajnjem zapadnom rubu zaljeva u području zasipanja lagunarne obale riječnim nanosima. Kada je u XV. st. Akvileju, Gradež (Grado) i Tržič (Monfalcone) zauzela Venecija, imali su ti gradovi već malo značenje. Venecija je nakon XV. st. istakla važnost Kopra, koji je pored svoje upravne funkcije (glava Istre) imao i ulogu trgovačkog centra za razmjenu sa zaleđem preko postojnskog sedla. Piran je na istaknutom poluotočnom položaju kao izrazito maritimno naselje zadržao kroz čitavo vrijeme venecijanske vladavine strateški značaj, dok je Milje ostalo neznatno naselje sve do najnovijeg doba. Najbolji položaj tog čitavog prostom imao je grad Trst, koji je bio ograničen u svom razvoju za cijelo vrijeme venecijanske dominacije nad Jadranom; jači razvoj započinje u XVIII. st. slabljenjem Venecije. Afirmacijom stare habzburške monarhije, kao najjače jadranske države u XIX. st., stvaraju se željezničkim vezama sa zaleđem, te snažnim razvojem trgovine i industrije i koncentracijom pomorstva, uvjeti razvitka Trsta kao gradskog centra. Njegova veličina i značenje mnogo premašuju ulogu Aquileje u rimsko doba. Stvaranje prostrane gradske aglomeracije privlači talijanski gradski elemenat, pored onog u starim venecijanskim centrima. Sva naselja u zaljevu, dobila su već u XIX. st. satelitski karakter u odnosu na Trst: industrijski (Tržič i Milje) te turističko-industrijski (Kopar, Ižola, Piran, Devin). Političkim razgraničenjem poslije Drugog svjetskog rata rascijepane su obale Tršćanskog zaljeva na sjeverni talijanski (s gradom) i južni jugoslavenski dio, a to otežava, ali ne isključuje ekonomsku uzajamnost ovog geografski jedinstvenog prostora.

Zapadna je istarska obala prostor brojnih primorskih naselja. Najstarija kolonijalna provincija Venecije (nasuprot matičnom, centru) značajan je proizvođač građevnog kamena, drva i poljoprivredno-stočarskih proizvoda. Zapadna Istra, sa svojim centrima (Umag, Novigrad, Poreč, Rovinj, Pula), ni u pomorstvu, ni u ribarstvu nije nikad imala veće značenje. Zato i njena naselja, osim Pule, nisu u moderno vrijeme znatnije izmijenjena. Pula je dobila veliko značenje kao glavna austro-ugarska ratna luka. Od 1850, kada je imala 1104 stanovnika, porasla je do 1914 na 60.000 (28.089 st., 1953).

Kvarnerska regija ima geografski položaj kao i Tršćanski zaljev; oba prostora sudjeluju na jedinstvenom i najvažnijem prometnom putu u zaleđe preko Postojnskog sedla. Znatno veći Kvarner ističe se i velikim otočnim prostorom. Zbog toga se ovdje: razvio veći broj naselja s različitim funkcijama i značenjem. Pretežno vapnenački karakter čitavog kraja bez vrijednih flišnih naslaga, kvarnerski je prostor oduvijek bio orijentiran prema moru i pomorstvu. Velika tradicija liburnijskog pomorstva, poznatog još u antičko doba (često se ističe primjer liburnijskog broda), stalno se produžuje do danas. Najstarija naselja na otocima (Osor, Rab, Krk) i povoljan položaj na obali (Labin na zapadnoj i Senj na istočnoj) imaju već u rimsko doba značenje važnih pomorsko-trgovačkih središta. U Srednjem vijeku Venecija se učvršćuje na otocima, a na obali su najaktivnija trgovačko-pomorska naselja: Senj s hrvatskim, a Rijeka pretežno s kranjsko-štajerskim zaleđem. U XVIII. i XIX. st., pored Rijeke (koja dobiva veliko značenje gradnjom cesta kroz Gorski Kotar), Senja i Bakra, glavnih trgovačko-pomorskih središta na obali, počinje snažan razvoj novog, isključivo pomorskog žarišta u Malom Lošinju. Prijelaz s jedrenjaka na parobrodarstvo i izgradnjom željezničke pruge kroz Gorski Kotar (uporedo sa priključkom na postojnsku liniju), ostvareni su uvjeti za modernu koncentraciju pomorstva i trgovine u Rijeci. Aktivna trgovačka luka (preko 2,000.000 t ukupnog prometa 1913) omogućila je snažan razvitak grada (75.000 st. s prigradskom okolicom preko 100.000 st.) s nizom značajnih industrijskih grana (brodogradnja, prehrambena, drvna i kemijska industrija, te industrija papira). Rijeka je već prije Prvog svjetskog rata postepeno preuzimala funkcije centralnog naselja čitavog kvarnerskog prostora. Umjetna pocijepanost geografski jedinstvene kvarnerske regije između dva svjetska rata, spriječila je odvijanje započetog procesa čvrstog povezivanja regije s njenim prirodnim centrom, koji je bio također rascijepan na dva dijela. Ostvareno političko jedinstvo kvarnerske regije nakon 1945 i snažan razvoj ekonomske razmjene Rijeke sa zaleđem, osigurali su ovom prostoru najveću ekonomsko-političku važnost. Najveća i jedina suvremeno opremljena luka Jugoslavije s najboljim prometnim vezama (dvije željezničke pruge elektrificirane na glavnim planinskim prijelazima i dvije suvremene autoceste) danas je isključivi ekonomsko-gravitacijski i upravni centar ne samo kvarnerske, nego u velikoj mjeri također i istarske regije, koja se (politički odvojena od Trsta) orijentira prema Rijeci (izgrađena moderna autocesta Pula—Rijeka, i projektiran direktni željeznički spoj tunelom ispod Učke). Stari pomorski i pomorsko-trgovački centri Kvarnera postepeno dobivaju karakter satelitskih riječkih gradova (u Bakru i Malom Lošinju već rade neke grane glavnih riječkih industrija); ona je danas i administrativni centar Kvarnera. Osim trgovačkog, od velike je važnosti i putnički, osobito turistički promet (opatijska i vinodolska rivijera s otocima, naročito s Lošinjem i Rabom), koji se koncentrira na Rijeci.

Sjevernodalmatinski prostor s najbrojnijim otočnim svijetom i prostranim flišnim pojasom ima drugačije osobine. Osim malih ribarsko-pomorskih naselja na otocima (Ist, Silba, Sali, Molat i dr.) prevladavaju naselja, čija je egzistencija osnovana na poljoprivredno-stočarskoj aktivnosti. Obrovac, Novigrad, Nin, Biograd i Skradin nisu nikad imali ulogu znatnijih lučko-trgovačkih naselja (Obrovac se isticao jedino stočnom trgovinom). Zadar naprotiv, iako je uvijek vršio funkciju glavnog regionalnog centra čitavog prostora, ima izrazit maritimni položaj. Od najstarijeg doba, Zadar je najvažnija postaja jedrenjačkih plovnih putova, koji tu iz zaštićenog kanalskog pravca istočne obale prelaze Jadran prema glavnim trgovačko-pomorskim centrima: Akvileji i Ravenni (u rimsko doba), Veneciji (u Srednjem vijeku) te Trstu i Veneciji u XIX. i XX.st. Politička funkcija Zadra kao glavnog grada čitave Dalmacije i Albanije u venecijansko doba logična je posljedica njegova izvanrednog maritimnog položaja. Razumije se, da propast Venecije, te izmijenjeni uvjeti i karakter pomorske plovidbe smanjuju značenje njegova geografskog položaja. U austrijskom periodu održavao se Zadar kao političko-administrativni centar šireg (Dalmacija) i regionalni centar užeg prostora. Između dva rata bio je otkinut od svoje regije te se umjetno održavao na životu; danas (18.913 st., 1953) ima slično značenje kao i Pula (industrija i lokalna administrativno-tržišna funkcija te kulturno-prosvjetno i turističko značenje).

Šibensko primorje ima karakter prelaznog prostora između sjevernodalmatinske i srednjodalmatinske regije. Iako je zbog manjeg raširenja flišnih naslaga i pretežno vapnenačkog sastava šibensko primorje siromašnije od sjevernodalmatinskog prostora, ipak više naginje poljoprivredi i stočarstvu nego pomorstvu. Osim nekolicine pomorsko-ribarskih naselja, kao na pr. Rogoznica, Žirje, Zlarin, Krapanj (u kojima je ipak poljoprivredna komponenta gotovo jednako važna kao i pomorsko-ribarska), sva su naselja, uključivši Šibenik (18.959 st., 1953) kao glavni centar, odraz kontinentalne, a ne maritimne privredne aktivnosti. Usto su se u Šibeniku iskorišćivanjem lokalnih sirovinskih i energetskih izvora (osobito nakon gradnje željezničke pruge, koja je aktivirala luku) razvile i industrije (proizvodnja glinice i aluminija, elektroželjezara).

Srednjodalmatinska regija s velikim otočnim prostorom odlikuje se znatnim brojem starih naselja. I ovdje su se kao i u kvarnerskom prostoru najstarija naselja razvila na otocima (Vis i Starigrad na Hvaru), pa i Trogir ima otočni karakter. Glavni gradski centar čitavog prostora u rimsko, kao i u moderno vrijeme leži na središnjem primorskom prostoru. Prostrana flišna zona i prometna veza sa zaleđem preko Kliškog 360 m visokog sedla i dobri uvjeti za luku bili su odlučni za smještaj antičke Salone, kao i za razvoj suvremenog Splita. Iako je povezan sa dvije normalne željezničke pruge (lička, dovršena 1925, i unska 1948), Split nema kao Rijeka povoljnih uvjeta, da privuče promet šireg zaleđa u svoju luku; obje su pruge vezane za glavnu posavsku prometnu liniju, koja u Rijeci ima bolji i kraći izlaz na Jadran. Relativno plodan i dobro naseljen flišni prostor u središtu obalnog pojasa srednjodalmatinske regije, značajna industrija na osnovi domaćih sirovina (cement, plastične mase), izvježbane radne snage i tradicija (brodogradnja), te energetska vrela (Cetina) omogućili su razvoj Splita, koji je najveći primorski grad istočne obale (75.000 st.). Dok je razvoj Rijeke uzrokovan jačanjem veza s daljim zaleđem, splitska je lučka aktivnost najvećim dijelom posljedica samog razvoja grada. Važnost dobro naseljenog otočnog i primorskog prostora srednjodalmatinske regije, povezanog sa Splitom lokalnim parobrodarskim vezama, ukazuje velik putnički promet splitske luke, koji ne samo da doseže, nego čak i premašuje promet riječke luke. U unutrašnjosti poljoprivredni, a u malim obalskim naseljima poljoprivredno-pomorski Pelješac zatvara prema moru niske pješčane obale Neretvine delte, gdje se osim neznatnog Metkovića (3.606 st.) i sasvim mladog naselja Ploča (1078 st.) nisu razvila primorsko-lučka naselja, usprkos povoljnom prometnom položaju. Naprotiv, južno od Korčule i Mljeta, siromašno vapnenačno primorje i maleni otoci dubrovačkog arhipelaga obiluju malim naseljima pretežno maritimne orijentacije. Značajan je maritimni položaj korčulanskog grada na ulazu u stari istočnoj adranski plovidbeni put, koji je svršavao između Zadra i Lošinja. Snažno pomorstvo Dubrovnika, osnovano je na velikoj pomorskoj tradiciji ovih naselja. Glavni gradski centar ovog prostora je Dubrovnik (19.063 st., 1953), ranije političko središte i glavna luka balkanskog zaleđa u prošlosti, danas je po veličini i značenju izjednačen sa Zadrom i Šibenikom, iako mu turistička funkcija i još uvijek značajna pomorska tradicija daju posebnu važnost. Nedostatak željezničkog spoja na dijelu glavnog dubrovačkog puta prema zaleđu između Bileća i Foče otežava uspostavljanje trgovačko-lučke aktivnosti, koja zaostaje za predratnom. Između Cavtata i Hercegnovog obala je gotovo sasvim pusta: sva naselja leže u unutrašnjoj udolini Konavala, i tek na obalama Boke javljaju se ponovo naselja pri moru, od kojih neka — kao Perast, Prčanj, Dobrota, a osobito Kotor — imaju veliku pomorsku tradiciju. Zbog nedostatka prometnih veza sa zaleđem, lučki je promet Kotora i Hercegnovog kao najvećih naselja jedva vrijedan spomena. Slične su prilike južno od Boke u malim lukama Budve, Ulcinja i Bara. Izgradnjom tunela ispod Sutormana svladavaju se s velikim naporom teškoće veza sa zaleđem i osposobljava se barska luka za trgovački promet.

Albanska niska močvarna i nezdrava obala najrjeđe je naseljen jadranski prostor. U dužini od 300 km Durrës i Vlorë (Valona) su jedina znatnija obalska naselja, iako oba jedva dosežu 10.000 st. Osim Durrësa i Vlorë te nekoliko neznatnih zaselaka i lučice Shën Gjin (100 st.) nema drugih naselja na albanskoj obali. Durrës, povezan sa dvije željezničke pruge (za Tiranu i Elbasan), ima veliko značenje, dok je Vlorë (Valona) petrolejska luka (naftovod do petrolejskih polja oko Cerrika). Preko 73 km širokih Otrantskih vrata nema danas gotovo nikakva poprečnog prometa, nasuprot živoj izmjeni ljudi i dobara između Brundisiuma i Dyrachiuma u rimsko vrijeme. Značajan je kontrast gotovo nenaseljene albanske obale prema susjednoj apulijskoj obali na Apeninskom poluotoku. Na udaljenosti od 300 km nalazi se tamo 18 gradova sa 5000 do 25.000 st., ne računajući još mnogobrojna manja ribarska naselja.

Apulijska obala do osamljenog Gargana gusto je naseljeno i plodno područje, kojem se u zaleđu dižu siromašnije vapnenačke zaravni. Pogodnosti veza s ostalim dijelovima poluotoka i značajna poljoprivredna produkcija (ulje, vino, žitarice, povrće) omogućili su razvoj brojnih lučkih naselja u malim zaklonjenim zaljevima, najčešće ljevkasto proširenim riječnim ušćima. Glavni ekonomsko-administrativni centar čitavog prostora, Bari (273.143 st.) mnogo nadmašuje po važnosti i po lučkom prometu manji Brindisi (62.540 st.) i Barlettu (57.386 st.), poznatu po starim solanama, iz kojih se izvozila u toku XVIII. i početkom XIX. st. sol u Senj za potrebe Vojne Krajine. Važnost stare orijentacije ovog prostora prema čitavom Mediteranu najbolje pokazuje činjenica, da se već u XVIII. st. u apulijskim lučkim gradovima uvelike upotrebljavao novogrčki jezik u trgovini i pomorstvu. Na strmim obalskim padinama Gargana, isto kao i na naplavnim pjeskovitim obalama zaljeva Manfredonia nema znatnijih lučkih naselja, jer su glavna naselja razvijena u unutrašnjosti (močvarne lagune, teškoće za razvoj luka).

Primorje pokrajina Abruzzi-Molise i Marche ističe se jednoličnim izgledom: niskim malenim pojasom pješčanih dina uz more i visokom planinskom barijerom Apenina u pozadini. Taj također gusto naseljen poljoprivredni kraj (povrće i voće pored starog vinogradarstva) daje odavno višak stanovništva pomorskim zanimanjima. Brojna mala ribarska naselja (najvažniji: S. Benedetto dell Tronto, te »Porti« : P. Recanati, P. Potenza, P. Picena, P. Civitanova, P. St. Elpidio, P. St. Giorgio, P. St. Benedetto) orijentirana su pretežno na dubinski ribolov. Tradicionalne veze Fana (30.000 st.), Senigallie (26.000 st.), Pesara (42.000 st.), Pescare (35.000 st.), Ortone (10.000 st.) i Vastoa (17.000 st.) s dalmatinskom obalom (stari izvoz žita te kasnije voća, povrća, riba i opeka, pored raznih rukotvorina u zamjenu za drvo i stočarske proizvode) danas je sveden na minimum. Ancona (87.930 st.) kao glavni lučki centar čitavog prostora zahvaljuje svoje značenje vrlo povoljnoj prirodnoj luci i glavnoj transapeninskoj željezničkoj pruzi u srednjoj Italiji (Rim—Ancona). Sjeverno od Riminia počinju niske naplavne ravni emilijsko-venetske obale. Ovaj je primorski kraj značajan zbog povoljnog geografskog položaja za veze sa srednjoevropskim prostorom prema sjeverozapadu (prelazi Splügen i Reschen Scheideck), sjeveru (Brenner, Plöcken prijelaz) i Tauern, ali i sjeveroistoku (Ponteba—Predilski prijelaz). Na ovoj se obali nisu razvile brojne luke i naselja zbog močvarnih pojasa i neprohodnih laguna, koje prate obalu. Same su lagune plitke i mijenjaju opseg konstantnim širenjem naplavnog materijala, što ga donose rijeke. Najstarije historijski poznate luke Spina i Adria leže vrlo nepovoljno na ušću Pada i Adige, pa su zbog zasipanja obale ubrzo izgubile značenje pomorskih naselja (od Spine više nema ni traga, dok je Adria kontinentalni, 22 km od mora udaljen grad). Nakon propasti Akvileje, novoutemeljeno centralno naselje i rimsko pomorsko uporište Ravenna, koja leži na malom pješčanom otočiću, također je podlegla snažnom procesu zasipanja; danas je grad (45.000 st.) 8 km udaljen od mora, povezan s njim jedino umjetno održavanim kanalom za manje brodove. Zaštićen položaj prema kopnu i pogodan za veze sa zaleđem preko alpskih prijelaza, uvjetovao je uspon, bogatstvo i značenje Venecije. Opsežnim regulacionim radovima skrenut je tok Brente, pa je venetska laguna pošteđena od zasipanja. Današnja uleknina pješčanog niza »lidâ« kod Venecije najvećim je dijelom rezultat stoljetne organizirane aktivnosti za održanje lučke funkcije ovog prostora. Za modernu luku neophodno potrebni prostrani i dovoljno duboki baseni, gatovi s kolosijecima i skladištima izgrađeni su s velikim troškovima na zapadnom dijelu starog otočnog centra, pa su nadopunjeni i na susjednoj obali (Mestre—Porto Marghera). Tim radovima i dalje je osigurano značenje Venecije kao velike trgovačke luke i grada (325.000 st.) Ostala naselja, stari ribarski centri, dobili su u moderno vrijeme veliko značenje povrtarskih središta. Najveće značenje ima Chioggia (49.238 st.).

LIT.: N. Krebs, Die Häfen der Adria, Wien 1911; G. Cassi, Il Mare Adriatico: sua funzione attraverso i secoli. Milano 1915; H. Hochholzer, Die Küsten der Adria als Kultursiedlungs-und Wirtschaftsbereich, Geographische Zeitschrift, 1932; J. Marz, Die Adriafrage, Berlin, Grünewald 1933; H. Goehrtz, Die Häfen Italiens, Königsberg 1937; A. Melik, Naše jadranske luke, Geografski vestnik, Ljubljana 1952; V. Rogić, Naše morske luke, Geografski horizont, 1955, 1—2.V. R.

Stara naselja. Priložene karte (str. 530—532) prethistorijskih, antičkih i srednjovjekovnih naselja pokazuju razmještaj najvažnijih naselja na obalama Jadrana, a u mnogo slučajeva i kontinuitet naseljavanja od prethistorijskog doba do današnjih vremena.

Područje Jadranskog mora, koje povezuje Srednju Evropu s istočnim Sredozemljem, stoljećima je bilo put razmjene kulturnih dobara. Naselja na jadranskim obalama bila su ne samo posrednik kod prenošenja tih dobara (a time i pasivni sudionik u stvaranju evropske civilizacije), nego su i sama aktivno gradila temelje evropske kulture. Osobitu važnost imala su ta naselja u Starom vijeku, kad se povijest Evrope odvijala pretežno na području Sredozemlja. Jedan od zanimljivih dokumenata, koji govori о važnosti Jadranskog mora, osobito njegove istočne obale, u okviru grčkog pomorstva u ← IV. st., je Pseudoskilaksov Periplus. U njemu se navode i podaci о trajanju plovidbe Jadranskim morem u slijedećim etapama: plovidba od Tršćanskog zaljeva oko čitavog Istarskog poluotoka do Kvarnera traje jedan dan i jednu noć; od Kvarnera do Šibenskog kanala dva dana; odavde do Cetine jedan dan; od Cetine do Neretve jedan dan; od Neretve do Budve dva dana i jednu noć, a odavde do Drača jedan dan i jednu noć. Od Drača do Apolonije navodi se kopneni put, koji traje dva dana. Uz zapadnu obalu Jadrana traje put od Tršćanskog zaljeva do ušća Pada jedan dan, odatle do Ancone dva dana i jednu noć, od Ancone do Ortone dva dana i jednu noć, a dalje na jug oko Japigije šest dana i šest noći.V. Mir.

OCEANOGRAFSKA SVOJSTVA

J. m. je dio Sredozemnog mora i s ovim je u vezi preko Otrantskih vrata. Ako se isključi Crno more, Jadran je najsjeverniji dio Mediterana : dopire sve do 45⁰ 45´N. Iz ove okolnosti proizlaze neka važna fizička svojstva ovoga mora, koja se odrazuju i na duboki južni Mediteran.

Morfometrija. Jadran je na jugu odijeljen od Jonskog mora podmorskim pragom, dubokim oko 741 m. U srednjem dijelu Jadrana nalazi se Palagruški prag s najvećom dubinom od oko 170 m. Između ova dva praga smjestila se južnojadranska kotlina sa strmim stranama i maksimalnom dubinom od 1330 m, s prosječnom dubinom od 449 m i volumenom od 28.182 km³. Površina južnog Jadrana iznosi 57.000 km².

Sjeverno od Palagruškog praga nalazi se Jabučka kotlina s maksimalnom dubinom od 243 m. Ova kotlina pomalo postaje sve plića prema Tršćanskom zaljevu. Srednja je dubina sjeverne polovice Jadrana (sjeverno od Palagruškog praga) 81,5 m, s volumenom od 6795 km³. Površina mu je oko 75.000 km². Prosječna je dubina čitavog Jadrana 239 m.

Kemizam vode. Slanoća. Jadran ima dosta visoku slanoću, oko 38,30‰, dakle nešto nižu od slanoće u istočnom Mediteranu (oko 39‰), a višu od slanoće u zapadnom Mediteranu (oko 37‰). Utvrđeno je, da se u otvorenom južnom Jadranu srednja vrijednost slanoće više godina kretala od 38,48 do 38,6o‰, a u Jabučkoj kotlini od 38,22 do 38,57%₀. U priobalnim područjima Jadrana mnogo je veće kolebanje i opadanje slanoće morske vode. Po Nielsenu, Jadran se ubraja u one dijelove Mediterana, kod kojih je razlika precipitacije (uključivši slatkovodne pritoke) i evaporacije (P — E) pozitivna vrijednost. Odatle je glavni faktor, koji čini da se povećava slanoća jadranske vode, stupanj intenziteta, kojim slana mediteranska voda ulazi kroz Otrantska vrata u Jadran. S druge je strane faktor, koji čini da opada vrijednost slanoće jadranske vode, količina slatkovodnih donosa (pretežno u sjevernom Jadranu), te oborine. To omogućuje, da se razumije površinska raspodjela slanoće jadranske vode. Područje s najvećom slanoćom proteže se ljeti otprilike osovinom, koja povezuje Otrantska vrata (bliže albanskoj obali) sa Srednjodalmatinskim otočjem. S obje strane te crte nalazi se slađa voda. S desne je strane Drinski zaljev sa slađom vodom na albanskoj obali, a s lijeve je strane glavni, sjeverni dio Jadranskog basena, također s vodom niže slanoće. Zbog takva smještaja osi, ljeti su područja slanije vode bliža istočnoj obali.

Površinske vode najviše slanoće zimi poprilici slijede uzdužnu crtu, koja napola dijeli Jadran, a priobalna područja ovog mora imaju sve nižu slanoću, što se više približuje obali. Na južnom je dijelu Jadrana voda redovito slanija nego na sjevernom.

U kolebanju slanoće jadranska voda ima dva godišnja minimuma: u svibnju i prosincu, i dva maksimuma: u rujnu i veljači. Jadranski minimum slanoće u svibnju dovodi se u vezu s maksimalnim protokom alpskih rijeka na sjeveru te istodobnim lokalnim oborinama uz našu obalu, a minimum slanoće u prosincu odgovara maksimalnom protoku krških rijeka istočne obale.

Osim godišnjeg, postoji i višegodišnje kolebanje slanoće u Jadranu; ono je uslovljeno slabijom ili živahnijom izmjenom vode u području Otrantskih vrata. U razdoblju niske slanoće sjeverno od Palagruškog praga nema vode slanije od 38,5 ‰. U doba visoke zaslanjenosti Jadrana ovakva i još slanija voda nalazi se do Istre.

Kemijski sastav vode. Uzevši u obzir glavne dijelove, kemijski je sastav vode u Jadranu (preračunano na slanoću vode od 38,48‰): tablica

Osim toga, u Jadranu — kao i u ostalim morima — postoji čitav niz drugih kemijskih tvari, koje dolaze u veoma malim količinama (tvari u tragovima). Prema tome, jadranska voda sadrži ove približne količine (u miligramima u jednom m³)·. fluora oko 1400, rubidija 200, aluminija 120, litija 70, barija 54, joda 50, bakra 5, mangana 5, cinka 5, selena 4, urana 2, cezija 2 i niz drugih elemenata u veoma sitnim količinama.

Za živi svijet Jadrana vrlo je važan sadržaj hranjivih soli, posebno fosfora i dušika u njegovoj vodi. Fosfor se javlja u obliku fosfata i u obliku organskih spojeva. Vode otvorenog Jadrana imaju anorganskog fosfata u tragovima, pa sve do 6 mg Р-Р0₄/t. U nekim priobalnim područjima, gdje se u more ulijevaju slatke vode, kao u Malostonskom i Pirovačkom zaljevu, količine fosfata sežu i do 19 mg Р-Р0₄/t vode. U dubljim slojevima Rogozničkog jezera kod Šibenika nađeno je i do 120 mg Р-Р0₄/t (ovo je jezero udaljeno stotinjak metara od mora i u njemu se osjećaju morske mijene). Količine ukupnog P u vodi otvorenog Jadrana iznose oko desetak mg P/t.

U vodi Jadrana nađeno je nitrita do 38 mg N-NO₂/t, a nitrata do 37 mg N-NO₃/t. Količine nitratnog i nitritnog dušika u jadranskoj su vodi normalno mnogo niže od zabilježenih maksimalnih vrijednosti.

Utvrđeno je, da željeznih spojeva ima od nekoliko mg sve do nekoliko desetaka mg Fe/t. Silikata ima od nekoliko mg do nekoliko stotina mg Si/t. U Mljetskom jezeru, u dubljim slojevima, nađeno je i preko 1500 mg Si/t.

Ovih hranjivih tvari ima više u priobalnom području negoli u otvorenom Jadranu. Za jadransku je vodu značajno, da je sadržaj hranjivih soli dosta nizak usporedivši ga sa sadržajem u vodama oceana. Ta činjenica negativno utječe na organsku proizvodnju u našem moru. Prema nekim znakovima, postoji višegodišnje kolebanje sadržaja hranjivih tvari u vodi Jadrana. Čini se, da je povećani sadržaj ovih soli u nekim godinama u vezi s većim ulijevanjem u Jadranski basen dubinske vode iz Jonskog mora, koja je normalno oko dva puta bogatija fosfatima, a oko 20 puta nitratima negoli jadranska voda.

U morskoj vodi ima otopljenog slobodnog kisika; u jadranskoj se vodi ta količina kreće oko vrijednosti zasićenja. Ova je vrijednost funkcija temperature i slanoće vode. Najčešće su vrijednosti oko 5—6 ml/l. Djelomično potječe iz atmosfere, a djelomično od asimilacije bilja. Sadržaj kisika normalno raste do dubine 10—40 m; tamo se javlja prezasićenje kisikom i do 120%. Taj je kisik proizvod djelatnosti fitoplanktona. U većim dubinama količina kisika obično s dubinom pada. U Jadranu je, međutim, i na velikim dubinama voda veoma bogata kisikom: na pragovima i u obje jadranske kotline. Ovaj bogati sadržaj kisika u pridnenoj vodi jadranskih kotlina potječe iz atmosfere. 0₂ je tamo dospio advekcijom vode iz sjevernog Jadrana, gdje se voda u doba zimskih bura ohlađuje u dodiru s atmosferom, zasiti se kisikom i potone na dno.

Samo na mjestima visoke organske produkcije — kao u morskom zaljevu mljetskog Velikog jezera — dubinske vode imaju manje kisika zbog organske tvari, koja u bogatim količinama tone iz površinskih u dubinske slojeve. Bakterijska djelatnost, koja se tamo razvija, uzrokuje snažan potrošak 0₂ u tim dubinskim slojevima.

Duboke vode Jadranskog mora bogate su kisikom. Samo se rijetko događa — kao od jeseni 1911 do veljače 1912 — da je voda na dnu Jabučke kotline imala samo 3,0—3,9 ml О₂/l, što je odgovaralo zasićenju od samih 50—64%.

Događa se, da u odijeljenim područjima Jadrana, zbog posebno oblikovanog basena i oslađivanja površinskih slojeva, nekad dolazi do stagnacije dubinskih voda, jer je spriječeno njihovo konvekcijsko i advekcijsko obnavljanje. Ondje dolazi do potpunog potroška otopljenog 0₂ u vodi zbog bakterijske aktivnosti. Na taj se način ponekad čak stvorio otrovni plin sumporovodik (H₂S). To se dogodilo u dubini 20—30 m mljetskog Malog jezera. Tamo je gotovo redovito prisutan sumporovodik u količinama 2—3 mg H₂S/l. U Rogozničkom jezeru, u slojevima dubljim od 11 m, nađeno je i do 17 mg H₂S/l.

Kiselinska reakcija (pH) jadranske vode određena je viškom baza. nad količinom jakih kiselina (alkalinitet), kao i količinom prisutne ugljične kiseline. Poput oceanske, i jadranska je voda slabo lužnate reakcije, pa ima pH oko 8,10—8,25. Porastom dubine pH opada. Samo u dubini 1о—40 m nastupa, slično kao i kod kisika, i jedan maksimum vrijednosti pH. Na ušću Krke, Zrmanje i drugih rijeka, vrijednost pH na površini vode pada ispod 8,00. Na mjestima, koja su oskudna sa O₂, ili su bez njega, nailazi se i na niske vrijednosti pH, čak i od 7,50. Najniže su vrijednosti pH u onim područjima, gdje ima sumporovodika.

Alkalinitet jadranske vode u području srednjeg otvorenog Jadrana iznosi 2,65—2,71, a pri obali — gdje ima slatkovodnih donosa, kao na pr. u Kaštelanskom zaljevu, mljetskom Malom jezeru ili blizu ušća rijeka — naraste i na vrijednost od 2,80, čak i na 3,00. Specifični je alkalinitet (Cl Alk) u otvorenom Jadranu 0,125·—0,130. U mljetskom Malom jezeru vrijednost mu nekad iznosi i 0,173. Specifični je alkalinitet oceanske vode niži od onoga u Jadranu (u oceanu je 0,123). Uzrok je tome direktan utjecaj vapnenog sastava naše bliske obale, čiji slatkovodni pritoci donose dosta otopljenog kalcijeva bikarbonata.

Ciklične soli. Oborine su na Jadranu prostorno i vremenski nejednako raspoređene. God. 1948—49 na području Splita palo je 682 mm oborina gotovo isključivo u obliku kiše.

Zajedno s oborinama u području Splita tada je za 12 mjeseci palo 0,658 mg/cm² Cl, ili ukupno soli 1,207 mg/cm².

Ova so dolazi u atmosferu tako, da snažni vjetrovi (bure) rasprskavaju kapljice morske vode, a kasnije ih raznose daleko na more ili u unutrašnjost zemlje.

U kišnici kod Splita ima prosječno 9,65 mg/l Cl. Koliki je bio prosječan sadržaj sulfata u istoj kišnici, vidi se iz omjera Cl·/SO₄·, u kojemu je nađena vrijednost od 0,314.

Utvrđeno je, da u kišama, koje su padale nekoliko uzastopnih dana bez vjetrova jačih od 4 do 6 Beaufortovih jedinica, sa svakim idućim danom opada koncentracija soli; isto tako, da se točke podataka mm oborina i mg Cl/l oborina, stavljene u koordinatni sustav, grupiraju približno u ekvilateralnu hiperbolu. Iz toga slijedi, da je umnožak mm oborina i koncentracije klorida u njima (mg Cl/l) donekle konstantna veličina. Ona kod nas iznosi 101,7 i označuje klimatsku karakteristiku ovoga kraja.

Ove soli preko oborina dospijevaju djelomice i na kopno; ondje se veoma malen dio adsorbira na koloide tla, a glavni se dio vraća s vodama tekućicama u more. Utjecaj ovih cikličnih soli (soli, koje kruže između mora, atmosfere i kopna), promatran dulje vremena, dobiva geokemijsku važnost.

Temperatura jadranske vode. Jadran je toplo more. Vode i iz najdubljih njegovih slojeva imaju razmjerno visoke temperature, tako su uvijek toplije od 11° do 12°. Jadran je, naime, dio Mediterana, a ovaj je opet pregrađen od Atlantika podmorskim pragom dubokim 330 m, koji sprečava prodiranje hladnijih dubinskih voda iz Atlantika.

Temperatura Jadrana opada od površine prema dnu (anotermni tip vode). U toku toplog dijela godine, posebno ljeta, otprilike u dubini 10—30 m, postoji t. zv. temperaturni skok ili termoklina. Tamo, na dubini od nekoliko metara, najbrže opada temperatura vode. Na otvorenom Jadranu ljeti se temperatura obično kreće oko 22°—25° na površini, a pri dnu pada na 11,5° (u Jabučkoj kotlini) ili na 12,7° (Južnojadranska kotlina).

U toku jeseni hladi se površinska voda. Termoklina postaje sve manje izrazita, ima sve nižu temperaturu i smješta se sve dublje, dok se u početku zime sasvim ne izgubi. Tada dolazi do izotermije: voda ima jednaku temperaturu od površine do dna. Izotermija se uspostavlja najprije na visokoj temperaturi (na oko 18°—19° u južnom Jadranu, na mjestu, koje je duboko 70 m), pa ova, zbog zimskog hlađenja, postaje sve niža. Na otvorenom srednjem i južnom Jadranu temperatura ne pada ispod 11°. Blizu obale i u sjevernom plitkom Jadranu hlađenje je mnogo snažnije. Izotermija u Jadranu započinje od obale prema otvorenom moru i od sjevera prema jugu. Uz obalu izotermija počinje u listopadu ili studenom, a nekad i potkraj rujna. Da se potpuno jednoliko ohladi sloj vode od 90 m (kod otoka Šolte), potrebno je vrijeme od 15. rujna do 15. studenoga.

U mljetskom Malom jezeru javlja se zimi dihotermija. Na dubini od oko 20 m postoji maksimalna temperatura, a prema površini i prema dnu temperatura opada.

Na površini mora u priobalnom području maksimalne temperature nastupaju u srpnju i kolovozu, a minimalne u veljači. Na otvorenom moru položaj ekstremnih točaka temperature pomiče se za oko jedan mjesec kasnije, tako da more zaostaje u svom toplinskom ritmu za ljetom i zimom na kopnu.

Raspon zabilježenih temperatura mora u toku godine uz obalu kod Splita iznosi 15°—17,5°. Što se više udaljujemo od obale prema moru, ta amplituda godišnjeg kolebanja temperature mora sve se više smanjuje. Ona van otoka Šolte bilježi tek 11,5°.

Osim godišnjeg, postoji i dnevno kolebanje temperatura, koje je minimalno kod tihog vedrog vremena. Uz obalu blizu Splita u kolovozu je na dubini od 3 m zabilježeno dnevno kolebanje temperature od 1,6°. U jednoj škrapi sa slobodnom izmjenom vode dnevni je hod iznosio preko 3°. U rujnu je kod otoka Biševa, na površini i u dubini od 30 m, zabilježena amplituda dnevnog kolebanja od 0,59°, odnosno 0,68°. Na 70 m dubine, gdje se gotovo i ne osjeća utjecaj dnevnih promjena temperature, amplituda je iznosila 0,16°.

Horizontalni raspored površinskih temperatura u Jadranu najviše je uslovljen godišnjim razdobljem. Međutim postoje znatna višegodišnja kolebanja temperature ovog mora, koja su najviše ovisna о kolebanju utjecaja Mediterana na Jadran. Pravilo, da je južni Jadran topliji od sjevernog i srednjeg Jadrana, vrijedi samo zimi. Tada je i otvoreni Jadran topliji od priobalnog. Razlika između temperature sjevernog (Tršćanski zaljev) i južnog Jadrana zimi iznosi oko 8°, a nekih godina i 10°.

Ljeti postoje veoma male razlike u površinskim temperaturama Jadrana, i to svega oko 2°; nekih su godina uz istočnu obalu niže temperature negoli uz zapadnu.

Nekih godina dolazi do ugrijavanja cjelokupne vodene mase južnog i srednjeg Jadrana za nekoliko stupanja zbog snažnijeg prodiranja mediteranske vode u Jadran. U to su doba vode sjevernog Jadrana hladnije negoli normalno. To se razdoblje poklapa s razdobljem zaslanjivanja Jadrana. To se vršilo na pr. 1911—14. Isto tako kasnije dolazi razdoblje, kada se ovo more hladi.

Godišnja amplituda temperature mora na površini manja je od amplitude u zraku, pa je ljeti more na samoj površini hladnije od uzduha i ovome sprečava znatnije podizanje temperature. Zimi je opet more toplije od zraka i tada ga grije. Tako je Jadran (djelomični) regulator temperature uzduha; prigušuje mu temperaturne oscilacije, pa je prvorazredan faktor, koji utječe na podneblje našega primorja ublažujući kontinentske utjecaje, koje sobom donose sjeveroistočni i sjeverni vjetrovi i snažne insolacije ljeti.

Osim toga, more prenosi toplinu na obalne predjele. Po podacima za područje kod Splita, more je za čitavu godinu prosječno toplije za 0,87°, a u području zapadne Istre (Rovinj) 3,08° od zraka.

T — S dijagram jadranske vode obično ima oblik osmice, jer u Jadranu postoji normalni godišnji hod temperature s jednim minimumom i jednim maksimumom, dok godišnja krivulja slanoće ima dva maksimuma i dva minimuma. (V. sl. na str. 538.)

Uloga leda u Jadranu gotovo je beznačajna. Na otvorenom sjevernom Jadranu zabilježene temperature ne padaju ispod 4°—6°, dok uz samu obalu temperatura nekad padne blizu O°. U zatvorenim priobalnim područjima Jadrana, gdje postoji znatniji donos slatke vode, za vrijeme jakih zima stvara se i led na manjim područjima. Tako je 1942, 1947 i 1954 bilo pojava leda u dijelovima Kaštelanskog zaljeva, mljetskog Malog jezera, Malostonskog i Pirovačkog zaljeva (taj je led bio debeo 3—4 mm), kao i na više mjesta u sjevernom Jadranu i kod ušća Zrmanje. Više je puta zabilježeno zamrzavanje Mletačkih laguna. Čini se, da je u historijsko doba došlo i do zamrzavanja cijelog Jadrana tri puta za izvanredno hladnih zima (850, 1210 i 1234).

Utjecaj slatkih voda. Na Jadran, kao i na većinu okrajnjih mora snažno utječe susjedno kopno, osobito svojim slatkim vodama. Najveću količinu slatke vode ulijeva u Jadran rijeka Pad i neke druge alpske rijeke, osobito u doba topljenja snijega; u ostalo doba godine znatan doprinos daju i rijeke s istočne i zapadne obale. Iako na istočnoj obali Jadrana ne postoje veće rijeke, osim Drima, ipak je zaslađivanje uz obalu znatno, osobito u području sjeverno od ušća Krke, pa u kanalima sve do Istre. Tu glavnu ulogu igraju primorski i još više podmorski izvori (vrulje), koji na bezbroj mjesta uz našu obalu izbacuju mase vode sa kraškog područja. Poznate su vrulje ispod Biokova, Mosora, Kozjaka, Velebita i Učke. Sve su one jako djelatne u vrijeme kiša. Navedene pojave ljeti obično prestaju.

Donekle i zbog vapnenačkog sastava, istočna je jadranska obala makrorazvedena i mikrorazvedena i ima dosta spilja (Dubrovačka pećina, Modra spilja na Biševu). Zato je i prividno od mora odijeljeno slano Rogozničko jezero u podzemnoj vezi s morem, kao i malo jezero na Lokrumu. Malo jezero na Mljetu (maksimalna dubina 30 m) spojeno je s morem preko mljetskog Velikog jezera i na dubini od oko 20 m ima direktnu podzemnu vezu s otvorenim morem. To je utvrđeno na temelju saliniteta dubinske vode Malog jezera, koja je normalno slanija od vode u Velikom jezeru.

Zbog šupljikavosti terena, u primorju se u izvorske vode često infiltriraju morske soli (vrelo u Velikom Stonu, kod Divulja, Splitske toplice, možda i Ulcinjsko vrelo i neka druga). U njima količina soli varira u toku godine. U vrelu kod Divulja količina klorida koleba se od о do 7 g/l, a u Splitskim toplicama od 2,2 do 17,3 g/l.

Od anorganskih sastojaka, slatke vode donose s kopna, osim znatnih količina kalcijeva bikarbonata (koji kasnije sudjeluje u izgradnji ljuštura morskih organizama), i gline i drugog anorganskog muteža, osobito u doba visokog vodostaja, kao i izvjesnu količinu organskih tvari. Dobro prozračeno more razmjerno visoke slanoće, kao što je Jadran, ne može trajno održavati ovakvu suspenziju. Zbog soli u morskoj vodi dolazi do električnog naboja ovih koloida gline, koji se uskoro zatim obaraju na dno. Što je more slanije, to ima veću sposobnost obaranja. Stoga je otvoreni Jadran poznat po svojoj prozirnosti.

Organske raspadnute tvari (detritusi), što ih donose slatke vode, vrlo su važne za održavanje plodnosti morskog područja. Detritus ne samo služi kao hrana za razne morske organizme, posebno na morskom dnu, nego omogućava neke važne kemijske procese pri dodiru morske vode s morskim dnom; pritom dolazi do oslobađanja i prijelaza novih količina hranjivih soli iz morskih sedimenata u morsku vodu. Donos je ovog organskog materijala na istočnoj obali Jadrana veoma malen zbog toga, što je biljni pokrivač na našoj obali veoma slabo razvijen. Nešto ga ima u blizini ušća Neretve, Krke i Zrmanje. Rijeka Pad je, naprotiv, bogata organskim detritusom i drugim hranjivim tvarima; time blagotvorno utječe na plodnost Jadrana.

Plovućac. Prijenos tvari iz mora na obalu. U Jadransko more od vremena do vremena ulaze velike količine kamena plovućca (perlita, Santorina), koji dolazi s juga. Još se ne zna, da li je podrijetlom iz grčkog vulkanskog područja oko otoka Santorin i otoka Yali, ili iz talijanskog vulkanskog područja.

Prema nekim znakovima, plovućac ulazi u Jadran, kad nadolaze snažna zaslanjenja Jadrana vodom iz istoč. Mediterana, t. j. kada u području Otrantskih vrata vladaju snažne izmjene vode, jake struje. Mnogo je plovućca ušlo u Jadran 1913, 1939 i 1949.

Zbog pjenaste strukture plovućca i trošnosti materijala perlit tone na dno poslije 1—2 godine plutanja morskom površinom. Plovućca ima na raznim točkama istočne obale Jadrana, pretežno na južnoj polovini. Ovo vulkansko kamenje ima izvjesno geokemijsko značenje za naše more. U Dubrovačkoj se kotlini nalaze, bliže našoj obali, snažno razvijeni slojevi vulkanskog pijeska (usitnjenog perlita); u Mljetskom jezeru postoji plaža s vulkanskim pijeskom (A. Vuletić). I u mnogim drugim uvalama i dragama na našoj obali i otocima nalazi se ovaj plutajući materijal.

Postoje i drugi oblici prijenosa građe s mora na obalu. Uzduž čitave obale u plitkim škrapicama, pod utjecajem ljetne sunčane topline, vrši se kristalizacija soli, koja se u toku jeseni otopi.

U solanama se so iskorišćava. Količine soli, dobivene na jugoslavenskim solanama (Ulcinj, Ston, Nin, Pag, Piran i Kopar) iznose godišnje oko 100.000 t. Količine ove soli i prije spomenutih cikličnih soli, koje godišnje dolaze iz mora na kopno, iznose 500.000 t.

U prošlosti je more kod Ervenika (sjeverna Dalmacija) iznosilo na kopno izvjesne količine organskih tvari bogatih fosfornim spojevima, koji se danas tamo nalaze u obliku slabijih fosforitnih ležaja. Takve su prilike vladale i u još nekim područjima Mediterana (obale Alžira i Tunisa). Za tvorbu takvih fosfatnih ležišta nužno je mnoštvo ribe i drugih oblika života u moru, te sušno podneblje na obali. Taj materijal donekle prenose na kopno morske ptice. Čini se, da su podmorski vulkanizmi prvi i glavni faktor, koji vrši snabdijevanje mora fosfatima.

U ovoj razmjeni tvari iz Jadrana na kopno sudjeluje i čovjek pomoću ribolova. Masa ribe, koja se godišnje izvlači iz Jadrana, iznosi na našoj obali oko 20.000 t, a na svim jadranskim obalama iznosi oko 90.000 t.

Postoji još jedan oblik iznošenja organskih tvari iz mora na obalu; to su mase posidonije, cisticire i dr. »morskih trava«, što ih veliki vjetrovi izbacuju na obalno žalo. Dobar dio ove organske mase sagnjije na obali, a djelomično biva opet otplavljen u more. Jedan se dio te trave veoma korisno upotrebljava kao gnojivo.

Taloženja. Morska se voda neprestano taloži. Sedimentacija je brža u obalnom području, gdje se na dnu sabiru gotovo svi kruti mineralni donosi slatkih voda. Na otvorenom Jadranu pretežno se taloži kalcijev karbonat, i to pomoću organizama (kokolitoforidi, mekušci, briozoji i dr.), koji tvore vapnene oklope. Poslije ugibanja organizama ljušturice se talože na dno. I zbog plitkoće, u Jadranu morska voda ne otapa CaC0₃na morskom dnu.

