JABLANAC, 44°42'N i 14°52'E, selo i luka na obali Velebitskog kanala, u dnu duboko uvučene uske uvale, sa 234 st. (1953). Na istaknutom vrhu Klašnica (120 m) iznad sela iskopani su prethistorijski nalazi; iz rimskog doba nađeno je groblje i više predmeta u obližnjoj Stinici. J. se spominje u ranom Srednjem vijeku (1179) i u XIII. st. Preko Alanskog sedla na Velebitu vezan je s dubokom dolinom Bakovca i Kosinjem, a uski kanal odvaja ga od otoka Raba. J. je sa svojim dijelom Podgorja u prošlosti često bio poprište sukoba. Napušten za vrijeme turskog osvajanja, ponovo se naseljava bunjevačkim stanovništvom u drugoj polovini XVIII. st. te životari kao opskrbno središte svoje okolice. Turizam se nije razvio, jer ne postoji nikakav značajniji ugostiteljski objekt. Cesta preko Alanskog sedla spaja ga s Lomskom i Apatišanskom dulibom (glavna područja drvnih sječa) i Krasnom, a odvojkom na Gornji Kosinj s Ličkim poljem. Usprkos tome, izvoz drva je mnogo manji nego u Jurjevu (preko Jablanca se izvozi jedino nešto gorivog drva, a Stinica izvozi građu). Prostor iznad mjesta zaprema jedna od najvećih obronačnih diluvijalnih naplavina (Njivice); na njoj su stvorene mnogobrojne ograde sa zelenilom i voćkama. Raniji vinogradi propali su u početku stoljeća i otada uglavnom nisu obnavljam. Jablanačka je luka dobro zaklonište za manje brodove pri svakom vjetru, ali uski ulaz smeta kod uplovljenja, naročito za bure. Sa sjeverne strane luka je plitka (2 m), a na južnoj je dublja (6—8 m); na tom se dijelu nalazi kraći pristan, uz koji pristaju brodovi redovne lokalne pruge. Čitava je luka obzidana, a ulaz označen sa dva svijetla.

J. leži između uvala Stare Vlake i Smokovače. Obalu između pomenutih uvala čini strma padina donjeg velebitskog poda, koji je ovdje najizrazitiji. Slojevitost, pružanje i nagib gornjokrednih breča ne opaža se zbog njihova sastava i trošenja. Osim na stranama mnogobrojnih draga i na njihovu ušću, diluvijalni se konglomerati u obliku bujičnog nanosa javljaju i na padinama. Oni su najpogodnija podloga za grmlje i drač te se za njih veže najveći broj ograda. Na tom je dijelu najizrazitije potapanje suhih draga u njihovu donjem dijelu i stvaranje uvala. Draga Vlaka stvara uvalu Stara Vlaka (otuda se nekada drvo dovlačilo niz padinu do mora), Šuplja draga uvalu Drndić, a Stinička i Balinska draga najprostraniju uvalu Velu Stinicu sa dva rukava. Iako je ova uvala s dobrim pjeskovitim dnom povoljno zaklonište za manje brodove od bure, još bolji su uvjeti u uvali Mala Stinica (dubina 8—18 m). Tu je uz obalu izgrađena pilana, koja je cestom preko Alanskog sedla (1412 m) povezana s velebitskim šumama. Za izvoz drva izgrađeno je uz pilanu malo pristanište sa zidanom obalom i malim gatom, uz koje može pristati nekoliko manjih brodica. (v. kartu Zavratnica.)

Južno od Jablanca turistički zanimljiva Zavratnica potopljeni je dio suhe Kranjkove drage. Zbog uskog ulaza i strmenitosti ona nema značenje kao luka. Dalje se niže nekoliko manjih draga i uvala; veće značenje imaju jedino uvale: Burnjača, Rakovica, Rtova, te Mali i naročito Veliki Vranjak.V. R.

Ribarstvo. Predjeli oko Jablanca obiluju brakovima i kosama, s dubokim ponorima i podmorskim vrelima, pa tamo zalaze lubini, komarče, zubaci, šargi i druge kvalitetne ribe. Od plavih riba love se skuše i srdelice-papaline mrežama potezačama na lovištima južno od Jablanca, Novoj