U nekim okrajnjim dijelovima Jadrana (u Mljetskom jezeru) obara se, u mikroskopskim razmjerima, CaC0₃ u obliku slobodnih kristalića rompskog sustava, poznat pod imenom drewit. Čini se, da su pritom aktivne i neke bakterije, koje učestvuju u kruženju sumpora u moru.

U Jadranu se, kao i u drugim morima, vrši taloženje SiO₂ pomoću organizama sa kremenim oklopom ili kosturom (dijatomeje, neke spužve i dr.).

Postoji još jedno zanimljivo taloženje, koje se vrši sigurno na više mjesta u Jadranu. Vrela zaslanjene vode masovno izbacuju kašu, koja se sastoji od sumpornih bakterija; one su upravo nabijene elementarnim sumporom (Beggiatoa i dr.). Ova kaša ulazi u more, gdje se taloži. Nije isključeno, da se u povoljnim uvjetima sumpor pokriva talozima i tako sačuva od oksidacije.

U otvorenom Jadranu željezni spojevi padaju na dno u obliku trovalentnog Fe-hidroksida, kao i u ostalim morima. Na ovo se željezo adsorbira ili kemijski vezuje PO₄· · ·. Ovakav je sustav stabilan u vodama, gdje je prisutan O₂ u većoj količini od oko 0,8 ml/l. Na otvorenom Jadranu, koji je dobro prozračen, sedimentacija se vrši na opisani način. U nekim priobalnim područjima (Mljetsko jezero, Rogozničko jezero, kod Igala i dr.), zbog veće količine redukcionih tvari, dolazi do osiromašenja О₂ u najdubljim slojevima vode. Stoga u površinskom sloju mulja dolazi do redukcije Fe+++ u Fe++, koji se znatnije topi u vodi. Takve vode sadrže više otopljenog željeza. Pritom se rastapaju i ekvivalentne količine fosfata. Vjerojatno zbog nekog drugog mehanizma, u isto se vrijeme otapaju i prelaze u vodenu masu i znatne količine silikata; to obogaćuje život u tim područjima ili blizu njih.

U otvorenom Jadranu redoks-zona, t. j. granica između oksidiranih i neoksidiranih slojeva (ovi su na većoj dubini) nalazi se nekoliko cm do nekoliko mm ispod morskog dna, dakle ispod površine taloga (Kaštelanski zaljev, otvoreni Jadran).

U nekim se priobalnim dijelovima ova granica prozračenosti diže, a negdje izbija na samu površinu mulja (dijelovi Mljetskog jezera, zaljev kod Jadrtovca, Malostonski zaljev). To je t. zv. Gyttja-tip taloga. Ovakva su područja dosta bogata morskim organizmima.

U Jadranu ima i takvih mjesta, gdje se granica prozračenja digla poviše morskog dna, u slobodnu morsku vodu. To je ondje, gdje se — zbog posebnih prilika — stvara sumporovodik i zadržava u najdonjim dijelovima basena. Za morsku je vodu to razmjerno rijedak fenomen, donedavna poznat samo u Crnom moru i u nekim norveškim fjordovima. U posljednje je vrijeme utvrđeno, da se u jednom dijelu Mljetskog jezera trajno nalazi taj plin, i to u dubini od 20 do 24 m; tako i u Rogozničkom jezeru kod Šibenika, gdje se H₂S javlja u znatnim količinama. U ovim slojevima sa sumporovodikom nema života. Međutim, zbog hranjivih soli, koje se oslobađaju u prisutnosti ovoga plina, u neposrednoj blizini redovito se nalaze područja s bujnim životom morskih organizama.

Morske struje. Uzrok je svih kretanja u Jadranu, osim plime i oseke, u konačnoj liniji energija zračenja Sunca. Ona najočitije djeluje na površini mora preko pokretanja zračnih masa, koje neposredno pokreću površinske dijelove mora, a na obali uzrokuju i horizontalna i vertikalna strujanja. Osim toga, energija zračenja Sunca djeluje preko promjena razlike u gustoći morske vode, koja nastaje zbog isparivanja mora ili zbog dolaska oborina i slatke vode. Ti faktori, koji izazivaju pokretanja u moru, djeluju na samoj površini mora ili blizu nje.

Osim spomenutih faktora, aktivan je i utjecaj zemaljskog okretanja, koje nastoji da sva pokretanja na sjevernoj poluči zaokrene udesno. Ovaj je utjecaj zemaljske vrtnje utvrđen upravo u Mediteranu i Baltiku. Zbog toga glavna jadranska struja, na povratku, teče uz obalu Apeninskog poluotoka.

I promjene barometarskog tlaka djeluju na kretanja vodenih masa u Jadranu. Porastom atmosferskog tlaka pada nivo morske površine i obrnuto: razina mora raste sniženjem atmosferskog tlaka. Površina mora slijedi promjenu barometarskog tlaka teoretski za 13,60/S (S je specifična težina morske vode); praktično to iznosi oko 13, t. j. ako barometar pada za 10 mm, morska se površina digne za 13 cm. Ovakvo vertikalno kretanje kasnije se pretvara u horizontalno pokretanje.

Kada se ovakvo dizanje razine mora kombinira s normalnom plimom, dolazi do »visoke vode«. To se često dogodi prije juga. Prije bure, koju prati visok barometarski tlak, javlja se »niska voda«, koja obično pokazuje lijepo vrijeme.

Ovakve »visoke vode« ponekad dosegnu razmjerno velike vrijednosti. U Splitu, Zadru, a osobito u Rijeci, Trstu i Mlecima, voda katkad prijeđe visinu obale u luci. Početkom 1952 more je ulazilo u priobalne kuće na našim otocima, a osobito u sjevernom Jadranu (Mleci).

Struje su razmjerno slabe u Sredozemnom i Jadranskom moru. U Jadranu postoje: redovita obalna struja, zanošenje vjetrovima (driftovi), struja morskih mijena i struje seša.

U Jadran ulazi ogranak glavne mediteranske struje, koja prolazi kroz Jonsko more i teče uz istočnu obalu u pravcu sjeverozapada, a zatim okreće niz zapadnu obalu u pravcu jugoistoka. Brzina je struje veća ljeti nego zimi, brža je uz zapadnu nego uz istočnu obalu.

U Jadranu postoje slabe plimne struje, čiji se smjer poklapa sa smjerom redovite obalne struje i ovu podupire, te slabe struje oseke, koje imaju obrnut pravac, i slabe glavne struje.

I vjetrovi utječu na kretanje mora u Jadranu. Rezultat je svih tih komponenata takav, da najjače struje vladaju na istočnoj obali, kada pušu jugoistočni vjetrovi i kada istodobno nastupa plimna struja.

Struje seša (seiches) imaju određenu važnost u zaštićenim jadranskim zaljevima i kanalima. One su periodičnog karaktera i smjer toka neprestano mijenjaju u suprotan smjer. Brzina mijenjanja smjera toka ovisi о obliku, veličini i smještaju basena, koji titra. Trajanje osnovne periode u Kaštelanskom zaljevu iznosi na pr., 60 min, u Bakarskom zaljevu 20 min, a na vratima uvale Blaca, na sjeverozapadnoj strani otoka Mljeta, 2—3 min.

Katkad zbog seša dolazi do znatnije denivelacije morske razine u unutrašnjem dijelu Malostonskog zaljeva. Voda se nekad povuče tako, da proviri dno duboko 1—2 m, a kasnije se voda povrati veoma naglo i s velikom snagom.

Po najnovijim istraživanjima tih struja u Jadranu, postoji mehanizam, koji posebno djeluje i izaziva snažne površinske morske struje (M. Zorè). Pokretači su: zimsko ohlađivanje voda u plitkom i širokom sjevernom Jadranu i tamošnja istodobna oskudica slatkovodnih donosa zbog gomilanja oborina u obliku leda i snijega u Alpama. To izaziva sniženje razine sjevernog Jadrana i snažan priljev vode s juga, uz našu obalu, u sjeverni Jadran. Ovaj priljev počinje potkraj jeseni, a veoma se snažno razvija usred zime. U to je doba u Jadranu pretežna površinska ulazna struja, a neznatna izlazna struja uz talijansku obalu prema Otrantskim vratima.

U proljeće i (osobito) ljeti situacija se mijenja, jer dolazi do snažnih proljetnih oborina, do taljenja snijega i donosa slatkih voda u sjeverni Jadran. Usto se i znatno ugrijava morska voda u sjevernom Jadranu. Zbog svega toga razina se ovog dijela Jadrana diže razmjerno znatno više nego u ostalim njegovim područjima, pa nastaje snažan tok vode iz sjevernog Jadrana uz apeninsku obalu. Maksimalno je jaka površinska izlazna struja u jeku ljeta, a veoma slaba ulazna struja u Otrantskim vratima.

Postoji, dakle, sezonsko kolebanje površinskih struja u Jadranu, pritom se donekle izmjenjuju ulazna i izlazna struja. Zimi je ulazna struja najjače razvijena, a izlazna je struja spora ili je nema. Ljeti je obrnuto. Tada postoji snažna izlazna struja znatne brzine i ulazna struja male brzine (M. Zorè). U jeseni i proljeću obje su struje podjednake brzine.

Tok ulazne površinske struje i njezina brzina vide se u dijagramu na str. 538. Matica struje nalazi se dosta daleko od obale u južnom Jadranu, gdje slijedi konture obale. Kod Palagruškog praga je najudaljenija od kopna i teče prema zapadu, ali se kasnije opet približuje obali sjeverne Dalmacije. Ogranci struje prolaze, međutim, kroz Viški i Lastovski kanal. Izlazna površinska jadranska struja, naprotiv, teče veoma blizu apeninske obale i ima veću brzinu negoli ona na istočnoj obali Jadrana.

Postoji i višegodišnje kolebanje brzina površinskih struja u Jadranu. U nekim se razdobljima Jadran znatno više zaslanjuje ulaskom većih količina mediteranske vode. Ta su razdoblja skopčana s natprosječno hladnim zimama u području Jadrana. U to doba postoji znatnije strujanje vode kroz Otrantska vrata. U tim se godinama smanjuje širina raspona maksimalnih temperatura vode u južnom i sjevernom Jadranu, i Jadran kao cjelina postaje topliji. Koliko je dosad poznato, takve su godine bile: 1875, 1912/13, 1939, 1948/49.

U ostalim godinama srednji i sjeverni Jadran imaju prosječno nižu slanoću. Tada postoji slabija izmjena vode između Jadrana i Mediterana zbog slabijih strujanja u Otrantskim vratima.

Ljeti, u doba zaslanjenja (doba ingresije), postoji slabija izlazna površinska struja nego u ljetima ostalih godina. Čini se, da se ovo kompenzira pojačanim izlijevanjem dubinske jadranske vode u Jonsko more, koja u to doba ima veću gustoću. Zimi, u doba zaslanjenja, postoji snažnija površinska ulazna struja nego u zimama ostalih godina.

Osim površinskih strujanja, postoji i kretanje dubinskih masa jadranske vode. Njihov je glavni pravac kretanja od sjeverozapada prema jugoistoku, u uzdužnom smjeru jadranskog basena. Pokretačka snaga za gibanje ove dubinske polagane struje jest stvaranje vode visoke gustoće zbog zimskog ohlađivanja u sjevernom Jadranu. To se podudara s dolaskom slanije vode s juga, koja upravo u najhladnije doba godine znatnije nadire u sjeverni Jadran, nošena površinskom strujom. Voda, koja tone i stvara dubinsku jadransku vodu, mora imati i razmjerno visoku slanoću. Gusta jadranska zimska voda stvara se zimi i tone u sjevernom Jadranu, otprilike sjeverno od crte Ancona-Nin (glavna područja: Tršćanski zaljev, Kvarner i Kvarnerić). Stvorena gušća »zimska voda« tone na dno sjevernog Jadrana, gravitacijom dolazi u Jabučku kotlinu i ispunja je. Kasnije se ova voda prelijeva preko Palagruškog praga i ispunja dublje slojeve Južnojadranske kotline. Ovakva voda ne može svake godine doseći Otrantski prag i ulijevati se u duboke slojeve Jonskog mora.

Onih godina, kada postoji ulijevanje »zimske vode« iz Jadranskog u Jonsko more, nad samim Otrantskim pragom, čini se, nastaje kompenzacijska struja, koja donosi dubinsku vodu iz Jonskog u Jadransko more.

Kretanje vode u dubokim slojevima Jadrana mnogo je sporije nego kretanje vode na površini Jadrana. Količina vodenih masa, koje tonu na dno sjevernog Jadrana, i njihova brzina kretanja prema jugoistoku zavise uglavnom od količine stvorene guste »zimske vode«. Može se očekivati, da će u doba, kada u sjevernom Jadranu vladaju veoma hladne zime, nastati intenzivnije stvaranje gušće dubinske jadranske vode. Ovaj je proces pojačan time, što hladne zime proizvode i snažnu površinsku ulaznu struju slanije vode, koja dolazi u sjeverni Jadran. Samo voda bogata solima i dovoljno ohlađena može dostići sigma theta vode Jonskog mora iz razine Otrantskog praga i nešto dublje, da ga premaši i da takva jadranska voda počne potiskivati jonsku vodu i tonuti u duboki Jonski basen. Čini se, da se to događa samo nekih godina, pa se u mahovima Jonski basen snabdijeva dubinskom jadranskom vodom.

Utvrđeno je, da se dubinski slojevi istočnog Mediterana obnavljaju novom vodom uglavnom (možda i potpuno) u području Otrantskih vrata. Na taj način Jadransko more dobiva poseban položaj i značenje u kruženju tvari u dubokom Mediteranu. To više, kada se ima pred očima, da dubinske vode Mediterana učestvuju u stvaranju dubinske atlantske vode i utječu na cirkulaciju vode u Atlantskom oceanu. Mediteranska je voda identificirana u Atlantiku na mjestima, koja su od Gibraltara udaljena i nekoliko tisuća milja.

Postoje u Jadranu i lokalne struje, koje su rezultat razlika u slanoći vode. Takve su struje, na pr., u području Velebitskog kanala i Novigradskog mora. Na površini Novigradskog mora ulazi laganija zaslađena voda u Velebitski kanal, a to izaziva duboku kompenzacijsku struju, koja donosi slaniju vodu u Novigradsko more. Ova slana voda prodire dalje u ušće Zrmanje, sve do prvog slapa kod Jankovića mlinica, u dubini od oko 1 m ispod gornjeg sloja slatke vode. Debljina gornjeg slatkovodnog sloja ovisi о donosu vode i Zrmanje.

Slična je pojava i u području rijeke Krke, gdje morska voda visoke slanoće dopire sve do Skradinskog buka, pokrivena tankim slojem gotovo slatke vode. Osim vode iz Krke, na debljinu sloja slatke vode u estuarnom dijelu rijeke utječu i vjetrovi. Kad puše bura, ovaj je površinski sloj vode tanak; ako pak puše (nekoliko dana) vjetar s mora, taj sloj slađe vode postaje debeo i toliko nezaslanjen, da se u Skradinu upotrebljava za domaće potrebe.

Prozirnost i boja. Intenzitet modre boje mora raste sa slanošću i toplinom. Blizu obale more je često zelenkaste boje, a nakon velikih kiša dobiva žućkastu boju. Na boju mora utječu i naoblaka, dubina, boja morskog dna, količina planktona, visina sunca i kut, pod kojim se promatra površina mora. Općenito na otvorenom Jadranu preteže visoka prozirnost i plava boja raznih tonova, dok je prozirnost niža u priobalnom i kanalskom području, osobito u Hrvatskom Primorju. Od sjevernog Jadrana prema južnom prozirnost raste, i to maksimalne vrijednosti i srednjaci svih stepena prozirnosti.

Prozirnost i boja dobrim dijelom zavise od količine raspršenih krutih čestica u vodi. Čista je morska voda prozirna; tome pogoduje i homogenost gustoće gornjih slojeva vode. Odatle smanjena prozirnost u našim zaštićenim priobalnim područjima, gdje postoji priljev slatke vode. U mljetskom Malom jezeru prozirnost pada i na 5 m, u Malostonskom i Pirovačkom zaljevu pada na 3 m, a u Mletačkim lagunama nađena je prozirnost od sama 2 m. S druge strane, u otvorenom južnom Jadranu zabilježena je prozirnost (Secchievom pločom) od 56 m.

TABLICA PROZIRNOSTI JADRANA

Opaska. S napredovanjem prema jugu vode su sve više prozirne. Razlozi: dolaženje čestica anorganskog mulja s kopna rijekama sa sjevera, manji stupanj slanoće i jači gradijent halokline u sjevernijim dijelovima Jadrana.

Krutu raspršnu fazu u moru predstavljaju mineralne čestice, planktonski organizmi i organski detritus. Mineralne čestice (glina, mulj i dr.), donesene u more s kopna poslije jakih kiša, kratkotrajno djeluju na smanjenje prozirnosti u priobalnim područjima Jadrana i daju mu nekad izrazito žutu boju. Zbog visoke slanoće mora brzo se zgrušavaju i obaraju anorganski koloid, pa se voda brzo razbistri. Organski su koloidi kao huminske kiseline (u priobalnim područjima, osobito onima, koja su bogata šumom, kao na pr. Mljetsko jezero) otporni i ostaju u vodenoj disperziji. Oni zbog svoje žute boje daju, s plavom bojom vode, komplementarnu zelenkastu boju.

U doba bujanja planktona, osobito dijatomeja, voda sjevernog Jadrana ima žućkastu boju i pritom se jako smanjuje prozirnost vode. Tamo je zabilježena vrijednost prozirnosti od samih 5 m.

LIT.: F. Viezzoli, L’Adriatico, Parma 1901; J. M. Nielsen, Hydrography of the Mediterranean and Adjacent Water, Report on the Danish Oceanographic Expedition 1908—1910, I, 1912; »Ciclope« 1911—1914, Bollettino delle Crociere periodiche, I, II i III, Ricerche dell’Italiano R. Comitato di Talassografia, 1912, 1913, 1914; »Vila Velebita« 1913—1914, Izvještaji о prvom i drugom naučnom istraživanju Jadranskoga mora godine 1913, Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije JA, 1914, 2; »Vila Velebita«, Izvještaji о trećem i četvrtom naučnom istraživanju Jadranskoga mora godine 1914 ibid., 1914, 5; »Najade« 1911—1914, Berichte über die Terminfahrten. Oesterreichischer Teil, 1—12, Permanente Internationale Kommission für Erforschung der Adria, 1912, 1913 i 1915; A. Ercegović, Istraživanja о temperaturi, salinitetu, kisiku i fosfatima jadranskih voda srednjedalmatinske obale, Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije JA, 1934, 19, str. 1—115; isti, Recherches sur l’alcalinité e l’equilibre de l’acide carbonique dans les eaux cotières de l’Adriatique oriental moyen, Acta adriatica, 1935; K. Kempni i J. Goldberg, О oscilacijama Bakarskog Zaljeva i općem problemu zaljevskih seša, Prirodoslovna istraživanja Hrvatske i Slavonije JA, 1938, 21 ; P. Mardešić i A. Riboli, Okeanografija, Zemun 1940; А. Vatova, Osservazioni idrografiche periodiche nell’Alto Adriatico (1937—1944), Nova Talassia, Venezia 1948, I, 2; M. Buljan, Solane u našem primorju, Ribarski godišnjak, Zagreb 1949; M. J. Pollak, The Sources of the Deep Water of the Eastern Mediterranean Sea, Journal of the Marine Research, 1951, X; M. Buljan i M. Marinković, Results of Investigations into Cyclic Salts on the East Coast of the Adriatic (Split), Acta Adriatica, 1952; A. Vuletić, Structure géologique du fond du Malo et du Veliko jezero sur l’île de Mljet, ibid., 1953; M. Buljan, The Fluctuation of Salinity in the Adriatic, Reports of the Expedition »Hvar«, Split 1953, II, 2; isti, Kad se zmaj okrene, Priroda, 1953, 4; isti, Influence of Deep Submarine Volcanismus upon the Chemistry of Sea Water, Rapports et procès-verbaux des Réunions de la Commission Internationale Méditerranéenne, (Nouvelle série), Paris 1954, XII; isti, Hydrologie Properties and Origin of the Sulfuric Water of the Split Baths, Acta Adriatica, 1955; M. Zorè, On the Seiches Occuring in the Bay of Kaštela, ibid.; isti, О relativnim strujama Jadranskoga mora (u pripremi).M. Bn.

Morske mijene Jadranskog mora su mješovitog tipa (v. Morske mijene) s vrlo izrazitom dnevnom nejednakošću u visini. One su nesamostalne; to znači, da pobude na osciliranje vodene mase Jadrana dolaze iz Jonskog mora periodičkom cirkulacijom vode kroz Otrantska vrata, a ne izravnim gravitacionim djelovanjem Mjeseca i Sunca.

Razvoj te pojave u Jadranskom moru prvi je potanje prikazao (1908) general R. Sterneck kartom izorahija. Prema toj karti, koju je nešto ispravio njegov sin R. Sterneck, u južnom Jadranu, na istočnoj i zapadnoj obali, u vrijeme sizigija, nastup visoke vode zakašnjava iza kulminacije Mjeseca približno jednako (lučko zakašnjenje oko 3,8^h Mjesečeva vremena), a u srednjem i sjevernom dijelu lučka zakašnjenja se povećavaju duž istočne, sjeverne i zapadne obale (amfidromija). Rotacija tog »vala plime« traje 12^h Mjesečeva vremena; dakle, jednaka je periodu jedne potpune oscilacije morskih mijena poludnevnog tipa. Zbog amfidromije u srednjem i sjevernom Jadranu, u vrijeme sizigija i oko njega, plima i oseka na onim mjestima, kroz koja prolaze izorahije različite za 6^h, suprotna je u fazi. U gornjoj slici izorahije su prikazane izvučenim linijama.

U vrijeme kvadratura, kad su morske mijene Jadranskog mora jednodnevne, ne postoji spomenuta amfidromija. Tada je cijela razina Jadrana u fazi plime ili oseke, tako da visoke i niske vode nastupaju duž cijelog basena približno istodobno.

Amplitude oscilacija razine Jadrana povećavaju se od juga prema sjeveru. Kod poludnevnih oscilacija, sjeverno od točke amfidromije, amplitude naglo rastu, a prema jugu polagano; u južnom su dijelu približno konstantne. Kod jednodnevnih oscilacija one se povećavaju gotovo linearno od ušća prema zatvorenom kraju basena. Takav raspored amplituda postoji i kod rezultantne oscilacije i kod parcijalnih oscilacija. Tablica daje harmoničke konstante (amplitude A i fazna zakašnjenja k) 7 parcijalnih oscilacija za mjesta na istočnoj i zapadnoj obali, te visinu srednje razine H_o u odnosu prema hidrografskoj razini. Tim su veličinama morske mijene u tim lukama potpuno opisane i određene.

Raspodjela faznih zakašnjenja pokazuje amfidromiju kod poludnevnih (parcijalnih) oscilacija u srednjem i sjevernom Jadranu. Crtkane linije u sl. 1 prikazuju amfidromiju komponente М₂.

Tablica

Razmjerno velike amplitude jednodnevne komponente K₁ smatra W. Kesslitz najznačajnijom karakteristikom morskih mijena Jadranskog mora. Podaci о harmoničkim konstantama nadalje pokazuju, da amplituda rezultantne oscilacije iznosi kod Otrantskih vrata najviše do 25 cm, a u najsjevernijem dijelu do 80 cm. S obzirom na to, veoma su izrazite morske mijene Jadranskog mora u odnosu prema iznosima denivelacija mora kod te pojave u ostalim dijelovima Sredozemnog mora.

Hidrodinamička teorija morskih mijena Jadranskog mora objašnjava razvoj amfidromije kod poludnevnih oscilacija oko jedne točke u unutrašnjosti basena, koja je dosta pomaknuta prema sjeveru, te pomanjkanje amfidromije kod jednodnevnih, zatim postojeće iznose harmoničkih konstanata duž Jadrana i mješoviti tip.

Amfidromija nastaje superpozicijom njihanja razine mora oko dvije međusobno okomite čvorne linije, koje se sijeku u točki amfidromije; jedno njihanje za drugim zaostaje u fazi za π/2 ili ili¼ perioda. Profesor R. Sterneck smatra, da čvoma linija jednog osciliranja leži poprečno (približno na spojnici Pag—Loreto), a čvorna linija drugog osciliranja da se poklapa s uzdužnom osi basena. Prema tome se rezultantno osciliranje, a isto tako i svaka parcijalna oscilacija, sastoji od dvije komponente: uzdužnog osciliranja oko poprečne čvorne linije i poprečnog osciliranja oko uzdužne čvorne linije. Obje komponente ekvivalentne su stojnim valovima. Kad se Zemlja ne bi okretala, postojala bi samo uzdužna komponenta. Zbog nužnog horizontalnog strujanja vode dolazi na Zemlji, koja rotira, do izražaja horizontalna komponenta Coriolisove sile. Ona djeluje u horizontalnoj ravnini pod kutom od 90° desno od smjera strujanja vode. Zbog toga se razina mora nagiba i oko uzdužne čvorne linije, jer mora uvijek biti okomita na rezultantu teže i horizontalne komponente Coriolisove sile. Budući da Coriolisova sila ovisi о brzini strujanja, elongacije poprečnog nagibanja bit će maksimalne, kad razina mora, zbog uzdužnog osciliranja, prolazi kroz položaj ravnoteže. Stoga poprečno nagibanje razine mora zaostaje za uzdužnim u fazi za jednu četvrtinu perioda. Opisani mehanizam amfidromije pokazuje, da je ta pojava sekundarnog karaktera, t. j. nužna posljedica osciliranja vodene mase na Zemlji, koja se okreće oko svoje osi.

Objašnjenje spomenutih karakteristika morskih mijena Jadranskog mora se stoga svodi na analizu uzdužne komponente. Budući da je to osciliranje prisilno, vodena masa Jadrana mora oscilirati s onim periodima, koji slijede iz opće teorije morskih mijena. Ti se periodi kreću oko 12^h i oko 24^h srednjeg Sunčeva vremena. Primjena hidrodinamičke teorije dugih valova u zaljevima na uzdužno osciliranje u Jadranu dala je ove rezultate: 1. ako je vodena masa Jadrana pokrenuta, da prisilno oscilira s periodom od oko 12^h, tada je to osciliranje stojni val, čiji je jedan trbuh na zatvorenom kraju basena, a drugi u južnom Jadranu, dok se čvorna linija (poprečna) nalazi na udaljenosti od 258 km od sjevernog kraja basena; 2. ako vodena masa Jadrana prisilno oscilira s periodom od oko 24^h, i to je osciliranje stojni val, čiji je trbuh na zatvorenom kraju basena, a fiktivna čvorna linija vani, tako da razina mora u basenu oscilira kao dio manji od četvrtine vala.

Spomenuta teorija pokazuje, da te dvije činjenice slijede iz dimenzija Jadranskog basena i profila njegova korita. О tim faktorima ovisi i raspodjela amplituda parcijalnih oscilacija duž Jadrana. Teoretske i empiričke vrijednosti veoma se dobro poklapaju.

Za potpun razvoj amfidromije potrebno je, da čvorna linija uzdužnog osciliranja bude u basenu. Budući da je taj uvjet ispunjen samo kod poludnevnih oscilacija, to i amfidromija u Jadranu postoji samo onda, kad su morske mijene poludnevnog tipa, t. j. u vrijeme sizigija.

Zbog promjene međusobnog položaja Mjeseca i Sunca u toku jednog sinodskog perioda, denivelacije mora kod poludnevnog osciliranja maksimalne su u vrijeme sizigija (žive mijene), a minimalne u vrijeme kvadratura (mrtve mijene); denivelacije jednodnevnog osciliranja u tom periodu mnogo se manje mijenjaju. Iznosi amplituda parcijalnih oscilacija u Jadranu su takvi, da u vrijeme sizigija prevladavaju poludnevne komponente, i rezultantna je oscilacija poludnevna, a u vrijeme kvadratura prevladavaju jednodnevne, tako da je tada rezultantna oscilacija jednodnevna (mješovit tip).

Teorija morskih mijena u Jadranu nadalje pokazuje, da se raspodjela teoretskih amplituda uzdužnog osciliranja slaže s opažanjem u slučaju, kad se one izvedu pod pretpostavkom, da pobude na osciliranje dolaze iz Jonskog mora. Naprotiv, određivanje spomenutih veličina ne slaže se s empiričkim vrijednostima, ako se one izvedu pod uvjetom, da vodenu masu Jadrana pobuđuje na osciliranje samo izravno gravitaciono djelovanje Mjeseca i Sunca. Odatle se zaključuje, da su morske mijene u Jadranu nesamostalne.

Denivelacije Jadrana zbog morskih mijena potrebno je imati na umu pri gradnjama uz obalu i pri redukciji mjerenih dubina. Za plovidbu one nisu bitan faktor. Ali s teoretskog stajališta morske mijene u Jadranu veoma su interesantne za dublji studij i upoznavanje hidrodinamičkih odnosa kod te pojave u okrajnim morima.

Gotovo potpuno pravilan hod morskih mijena poremećen je kolebanjem razine Jadrana, koje potječe od utjecaja atmosfere, i to od varijacija tlaka zraka i djelovanja vjetra. Povećanje tlaka zraka i sjeverni vjetrovi (bura, sjevernjak) snizuju vodostaj mora u sjevernom dijelu za 40 cm, dok opadanje tlaka zraka i južni vjetrovi (jugo, oštro), koji potječu od mediteranskih ciklona, povisuju ga za 70 cm. Jugo puše prema zatvorenom kraju basena po nekoliko dana konstantnom jačinom i nagomilava vodu u sjevernom Jadranu, gdje može doći za vrijeme visoke vode i do poplave obalnih područja (vanredno visoki vodostaji u Trstu i Veneciji). Naprotiv, vanredno niski vodostaji vezani su uz visok tlak zraka, koji potječe od anticiklona nad centralnom Evropom.

Kolebanje razine Jadrana, koje se svodi na djelovanje spomenutih faktora atmosfere, sastoji se u prvom redu u polaganom dizanju i spuštanju njegove srednje razine. Ono je veoma nepravilno i malo remeti amplitude oscilacija od morskih mijena. Pored toga, javljaju se i slobodne oscilacije (seše), s periodima manjima od 1 minute pa do perioda od više sati, koje katkad mogu znatno poremetiti hod morskih mijena. To su stojni valovi u brojnim zaljevima i kanalima, čija je vodena masa pokrenuta na osciliranje impulsima gibanja atmosfere ili otvorenog mora. Budući da im periodi ovise о dimenzijama i reljefu dna basena, i te su oscilacije karakteristike denivelacija mora u dotičnom području. Do danas su istražene seše u Tršćanskom, Bakarskom i Kaštelanskom zaljevu te slobodna oscilacija cijelog Jadranskog basena, čiji period iznosi oko 23^h.

LIT.: A. Defant, Zur Theorie der Gezeiten im Adriatischen Meere, Annalen der Hydrographie und Maritimen Meteorologie, Berlin 1914; W. Kesslitz, Die Gezeitenerscheinungen in der Adria, I (Die Beobachtungsergebnisse der Flutstationen), Denkschriften d. Akademie d. Wissenschaften, Wien 1919, 96; K. Sterneck, Die Gezeitenerscheinungen in der Adria, II (Die theoretische Erklärung der Beobachtungstatsachen), ibid. ; J. Goldberg i K. Kempni, О oscilacijama Bakarskog zaljeva i općem problemu zaljevskih seša, Prirodoslovna istraživanja JA, 1938, 21; S. Polli, Le maree all’isola di S. Andrea nell’Adriatico centrale, Istituto talassografico Trieste, 264, Trieste 1950; Gezeitentafeln für das Jahr 1949, Deutsches Hydrographisches Institut, Hamburg 1949; M. Kasumović, Harmonička analiza plime i oseke luke Bakar, Radovi Geofizičkog instituta u Zagrebu, Zagreb 1952, III, 1; Al. Zorè, О sešima u Kaštelanskom zaljevu, Acta Adriatica, 1955, VII, 3.M. Κ.

Valovi. Oblik i veličina valova općenito ovisi о tri elementa: jačini vjetra, о trajanju vjetra i slobodnom prostoru (staza), na kojem se razvijaju valovi. Stalan vjetar na otvorenoj pučini diže valove, koji su spočetka maleni, ali postepeno postaju sve veći, dok ne dosegnu veličinu, koja odgovara jačini vjetra. Ti su početni valovi kratki, ali visoki, no ako vjetar i dalje potraje i puše ; jednakom snagom, bregovi se ne će povećati, nego će se samo produljivati, t. j. rast će omjer između duljine i visine. Sve ove opće pojave opažaju se i u Jadranskom moru.

Od svih vjetrova na Jadranu najveće valove stvaraju bura (sjeveroistočnjak), jugo (jugoistočnjak), maestral (sjeverozapadnjak) i lebić (jugozapadnjak).

Bura je najjači vjetar na Jadranu ; na nekim mjestima dostiže orkansku jačinu. Valovi ipak ne dostižu visinu orkanskih valova u oceanu, jer je staza za takav razvoj prekratka. Valovi su stoga kratki i strmi. Kako bura puše uglavnom sa sjeveroistoka, najveća visina njenih valova izmjerena je na kraju staze, pred talijanskom obalom (do 5 m). Porast visine pred zapadnom obalom nastaje i zbog plitka morskog dna; stoga se najveće amplitude valova ne nalaze u južnom Jadranu, gdje je staza najduža, već pred sjeverozapadnim obalama, između Venecije i Ancone. Tu je doduše staza kraća, ali je vjetar jači (Senj, Trst), a more pliće.

Valovi bure opasni su i na početku staze, u zatvorenim kanalima. Vjetar, koji je stvorio visoke i kratke valove, potiskuje vodene bregove naprijed, lomi kreste i nosi pjenu. Bura vrlo brzo diže »dim mora«, koji naglo smanji vidljivost u tolikoj mjeri, da se s broda ne vidi obala ni na 50 m. Ta je pojava za plovidbu veoma opasna, jer se brodovi obično drže kopna, da između njih i obale bude što kraća staza i mirnije more. Strmenitost valova, zajedno s »dimom«, pretvara najniže slojeve atmosfere u vodeni oblak, pa je 1—2 m iznad površine mora gotovo nemoguće disati. Ta je pojava opasna za brodolomce, koji plivaju u burnom moru ili plutaju na niskim splavima. Na kratkim i strmim valovima bure brodovi se ljuljaju u naglim trzajima, a usto su uvijek i nagnuti na bok u zavjetrini i kad su im nadgrađa neznatna. Ako plove protiv vjetra, brodovi posrću neugodnim kratkim trzajima, valovi udaraju u pramac i pramčana nadgrađa, a pjena s »dimom« prelazi preko čitava broda u neprozirnim slapovima. Kako se i stakla u najkraće vrijeme pokriju slojem soli, vidljivost se još više smanjuje. Zbog toga je jadranska bura veoma zloglasan vjetar; dosada je prouzrokovala veoma mnogo žrtava.

Kako je bura strm vjetar, koji se spušta s planina na more i puše u žestokim mahovima, u lukama i uvalama nekih kanala (Velebitski) stvara jaku štigu (naglo dizanje i spuštanje morske razine), koja kida brodske konope, čelična čela i najjače lance, ili pak lancima para brodsku oplatu. Brodovima u lučkoj plitkoj vodi prijeti opasnost osim toga da udare о dno.

Jugo puše s jugoistoka, t. j. duž uzdužne osi Jadranskog mora. Staza je stoga duža, ali vjetar je slabiji i ne puše u žestokim mahovima kao bura. Valovi su pravilniji kao na otvorenoj pučini oceana, pa su za istu visinu bregova duži nego za bure. Bregovi su im obliji; kreste se pri žestokom vjetru doduše lome, ali ih vjetar ne odnosi uvis kao kod bure. Valovi juga nisu opasni, jer ne dolaze iznenada, pa brodice uvijek imaju dovoljno vremena da se, po potrebi, i zaklone. Na izloženim obalama između Dubrovnika i Sazana mlataraju velikom snagom. Najveći su valovi u južnom Jadranu zato, što je u južnom dijelu vjetar najjači. U sjevernom Jadranu jugo rjeđe puše, a valovi su opasni samo na sjevernim obalama Mletačkog zaljeva, gdje se zbog pličina povećava visina bregova, a nema pogodnih zakloništa.

Maestral, koji puše uglavnom sa sjeverozapada, uzburka more i pokreće valove u uzdužnom smjeru duž obale, obratno od juga. Staza je valova duga, ali vjetar obično nije jak i ne traje dugo. Kad je maestral najjači, valovi naliče na valove juga, ali zimi, kad ponekad zapuše olujnom snagom i duže potraje, maestral uzburka more jače nego jugo. Na svjetioniku Mulo kod Rogoznice valovi maestrala bacaju kamenje na krov svjetionika. Ti valovi ne stvaraju teškoće plovidbi; na mjestima, gdje je vjetar osobito žestok (Zadarski kanal), brodice se mogu uvijek navrijeme zakloniti i pričekati. Maestral ne traje dugo.

Valovi jugozapadnog vjetra (lebić, garbin) nisu veliki, jer vjetar ne puše dugo s velikom snagom; kratke su staze valova. Međutim je jugozapadni smjer garbina nezgodan, jer valovi udaraju okomito na našu obalu, koja se proteže baš u okomitom smjeru od sjeverozapada k jugoistoku, i prodiru ravno u unutrašnjost luka. Kako je taj vjetar rijedak, luke obično nisu zaštićene lukobranima protiv lebića. Žestoke »lebićade«, iako su kratkotrajne, razviju početne strme valove, koji nanesu dosta štete u unutrašnjosti luka.

Mrtvo more u Jadranskom moru ostaje samo nakon juga i maestrala, t. j. poslije valova s dugom stazom. Nakon prestanka vjetra valovima se naglo smanjuje visina, ali se produžava dužina, koja ponekad dostigne i trostruku vrijednost. Neiskusna pomorca može zavarati, da su to valovi, koji dolaze iz daljine od žestoka juga ili maestrala.

Pred zapadnom obalom Jadrana ostaju kraće vrijeme valovi mrtvog mora i nakon bure, ali obično nisu opasni i naglo se smiruju. Mrtvo more pojavljuje se samo na pučini. U unutrašnjim kanalima valovi se smiruju gotovo istodobno s vjetrom, ali ni na pučini ne traju duže od 5 do 16 sati. Kako su valovi mrtvog mora glatki i niski, oni nisu opasni i ne stvaraju smetnje plovidbi.R.

Magnetske prilike. Magnetska je deklinacija u Jadranskom moru zapadna. Njezina je apsolutna vrijednost u sjevernom Jadranu za oko 2° veća od deklinacije u južnom Jadranu. Posljednje mjerenje magnetske deklinacije izvršio je (1949) na istočnoj obali Geofizički zavod u Zagrebu. Magnetske elemente Jadranskog mora — reducirane na 1950 (1. VII.) — prikazuje tablica: tablica

Vrijednosti magnetske deklinacije mijenjaju se s promjenom geografske dužine. Deklinacija se smanjuje, ako se plovi po paraleli od zapada prema istoku za oko 20´—25´ za svaki stupanj geografske dužine.

Godišnja varijacija magnetske deklinacije iznosi prosječno 7´ istočnog predznaka, t. j. za toliki se iznos smanjuje apsolutna godišnja vrijednost magnetske deklinacije. Pretpostavlja se, da taj iznos varijacije nije jednak u sjevernom i u južnom Jadranu. Horizontalni intenzitet smanjuje se prosječno za 0,0001 godišnje, a magnetska inklinacija raste za oko 1´ godišnje.

Na Jadranu postoje dva predjela magnetskih smetnji, i to: jedan, slabije razvijen, u sjevernom Jadranu, duž obale i u predjelu grupe najsjevernijih otoka, do paralele 44 °N; drugi, jači, u srednjem Jadranu, duž obale od Splita do Stonske prevlake i u području srednjodalmatinskih otoka. Smetnje se u sjevernom Jadranu odnose samo na magnetsku deklinaciju, a u južnom na sva tri magnetska elementa, ali najviše na magnetsku deklinaciju. Razloge ovim smetnjama treba tražiti u geološkim prilikama jugoslavenskog primorja i otoka. (V. Magnetizam, zemaljski.)R.

KLIMA

1. Klimatski položaj Jadrana. Basen Jadranskog mora klimatski pripada Mediteranu, pa ga u tom sklopu treba i promatrati. Raznolikost je klimatskih tipova Mediterana velika; u raznim njegovim krajevima nalaze se najoprečnije klimatske i vremenske prilike. I Jadran, iako je tek relativno malo okrajno more Mediterana, pokazuje dosta opreka. Mediteran je jako razgranate more, duboko uvučeno u kopno, tako da se na njemu sukobljavaju vremenski utjecaji evropskog, azijskog i afričkog kontinenta i Atlantskog oceana. Mediteran — otprilike između 30⁰ i 45⁰ N — nalazi se na veoma istaknutom geografskom i osjetljivom mjestu s obzirom na opću cirkulaciju atmosfere. Njegov južni dio nalazi se u suptropskom području visokog tlaka, a sjeverno od Mediterana teče južna granica područja prevladavajućih zapadnih vjetrova, koje se naziva i umjerenim širinama. Umjerenim širinama prolaze poremećaji vremena — ciklone, koje donose neprestane promjene vremena i izmjenu zračnih masa različitih svojstava. Time one vrše blagotvoran utjecaj na čovjeka, jer monotonija vremena u suptropskom području ne djeluje povoljno. Položaj ovih područja nije stalan, već se u toku godine mijenja. Suptropsko područje visokog tlaka ljeti širi svoj utjecaj daleko na sjever, tako da zahvata čitav Mediteran, a zimi se dobar dio ovog područja nalazi u zoni prevladavajućih zapadnih vjetrova, koja se u to godišnje doba nalazi južnije. Sezonsko pomicanje ovih područja mnogo utječe na formiranje klimatskih prilika u Mediteranu; njime je, na primjer, u velikoj mjeri određen godišnji hod oborine: ljetna suša i zimska oborina.

Osim ovih velikih ćelija opće cirkulacije atmosfere, koje su djelotvorne kroz čitavu godinu, postoje i akcioni centri sekundarne cirkulacije, uzrokovani nejednakim zagrijavanjem kontinenata i oceana. Od ovih akcionih centara važni su za Mediteran sibirska ili eurazijska zimska anticiklona, te depresija, koja ljeti nastaje u području Perzijskog zaljeva. U toplo godišnje doba odvija se cirkulacija između Atlantskog oceana i te depresije, poznata već u staroj Grčkoj pod imenom etezije. Etezijska struja prožima čitav Mediteran i ovim krajevima — uključujući ovamo Jadran i, bar po nekim obilježjima, dobar dio Jugoslavije — daje poseban klimatski pečat : suho i vedro ljeto. Zima je usto blaga i mokra. Time se ovakve klimatske prilike izdvajaju u poseban tip klime: etezijsku klimu.

Zimi se nad relativno toplim Mediteranom nalazi nizak tlak i područje konvergencije vjetrova, te se duž Mediterana proteže jedna od zimskih frontogenetičkih zona polarne fronte sjeverne hemisfere. Zračne mase, koje se zimi sukobljavaju na Mediteranu, potječu iz izvorišnih područja veoma različitih svojstava, pa su i kontrasti među zračnim masama veliki. S jedne strane mnogo utječe kontinentalni tropski zrak, koji se formira nad sjevernoafričkim pustinjama i koji se javlja u toplom sektoru gotovo svih ciklona, što prolaze kroz Mediteran; s druge strane: nad Rusijom i snijegom pokrivenom unutrašnjošću Balkanskog poluotoka nalazi se izvorište kontinentalnog polarnog zraka, koji je naročito važan za istočni Mediteran. I arktičke zračne mase katkada dolaze do istočnog Mediterana. Iz viših širina Atlantskog oceana dolaze maritimne polarne zračne mase. Treba naglasiti, da su ove zračne mase znatno modificirane, kad stignu na Mediteran. Na primjer, kontinentalni tropski zrak, koji na Jadran dolazi kao jugo, nije više suh pustinjski zrak, jer prolazeći preko toplog mora upije u sebe mnogo vlage. Međutim, usprkos djelovanju mora i ostalih faktora, koji mijenjaju svojstva zračnih masa (planinski lanci i t. d.), kontrasti su veoma veliki, naročito u istočnom Mediteranu, a posebno na Jadranu, gdje je na istočnoj obali velikoj međudnevnoj promjenljivosti temperature uzrokom neprekidna izmjena vremenskih tipova bure (hladni polarni zrak) i juga (topli tropski zrak).

Ljeti na Mediteranu prevladavaju zračne mase kontinentalnog tropskog zraka. Prolazi ciklona veoma su rijetki i ograničeni na zapadni i sjeverni Mediteran. Staze ciklona, koje dolaze s Atlantika, skreću prema evropskom kopnu otprilike u Italiji i sjevernom. dijelu Jadrana (Vb ciklone). U vezi s ovim ciklonama, na Mediteran dolazi maritimni polarni zrak, koji svojim labilitetom uzrokuje grmljavinske pljuskove.

2. Razdioba zračnog tlaka i vjetrovi. Ljetna i zimska razdioba tlaka nad područjem Jadrana znatno se razlikuju. Zimi se sjeverno i sjeveroistočno od Jadrana proteže klin visokog tlaka eurazijske osi visokog tlaka. U ovom području važni su naročito regionalni centri visokog tlaka nad Alpama i nad sjevernim dijelom Balkanskog poluotoka. Nad samim Jadranom smješteno je područje niskog tlaka sa središtem otprilike kod Palagruže. Druga su središta niskog tlaka nad Korzikom, Sardinijom i jugoistočno od Cipra. Čitava se sjeverna Afrika, sve do doline Nila, nalazi pod utjecajem azorskog maksimuma. Ovakva razdioba tlaka traje otprilike od listopada do travnja, kad počinje prijelaz na ljetnu razdiobu. Klin eurazijske anticiklone povlači se i — u srpnju i kolovozu, kad je ljetna razdioba najbolje razvijena — potpuno ga zamjenjuje klin azorske anticiklone. Tad je nad Balkanskim poluotokom tlak niži nego nad relativno hladnijim Mediteranom. Slabi centri divergencije smješteni su tada nad Tirenskim, Jadranskim i Egejskim morem. Od Azorske anticiklone tlak opada prema istoku do golemog područja niskog tlaka nad Arabijom, Perzijom i Afganistanom. Krajnji zapadni izdanci ove depresije dopiru već u lipnju do Egejskog mora. Koncem rujna počinje prijelaz na zimske prilike; otprilike između 15. i 20. IX. završava etezijska sezona, i prvi poremećaji prolaze kroz Mediteran.

Na temelju te razdiobe zračnog tlaka može se dati opća slika zračnih struja, koje vladaju Jadranom. Ljeti se Jadran nalazi pod utjecajem etezija, čija jedna grana prolazi duž Jadrana prema niskom tlaku na Prednjem Istoku. Etezije, iako su veoma stalne struje, ne osjećaju se duž obale i u unutrašnjosti kao vjetar, jer su zbog male brzine prekrivene lokalnim sistemom vjetrova, uz obalu vjetrom s mora i vjetrom s kopna, a u unutrašnjosti vjetrovima s obronaka. Međutim, na otvorenom moru smjer etezije prevladava nadmoćno nad svim ostalim smjerovima. U srpnju na Visu otpada na smjer NW (smjer etezije) 46%, a na Palagruži čak 53% svih opažanja. Talijani eteziju nazivaju maestral. Kod nas se pak naziv maestral (maištral, maištar) udomaćio za vjetrove s mora, što ljeti pušu danju duž obale, a za koje je jedino pravilan naziv zmorac. Debljina sloja etezije iznosi u našim krajevima do 3 km, pa se etezija osjeća i na slobodno izloženim vrhuncima (Bjelašnica, gdje etezija puše kao sjeverni vjetar).

Zimske su prilike na Jadranu karakterizirane izmjenama bure i juga. U tipičnom slučaju ovakva izmjena vjetra nastupa, kad ciklona iz Đenovskog zaljeva prijeđe u Mletački zaljev i zatim duž osi Jadrana, po stazi Vd, putuje prema jugoistoku. Na prednjoj strani ciklone, u njenu toplom sektoru, puše jugo, topao i vlažan vjetar jugoistočnog smjera, a na stražnjoj strani prodire hladnan polarni zrak, koji — zbog obalnih planina i goleme termičke razlike između toplog mora i hladne unutrašnjosti — poprima karakter hladnog katabatičkog vjetra. Ovaj je vjetar poznat — ne samo kod nas, nego i u čitavoj stručnoj literaturi — pod nazivom bura. Kako središte ciklone odmiče prema jugoistoku, bura se širi duž obale i zahvata sve južnija područja.

Jugo (južina) vlažan je i topao vjetar jugoistočnog smjera. Po svom podrijetlu, to je suh i vruć kontinentalni tropski zrak iz sjeverne Afrike, koji se tek na svom putu preko Mediterana obogati vlagom. Jugo na Jadranu i ostali vjetrovi iz južnog kvadranta na Mediteranu idu u grupu vjetrova, koji se mogu zajedničkim imenom nazvati šilok. Ovi vjetrovi poprimaju na različitim mjestima različita lokalna svojstva (na primjer: fenski karakter na sjevernoj obali Sicilije), pa imaju veoma mnogo različitih imena. Od svih vjetrova šiloka jugo dopire najdalje na sjever, naročito u prelaznim godišnjim razdobljima, pa — iako mu je sjeverno od Lošinja čestina malena — valovi juga katkada dopiru do niskih obala Mletačkog zaljeva, gdje mogu prouzročiti velike štete. Šilok je u Africi često udružen s pješčanim olujama, pa se sitna prašina diže do 4 km visoko. Ova se prašina često taloži u »blatnoj« ili »krvavoj« kiši u našim krajevima, naročito u proljeće.

Kako jugo obično dolazi u toplom sektoru ciklona, ono donosi naoblačenje i kišu na istočnoj obali Jadrana. Jugo obično puše kao jak vjetar i na moru razvija visoke valove. Od ovog juga treba razlikovati »anticiklonalno« jugo, koje na Jadranu puše, kad ciklone prolaze sjeverno od našeg područja, a izobare su na Mediteranu pravocrtne. I ovo je jugo jako, nebo je pokriveno tmastim oblacima, između kojih probija vedrina, kiše nema ili je mjestimična i kratkotrajna. Ovaj je vjetar neugodan, usto i štetan za vegetaciju. Odatle mu naziv »gnjilo jugo« i »pâlac«.

Naša jadranska bura dala je ime čitavoj porodici hladnih katabatičkih vjetrova. Po definiciji, to su vjetrovi, koji pušu iz hladnih kontinentalnih područja prema toplim morskim obalama, uz koje se dižu planine umjerene visine. Dinamičko zagrijavanje bure pri spuštanju niz primorske obronke mnogo je manje, nego temperaturna razlika područja, iz kojeg puše i onoga, prema kojem puše.

Na Jadranskom moru bura se javlja duž cijele istočne obale : od Trsta i Istre do Albanije sa smjerom NE do N. Ipak čestina je bure mnogo veća u sjevernom dijelu nego u južnom, kao što se vidi iz slijedeće tablice (1), u kojoj je navedena čestina bure i juga olujne jačine (6 ili više po Beaufortovoj ljestvici) u postocima svih olujnih vjetrova:

Tablica 1

ČESTINA OLUJNIH VJETROVA u %

Bura je mahovit vjetar velike jačine. Temperatura je za puhanja bure rijetko ispod 0°, ali je osjet hladnoće pojačan velikom brzinom vjetra. Duž istočne obale Jadrana ima mjesta, na kojima je bura naročito jaka (Trst, Rijeka, Senj, Split, Vrulja); gdje su planine udaljene, znatno je slabija (obala Istre, Ravni Kotari).

Za Senj raspolažemo točnim podacima о najvećim brzinama bure za razdoblje od 1. siječnja 1955 do 31. ožujka 1956. Maksimalni dnevni udar bure (mah) iznosio je 47,5 m/sek, dok je najveća satna brzina vjetra bila 92 km/sat (25,6 m/sek). U Trstu je dne 10. siječnja 1896 bura puhala srednjom brzinom od 115 km/sat, što je ujedno najveća srednja brzina vjetra zabilježena u Trstu u 100 godina (1841—1940). Bura je najčešća zimi, jer je tada i najveći barički gradijent između visokog tlaka nad Balkanskim poluotokom i niskog nad sredinom Jadrana. Na primjer: razlika u tlaku zraka (preračunata na 100 km) između Ljubljane i Trsta iznosi u prosincu 3,5 mb, a u siječnju 3,2 mb uz čestinu bure u tim mjesecima od 47% svih smjerova, dok je u svibnju i lipnju gradijent tlaka svega 0,3 mb i čestina bure 30%, odnosno 28%. Bura pokazuje i dnevni hod: najjača je oko izlaza sunca (najveća temperaturna opreka između mora i zaleđa), a najslabija popodne. Bura može trajati i nekoliko tjedana, ali obično traje 3—4 dana.

Kao i kod juga, razlikuje se anticiklonalna i ciklonalna bura. Anticiklonalna bura naliči prelijevanju hladnog zraka iz anticiklone u zaleđu preko obalnih planina na Jadran, dok se ciklona nalazi južnije u Mediteranu. Zrak je suh, temperatura niska, nebo vedro s oblačnim zidom na vrhovima obalnih planina (kapa, brv, zastava). Bura, koja puše na stražnjoj strani jadranskih ciklona, zove se ciklonalna ili mračna bura, jer puše uz zastrto nebo, često s kišom ili snijegom.

Uz obale Jadrana redovna je dnevna ljetna pojava: pravilna izmjena vjetra s mora i vjetra s kopna; pritom je ovaj općenito znatno slabiji. Zmorac nastupa u 80% do 90% ljetnih dana. Počinje puhati ujutro, dosegne najveću jačinu popodne i utiša se pri zalazu sunca. Kasnije naveče počne vjetar s kraja (burin), koji traje do jutra. Zmorac ima važno bioklimatološko djelovanje, jer ublažava ljetnu žegu. Za puhanja zmorca nebo je vedro, samo nad vrhuncima otoka i obalnih planina pojavljuju se gomilasti oblaci (cumulus). Uzrok je ovoj cirkulaciji u nejednakom zagrijavanju kopna i mora, no smjer i jačina zmorca ovise i о Coriolisovoj sili, о trenju i konfiguraciji obale. Stoga na našoj obali zmorac ima na različitim mjestima različit smjer (od NW do SW). Na Jadranu je pojava zmorca zamršena dodatnim efektima, i to time, što se smjer zmorca uglavnom poklapa sa smjerom etezije i što se zmorac i dnevni vjetar obronka na primorskim planinama superponiraju. Oba ova efekta pojačavaju zmorac. Nasuprot tome, topla morska struja, što teče duž naše obale Jadrana, ne pogoduje zmorcu, jer smanjuje temperaturnu opreku mora i kopna.

U tablici 2 prikazana je razdioba smjerova vjetra u % za nekoliko mjesta na Jadranu.

Tablica 2

ČESTINA SMJEROVA VJETRA u %

3. Temperatura zraka. Jadransko more odlučno utječe na temperaturu svojih obala. Temperaturne prilike temelje se na svojstvu vodenih masa, da se teško zagriju, ali da se i polako hlade. Na taj način utjecaj mora očituje se i u višim apsolutnim iznosima temperature i u njenu godišnjem hodu. Srednja godišnja temperatura zraka na Jadranu kreće se između 14⁰ na sjeveru i 18° na jugu; međutim, sve izoterme pokazuju konveksnu zakrivljenost prema sjeveru, koja je karakteristična za tok temperature nad toplim morima.

Blagotvoran utjecaj Jadrana dolazi do izražaja naročito zimi. Srednje temperature zraka u siječnju iznose oko 2° na sjeveru (oko ušća rijeke Pad), a oko 10° na jugu Jadrana. I opet su izoterme konveksne prema sjeveru, tako da na pr. temperaturu od 6° nalazimo na obali Italije kod poluotoka Gargano, a na našoj obali kod Zadra, dok je ista temperatura u sredini Jadrana gotovo u širini Lošinja. Naša obala Jadrana uživa ktome prednost tople morske struje, dok uz talijansku obalu teče hladnija struja. Posljedica je ovoga, da je naša obala sistematski toplija od talijanske čak do 2° u godišnjem prosjeku. Razlika je veća zimi nego ljeti. Na dohvatu Jadranskog mora, u Padskoj nizini, nalazi se najhladnije područje Mediterana. Raspored je tlaka zimi takav, da vjetrovi pušu iz Padske ravnice prema Jadranskom moru, pa se u tom području ne osjeća blizina toplog mora.

Ljeti su temperaturne prilike Jadrana mnogo jednoličnije nego zimi. U srpnju se srednje temperature kreću od 22⁰ do 26°. Izoterme reducirane na razinu mora prikazane su na slikama na str. 548 i 549.

U tablici 3 naveden je godišnji hod temperature zraka za nekoliko mjesta na Jadranu, dok su na donjoj slici prikazani godišnji hodovi Köppenovih relativnih temperatura, koji su naročito pogodni za usporedbu temperaturnog režima različitih mjesta. Ove temperature dobiju se, ako se od temperature svakog mjeseca odbije temperatura najhladnijeg mjeseca, a razlika izrazi u postocima godišnje amplitude.

Tablica 3 GODIŠNJI HOD TEMPERATURE ZRAKA (°C)

Iz gornje tablice vide se karakteristike razdiobe temperature zraka na obalama Jadrana, dok podaci otočnih stanica daju predodžbu o tome, kako se mijenja temperatura idući od mora prema kopnu. Najviše su temperature u srpnju s tendencijom premještanja ekstrema na kolovoz, a najniže u siječnju, odnosno veljači. Jesen je znatno toplija od proljeća. Amplituda godišnjeg hoda manja je od 20° svuda, osim na krajnjem sjeverozapadu, i opada idući prema jugu i prema sredini Jadrana. Smatra se, da su godišnje amplitude manje od 15⁰ tipične za maritimnu klimu, one između 15° i 20⁰ za prelaznu klimu, a amplitude veće od 20° pripadaju kontinentalnom temperaturnom tipu. Sva ova svojstva temperature tumače se prirodno: utjecajem mora.

Još je jedna važna odlika temperaturnih prilika istočne obale Jadrana, koja se iz tablice 3 ne vidi: nagao pad temperature pri prijelazu iz uskog obalnog područja u unutrašnjost, odijeljenu od obale primorskim planinama. Tako je utjecaj mora ograničen samo na otoke i uzak obalni pojas, a zaleđe ne uživa blagodati umjerenih i blagih temperaturnih prilika obalnog pojasa, iako more utječe posredno na temperaturni režim unutrašnjosti.

Tablica 4 daje raspoložive podatke о apsolutnim i srednjim apsolutnim ekstremima temperature zraka. Apsolutni su ekstremi uopće najviše i najniže temperature zraka, zabilježene u određenom broju godina, dok su srednji apsolutni ekstremi najviša i najniža temperatura, koje se mogu očekivati jedamput svake godine.

Tablica 4

APSOLUTNI I SREDNJI APSOLUTNI EKSTREMI TEMPERATURE ZRAKA (°C)

4. Vlaga zraka i naoblaka. Tlak vodene pare na Jadranu kreće se između 4—5 mm zimi i 15 mm ljeti. Naročito nizak sadržaj vlage u zraku imaju područja izložena buri.

О relativnoj vlazi zraka pregled daje tablica 5, u kojoj je navedena srednja mjesečna relativna vlaga za mjesece siječanj, travanj, srpanj i listopad, te za godinu.

Tablica 5

SREDNJA RELATIVNA VLAGA u %

Za razliku od temperature zraka, opreke u naoblaci Jadrana i okolnih sjevernijih krajeva veće su ljeti nego zimi. Mediteran i Jadran najvedriji su kraj Evrope, a po ljetnoj vedrini srednji otoci i trak obale od Pelješca prema jugu mogu se staviti uz bok Andaluziji, apsolutno najvedrijem kraju Evrope.

U tablici 6 prikazan je godišnji hod naoblake na Jadranu. U tablici о znači vedro nebo, a 100 potpuno zastrto.

Tablica 6

GODIŠNJI HOD NAOBLAKE

Iz ove se tablice vidi, kako se mijenja naoblaka u toku godine. Potrebno je upozoriti na proljetni porast, odnosno usporeni pad naoblake. To je posljedica prolaza ciklona kroz Jadran na prijelazu iz zime u ljeto, naročito onih na stazi Vc.

Po broju sati insolacije Jadran ide u najsunčanije krajeve Mediterana. Naročito je sunčan srednji dio istočne obale i otoci pred njom. Ovaj kraj uspješno se mjeri s francuskom i talijanskom rivijerom; zaostaje samo za najsunčanijim dijelovima Španjolske. Naročito je značajna činjenica, da se ovako veliko trajanje insolacije nalazi u području, koje je u neposrednoj blizini kraja, u kojem pada najveća godišnja količina oborina u Evropi. Godišnji hod insolacije vrlo je pravilan; stoga se u tablici 7 navodi samo prosječan godišnji broj sunčanih sati.

Tablica 7

GODIŠNJI BROJ SATI INSOLACIJE

Podaci о magli na Jadranu veoma su oskudni, no općenito se može reći, da srednji dio naše obale ima prosječno manje od dvije guste magle godišnje. Međutim, Kvarner južno od Rijeke i istočna obala Istre maglom su najbogatije područje Mediterana (do 50 dana godišnje, najčešće uz jugo u prelaznoj sezoni). U Mletačkom zaljevu česte su magle, što ih vjetar s kraja nosi iz Padske nizine; one katkada dopiru do zapadne istarske obale.

5. Oborina. Geografska razdioba oborine u području Mediterana veoma je raznolika i puna najjačih kontrasta. Jadran tome pridonosi dobar dio. Iako nema polupustinjskih krajeva u pravom smislu, ipak se Palagruža po svojoj godišnjoj količini oborine, s obzirom na temperaturu, veoma približava polupustinjskom kraju. S druge strane, nadomak Jadrana, u Krivošijama, pada najveća evropska godišnja količina oborine. Sve planine duž istočne obale Jadrana primaju velike količine oborine. Ovo naročito vrijedi za Krivošije, za Velebit i područje Gorskog Kotara. Sve su ove oborine uvjetovane orografskim efektom (prisilno dizanje i adijabatičko hlađenje veoma vlažnog tropskog zraka). Obilnom izlučivanju oborine pridonosi oštar kontrast između kontinentalne polarne i maritimne tropske zračne mase u hladno doba godine, kao i zimski niski tlak zraka u sredini Jadrana. Zapadna obala Jadrana ima znatno manje količine oborine od istočne (samo mjestimično preko 1000 mm godišnje), jer leži u zavjetrini i kišnoj sjeni Apenina s obzirom na kišonosne vjetrove. Svakako je značajna činjenica, da se najveća evropska oborina ne nalazi u planinama Škotske ili Norveške, nego u planinama Dalmacije s izraženom ljetnom vedrinom etezijske klime.

U tablici 8 prikazan je godišnji hod oborine za Jadran. Uz ovu tablicu treba primijetiti, da su srednje mjesečne količine oborine preračunate na duljinu mjeseca, koji iznosi točno ¹/₁₂ godine, pa stoga zbroj ovih mjesečnih količina malo odstupa od srednje godišnje količine.

Iz tablice se vidi, da se godišnje količine oborine na Jadranu kreću od 412 mm (Palagruža) do 4626 mm (Crkvice). Od sredine Jadrana količina se povećava prema obali, kao što se vidi iz slijedećeg presjeka: tablica

Uz obronke naših planina količina raste s visinom, i to od oko 100 do 300 mm na svakih 100 m povećanja nadmorske visine. Na slikama na str. 551—553 (u cm) dana je geografska razdioba oborine.

Tablica 8

GODIŠNJI HOD OBORINE u mm

Godišnji hod oborina na Jadranu ima oblik vala sa dva maksimuma i dva minimuma nejednake jačine. S izuzetkom područja oko Venecije, sva područja Jadrana imaju glavni maksimum oborine ujesen ili zimi, a sporedni maksimum u proljeće ili rano ljeto, dok je glavni minimum ljeti, a sporedni zimi ili početkom proljeća. Jedino Trst, Pula u Istri i Lecce u Apuliji imaju glavni minimum zimi, a sporedni ljeti. Slika na str. 553 daje godišnje hodove oborine (u postocima godišnje količine) i naoblake za šest mjesta na Jadranu.

Tipičan godišnji hod oborina na Jadranu može se općenito ovako protumačiti: u proljeće vlada živahna ciklonalna aktivnost, koja uzrokuje sporedni maksimum oborine; uspostavljanjem ljetnog etezijskog režima strujanja količina oborine naglo pada, tako da je u srpnju i kolovozu glavni minimum. To je vrijeme suše, kad je nad Jadranom zračna masa toplija od površine mora, tako da se hladi odozdo i time stabilizira; a to onemogućuje stvaranje oblaka i oborine. U tom razdoblju gotovo redovno oko istih datuma (jedan je datum, na pr., 15. kolovoza) dolazi do prodora hladnog polarnog zraka s Atlantika, koji je nestabilan, te donosi pljuskove i grmljavinu. U rujnu etezije prestaju, a ciklone donose oborinu, koja po količini dosegne maksimum u listopadu, studenom i prosincu. Sporedni minimum oborine nastupa na zapadnoj obali u veljači ili ožujku, a na istočnoj u siječnju ili veljači. On je u vezi s prodorima hladnog kontinentalnog zraka iz eurazijske zimske anticiklone, kad ciklone prolaze Mediteranom južno od Jadrana.

Značajna je karakteristika oborinskog režima Jadrana veliko kolebanje oborinskih suma svih mjeseci. Nemajući podatke za više mjesta, prikazat ćemo to na primjeru Hvara u tablici 9.

Tablica 9

KOLEBANJE KOLIČINA OBORINE U HVARU (God. 1871—1915 i 1923—40)

U tablici 10 i slici na str. 554 prikazan je broj dana s oborinom, koji se na Jadranu kreće od 73 na Palagruži, do 147 na Rijeci.

Neki se dijelovi Jadrana ubrajaju u grmljavinom najbogatija područja Mediterana. To su Istra i planine uz istočnu obalu. Zapadna je obala mnogo siromašnija grmljavinama od istočne (Bari 11 dana godišnje). Istra ima oko 44, srednji dio naše obale oko 20 grmljavinskih dana godišnje, ali planine iznad Boke Kotorske imaju ih dvaput više. Čestina zimskih grmljavina raste idući od sjevera prema jugu. Trst ima manje od 1 zimske grmljavine, srednji otoci 2, a južni dio naše obale otprilike 10.

Za obale Jadrana snijeg nema važnosti kao klimatski element, jer mu je čestina malena. Međutim, planine uz obale imaju znatno više snijega (na pr. Pula ima godišnje 5 snježnih dana, a Učka 24).

Tablica 10. BROJ DANA S OBORINOM

6. Klimatski tipovi na Jadranu. Po Köppenu, čitav Jadran, izuzev okolne planine iznad određene visine, ide u С klimu (umjereno topla kišna klima). Međutim, samo sjeverni i sjeveroistočni dio Jadrana (Venecija, Trst, Pula, Rijeka) te mjesta na zapadnoj obali, koja su dalje od mora (Chieti), imaju dovoljno oborine kroz čitavu godinu, t. j. idu u f tip. Sva ostala jadranska područja pripadaju tipu suhog ljeta, no pravi etezijski tip s dolazi samo na južnom dijelu zapadne obale te na nekim vanjskim otocima (Bari, Lecce, Vis). Istočna obala pripada tipu s’, kojemu je zimski maksimum oborine rascijepan sušim razdobljem zimi. Kako je srednja temperatura najtoplijeg mjeseca posvuda iznad 22° Jadran ide u klimatski tip s toplim ljetom (a).

Uglavnom se može reći, da na jugozapadnom dijelu Jadrana dolazi čista etezijska klima (Csa), na krajnjem sjeveru klima Cfa, a u preostalim područjima modificirana etezijska klima Cs’a.

Analiza podataka о temperaturi zraka po Thornthwaiteovoj metodi daje bar približan odgovor na važno pitanje о bilanci oborine i isparivanja na Jadranu. U tablici 11 navedeni su slijedeći podaci za 17 mjesta na Jadranu: potencijalna evapotranspiracija (PE), stvarno isparivanje (E), manjak vode (M) i višak vode (V). Kako su mjesečne količine oborine u tablici 8 reducirane na jednaku duljinu mjeseci, ne će suma stvarnog isparivanja i viška biti jednaka godišnjoj količini oborine. (Razlika je mala i ne utječe na rezultate.)

Tablica 11

BILANCA VODE NA JADRANU (mm)

Brojeve u tablici 11 treba shvatiti ovako: redak PE kaže ustvari, koliko je vode potrebno za uravnoteženje oborine i isparivanja. Stvarno isparivanje (E) jednako je potrebi za vodom, ako oborine ima dovoljno; ako je nema, stvarno je isparivanje manje. Manjak i višak vode izračunat je uz pretpostavku, da tlo može sačuvati kao zalihu količinu vode, koja odgovara oborini od 100 mm. Ako postoji višak oborine nad isparivanjem, tlo će uskladištiti 100 mm, a višak preko toga otječe, i vegetacija ga ne iskorištava. Ako je pak oborina manja od isparivanja, tlo iz svoje zalihe namiruje razliku mogućeg ¡sparivanja i oborine, sve dok se zaliha ne potroši. Tada je isparivanje jednako paloj oborini, a ta je ljeti na Jadranu mnogo manja od potrebe za vodom.

S izuzetkom Rijeke i Trsta (gdje manjak od 4 mm u kolovozu možemo zanemariti), sve meteorološke stanice na Jadranu pokazuju manjak vode barem u dva ljetna mjeseca, a razdoblje manjka na Palagruži obuhvata čak pet mjeseci. Po iznosu, taj se manjak povećava idući prema jugu (uz smanjenje u području velikih oborina južno od Dubrovnika). Sve stanice, osim Palagruže i Visa, ¡maju nasuprot tome priličan zimski višak oborine; no ona je, nažalost, za vegetaciju od male koristi, jer u to doba vegetacija miruje. Međutim, taj je višak možda manji, a ljetni manjak veći od navedenoga, jer vjerojatno Thornthwaiteova pretpostavka о zalihi od 100 mm u tlu nije ostvarena u propusnom krševitom zemljištu, kao što je ono na istočnoj obali Jadrana.

Od Thomthwaiteov¡h klimatsk¡h tipova po vlažnosti na Jadranu dolaze slijedeći: perhumidni (A), humidni tipovi (B₃, B₂, B₁), vlažni suphumidni (C₂), suhi suphumidni (C₁) i semiaridni (D). Tipovi, А, В i C₂ zovu se općenito vlažni, a C₁ D i E (koji na Jadranu ne dolazi) suhi. U vlažnim tipovima ima mali (r) i umjereni manjak vode, odnosno veliki ljetni manjak (s i s₂), a u suhim mali višak (d) i umjereni zimski višak vode (s).

Primijeni li se ovo na mjesta tablice 11, vidi se, da ona pripadaju slijedećim klimatskim tipovima: tablica

Što se tiče bioklimatološkog djelovanja Jadrana, ono ovisi, kao i u drugim regijama, о općim klimatskim prilikama, a kao jedan od najpouzdanijih izraza toga djelovanja možemo uzeti indeks ohlađivanja, koji pokazuje, koliko topline gubi tijelo s temperaturom ljudske krvi, slobodno izloženo zraku, a izražava se u mgcal/cm²sec. Ovaj se element može izračunati prema Hillovoj formuli, koja glasi: \(\displaystyle (0{\rm ,}13+0{\rm ,}47\sqrt{v})(36{\rm ,}5-t)\) , gdje je v; brzina vjetra u m/sek, a t temperatura zraka.

U tablici 12 navedene su raspoložive mjesečne brzine vjetra, a u tablici 13 indeks ohlađivanja, izračunat pomoću podataka tablice 3 i 12.

Tablica 12

GODIŠNJI HOD BRZINE VJETRA (m/sek)

Tablica 13

GODIŠNJI HOD INDEKSA OHLAĐIVANJA (mgkal/cm²sek)

V. Conrad je klasificirao klimu prema srednjim mjesečnim vrijednostima indeksa ohlađivanja; prema tome je: tablica

Iz tablice 12 može se sastaviti tablica 14, iz koje se vidi, kako su ovi tipovi raspoređeni kroz godinu.

Tablica 14

BIOKLIMATOLOŠKI KARAKTER KLIME NA JADRANU

Iz tablica 13 i 14 vidi se, da u sjevernom i srednjem dijelu Jadrana zimi prevladavaju podražajne prilike, a nagao je prijelaz na poštedne i obratno, jer blago podražajni stadij traje svega po mjesec dana. Time se zima i ljeto u bioklimatološkom pogledu oštro razlikuju. U južnom dijelu Jadrana prijelaz iz zime u ljeto je postepen, i u klimi sve više dolaze do izražaja utjecáji suptropa. To čini klimu manje prikladnom za razne ljudske djelatnosti. (V. Klimatologija.)

LIT. : J. Hann, Handbuch der Klimatologie, Bd. III, Teil II, Stuttgart, 1911; E. Marki, Klimatske prilike Dalmacije, Split 1924; E. Alt, Klimakunde von Mittel- und Südeuropa, Handbuch d. Klimatologie (Köppen i Geiger), Bd. III, Teil M, Berlin 1932; J. Goldberg, Uzdužni i poprečni klimatski profili na našem primorju, Medicinska biblioteka, sv. 75—78, 1940; M. Kovačević, Tipovi vremena na istočnom Jadranu i neke osobine temperature; V. Conrad, Fundamentals of Physical Climatology, Cambridge, Mass., 1942; S. Škreb i suradnici, Klima Hrvatske, Zagreb 1942; E. R. Biel, Climatology of the Mediterranean Area, Chicago 1944; C. W. Thornthwaite, An Approach toward a Rational Classification of Climate, The Geogr. Review, 1948, 38, E. Marki, Vrijeme, Split 1950.В. Ma.

BIOLOGIJA

Jadransko more kao jedan dio Sredozemnog mora pokazuje sve važnije biološke osobine toga mora, naime specifične elemente flore i faune, siromaštvo dubokomorske faune, pojavu trotoara vapnenačkih alga i relativno siromaštvo proizvodnje. Elementi flore i faune ili su tropskog, kao na pr. tunj (Thynnus thynnus) i alga Halimeda tuna, ili sjevernog, odnosno borealnog, na pr. plosnatica (Pleuronectes platessa) i škamp (Nephrops norvegicus), a djelomično i mediteransko-atlantskog podrijetla kao morsko pero (Pennatula rubra), velika rakovica (Maia squinado), hlap (Palinurus vulgaris), dagnja (Mytilus galloprovincialis) i crni trp (Holothuria tubulosa), i na kraju mogu biti i endemski mediteranski, kao crveni koralj (Corallium rubrum), češljača (Pecten jacobaeus), prstac (Lithodomus lithophagus), periska (Pinna nobilis), dlakavica (Antedon rosacea) i bijeli kišobrančić (Acetabularia mediterranea). Zbog osobito povoljnih uvjeta za život, broj biljnih i životinjskih vrsta u Jadranu znatno je veći od broja vrsta u sjevernim morima, premda je masa života (biomasa) u Jadranu znatno manja. Zbog posebnih hidrografskih uvjeta, a osobito zbog visokih temperatura u većim dubinama, dubokomorska je fauna, kao i u cijelom Mediteranu, slabo razvijena. Pravi su abisalni oblici relativno rijetki i dolaze tek u dubinama ispod tisuću metara. Međutim, velik broj oblika gornjih slojeva spušta se zimi do dubine od tisuću metara. Daljnja je osobita pojava Jadrana bijeli vapnenački pojas — t. zv. trotoar — koji dolazi na granici niske vode te može biti i do pola metra širok. To je tvorba nekih vapnenačkih alga, u prvom redu vrste Tenarea tortuosa, koja se javlja osobito u južnijim dijelovima Jadrana i u minijaturi zamjenjuje koraljne grebene tropskih mora. Napokon, zajednička je osobina Jadranskog i Sredozemnog mora relativno siromaštvo i posebna godišnja periodičnost biljne proizvodnje.

J. m. ne pokazuje specifičnu faunu i floru, koje bi se u znatnijoj mjeri razlikovale od mediteranskih. Zbog toga se malo što sasvim sigurno znade о takozvanim endemskim oblicima Jadrana. Neki su od starijih autora mislili, da J. m. sadrži znatan broj endemskih životinja te da, prema tome, pokazuje obilježje posebne biogeografske provincije. Danas to mišljenje sve više gubi na svojoj vjerojatnosti, jer se pokazalo, da mnogi oblici, koji su bili nađeni samo u Jadranu i za koje se mislilo, da su endemski, dolaze i u nekim drugim dijelovima Sredozemnog mora. Ima čitavih velikih grupa, kao što su na pr. dekapodni raci, koji ne pokazuju u Jadranu niti jedan endemski oblik (Pesta). Koliko je dosad poznato, veoma su rijetke vrste, za koje možemo barem s nekom većom vjerojatnošću tvrditi, da su endemske. Među takve idu na pr. ribe Мухiпе glutinosa, Accipenser Nardoi i Blennius Zvonimiri te alga bračić (Fucus virsoides).

Uza sve to, što J. m. po svojoj fauni i flori u potpunosti pripada mediteranskoj regiji, ipak zbog svoga sjevernijeg položaja i posebnih hidrografskih uvjeta (veća termička kolebanja, znatnija oslađivanja), osobito u svojim sjevernijim dijelovima, pokazuje i posebne biologijske crte, među koje ide u prvom redu pojava znatnog osiromašenja flore i faune. To je osiromašenje naročito u sjevernijim dijelovima Jadranskog mora vrlo znatno. Tako od 45 vrsta vlasulja, koje dolaze kod Napulja, u Jadranu ih je nađeno samo oko 30 vrsta. Isto tako od 780 vrsta puževa koji dolaze u zapadnom dijelu Sredozemnog mora, u Jadranu ih je nađeno samo oko 530 vrsta. Jadran se odvaja od ostalih dijelova Sredozemnog mora i time, što naročito zimi sadrži bogatiju floru dijatomeja, od kojih je znatan broj sjevernijeg podrijetla.

Podrijetlo jadranske flore i faune uglavnom je isto kao i mediteranske. Današnji svijet Jadrana potječe od starotercijarnog i srednjotercijarnog svijeta Tetisova mora, koje je nestalo u drugoj polovici tercijara, ali su ga neki njegovi organizmi u Sredozemnom moru preživjeli. S druge strane, s jačim ohlađivanjem, koje je nadošlo u drugoj polovici tercijara, uselili su se brojni oblici sjevernijeg podrijetla. Neki predstavnici Tetisa i neki od sjevernih doseljenika ostali su do danas nepromijenjeni; to su recentni oblici tropskog ili sjevernog podrijetla, dok su se ostali od druge polovice tercijara do danas izmijenili; oni čine sadašnju endemsku floru i faunu Sredozemnog mora, odnosno Jadrana.

Građa i sastav obaju velikih biologijskih okružja: bentala i pelagijala, u Jadranu su isti, kakve susrećemo i u ostalim dijelovima Sredozemnog mora.

Bental, pokazuje dvije glavne biologijske zone: zonu plitkih voda ili litoral i zonu dubokih voda ili batibental. Prva seže do dubine 200—250 m i biologijski je obilježena prisutnošću autotrofnih biljaka. Druga seže od 200 ili 250 m do morskog dna. Obje zone pokazuju više pojasa ili stepenica, koje su obilježene značajnim biljnim, odnosno životinjskim oblicima. Stepenice su litorala, počevši odozgo prema dolje: supralitoral, eulitoral, sublitoral i elitoral. Stepenice batibentala su: arhibental i abisal.

Supralitoral dolazi između crte najviših plima i donje granice kopnenih organizama te je najbolje razvijen na hridinastu dnu. Najznačajniji su organizmi supralitorala alge Hildenbrandtia i Catenella opuntia te crnkasti pojas litofitskih cijanoficeja, koji je poznat samo iz Jadrana, a od životinja osobito račić Ligia brandtii, prirasli račić Chtamalus i pužić Littorina. — Jadranski eulitoral, t. j. pojas života između crte najnižih oseka i najviših plima, visok prosječno 40—70 cm, također je najbolje razvijen na hridinastu dnu. Po svojoj flori i fauni mnogo je bogatiji i varijabilniji od supralitorala. Od biljaka tu je značajan bračić (Fucus virsoides), a ima još znatan broj drugih, viših alga (Bangia fuscopurpurea, Nemalion lubricum, Porphyra leucosticta) te lišaj Dermatocarpon adriaticum, a od životinja su naročito značajni brumbuljci (Balanus), priljepak (Patella coerulea), stožasti pužić (Trochus), mala dagnja (Mytilus minimus), crvena vlasulja (Actinia equina), neke morske mokrice (Asellus) i halofilni kukci. U pješčanom dnu riju i prave značajne hodnike raci Upogebia i Callianassa. — Ostale dvije stepenice litorala, sublitoral i elitoral, i obje stepenice batibentala, arhibental i abisal, ostaju stalno pod vodom. Sublitoral je obilježen kompaktnim naseljima viših alga i seže do nekih šezdesetak metara u dubinu. U gornjem sublitoralu, koji seže 6—8 m u dubinu, prevlađuju na hridinastu dnu više alge, dok u donjem prevlađuje masa životinja s golemim brojem vrsta. Vrlo su mnoge od njih iste, koje su značajne za različite vrste morskog dna (kamenito, pješčano, muljevito i t. d.). Masa životinja prevlađuje i u elitoralu, koji seže od šezdesetak do 200 ili 250 m i u koji zalazi najveći broj životinjskih vrsta, što žive u donjem sublitoralu. Od biljaka dolaze više alge samo u gornjim dijelovima elitorala, i to do kojih 130 m dubine. Tu susrećemo više vrsta crvenih alga, a od smeđih neke cistozire i jedinu mediteransku laminariju (Laminaria rodriguezi), koja naraste i do 3 m u visinu. U dubljim slojevima elitorala biljna je masa relativno malena, i tu susrećemo samo neke niže alge, među kojima neke cijanoficeje, kao i znatan broj bentoskih dijatomeja. — Obje stepenice batibentala, arhibental (između 200—250 i 800—1000 m) i abisal (ispod 800— 1000 m) odlikuju se odsutnošću autotrofnog bilja i prisutnošću siromašne ali značajne dubokomorske faune. Budući da je Jadran u cjelini plitko more, u njemu je dubokomorska fauna slabo razvijena. Neki njezini elementi dolaze u južnojadranskoj kotlini, iz koje je poznata svjetlucava dubokomorska zvijezda Brisinga coronata, te riblji rodovi Argyropelecus i Cyclothene, kod kojih oblici pokazuju veličinu od samih nekoliko (do 4 ili 5) centimetara.

Floristički i faunistički sastav naselja, koja dolaze u pojedinim stepenicama litorala i arhibentala, ne ovisi samo о dubini, nego još više о naravi morskog dna. U tom pogledu razlikujemo osobito hridinasto, pješčano, muljevito, ljušturno dno i t. zv. podmorske livade.

Po naseljenoj biomasi i po broju biljnih i životinjskih vrsta najveće bogatstvo pokazuje hridinasto dno, koje je mnogo raširenije duž istočnih nego duž zapadnih jadranskih obala. Takvo je dno općenito obraslo mnogobrojnim vrstama zelenih, smeđih i crvenih alga, koje tu nalaze najpovoljnije uvjete za pričvršćivanje. Među njima, po svojoj masi, prvo mjesto zauzimaju cistozire (rod Cystoseira), kojih ima petnaestak vrsta, a neke su od njih dosad nađene samo u Jadranu. Te su alge značajne osobito za uski pojas obale, koji ostaje neposredno ispod razine oseke, dakle u istoj visini, koja je u sjevernijim morima naseljena laminarijima. Rod Cystoseira i njezin srodnik Sargassum od svih alga najbolje obilježuje hridinasto dno, i to ne samo u plitkoj vodi, nego i u donjim slojevima sublitorala. Rasprostranjenost ovih, kao i drugih alga na hridinastu dnu ovisi i о drugim faktorima sredine: о stupnju mlaćenja, о slanoći, dubini i t. d. Tako samo na mjestima jakog mlaćenja dolazi spomenuti trotoar vrste Tenarea tortuosa, a uz obalu, koju plače jako oslađena ili onečišćena voda, dolazi morska salata (Ulva lactuca). Neke dolaze samo blizu površine, tako na pr. Cystoseira spicata, dok druge rastu u cijeloj visini sublitorala i još dublje, kao na pr. Halimeda tuna, Udotea desfontaini i mnoge druge. Od golemog broja životinjskih vrsta, koje žive na hridinastu dnu, neke najradije borave u društvu alga, naročito cistozira, i zajedno s njima čine t. zv. fital; druge radije traže golu liticu, a treće žive zakopane u kamenu ili skrivene u bušotinama ili procijepima. Neke žive u dobro osvijetljenom površinskom sloju vode, dok druge borave u zamračenim dubinama. Na granama i u guštari alga te na kamenju između njih žive pričvršćeni neki hidroidni polipi (Aglaophenia myriophyllum i drugi), male ascidije (Botryllus), vapnenačke spužvice, neki mahovnjaci i veći broj crva, koji žive u pričvršćenim cijevima (Serpula, Spirorbis, Pomatoceros) i mnoštvo golih pužića ili onih s malom kućicom (Rissoa). U guštari alga tumara veći broj ribljih vrsta, tako priljepnjak (Lepadogaster), cipal (više vrsta roda Mugil), ušata (Oblata melanura), pirka (Serranus scriba), špar (Sargus annularis) i druge. Na kamenitu području dolaze još neke gospodarski važnije ribe, kao lubin (Labrax lupus), zubatac (Dentex vulgaris), škrpina (Scorpaena scrofa), kanjac (Serranus cabrilla), arbun (Pagellus erythrinus), komarča (Chrysophrys aurata) i druge. Na golom kamenju u plitkoj vodi živi više vlasulja, među kojima već spomenuta crvena (Actinia equina), zatim moruzga (Anemonia sulcata), nekoliko vrsta puževa, kao sedefasta puzlatka (Haliotis tuberculata), cjevasti i prirasli Vermetus te goli Doris. Među kamenjem jedva se pomiču križalina (Asterias glacialis) i tamnoljubičasti ježinac (Strongylocentrotus lividus), tumaraju ili se skrivaju obična rakovica (Carcinus maenas) i hobotnica (Octopus vulgaris), a pričvršćene su kamenica (Ostrea) i dagnja (Mytilus galloprovincialis). U nešto većim dubinama nepomično sjede na kamenju sisičasta mješinica (Ascidia mammilata), mušula (Arca noae) i više vrsta različito obojenih spužava, među njima i vrijedna kućna spužva (Euspongia officinalis), koja dolazi duž čitave istočne jadranske obale do preko stotinu metara dubine. Za hridinasto dno značajni su također velika rakovica (Maia squinado), jastog (Homarus vulgaris), hlap ili rarog (Palinurus vulgaris), kameni koralj (Cladocora caespitosa), koji mjestimice čini male podmorske grebene, i crveni koralj (Corallium rubrum), koji dolazi u dubinama između pedesetak do preko stotinu metara. Posebnu floru i faunu čine biljke i životinje, koje sav svoj život provode u kamenu. Tako spužva Vioa u tolikoj mjeri izrešeta kamen, da mu konačno daje spužvast oblik i strukturu. U kamenu provodi život više vrsta školjaka, tako naročito prstac (Lithodomus lithophagus), crv Polydora i neki ježinci. Mjesto kamena buše drvo brodski crv (Teredo) i neki raci (Chelura terebrans i Limnoria lignorum), koji čine na drvenim brodovima goleme štete. Spomenuti, kao i svi drugi bušači kamena, u velikoj mjeri pridonose stalnom razaranju vapnenačke istočne jadranske obale.

Tipu hridinasta dna pripadaju brakovi. To su pličine, koje se u Jadranu izdižu iz većih dubina pa sežu često do samih desetak ili dvadesetak metara ispod površine. Kamenite su građe i obrasli algama. Ako su plići (25—10 m), pokriveni su većim smeđim algama, među kojima su najčešće cistozire i sargasumi. Ako su dublji (25—60 m), obrasli su osobito vapnenačkim algama (Lithothamnion i Lithophyllum), a u vodama otvorenog Jadrana dolazi i Laminaria rodriguezi. Brakovi su omiljela boravišta više vrsta gospodarski važnijih riba. Između kamenja žive zubatac (Dentex vulgaris), pagar (Pagrus vulgaris), škrpina (Scorpaena scrofa), ugor (Conger vulgaris), murina (Muraena helena) i hlap (Palinurus vulgaris). Neposredno u blizini brakova ili iznad njih drže se jata više vrsta plavih riba, osobito lokarda (Scomber eolias), šnjura (Trachurus), a nerijetko i srdela (Clupea pilehardus). Brakovi, kojih ima mnogo u istočnim jadranskim vodama, od velike su važnosti za ribarstvo.

Pješčano dno, koje je mnogo rasprostranjenije duž zapadne nego duž istočne jadranske obale, nije ni izdaleka tako gusto naseljeno kao hridinasto. Osobito je vegetacija viših alga na pijesku vrlo siromašna. Tu živi samo malo vrsta viših alga, kao Udotea desfontaini i Laminaria rodriguezi, posljednja samo u većim dubinama otvorenog Jadrana. Fauna pijeska znatno je bogatija. Neke životinje stalno borave u cijevima, koje same prave te iz njih izlaze samo u slučaju krajnje nužde. Od takvih cjevaša najpoznatiji je ribarski crv (Arenicola piscatorum). Druge životinje ostaju stalno zakopane u pijesku ili po njemu neumorno riju tražeći organske otpatke. Amo ide više vrsta školjaka, na pr. srčanka (Cardium edule), venerka (Venus gallina) i pipernjača (Scrobicularia piperata). U pijesku nepomično leži i najprostiji kičmenjak Branchiostoma. Brojni oblici slobodno trčkaraju po pijesku, tako obična rakovica (Carcinus maenas) i rak samac (Diogenes varians) u kućici vretenastog pužića (Cerithium) ili živo plivaju odmah iznad dna, kao na pr. nježni i prozirni račići iz roda Mysis. Pješčano dno nije bogato ribama. Od njih su najznačajniji glavoč (Gobius), pauk (Trachinus draco) i bežmek (Uranoscopus scaber), a u lagunarnim su vodama česte komarča (Chrysophrys aurata), lubin (Labrax lupus), cipal (Mugil cephalus), jegulja (Anguilla vulgaris) i neki oblici riba plosnatica (Pleuronectidae). Muljevito dno, od kojega se uglavnom i sastoji najveći dio dna Jadranskog mora, sadrži od bilja samo veći broj bentoskih dijatomeja. Među životinjama toga dna ima znatan broj vrsta, koje ostaju trajno zakopane u dnu, i to ili cijelim tijelom, kao školjke Solecurtus, Dentalium i Pecten varians, ili samo donjim, drškastim dijelom tijela, kao koralji Alcyonium, Pennatula i Pterodes. Na fragmentima školjaka pričvršćene su crvene i kao koralj razgranjene spužve Myxilla i Clathria, po površini mulja sporo se pomiču ili živo trčkaraju brojne vrste, kao morske zvijezde Palmipes membranacea i Astropecten aurantiacus, puževi Aporrhais, Turritella, Nassa, lešinar volak (Murex) i najveći jadranski puž Dolium galea, znatan broj rakova desetonožaca, među kojima Dromia i Portumus depurator, zatim vabić (Squilla) i škamp (Nephrops norvegicus), crv Aphrodite aculeata, od glavonožaca sipa (Sepia officinalis) i muzgavac (Eledone moschata). I broj riba muljevita dna vrlo je znatan, pa je stoga ova vrsta dna u ribarstvenom pogledu najvažnija. Najznačajnije ili ekonomski najvažnije ribe muljevita dna su neke raže (rod Raia), drhtulja (Torpedo marmorata), kostelj (Acanthias vulgaris), kovač (Zeus faber), grdobina (Lophius piscatorius), oslić (Merlucius vulgaris), list (Solea vulgaris), obliš (Rhombus maximus), plosnatica (Platessa platessa) i trlja (Mullus barbatus).

U Jadranu je rasprostranjeno i ljušturno dno, u kojemu prevladava krupniji pijesak s fragmentima školjaka, puževa, koralja i vapnenačkih alga. Premda to dno nosi obilježje s jedne strane hridinasta, a s druge pješčana dna, ipak ono sadrži i znatan broj specifičnih vrsta. Od biljaka su tu najznačajnije neke vapnenačke alge, i to osobito iz rodova Lithothamnium i Lithophyllum, sifonale Codium bursa i Valonia macrophysa te crvena Vidalia volubilis. Od životinja su najznačajnije: kuglasta spužva Suberites domuncula, neke vrste rožanog koralja Eunicella, crv cjevaš Serpula sa crvenim škržnim vijencem, mali trp Cucumaria planci sa stablasto razgranjenim tentakulima i katkada kao dječja glava veliki ježinac Echinus melo.

U plitkoj vodi i na pješčano-muljevitu dnu zaštićenih uvala i draga rastu neke biljke cvjetnice, nalik na trave, i to u tako gustim naseljima, da čine prave podmorske livade. Od tih cvjetnica dvije su najčešće: voga (Zostera) u plitkoj (do dvadesetak metara) i posidonija (Posidonia) u nešto dubljoj vodi (do pedesetak metara). Te podmorske livade kriju naročitu faunu. Neke manje životinjske vrste ostaju stalno pričvršćene na njihovu lišću, tako na pr. kao staklo prozirna mješinica Ciona intestinalis, druge polagano pužu, kao meduzica Cladonema radiatum, dok se mnoge od njih penju, veru ili plivaju u guštari lišća. Tu uvijek susrećemo vrlo značajne i naoko vrlo neobične ribice, konjića (Hippocampus) i morsko šilo (Syngnathus), te veći broj raznovrsnih rakova, među kojima se ističu desetonošci Virbius, Inachus i Stenorhynchus, koji svojim malim tijelom i dugim nožicama sjećaju na pauke. Među lišćem plivaju i različite ribe, tako osobito fratar (Sargus vulgaris), špar (Sargus annularis), šiljac (Charax puntazzo), crnelj (Cheliases chromis), smokvica (Crenilabrus pavo), knez (Coris julis) škrpun ili škrpina (Scorpaena porcus i S. scrofa) i druge. U proljeće ovamo dolaze na mriješćenje sipa (Sepia officinalis), goli puž Aplysia i volak (Murex). Na samom morskom dnu među »travama« ostaju prirasli ili donjim dijelom tijela u dno zakopani neki nepomični oblici, tako spužvice Spongellia i Oscarella, koralj Cerianthus membranaceus, crv cjevaš Spirographis spallanzanii sa spiralnom škržnom krunom i velika (do 80 cm duga) periska ili lošćura (Pinna nobilis). Od riba se iznad samoga dna veru škrpun (Scorpaena porcus), glavoči (Gobius) i babice (Blennius).

I jadranski pelagijal, t. j. plankton i nekton, pokazuje u svom sastavu posebne crte. Biljni plankton (fitoplankton) ograničen je na gornje, osvijetljene slojeve i dopire do 200 ili nešto preko 200 m u dubinu. Sastoji se isključivo od jednostaničnih biljčica iz grupe dijatomeja, dinoflagelata, hrizoficeja i kokolitineja. Dijatomeje, među kojima je po vrstama i po masi najbolje zastupan rod Chaetoceras, pretežu osobito zimi. Dinoflagelati, među kojima su najbrojniji rodovi Ceratium i Peridinium, dolaze najvećma ljeti i u prvoj polovici jeseni. Hrizoficeje i kokolitineje, a među njima osobito rodovi Pontosphaera i Syracosphaera, najbujnije cvjetaju u proljeće. Životinjski dio planktona ili Zooplankton odvaja se od fitoplanktona znatno većim brojem tipova, veličinom tjelesa (ima ih i do 80 cm u promjeru) i vertikalnim prostiranjem, koje seže sve do najvećih jadranskih dubina. Među najvažnije predstavnike jadranskog zooplanktona ide svjetlucavi cistoflagelat Noctiluca miliaris, jednostanični tintinidi sa raznoliko išaranim kućicama, golem broj radiolarijskih vrsta, osobito iz roda Acanthometron, nekoliko foraminifera, tako Globigerina bulloides, neke male hidromeduze, sifonofore, kao Halistemma tergestinum, brojne i relativno velike skifomeduze, kao Pelagia noctiluca, Rhizostoma cuvieri, Chrysaora mediterranea, Aurelia aurita i druge nježne i prozirne ktenofore, kao Beroë, Cestus veneris (Venerin pojas), Eucharis multicornis i druge, više pelagičkih puževa, na pr. Creseis acicula, nekoliko planktonskih i stoga sasvim prozirnih crva (Tomopteris, Alciope), isključivo pelagički rod Sagitta te prozirni plaštaši Oicopleura, Fritillaria, Salpa, Doliolum i Pyrosoma. Međutim, od svih tipova najbrojniji su račići. Filopodi (Podon i Evadne), amfipodi (Phronima) i ostrakodi (Conchoecia) dolaze s malim brojem oblika, ali su se veslonošci ili kopepodi izvanredno dobro prilagodili slobodnoj vodi, i u jadranskom planktonu ima barem 180 njihovih vrsta. Pored navedenih holoplanktonata, t. j. vrsta, koje sav svoj život provode pelagijski, jadranski plankton sadrži golemu masu meroplanktonskih bića, t. j. takvih, koja samo dio života provode u planktonu, dok ostali provode na morskom dnu. Ustvari, najveći broj bentoskih životinja provodi barem kraći dio života, t. j. jajne i larvalne stadije, u planktonu. Tako se vladaju: hidrozoi, skifozoi, bentoski crvi, mahovnjaci, iglokošci, plaštaši, kao i većina bentoskih riba.

Premda je Jadran po svom prostranstvu premalen, da bi se mogao dijeliti u horizontalnom smjeru u jasno odvojena planktonska okružja, ipak ne pokazuje u svim svojim dijelovima jednoličnu podjelu planktona. U području kopna i obala, osobito u kanalima, a isto tako i u plitkim vodama sjevernog Jadrana, prevladava, osobito u proljeće i ljeti masa neritskih oblika, t. j. omh, koji su u svom životu i razvitku ovisni о obali ili о morskom dnu. Nasuprot tome, na otvorenom moru dalje od obala, a napose u južnom Jadranu, prevladavaju, osobito jeseni i zimi, oceanski oblici, t. j. oni, koji su u svom razvitku i održanju neovisni о obali i morskom dnu. Ni s obzirom na vertikalnu rasprostranjenost planktona prilike nisu u cijelom Jadranu jednolične. Sjeverne vode, a osobito vode Kvarnera, ne pokazuju izrazite slojevitosti planktona, dok se takva slojevitost susreće već u zavali Jabuke, a još izrazitije u južnojadranskoj kotlini. Tu ispod pojasa planktona, koji živi u vodama, dokle prodire svijetlo (t. zv. faoplanktona) — između 200 i 500 m — susrećemo oblike t. zv. sutonskog (knefoplanktona), a ispod 500 m tminskog planktona (skotoplanktona).

Jadranski se nekton sastoji osobito od riba, glavonožaca i sisavaca. Ekonomski su važne nektonske ribe : srdela (Clupea pilchardus), papalina (Cl. sprattus), brgljun ili inčun (Engraulis encrasicolus), tunj (Thynnus thynnus), polanda (Sarda sarda), trup (Auxis bisus), skuša (Scomber scomber), plavica (Sc. colias) i šnjur (Trachurus). Rjeđi su sabljan (Xiphias gladius), bucanj (Orthagoriscus mola) i neke druge. U nektonu se susreće i više vrsta morskih pasa, kao pas sabljaš (Alopecias vulpes), pas modrulj (Carcharias glaucus), pas ljudožder (Carcharodon rondeletii), psina atlantska (Lamna cornubica) i psina dugonosica (Lamna spallanzanii). Od glavonožaca dolazi lignja (Loligo vulgaris), a od guštera kornjača (Talassochelys caretta). Od sisavaca su češće tri vrste dupina: zločesti (Delphinus delphis), dobri (Tursiops tursio) i jadranski (Tursiops parvimanus).

Proizvodnja, t. j. količina organske materije, koja nastaje u tjelesima biljaka, u prvom redu planktonskih, i služi kao prvi izvor hrane svim morskim životinjama, ograničena je prostorno i vremenski. Budući da je za asimilaciju bilja, a stoga i za proizvodnju, prijeko potrebno svijetlo, koje u vodi s dubinom naglo slabi, glavna je masa proizvodnje ograničena na najgornji sloj do dubine od 40 do 50 m. Međutim je za intenzivnu proizvodnju svijetlo u tom sloju obično cijele godine dovoljno jako, za razliku od sjevernoevropskih mora, gdje je proizvodnja zimi, već u manjim dubinama, zbog slaba svijetla neznatna. Ipak je proizvodnja u Jadranu uglavnom ograničena na period od početka jeseni do konca proljeća, a ni u tom periodu intenzitet proizvodnje nije uvijek jednolik, nego pokazuje, barem u srednjem dijelu Jadrana, dva izrazita maksimuma: jedan zimi — između prosinca i veljače, a drugi u proljeće — u travnju ili svibnju. Ti su maksimumi uvjetovani nešto znatnijim donosima hranjivih soli, u prvome redu fosfornih, koji u tom periodu dospijevaju u nešto većim količinama u gornje, bolje osvijetljene slojeve, i to ili pomoću slatkovodnih pritoka ili pomoću vertikalnih i kompenzacijskih struja iz većih dubina. Ta su strujanja uzrokovana s jedne strane jesenskim i zimskim ohlađivanjem površinskih slojeva, a s druge utjecajima vjetrova s kraja, a prvome redu bure. Na taj se način slatkovodni pritoci i bura pokazuju u Jadranu kao glavni indirektni faktori proizvodnje. Budući da utjecaj tih faktora prevladava od jeseni do proljeća, ograničena je i proizvodnja na taj vremenski period. Sama pak veličina proizvodnje nije zbog vrlo niskih iznosa hranjivih soli ni izdaleka tako visoka, kao u sjevernoevropskim morima. Ona je ipak znatno viša nego u većem dijelu Sredozemnog mora ili u istim širinama Atlantika, a to zbog nešto više kontinentalnog položaja Jadranskog mora. No ni čitavo područje Jadrana ne pokazuje jednaku plodnost: vode u blizini kopna, kao i vode sjevernog Jadrana, znatno su plodnije od voda otvorenog i naročito južnog Jadrana. Izuzetno visoku proizvodnju pokazuju vode Kvarnera, obalnih dalmatinskih kanala i Boke.

Proizvodnja fitoplanktona izravno utječe i na bogatstvo zooplanktona, premda masa zooplanktona obično ne pokazuje vremenski paralelizam s masom fitoplanktona. Najveće mase zooplanktona susrećemo u proljeće posvuda blizu obala te u plićem sjevernom dijelu, a najmanje količine dolaze ljeti na otvorenom. Proizvodnja fitoplanktona utječe izravno ili neizravno i na količinu bentoskih životinja, pa je stoga dno istočnog i osobito sjevernog Jadrana općenito bogatije bentoskim životinjama, a napose ribama, nego dno zapadnog i pogotovu južnog Jadrana.

Periodičnost, t. j. slijed promjena u intenzitetu životnih funkcija, u prvom redu hranjenja i rasta te množenja, kod raznih je jadranskih organizama različita, a razlike potječu od različitih životnih potreba, u prvom redu termičkih. Stoga periodičnost često pokazuje pravilne odnose prema biogeografskom podrijetlu pojedinih vrsta, i oblici tropskog ili suptropskog podrijetla, kao na pr. alga Acetabularia mediterranea, imaju vegetativni i reproduktivni period ljeti, dok oni sjevernijeg (arktičkog ili borealnog) podrijetla pokazuju intenzivniji razvitak zimi ili u početku proljeća. Golema većina jadranskih viših alga, koje rastu blizu površine, pokazuje intenzivan razvitak zimi i u proljeće, dok ljeto provodi u stanju vegetativnog počinka, i u to vrijeme jednogodišnje alge sasvim ugibaju ostavljajući za sobom mirujuće stadije (spore, oplođena jaja), dok višegodišnje odbacuju znatne dijelove talusa. Alge, koje rastu u nešto većim dubinama, pokazuju življi vegetacijski ritam u proljeće i ljeto, dok zimi većinom počivaju. I jadranske životinje pokazuju u većini intenzivnije hranjenje i rast od proljeća do jeseni. Naročito je mriješćenje kod većine vrsta ograničeno na proljetni period. Utjecaj godišnjih doba jače se osjeća u obalnim vodama, osobito u vodama sjevernog Jadrana. Izrazit period hranjenja, množenja i putovanja pokazuju pelagijske selice, u prvome redu srdela, koja u zimskom periodu odstupa od obale i u to se vrijeme mrijesti, ali se ne hrani, dok u proljetnom i ljetnom periodu nahrupljuje prema obalama i u to se vrijeme intenzivno hrani, ali se ne mrijesti. Općenito su periodi rasta i množenja kod istih životinja duži u Jadranu nego u sjevernim morima.

Istraživanja biologije Jadrana. Tu možemo razlikovati nekoliko faza. U prvoj još nema naučno-istraživačkih centara, a istraživanja vrše uglavnom pojedinci i to najviše u obalnim vodama. Među prvim istraživačima ističu se Talijani, kao: Donati, Nardo, Olivi (Zoologia adriatica, 1792), Valle, Marchesetti, Zanardini i drugi, a istom nešto kasnije Nijemci, kao: Grube, Schmidt, Lendenfeld, Lorenz, Haeckel i drugi, i onda Hrvati: Stošići (otac i sin), Botteri, Sandri, Vidović i drugi. Prva zamisao opsežnijeg i organiziranog ispitivanja istaknuta je s osnivanjem društva Unione di storia naturale (1846) i s osnivanjem Gradskog prirodoslovnog muzeja (Museo civico di storia naturale, 1852) u Trstu. Međutim druga faza, faza organiziranog istraživanja, počinje istom oko sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad su Austrijanci osnovali najprije komisiju za istraživanje Jadranskog mora (1869), a zatim i prvu zoološku stanicu u Trstu (1875). Nešto kasnije (1891) osnovali su Nijemci drugu zoološku stanicu u Rovinju. Podizanje tršćanske stanice i osnivanje društva Società adriatica di scienze naturali (1874) od strane Talijana u Trstu učiniše taj grad središtem biologijskog ispitivanja, i on je takav ostao sve do kraja Prvog svjetskog rata. U tom periodu Trst je stekao vrlo znatnih zasluga i za poznavanje biologije sjevernog Jadrana i za naučno obrazovanje prvih hrvatskih talasobiologa. Iako su u toj drugoj fazi samo Nijemci, uz pomoć Talijana, službeno organizirali i provodili biološka istraživanja Jadrana, ipak su i Hrvati — uza sve teškoće — bili prilično aktivni. Istaknuti pojedinci kao: Brusina, Bučić, Kolombatović, Košić, Car i drugi, te Sveučilište i Jugoslavenska akademija, koji organiziraše naučna krstarenja brodova Zvonimir (1892) i Margita (1894), pridonesoše u tom razdoblju znatne priloge poznavanju biologije Jadranskog mora. U trećoj fazi, koja je počela pri kraju prve dekade ovoga stoljeća i potrajala sve do početka Prvog svjetskog rata, istraživanja se vrše na međunarodnoj osnovi u svim dijelovima Jadranskoga mora, a u tim istraživanjima dogovorno sudjeluju Austrijanci i Talijani sa svojim istraživačkim brodovima Najade i Ciclope. Ti su brodovi izvršili 1911—14 po četiri godišnja terminska krstarenja uzduž i poprijeko cijeloga Jadrana. Isto tako je 1913 i 1914 i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti organizirala i izvršila brodom Vila Velebita četiri terminske vožnje po kvarnerskim vodama, a naučni rezultati tih krstarenja objavljeni su u Prirodoslovnim istraživanjima Akademije. Političke promjene poslije Prvog svjetskog rata pružile su nov pravac i snažniji zamah naučnim težnjama te su dovele do četvrte faze istraživanja Jadranskoga mora. U to doba djeluje, i to u ograničenom opsegu, samo institut u Rovinju, kao zajedničko vlasništvo talijanske i njemačke države. U istom razdoblju jugoslavenski naučni krugovi živo nastoje oko zamisli, da se osnuje vlastita, jugoslavenska ustanova za istraživanje Jadrana. Tako je, osobitim nastojanjem Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i Srpske akademije nauka u Beogradu, došlo 1930 do osnivanja Oceanografskog instituta u Splitu, koji je do početka Drugoga svjetskog rata izgradio i uredio potrebne prostorije za rad, podigao prvi stalan kadar istraživačkog osoblja i započeo s istraživanjima Jadrana kao cjeline, prema određenom planu i po najnovijim metodama. No tek je poslije Drugoga svjetskog rata prenesen cjelokupan rad istraživanja u Split. Institut za oceanografiju i ribarstvo u Splitu uspio je, uz pomoć vrlo znatnih sredstava, koja mu stavlja na raspolaganje država, da gotovo u svim pravcima provede moderno istraživanje biologije mora. Tako je on uz pomoć već relativno velikog kadra naučnih radnika proveo u svim jadranskim vodama znatan broj specijalnih i kombiniranih krstarenja, među kojima se naročito ističu krstarenja broda Hvar. Naučni rezultati istraživanja objavljuju se dijelom u specijalnim (Izvješća), dijelom u redovitim izdanjima Instituta (Acta adriatica, Fauna i flora). Nastojanja ovoga instituta upotpunjuju, iako u skromnijem opsegu, Institut u Rovinju te pomoćna Biologijska stanica u Dubrovniku, koja je podignuta odmah poslije Drugoga svjetskog rata.

LIT.: J. R. Lorenz, Physikalische Verhältnisse und Verteilung der Organismen im Quarnerischen Golfe, Wien 1863; J. C. Cori, Der Naturfreund am Strande der Adria und des Mittelmeergebietes, Leipzig, 191o; K. Babić, Pogledi na biologičke i bionomičke odnose u Jadranskom moru, Znanstvena djela za opću naobrazbu JA, 1911, 5; U. Girometta, Život našega Jadrana, Split 1933; Zei-Zhanel, Življenje našeg Jadrana, Ljubljana 1947; T. Šoljan, Ribe Jadrana, Zagreb 1948; A. Ercegović, Život u moru, Zagreb 1949.A. E.

RIBARSTVO

Ribarstvo. Razvedenost obale i konfiguracija morskog dna istočne i zapadne obale Jadrana veoma se razlikuju, pa je i morska fauna ovih obala različita. Duž zapadne obale, od Mletačkog zaljeva do Otranta, dno je pješčano. U sjevernom dijelu utječu u more rijeke padske nizine, koje su obrazovale prostrana lagunama područja. Ta je obala nerazvedena, na potezu Grado— Ancona niska i po lošem vremenu opasna za navigaciju. Istočna je obala (od Ižole u Istri do Boke Kotorske) uglavnom strma, ispresijecana brojnim i dubokim zaljevima i uvalama, od Lošinja do Dubrovnika zaštićena nizom otoka i otočića, a dno je više hridinasto nego ravno.

Primarna proizvodnja Jadrana, iako veća od proizvodnje u Sredozemnom moru, mala je u odnosu na mora sjeverne hemisfere.

Za zapadnu obalu tipične su: ribe plosnatice (list, iverak, romb) i raže, a za obalnu faunu istočne obale karakteristični su predstavnici otočke faune: zubaci, komarče (podlanice), lubini, trlje, gire; od rakova: jastozi, hlapovi i rakovice (grancevole). Hridinasto dno istočne obale, obraslo algama, pruža sklonište bogatoj fauni beskralješnjaka, koji postaju plijen raznih riba, a ove tu nalaze podesne prirodne uvjete za razmnožavanje. Otoci i ispresijecana obala ograničavaju relativno duboka područja s muljevitim dnom, gdje prevladavaju: oslić, pišmolj, norveški rak (škamp). Tako u području Kvarnera — više zbog dubine i muljevita dna nego zbog hladnijih i manje slanih voda — u nižim slojevima obitava posebna fauna, čiji je glavni predstavnik norveški rak (škamp). Škamp i oslić čine znatan i kvalitetan udio kočarskih lovina istočne obale. Osim naselja norveškog raka u kanalima Kvarnera (Hrvatskog Primorja), sa središtem u Vinodolskom kanalu, važna su naselja ovog raka na otvorenom Jadranu, u području Blitvenice, ispod otoka Žirja i udoline Jabuke, gdje se on prostire preko čitavog Jadrana do pred zapadnu obalu. Od svih vrsta pridnenih (bentoskih) riba, oslića ima najviše u Jadranu, počevši od malih dubina do 1000 m u kotlini južnog Jadrana (od svjetionika Sv. Andrija kod Dubrovnika prema jugu). Tamo se love oslići, teški 1—7 kg, dubinske kirnje i tabinje, morski psi (5—6 vrsta). Vode zapadne Istre i Tršćanskog zaljeva bogate su morskim listovima (središte je lova u Rovinju). Listovi se najprije pojavljuju u Tršćanskom zaljevu (u studenom; tada ih je 6—7 kom/kg), zatim se sele prema području Novigrada (u prosincu), Rovinja i Pule (u siječnju), kada su primjerci prosječno od 4 kom/kg.

Istočna je obala niska u području Vranskog jezera, ušća Neretve, Bojane i albanskih rijeka; pruža uvjete za polulagunarni i lagunami ribolov slično Mletačkim lagunama. Glavni su riblji predstavnici ovih predjela: cipli i jegulje. Nasuprot lagunama zapadne obale i na njima izgrađenim lagunarnim ribnjacima s intenzivnim sistemom ribarstvenog iskorišćivanja, na istočnoj obali postoje i dijelovi zatvorenog mora, uzani, u kopno duboko usječeni kanali s jakim pritjecajem slatke vode, kao što su t. zv. »peškere« na zapadnoj obali Istre: uvala Sečovlje, Tarska uvala na ušću Mirne i Limski kanal; zatim na području sjeverne Dalmacije: Novigradski zaljev, Prokljansko jezero i mnoga manja područja. U istarske »peškere« zalaze i tamo se razvijaju: cipli, komarče (podlanice), lubini i špari; te se »peškere« zimi odjedamput izlove, pošto se prethodno zatvore mrežom.

Ali nije samo morfologija obale Jadranskog mora uzrok raznovrsne faune na istočnoj obali, nego i niža ljetna temperatura vode, te veći ili manji stupanj slanoće, postojanje brakova, morske struje, koje ulaze iz Jonskog mora i pogoduju razvoju planktona. Na račun planktona razvija se ne samo fauna pridnenih (bentoskih), nego i fauna plavih (pelagičnih) riba selica. Te se pelagične ribe (srdele, brgljuni-inčuni, skuše i plavice) u proljetnim i ljetnim mjesecima pojavljuju na brakovima s pučinske strane, i to na području srednjeg Jadrana na brakovima: Palagruže, grebenu Trešijavac, Jabuke, hvarsko-viškim brakovima te u području nekih brakova među Mljetom i Lastovom; te se ribe selice pojavljuju i na brakovima sjevernog Jadrana: oko Suska (na oko 6 nm prema pučini), oko vanjske strane Dugog otoka i Kornata. U najnovije vrijeme istarski ribari iz baza u Ižoli i Piranu love brgljune i skuše na otvorenu moru, na udaljenosti od 20 do 30 nm od obale zapadne Istre, u međunarodnim vodama Jadrana. U srednjem je Jadranu, s ribarskog gledišta, najvažniji brak oko Palagruže, na udaljenosti od oko 40 nm od Komiže, koji zauzima prostor od 10 пт². Dno je najvećim dijelom hridinasto, obraslo algama. Prednost je ovoga braka, koji se nalazi nasred pučine, što ga osvježava jak strujni rukav i koji se nalazi u graničnom području dubljeg i plićeg dijela Jadrana, pa mu to osigurava bržu obnovu ribljih naselja. Na ovom braku komiški i viški ribari su nekada lovili preko 1000 t srdela, osim druge ribe i jastoga.

Čini se da tunji u proljeće seleći iz Sredozemnog mora u Jadran kroz Otrantska vrata, nadiru duž obale i otoka prema Hrvatskom Primorju. Najprije se pojavljuju pred ušćem Bojane. U Kvarneru se dulje zadržavaju (u većim jatima) na potezu Maun— Dolfin—Plavnik, u Riječkom zaljevu i Velebitskom kanalu. Neka jata tunja, nošena strujom kroz sredinu Jadrana, nadiru u pravcu poluotoka Gargano. God. 1953 i 1954 tunolovci istočne obale lovili su u području Jabuka—Žirje male tunje od 2,3 do 3 kg. Slične mlade tunje od 5 kg ulovili su 1952 tunolovci zapadne obale između Ancone i Cattaloche, na 15—30 nm od obale.

Na svojim migracijama duž Jadrana, tunji u manjim jatima zalaze u Boku Kotorsku, Neretvanski kanal, Prokljansko jezero i Novigradski zaljev.

U većim uvalama Hrvatskog Primorja postavljene su tunolovke stajačice malog, jadranskog tipa (jer su namijenjene lovu tunja od 20 do 40 kg), koje postoje već iz vremena Frankopana.

Na istočnoj obali Jadrana nalaze se bogata ležišta spužava i koralja. Nalazišta spužava ima duž otoka i poluotoka i u području zapadne Istre, osobito na potezu Brijuni—Pula. Intenzivnim iskorišćivanjem ovih nalazišta spužve su u Jadranu dosta prorijeđene, osim na području Brijuni—Pula i u velikim dubinama, koje su roniocima teže pristupačne. U Jadranu živi više vrsta koralja; najrašireniji je crveni koralj, koji se najviše cijeni u međunarodnoj trgovini. Ima ga oko Žirja, Visa, Hvara, Lastova, Sv. Andrije kod Dubrovnika i oko Boke Kotorske.

Na istočnoj obali bio je u XVI. st. razvijen lov na malu plavu ribu pomoću svijetla ljetnim tratama-potezačama i srdelarama (vojgama) bez svijetla. U zakonima Mletačke republike, koja je od početka XV. st. vladala na jednom dijelu jugoslavenske obale, spominju se ove mreže. U XVI. st. razvili su komiški, viški i hvarski ribari lov na malu plavu ribu srdelarama na braku kod Palagruže, gdje nema podesnih položaja za izvlačenje mreže potegače. Do potkraj XIX. st. jedino svijetlo za lov na malu plavu ribu na istočnoj obali bila je vatra od borovine; tada je to svijetlo zamijenio acetilenski plin. God. 1910 Ivan Skomerža iz Crikvenice, prvi na Jadranu i Sredozemnom moru, uvodi kod ovog ribolova svjetiljku na zgusnuti petrolejski plin, koja je za kratko vrijeme istisnula acetilenski plin.

Ribari sa zapadne obale uveli su električno svijetlo 1941, a nakon Drugog svjetskog rata i u Tršćanskom zaljevu i u vodama zapadne Istre. Poslije Prvog svjetskog rata tehnika lova na plavu ribu u Jadranu iz osnova se izmijenila primjenom mreže plivarice. Plivaricu za lov tunja prvi je (1927) primijenio A. Viličić iz Bola na otoku Braču, skrojivši je po američkom uzoru (kalifornijski tip); prvu srdelarsku plivaricu na stezanje s prstenovima skrojio je A. Domančić iz Hvara. Plivarica je danas na čitavom Jadranu istisnula potezače. Upotrebom ove mreže lov na malu i krupnu plavu ribu postao je nezavisan od obale.

Dubinski ribolov povlačnim mrežama razvili su ribari zapadne obale i zbog boljih prirodnih uvjeta za njegov razvoj. Već u prvoj polovici XVIII. st. ribari iz Apulije (»Puljizi«) lovili su mrežama tartanama u splitskim vodama. Ribari iz Chioggie su u XVIII. st. najviše lovili srdelarama i tartanama. U tom stoljeću ribari iz Chioggie (»Ćozoti«) nadirali su u obalno područje istarskih voda, u prvom redu u područje Rovinja, sa srdelarama i tartanama. Ribari iz Rovinja vodili su dugu i upornu borbu protiv tog nadiranja. Od XIX. st. ribari iz Chioggie obavljaju u vodama zapadne i istočne obale dubinski ribolov sa 2 broda (u parovima) i bez dasaka širilica, sa svojim »bragocima«. Ovom metodom dubinskog ribolova lovili su zimskih mjeseci i malu plavu ribu, čiji je udio u jednom potegu ponekad iznosio i do 50% od ukupne lovine. Netom se prešlo na dubinski ribolov s jednim brodom i daskama širilicama, ribari sa zapadne obale prvi su počeli u toku zimskih mjeseci loviti skuše na području Palagruže.

Ribari iz Apulije prvi su započeli s dubinskim ribolovom duž albanskih obala. Prvi motorni brod za dubinski ribolov pojavio se 1908 na istočnoj obali (Ivan Skomerža, Crikvenica). Otada se u unutrašnjim vodama na istočnoj obali razvijao dubinski ribolov povlačnim mrežama pomoću motornih brodova i jedrenjaka s pomoćnim motorom. Poslije Drugog svjetskog rata, izgradnjom ribarske flote razvija se dubinski ribolov i na otvorenu moru, a ribari istočne obale postepeno osvajaju nova ribolovna područja otvorenog mora.

Od mletačke vladavine do 1941 ribari sa zapadne obale lovili su u svojem obalnom moru, u međunarodnim vodama Jadranskog mora i duž većeg obalnog dijela jugoslavenskog mora. Tako je ugovorom о trgovini i plovidbi između Austro-Ugarske i Italije iz 1878 bilo dopušteno ribarima obiju jadranskih obala recipročno pravo ribolova duž obala druge države. Koristeći se tim pravom, ribari sa zapadne obale obavljali su dubinski ribolov povlačnim mrežama u području Tršćanskog zaljeva, Lošinjskog i Zadarskog arhipelaga, a ribari s istočne obale nisu ribarili duž zapadne obale. Konvencijom о ribolovu u Jadranskom moru iz 1923 (Brijunska konvencija) između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Italije, ribarima sa zapadne obale bio je dopušten ribolov, osim prve morske milje od obale, u Riječkom zaljevu, Krčkom i Krušijskom kanalu (kanalu između Krka i Plavnika), Malom Kvarneru, na području Zadarskog arhipelaga i otoka Korčule. Na osnovu »starih običaja«, komiškim je ribarima bio dopušten ribolov srdelarama (vojgama) u vodama Palagruže, i to za 40 brodova, viškim ribarima oko Sušca (10 brodova), ribarima iz Lumbarde na Korčuli u području istočne grupe otočića Vrhovnjaka (Lastovnjaci). U mirovnom ugovoru (čl. II) s Italijom iz 1947 priznata su ribarima sa zapadne obale ista ribolovna prava u području Palagruže, koja su do 1941 ondje uživali komiški, viški i korčulanski ribari, ali bez prava pristajanja na otok. God. 1949 sklopljen je između FNRJ i Italije »Sporazum о ribarenju« talijanskih ribara u jugoslavenskom ribolovnom području, na temelju kojega je bio talijanskim ribarima dopušten dubinski ribolov povlačnim mrežama u obalnim vodama FNRJ, i to u ovim ribolovnim zonama (osim prve dvije nm u pravcu otvorenog mora): a) Premuda—Dugi otok—Kornati (60 brodova), b) Jabuka—Kamik (neograničen broj brodova), с) Palagruža—Galijula (neograničen broj brodova), d) područje otoka Mljeta (25 brodova). U zoni Jabuka— Kamik zabranjeni je pojas obuhvatao jednu nm. Talijanskim je ribarima bilo dopušteno da se — osim povlačnim mrežama — mogu služiti i mrežama plivaricama za lov na malu plavu ribu (20 plivarica) u području Jabuka—Kamik. Dopušten im je bio i lov riblje mlađi (cipli, lubini i komarčice) u uvali Tarska i u Medulinskom zaljevu za poribljivanje lagunarnih ribnjaka u području Mletačkih laguna. Uime naknade za ustupljeni prostor od 3000 nm² jugoslavenskog ribolovnog mora utvrđen je iznos od 750 mil. lira. Pošto je ovaj Sporazum istekao (1951) ribolovna flota zapadne obale došla je u istu tešku situaciju kao i prije 1949. To više, što je talijanska ribolovna flota na Jadranu pomoću premija (Saragatov zakon) znatno povećana. Stoga, ribari sa zapadne obale odlaze na ribolov u Sredozemno more i dalje. Ribarski brodovi iz luke Fano bili su na ribolovu u vodama Maroka, oni iz San Benedetto del Tronto na brakovima oko Lampeduse, Sfaxa (Tunis), Tripolitanije, a u najnovije vrijeme i u vodama zapadne Afrike. God. 1956 sklopljen je sporazum između FNRJ i Italije, kojim je talijanskim ribarima dopušten dubinski ribolov povlačnim mrežama u jugoslavenskom ribolovnom moru, i to u ovim zonama: a) Jabuka—Kamik, osim 2 nm od obale; b) Palagruža—Galijula, osim 3 nm od obale; c) ribolov parangalima (strukovima) i mrežama stajačicama u vodama zapadne Istre prema jugu do Vrsara, osim 3 nm od obale; d) lov riblje mlađi u uvali Tarska i Medulinskom zaljevu kao što je bilo u ugovoru iz 1949.

Jadran daje Italiji najveći ulov ribe, nekoliko puta veći od jugoslavenskog ulova u Jadranu. Za usporedbu poslužit će podaci о ulovu morske ribe u Jadranu 1953 (u t): tablica

God. 1951 u Jadranu je ulovljeno 79.000 t ribe, školjkaša i rakova; u tom lovu Italija je učestvovala sa 79,5%, a Jugoslavija sa 20,5%; od toga: u maloj plavoj ribi: Jugoslavija 40%, Italija 6o%; u tunjima i srodnicima: Jugoslavija 60%, Italija 40%; u ostalim vrstama: Jugoslavija 10%, Italija 90%.

Ribari sa zapadne obale — sistemom intenzivnog (danonoćnog) dubinskog ribolova povlačnim mrežama do dubine od 600 m u svojim i međunarodnim vodama Jadrana sposobnim za kočarenje, na ukupnom prostoru od 24.000 nm² — love godišnje 30.000 t pridnene ribe. Ribari s istočne obale — na jednoj trećini toga prostora, t. j. na 8000 пт², koliko iznosi prostor jugoslavenskog obalnog mora — mogli bi loviti 10.000 t ribe.

Najjača je baza dubinskog ribolova povlačnim mrežama na Jadranu luka San Benedetto del Tronto: 1938 ribolovna flota ove luke sastojala se od 125 motornih brodova s ukupno 13.230 KS, a 1954 flota San Benedetta del Tronto brojila je 141 ribolovnu jedinicu s ukupno 15.100 KS. Do srpnja 1955 San Benedetto del Tronto je imao 107 motornih brodova (tipa motopeschereccio) za ribolov na otvorenu moru i 27 manjih brodova (motor do 35 KS) za obalni ribolov, sa 1100 ukupno ukrcanih ribara na svim brodovima. Po ulovu, San Benedetto del Tronto je najjača luka Italije; njen je ulov iznosio: tablica

Ribarski grad Chioggia, koji je u XVIII. st. imao prvenstvo u ribolovu na zapadnoj obali (poput Komiže na istočnoj obali), ima 90 brodova tipa motopeschereccio i veliku flotu malih brodova za lov mrežama stajačicama, parangalima i tartanama.

Po ribolovnim kapacitetima za lov male plave ribe na istočnoj obali najveći je ribarski centar Ižola s godišnjim ulovom od preko 1000 t, zatim Vela Luka (koja se razvila poslije Drugog svjetskog rata) s prosječnim ulovom (1947—55) od 900 t.

Tablica

Prema tome, talijanski ribari love sve više male plave ribe, a ulov jugoslavenskih ribara stagnira.

LIT.: Konvencija о ribolovu u Jadranskom moru, Beograd 1924; La pesca italiana, Roma 1941, 6; T. Šoljan, Ribe Jadrana, Split 1948; Ribarski godišnjak, Zagreb 1951; G. Novak, Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskog mora, Zagreb 1952; Dati numerici sulla pesca marittima in Italia nel 1953, Roma 1954 ; N. Milić, Zaštita ribljeg bogatstva i ribarstva na Jadranu, Zagreb 1955; B. Stulli, Borba oko ribolova u obalnom moru Istre, Split 1955; Rivista marittima, Roma 1955, 12.L. Kć.

PRIVREDA

Ekonomska struktura. Na obalama Jadrana nema jače privredne djelatnosti. Tu su manja i prirodna bogatstva nego u većem dijelu ostale Evrope. Naseljenost je slaba, nema velikog gomilanja stanovništva u političkim i privrednim centrima. Samo dva grada prelaze četvrt milijuna stanovnika, a malen je broj i gradova od po 100.000 st. Jači privredni centri daleko su od njegove obale. Koncentracija kapitala u jadranskom području vrlo je slaba. Udarci, koje je pretrpio propašću brodova na jedra u drugoj polovini prošlog vijeka, ostavili su trajne tragove. Kapital, koji se postepeno gomilao, opet se ulagao u pomorsku privredu, u brodove na paru i brodogradnju u željezu. To je glavna karakteristika jadranske privrede posljednjih decenija. Razvitak ostalih privrednih grana, prvenstveno industrije, bio je spor i nedovoljan. Rezultat: jaka emigracija. Do Prvog svjetskog rata stotine tisuća stanovnika s obje obale Jadrana morale su potražiti egzistenciju u inozemstvu, prvenstveno u Americi. I danas emigrantske doznake za mnoga obalna područja znače jako vrelo prihoda. Na slabiji privredni razvitak Jadrana djelovale su i političke prilike. Ni Austrija, ni Madžarska nisu ništa ozbiljno poduzimale, da bi podigle privredu na istočnoj obali Jadrana. Ta je obala predstavljala vrata u svijet za austrijsku, odnosno madžarsku privredu i za svjetsku afirmaciju Austro-Ugarske. Ni Italija nije zadugo pokazivala osobit interes za privredu svoje istočne obale. Tek u XX. st. podižu se veća industrijska poduzeća. Pretežno je talijanski kapital (iz Trsta ili iz Italije) eksploatirao hidroenergiju, elektrokemijsku i cementnu industriju Dalmacije.

Poljoprivreda. Poljoprivredna situacija na obalama Jadrana nije ista. Dok u sjeverozapadnom dijelu prevladava ravnica, a zapadna obala ima pretežno brežuljkast karakter, istočna je obala pretežno brdovita, osim na krajnjem jugu, gdje opet prevladavaju ravnice i brežuljci. Dalmacija i Istra imaju samo 10—12% njiva, Dalmacija ima 46,3%, a Istra 32% pašnjaka. Žita su koncentrirana na sjeverozapadnoj i južnoj obali, ali ona ni izdaleka ne pokrivaju potrebe. Sjeverozapadna obala ima intenzivnu kulturu šećerne repe i kudjelje, ima i industriju za njihovu preradbu. Odličan se duhan gaji neposredno uz istočnu obalu Jadrana. Maslinarstvo je većinom rasprostranjeno na srednjem i južnom dijelu istočne i zapadne obale. Vinova je loza glavna poljoprivredna kultura srednjeg dijela istočne obale i njena neposrednog zaleđa, a dominira i na srednjem i južnom dijelu zapadne obale. Agrumi su koncentrirani na južnom dijelu zapadne obale, koja ima i jače razvijeno voćarstvo nego istočna obala, na kojoj je smokva najvažnije voće.

Stočarstvo je relativno slabo razvijeno, osobito na istočnoj obali, gdje uz ovcu prevladava koza, koja se sada potiskuje. Govedarstvo se više gaji podalje od obale; svinjogojstvo, zbog pomanjkanja krme, igra veću ulogu samo na sjeverozapadnoj obali, gdje je razvijeno i svilarstvo.

Šumarstvo u obalnom pojasu zapravo ne postoji. Neposredno zaleđe znatnog dijela istočne obale bogato je šumama, koje se obilno eksploatiraju i radi izvoza. Preko Trsta, Rijeke, Šibenika i Dubrovnika znatno se izvozi drvo, koje dolazi čak iz Austrije i Čehoslovačke. U privredi jadranskog pojasa lov nema nikakvo značenje.

Rudarstvo. Obale Jadrana ne odlikuju se rudnim bogatstvom; daleko u unutrašnjosti nalaze se značajnija područja raznih ruda. Osim manjih količina kod Raše, Drniša i Mostara, nema većih nalazišta ugljena, i najveći dio jadranskog pojasa (osobito njegova sjeverna i zapadna obala) upućen je na uvoz iz drugih krajeva. Izgradnjom željezničkih pruga prema obali, osobito pruge Split—Livno—Zenica, riješio bi se problem opskrbljivanja centralne Dalmacije ugljenom. Željezne rude uopće nema. Znatne količine, koje daje Bosna, ne gravitiraju obali. Naftu zasad daje jedino Albanija, i to do pola milijuna tona godišnje. U izgledu je bogata eksploatacija u istočnim Apeninima. U prometu nekih jadranskih luka nafta je glavni uvozni artikal. Dolina rijeke Pad daje znatne količine metana za pogon termocentrala, za podizanje petrokemijske industrije, posebno za proizvodnju umjetnih gnojiva.

Istra, Dalmacija, Hercegovina i Crna Gora proizvode znatne količine boksita. Kako u tim krajevima, osim Lozovca, nema industrije glinice (odnosno aluminija), godišnje se izvozi do pola milijuna tona boksita. Između dva rata talijanska industrija aluminija, osobito tvornica u Porto Marghera kod Mletaka, dobivala je boksit pretežno iz istarskih rudnika. Danas je Italija primorana da se služi vlastitim nalazištima boksita, prvenstveno u Apuliji, ma da je njegova kvaliteta slabija. Srednja Dalmacija, u prvom redu okolica Splita, ima uz samu obalu golema nalazišta cementnog lapora; zbog toga je podignuto nekoliko tvornica cementa. Pojedina područja na istočnoj obali obiluju prvorazrednim mramorom, koji se izvozi u znatnim količinama. Sjeverozapadni dio Jadrana obiluje sirovinama za podizanje industrije opeka.

Hidroenergija. Konfiguracija obale, osobito na istočnoj strani Jadrana i u Abruzzima, omogućava racionalno iskorišćavanje velikih količina vodene energije. Na Krki i Cetini podignute su hidrocentrale već prije Prvog svjetskog rata. Poslije Drugog svjetskog rata sagrađena je hidrocentrala Vinodol, a u izgradnji su hidrocentrale na rijeci Zeti u Crnoj Gori. Pod okriljem Ujedinjenih Naroda radi se na podizanju velikih hidrocentrala na Cetini, Trebišnjici, Gacki i Lici, koje bi proizvodile goleme količine energije za domaću potrošnju i za izvoz u Italiju, Njemačku i Austriju. Obronci Alpa i Abruzza omogućili su Italiji, da podigne nekoliko hidrocentrala i da čitavu jadransku obalu opskrbi jeftinom električnom energijom.

Industrija. Zbog pomanjkanja željezne rude i male količine ugljena slabo se razvila industrija na Jadranu. Postoji samo pogon u Škednju kod Trsta za dobivanje sirovog željeza i čelika (današnja proizvodnja oko 150.000 t), podignut još za Austro-Ugarske za potrebe željezare u Jesenicama, a na osnovu uvezenog ugljena i koksa i željezne rude iz Bosne. Tekstilna industrija nije uhvatila dublje korijenje. U Trstu i Mlecima postoje tvornice za preradbu jute, a na istočnoj obali podignute su u posljednje vrijeme moderne velike predionice pamuka u Sinju i Mostaru. Jače je razvijena elektro-kemijska industrija karbida, cijanamida, ferolegura i polivinila, i to pretežno na istočnoj obali. Prehrambena industrija djelomično pokriva lokalne potrebe. U Mlecima veliki mlinovi prerađuju uvezenu pšenicu. Sjeverozapadna obala ima i znatno razvijenu industriju šećera i ljuštionice riže.

Posljednjih godina osobito se razvila industrija preradbe nafte. Rijeka je prva na Sredozemnom moru dobila rafineriju nafte, koja isključivo prerađuje uvezenu naftu. Već prije Prvog svjetskog rata Škedenj je imao manju rafineriju. Poslije Prvog svjetskog rata u Trstu je podignuta jedna od najvećih rafinerija nafte na jugu Evrope, s kapacitetom od preko milijun tona. Rafineriju nafte ima i Bari; pored ostaloga, ona je prerađivala i albansku naftu. (Albanija je imala jednu manju rafineriju.) Aluminij proizvode Lozovac, Ražine i Porto Marghera.

Na istočnoj obali Jadrana jaka je industrija cementa. Split i okolica imaju 7 tvornica, Istra 2; i talijanska obala ima nekoliko tvornica. Istočna obala Jadrana ima 4 industrijske solane, a u Apuliji je osobito jaka proizvodnja morske soli. Vrlo je razvijena industrija konzervi. Jugoslavenska obala ima desetak modernih tvornica sardina, a talijanska obiluje tvornicama za konzerviranje voća i povrća. Industrija likera intenzivna je u Zadru i Trstu, a gotovo svako veće obalno mjesto ima svoje tvornice.

Trgovina. Potkraj Srednjeg i u početku Novog vijeka Mleci i Dubrovnik, a povremeno i bokokotorski gradovi, znatno su sudjelovali u trgovini na Sredozemnom moru i posredovali u izmjeni dobara između Istoka i Zapada. Kasnije Austrija, radi pomorske afirmacije, daje Trstu i Rijeci slobodnu luku.

Poslije propasti Mletačke republike i njena uklapanja u Austriju, Trst se razvija u jako trgovačko središte. Preko njegove luke odvija se tranzitni promet, a bila je razvijena i njegova posrednička uloga u trgovini. Doseljeni i kapitalom jaki Židovi, Nijemci i Grci (u manjoj mjeri i naši ljudi) stvorili su jak trgovački stalež, koji je uvozio kolonijalne proizvode i plasirao ih po centralnoj Evropi, a njene industrijske proizvode prodavao na Orijentu. Osobito je jaka bila trgovina šećerom i kavom. Da bi pomogla trgovinu kavom, Austrija je uvela diferencijalne carine na kavu, pa se na kavu, uvezenu preko Trsta, plaćala niža carina nego na kavu, uvezenu nekim drugim putem. Trst je imao i terminsku burzu za kavu, koja je po količini prometa dolazila odmah iza Le Havrea, Amsterdama i Hamburga. Poslije sloma Austrije burza kavom životarila je, a obustavila je poslovanje u vrijeme svjetske privredne krize 1929. Trst je igrao znatnu ulogu i u trgovini drvom. Tršćanski trgovci kupovali su drvo iz mnogih pilana Austro-Ugarske i izvozili ga po svim područjima Sredozemnog mora i sjeverozapadne Evrope. Rijeka ni pod Madžarskom ni pod Italijom nije razvila neku veću vlastitu trgovačku djelatnost.

Danas na Jadranu nema trgovačkog emporija, koji bi u većoj mjeri izravno sudjelovao u svjetskoj trgovini. Uloga Trsta, Mletaka i Rijeke (a da se о manjim lukama i ne govori) svodi se danas — osim lokalnog prometa — gotovo isključivo na tranzit; glavna je grana njihova poslovanja s inozemstvom otpremništvo, a ne veletrgovina. Izvozne i uvozne operacije, koje se odvijaju preko jadranskih luka, zaključuju se za Jugoslaviju u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i u drugim centrima, a ne na Rijeci. Za Italiju operacije se zaključuju u Milanu, Rimu i u drugim centrima, a ne u Trstu i Veneciji. Trgovačke operacije za Austriju, Madžarsku ili Čehoslovačku, koje se koriste jadranskim lukama, zaključuju se u dotičnim zemljama. Pokušaj s tršćanskim velesajmom nije dao veće rezultate.

Osiguranje. Trst je dugo vremena bio jedan od evropskih centara za osiguranje. Assicurazioni Generali i Riunione Adriatica di Sicurtà imale su razgranjenu mrežu filijala i afilijacija. Danas je njihov položaj znatno oslabljen zato, što se razvijaju nacionalne kompanije ili što klirinški promet ne pogoduje internacionalnim transakcijama kao što je osiguranje. Pored toga, težište poslovanja ovih društava prebačeno je dobrim dijelom u Rim i Milan.

Turizam. U privredi jadranskog područja turizam, osobito inozemni, igra sve značajniju ulogu. Mleci i Dubrovnik su atrakcije za turiste iz sjevernih i zapadnih zemalja. Na sjeveroistočnoj obali Italije nanizao se znatan broj kupališta; i jugoslavenska obala bilježi svake godine sve veći broj domaćih i stranih turista. Dominira Opatija sa velikim brojem hotela. Da bi se olakšao priljev turista u sezoni, uvode se direktne željezničke linije sa svim važnijim stranim državama. U jadranskim lukama sve više pristaju i turističke linije, koje krstare po Sredozemnom moru.

Automobilizam. Zapadna i sjeverozapadna obala Jadrana ima bolje izgrađenu cestovnu mrežu nego istočna. U tom su području i prirodni uvjeti za izgradnju suvremenih cesta povoljniji nego uz istočnu obalu. Izgradnjom autoceste Zagreb—Rijeka i izgradnjom Jadranske ceste postat će automobilski promet u našim primorskim krajevima mnogo intenzivniji. Pored toga, izgrađuje se cestovna mreža s obale prema unutrašnjim centrima. S cestama preko Brennera i St. Gottharda, kao i s projektiranom cestom ispod Mont Blanca, Jadran dobiva suvremenu cestovnu vezu sa sjevernom i zapadnom Evropom.

Avijacija. Jadran je dosta po strani od internacionalnog avionskog prometa. Avionske veze između zapadne i sjeverne Evrope i Istoka idu većinom preko Rima, Atene, Lydde ili Beiruta, odnosno preko Rima—Kaira i Rima—Carigrada; donekle idu i preko Beograda, bez pristajanja na jadranskim aerodromima. Njih ima više na zapadnoj nego na istočnoj obali; pretežno su u službi nacionalnog prometa. Između dva svjetska rata bio je intenzivan avionski promet između Italije i Albanije, jer je to — s obzirom na stanje cesta — bio najbrži i najjeftiniji saobraćaj. Posljednjih godina neka naša primorska mjesta imaju u ljetnoj sezoni i avionske veze s inozemstvom; u Italiji je to provedeno na široj osnovi.

Trgovačka mornarica. Trgovačka je mornarica obiju obala bila znatna u Srednjem i Novom vijeku sve do Napoleonovih ratova, koji su joj zadali teške udarce. Polovinom XIX. st. ona se ponovo diže i za Krimskog rata doživi ju je jak razvitak. Prevlašću pare, trgovačka mornarica na jedra bila je — osim u lokalnom prometu — potpuno eliminirana. Samo neki gradovi (osobito Dubrovnik i Lošinj) navrijeme su prešli na parobrode.

Austrija je forsirala brodove na paru dajući obilne subvencije za gradnju i eksploataciju parobroda. U tridesetim godinama XIX. st. osniva se Austrijski Lloyd, koji je bio nosilac austrijske političke i ekonomske ekspanzije na Levantu. Madžarska je s društvom Adria kušala stvoriti pendant Lloydu. Pored toga, velikim subvencijama osnovana su nova parobrodarska društva, među kojima se isticala Austro-Americana braće Kozulić s emigrantskim linijama za Sjevernu i Južnu Ameriku. Obalnu plovidbu uzduž istočne obale Jadrana držali su Austrijski Lloyd, Dalmacija (koja je nastala fuzijom nekoliko dalmatinskih obalnih društava), Dubrovačka plovidba i Ungaro-Croata.

Na talijanskoj obali trgovačka mornarica nije bila tako razvijena, jer je talijanska trgovačka mornarica bila koncentrirana prvenstveno u Genovi. Društvo Puglia vršilo je uglavnom službu po Jadranu.

Poslije Prvog svjetskog rata, pored Italije, koja je tada obuhvaćala i Trst, pojavljuje se i Jugoslavija, koja je pred sam Drugi svjetski rat imala trgovačku mornaricu od 400.000 brt. Trst pod Italijom nije ni izbliza dosegao tonažu, koju je imao pod Austro-Ugarskom. Lloyd Triestino (nasljednik Austrijskog Lloyda) nije mogao postići značenje i razvitak svoga prethodnika. Rijeka pod Italijom nije bila središte trgovačke mornarice i morala se zadovoljiti obalnom plovidbom vrlo smanjenog područja. U Mlecima se formiralo linijsko društvo Adriatica i preuzelo veći dio pruga s Levantom, koje je nekad držao Lloyd. Trst je zadržao nekoliko društava slobodne plovidbe: Gerolimić, Martinolić, Lussino, Tripković, Libera Triestina (Polić), a Austro-Americana utopila se u društvima, koja su iz Genove vršila linijsku službu s Južnom i Sjevernom Amerikom.

Poslije Drugog svjetskog rata tonaža trgovačke mornarice na Jadranu veoma je opala zbog ratnih operacija. Jugoslavija je na koncu 1954 imala 206 brodova sa 291.539 brt. Lloyd Triestino imao je 1953 god. 26 brodova sa 202.189 brt, ali znatan dio njegovih brodova bio je registriran u drugim talijanskim lukama (osobito u periodu, kad sudbina Trsta još nije bila riješena).

God. 1954 talijanska trgovačka mornarica brojila je 1323 broda sa 3,932.55 brt. Od toga su na Genovu otpala 504 broda sa 2,070.258 brt, ili preko polovina cjelokupne talijanske tonaže. Mleci su imali ni brodova sa 320.090 brt, a Trst samo 70 sa 152.368 brt. U Bariu, nekadašnjem sijelu društva Puglia, registrirano je samo 6 brodova sa 2654 brt. Ancona je imala 12 brodova sa 3266 brt, a Brindisi 5 sa 5629 brt. Ukupno je u jadranskim lukama Italije bio registriran 241 brod sa 511.094 brt, ili nešto preko osmine ukupne talijanske tonaže.

Trgovačka mornarica Albanije ima samo 3000 brt. Ukupna tonaža trgovačke mornarice na Jadranu iznosi nešto preko 800.000 brt, za 150.000 brt manje, nego što je 1913 iznosila trgovačka mornarica Austro-Ugarske.

Brodogradnja. U periodu, kada je prevladavala brodogradnja u drvu, jadranska obala imala je znatan broj brodogradilišta, koja su gradila brodove za plovidbu po Jadranskom i Sredozemnom moru i po oceanima. Tada je brodogradnja bila koncentrirana pretežno na sjevernom dijelu Jadrana.

Brodogradnja u željezu formira se u prvo vrijeme isključivo na sjevernom dijelu Jadrana. Austrijski Lloyd gradi u Trstu svoje brodogradilište, a austro-ugarska ratna mornarica podiže u Puli brodogradilište i arsenal. Prije početka Prvog svjetskog rata i Rijeka dobiva veliko brodogradilište, da bi i madžarska industrija mogla sudjelovati u izgradnji ratne mornarice. Mleci i Ancona dobili su već ranije po jedno veće brodogradilište, a Mleci i neka druga mjesta na zapadnoj obali nekoliko manjih. Trst je dobio i drugo brodogradilište i veliku tvornicu brodskih strojeva. Neposredno prije Prvog svjetskog rata braća Kozulić podižu u Tržiču (Monfalcone) jedno od najvećih brodogradilišta na Sredozemnom moru.

I danas je brodogradnja uglavnom koncentrirana na sjevernom Jadranu; na srednjem Jadranu nalazi se brodogradilište u Splitu, koje se razvija u jedno od najvećih brodogradilišta na Sredozemnom moru, postoje i manja brodogradilišta u Trogiru, Korčuli i Boki Kotorskoj (Tivat i Bijela), kao i neki manji objekti u Betini, Vranjicu, Sumartinu i Veloj Luci.

Trst i Monfalcone razvili su se u jak centar brodogradnje. Cantieri Riuniti dell’Adriático s brodogradilištima u Trstu, Monfalconeu i Muggii (uz tvornice strojeva u Trstu) danas su najveće brodograđevno poduzeće Italije i Sredozemnog mora. U Monfalconeu su sagrađeni najveći talijanski putnički i ratni brodovi. God. 1857—1954 na brodogradilištima ovog velikog koncerna sagrađeno je 1815 objekata za 23 nacije. U početku 1955 na brodogradilištima Cantieri Riuniti dell’Adriatico bilo je u izgradnji ili naručeno 16 brodova sa 167.700 brt, od kojih u Monfalconeu 11 sa 126.900 brt. Brodogradilište Breda u Mlecima imalo je u gradnji ili naručeno 7 brodova sa 18.810 brt, a Cantieri Navali Riuniti u Anconi 3 broda sa 23.400 brt. Manja brodogradilišta na zapadnoj obali Jadrana imala su u gradnji 11 brodova sa 8780 brt.

Jugoslavenska brodogradilišta na sjevernom Jadranu, poslije Oslobođenja potpuno obnovljena i djelomično proširena, razvila su se u jaku privrednu granu. Rijeka, Split i Pula imaju moderno opremljena brodogradilišta, sposobna da grade brodove od preko 10.000 t. Posljednjih godina ona podmiruju sve potrebe naše trgovačke mornarice, a grade i brodove od 10.000 t nosivosti za inozemstvo. Potkraj 1955 na jugoslavenskim brodogradilištima bio je u gradnji 21 brod sa 89.960 brt. Podignuta je i industrija brodskih strojeva i opreme, a grade se i veliki motori za brodove od 10.000 t nosivosti po licencijama renomiranih stranih tvornica.

Unutrašnja plovidba. Kao i ostalom Sredozemlju, Jadranu nedostaje vodena plovna veza s unutrašnjošću. Nijedna veća rijeka, koja utječe u Sredozemno more, nije po prirodi dulje plovna. Izgradnja plovnih kanala, a i samo kanalizacija rijeka s obzirom na konfiguraciju zemljišta, bila bi teško izvodljiva i skupa. Rentabilnost takvih veza bila bi minimalna.

Projekti о izgradnji plovnog kanala između Rijeke, Save i Dunava ne mogu se uzeti zasad u obzir. Jedino je vjerojatna izgradnja jednog većeg kanalskog sistema na sjevernom Jadranu. Donji tok rijeke Pad već je plovan za manje objekte, a radi se na njegovu povezivanju s Milanom i većim objektima, odnosno na izgradnji vodenog puta do alpskih jezera. Na donjem toku rijeke Po godišnji promet iznosi oko 600.000 t (uglavnom nafta i njeni derivati). Na istočnoj obali Jadrana Zrmanja je plovna do Obrovca, a Neretva do Metkovića. Zbog zapuštenog korita donje Neretve i izgradnje luke Ploče blizu njena ušća, parobrodi danas plove samo do Ploča, a do Metkovića samo jedrenjaci s pomoćnim motorima.

Bojana je plovna za manje objekte. Prije Prvog svjetskog rata (a djelomično i između dva rata) posebno građeni parobrodi plovili su Bojanom od mora do Skadra, a danas plove samo po jugoslavenskom dijelu Skadarskog jezera.

Pomorski promet. Sredozemno more igra u svjetskom pomorskom prometu sve veću ulogu. Nafta proizvedena na Prednjem Istoku (135,8 mil. t u 1954) ide u svijet najviše preko Sredozemnog mora. Jedan dio dolazi naftovodima do petrolejskih luka u Siriji i Libanonu, a drugi iz Perzijskog zaljeva preko Sueza; ta se nafta tankerima prevozi u luke južne Evrope i preko Gibraltara u luke sjeverne Evrope, čak i u USA. Pored toga, preko Sredozemnog mora tranzitiraju znatne količine proizvoda Azije, istočne i južne Afrike i Australije. U protivnom pravcu idu pretežno industrijski artikli.

Ali od tog silnog prometa, koji prelazi 100 mil. t, u Jadran ulazi samo ono, što je potrebno za njegovo uže područje i za tranzit u unutrašnjost. Zbog visokih prijevoznih troškova iz jadranskih luka do centralne Evrope, nema masovnih transporata.

U prometu Jadrana danas je, po količini, nafta na prvom mjestu. Na jadranskoj obali zapravo nema većih naftovoda, koji bi sirovu naftu prebacivali do rafinerija u unutrašnjosti. Italija ima neke naftovode, ali ti spajaju ligurske, a ne jadranske luke. Prevezene količine nafte preko Jadrana iznose 3—5 mil. t godišnje od ukupno 300 mil. t, koliko se godišnje preveze nafte u svijetu.

God. 1953 u talijanskim je lukama iskrcano 14,047.445 t nafte. Od toga je na jadranske luke otpalo 4,895.988 t. Na prvom je mjestu Bari sa 1,572.000 t, a odmah zatim Mleci sa 1,558.659 t. Trst — koji ima dvije rafinerije, od kojih je Aguila specijalno opremljena za izvoz derivata — primio je 737.663 t. Slijede: Falconara Marittima sa 521.871 t, Ravenna sa 369.117 t, Ancona sa 136.681 t. Iste je godine u jugoslavenskim lukama iskrcano 527.578 t. Od toga je 461.768 t otpalo na Rijeku, u čiju se luku iskrcava ne samo nafta za riječku rafineriju, nego i najveći dio za rafinerije u Sisku i Bosanskom Brodu. U Splitu je iskrcano 57.978 t, jer u Solinu postoje cisterne, koje mogu primiti naftu, što se postepeno otprema u Sisak i Bosanski Brod.

Drugi je masovni artikal ugljen. Italija uvozi sve manje ugljena, jer forsira elektrifikaciju i iskorišćuje vodenu energiju. Ugljen za koksiranje (a i drugi) uvozi se pretežno preko Savone. Austrija danas uvozi veće količine ugljena (osobito iz USA) preko jadranskih luka. Ugljen i koks (oko 1 mil. t) Jugoslavija uvozi iz USA i Zapadne Njemačke preko jadranskih luka.

Posljednjih godina intenzivniji je promet žitaricama, jer Jadranom dolazi ne samo dio pšenice za Italiju, nego i znatne količine za Jugoslaviju i za Austriju.

Od glomazne robe, iz jadranskih luka ide prvenstveno drvo iz Jugoslavije, Austrije i Čehoslovačke, boksit isključivo iz Jugoslavije i cement pretežno iz Jugoslavije.

Industrijski su artikli u uvozu i izvozu po količini neznatni, a po vrijednosti nadmašuju masovne artikle. Oni se prevoze pretežno brodovima linijske plovidbe.

Iz Jadrana se redovito prazni vraćaju tankeri i brodovi, koji dovoze ugljen i žito, jer na povratku mogu ukrcati samo boksit. Stoga je podvoz do jadranskih luka skup.

Jadran u prometu kontinentske Evrope. Promet vodećih luka kontinentske Evrope bio je 1953 (u 000 t): tablica

Vodeče luke Jadrana, pojedinačno i uzete skupa, imaju manji promet ne samo od glavnih luka sjeverne Evrope, nego i od Marseillea, odnosno od Genove—Savone. Karakteristika je svih mediteranskih (pa i jadranskih) luka, da su iskrcane količine robe mnogo veće od ukrcanih. To odgovara strukturi njihove pozadine. Velike količine nafte, ugljena, žitarica i industrijskih sirovina nemaju protivutežu u izvozu masovnih artikala, kao što je ugljen u nekim lukama sjeverne Evrope, odnosno derivati nafte u Marseilleu. To nepovoljno djeluje na visinu podvoznih stavova.

Kod jadranskih luka naročito je nepovoljan odnos između iskrcanih i ukrcanih količina. Odnos je 1:4.

Jadranske luke. Jadran, osobito njegova istočna obala, obiluje prirodnim i umjetnim lukama; to znatno otežava koncentraciju prometa. Činjenica, da se u Jadran ne izlijeva ni jedna plovna rijeka, uzrok je, da se, u vezi s političkim razvitkom, razvilo nekoliko luka, od kojih svaka svojata prvenstvo. Jadran nema luke, koja bi se svojim prometom i svojim saobraćajnim vezama nametnula drugima. I gorski sistem, koji okružuje Jadran — naročito njegovu istočnu obalu — i stvara teškoće u povezivanju s pozadinom, nije dopuštao koncentraciju prometa u jednoj luci; pogotovu, dok još nije bilo željeznica i smišljene tarifske politike. Na sistem više luka djelovale su na Jadranu i političke prilike. Jadranska je obala uvijek bila u rukama više država; svaka je forsirala vlastitu luku.

S obzirom na geografski položaj, ekonomske momente pojedinog kraja i saobraćajne veze sa zaleđem, razvile su se kao veće luke na talijanskoj strani Jadrana: Trst, Mleci, Ancona, Bari i Brindisi, a na jugoslavenskoj: Rijeka, Šibenik, Split, Ploče, Dubrovnik i (u bližoj budućnosti) Bar. Albanski promet koncentriran je u lukama Drač (Durrës) i Vlorë. Sve ove luke, osim Trsta, Mletaka i Rijeke, imaju pretežno nacionalni karakter i preko njih se ne odvija tranzitni promet. Jedino Brindisi ima znatan putnički tranzitni promet na potezu Evropa—Prednji i Daleki Istok.

Od tri velike luke na sjevernom Jadranu historijsko prvenstvo imaju Mleci. Tršćanska i riječka luka podigle su se kao rezultat smišljene politike Habzburgovaca, koji su nastojali da podignu vlastite luke za trgovinu s inozemstvom pomoću patenata, slobodnih zona, transportnih pogodnosti i koncentracije privrednih krugova na njihovu području.

U prvoj polovini XIX st. sve tri sjevernojadranske velike luke bile su pod vlašću Austrije; ona je favorizirala Trst. U drugoj polovini prošlog vijeka situacija se mijenja: Mleci dolaze u sklop Italije kao njena glavna luka na jadranskoj obali. Intenzivan razvitak Italije i izgradnja željeznica osigurava Mlecima sve veći promet.

Trst i Rijeka ostali su u Austro-Ugarskoj, ali u doba dualizma Austrija favorizira Trst, a Ugarska Rijeku. Grade se paralelne željezničke pruge: Beč—Ljubljana—Trst i Budimpešta—Zagreb—Rijeka. Između te tri sjevernojadranske luke — koje su gravitirale centralnoj Evropi, iz koje su mogle dobiti veće terete — izbila je oštra konkurencija. Italija je znatnim koncesijama vukla promet k Mlecima, i to ne toliko iz sjeverne Italije — da ne povrijedi interese Genove — koliko tranzitni promet preko Brennera i Villacha. Međutim je Austrija vodila takvu željezničku tarifsku politiku, da je čak i onaj dio prometa iz Tirola, istočne Švicarske i južne Njemačke, koji je prirodno gravitirao Mlecima, privukla u Trst.

U konkurentskoj borbi između Trsta i Rijeke vidnu su ulogu igrale željezničke tarife. Madžarska je bila izgradila takav tarifski sistem na svojim željeznicama, da je prijevoz jednog vagona iz Budimpešte do Rijeke bio jeftiniji nego od Budimpešte do Zagreba. Madžarska je osobito operirala kombiniranim željezničko-brodskim tarifama, koje su uključivale i prekrcaj u Rijeci; tako je prijevoz preko Rijeke bio najjeftiniji.

О borbi oko koncentracije prometa u vlastitim lukama bitnu su ulogu igrale redovite parobrodarske pruge s inozemstvom. Održavale su se i takve pruge, koje se po količini prometa ne bi mogle održati; zato su davane velike subvencije. Podvozne tarife za tranzitnu robu često su bile tako niske, da su one zapravo značile subvencioniranje izvoza preko stanovite jadranske luke. Jedan dio troškova u vezi s favoriziranjem prometa preko vlastitih luka prebacivao se na domaće potrošače u obliku viših transportnih tarifa u unutrašnjem prometu. Drugi dio pokrivao se jednostavno iz državnog budžeta.

S vremenom je prihvaćen modus vivendi između Trsta i Rijeke; konkurencija je bila ublažena, a u pitanju parobrodarskih pruga, što ih je subvencionirala Austrija ili Madžarska, postignuta je podjela rada.

Pored Trsta i Mletaka, na istočnoj obali Italije veći pomorski promet imale su u 1952 (u 000 t): tablica

Karakteristično je, da je od robe, koja je 1952 iskrcana u luci Bari, na naftu otpalo 89%, a na ugljen 5%, dok je u Anconi iste godine otpalo na naftu 58%, a na ugljen 19%. Ta dva pogonska goriva apsorbiraju najveći dio prometa u tim lukama. U Mlecima je 1952 na naftu otpalo 44% iskrcane robe, a na ugljen 25%, ili ukupno 69%. U Trstu je na naftu otpalo 29%, a na ugljen 15%, ili manje od 50%, jer se preko Trsta uvoze i znatne količine pšenice za Austriju.

Promet jugoslavenskih luka bio je prije rata i poslije njega (u 000 t): tablica

Pored porasta unutrašnjeg obalnog prometa, uvoz preko naših luka, prema predratnom, postao je gotovo pet puta veći.

U jugoslavenskom uvozu preko jadranskih luka u 1954 na prvom je mjestu žito sa 821.745 t prema о god. 1939. Slijedi ugljen sa 740.198 t prema 358.117 t god. 1939 i nafta sa 492.132 t prema 18.389 t god. 1939 (tada je rumunjska nafta Dunavom i Savom dolazila do rafinerija u Sisku i Bosanskom Brodu).

Od robe, koja je 1954 preko naših luka izvezena u inozemstvo, na rude, prvenstveno boksit, otpale su 427.974 t prema 237-555 t u 1939, na drvo 383.491 t prema 555.361 t u 1939, na cement 272.800 t prema 159.256 t u 1939. Preko naših luka izvezeno je 1954 samo 65.697 t žita (zbog slabijeg prinosa) prema 46.450 t u 1939, jer je onda naše žito išlo u inozemstvo prvenstveno Dunavom (preko Brăile ili uzvodno do Austrije, Čehoslovačke i Njemačke).

U 1954 promet glavnih talijanskih luka na Jadranu bio je (u ooo t): tablica

Porast iskrcane robe u luci Bari treba pripisati povećanom uvozu nafte za tamošnju veliku rafineriju, a porast ukrcane količine povećanom izvozu derivata, koje ta rafinerija proizvodi. Putnički promet s inozemstvom iznosio je 1954: tablica

U putničkom prometu s inozemstvom luke na zapadnoj obali Italije imaju dominantan položaj. Od jadranskih luka Italije najveći putnički promet imaju Mleci zbog povoljnih željezničkih veza sa sjeverozapadnom Evropom kao i zbog toga, što putničke pruge, koje polaze iz Trsta, pristaju i u Mlecima, a neke, koje polaze iz Mletaka, ne pristaju u Trstu. Putnički promet Trsta relativno je neznatan i ne iznosi ni deseti dio ukupnog prometa Mletaka i Brindisia.

Željezničke veze. Za jadranske luke — osobito za Trst, Mletke i Rijeku, koje reflektiraju i na tranzitni promet — od presudne su važnosti željezničke veze, jer su one jedino masovno transportno sredstvo za unutrašnjost. Prije Prvog svjetskog rata talijanska željeznička politika favorizirala je Mletke, austrijska Trst, a ugarska Rijeku. Između dva rata, doduše, sve tri su luke bile u sklopu Italije, ali sve željezničke pruge, koje su vodile u Rijeku, išle su preko Jugoslavije; u Trst je išla pruga Beč— Graz—Ljubljana i pruga dolinom Soče od Villacha preko Jesenica i Gorice. Danas, kad je Rijeka jugoslavenska, problem željezničke veze sa zaleđem tih triju luka postavlja se u drugom svijetlu.

Centralnu Evropu i Dunav veže s Jadranom dvotračna pruga Beč·—Semmering—Bruck a. d. М.—Maribor—Ljubljana—Pivka s odvojkom u Trst i Rijeku. Ta je pruga na austrijskom dijelu elektrificirana, a isto tako i na potezu Trst—Pivka—Postojna, kao i na potezu Pivka—Rijeka. Udaljenost Rijeka—Pivka je nekoliko kilometara manja od udaljenosti Pivka—Trst. Prema tome, Rijeka je najkraći spoj Beča s Jadranom.

Trst ima i drugu vezu s Austrijom na potezu Gorica—Jesenice— Villach i dalje preko Brucka a. d. M. do Beča, odnosno preko Badgasteina i Salzburga do Münchena, ili preko Selzthala do Linza i Čehoslovačke. Budući da ta veza djelomično ide preko Jugoslavije dolinom Soče, Trst forsira vezu preko Udina i Pontebbe na Villach i dalje. Udaljenost Trsta od Villacha iznosi 181 km, a preko Udina i Pontebbe 205 km. Između dva rata Trst je tražio izgradnju pruge preko Predila, jer bi onda veza do Trbiža iznosila samo 164 km i bila bi najkraća. Strategijski razlozi (blizina ondašnje jugoslavenske granice) nisu dopustili da se ostvari taj projekt.

Preko Pontebbe Trst i Mleci jednako su povezani s centralnom Austrijom, Bavarskom i Čehoslovačkom. Mleci imaju i izravnu vezu s Tirolom preko Brennera, odnosno s južnom Njemačkom preko Kufsteina i Švicarskom preko Buchsa. Međutim, u tranzitu istočne Švicarske osjeća se utjecaj Genove, koja je sa Švicarskom povezana preko St. Gottharda i Simplona.

Rijeka, osim najkraće veze s Bečom, ima dobre veze s Madžarskom i zemljama istočne Evrope: ne samo preko Kotoribe i Pragerskog, odnosno Čakovca i Zagreba, nego i izravnu vezu preko Gyekenyesa i Koprivnice; to je nekad bila glavna arterija Madžarske za promet s Rijekom i morem.

Bari, Brindisi i Ancona imaju potrebne veze sa svojim zaleđem. Split i Šibenik povezani su s jugoslavenskom željezničkom mrežom preko Knina u pravcu Like i dolinom Une. Luka Ploče ima vezu s uskotračnom mrežom Bosne i Srbije; isto i Dubrovnik.

Albanija je izgradila prugu Drač—Elbasan s ogrankom do Tirane. Ta je pruga bila projektirana kao dio pruge Skopje—Drač i imala bi Albaniju uklopiti u evropsku željezničku mrežu, a Makedoniji i dijelu Srbije dati još jedan izlaz na more.

Pomorske pruge. Već prije Prvog svjetskog rata gotovo sve parobrodarske pruge, koje su iz jadranskih luka išle u inozemstvo, bile su obilno subvencionirane. Poslije oštre konkurencije dolazilo je do podjele interesnih zona, pa su tako brodovi Austrijskog Lloyda držali linije do Levanta, Crnog mora te Srednjeg i Dalekog Istoka, a neko vrijeme i do istočne Afrike (do Durbana), a brodovi Adrie do zapadne i sjeverne Evrope i Brazila. Lloydovi brodovi pristajali su i na Rijeci, a brodovi Adrie i u Trstu. Tako su obje luke imale paritetan položaj.

S obzirom na to, da je prije Prvog svjetskog rata bio intenzivan promet emigranata u obje Amerike, osobito u USA, tršćansko društvo Austro-Americana održavalo je putničke pruge do New Yorka i Buenos Airesa i usputnih luka, a britansko društvo Cunard Line održavalo je emigrantsku liniju Trst—Rijeka do New Yorka. Italija je subvencionirala pruge, koje su polazile iz Mletaka.

Između dva rata došlo je do velikih promjena u linijskoj službi jadranskih luka s inozemstvom. Sve tri sjevernojadranske luke bile su u sklopu Italije. Bio je podijeljen rad između društava Lloyd Triestino i Adriatica, tako da je Lloyd težište svog rada postavio na pruge preko Sueza i oko Afrike, dok je Adriatica držala pruge s Levantom i Crnim morem. Puglia je držala pruge po Jadranu; njeni su brodovi pristajali i u našim lukama. Bila je poznata i brza pruga Morosinia između Trsta, Mletaka i dalmatinske obale (do Dubrovnika). Lloyd Triestino, u svom najvećem razvitku između dva rata, držao je 15 pruga s Dalekim Istokom, Afrikom i Australijom, a imao je 75 brodova sa 621.533 hrt. Trgovačka mornarica Jugoslavije držala je u ovom periodu robne pruge sa sjevernom Afrikom, sjevernom Evropom, neko vrijeme i sa Španjolskom i Južnom Amerikom; turističku prugu: Trst—Split—Pirej—Haifa—Aleksandrija—Haifa—Pirej—Dubrovnik—Mleci—Trst; putničko-teretnu prugu do Albanije i Pireja. Neposredno prije početka Drugog svjetskog rata bila je uspostavljena interbalkanska pruga: Jadran—Pirej—Carigrad—Varna —Constanta.

Poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavenska linijska plovidba organizirala je redovite pruge: Jadran—Prednji Istok, Jadran— Cipar—Izrael, Jadran—Turska te pruge do najvažnijih luka zapadne i sjeverne Evrope i sjeverne Afrike. Na potezu Jadran— New York održava se redovita pruga s ograničenim brojem putničkih mjesta. Pruga Jadran—Srednji Istok—Daleki Istok—Hong Kong dala je odlične rezultate.

Dok gotovo sve pruge Jugoslavenske linijske plovidbe, koje polaze iz Jadrana, pristaju u Trstu i Mlecima, pruge talijanskih društava još izbjegavaju jugoslavenske luke.

U talijanskim prugama iz Jadrana dominiraju društva Lloyd Triestino i Adriatica. Lloyd drži pruge preko Sueza i oko Afrike do Konga i Angole, ali sve više prebacuje težište svoga rada na Genovu. Tako iz Genove polazi brza pruga do Hong Konga i brza pruga do Australije, a Trstu i Mlecima ostala je brza pruga do južne Afrike i pruga do zapadne Afrike. Adriatica, pored brze pruge Mleci—Aleksandrija, sprema brzu prugu Mleci—Pirej—Carigrad, a održava i intenzivnu linijsku službu po Prednjem Istoku i Crnom moru. Društvo La Tirrenia iz Napulja održava pruge: Trst—Mleci—Bari—Brindisi do zapadnih luka Italije, do Marseillea, i sjeverne Evrope. Postoji i pruga Trst—Mleci do luka na Perzijskom zaljevu, kao i pruga Mleci—New Orleans i druge veće luke Meksičkog zaljeva.

Najveće talijansko društvo Italia nije donedavna obraćalo veću pažnju jadranskim lukama, osim na pruzi za Srednju Ameriku i pacifičku obalu Sjeverne Amerike. Od jeseni 1955 motorni brodovi Saturnia i Vulcania, na pruzi za New York i Montreal, ne polaze iz Genove, nego iz Trsta—Mletaka i pristaju u lukama Brindisi, Pirej, Napulj, Palermo i Gibraltar.

Inozemna društva: egipatska Alexandria Navigation Co. i Société Misr de Navigation Maritime, tursko Denizcilik Bankasi T. A. O., nizozemsko Koninklijke Nederlandsche Stoom boot Matschappij, engleska Ellerman’s Wilson Line i Ellerman’s & Papayanni Lines, grčka Nomikos, sjeveroamerička Lykes Bros, States Marine Corporation i American Export Lines te argentinsko Flota Mercante del Estado na svojim prugama po Sredozemnom moru pristaju i u jadranskim lukama, prvenstveno Mlecima, Trstu i Rijeci. Jadranska plovidba, po ljetnom voznom redu, dvaput tjedno dotiče Mletke na brzoj pruzi Rijeka—Dalmacija i na turističkoj pruzi za Pirej; Società Marittima iz Ancone održava prugu Mleci—Trst—Rijeka—Ancona, a Adriatica drži prugu Trst—Mleci—Ancona—Zadar—Šibenik—Dubrovnik—Drač—Brindisi—Krf—Pirej—Pátrai i natrag preko Baria, Splita i Zadra do Ancone, Mletaka i Trsta. Od 1955 svraćaju u naše luke i japanski brodovi.

Interesne sfere jadranskih luka. Još nisu razgraničene interesne zone luka na sjevernom Jadranu ni drugih luka na Sredozemnom moru ili u sjevernoj Evropi. Genova i Marseille konkurenti su jedino Trstu i Mlecima u pitanju švicarskog tranzita. Za Mletke je životni problem podjela prometa srednje i sjeverne Italije s Genovom. Privredna djelatnost Italije jača je na zapadnoj nego na istočnoj strani i prirodno je, da je promet Genove veći od prometa Mletaka. Genova je i prikladnija luka za brodove, koji prolaze Sredozemnim morem na prugama za Egipat—Levant ili plove preko Sueza. I veliki talijanski brodovi Augustus i Doria na pruzi za New York ili Buenos Aires ne pristaju u jadranskim lukama Italije, da ne gube mnogo vremena.

Preko Kufsteina i Brennera Mleci imaju pogodnu vezu s južnom Njemačkom, ali samo manje količine njemačke ekspresne robe za Levant i Srednji Istok tranzitiraju preko Mletaka. I Trst, preko Villacha, ima dobru vezu s Münchenom, ali sa vrlo ograničenim robnim prometom, jer njemačka tarifska politika favorizira promet preko njemačkih luka. Mleci i Trst imaju podjednaku vezu s Austrijom i Čehoslovačkom preko Villacha. Trst prema Mlecima ima tu prednost, što je s Austrijom povezan i preko Ljubljane—Graza i Semmeringa. U pitanju austrijskog prometa, Trst i Rijeka nalaze se u jednakoj situaciji; ali budući da znatan dio željezničke pruge vodi preko jugoslavenskog teritorija, Rijeka može imati veće tarifske povlastice, koje Trst nema. U prometu s Madžarskom Rijeka je u boljem položaju, jer je bliža madžarskim privrednim centrima nego ma koja druga luka.

Promet preko Sueza. U prometu preko Sueza imaju znatnu prednost luke na Jadranu pred Genovom i Marseilleom, jer su bliže Port Saidu. Udaljenost u nautičkim miljama do Port Saida iznosi iz Marseillea 1506, iz Genove 1426, iz Mletaka 1307, iz Trsta 1297, iz Rijeke 1257. Stoga su sjevernojadranske luke u mnogo boljem položaju. Bliži su Port Saidu: Napulj sa 1113 i Brindisi sa 925 nm, ali te dvije luke dolaze u obzir prvenstveno za putnički promet.

Na robni promet preko Sueza utječu i redovite parobrodarske linije. U tom su pogledu luke sjeverne Evrope u boljem položaju od luka južne Evrope, a pogotovu od jadranskih luka. Dok sjeverne luke imaju više brzih pruga, od kojih neke pristaju i u Marseilleu ili Genovi, odnosno Napulju, Jadran ima samo 2—3 relativno spore pruge. Tako roba preko Hamburga stigne na Daleki Istok prije nego preko jadranskih luka, iako su ove za 2000 nm bliže Suezu.

Jadran i Dunav. Podunavlje je prirodna pozadina jadranskih luka. Najveći dio tranzita podunavskih zemalja — osim Bugarske i Rumunjske — išao je preko jadranskih luka, ili je na te luke bio prirodno upućen.

Dunav zasad ima izravan spoj s morem jedino preko Suline. Od masovnih artikala uzvodno je Dunavom išla prvenstveno rumunjska nafta. Komadna roba (osobito industrijski artikli) prevozila se pretežno preko Jadrana. Između dva rata Madžarska je bila sagradila posebne brodove plitkog gaza, koji su Budimpeštu spajali s Aleksandrijom preko Suline i Carigrada. Ta je pruga obnovljena i poslije rata: pored Carigrada, brodovi pristaju i u İzmiru, Beirutu, Haifi i Port Saidu, a po potrebi i u drugim lukama. Naša Riječna plovidba gradi u Kraljevici tri motorna broda plitkog gaza, koji će vezati Beograd s Aleksandrijom preko Suline, Carigrada, İzmira i Beiruta. Rumunjska gradi veliki kanal na donjem toku Dunava: Cernavoda—Capul Midul—nova luka kod Constante na Crnom moru. Tako će se udaljenost od gornjeg i srednjeg toka Dunava do Crnog mora skratiti za 400 km.

Tranzitnom prometu Jadrana veća opasnost dolazi sa Zapada. Dunav je plovan i za teglenice do 1000 t nosivosti sve do Regensburga, a od Bamberga na Maini idu velike teglenice Rajnom sve do Rotterdama i Antwerpena. Kombiniranim riječno-željezničkim prometom danas se prevoze znatne količine robe iz Zapadne Njemačke u Austriju i obratno; isto tako iz luka Beneluksa. Izgradnjom velikog kanala od Kehlheima na Dunavu do Bamberga na Majni otvorit će se izravan vodeni put od Sjevernog do Crnog mora. To će nepovoljno djelovati na tranzitni promet Dunav—Jadran.

Jadran i njemačko-baltičke luke. Jedan dio tranzita iz zemalja Centralne Evrope ide u svijet i preko njemačkih i poljskih luka. Hamburg i Bremen privlače znatne količine naročito austrijskog tranzita. Tarifskim povlasticama Njemačka nastoji što veći promet navrnuti na Hamburg, Bremen i Lübeck.

Poslije Drugog svjetskog rata u tranzitu država Centralne Evrope, osobito Čehoslovačke i Madžarske, ističu se poljske luke, u prvom redu Szczecin. Ondje je Čehoslovačka dobila i svoju slobodnu zonu. Jedan dio čehoslovačkog prometa prolazi i preko Bugarske: željezničkom od Varne do Ruse (Ruščuka), a onda Dunavom do Bratislave.

Roba iz nekih istočnoevropskih zemalja za NR Kinu ide preko poljskih luka, jer je poljska trgovačka mornarica uvela intenzivnu linijsku službu do kineskih luka, odnosno do Hong Konga.

Izgrađuje se kanalska mreža i reguliraju neke rijeke, koje će Dunav spojiti s Labom, Odrom i Vislom. Kad ta mreža bude izgrađena, Dunav će biti povezan s njemačkim i poljskim lukama i znatan dio njegova prometa ići će preko tih luka.

Vodene veze s Jadranom mogu se poboljšati jedino izgradnjom kanala Vukovar—Šamac i produbljenjem i regulacijom Save do Siska. Time bi se uštedio put do Beograda (t. j. 400 km). Elektrifikacijom željezničke pruge Rijeka—Srpske Moravice povećat će se kapacitet riječke pruge za 50%, pa bi se jedan dio tranzita iz Podunavlja mogao uputiti na Jadran vodenim putem: Vukovar—Šamac—Sisak i željeznicom: Sisak—Karlovac—Srpske Moravice—Rijeka.

Čehoslovački i madžarski tranzit. God. 1938 tranzitni promet Čehoslovačke preko Trsta iznosio je 374.406 t i dolazio je na drugo mjesto u tršćanskom prometu, 1948 iznosio je 183.958 t, a 1949 god. 212.361 t. Kasnije pada, jer su nastale devizne teškoće. Čehoslovačka je uvozila znatne količine fosfata preko Trsta i Rijeke. Danas se opet jedan dio čehoslovačkog tranzita (najviše fosfata) odvija preko Rijeke.

U željezničkom prometu Trsta 1938 madžarski je tranzit za Levant iznosio 12%. Postojala je direktna tarifa Madžarska—Trst (odnosno Rijeka) i morem do levantskih luka. Madžarska je u Rijeci imala i svoju slobodnu zonu. Poslije Drugog svjetskog rata Madžarska je prve 3—4 godine jedan dio svoga izvoza upućivala i preko Rijeke, onda je za nekoliko godina obustavila svaki promet, ali ga je 1954 ponovo uspostavila i 1955 proširila.

Austrijski tranzit. U pomorskom prometu sjevernojadranskih luka središnje je pitanje austrijski tranzit, jer je on nekoliko puta veći nego tranzit svih ostalih država. Prije Prvog svjetskog rata gotovo sav austrijski promet s prekomorskim zemljama odvijao se preko Trsta; slično je između dva rata. Poslije Drugog svjetskog rata opaža se lagano skretanje austrijske robe i na Rijeku (ukupni austrijski promet preko riječke luke iznosio je god. 1953 — 35.439 t, a 1954 god. 83.423 t, a 1955 god. 244.641 t).

Trst apsorbira najveći dio austrijskog poslijeratnog tranzita s maksimumom od 2,026.000 t u god. 1952 (izvoz 506.000 t, a uvoz 1,520.000 t) Bremen pojedinih godina tranzitira do 800.000 t pšenice za Austriju. Hamburg je 1954 tranzitirao 310.311 t za Austriju, dok ostale luke ne premašuju 100.000 t godišnje.

Tršćanski tranzit išao je preko pograničnih stanica: tablica

Dominiraju prijelazi preko Jugoslavije. To znači, da najveći dio tršćanskog tranzita ide preko jugoslavenskih željezničkih pruga. Tako FNRJ mnogo utječe na tranzit preko Trsta i djeluje na skretanje tog tranzita к Rijeci.I. Be.

POVIJEST

Jadran u legendi. Povijest Jadranskoga mora danas je već relativno dobro poznata sve do u ← IV. tisućljeće, iako je još donedavna njeno najstarije razdoblje pripadalo carstvu mita. Priče о Kadmu, Harmoniji, Argonautima i Hilu, sinu Ilirijevu, utvrđene su kao legende. Neke spominju, da je Kadmov grad bio Epidaurus (Cavtat), dok druge pričaju о klisurama Kadma i Harmonije u Boki Kotorskoj. Mnogo kasnije, bilježi Vergil u svojoj Eneidi, da je Trojanac Antenor uplovio u J. m. i dopro do njegova najsjevernijeg kraja, gdje se iskrcao na venetskom području i kasnije osnovao grad Patavium (danas Padova). Ove i druge priče о najstarijoj povijesti Jadranskoga mora, koje su bilježili najprije Grci (već od ← IV. st.), a zatim Rimljani, dokazuju, da su stari Grci imali jasne geografske pojmove i da su dobro poznavali susjedne narode i zemlje.

Jadran u starije kameno doba. Na istočnoj obali Jadranskoga mora još se nije naišlo na tragove čovjeka iz starijega kamenog doba. U zaleđu su, međutim, u najnovije vrijeme otkriveni ostaci kulture iz tog vremena u okolici Postojne, dok je nalazište Pod Kalom u okolici Trsta već otprije poznato (Moustérien). Na zapadnoj su obali nalazišta iz starijeg kamenog doba češća: u okolici Matere, Maielle, na Garganu, u spilji Romanelli na Otrantu. Na pojedinim lokalitetima nađeni su ostaci raznih kulturnih stupnjeva (Chelléen, Acheuléen, Moustérien) sve do prijelaza u mlađe kameno doba (Campignien). Osobito su zanimljivi nalazi na poluotoku Gargano i u okolici Matere.

Novije kameno doba. Mnogo su brojniji nalazi iz mlađeg kamenog doba (neolitika) i na istočnoj i na zapadnoj obali Jadranskoga mora. To doba traje u ovim krajevima otprilike od ← VI. do početka ← II. tisućljeća. Neolitički su stanovnici bili stočari i poljodjelci, a znali su izrađivati glineno posuđe i kameno oruđe i oružje, koje je ostalo u upotrebi i u kasnije vrijeme. Negdje u prvoj polovici ← IV. tisućljeća oni već ukrašuju glineno posuđe jednostavnim ornamentima. Nalazišta neolitičkog kamenog oruđa i oružja razasuta su duž čitave istočne obale; ističu se okolica Trsta, Škocijan, okolica Zadra (Nin, Ražanac), okolica Šibenika (Zaton, Traden), okolica Imotskog, Poljica, Biokovo, pa otoci od najsjevernijih sve do Lastova na jugu. Sva ta nalazišta, međutim, ne dokazuju, da su ovdje postojala i naselja. Sigurno su utvrđena naselja na otoku Hvaru (spilje Grapčeva, Markova, Pokrivenik i dr.), na otoku Korčuli (Vela spilja) i u Danilu kod Skradina.

Kultura obojene keramike. U početku ← III. tisućljeća javlja se na nekim nalazištima na istočnoj obali kultura obojene keramike; njeni proizvodi stoje na veoma visokom stupnju. Još prije nje i paralelno s njom razvija se na istim nalazištima na Hvaru (Pokrivenik, Grapčeva spilja) keramika s urezanim ornamentima, koja ima srodnosti s vrpčastom keramikom i keramikom zvonolikih čaša, a u kasnijoj razvojnoj fazi i s keramikom iz Ljubljanskog Barja. Dio obojene keramike, nađen u Danilu, čini se, da je još stariji: bit će da ide u isto vrijeme kao i starčevačka kultura. Keramika s urezanim ornamentima iz Danila pokazuje vezu s keramikom iz Kaknja u Bosni.

Hvarska neolitička kultura. Hvarska neolitička kultura u uskoj je vezi s kulturom tesalskih nalazišta Dimini i Sesklo. Identičnost nekih ulomaka posuđa omogućuje datiranje hvarske kulture u ← III. tisućljeće, a istodobno svjedoči о trgovačkim vezama između stanovnika istočne obale Jadranskoga mora i stanovnika obala Egejskoga mora. Drugi keramički ulomci iz Grapčeve spilje ukazuju na trgovačke veze s Peloponezom, Kretom, Egiptom, Sirijom i Malom Azijom s jedne, a s Maltom, Sicilijom, Capriem i Italijom s druge strane. Posredno ili neposredno išle su veze Jadranskog mora sve do sjeverozapadnih obala Crnoga mora. Morskim je putem, vjerojatno, dolazila keramika s Hvara (preko Tršćanskog zaljeva i Postojne) u Ljubljansko Barje. Nalazište u Danilu održavalo je također trgovačke veze, u prvom redu sa zaleđem u današnjoj Bosni (Kakanj), a onda i s istočnom obalom Apeninskog poluotoka.

Neolitička naselja u Italiji. Na istočnoj obali srednje i južne Italije razasuta su brojna neolitička naselja: Ripoli (obojena keramika), Molfetta, Setteponti, Altamura, Canne, Scaloria, Arceviese, Grotta del Diavolo, Valle della Vibrata (zemunice), Occhioponte, Matera (obojena keramika) i Tremiti (pečatna keramika). Istočna obala sjeverne Italije bila je, međutim, čini se, nenaseljena. Prema tome, u neolitiku i u eneolitiku (bakrenom dobu) nastanjene su obale Jadranskoga mora stanovništvom, koje izrađuje obojenu keramiku i stoji u vezi s istočnim Sredozemljem, odakle je valjda i došao poticaj za izradbu obojene keramike. Možda jedna od posuda iz Grapčeve spilje i direktno dokazuje, da su stanovnici Hvara poznavali brodove: lik urezan na ulomku posude bez sumnje je primitivan crtež broda.

Kultura brončanog doba na Jadranu. Potkraj eneolitika prodiru na istočnu i na zapadnu obalu Jadranskoga mora indoevropska plemena, koja donose novu kulturu: nestaje obojene keramike i prekida se veza jadranskih obala s ostalim obalama Sredozemlja. Novi doseljenici tvore etničku podlogu kasnijih Italika na zapadnoj i Ilira i njima srodnih plemena na istočnoj obali Jadrana. Došljaci su ujedno i nosioci nove kulture, kulture brončanog doba. Na jadranskoj obali Apeninskoga poluotoka brojna su nalazišta iz tog vremena: Coppa Nevigata kod Manfredonije, Punta Tonno kod Taranta, Andria, Bisceglie, Terlizzi, Pelosa, Leporano. Grade se i dolmeni, grobovi od velikih kamenih blokova, kojih ima kod Bisceglie i Leucaspide, te megalitičke grobnice, na koje se nailazi u Apuliji. Tragova te kulture ima i sjeverno od Gargana. S obala ona prodire i u unutrašnjost poluotoka i dopire sve do Tirenskog mora. Nosioci te kulture brončanog doba došli su vjerojatno preko mora, s Balkanskog poluotoka, na što upućuje sličnost s keramikom iz zapadnog dijela Peloponeza. — Druga struja kulture brončanog doba dolazi u Italiju sa sjevera i zaustavlja se u venetskom kraju (tragovi kulture Polada u istočnoj Lombardiji). Oko srednjeg toka Pada područje je kulture terramara i palafitta, koje, čini se, nigdje ne dopiru do mora. Indoevropska su plemena nosioci i tih kultura.

Indoevropski osvajači s Balkana naseljuju istočnu obalu Jadranskog mora od Trsta do Albanije. Na brežuljcima izgrađuju svoje utvrde s jakim kamenim bedemima (gradine, kasteljeri), a mrtvace pokapaju u skučenu stavu. Kao tip kasteljera s dvostrukim bedemom ističe se onaj u Tinjanu. Kasteljeri se nastavljaju dalje na Kvarnerskim otocima (Cresu, Lošinju, Krku i Rabu), na otocima južno od ovih, na dalmatinskom primorju i na otocima srednje Dalmacije (Vela Gomila i gomila nad uvalom Moševčica na Hvaru, gomila na zapadu od Smokvice na Korčuli). Predmeta iz brončanog doba nađeno je i na mnogim drugim lokalitetima uz našu obalu: Grabovac (Imotski), Čvrljevo (Ogorje), Mosor (povrh Žrnovice), Kozica (Vrgorac), Banja (Vrgorac), Sitno, Žeževica, Podgrađe (Dolac), Kučišće, Dugopolje, Vrpolje kod Čačvine, Vučevica, Rogoznica, Vojnić, Orahovišće, Katuni, Privaće (Muć), Hvar (Motokit, Vrotca, Vira, Spile, Brusje i dr.), Brač (Vičja Luka, Krug, Rat kraj Bobovišća, Ložišća), Ugljan (Novalja), Korčula (Blato) i dr.

Jadran u željezno doba. Gotovo tisuću godina nakon dolaska nosilaca kulture brončanog doba prodire na naše obalno područje nov ratnički narod, koji je nosilac kulture željeznog doba. Taj narod osvaja kasteljere brončanog doba, ali i gradi nove, veće od dotadašnjih (opseg katkad i do 2 km, visina bedema do 10 m). Takvi su kasteljeri, na primjer, Roko kraj Pule, Sv. Ivan kod Dobrinja na Krku, Vela Straža na Cresu). Groblja iz tog vremena otkrivena su u Sv. Luciji kod Tolmina, u Picugu južno od Poreča, u Puli, u Nesakciju sjeveroistočno od Pule i na Cresu, a otkriveni su i neki grobovi u Dalmaciji. — Gomile na Paklenim otocima, na Hvaru i na izvoru Cetine pripadaju također brončanom, odnosno željeznom doba. Slučajnih nalaza iz tog vremena ima iz Bokanjca (kraj Zadra), Čvrljeva (Ogorja), Banje, Grabovca, Vičje Luke, iz okolice Bobovišća i Ložišća, s Brača, iz Komiže na Visu, Dugopolja, s Hvara i Korčule (Blato), iz Podgrada (Dolac), Kučišća, Vrpolja (kod Čačvine), Imotskoga, Rogoznice (Klobuk, Omiš), Vojnića, Nina, Privlake, Kruševa, Zatona, Obrovca, Vrane, Kule Atlagića, Smilčića i drugih lokaliteta.

Istočna obala Apeninskog poluotoka pokazuje u to vrijeme nekoliko različitih kultura. Na venetskom se području razvija kultura Este, koja traje sve do rimskog osvajanja ovih krajeva. Ona je u pogledu keramičkih i metalurških proizvoda u vezi s onodobnom kulturom u Istri. — Dalje južnije, u području Marche razvija se od IX. do ← V. st. osebujna kultura željeznoga doba, koja je pod utjecajem Etrušćana i Grka. Ostaci te kulture otkriveni su u Numani, Anconi, San Elpidiu, Fermu, Teramu i dr. — U Apuliji kultura željeznog doba razvija tip gradina, sličnih istarskim kasteljerima. Obojena keramika, koja se sad javlja, nastala je pod grčkim utjecajem i nema nikakve veze s obojenom neolitičkom keramikom ovog područja. Ta se keramika izvozi i na istočnu obalu Jadrana i u Istru.

О kulturi i životu raznih plemena, koja su nastavala obale Jadranskog mora u to vrijeme, ima ponešto podataka kod antičkih autora. Ta su indoevropska plemena govorila srodnim jezicima, a ime jednog, Grcima najbližeg plemena, Iliri, proširilo se doskora i na ostala plemena. Pleme Istrâ držalo je današnji poluotok Istru, dok je drugo, njima jezikom i kulturom srodno pleme, prešlo u venetski kraj i razvilo kulturu Este. Obalno područje od Raše do Krka i sve otoke na jugu do Visa nastavali su Liburni. Južno od njih slijedila su druga ilirska plemena: Hijerastamni, Bulini, Nesti, Manijci, Enheleji, Taulantijci. — Na zapadnoj obali Jadrana, južno od ilirskih Veneta (koji su ostavili i velik broj pisanih spomenika), sjedili su italski Umbri, a njima na jugu sve do Gargana Peuceti i druga italska plemena. Područje južno od Gargana naselili su Japigi, koji su se doselili ovamo morem s Balkanskog poluotoka tek u željezno doba. Njihov jezik, zaključujući prema natpisima iz ← II. st., srodan je ostalim ilirskim jezicima.

Jantarski put. U to se vrijeme sve jače razvija trgovina i pomorstvo na Jadranskom moru; o tome svjedoče mnogobrojni nalazi stranog podrijetla i na istočnoj i na zapadnoj njegovoj obali. Na sjevernu jadransku obalu izbijao je t. zv. jantarski put: njime je dolazio na Jadran skupocjeni nordijski jantar, koji se odavde prevozio morskim putem u krajeve Jonskog i Egejskog mora. Trgovačka razmjena kretala se, dakako, i u obratnom pravcu, a žive su bile i veze između istočne i zapadne obale Jadrana : osobito se mnogo izvozila u dalmatinske i istarske krajeve apulska keramika. Postoji hipoteza, da su Liburni, koji su u to vrijeme usavršili tip svojih brodova (kasnije čuvenih liburna), osnovali na zapadnoj obali Jadrana neka naselja.

Grčko upoznavanje Jadrana. Grci su, kao nasljednici starih egejskih pomoraca, dosta rano upoznali Jadran i plovili sve do njegovih najsjevernijih obala. U ← VII. st. grčki pjesnik Alkman spominje jadranske Enete, a Herodot tvrdi, da su Fokejci prvi od Grka plovili po Jadranu. Grčki pisac Hekatej iz Male Azije (pisao oko ← 510) zna za jadranski grad Adriju na istoimenoj rijeci, a zna i za Istru i pleme Istra. Grčki historičar ← V. st. Herodot poznaje vrlo dobro prilike na Jadranskom moru, a to more spominju i Eshil, Sofoklo, Helanik, Ferehid iz Lera i Lisija. U to doba, međutim, još nisu bile jasne granice između Jadranskog i Jonskog mora. Hekatej naziva Jadransko more do Otranta »Adria«, ali istodobno i »Jonijski zaljev«. Za Herodota se Apolonija (kraj današnje Vlorë) i Epidamnos (današnji Drač) nalaze još u Jonskom moru, a tek sjeverno od njih dolazi Jadransko more.

Grčke legende о Jadranu. Brojne legende govore о vezama Grka s područjem Jadrana. Kadmo dolazi ovamo u potrazi za svojom sestrom Evropom, koju je oteo Zeus. Pseudoskilaks pripovijeda о klisurama Kadma i njegove žene Harmonije u Boki Kotorskoj, dok Kalimah ubicira te klisure kod Pule, a Eratosten zna za grobove Kadma i Harmonije kod Epidamnosa. Apolonije Rodijski, Strabon i Diodor pričaju, da su Argonauti (navodno oko ← 1200) na svom povratku iz Kolhide preko Crnog mora uplovili u Dunav, a jednim njegovim rukavom stigli do Jadrana. Ploveći morem stigli su do ušća Pada i njegovim tokom prodrli u Apeninski poluotok. Apolonije (u svom djelu Argonautika) među ostalim spominje i otoke Dyskelados i Pythieia, koji su potpuno nepoznati u grčkoj literaturi ← III. st. Jedan mit priča о Heraklovu sinu Hilu, praocu Hilejaca, koji su nastavali na jadranskoj obali negdje oko Kaštelanskog zaljeva. To su legende, a historijske su činjenice ove.

Grčke kolonije na Jadranu. Prva grčka, eubejska, kolonija u Jadranu bila je Orik na jednom otočiću u zaljevu Vlorë, osnovana još u ← VIII. st. God. ← 627 osnovan je Epidamnos, a nekako istodobno osnivaju Korinćani Apoloniju. U Vizaču nedaleko Pule ima nalaza, koji pokazuju utjecaj grčke arhajske plastike iz ← VII. i ← VI. st., a i vaze geometrijskog stila iz istog nalazišta pripadaju tom vremenu. Brončana situla iz Vača u Sloveniji također je pod utjecajem grčke arhajske umjetnosti. Iz Bosne ima nešto nalaza grčkog podrijetla iz ← VI. st., a iz Nina i Labina, s Visa, Brača i Korčule ima importiranih predmeta iz Grčke (← VI. do ← V. st.), u prvom redu keramike. Svi ti nalazi govore o trgovačkim vezama između obala Jadranskog, Jonskog i Egejskog mora. S obale Jadrana dolazila je grčka roba tokom Neretve i u Bosnu. Pseudoskilaks spominje na ušću Neretve emporij sa stanovima za trgovce i skladištima; do tog su emporija mogle ploviti čak i trijere. Teopomp je zabilježio, da se na rijeci Naronu prodaju keramički proizvodi s otoka Hija i Tasa. Grčki su brodovi dolazili vjerojatno s Korkire (Krfa), zaustavljali se u Veloj Luci na Korčuli (u blizini se nalazila knidijska kolonija, možda iz ← VI. st.), plovili odavde prema ušću Neretve, a onda Neretvom do emporija nepoznata imena. Brodovi, koji su dolazili iz Jonskog mora, zaustavljali su se također vjerojatno u Veloj Luci, a onda kretali prema sjeveru ili izravno ili sa zadržavanjem u Herakleji na Hilejskom poluotoku (između Kaštelanskog zaljeva i Novigradskog mora), koja je osnovana valjda u ← V. st. Pomorski jantarski put, kojim su grčki brodovi prevozili jantar, »dar Hiperborejaca«, iz sjevernog Jadrana u Pil, grčki centar za trgovinu jantarom, išao je obratnim smjerom. Otoci Elektrides nalazili su se vjerojatno negdje u sjevernom dijelu Jadrana. Na dugom putu odavde pa do Pila grčki su se brodovi zaustavljali u Herakleji, Korkiri Melaini (Korčuli), u Buthoe (Budva), Epidamnosu, Apoloniji i Korkiri.

U početku ← IV. st. prodiru Grci u Jadran i sa zapada. Sirakuški tiranin Dionizije Stariji, proširujući trgovačke veze Sicilije na Tirensko i Jadransko more, osniva najprije Ankon (danas Ancona), vjerojatno oko ← 397 zauzima otok Vis, a onda osvaja Adriju i osniva koloniju Numanu. God. ← 385—84, za vrijeme rata između Ilira i Epiraca, stigli su u Jadran kolonisti s egejskog otoka Para i podigli naselje na otoku Pharosu (Hvar). Sukob kolonista i starosjedilaca riješile su Dionizijeve trijere s Visa u korist kolonista. Issa na Visu postala je središte, iz kojeg je Dionizijev eparh upravljao sirakuškim posjedima na Jadranu i osiguravao sirakuške trgovačke interese. Dionizijev nasljednik u Sirakuzi, Dionizije mlađi, iako je osnovao dvije nove sirakuške kolonije (na Otrantskim vratima), nije uspio sačuvati naslijeđene posjede.

Poslije smrti Dionizija mlađeg Issa postaje autonomna kolonija i posrednik između grčkog svijeta i jadranskih obala. U ← IV. st. ona osniva novu koloniju na istočnoj obali Korčule, na mjestu današnje Lumbarde, a u ← III. st. utemeljuje Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč), a u ilirskoj Saloni (Solinu) naseljuje svoje koloniste. Pharos je bio također u ← IV. do ← III. st. autonomna grčka kolonija, jednako kao i Dimos (današnji grad Hvar). Osim njih, potpuno su samostalni i kuju u ← IV. st. vlastite novce ovi grčki polisi (gradovi-države) na Jadranu: Herakleja, Korkira Melaina, Epidamnos i Apolonija. Istodobno na dalmatinskom kopnu i na nekim otocima, kao i u Istri i Albaniji žive razna ilirska plemena u rodovskim organizacijama.

Promjene na zapadnoj obali Jadrana. Na zapadnoj obali Jadranskoga mora mijenja se u to vrijeme etnička slika. Etrušćani, prodirući prema sjeveru i sjeveroistoku, osvojili su područje Umbra sve do Jadranskog mora: sad je pod njihovom vlašću obala od Pisauruma (Pesara) do Adrije, koju su oni utemeljili jednako kao i Spinu i Ravennu. God. ← 391 prodrli su preko Alpa Kelti i preplavili sjevernu Italiju, a keltsko pleme Senona naselilo se uz obalu Jadrana od Riminia (Ariminum, utemeljen od Etrušćana) do potoka Esino. Potkraj ← IV. st. prodiru na zapadne obale Jadrana prvi put i rimski legionari za vrijeme drugog rata protiv Samnićana: kolonija Luceria, osnovana ← 314, označuje smjer rimskog prodora na Jadransko more.

Prodor Rimljana na Jadran. Od ← III. st. dalje nastavljaju Rimljani sve intenzivnije osvajanje zapadne obale Jadrana. Nakon rata s Tarentom (← 272) smjestila se rimska posada u tom gradu, a pobjeda nad Japigima donijela je Rimu teritorij Brundizija (← 266), dok su u ratu s Umbrima i Picencima ovladali područjima na srednjem dijelu zapadne jadranske obale. Već ← 268 osnovao je Rim latinsku koloniju u Ariminumu, a ← 264 rimsku koloniju Castrum Novum i Firmum u Picenumu. Jadranski su posjedi počeli igrati za Rim značajnu ulogu, pa je jednom od kvestora flote (quaestores classici) određeno kao sjedište Ariminum.

Rim i plemena na istočnom Jadranu. U to vrijeme javlja se i prvi interes Rima za istočnu obalu Jadrana. God. ← 270 sklapa savez s Apolonijom, koja se nalazila usred ilirskog područja. To se područje protezalo duž čitave istočne obale Jadrana. Na sjevernoj obali sve do Soče nastavali su Veneti, njima na istok sve do Raše Istri. Od Raše na jug u Primorju bili su Liburni, koji su, čini se, zaposjeli i neke otoke. U današnjoj Lici sve do Zrmanje sjedili su Japodi, ilirsko pleme etnički pomiješano s Keltima. U to su vrijeme ilirski Delmati prodrli do mora i možda zavladali ilirskim plemenima do Krke. Melkumeni su držali današnje Makarsko Primorje, a Ardijejci područje ušća Neretve, na jug od Makarske sve do južnog dijela Pelješca. Njima na jugu bili su Plereji (do Rizonskog zaljeva, t. j. do Boke Kotorske), dalje Enheleji, oko Skadarskog jezera Labeati, na području Duklje Dokleati, oko Lesha Sikuloati, a u susjedstvu Apolonije Taulantijci. Uz ova plemena bila su na obali i njenu zaleđu naseljena i druga manja plemena.

Sukob Rimljana i Ilira: Teuta i Demetrije Hvaranin. Oko polovice ← III. st. uspjeli su Ardijejci okupiti ilirska plemena na području od Krke do granica Makedonije i Epira. Ilirski kralj Argon podvrgao je do ← 231 svojoj vlasti i grčke kolonije Pharos, Dimos, Herakleju i Korkiru Melainu, a podsjeo je Issu. Agronova udovica Teuta (← 230) produžila je s osvajanjima; ilirska je država sve više širila svoje granice, a ilirski su gusari ugrožavali grčku trgovinu i postali ozbiljna zapreka rimskoj ekspanziji na Jadranu. U ratu protiv Ilira ← 229 Rimljani su pobijedili, a Iliri su se morali obavezati, da južnije od Lesha ne će ploviti sa više od dva nenaoružana broda. Teuta je izgubila gotovo sve otoke i dio kopna tako, da je nekad prostrana ilirska država ostala skučena na obalno područje otprilike od današnjeg Dubrovnika do Lesha, sa zaleđem. Grčki gradovi Issa, Epidamnos i Apolonija, te ilirski Partini i Atintani (u današnjoj Albaniji) postali su rimski saveznici, a rimski su poslanici javili grčkim gradovima, da su Jadran oslobodili od Ilira na korist italskih i grčkih pomoraca. Od teritorija, koje su Rimljani oduzeli Teuti, organizirali su vazalnu državu na čelu s nekadašnjim Teutinim admiralom, Demetrijem Hvaraninom (v. Iliri i Demetrije Hvaranin). Time su Rimljani oko ← 228 postali odlučujući faktor u zbivanjima na Jadranskom moru. Tu činjenicu nisu uočili grčki trgovci, ali ju je jasno vidio Demetrije Hvaranin.

Muž Triteute, majke ilirskog kralja Pinesa, saveznik makedonskog kralja Antigona Dosona, najistaknutije ličnosti u ilirskoj državi — Demetrije je nastojao da se riješi vazalnog odnosa prema Rimu. Demonstrativan odlazak Demetrija i Skerdilaide s flotom od 90 brodova u pravcu južno od Lesha smatrali su Rimljani kršenjem ugovora između Rima i Ilira, pa kad Demetrije nije htio ići u Rim da se ogravda, opremili su Rimljani protiv njih jaku vojsku i mornaricu. Rimska je vojska prodrla na područje ilirske države, a uskoro je pao i Pharos, te se Demetrije morao povući u Makedoniju. U tom času je Jadranom zavladao Rim, ilirske je mornarice nestalo, a rimska se vlast učvrstila na Balkanskom poluotoku. Pokušaj ilirskog kralja Gentija, da u savezu s makedonskim kraljem Perzejem (← 168) izbaci Rimljane s Balkana, nije uspio. Pobjedom kod Skodre (Skadra) ← 167 Gentijeva je država došla pod vlast Rima i na istočnoj obali Jadrana više nije bilo nijedne samostalne i sređene ilirske države. Ostala su nepokorena pojedina ilirska plemena, koja poslije ← 229 nisu bila povezana s ilirskom državom i za koja će Rim trebati još mnogo vremena, dok ih pokori.

Isejska država. Na Jadranu se poslije ilirskih ratova održala jedino Isejska država, od ← 230 saveznik Rima. Na račun ostalih grčkih polisa u srednjem Jadranu, Issa je razvila znatnu pomorsku i trgovačku djelatnost u pravcu grčkih i italskih obala, osobito Apulije. Padom Pharosa riješila se jakog trgovačkog konkurenta, a likvidacija ilirskih gusara omogućila joj je slobodnu trgovinu Jadranom. Isejska naselja u Tragurionu, Saloni i Epetionu održavala su preko kliškog klanca trgovačku vezu sa zaleđem, dok je naseobina na Korčuli dominirala prilazom prema Neretvi, preko koje je išla veza s današnjom Hercegovinom i Bosnom.

Ratovi Rimljana protiv Delmata i Ardijejaca. Isejske kolonije na kopnu nalazile su se na području ilirskih Delmata, koji su ih često napadali. To je izazvalo ← 156 rat između Rima i Delmata, u kojem je delmatski glavni grad Delminij spaljen, a Delmati prisiljeni na mir. Međutim, ponovo su počeli gusariti Ardijejci, napadajući brodove italskih trgovaca i isejskih naseobina. U ratu, što su ga Rimljani ← 135 poveli protiv Ardijejaca i njihovih saveznika Plerejaca, Ardijejci su pobijeđeni i prisilno preseljeni u unutrašnjost zemlje (u Hercegovinu?), gdje su doskora izumrli. Nakon ovih uspjeha Rim je pristupio daljnjem učvršćivanju svoje vlasti na istočnoj obali Jadrana. God. ← 129 svladani su Istri i Japodi, nedugo zatim i Liburni, a Delmati im se ← 119 nisu ni oprli. U kasnijem ratovanju protiv Delmata (← 78 do ← 76) zauzeli su dio njihova područja zajedno sa Salonom, ali ih nisu pokorili. God. ← 59 dobio je Cezar na upravu, između ostalog, i provinciju Ilirik, a ← 54 uspio je pacificirati pleme Pirusta. Naseljavanje rimskih građana u Saloni i Naroni (»konvent rimskih građana«) označuje važnu etapu u romaniziranju istočne obale Jadrana.

Jadran za građanskih ratova. U vrijeme građanskog rata između Cezara i Pompeja i Jadran je bio ratište. God. ← 48 pobijedili su Pompejevi legati L. Skribonije Libo i M. Oktavije kod Krka C. Antonija, nakon čega je M. Oktavije osvajao onaj dio Dalmacije, koji je ostao vjeran Cezaru; Issu je uspio pridobiti na Pompejevu stranu, ali Salonu nije osvojio. Međutim, Cezar je izvršio prebacivanje svoje vojske iz Brundizija preko Otrantskih vrata na istočnu obalu Jadrana. Kod Farzala je iznio pobjedu, ali su nešto kasnije njegove čete potukli Iliri kod Sinodija, između Solina i Sinja. Međutim mu je stigla iz Brundizija kao pojačanje flota pod zapovjedništvom Vatinija, a Oktavije, koji je podsjedao Epidaurus, morao se povući prema sjeveru. U kanalu između otoka Tauris (Šćedro) i Hvara došlo je do pomorske bitke između obiju flota, Oktavijeve, u čijem su sastavu bili samo ratni brodovi, i Vatinijeve, koja je imala pretežan broj teretnih brodova, preuređenih za ratne svrhe i s dograđenim oštrim kljunom. Pobjedu je iznio Vatinije, a Oktavije se s ostatkom flote povukao u Issu. Treći dan poslije bitke otplovio je Vatinije prema Issi; Oktavija više nije zatekao, jer se ovaj povukao prema jugu, ali je osvojio Issu, koja je nakon tri stotine godina slobode potpala pod rimsku vlast. Bitka kod Šćedra je posljednja pomorska bitka za Jadran u razdoblju do IV. st.; ona je Cezaru pribavila gospodstvo na Jadranskom moru i autoritet kod pokorenih ilirskih plemena na kopnu, čak i kod ratobornih Delmata, koji su naselili i područje, što su ga napustili Ardijejci. Uskoro, međutim, dođe do novog ustanka Delmata, koji su nakon Cezarove smrti (← 44) osvojili Salonu i oslobodili čitavu obalu na jug od Krke sve do uključivo područja plemena Partina. Nova vojna ekspedicija prokonzula Asinija Polliona nije donijela značajnijih rezultata osim osvajanja Salone. Nešto kasnije Oktavijan je preuzeo dužnost da konačno riješi pitanje gospodstva na istočnoj obali Jadrana. U pet godina ratovanja duž čitave obale i u njenu zaleđu slomio je otpor Delmata i ← 29 proslavio trijumf nad Delmatima. Provincija, koja se dosad zvala Illyricum, dobiva sad po njima naziv Delmatia. Delmati su još u dva navrata prkosno ustali protiv rimske vlasti: god. ← 11 i u velikom ustanku ilirskih plemena god. 6—9, kad su pružili jak otpor Tiberiju u svojoj utvrdi Andetrium (Muć), te su poslije više stoljeća konačno pokoreni.

Rimska organizacija istočnog Jadrana. Oktavijan August pristupio je organiziranju provincije Delmacije, koja se protezala od Raše u Istri do uključivo Lesha u Albaniji, dok je zapadno od Raše bila Histria. Područje između Soče i Raše i otoke Cres i Lošinj (Apsara) nastavali su Istri, dok su njihovi susjedi bili Liburni, koji su držali područje sve do Krke i sve otoke pred obalom. Sva ostala plemena južno od Krke naziva Plinije skupnim imenom Iliri. U cilju romanizacije i osiguranja rimske vlasti duž čitave obale, August je podigao u rang kolonije Polu (Pulu), Salonu (Solin), glavni grad provincije Delmacije, Naronu, Jader (Zadar) i Epidaurus. Mnoga su obalna naselja dobila latinsko građansko pravo (municipia), među njima Parentium (Poreč). Nesactium (Vizače), Alvona (Labin), Flanona (Plomin), Tarsatica (Rijeka), Scnia (Senj), Lopsica (Sv. Juraj), Ortoplinia (Stinica), Vegium (Karlobag), Argyruntum (Starigrad pod Velebitom), Corinium (Karin), Aenona (Nin), Scardona (Skradin), Tragurium (Trogir), Rhizinium (Risan), Acruvium (Kotor), Butua (Budva), Olcinium (Ulcinj) i Lissus (Lesh). Južno od Lesha nastavljala se provincija Macedonia do Akrokeraunijskog predbrežja, gdje je bila granica Epira. I u primorskoj Makedoniji osnovali su Rimljani kolonije, tako Epidamnum-Dyrrachium (Drač) i Apollonia (u blizini Vlorë) te municipije, među njima na primjer Orik (na jednom otočiću u zaljevu Vlorë).

Na zapadnoj obali Jadrana Ravenna je bila luka ratne flote, a pojedini su flotni odredi, odnosno ratni brodovi stacionirali povremeno u Saloni, Jaderu, Naroni i u drugim lukama. Salona je postala veoma važno pomorsko i trgovačko središte Jadrana. Augustov i Tiberijev namjesnik Dolabella dao je izgraditi pet cesta, koje su obalu povezivale s unutrašnjošću Dalmacije, uključivši i današnju Bosnu, i s dolinom rijeke Save, vodeći duž čitave zapadne obale Jadrana spajale su se s velikim cestama rimskog carstva. Već u I. st. ponovo je zauzela važno mjesto u pomorskoj trgovini Issa, u kojoj se u II. st. grade monumentalne građevine, među ostalima teatar i terme. Veliki prihodi od pomorske trgovine pridonijeli su procvatu mnogih gradova na obali, a u prvom redu Jadere. U početku IV. st., kad je Salona brojila gotovo 100.000 stanovnika izgrađen je najmonumentalniji spomenik rimske arhitekture na istočnoj obali Jadrana, Dioklecijanova palača, za koju je mnogo brodova dovozilo stupove i kipove čak iz dalekog Egipta i Grčke. Iskusni pomorci Liburni, od kojih su Rimljani preuzeli tip broda (liburna), sad su ponovo aktivni na moru, ali ne više kao gusari, nego kao trgovci. Istodobno se u rimskoj mornarici nalazi mnogo pomoraca iz naših primorskih krajeva.

Istočni Jadran za diobe carstva. Kad su valovi seobe naroda uzdrmali temeljima Rimskog carstva, počela je propadati trgovina jadranske obale sa zaleđem, a istodobno je izgubila važnost i pomorska trgovina na Jadranu. Pošto su 395 sinovi cara Teodozija podijelili carstvo, zapadna obala Jadrana i istočna do Budve pripala je Zapadnorimskom carstvu, a istočna obala od Budve na jug Istočnorimskom carstvu. Nekoliko decenija kasnije došla je Dalmacija pod vlast Istočnorimskog carstva. Pola stoljeća kasnije provalili su u Italiju Goti, pa je tako zapadna obala Jadrana došla pod njihovu vlast; za prijestolnicu su odabrali Ravennu. Kad je gotski kralj Teoderih 493 pobijedio Odoakara, zavladao je, kao njegov nasljednik, i Dalmacijom. Nakon ubistva kraljice Amalasunte (535) odlučio je istočnorimski car Justinijan srušiti gotsku vlast. U ratu, koji je slijedio, Salona je u nekoliko navrata mijenjala gospodare. Konačno je bizantska flota pod zapovjedništvom Konstancija osvojila Salonu, a gotska se vojska morala kopnenim putem povući do Ravenne. Time je čitava Dalmacija i Liburnija (sve do Istre) potpala nominalno pod Bizant. Uskoro se pojavi pred Salonom ponovo gotska vojska i mornarica, kojoj je, međutim, bizantska flota nanijela veoma teške gubitke (537). Nov pokušaj gotskog kralja Totile, da »s mnogo vojske i brodova« vrati Dalmaciju (548), nije uspio, usprkos početnim uspjesima na današnjem Makarskom Primorju. Uskoro је(55з) propala gotska država u Italiji, a Ravenna je postala glavnim gradom bizantskog egzarhata, kojem je pripadala i Dalmacija. Jadranske su obale odsad u cijelosti pod vlašću Istočnorimskog carstva (Bizanta).

Dolazak Slavena na istočni Jadran. Potkraj VI. st. prodiru Slaveni u Istru, a u početku VII. st. provaljuju Avari i Slaveni u Dalmaciju i oko 614 stižu do mora. U svom naletu oni su porušili i opljačkali stare rimske gradove na kopnu (Salona, Narona, Epidaurus, Nona, Burnum, Asseria, Varvaria), dok su pošteđena ostala samo otočna naselja. Pored toga pošteđena je bila i Dioklecijanova palača, poznata već u to vrijeme kao Spalatum. Dio starosjedilaca izbjegao je u gore ili na otoke. More je sigurno ostavilo dubok dojam na osvajače. Iako su oni možda već otprije poznavali gradnju brodova, a sigurno gradnju splavi, bili su spočetka neiskusni pomorci. Uskoro su, međutim, postali vješti pomorstvu, koristeći iskustva starosjedilaca. Nekoliko decenija nakon svog dolaska na Jadransko more (642) prebacili su se na zapadnu obalu Jadrana i iskrcali kod Siponta, te napali Langobarde, koji su držali južni dio istočne obale Italije. Sjeverni i srednji dio te obale zauzeli su Langobardi tek 752, kad su Bizantu oduzeli Ravenski egzarhat. Dalmacija, koju su tvorili Jader, Tragurium, Spalatum, Rhagusium (Dubrovnik), Dekadera (Kotor) i Rose, te Apsarum (Osor), Kurikta (Krk) i Arbe (Rab), izdvojena je sad iz sklopa Ravenskog egzarhata; ona je postala bizantski temat na čelu sa strategom u Zadru. Time je prekinuta stoljetna veza između dviju jadranskih obala, a to je sigurno poremetilo i njihove pomorske i trgovačke odnose.

Prodor Franaka na Jadran. Langobardsko vladanje Ravenskim egzarhatom nije bilo dugotrajno. Već 755 izbacio je odavde Langobarde franački kralj Pipin, koji je egzarhat predao papi. Snažniji prodor Franaka na Jadran uslijedio je za vladanja Karla Velikoga. Poslije uspjeha u Mlecima Karlova je vojska 787—88 zauzela Istru, a do 803 i istočnu jadransku obalu sve do Cetine. Nešto kasnije priznali su i bizantski gradovi sjeverne Dalmacije vlast Karla Velikoga i on je 806 predao svom sinu Pipinu na upravu Mletke, Istru i Dalmaciju. Bizant se, međutim, odlučio na akciju protiv Franaka i odred bizantske mornarice pod zapovjedništvom Nikete Orife zauzeo je dalmatinske gradove. Mirom u Aachenu (812) između cara Karla Velikoga i bizantskog cara Nikifora Mleci i dalmatinski gradovi pripali su Bizantu, a područja izvan dalmatinskih gradova, naseljena Hrvatima, Karlu.

Formiranje slavenskih država. U ΙΧ. st. formirala se na istočnoj obali Jadranskog mora pod franačkim suverenitetom hrvatska država, koja je išla od Raše u Istri do Cetine; njoj su pripadali i otoci, od Dugog otoka do Šolte, te otoci Osor, Krk i Rab izuzev bizantske gradove na njima. Od Cetine do Neretve, uključiv i poluotok Pelješac, išlo je područje Neretljana, koji su samo nominalno bili pod vlašću Bizanta. Dalje na jugu bili su Travunjani; na njihovu se području nalazio Rhagusium. Travunjani su na jugu graničili s Dukljanima, koji su na svom području imali tri bizantska grada: Rose, Kotor i Budvu. Obalu su dalje na jug sve do Epira nastavali Albanci, koji su bili pod bizantskom vlašću. Na zapadnoj obali Jadrana sve su veći uspon doživljavali Mleci, donedavna još naselje ribara i poljodjelaca. Brodovi su mletački plovili najprije do Istre, pa onda do dalmatinskih gradova i sve dalje u Sredozemno more. Trgovina je donosila Mlecima velike prihode, a Bizant je pomagao taj nagli razvoj grada, jer mu je trebala njegova pomoć u slučaju napadaja na moru.

Sukobi s Venecijom. U to je doba pomorstvo kod Slavena na jadranskoj obali bilo veoma razvijeno; oni su se bavili ribarstvom, pomorskom trgovinom, pa i gusarenjem. Gusarstvo se osobito razvilo kod Hrvata i Neretljana, koji su bili stvarni gospodari Jadrana, dok je bizantska vlast bila samo nominalna. Najviše su stradali od neretljanskog gusarenja Mlečani, koje Bizant nije mogao zaštititi i koji za osiguranje svoje pomorske trgovine nisu još imali dovoljno jaku flotu. Prvi mletački dužd, koji je nastojao ukloniti tu opasnost za mletačku trgovinu, bio je Petar Trandenik (836—64). Pošto je izgradio ratnu mornaricu, krenuo je 839 prema istočnim jadranskim obalama. U hrvatskim i neretljanskim vodama dočekalo ga je jako protivničko brodovlje i on je ne ulazeći u borbu sklopio mir s hrvatskim knezom Mislavom kod Sv. Martina Poljičkog, a s neretljanskim knezom Družakom na jednom neretljanskom otoku. Iduće godine krenuo je na novu vojnu ekspediciju, jer ostali Neretljani nisu priznali mir, sklopljen s Družakom. U pomorskoj bitki pobijedili su Neretljani pod zapovjedništvom kneza Ljudita; poginulo je više od stotinu Mlečana.

Saraceni i Arapi na Jadranu. Nekako istodobno pojavili su se na Jadranskom moru prvi put i Saraceni i spalili Brindisi. Kad je dvije godine kasnije stradala od Saracena mletačka flota (60 brodova), koja je pošla u akciju na poziv Bizanta, mogla je saracenska flota pod zapovjedništvom Kalfuna nesmetano uploviti u Jadran. God. 841 spalili su Saraceni Osor i Anconu, a osvojili Budvu, Rose i Donji Kotor. Iduće godine Mlečani su doživjeli poraz kod otoka Suska, a Saraceni su osvojili Bari. Jadran je sad za mletačku trgovinu postao posve nesiguran. Ekspedicija mletačke flote protiv hrvatskog kneza Domagoja 865 nije uspjela: Mlečani su sklopili s Domagoj em mir, a da do bitke i nije došlo. Godinu dana kasnije upali su Saraceni ponovo u Jadran i započeli opsadu Dubrovnika, koji se petnaest mjeseci odupirao; saracenska se flota povukla tek na vijest о dolasku bizantske flote od stotinu helandija pod zapovjedništvom Nikete Orife. To se zbivalo u vrijeme, kad su Arapi potpuno ovladali južnim Jadranom i paralizirali svako trgovanje sa Sredozemljem. Bizant je tu bio nemoćan, te je ravnodušno morao gledati, kako franački car Ludovik, uz pomoć Slavena, oduzima Ar0apima Bari, iako je južna Italija formalno još uvijek bila pod bizantskim suverenitetom. Kad je, međutim, car Ludovik umro, Bari je ponovo priznao suverenitet Bizanta, te je postao glavnim gradom teme Langobardije (875). Arape nije smetao gubitak baze u Bariu i oni su i dalje pljačkali po Jadranu. God. 872 opljačkali su neke dalmatinske gradove i otok Brač. Sedam godina kasnije prodrli su do pred same Mletke i napali Grado i papinski Comacchio sjeverno od Ravenne.

Mletački danak Hrvatima i Neretljanima. Mleci, pritisnuti od Arapa i u stalnoj opasnosti od Hrvata i Neretljana, bili su prisiljeni na kompromis s Hrvatima: za slobodnu plovidbu po njihovu moru plaćali su im stalan godišnji danak (v. Hrvatska država). Budući da mletačke ekspedicije protiv Neretljana pod duždem Petrom Candianom I. (880) i Petrom Candianom III. (946) nisu uspjele, morali su odsad Mleci plaćati i Neretljanima danak za slobodnu plovidbu po Jadranu. Do potkraj stoljeća vlada na Jadranu mir, a Mlečani plaćaju redovito ugovoreni danak. Hrvatski i neretljanski brodovi služe odsad prometu i trgovini na istočnoj obali Jadrana, održavajući žive veze i sa zapadnom obalom, osobito s Apulijom. Bizantski car Konstantin Porfirogenet (polovica X. st.) navodi, da je Hrvatska u njegovo vrijeme imala mornaricu od 80 sagena (sa 40 ljudi posade) i 100 kondura (sa 20, odnosno 10 ljudi posade). Dalje kaže izričito: »Zbog toga niti sagene tih Hrvata, niti kondure nikad ni protiv koga ne idu u rat, osim ako tko na njih navali. Oni Hrvati, koji žele trgovati, polaze s tim brodovima od grada do grada, obilazeći Dalmatinski zaljev, i do Mletaka.« U takvoj situaciji oživjela je pomorska trgovina na Jadranu.

Mletačka prevlast. Odnosi su se promijenili, kad je mletačkim duždem postao Petar II. Orseolo. U cilju, da od Mletaka stvori velevlast, povezao se s njemačkim i bizantskim carem, a uspostavio je veze i s Arapima. Od Bizanta su mletački trgovci dobili »Zlatnu bulu«, koja im je davala velike privilegije u trgovanju na Levantu, a Mleci su se zauzvrat obavezali, da će pružati podršku Bizantu u njegovoj borbi na moru protiv Saracena. Zbog te obaveze, a prije svega radi ostvarenja mletačke prevlasti na moru, Petar II. Orseolo izgradio je jaku mornaricu, a nakon toga (996) odbio je da Hrvatima i Neretljanima plaća uobičajeni danak. Na represalije Hrvata i Neretljana odgovorio je Orseolo zauzimanjem Visa, a kad su ovi ponovo zatražili plaćanje danka, odgovorio je: »Nastojim, da vam ga ne pošaljem ni po kojem poslaniku, nego ću, ako poživim, nastojati da sam dođem isplatiti ovaj danak« (đakon Ivan). Kad su nakon smrti kralja Držislava nastale dinastičke borbe u Hrvatskoj, krenuo je dužd god. 1000 na pomorski pohod protiv Hrvata, koji je Mlecima donio pun uspjeh. Poreč, Pula, Osor, Krk, Rab, Zadar, Biograd, Trogir, Split, Hvar, Vis, Korčula, Lastovo i Dubrovnik, došavši u vlast Mletaka, bili su dovoljna garancija za mletačku prevlast na Jadranu. Time su Mleci prvi put čvrsto zakoračili na istočnu jadransku obalu.

Otpor Hrvata. Uskoro su međutim počeli napadaji Hrvata i Neretljana na mletačke posjede, a 1027 zaposjeli su Hrvati Split i Trogir. Istodobno je započela i bizantska akcija u Dalmaciji, te su već prije polovice XI. st. Mleci držali u svojim rukama samo sjeverne otoke Krk, Cres s Lošinjem (Osor) i Rab. Za kralja Petra Krešimira IV. (1058—74), koji je vladao čitavim primorjem od Raše do Neretve i otocima, Hrvatska je opet jaka na moru, pa ga Petar Krešimir zove »naše dalmatinsko more«. Ujedinjeni Hrvati i Neretljani ponovo su gospodari Jadranskoga mora.

Razvitak Mletaka. Mleci, zbačeni s istočne obale Jadrana, nastoje da što više ojačaju svoje trgovačke pozicije na Levantu. Njihova snaga počiva na pomorstvu i oni su trgovački centar čitavog sjeverozapadnog jadranskog primorja; na Rialtu su se о Uskrsu i Božiću, te u rujnu, t. j. u vrijeme, kad su se mletački brodovi vraćali s Levanta i iz Carigrada, održavali veliki sajmovi. Mleci formalno još uvijek priznaju bizantski suverenitet i njihova flota sudjeluje po potrebi u bizantskim vojnim operacijama (akcija mletačke flote 1002 protiv Saracena, koji su napali Bari). Zbog tih usluga podijelio je bizantski car Aleksije hrizovuljom iz 1082 Mlecima još veće privilegije: mletački trgovci mogu trgovati po čitavom Bizantskom carstvu i u samom Carigradu slobodno, bez plaćanja bilo kakvih carina i dažbina, a Mlečanima na području carstva mogu suditi samo mletačke vlasti. Mleci su istodobno uspostavili trgovačke veze i sa zemljama Srednje Evrope, a trgovačkim ugovorima povezali su se i s mnogim italskim gradovima (Rimini 1170, Cremona 1173, Treviso 1198, Aquileia 1200, Ravenna i Cervia 1203, Mantova 1204, Verona i dr.).

Ugarsko-hrvatska država na Jadranu. Kad je na hrvatsko prijestolje zasjeo madžarski kralj Koloman i kad su ga priznali i dalmatinski gradovi (1105), izmijenila se situacija. Istočna obala Jadrana bila je sad u vlasti dinastije, čija se država protezala od mora do Karpata, pa su se zbog toga Mleci zabrinuli za sigurnost svoje trgovine na Jadranu. Zato je aktivnost Mletaka u to vrijeme usmjerena u pravcu stjecanja uporišta na istočnoj obali Jadrana. God. 1115—16 osvojio je dužd Ordelafo Falier: Zadar, Trogir, Split, Biograd na moru, Šibenik i neke otoke; međutim, već 1124 izgubili su Mleci osvojena područja, izuzev Zadar i sjeverne otoke. Dužd Domenico Michieli osvojio je iduće godine ponovo Split, Trogir i Šibenik, a razorio Biograd na moru; nekoliko godina kasnije izgubili su Mleci te gradove. Uto je carem u Bizantu postao Manuel Komnen, kome je uspjelo osvojiti čitavo primorsko područje, izuzev neznatnog mletačkog posjeda. Međutim, nakon njegove smrti (1180), osvojio je hrvatsko-ugarski kralj Bela III. sve bizantske posjede, a predao mu se i mletački Zadar.

Trgovina na Jadranu od ХП. do XV. st. U razdoblju od XII.—XV. st. trgovina između pojedinih gradova na istočnoj obali Jadrana i između istočne i zapadne jadranske obale bila je relativno živa. Radi normalnog odvijanja te trgovine sklapaju pojedini dalmatinski gradovi ugovore о trgovini i plovidbi s drugim gradovima. Tako je Split već 1169 sklopio ugovor s Pisom, 1192 s Piranom, 1234 s Dubrovnikom, a 1274 s napuljskim kraljem Karlom, s kojim je i Šibenik sklopio takav ugovor. Dubrovnik je već 1148 sklopio trgovački ugovor s Molfettom: po tom ugovoru dubrovački brodovi nisu plaćali u luci Molfette nikakvih dažbina, a isto tako ni brodovi Molfette u dubrovačkoj luci. Slijedili su ugovori s Kotorom (1181), Rovinjem (1190), Anconom i Faniem (1199), Recanatiem i Omišanima (1208), Biscegliom (1211), Ravennom (1229), Riminiem (1231), Splitom (1234) i t. d. U toj intenzivnoj trgovini na Jadranu isticali su se: Split, Dubrovnik, Trogir i Zadar; ti su gradovi trgovački bili povezani osobito s Apulijom, kamo su izvozili pretežno: stoku, suho meso, vunene pokrivače, slanu ribu, sir i drugo, dok se uvoz odnosio uglavnom na žito. S Apulijom i Marchama je promet bio mnogo intenzivniji nego s Mlecima; u vrijeme, dok ti gradovi nisu bili pod mletačkom vlasti, gotovo i nisu trgovali s Mlecima, osim u slučajevima, kad se radilo о živežnim namirnicama.

Učvršćivanje mletačke vlasti. U sjevernom je Jadranu situacija za Mletke bila drugačija. God. 1145—52 oni su sklopili ugovore: s Koprom, Pulom, Rovinjem, Porečom, Novigradom i Umagom; istarski su se gradovi obavezali, da će Mletke pomagati brodovima u ratovima, koji se budu vodili na području sjeverno od linije Dubrovnik—Ancona. Istodobno su mletačke pozicije na Levantu sve više jačale, a Genova i Pisa još im nisu bili dovoljno jaki konkurenti. Križarski su ratovi učvrstili te pozicije Mletaka, koji su postali najveća i najbogatija pomorska država. Budući da križari nisu imali prijevoznih brodova, obavezao se dužd Enrico Dandolo, da će ih mletačkim brodovima prebaciti na Levant, ukoliko mu oni pomognu osvojiti Zadar. God. 1202 krenula je mletačka flota prema Zadru, koji je poslije zdvojne obrane konačno pao. Opljačkan i djelomice srušen, postao je ponovo uporište mletačke vlasti na Jadranu. God. 1204 osvojili su Mlečani i križari Carigrad, a 1205 pao je pod mletačku vlast i Dubrovnik. Smatrajući se gospodarom Jadranskog mora, Mleci su nastojali da čitavu pomorsku trgovinu na tom moru učine ovisnom о sebi. Ugovorom iz 1236 obavezali su Dubrovnik, da njegovi brodovi ne će ploviti na području sjeverno od Ancone, osim ako budu vozili živež za Mletke. Mlečani su riješili i pitanje konkurencije gradova južne Italije, kojom su u to vrijeme vladali Hohenštaufovci. Car Fridrih II. zabranio je tim gradovima, da uvoze u Mletke bilo kakvu drugu robu osim svojih proizvoda, a kralj Manfred proširio je 1257 i 1259 tu zabranu na čitavo područje sjeverno od linije Zadar—Ancona. Sličnom metodom Mleci su riješili i pitanje konkurencije Ravenne i Ancone.

Na istočnoj obali Jadrana razvija Dubrovnik sve više svoju pomorsku trgovinu, iako priznaje vlast Mletaka. Zadar se, međutim, nije pokorio, pa su ga Mleci ponovo zauzeli 1205; pobuna 1242 bila je već iduće godine likvidirana. God. 13u opet se digao Zadar, koji je pomagao Pavao Šubić. Poslije dvije godine prisili jaka mletačka flota grad na kapitulaciju. Prilike za vrijeme vladanja Karla Anžuvinskog omogućile su Mlecima, da se domognu Šibenika i Trogira (1323), te Splita (1327) s njihovim komunalnim područjima, uz »očuvanje prava našeg prirodnog gospodara kralja Ugarske«. Tako su Mleci zagospodarili čitavom istočnom obalom od Zrmanje do Cetine, izuzev Skradina. Opasnog protivnika na Jadranu dobili su Mleci u času, kad je na hrvatsko-ugarsko prijestolje došao Ludovik Anžuvinski. Njegov prvi vojni pohod na Dalmaciju 1345 nije uspio, iako se Zadar pobunio protiv Mletaka. Nakon nove pobune Zadra 1357 uspjelo je Ludoviku pobijediti mletačku vojsku i prisiliti je na mir u Zadru 1358. Tim su mirom Mleci izgubili sve gradove i otoke od polovice Kvarnera do Drača, a dužd se morao odreći naslova »vojvoda Dalmacije i Hrvatske«. No, iako je Ludovik držao u svojoj vlasti Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik i Kotor, Jadranom su ipak još uvijek gospodarili Mleci.

Pomorska politika hrvatsko-ugarskih vladara. Hrvatsko-ugarski kraljevi nikad nisu vodili pomorsku politiku; držali su u svojim rukama razvedenu morsku obalu, imali su vješte pomorce s dugom tradicijom, a ipak nisu nikad ni pokušali stvoriti mornaricu, koja bi se mogla suprotstaviti mletačkoj. Pojedini dalmatinski gradovi imali su doduše svoje trgovačke brodove, ali oni nisu nikad u komandnom i taktičkom pogledu tvorili jedinstveno organiziranu flotu. Ni Arpadovci ni Anžuvinci nisu shvatili važnost vlastite mornarice na Jadranu, iako je ona baš Anžuvincima bila potrebna, jer su istodobno vladali i Napuljskim kraljevstvom. Ludovik je zbog toga sklopio savez s jedinim mletačkim rivalom na moru, Genovom.

Sukob Venecije i Genove. Borba između Mletaka i Genove za prevlast na Sredozemlju, započeta uskoro nakon smrti Enrica Dandola, razbuktala se u vrijeme, kad je Genova namjeravala da Anconu uzdigne kao mletačkog konkurenta na Jadranu. Za vrijeme rata (1257—70) Genovežani su pod zapovjedništvom Simona Grilla 1264 prodrli duboko u sjeverni Jadran i kod otoka Suska zaplijenili mnogo mletačkih trgovačkih brodova. U novom ratu genoveška je flota uplovila 1297 u Jadran, a slijedeće je godine genoveški admiral Lamba Doria zadao pred Korčulom težak udarac mletačkoj mornarici (7. IX. 1298). U tom su ratu Genovežani prodrli sve do Malamocca na vratima Mletaka. U miru, što su ga takmaci sklopili 25. V. 1299, priznali su Mleci Genovi interesnu sferu na području od Nizze do Civitavecchie, a Genova Mlecima gospodstvo na Jadranu. Nov rat između njih planuo je u polovini XIV. st. U borbi za vlast na Mediteranu i na Levantu odnosi su se toliko zaoštrili, da Genova nije dopuštala Mlecima ulazak u Crno more. U ratu, koji je izbio 1350, bili su saveznici Mletaka Bizant i Aragonsko kraljevstvo. U toku rata (1352) sklopila je Genova »na propast grada i dužda Mletaka« savez s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I.; po ugovoru trebalo je da Ludoviku pripadne sve, što saveznici budu osvojili u Dalmaciji. Kad pregovori s Mlecima nisu uspjeli, doplovila je genoveška flota pred Korčulu i Hvar, a zaprijetila je i samim Mlecima. Pobjeda genoveške flote nad mletačkom kod otoka Sapienze nedaleko od Modona prisilila je Mletke na mir, koji je sklopljen 8. I. 1355 uz iste uvjete, kao i mir iz 1299. Tridesetak godina kasnije izbio je ponovo sukob među starim rivalima. Spočetka su Mlečani imali uspjeha i u Tirenskom i u Jadranskom moru; napali su Kotor (14. VIII. 1378), osvojili Šibenik (4. X.) i Rab (10. XI.). Međutim je uslijedio genoveški protuudar. Dana 5. V. 1379 uništio je Luciano Doria pred Pulom mletačku flotu, a Piero Doria je sa 200 brodova osvojio Rovinj, Umag, Grado, Caorle i Chioggiu (16. VIII.). U toj situaciji Mleci su uz krajnje napore organizirali svoju flotu, 21. VI. 1380 ponovo osvojili Grado i Chioggiu, odbili Genovežane i konačno ih istjerali iz Jadrana. Dana 8. VIII. 1381 sklopljen je u Torinu mir između Mletaka, Ludovika I., Genove i njihovih saveznika. Tim mirom priznao je Ludovik Mlecima monopol na Jadranu sjeverno od linije Kamenjak—Rimini, a Mleci su Ludoviku vratili Kotor i priznali pravo na Dalmaciju. Istodobno su Mleci predali Akvileji Trst, koji se već iduće godine predao Habzburgovcima.

Bosanska država na Jadranu. Poslije smrti srpskog kralja Milutina (1321) uspio je bosanski ban Stjepan II. Kotromanić (1322—53) steći vlast nad nekim dijelovima Huma; zadržao ih je usprkos nastojanjima cara Dušana, da Hum vrati srpskoj državi. Istodobno je bosanski ban smatrao, da ima nekih prava na Ston i Pelješac, koji su bili u posjedu Dubrovnika. Poslije smrti cara Dušana i nakon pada srpskog župana Nikole Altomanovića, novi bosanski vladar Tvrtko I. (1353—91) stekao je župe Trebinje, Konavle i Dračevicu, te se 1371 u Mileševi okrunio za kralja »Srbljem, Bosni, Pomoriju i Zapadnim Stranama«. Nakon Ludovikove smrti zbile su se na istočnoj obali Jadrana znatne promjene. Tvrtko je zauzeo zapadni Hum, Završje i Krajinu, a kraljica udova Jelisaveta predala mu je 1385 Kotor. Ti uspjesi podsticali su Tvrtka na daljnje prodiranje u pravcu primorja. Već 1387 zauzeo je Klis i Ostrovicu, najvažnije ključne položaje na prijelazu iz primorja u unutrašnjost Dalmacije i u Bosnu. Uskoro su mu se predali svi dalmatinski gradovi (izuzev Zadar), u prvom redu Split, Trogir i Šibenik i cijelo primorje s otocima Hvar, Brač, Vis i Korčula. Nakon toga je Tvrtko uzeo naslov »kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja« (1390). Nešto prije toga zatražio je od Mletaka, da mu prodaju tri galije. Mleci su mu odobrili tu kupnju, ne sluteći, da se on ne namjerava zaustaviti u Humu i južnom primorju. Te tri galije, međutim, nisu predstavljale opasnost za Mletke, to manje, što im je zapovjednik bio Mlečanin. Kad je Tvrtko Ugarskoj morao odstupiti tržište Drijeva (na ušću Neretve), koje je imalo pravo na prodaju soli, podigao je u Boki Kotorskoj grad Novi (danas Hercegnovi) i u njemu stanicu za prodaju soli. Usto je na ušću Neretve utemeljio grad Brštanik, gdje je uređeno malo brodogradilište. Tvrtkov nasljednik Stjepan Dabiša sklopio je u Đakovu 1393 mir s kraljem Žigmundom i ustupio mu onaj dio Hrvatske i Dalmacije, koji je baštinio od Stjepana Tvrtka I. Deset godina kasnije izabrali su nezadovoljni hrvatski, bosanski i ugarski velikaši Ladislava Napuljskog kao protukralja, a ovaj je postavio za splitskog hercega i svog namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji Hrvoja Vukčića, gospodara Donjih Krajeva; njemu je ujedno predao i otoke: Hvar, Brač, Korčulu i Vis. Drugi bosanski feudalac, Sandalj Hranić (1392—1435) postaje gospodar primorskih krajeva, koje je Tvrtko držao u Boki Kotorskoj i u Humu. Njegov nasljednik Stjepan Vukčić Kosaca (1435—66), koji je 1448 uzeo naslov »herceg od sv. Save«, nastojao je, da Novi postane snažan trgovački centar, koji će konkurirati Dubrovniku. Pitanje konkurencije dovelo je konačno i do rata između Kosače i Dubrovnika (1451—54). God. 1463 osvojili su Turci Bosnu, a malo zatim počeli su prodirati u Hercegovinu, dok su Mlečani istodobno zauzeli primorje od Cetine do Neretve. Vukčiću je preostalo tek neznatno područje u primorju s Novim. God. 1482 Turci su zauzeli Novi, posljednji ostatak Kosačine Hercegovine.

Bosanski vladari i dinasti nisu shvaćali važnost i značenje mora za privredni život zemlje. Njihova je politika izrazito kontinentalna, pa kad su izbili na more i došli u posjed luka, nisu znali iskoristiti tu situaciju. Tvrtko naručuje brodove u Mlecima, koji mu ih prodaju uz uvjet, da im zapovjednik bude Mlečanin, umjesto da od svojih dalmatinskih gradova sa stoljetnom tradicijom brodogradnje traži, da mu grade brodove. Herceg Splita i gospodar otoka Brača, Hvara i Visa, Hrvoje, nema nikakve mornarice, dok je istodobno veoma zainteresiran za prilike u unutrašnjosti zemlje i na ugarskom dvoru, te za odnose prema Turcima. U Novome i Tvrtko i Sandalj i njegov sin Stjepan podižu skladišta za sol, ali nijedan od njih ne izgrađuje mornarice. Slično su neshvaćanje važnosti mora pokazali i Arpadovići i Anžuvinci, Nemanja i Dušan. Mleci su to neshvaćanje iskoristili u punoj mjeri.

Zahumlje, Travunija, Duklja (Zeta) i Srbija. Još u X. st. nastojala je Srbija prodrijeti na Jadransko more. U tome ju je spriječio humski knez Mihajlo Višević, koji je upravo zbog toga i sklopio savez s Bugarima. Kao njihov saveznik preplovio je 926 Jadran i osvojio bizantski grad Sipont u Apuliji. Za svoj je pothvat Mihajlo trebao znatan broj transportnih brodova, što znači, da je u Zahumlju u to vrijeme pomorstvo već bilo razvijeno. To je razumljivo, budući da je Mihajlo držao primorsko područje od ušća Neretve do Dubrovnika i čitav Pelješac.

Južno od Zahumlja protezala se Travunija, koja je u XI. st. dopirala na moru do južno od Kotora. U XI. st. potisnula ju je Duklja, koja je sjeverozapadnu granicu Travunije pomakla do Risna. Za Duklju (Diokliju, Dioklitiju) se u XI. st. javlja već i naziv Zeta. Primorske gradove u Duklji (kao i u Hrvatskoj i Travuniji) držao je do XI. st. Bizant. Posljednjih godina X. st. provalio je u Duklju makedonski car Samuilo, pa je čitavo primorje sve do ušća Bojane došlo u njegovu vlast. Kad je, međutim, bizantski car Vasilije II. pokorio njegovu državu, potpala je i Duklja, kao i čitava istočna obala Jadranskog mora, od Otrantskih vrata na sjever, pod neposrednu vlast Bizanta. Unutrašnje borbe u Bizantu, do kojih je došlo poslije smrti Vasilija II. (1025), iskoristio je Stefan Vojislav i podigao u Duklji ustanak. Tek mnogo kasnije uspjelo mu je zavladati Dukljom, Travunijom i Zahumljem; čitavo primorje od Bojane do Neretve bilo je u njegovoj vlasti. Ni sad, a niti za Vojislavovih nasljednika Mihajla i Bodina, koji je držao u svojoj vlasti Zetu, Rašku, Travuniju, Bosnu i Zahumlje, nije na primorju od Neretve do Skadra bilo nikakve značajnije pomorske aktivnosti. Borbe feudalaca poslije Bodinove smrti prouzrokovale su slabljenje Zete, a 1166 bizantski je car Manuilo od primorskih gradova Duklje obrazovao posebnu administrativnu jedinicu, kojom je upravljao dux Dalmacije i Dioklije. Međutim, već 1183 osvojio je Stefan Nemanja cijelu Zetu i pripojio je Raškoj, zajedno s Kotorom, Barom, Ulcinjem i Skadrom. Nemanja je, držeći u svojoj vlasti čitav obalni pojas od Makarskog Primorja do Lesha, pokušao da osvoji i Dubrovnik. Ovaj je, međutim, zatražio i dobio zaštitu Normana. Zbog toga je Nemanja bio prisiljen sklopiti s Dubrovnikom mir (1186), kojim je Dubrovčanima zajamčena sloboda trgovanja po srpskim zemljama, a Srbima u Dubrovniku. Za vladanja srpskog kralja Uroša I. (1243—76) dolazilo je do sukoba između Dubrovnika, koji je od 1205 priznavao mletačku vrhovnu vlast, i Srbije. Čak je došlo i do rata (1275), ali su svi ti sukobi imali samo lokalni značaj, jer je Srbija živjela u miru s Mlecima, koji su i posredovali u izglađivanju sukoba.

Poslije smrti srpskog kralja Milutina (1321) došlo je u Srbiji do teških unutrašnjih borba. U to su se vrijeme neka humska vlastela priklonila Bosni, a neka su pokušala da se osamostale. Na taj je način Bosna zavladala većim dijelom Huma. Međutim je u Srbiji došao na prijestolje Dušan, koji je postavio za svoj cilj, da na ruševinama bizantske države izgradi jako srpsko-grčko carstvo sa sjedištem u Carigradu. Kad nije uspio da s Bosnom riješi pitanje Huma, ustupio je Dubrovniku 1333 Ston i Pelješac, primorje između Stona i dubrovačkog teritorija, te otok Posrednicu na ušću Neretve. Za ustupljena područja Dubrovčani će mu plaćati 500 perpera godišnje. Kad je Dušan, kao saveznik Kantakuzena, napao na bizantske posjede, osvojio je sjevernu Albaniju (1343), Berat i Vlorë (1345), a u daljnjem osvajanju zaposjeo je čitavu današnju albansku obalu, izuzev Drač, koji je bio u rukama napuljskih Anžuvinaca. Pošto je 1348 zauzeo i Epir, držao je u svojoj vlasti čitavu jadransku obalu Balkanskog poluotoka na sjever sve do Dubrovnika. Dušanu je bilo jasno, da mora kao saveznika imati jaku pomorsku državu, ako želi ostvariti svoje planove о osvajanju Carigrada. Zbog toga je i bio za čitava svog vladanja prijatelj Mletaka; vezalo ih je neprijateljstvo prema Ugarskoj, ali se u pitanju zajedničkog osvajanja Carigrada nisu mogli sporazumjeti. Radi toga je Dušan odlučio da organizira svoju ratnu flotu, pa je 1348 kupio od Mletaka četiri galije. Njegovom smrću 1355 propala je i ideja о osnivanju srpske mornarice.

Iako je Dubrovnik bio izvan granica Dušanove države, pod vlašću Mletaka, on je bio najvažnija izvozna i uvozna luka za Srbiju; od ostalih luka isticao se u prvom redu Kotor. Glavna cesta, koja je spajala Jadransko more sa Solunom i Carigradom, via Egnatia, bila je najvećim dijelom u Dušanovim rukama. Iz Dubrovnika je vodila t. zv. via Ragusina (Dubrovačka cesta) u Niš, gdje se spajala s Carigradskim drumom (via militaris), koji je išao iz Beograda preko Niša u Carigrad. Te su ceste bile glavne arterije srpske i dubrovačke trgovine u to vrijeme. Roba se prevozila na konjima, u karavanama, koje su povezivale Jadransku obalu s glavnim centrima srpske države i išle do Sofije i Carigrada. Za Dušanova nasljednika cara Uroša (1355—71) oslabljuje centralna vlast, a osamostaljuju se pojedini dinasti. U primorju Zete izdižu se braća Balšići (Stracimir, Đurađ i Balša), koji su od 1360 stvarni gospodari Zete. Situacija je ostala ista i poslije bitke na Kosovu polju (1389), kad je Srbija postala turska vazalna država. Uto se obrazovala srpska despotovina, kojoj je poslije smrti posljednjeg Balšića (1421) pripojena i Zeta. U miru s Mlecima 1423 potpali su pod mletačku vlast Skadar, Ulcinj, Lesh i područje Paštrovića, dok su Kotor, koji je od 1371 bio u vlasti hrvatsko-ugarskog kralja, Mleci stekli još 1420.

Iako su se Mleci mirom u Torinu 1381 odrekli svojih zahtjeva na istočnu obalu Jadranskog mora, ipak su pomalo osvajali albanske gradove, a 1392 zauzeli su i Drač. Dio albanske vlastele priznao je vrhovnu vlast Turske, dok su se drugi (osobito nakon bitke kod Angore 1402) priklonili Mlecima. Turci su, međutim, nastavljali osvajanje Albanije. Tek 1444 podigao je ustanak velikih razmjera Juraj Skenderbeg, koji je podržavao veze s Mlecima, Ugarskom i Napuljskom kraljevinom. Krujë je bio centar ustanka i otpora protiv Turaka, koji su s velikim snagama nadirali prema Draču. Poslije Skenderbegove smrti i opsade Skadra, Mlečani su napustili Lesh, a u miru, koji su sklopili s Turcima 1479, odstupili su im, pored ostaloga, i Skadar. Nakon toga Turci osvajaju Zetu.

Prodaja Dalmacije Veneciji. Kad je, međutim, i Hrvoje pristao uz Žigmunda, Ladislav Napuljski svijestan, da se ne može održati na istočnoj obali Jadrana, prodao je 1409 Mlecima za 100.000 dukata Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag i sva svoja prava na Dalmaciju.

Hrvoje je kao Žigmundov vazal vladao: Splitom, Krajinom od Omiša do Neretve, Hvarom, Bracom, Korčulom i Visom, te svojom djedovinom, Donjim Krajevima, sve do 1413, kad mu je Žigmund oduzeo sve, što mu je bio predao. Istodobno su Mleci pomalo zauzimali kupljeno područje: najprije Zadar, onda Šibenik (1412), a na kraju (1420) Trogir, Split, Kotor i dalmatinske otoke. Jedino je Dubrovnik ostao izvan dohvata mletačke vlasti kao samostalna republika, priznavajući formalno kralja Žigmunda. Takva će situacija ostati za Mletke na istočnoj obali Jadrana sve do njihove propasti 1797, uz neznatne promjene na području od Poljica do Neretve.

Vrhunac mletačkog brodarstva. U vrijeme, kad Mleci kupuju Dalmaciju, njihovo je pomorstvo došlo do vrhunca svog razvoja. Trgovački brodovi, koji su uvijek plovili u konvojima, bili su naoružani, a zaštitu su im pružali vojnici. Oko 3300 velikih mletačkih brodova plovilo je po čitavom poznatom svijetu, na njima je bilo 36.000 ljudi posade, a oko 16.000 radnika radilo je po mletačkim arsenalima. Mletački »Generalni kapetan mora« zapovijedao je čitavom ratnom mornaricom, a specijalnom jadranskom flotom zapovijedao je »Kapetan kulfa«. Do XV. st. bili su zapovjednici brodova komiti, a kasnije soprakomiti; mornari su bili (do polovice XV. st.) slobodni ljudi iz Mletaka i njima podložnih krajeva. Nakon tog vremena ima na galijama i robova veslača i robijaša.

Pomorstvo na istočnom Jadranu. Na istočnoj jadranskoj obali pomorstvo ne doživljava ni izdaleka onakav procvat, kao na zapadnoj obali. Ovdje nije nijedan hrvatsko-ugarski kralj pokušao stvoriti pomorski centar, prema kojemu bi gravitiralo zaleđe. Primorje je živjelo gotovo sasvim izolirano od svog zaleđa, a veze između pojedinih komuna nisu bile odviše čvrste. One su bile malene i život u njima se kretao u vrlo skučenim prilikama; samo neke od njih pokušale su povremeno proširiti svoju trgovinu, što je nužno dovodilo i do jačanja mornarice. Jedino je Dubrovnik, bez obzira na državu, čiji je suverenitet priznavao (najprije Mleci, a od 1358 hrvatsko-ugarska državna zajednica), uspio razviti značajnu trgovačku djelatnost i jaku mornaricu.

Omiški gusari. Istodobno, dok je mornarica pojedinih gradova na istočnoj obali Jadrana (izuzev Dubrovnik) bila malena, dotle su na obalnom pojasu između Omiša i Neretve u XII. i XIII. st. razvili jaku mornaricu Omišani (Kačići), potomci vještih pomoraca Neretljana. Tako ni Bizant, ni hrvatsko-ugarski kraljevi nisu mogli svojim podanicima garantirati sigurnost plovidbe, jer su Jadranskim morem stvarno vladali Omišani. Područje od Omiša do Trsta bilo je pod njihovom kontrolom, jednako kao i Split i Trogir, a i čitav srednji Jadran od Zadra do Boke Kotorske. Situacija se nije promijenila ni onda, kad su Mleci u početku XIII. st. osvojili Zadar i Dubrovnik. U nekoliko je navrata i papa intervenirao kod hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II., da ukroti omiške gusare (1221—26, u vezi s omiškim napadima na brodove, koji su prevozili križare na Istok). Napadi omiških gusara nanosili su goleme štete osobito Mlečanima. Rat između Omišana i Splićana, koje je vodio splitski potestat Garganus de Arscindis 1240, završio je privremenim porazom Omišana. Njihovi napadaji na strane, osobito mletačke brodove nisu prestajali, sve dok ih Mlečani nisu jednom pomorskom intervencijom prisilili 1274 na mir. Iste je godine sklopljen savez između Splita i Šibenika s jedne, te napuljskog kralja Karla s druge strane u svrhu zajedničkog napada na Omišane. Kad su Omišani, usprkos sklopljenom miru, produžili s gusarenjem, Mlečani su u jakom napadu zauzeli Omiš 1280, ali su ga već tri godine kasnije izgubili. God. 1287 Mleci organiziraju nov napad na Omiš. Usred tih zbivanja zauzeli su Omiš Bribirski knezovi (ban Pavao i njegova braća), koji su s Mlecima uime Omišana sklopili 1290 primirje na tri godine. Kako Omišani, međutim, nisu marili za to primirje, Mleci su tražili, da Bribirski knezovi i dalmatinski gradovi preuzmu jamstvo za štete, koje će Mlečani pretrpjeti od Omišana. Uza sve te garancije Omišani nisu prestali gusariti čak ni onda, kad su se Mlecima predali Šibenik i Trogir (1322) i Split (1327). Ništa se nije izmijenilo ni onda, kad je (1358) Dalmacija došla u vlast hrvatsko-ugarskog kralja. Okružen sa svih strana mletačkim posjedom, Omiš se pokorio Mlecima tek 1444, dvadeset i četiri godine pošto su Mleci došli u posjed ostale Dalmacije.

Mleci i trgovina na istočnom Jadranu. Mleci su uskoro raznim odredbama i ograničenjima gotovo sasvim paralizirali pomorsku trgovinu dalmatinskih gradova. Trgovina pomalo prelazi u ruke Mletaka, osobito od XVI. st. dalje, kad Mleci gube svoje pozicije na Levantu i kad se otkrivaju novi trgovački putovi oko Afrike i u Ameriku. Zbog toga Mleci obraćaju sve veću pažnju na Jadran i 1592 otvaraju u Splitu trgovačku skelu (jedno od najvećih skladišta na svijetu u to vrijeme). U vezi s Turskom oni su regulirali i organizirali trgovački promet karavana iz Splita do Sarajeva i Carigrada; trgovci su, međutim, bili Mlečani i Turci, a brodovi, koji su služili toj trgovini, bili su mletački.

Uskoci. Nov faktor u pomorstvu Jadrana u XVI. st. postali su uskoci, koji su se nakon pada Klisa u turske ruke (1537) prebacili u Senj, gdje su postali carski krajišnici, organizirani za obranu granica od Turaka. Uskoci su s područja senjske kapetanije stalno provaljivali u krajeve pod turskom vlašću, a istodobno su pljačkali i turske brodove na Jadranu. Mleci su odobravali i pomagali te uskočke akcije, sve dok nisu sklopili s Turcima mir (1540). Budući da su Mleci, na zahtjev Carigrada, poduzeli energične akcije protiv uskoka, počeli su ovi napadati i mletačke brodove. Uskočko-mletački sukobi sve su se više zaoštravali, te su 1592—1617 zauzeli velike razmjere. Uskoci su u to vrijeme ozbiljno ugrozili i mletačku mornaricu i mletačke posjede na Jadranu. Zbog njih je došlo do rata između cara i Mletaka (Uskočki rat, 1615—17). U tom je ratu pored uskočkih brodova operirala i španjolska flota. Nakon neuspjelog napada španjolske flote na Hvar i neodlučne bitke pred Dubrovnikom sklopili su Mleci s carem mir u Madridu (1617), na osnovi kojega je car preselio uskoke u unutrašnjost Hrvatske. (V. Uskoci.)

Turci na Jadranu. Mletačkoj prevlasti na moru doskora se suprotstavila turska pomorska sila. Odlučna pobjeda turskog kapudan-paše Hajredina Barbarosse nad nadmoćnom flotom Svete lige (1538) osigurala je Turskoj prevlast na Sredozemnom moru, a Mleci su došli na drugo mjesto. Da ojačaju svoje pozicije, Mleci su iste godine zajedno sa španjolskom flotom napali Hercegnovi i Risan, koji su bili u turskim rukama, i osvojili ih. Već iduće godine uplovio je Hajredin sa 200 brodova u Jadran i vratio oduzete gradove. Tridesetak godina kasnije Mleci su se spremali na obračun s Turskom, a saveznička flota (papinska, mletačka i španjolska) okupljala se u Messini. Međutim je dio turske flote (60 galija) pod zapovjedništvom Uluz-Alije uplovio u Jadran, porušio i zapalio Ulcinj i Bar, popalio predgrađe Korčule i (1571) Hvar, izuzev tvrđavu, Starigrad i Vrbosku, a potom se vratio glavnini turske flote u Korintski zaljev. Iste je godine bitka kod Lepanta dokrajčila tursku prevlast na Sredozemnom moru, a Mlecima sačuvala Jadransko more. U bitki kod Lepanta borile su se i galije jedanaest dalmatinskih gradova, među njima: Trogira, Hvara, Raba, Šibenika i Kotora.

Pokušaj Mletaka, da iskoriste pobjedu kod Lepanta i osvoje od Turaka Hercegnovi (1572), nije uspio. U toku Kandijskog rata, u kojem su Mleci izgubili Kretu, nisu se odigrali značajniji sukobi između turske i mletačke flote na Jadranu. Mlecima je uspjelo domoći se Risna (1649), ali Bar i Hercegnovi ostali su i dalje u turskoj vlasti. Već u početku rata priznali su Krajinjani između Omiša i Neretve mletačku vlast (1648) i nisu se vratili pod Turke, iako je to mirovnim ugovorom između Mletaka i Turaka 1669 bilo ugovoreno. Za vrijeme rata nastavljale su se migracije stanovništva iz Makarskog Primorja na Brač, Hvar, Vis i Korčulu, koje su već prije bile započele.

Ratovi Svete lige s Turcima. Rat Svete lige, kojoj su se priključili i Mleci, protiv Turaka (1684—99) definitivno je potisnuo Turke iz sjevernog dijela Jadranskog mora. Mleci su iskoristili situaciju, kad je u viškoj i hvarskoj luci bila sakupljena jaka flota (8 malteških, 5 papinskih, 2 genoveške i 4 mletačke galije, 28 galeota, 2 ratna broda, 2 palandre i 100 teretnih brodova). S tom je flotom uplovio generalni providur Jerolim Cornaro u Boku Kotorsku i poslije duge opsade i borbe zauzeo Hercegnovi (30. IX. 1687). Time je čitava Boka Kotorska došla u ruke Mletaka, Mleci su likvidirali pitanje hercegnovskih gusara, a iz novih pozicija mogli su uspješno kontrolirati djelatnost ulcinjskih gusara. Mirom u Karlovcima 1699 došlo je i do teritorijalnih promjena u Dalmatinskoj Zagori. Granica prema Turskoj pomakla se do linije Knin—Vrlika—Sinj—Imotski—Vrgorac, pa je time i formalno Mlecima priznat posjed Poljica i Makarskog Primorja. Sad je u mletačkim rukama čitavo primorje od Novigradskog mora do Pelješca i cijela Boka Kotorska. Turska je dobila dva izlaza na more: na sjeveru Klek, a na jugu Sutorinu. Usprkos tim uspjesima, za Mletke je gubitak posjeda na Egejskom moru, osobito Krete, bio sudbonosan. Mletačka je trgovina stalno nazadovala; nova trgovačka skladišta u Hercegnovome, Šibeniku, Zadru i na Neretvi nisu joj mnogo koristila. Balkansko zaleđe bilo je odviše siromašno, a da bi uz Dubrovnik mogli još i Mleci iz njega izvlačiti trgovačke koristi. Zbog toga nazaduje mletačka trgovačka, a isto tako i ratna mornarica, osobito poslije drugog rata Svete lige (1712—19), kad više nije bilo ni potrebe ni sredstava za držanje jake mornarice.

Položaj dalmatinskih gradova nije se u pogledu pomorske trgovine, u razdoblju poslije XVI. st., mnogo promijenio prema situaciji, kakva je bila prije toga. Mali brodovi služili su lokalnom prometu i ribarenju; poneka mjesta (tako na primjer Vis) imala su na stotine ribarskih brodica. Samo su iznimno koja bracera ili trabakul održavali vezu s Mlecima, jer su pretežno u tome bili angažirani mletački brodovi. Tek potkraj XVII. i u XVIII. st. Mleci su dali slobodnije ruke pojedinim gradovima, pa se u nekima od njih (Prčanj, Perast i dr.) javljaju i veći brodovi, koji plove u Sredozemno, pa čak i u Crno more. Svaki dalmatinski grad imao je galiju, koju je morao naoružati i davati za nju posadu. Te su se galije istakle u mnogim pomorskim bitkama, koje su vodili Mlečani, tako: kod Lepanta 1571, Patrasa 1645, Kandije 1646, kod Sante Maure i Préveze 1681, Hercegnovog 1687, Navarina, Modona, Argosa, Korinta, Atene i Negroponta 1687. Istodobno je Dalmacija i Istra davala vrsne mornare i dobre veslače mletačkim galijama, a na mnogim su mletačkim brodovima veslali osuđenici galijoti iz naših krajeva.

Dubrovačka mornarica. Dubrovačka mornarica doživljavala je svoj cvat u XVI. st.; njena aktivnost nije bila samo trgovačka, nego i vojnička (ekspedicija Karla V. na Tunis 1535 i Alžir 1541). God. 1526 Dubrovnik je priznao vlast turskog sultana, a nemiješanje u svoje unutrašnje prilike iskupljivao je plaćanjem danka. Dubrovnik je, dakako, za Mletke bio neugodan konkurent, osobito, pošto su na Levantu izgubili pozicije. Zbog toga nastoje isključiti Dubrovnik iz trgovanja na području, koje je priznavalo mletački suverenitet. Dubrovnik je zato bio prisiljen tražiti druga tržišta u Italiji, na Sredozemnom moru i na Atlantiku. Odnosi su se sve više zaoštravali osobito nakon 1626, kad su Mlečani počeli plijeniti dubrovačke brodove, koji su prevozili sol. Potres 1667 zadao je težak udarac Dubrovniku; on se, međutim, oporavio i ponovo podigao svoje pomorstvo, usprkos svim nastojanjima Mletaka, da ga unište. Ali grad se više nije nikad potpuno oporavio; dok je u XV. st. imao preko 300 velikih brodova, dotle ih u početku XVIII. st. ima relativno veoma malo. Tek u polovici XVIII. st. dubrovačko pomorstvo dobiva opet značenje i počinje konkurirati čak i francuskoj trgovačkoj mornarici. Međutim, dubrovačka kontinentalna trgovina pomalo opada, jer Turska, glavno dubrovačko tržište, vojnički i ekonomski propada.

Austrija na Jadranu. Mirom u Campoformiu 1797 nestalo je Mletaka kao države. Čitavo primorje od Venecije na istok i od Trsta na jugoistok došlo je pod Austriju, koja je već otprije držala Trst i Hrvatsko Primorje. Sad su uklonjene sve zapreke, koje je Venecija stoljećima stavljala slobodnom razvoju trgovine i pomorstva na istočnoj obali Jadrana, pa se počinje razvijati živa brodograditeljska i pomorska djelatnost naših primorskih gradova. Požunskim mirom 1805 izgubila je, međutim, Austrija Veneciju, Istru i Dalmaciju s Kotorom, a čitavo to područje zaposjela je Francuska.

Francuska i Jadran. Napoleon je želio, da istočno jadransko primorje učini bazom za prodiranje u Tursku i dalje na istok. Ti njegovi planovi doveli su u Jadran rusku i englesku flotu. Ruski je admiral Senjavin sa 11 linijskih brodova i nekoliko fregata, brikova i korveta osvojio Boku Kotorsku i podsjeo Dubrovnik. Uskoro okupiraju Dubrovnik Francuzi i 1808 ukinu Dubrovačku Republiku, a Rusi su poslije mira u Tilsitu (1807) napustili Boku Kotorsku. Time je čitava istočna jadranska obala do južno od Bara bila u rukama Francuza. U to vrijeme nastavlja se brodograditeljska djelatnost u Lošinju, Trogiru, Milni, Korčuli i drugdje, a živa se trgovina razvija unutar i izvan granica Jadranskog mora. Taj nagli razvoj u pomorstvu prekinuo je 1808 gusarski rat, u kojem je Vis postao sklonište gusara. Iste godine izgubila je sama Dalmacija 139 raznih brodova, dok su mnogi brodovi ostali u stranim lukama. Rat se nastavio i iduće godine. God. 1810 otplovila je iz Ancone u Vis jedna francuska flotila, kojoj je uspjelo zaplijeniti mnogo gusarske robe. Kad je nato Engleska odlučila vojnički zaposjesti Vis, došlo je između francuske flote pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Dubordieua i engleske pod komodorom Hosteom 13. III. 1811 između Hvara i Visa do bitke, kojom su Englezi za sebe osigurali posjed Visa. Držeći usto i Krf, bili su gospodari najvažnijih strateških točaka na Jadranu. U to je vrijeme zbog oštre engleske kontrole bila francuskim podanicima gotovo sasvim onemogućena plovidba Jadranskim morem, iako je i zapadna obala (u sklopu Kraljevine Italije i Napuljske kraljevine) bila pod francuskim utjecajem.

Istočni Jadran u vlasti Austrije. Na osnovi odluka Bečkog kongresa (1814—15) pripala je Venecija i istočna obala Jadrana (Dalmacija, Dubrovnik i Boka Kotorska) Austriji. Od Venecije Austrija je baštinila veoma malo trgovačkih brodova, jer su ih uglavnom Englezi zaplijenili ili uništili. Malen broj venecijanskih ratnih brodova upotrebila je Austrija za borbu protiv gusara i za zaštitu austrijskih trgovačkih brodova, koji su plovili na Levant. God. 1820 uvela je Austrija redovitu trgovačku i poštansku liniju Trst—Krf, koja je 1834 produžena do Patrasa. God. 1836 pušten je u more prvi austrijski parobrod ratne mornarice Anna Maria, a 1837 parobrod Vulcan. Nakon revolucije u Veneciji (1848) Austrija je prebacila sjedište svoje flote u Trst i počela ubrzanu izgradnju ratne mornarice. Pula je postala centralna ratna luka i u njoj je uređen arsenal. Ratna mornarica dobiva nove brodove, 1848 Messaggero, Custozza i Curtalone, 1850 Luda i Volta, 1862 oklopljene fregate Don Juan, Kaiser Max i Habsburg, a mnogi se jedrenjaci pregrađuju u parobrode. Austrijski Lloyd, prvo parobrodarsko društvo na Jadranskom moru, osnovano je u Trstu 1836, a iduće godine ono je preuzelo od ratne mornarice poštansku službu. U Trstu se uskoro javio interes i za Daleki Istok, osobito poslije ekspedicije oko svijeta, na koju je krenula fregata Novara 1857.

Italija i Jadran. Međutim se na Apeninskom poluotoku od 1848 stvarala nova država, Italija, kojoj je cilj bio ujedinjenje čitavog poluotoka. Nova je država na sjeveru graničila s Venecijom i Lombardijom, koje su obje pripadale Austriji. Da vrati ta područja Italiji, navijestila je talijanska vlada, u savezu s Prusijom, 1866 rat Austriji, pouzdavajući se u svoju premoć na moru (37 ratnih brodova prema 27 austrijskih brodova). Talijanska je flota i u tehničkom pogledu (brzina, oklop, artiljerija) bila bolja od austrijske. Flote su se sukobile 20. VII. 1866 kod Visa. Pobijedila je austrijska flota pod komandom kontra-admirala Tegetthoffa, koji je primijenio taktiku iznenadnog napada i probijanja bokova. Bitka kod Visa (v. Jugoslavija, Viški boj) odlučila je sudbinom istočne obale Jadranskog mora, a planovi Italije о nasljedstvu Venecije propali su.

Rijeka i Trst. Nagodbom 1867 Hrvatska i Madžarska dobile su i u privrednom pogledu samostalan položaj u sklopu Austrougarske monarhije. Hrvatska i madžarska trgovačka mornarica imala je središte na Rijeci, a austrijska u Trstu. Sav promet s inozemstvom bio je koncentriran u tim dvjema glavnim lukama, koje su sa svojim zaleđem bile povezane željeznicom. Sve ostale luke od Trsta do Ulcinja imale su samo lokalnu važnost. Poslije okupacije Bosne i Hercegovine postali su Metković i Gruž luke za bosansko-hercegovački izvoz. Trst je bio stvarno centar, s kojim su sve ostale luke bile direktno ili indirektno povezane, a od tršćanskih veletrgovaca ovisili su gotovo svi trgovci na istočnoj jadranskoj obali. Pored toga Trst je vezao uza se gotovo sve pomorce na toj obali.

Sve do 1890 austrijska se trgovačka mornarica relativno sporo razvija. Te godine ona ima 61 parobrod duge plovidbe sa 74.524 t i 109 jedrenjaka sa 62.453 t. Deset godina kasnije broj parobroda duge plovidbe penje se na 103 (178.649 t), dok jedrenjaka duge plovidbe ima svega 20. God. 1910 tonaža trgovačke mornarice iznosi 547.731 t, sa 152 parobroda duge plovidbe. Od 1880 raste broj parobroda velike i male kabotaže, a pada broj jedrenjaka (1880: 11 parobroda velike i 25 parobroda male kabotaže; 1910: 25 parobroda velike i 153 parobroda male kabotaže). Hrvatsko-ugarska trgovačka mornarica imala je 1900 svega 95 parobroda sa 69.065 t; tonaža se je 1910 popela na 111.226 t. Cjelokupna tonaža austro-ugarske trgovačke mornarice iznosila je 1910 ukupno 778.000 t, te je bila na jedanaestom mjestu na svjetskoj skali.

Iako su Trst i Rijeka bile glavne i favorizirane luke, razvija se pomorstvo i na drugim mjestima istočne jadranske obale. Ističu se: Pelješac, Boka Kotorska, Split, Dubrovnik—Gruž, Šibenik, Vis, Makarska, Lošinj, Kraljevica i Zadar. Osobito mjesto zauzima Dubrovnik, koji je 1910 imao 21 parobrod duge plovidbe sa 40.194 t, 11 parobroda male kabotaže sa 970 t i 5 parobroda velike kabotaže sa 1920 t, ukupno 43.054 t. (v. Jugoslavija.)

Talijanske težnje za prevlašću. God. 1879 sklopile su Austrija i Njemačka savez, kojemu je 1883 pristupila ,i Italija (Trojni savez). Savez je obnovljen 1887 i 1912. Ugovorom je regulirano i pitanje Jadranskog mora i garantirano postojeće stanje. Dok je tako službena Italija garantirala integritet austrijskih posjeda na jadranskoj obali, dotle su talijanski nacionalisti tražili, da se Italiji vrate »neoslobođeni krajevi«, Trento i Trst.

Jadran u Prvom svjetskom ratu. Kad je izbio Prvi svjetski rat, Austro-Ugarska je bila uvjerena, da njeni posjedi na Jadranu nisu u opasnosti. Njena je mornarica imala 14 oklopnih brodova i 14 krstarica, 37 razarača, 50 torpiljarka i 6 podmornica. Italija je istodobno imala 20 oklopnih brodova, 17 krstarica, 49 razarača i 96 torpiljarki. U svakom slučaju, talijanska je mornarica bila nadmoćna brojem jedinica, veličinom te njihovom brzinom i jakošću oklopa. Italija, koja je po izbijanju rata proglasila svoju neutralnost, osvojila je već iste godine Vlorë, a zatim je tražila kompenzacije za svoju neutralnost, koje je u definitivnoj formi predložila Austro-Ugarskoj 10. IV. 1915; te kompenzacije značile bi apsolutnu prevlast Italije na Jadranu. Istodobno je vodila pregovore s Velikom Britanijom, Francuskom i Rusijom, pa kad su one bile popustljivije od Austrije, sklopila je s njima 26. IV. 1915 t. zv. Londonski pakt, koji joj je davao potpuno slobodne ruke na Jadranu. Nakon toga je Italija istupila iz Trojnog saveza i 24. V. 1915 navijestila rat Austro-Ugarskoj, koji joj je imao donijeti Istru, Dalmaciju i gotovo sve otoke. Do sukoba između austrougarske i talijanske flote na Jadranskom moru nije došlo, a morem je zapravo dominirala za čitavog rata austro-ugarska mornarica.

Jadran između dva svjetska rata. Pobjede saveznika srušile su Austro-Ugarsku monarhiju, a njena ratna mornarica predana je Narodnom vijeću. Međutim su talijanske vojne jedinice do kraja studenoga 1918 okupirale čitavo područje, koje im je bilo obećano Londonskim paktom. Uto je započela mirovna konferencija i istodobno borba Jugoslavena protiv odredaba Londonskog pakta. Konačno je došlo do direktnih pregovora između Države SHS i Italije, koji su završili 20. XI. 1920 potpisivanjem Rapallskog ugovora. Tim je ugovorom Italija dobila Istru, Trst, Zadar i otoke Cres, Lošinj i Lastovo. Osim toga je Italiji pripala luka Vlorë u Albaniji i otok Sazan, a pripala joj je konačno i Rijeka, koju je D’ Annunzio okupirao 12. XII. 1919. Okupirana područja, koja nisu pripala Italiji, ispraznile su talijanske jedinice tek 12. III. 1923.

Drugi svjetski rat. U Državi SHS (kasnije Jugoslaviji) počinje se razvijati pomorska djelatnost i organizirati i izgrađivati ratna mornarica (v. Jugoslavija). Imperijalističkim težnjama fašističkog režima, koji je u Italiji došao na vlast 1922, bio je međutim cilj, da Italija zavlada čitavom istočnom obalom Jadranskog mora. Najprije je došla na red Albanija (1939), koju je okupirala talijanska vojska. Italija je sad držala u svojim rukama izlaz iz Jadranskog mora. God. 1941 došlo je do napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju. Vojnički nespremna i demoralizirana zbog neriješenih unutrašnjih pitanja, Kraljevina Jugoslavija ubrzo je kapitulirala, a na Jadranskom je moru ponovo dominirala Italija.

Istodobno počinje i borba naroda Jugoslavije protiv okupatora, a Narodnooslobodilački rat zahvaća čitavu našu obalu. Borba protiv Italije vodi se na kopnu i na moru sve do njene kapitulacije. U toj su se borbi istakli partizani i na moru, vodeći na svojim malim brodicama nejednaku borbu s mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Borba duž čitave naše obale nastavlja se nakon kapitulacije Italije s drugim neprijateljem, Nijemcima. Neko je vrijeme komandni centar Narodnooslobodilačkog rata bio na Visu. Primorje se u teškim borbama oslobađa od okupatora (1944), zatim dolazi napredovanje narodnooslobodilačke vojske u pravcu Istre, oslobađanje Istre i Trsta i konačno oslobođenje čitave naše jadranske obale (v. Narodnooslobodilački rat na moru).

LIT.: S. Romanin, Storia documentata di Venezia, I-Х, Venezia 1853-861; F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, Zagreb 1902; H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, I-III, Stuttgart 1905, 1920 i 1934; G. Novak, Slaveni i Venecija, Program realke, Split 1913 i 1915; F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1916; G. Novak, Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije, Nastavni Vjesnik, XXVII, 1918-19; isti, Split u svjetskom prometu, Split 1923; F. Šišić, Povijest Hrvata za vladanja narodnih vladara, Zagreb 1925 ; G. Novak, Naše more, Zagreb 1932 (s obilnom literaturom i izvorima); B. Poparić, Borbe Hrvata za Jadran, Zagreb 1937; G. Novak, Što su nazivali Jadranskim morem Herodot i Hekataios, Zbornik Nikovu, Sofija 1939; isti, Borba za Jadran kroz vjekove, Jadranska straža, Split 1940; isti, Kolonizacija Dionizija Starijega na Jadranu, Serta Hoffilleriana, Zagreb 1940; isti, Prošlost Dalmacije, I-II, Zagreb 1944 (s literaturom); Liburnicus, Der Kampf um die Ostküste der Adria, Zagreb 1944; G. Novak, Dokumenti za povijest ribarstva na istočnoj obali Jadranskog mora, JA, Zagreb 1953; Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953; G. Novak, Issa i isejska država, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 1954 i 1955; isti, Prethistorijski Hvar, JA, Zagreb 1955.G. N.

Jadransko more u kartografiji. Prvu kartu, na kojoj je uz Egejsko i Jonsko more ucrtan i dio Jadrana, izradio je Anaksimandar (← 611 do ← 547). Hekatej stariji (← 549 do ← 472) izradio je kartu, koja se razlikovala od Anaksimandrove i služila je kao osnova kartama Dikearha, Aristotelova učenika, i Eratostena. Aristagora je izradio još bolju kartu, koja je također obuhvaćala Jadransko more. Skilaks iz Karijande, koji je napisao periplus čitavog Sredozemnog mora, između ← 338 do ← 335, potanko je opisao istočne obale Jadranskog mora. Najistaknutiji kartograf iz atenske škole, Dikearh (← 350 do ← 290), koji je uveo na karte meridijane i paralele, prikazao je na svojoj karti i Jadran s početnim meridijanom Roda. Klaudije Ptolemej izradio je 26 karata i na njima je dobro prikazao Jadransko more. On je posljednji veliki kartograf Starog vijeka. Poslije njega nastaje zastoj u kartografiji sve do IV. st.

U rimsko doba ponavljaju se uglavnom stare grčke karte. Mnogo podataka о Jadranu daju Strabon (Sredozemno more ← I. st.), Plinije mlađi (Italija I. st.) i Pauzanija (Grčka u 10 knjiga). Rimski su kartografi u početku carstva dali dosta podataka о Jadranu u svojim itinerarima. To je nova vrsta karata, koja je prikazivala rimske ceste i naselja uz njih.

U doba cara Augusta rimski su geometri izvršili popis svih mjesta carstva i izradili kartu Orbis pictus, na njoj su radili 25 godina; izgubila se za Seobe naroda u Srednjem vijeku. Velika reprodukcija te karte bila je postavljena u portiku Marka Vipsanija Agripe, Augustova zeta. Agripa je napisao komentar za ovu kartu. Ona je poslužila kao osnova mnogim starim rimskim kartama. Sačuvao se skup takvih karata Rimskog carstva iz IV. st.; preradio ih je rimski kozmograf Castorius, a poznata je pod imenom Tabula Peutingeriana. (Nijemac Peutinger, živio je u Augsburgu u XVI. st.) Ta je karta izrađena 368 ili 393, ili nešto ranije; kopirali su je sredovječni kartografi 1264 u 11 pergamena. Zovu je i Tabula Teodosiana, jer je rađena za vrijeme cara Teodozija. Ptolemejeva karta pokazuje Jadran mnogo ljepše i točnije nego Tabula, ali kako je Tabula obojena, pruža oku vrlo ugodnu sliku. Ima vrlo mnogo podataka za obalna mjesta i otoke na Jadranu. Osim Tabule, u rimsko doba bile su izrađene vojne pomoćne karte Itineraria Antonini, a drži se, da su izrađene za cara Dioklecijana (dakle u III. i IV. st.). Jadran u ranoj sredovječnoj kartografiji slabije je prikazan nego u Starom vijeku.

Najčudnija je po svom izgledu karta Cosmasa Indicopleustesa, koji je u VI. st. napisao djelo Topographia christiana u 12 knjiga. Čini se, da nije uopće znao za karte starih Grka. Slikovita je,

ali neobična karta Beatusa iz VIII. st. Na objema kartama Jadran je prikazan netočno. Za poznavanje Jadrana u VIII. st. važna je karta Anonymusa Ravennasa, kojoj je temelj u jednom izgubljenom itineraru. Ona označuje prijelaz između karte i peripla. Nešto kasnije (X. i XII. st.) tri su arapska kartografa izradila kartu Jadrana. Abul-ali-Hasan, nazvan Masudi, izradio je kartu Mediterana, na kojoj je Jadran mnogo bolje prikazan nego kod Beatusa. Deset godina prije bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, koji je napisao poznatu knjigu De administrando imperio, Masudi unosi u svoju kartu ime Hrvata. Židov Ibrahim Ibn-Jakub, na putu (965) iz Carigrada u Prag, plovio je preko Jadrana i Kvarnera. On opisuje putovanje po Jadranu i donosi njegovu kartu. Opis Ibn-Jakuba sačuvan je u knjizi kordovskog pisca Abu Bekra iz 1066.

Geografija i kartografija kod Arapa dostigla je vrhunac u XII. st. God. 1154 Arapin iz Ceute Al-Idrisi u svojoj knjizi Zabava za ljude, koji hoće da putuju po raznim zemljama svijeta mnogo se oslanja na izlaganje Strabona i Ptolemeja. On je izradio 69 karata svijeta i gotovo na svakoj je prikazan Jadran. Donosi imena naših gradova: Split zove Ažbahada, Trogir Targuri, Šibenik Sinadža; zatim unosi na svoje karte Dubrovnik, Stari Kotor, Nin. Idrisijeva je karta slikovita i obojena kao Tabula Peutingeriana. Katkad je na arapskim kartama za Jadran napisano ime Arapsko jezero.

U XIII. st. pojavljuju se portolani (savršeniji oblici periplusa), koji pokazuju karte luka, pogibeljne dijelove obale, a poslije XIV. st. i razne vjetrove na stranama svijeta. Drži se, da su izrađene tek nakon kompasa. Pomorske karte ne prikazuju detaljno obalu i u tome se razlikuju od portolana, kojima je zadatak: podroban prikaz luka, obale i obalne plovidbe. U Srednjem vijeku bilo je najviše 15 osnovnih portolana za Sredozemno more, koji su se kopirali i transkribirali. Za Jadran su osobito važni fragmenti portolana iz Markove biblioteke u Veneciji (XIII. st., Portolan Pietra de Versi, Gratiusa Bonicosa, karta Pisania iz XIII. st., Marina Sanuda iz XV. st., Isolarie C. Nuondelmondia i dr.). Potkraj Srednjeg vijeka svaki je brod imao portolan. Iz XV. st. poznata je fra Maurova karta Zemlje, koja se nalazi u Duždevoj palači u Veneciji i vrlo slikovito prikazuje Jadran.

A. Ortelius iz Antwerpena (1527—98) izdao je knjigu s kartama Theatrum Orbis Terrarum. Ortelius je izdao prvi veći moderni atlas. Gerhard Kremer iz Rupelmonda (1512—94), nazvan Merkator, izdao je svoju veliku kartu Evrope 1554. Tu je Jadran prikazan onako, kakva ga sada obično vidimo na zidnim kartama. Jedino gorski lanci i topografija nisu dobro prikazani.

Za prikaz Jadrana osobito je važna kartografska škola, koja je nastala potkraj XVII. st. u Veneciji. Rad Vicenza Coronellia, odličnog mletačkog kartografa, obuhvaća 400 karata i mnogo globusa; u Veneciji je 1684 osnovana Accademia Cosmographica degli Argonauti, najstarije geografsko društvo svijeta, u kojoj je radio i Coronelli. Sredinom XVIII. st. ta je akademija izradila Atlante Veneto, u kojem je detaljno prikazan čitav Jadran.

Moderne metode u izmjeri Jadranskog mora i izradbi pravih pomorskih karata prvi je uveo francuski inženjer-hidrograf Beautemps-Beaupré (v.), koji je 1806—09 izmjerio dijelove naše obale, i to Boku Kotorsku, okolicu Dubrovnika i neke luke u Istri.

Prvu izmjeru čitavog Jadranskog mora izvršile su zajednički mornarica Napuljske kraljevine, Velike Britanije i Austrije (v. Hidrografski zavodi, Jugoslavija). Poslije toga pomorske karte Jadrana usavršavaju talijanski hidrografski institut u Genovi za zapadnu obalu, a austrijski hidrografski institut u Puli za istočnu obalu. Od 1918 dalje istočnu obalu Jadrana premjeruje Hidrografski institut mornarice u Splitu u granicama državnog teritorija; poslije Oslobođenja Hidrografski institut jugoslavenske mornarice u Splitu objavljuje pomorske karte Jadranskog i Jonskog mora.I. R.

Razvoj međunarodnih pravnih odnosa na Jadranu. Jadran je u sredini između Sredozemnog mora i srednje Evrope, okružen područjima starih civilizacija i ujedno na prijelomu carstava: svi ti elementi sa svojim pravnim izrazima očituju se u njegovoj povijesti. Bespravno, zapravo vanpravno stanje, kakvo je vladalo na moru u doba starije antike, sazrelo je za pravno uređenje, kad su Rimljani — iako tek poslije dugih i krvavih ratova, napose s balkanskim Ilirima — osvojili sve obale Sredozemlja i zavladali morem. To je more bilo na taj način unutarnje more jedne jedine države. Za to svoje more— mare nostrum — Rim je izgradio dva pravna načela: a) more je, kao i zrak, zajedničko dobro, res communis; ono je extra commercium i ne može pripadati pojedincu; b) jurisdikcionalno, more je podložno vlasti »rimskog naroda«, dakle države.

Prvo od ovih načela ograničeno je postepeno starijim grčkim shvaćanjem, po kojemu pravo ribolova (a to znači uopće iskorišćivanja morskog bogatstva) pred obalama pripada isključivo držaocu obale, u prvom redu općini ili hramu, i na taj način posredno obalnom pučanstvu. Suzio se i krug ljudi, koji zajednički uživaju more. Kad je Rim stigao do vrhunca svog razvoja i pomirio se s činjenicom, da izvan njega postoje i druge nezavisne države, čitavo je Sredozemno more rezervirano za rimski narod; ono se sad smatra kao res communis samo za građane države, kojoj kao unutarnje more pripada.

Pitanje odnosa više država na istom moru nije se još bilo ni postavilo.

Rimsko carstvo nije prestalo porazom Romula Augusta i dolaskom Hernia, koji su pod Odoakarom zauzeli Rim; to je bila tek epizoda. Justinijan je vratio mnoge izgubljene krajeve, i carstvo, iako oslabljeno, nastavilo je rimsku tradiciju. Ali je stjecanjem novih prilika i pod udarom naroda s istoka i sjevera rimska država dobivala sve više karakter pomorske države. Mjesto nekadanjih prostranih kopnenih područja povezanih vojničkim cestama pod zaštitom brojne vojske, nova grčko-rimska država Romanija sa središtem u Bizantu na moru sada drži relativno uske teritorije uz obale i malu vojsku tehničara, koju mornaricom može brzo prebacivati na svako ugroženo mjesto. Ona je izradila metode, kojima će se poslije služiti Venecija i Velika Britanija pri stvaranju svojih kolonijalnih posjeda.

Konac načelno univerzalne rimske države nastupio je teku VIII. st., kad muslimani osvajaju velik dio mediteranskih obala. Bizant postaje jedna od država na Sredozemnom moru. Karlo Veliki preuzima dio rimske baštine, i mirom u Aachenu (812) vrši se njena podjela. Granica ide Jadranom, upravo po principima bizantske politike. Dok naime novi zapadni car zadržava kopno s obje strane Jadrana, Bizant je sačuvao pomorska uporišta u južnoj Italiji, Veneciju sa zaleđem i na istočnoj obali one gradove i otoke, na koje se sad ograničava ime nekada prostrane rimske Dalmacije. Politika uporišta objašnjava zadržavanje bizantske vlasti nad uskim i isprekidanim područjem, koje je sada opkoljeno hrvatskim teritorijem časovito pod franačkim vrhovništvom.

U daljnjoj fazi razvoja postavilo se pitanje razgraničenja na moru, na kojemu sad ima više država. Problem se već nametnuo uspostavom nezavisnih kraljevstava na sjeveru. Negdje je riješen empirički, tako da je svaka država vršila vlast do udaljenosti određene fizičkim mogućnostima (domet oružja, vida, udaljenost do koje se stalno lovila riba). Drugdje se granica povlačila po geometrijskom načelu sredine između suprotnih obala. Na Sredozemnom moru prevladala je administrativna praksa, izvedena iz nekih odredaba rimskog i kanonskog prava, po kojoj se državama priznavalo područje vlasti na moru do udaljenosti od 100 nm od obale (po utemeljitelju postglosatorske škole rimskoga prava u XIV. st. Bartolu, i nauci, koja se gotovo sva povela za njim).

Zajednička je crta svih tih rješenja, da je državi, kao i za Rima, priznata jurisdikcija nad morem, no — za razliku od Rima — samo u točno određenim zonama pred njezinom obalom. Izuzetno, u posebnim geografskim i političkim prilikama, pojavljivali su se i zahtjevi za vlašću nad nekim cijelim morem, kad su njegove obale bile u većoj mjeri pod utjecajem iste države. Tim putem prodirao je novi ekspanzionizam u pravno uređenje teritorijalne vlasti na moru. Takve su zahtjeve, na pr., postavljale još u Srednjem vijeku Danska, Norveška, Škotska, a poslije Portugal, Španjolska i Velika Britanija. Ti su zahtjevi ustvari bili politički; na koncu su svi ustuknuli pred općim pravnim načelima.

U tom spletu suprotnosti i različitih tendencija Jadran postaje posebno poprište, na kome će se one izrazito sukobiti.

Jadran ima posebno geografsko obilježje. Zapadna je obala ravna i nezaštićena, a lanci otoka, kanali i prolazi na istoku stvaraju idealan plovni put. Tko drži istočnu obalu, u doba brodova na vesla i malih jedrenjaka, vlada cijelom jadranskom plovidbom i pomorskim vezama srednje Evrope s Levantom. Zato je potrebno dvoje: faktična vlast na obalama i priznato pravo gospodara obale, da vrši jurisdikciju u obalnim vodama, t. j. da donosi propise, kojima se uređuju pravni odnosi u njima. Jedno i drugo postaje temeljem borbe za Jadran.

To su najprije ostvarili Hrvati, koji oslobodivši se od Franaka (od Branimira do smrti Držislavove) u IX. i X. st. 150 godina praktično vrše hegemoniju nad Jadranom, ubiru danak za plovidbu stranih brodova, održavaju red na moru i pritom, koliko se može razabrati, ne ometaju prolazak brodova drugih država.

Venecija prvi put vrši opću navalu na istočnu obalu pod Orseolom (1000), koji oružjem podvrgava dalmatinske gradove i otoke, ishodivši u isto vrijeme od bizantskog cara, da mu prepusti upravu tih bizantskih teritorija, koju su dotad vršili hrvatski vladari kao carski upravitelji. Venecija je razumjela, da je za vlast nad Jadranom potrebno po mogućnosti i pravno gospodstvo nad istočnom obalom.

Hrvatska je brzo reagirala. Uprava teme Dalmacije opet se vraća Trpimirovićima, a Krešimir stječe taj dotada carski teritorij i neposredno ga utjelovljuje Hrvatskoj. To više nije nitko osporavao, osim Venecije. Proširenje države na pređašnje bizantsko primorsko područje automatski povećava i jurisdikcijsku zonu na moru. To izriče Krešimirova povelja(1o69) formulom : »Deus omnipotens terra marique nostrum prolungavit regnum«, i izrazom »nostrum mare Dalmaticum« (analogan se izraz, kao formula о kraljevom moru, nalazi i u ispravama sjevernih zemalja).

Otad Venecija svojski nastoji da faktično osvoji istočnu obalu i da stekne pravni naslov za vlast nad njom. Ona osvaja pojedine gradove, koji se opet vraćaju Hrvatskoj (na pr. Zadar mnogo puta, nakon teških i krvavih borbi). Mletački teritorijalni zahtjevi protežu se na cijeli Jadran. Venecija ga smatra svojim zaljevom (Culphus Venetiarum). Za razliku od prekomorskih posjeda izvan Jadrana, u kojima Mlečani osnivaju isključivo trgovačka predstavništva i skladišta robe, na povremeno osvojenim hrvatskim obalama oni uvode željezni sistem vlasti, neutraliziraju privrednu djelatnost i stvaraju isključivo vojne baze. Dalmacija se otvoreno proglašuje temeljnim kamenom vlasti nad Jadranom.

Nasuprot tome, Hrvatska uporno nastoji zadržati obalu, a s njome i opći utjecaj na Jadranu. Tome služi i izbor dinastija, koje će voditi takvu politiku. Najprije se s Arpadovcima (od 1102) učvršćuje hrvatski položaj : »poslije ujedinjenja krune Hrvatske sa svojom, ugarski je kralj postao nepomirljiv neprijatelj Venecije«. Oni ipak zapuštaju mornaricu; a to će se poslije osvetiti. Neko vrijeme vlast na Jadranu vrše samonikle pomorske sile Kačića i Omišana, koje Venecija suzbija proglašujući ih piratima. Nova kraljevska kuća Anžuvinaca (od 1301) treba da preko pomorskog Napulja učvrsti savez i tradicionalno prijateljstvo između Hrvatske i talijanskih država, protivnica Venecije. Mirom u Zadru (1358) i mirom u Torinu (1381) kralj Ludovik oslobađa svu obalu od Kvarnera do Drača, utvrđuje slobodu plovidbe, određuje vlast i dužnosti države u njenim obalnim vodama.

Hrvati se bune protiv Ludovikove nasljednice kraljice Marije i njena supruga, češkog kralja i njemačkog cara Sigismunda, koji nije dovoljno jadranski orijentiran, i opet pozivaju napuljsku lozu Anžuvinaca (Karla Dračkog i Ladislava). Venecija uočava opasnost te akcije, pa dugi niz godina podržava slabu kraljicu Mariju, pridržava se odredaba nepovoljnog Torinskog mira ma da je u tim prilikama nitko nije mogao na to prisiliti i plaća danak, samo da spriječi hrvatsko-napuljsku suradnju i jačanje pomorske orijentacije Hrvatske.

U toj borbi dolaze do izražaja neki osnovni pravni principi:

a) Obalnoj državi pripada vlast na bliskom dijelu mora. Zato Venecija, želeći osigurati vlast nad cijelim Jadranom pomoću istočnih obalnih voda, najprije nastoji da postane obalna država istočne obale. Tek poslije, ojačana političkim uspjesima, ona prelazi preko toga principa i — kao čuvarica cijelog Jadrana — prisvaja prava čak u obalnim vodama susjednih država.

b) To je moguće samo onda, ako se pretpostavi, da obalna država uopće može vršiti vlast nad nekim cijelim morem. To je ekspanzionistička koncepcija, koju će poslije nadvladati Grotiusova nauka о slobodi mora. Podvrsta te koncepcije održala se i do danas u obliku t. zv. historijskih voda, u kojima se priznaje suverenost države na temelju lokalnih geografskih prilika i vršenje vlasti od pamtivijeka bez prigovora trećih, iako se po općim načelima suverenosti ne bi — u najnovijem razvoju međunarodnog prava — historijski faktor mogao uzeti kao opravdanje izuzetaka.

Takvu je teoriju anticipirala baš Venecija, nastojeći da pravno utvrdi svoj politički zahtjev. No i po takvoj teoriji potreban je niz rekvizita za postojanje prava. Nju ima da podrži i samo nazivanje Jadranskog mora »zaljevom«. Za nju se iznose redom argumenti, kojima se suprotstavljaju protivuargumenti :

ba) Venecija osniva svoju vlast na prirodnom pravu i božanskom poslanstvu. — To je ustvari tek politički zahtjev, akt volje, kojemu se s jednakom vrijednošću suprotstavlja akt volje protivne strane.

bb) Vlast je Venecije faktična i osniva se na njenoj sili, na vojnoj spremi, na uloženim žrtvama. Bez obzira na pravne prigovore, takvo utvrđenje vlasti bit će uzdrmano svakim faktičnim smanjenjem sile. Ako se pravo opravdava premoću, gubitak premoći čini pravo ništavim u korijenu.

bc) Grad Venecija nikao je na moru; zato je (po srednjovjekovnom učenju) od samog početka slobodan od bilo kakva vrhovništva. On treba da vlada morem onako, kao što zemljom vlada kralj kopnene države. — Historijski je netočno da je Venecija bila suverena od početka, jer se ona, naprotiv, podigla pod suverenošću Bizanta, koju je i posebno isticala zbog svojih interesa (u borbi protiv zapadnih sila i za iskorišćivanje bizantskih tržišta). Između Venecije i bilo koga drugog grada (ili države) na obali ne može biti bitne razlike.

bd) Venecija osniva svoju vlast nad Jadranom na okupaciji. — Otvoreno se more ne može okupirati i ne može načelno biti u vlasti pojedine države. I nekadašnja jurisdikcija Rima na moru ograničila se na obalne vode, čim se pojavila množina država.

be) Mletačka je vlast stečena stalnom upotrebom Jadrana, dakle međunarodnom dosjelošću. Otvoreno se more načelno ne može uzimati u posjed. Dalje: posjed stečen silom, kao neistinit, ne može biti podlogom dosjelosti; a susjedi Venecije, u prvom redu Hrvati, nisu propustili nijedne prilike, da silu suzbiju silom i tako spriječe pretvaranje posjeda u pravo. Osim toga, stoji i činjenica neefektivnosti, jer su se strani brodovi sve više služili Jadranom otkad se Dubrovnik oslobodio Venecije i stavio pod vrhovništvo kralja Ludovika, otkad se Austrija pojavila u Trstu i otkad su Španjolci zauzeli južnu Italiju.

bf) Tvrdnji, da su druge države priznale vlast Venecije, opire se suprotna tvrdnja, da se u takvim slučajevima radilo ponajviše о aktima međunarodne kurtoazije (na pr. prilikom prolaska vladara), ali nitko od neposrednih interesenata, jadranskih susjeda, nije to priznao. Predstavnici hrvatske državne politike uvijek su naglašavali protivno, a ni Španjolci, dolazeći ratnim brodovima iz Napulja, nisu ni jednog časa priznavali bilo kakvu posebnu vlast Venecije na otvorenom Jadranu.

bg) Carske i papinske privilegije, na koje su se drugi pozivali, nije Venecija sama mnogo isticala, jer je ona i caru i papi osporavala vlast na moru. A jedina mnogo citirana darovnica pape Aleksandra III. iz 1177, po kojoj bi navodno ovaj papa bio dao mletačkom duždu zlatan prsten, koji je kasnije simbolizirao neraskidljivu vezu grada na lagunama i Jadrana, nije historijski ni potvrđena.

c) Mletačke zahtjeve treba razlikovati prema tome, da li se odnose na vlast u istočnim obalnim vodama ili na otvorenom moru. Prvi su se ostvarivali silom i osvajanjem hrvatskih zemalja, pa je odgovor prirodno bio u vraćanju jednakom silom i izbacivanju zavojevača. Što se tiče zahtjeva na otvoreno more, odgovor je mogao biti i doktrinalan, ali je i ovdje odbijanje strane sile iziskivalo primjerenu ratnu mornaricu; a to je bila glavna briga svake energične vlade na istočnoj obali, od Tomislava do nove Jugoslavije. No što se tiče doktrine, upravo je taj mletački izazov pokrenuo reakciju u obliku pravnog shvaćanja, koje se već pripremalo, otkad je na moru bilo više od jedne države. Ograničenje jurisdikcije tih država na određene zone izazvalo je, sasvim logično, za more izvan tih zona bar negativnu konstataciju, da u njemu nijedna država nema posebne vlasti ni isključivo pravo iskorišćivanja. U sukobima s Venecijom to se formuliralo i pozitivno. Venecija je izjavila, da ne vodi rat protiv kralja već protiv buntovnog Zadra, a Ludovik je izjavio, da ne vodi rat radi Zadra već radi slobode mora. Sloboda mora je pravna formula, kojom se isključuje teritorijalna vlast bilo koje države u otvorenom moru, i svima državama jednako osigurava plovidba i trgovina. Tako se u posebnim prilikama Jadrana postavlja teza о slobodi otvorenog mora gotovo tri stoljeća prije Grotiusa.

Prirodno, Hrvati su branili svoje položaje, a Venecija je napadala. Sile su bile izjednačene, i hrvatska je politika bila uspješna i pod narodnim vladarima i pod Arpadovcima i Anžuvincima, — dakako, pod stranim dinastijama do granica njihovih općih interesa — kad je god bila pomorski orijentirana. No od kraja XIV. sr. dolazi do turske invazije, koja je razbila jugoistočnu Evropu i tamošnje narode bacila u višestoljetnu borbu za goli opstanak. Teško pogođena Hrvatska, prepolovljena i pretvorena u tristogodišnje razbojište, nije u početku mogla odoljeti pritisku sa dviju strana. Stoga se — zahvaljujući isključivo izvanrednim prilikama — Venecija kroz to vrijeme učvrstila na istočnoj obali Jadrana, koja je mogla da bira samo Markova lava ili polumjesec. Ali i ta je perioda samo međučin. Vrlo brzo, i u najtežim prilikama, istočna obala prihvaća borbu upravo na dvije fronte; hrvatska politika prelazi u protuofenzivu, koja sticajem prilika zauzima evropske razmjere i svršava potpunom pobjedom.

Prvi je potez: izbor habzburške dinastije (1527), koja nasljedno vlada Austrijom i Španjolskom, a preko ove Napuljem i Milanom, protivnicima Venecije. Uspostavljena je u najširim razmjerima politička situacija, kojoj je nekad služio i poziv Anžuvinaca, i kojoj se Venecija tada s tolikim žrtvama protivila.

Situacija je bila to jasnija, što je malo prije (1508) Cambraiska liga ujedinila protiv venecijanske sile cara, papu, Francusku i Španjolsku i toliko zaprijetila samom opstanku Republike, da je ona 1510 čak priznala Papinskoj državi slobodu plovidbe na Jadranskom moru. To je Venecija poslije poricala i opozivala, i rodila se dugotrajna polemika, koja je ipak pokazala, da i druge jadranske obalne države osporavaju mletačke pretenzije na monopol vlasti.

S druge strane, na hrvatskim obalama opet se javlja izvorna narodna sila. Uskoci, prebjezi iz krajeva pod turskom i mletačkom okupacijom, s pomoću primoraca stvaraju u svojim redovima vanredno vještu i hrabru mornaricu. Uskoke podržava nova dinastija, iako tek polovično, zbog interesa, koji su joj zajednički s Venecijom na drugim područjima. I Venecija se najprije služi uskocima (već u bitki kod Lepanta, 1571), no odmah dolazi s njima u sukob iz razloga, koji su historijski nužni u situaciji, što ju je sama stvorila.

Uskoci su naime borci protiv Turaka, koje napadaju gerilski, pa i akcijama na moru. Kako je Venecija prisvojila funkciju čuvara Jadranskog mora, Turci traže njenu intervenciju. U kompleksnom političkom položaju, podržavajući povremeno Turke protiv Habzburga i Hrvata, a i sama nemilo iznenađena pojavom vrlo aktivne uskočke ratne mornarice, Venecija napada uskoke i ometa njihove operacije protiv Turaka. Ogorčeni uskoci prihvaćaju borbu, vode je na svoj gerilski način i iskorišćuju bogat plijen s mletačkih trgovačkih brodova; zbog toga ih Venecija proglašuje piratima i poduzima protiv njih nemilosrdnu akciju, ali bez pravog uspjeha. Uskoci su, međutim, stvorili veoma složenu vojnu, političku i privrednu organizaciju i duboko se povezali sa spletom interesa na istočnim obalama Jadrana. Bezuspješna borba Venecije protiv njih diže na noge sve neprijatelje Mlečana. Kad se već činilo, da je Venecija definitivno zavladala Jadranom, ponovo iskrsava pitanje efektivnosti njene vlasti, pa time i same zakonitosti tobožnjeg mletačkog dominija. Habzburgovci podupiru uskoke ističući, da su oni dio ratne strane u ratu s Turcima s kojima sve do ugovora na ušću Žitve (1604) nije nikad zaključen mir, i da Venecija postupa protivno međunarodnom pravu, kad napada uskoke na otvorenom moru i u habzburškim obalnim vodama. A taj je sukob nastao zbog položaja, u kojem se našla Venecija prisvajanjem naslova čuvara Jadranskog mora, bez kojega se ona ne bi morala umiješati u događaje. S gledišta slobode mora, koje se u to vrijeme sve više prihvaća, uskoci su u pravu da odgovore silom na nezakonite napadaje; oni, dakle, nisu pirati, već se nalaze u stvarnom ratu s Venecijom. Tako se odjednom Venecija našla optužena pred svijetom za protupravno vršenje vlasti i nezakonito prisvajanje dominija; pokazalo se, da srž sukoba nije u navalama uskoka, nego u pitanju, da li uopće Veneciji pripada vlast na moru.

Poslije dugih i okrutnih borbi sukob se zaoštrio. Dubrovnik (iako veoma rezervirano s obzirom na svoje odnose prema sultanu), Napulj i Španjolska stali su na stranu uskoka i cara. Venecija je primila pomoć iz Engleske i Nizozemske. Izbio je Uskočki rat, koji je završen mirom u Madridu 1617. Venecija je morala vratiti Austriji sva mjesta na kopnu, koja je bila osvojila, nije joj priznata vlast na moru i pretrpjela je goleme materijalne štete i nenadoknadiv gubitak prestiža. Jedini prividni uspjeh — car je napustio uskoke i odredio, da se oni rasele s mora — ustvari se okrenuo protiv njih; jer se to provelo premještenjem stotinjak porodica iz Senja u Gacku i Žumberak, što je pokazalo bjelodano, »da su uskoci ranili Veneciju ne toliko svojim brojem, koji je bio smiješno malen, ni svojom neustrašivom upornošću i vještinom, koliko otkrivanjem neprirodnosti njenih zahtjeva, koji su se sve više udaljivali od stvarnog odnosa sila«. Tezu о apsolutnosti prava Venecije uskoci su uzdrmali ne samo politički već i pravno, oduzimajući joj pravnu podlogu i pokrenuvši otvorenu izmjenu općeg gledanja na pravne odnose u Jadranu.

To je istaknuto u opširnoj polemici tadašnje pravne doktrine, koja je bila toliko zauzeta debatom о slobodi Jadrana, odnosno о mletačkom dominiju, da je sam Grotiusov Mare liberum — koji je izišao anonimno (1609) u sasvim drugoj sredini i bez ikakve veze s jadranskim političkim problemima — bio shvaćen kao udio u toj polemici i čak kao pokušaj Austrije, da Veneciji zada doktrinarni udarac.

Težak udarac zadao je mletačkoj tezi nizozemski pravnik Bynkershoek upočetku XVIII. st. istaknuvši — ma da je on još bio pristaša shvaćanja, da otvoreno more načelno može biti pod vlašću država, ako za to postoje uvjeti — da tobožnji dominij Venecije nije ni pravno osnovan niti ima stvarne podloge, jer Venecija ne vrši stvarne vlasti na Jadranu; ako je nekad i okupirala dijelove mora silom i pobjedama, taj naslov sam, bez stalnog vršenja vlasti, nije dovoljan za održanje zakonitog posjeda; naprotiv, »ako druge izgonimo nepravednom silom, treba da se nazivamo ne gospodarima mora, već piratima«.

Carske pobjede u ratovima protiv Turaka, u kojima su Hrvati i Srbi ne samo sudjelovali, već preuzimali inicijativu narodnim ustancima, dovršile su tu fazu jadranske borbe i omogućile, da se prekinu mletačke pretenzije. To se odigralo opet i uz pomoć strogo pravnih argumentacija.

Čim je mirom u Karlovcima (1699) Turska vratila velik dio okupiranih hrvatskih zemalja, odmah historičar Vitezović ističe, da zaleđe t. zv. mletačke Dalmacije ne pripada nikako Veneciji, već jedino Hrvatskoj, čiji je dio državnopravno i historijski, zajedno s teritorijem, što ga drži Venecija. Tu ideju jedinstvene države uz obalu Jadrana razradio je dalje austrijski pisac Berger u djelu, objavljenom 1723, u kojem analizira vlast na Jadranu cara kao kralja hrvatske države. Ta vlast automatski obuhvaća i more po općim pravnim načelima.

Oslanjajući se na te ideje, car Karlo VI. je povukao konzekvencije iz novih odnosa sila i razvoja prava, i svojim patentom iz 1717 proglasio je slobodu otvorenog Jadrana. Venecija, iako to nije nikad prihvatila i riječima je ostajala na svome, nije se usudila da izvrši bilo kakvo protivno djelo. Tako je carska deklaracija potpuno provedena u život. Ona je urodila golemim gospodarskim razvojem i zamahom pomorstva, čak i na onim dijelovima hrvatskih obala, koje su tada još bile pod okupacijom Venecije.

Carevim se uspjehom okoristio i Dubrovnik, koji se već odavna približavao Habzburgovcima kao pravnim nasljednicima kralja Ludovika i koji je uoči velikih turskih ratova (1683) obnovio svoj nekadanji državnopravni odnos. Prema njemu se Venecija ugovorom u Travniku iz 1754 odrekla ubiranja daća za plovidbu morem, uz obećanje počasnog dara uime odštete.

I napokon, iako je načelno pretendirala i dalje na dominij, Venecija je učinila nekoliko izričnih pravnih ustupaka. Tako je zabranila svojim podanicima da love ribu u tršćanskim obalnim vodama, proglasila je svojom zonom neutralnosti samo područje 3 nm od obale, priznala je spomenutim Travničkim ugovorom dubrovačke obalne vode.

Time je dokrajčeno pomorsko gospodstvo Venecije mnogo prije, nego što je republika, pod Napoleonovim naletom, likvidirana kao država, i na Jadranu su definitivno ostvarena načela međunarodnog prava: da je otvoreno more slobodno, a vode uz obalu automatski određene posjedom kopnenog područja, da se nalaze pod suverenošću obalne države.

Poslije pada Venecije potpao je sav teritorij na istočnoj jadranskoj obali pod jedinstvenu političko-teritorijalnu vlast. Tako je primjenom sada već utvrđenih i općenito priznatih načela о pravu na moru, uspostavljena i jedinstvena vlast nad vodama istočnog dijela Jadrana.

U ta se načela danas teško može dirati. Međutim, ujedinjena Italija, kao nasljednik mletačkih težnja za vlašću nad Jadranom, pošla je mletačkim putem osvajanja područja na istočnoj obali. Po Londonskom ugovoru (1915) Italiji je pored Istre i otoka imao pripasti velik dio Dalmacije. Ma da taj ugovor nije bio sasvim realiziran, Italija je ipak Rapallskim ugovorom, uz Istru, zadržala Zadar i Lastovo. Dakle je po izloženim principima nastao prodor u obalne vode Jugoslavije. U Drugom svjetskom ratu Italija je načas ostvarila stari mletački cilj: zauzela je luke i najveći dio teritorija suprotne obale. No, kao i ranije u prošlosti, ujedinjenom borbom svih naroda Jugoslavije suzbijen je napadač i čak je vraćen najveći dio teritorija, koji je poslije Prvog svjetskog rata ostao izvan granice Jugoslavije.

To su činjenice, koje imaju kao posljedicu točno određene granice i na moru.

I pored toga se borba nastavljala na još jednom području: oko ribolova na otvorenu moru i u vodama Jugoslavije. Prastara grčka ustanova ribolovnih prava općina održala se i na jadranskim obalama, tako da je neprekidno, na temelju običaja i predaje, pučanstvo općina uživalo pravo isključivog ribolova za pojedinu općinu do određene udaljenosti od obale. Ta se udaljenost mjerila prema konkretnim prilikama i običajima na svakom pojedinom mjestu. Kako se glavna lovišta nalaze na istočnoj obali, ribari sa zapadne obale prodirali su i izazivali sukobe s ribarima iz Istre i Dalmacije. To pitanje Venecija nije umjela riješiti. Austro-Ugarska ga je pokušavala riješiti davanjem izuzetnih koncesija Italiji, no uz izričitu klauzulu, da ih daje kao protuuslugu za koncesije s druge strane i samo za vrijeme trajanja ugovora. Italija je i tada, kao i poslije prema Jugoslaviji, isticala tezu, koju je već iznio pravni savjetnik Mletačke republike Sarpi (konac XVI. i početak XVII. st.), da država s brojnijim pučanstvom i slabijim prirodnim bogatstvima ima pravo na iskorišćivanje mora druge države, koja se nalazi u povoljnijem položaju. Osim toga je tvrdila, da pučanstvo talijanske obale ima historijsko pravo ribolova na istočnim obalama. Međutim je ta tvrdnja upravo najnovijim istraživanjima opovrgnuta. Ali i to je pitanje riješeno sporazumima о ribolovu između FNRJ i Italije, koji potpuno osnažuju načelo isključivog prava ribolova svake države u cijelom području obalnih voda; a to ne isključuje, da se potrebama i interesu susjedne zemlje može udovoljiti (bez načelne štete) prijateljskim sporazumom, osnovanim na uzajamnosti, i uz davanje primjerene naknade.

LIT.: H. Kretschmayr, Geschichte von Venedig, I—III, Gotha 1905—20; A. Raestad, La mer territoriale, Paris 1913; F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925; G. Gidel, Le droit international public de la mer, I—III, Paris 1932—34; Vl. Brajković, Étude historique sur le droit maritime privé du littoral Yougoslave, Marseille 1933; G. Cansacchi, L’occupazione dei mari costieri, Torino 1936; H. Pirenne, Mahomet et Charlemagne, 2. izd., Paris i Bruxelles 1937; R. Cessi, Venezia, Storia, Enciclopedia Italiana, Rim 1937; G. Novak, Prošlost Dalmacije, I—II, Zagreb 1944; F. Šišić, Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, I, Zagreb 1944; M. Zoričić, Teritorijalno more, Zagreb 1953; N. Katičić, More i vlast obalne države, historijski razvoj, JA, Zagreb 1953; J. Andrassy, Međunarodno pravo, Zagreb 1954; Vl. Ibler, Vanjski morski pojas, Zbornik za pomorsko pravo JA, Zagreb 1955; Stulli, Borba oko ribolova u obalnom moru Istre, Split 1955.N. K.

Vlast i pravo obalnih država na Jadranu (sadašnje stanje). Na Jadranu se nalaze tri obalne države, Albanija, Italija i Jugoslavija, koje imaju pravnu vlast nad pojasima svojih obalnih morskih područja.

Širina tih morskih područja i sadržaj vlasti u obalnim vodama triju jadranskih država nisu isti, jer ni konfiguracija obala tih država nije jednaka, premda sve tri zemlje imaju širinu teritorijalnog mora u užem značenje riječi od 6 nm. Dok su obale Italije i Albanije uglavnom nerazvedene i ravnosmjerne, jugoslavenska je obala veoma razvedena, a osim toga pred njom se nalazi dug niz mnogobrojnih otoka, koji stvara jednu od najrazvedenijih morskih obala na svijetu.

Stoga pravne kategorije obalnih voda triju spomenutih država nisu sadržajno iste kao što ni osnovi za određenje granica tih obalnih područja nisu ekonomsko-geografski istovetni. Preostali dio Jadranskog mora pripada otvorenom moru.

Narodna Republika Albanija, prema jednoj naredbi od prosinca 1946, ima širinu teritorijalnog mora od 6 nm s ribolovnom jurisdikcijom u pojasu od 10 nm (bez bližih podataka).

Republika Italija, prema čl. 2 Zakonika о plovidbi od 30. III. 1942, ima teritorijalno more od 6 nm, koje se računa od obale ili od crte, koja spaja ulaze zaljeva, ako nisu širi od 20 nm. Ali isti Zakonik ostavlja na snazi posebne propise pojedinih zakona za specijalne svrhe ili drukčije odredbe, koje o tome sadrže međunarodne konvencije. Tako prema čl. 33 Carinskog zakona od 15. IX. 1940, zona talijanske carinske kontrole proteže se do 12 nm od obale. Ribarenje u teritorijalnom moru Italije, prema čl. 22 Zakonika о plovidbi, zadržano je talijanskim državljanima, ukoliko drukčije ne određuju međunarodne konvencije.

F.N.R. Jugoslavija, prema Zakonu о obalnom moru od 1. XII. 1948 (dopunjujući ga za područje sjeverozapadne Istre i Tršćanskog zaljeva prema Memorandumu о jugoslavensko-talijanskoj suglasnosti о razgraničenju zaključenom u Londonu 5. X. 1954), ima u obalnom području pod svojom pravnom vlašću tri kategorije obalnih voda. Prvo, unutrašnje morske vode, kojih je opseg povlačenjem crte uz vanjske rubove otočnog niza ili spajanjem određenih točaka istaknutih rtova točno u zakonu određen, i koje uglavnom obuhvata morsko područje između otočnog arhipelaga i kopna, te zaljeve, ušća rijeka, sidrišta i luke. Zatim, dolazi teritorijalno more u užem značenju ovoga naziva, koje iznosi 6 nm računajući od ruba unutrašnjih morskih voda, a na ovo se, kao treće, nadovezuje još specijalni morski pojas (ili vanjska morska zona) od 4 nm, koja se računa od vanjske granice teritorijalnog mora prema otvorenom moru.

U vanjskom morskom pojasu FNRJ ima pravo carinske kontrole kao i pravo zaštite interesa državne sigurnosti, te pravo nadzora i restrinktivnih mjera radi zaštite morskog blaga. U pogledu carinske kontrole Pravilnik za izvršenje Carinskog zakona od 2. II. 1949, na temelju ovlaštenja čl. 3 Carinskog zakona od 12. X. 1948, određuje carinsko-pograničnim pojasom na moru, t. j. pojasom redovnog carinskog nadzora, područje teritorijalnog mora, a Zakon о obalnom moru iz 1948 određuje, da se u slučajevima opravdane sumnje može vršiti pregled brodskih papira i eventualno pretres broda strane zastave u vanjskom morskom pojasu.

U ovom pojasu, prema čl. 4 Općega zakona о morskom ribolovu od 23. I. 1950, kao i u ostalim dijelovima jugoslavenskih obalnih voda, strani državljani ne mogu vršiti ribolov, ukoliko nije drukčije određeno zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ova je odredba ponovljena i u čl. 3 Zakona о morskom ribarstvu N.R. Hrvatske od 13. VI. 1955.

Mirovnim ugovorom s Italijom, zaključenim u Parizu 10. II. 1947 (čl. 11), talijanskim ribarima je dano pravo ribolova u okolnim vodama otoka Palagruže, »i to — kako kaže ugovor — samo u razmjerima koliko su prije Drugog svjetskog rata imali stanovnici Komiže na istom otočiću«. Ova odredba, iako sadržana u jednom višestranom međunarodnopravnom instrumentu, nije imala ostvarivog sadržaja, jer je ona nastala krivim pozivom na posebno pravo ribara otoka Visa na Palagruži i Sušcu. To je pravo jednom proklamacijom od 15. IV. 1808 proglasio Napoleonov providur Dalmacije Dandolo, a ono je postojalo i prije i poslije toga vremena, i bilo je opet potvrđeno nakon Prvog svjetskog rata u Brijunskoj talijansko-jugoslavenskoj konvenciji о ribolovu od 14. IX. 1921. Tako je dalo povoda spomenutoj odredbi Mirovnog ugovora iz 1947 poslije Drugog svjetskog rata. Dana 13. IV. 1948 zaključen je s Italijom poseban Sporazum о ribarenju talijanskih ribara u jugoslavenskim vodama, u kome je izričito bilo ugovoreno, da se za određeno vrijeme i uz fiksiranu godišnju naknadu, koju plaća talijanska vlada, dopušta talijanskim ribarima u određeno vrijeme, određenim sredstvima i u određenim jugoslavenskim obalnim područjima ribolov (lov na plavu ribu oko otoka Jabuke i Palagruže, riblju mlađ u Tarskoj i Medulinskom zaljevu, te kočarenje uz Dugi otok i Mljet). Tim Sporazumom, koji obuhvaća i određene zone vanjskog morskog pojasa, priznat je Jugoslaviji ribolovni suverenitet u čitavoj širini obalnih morskih voda, kako su određene Zakonom о obalnom moru iz 1948. U svim područjima dopuštenog ribarenja pravo kontrole nad vršenjem Sporazuma pridržano je organima FNRJ. Ovaj Sporazum prestao je važiti 1951, jer njegovo produženje nije bilo ponovo potvrđeno. Dana 1. III. 1956 zaključen je između Vlade FNRJ i Vlade Republike Italije nov sporazum o ribolovu u jugoslavenskim vodama, zasnovan na sličnim načelima kao i prvi, u kojem su opet određena područja koncediranog ribolova (plava riba i kočarenje oko Jabuke i Palagruže, pridneni ribolov kod Vrsara uz zapadnu obalu Istre i uzimanje riblje mlađi kao i u sporazumu iz 1948), vrijeme i sredstva lova i broj talijanskih ribara u jugoslavenskim vodama, kao i kontraprestacija talijanske vlade za dobijenu koncesiju.

Sa gledišta međunarodnopravnih odnosa u pogledu Jadranskog mora važna je i Međunarodna konvencija za sprečavanje zagađivanja mora uljem, zaključena u Londonu 12. V. 1954, prema kojoj je brodovima, na koje se konvencija odnosi, zabranjeno izbacivanje, odnosno ispuštanje ulja ili uljnih mješavina u zoni Jadranskog mora, koja obuhvata pojas od 30 nm uz obale Jugoslavije (računajući od granice unutrašnjih morskih voda) i Italije, s tim, da će se poslije razdoblja od tri godine po stupanju na snagu ove konvencije, rečeni pojas moći proširiti za daljnjih 20 nm, ukoliko se Vlade obiju zemalja ne sporazume da odustanu od ovakva proširenja. Konvencija nije još stupila na snagu, ali su vlade ugovornice, među kojima su i Jugoslavija i Italija, usvojile preporuku, da, dok konvencija ne stupi na snagu, poduzmu mjere za uvažavanje i pridržavanje načela konvencije, ukoliko je to praktički izvodljivo.V. Bra.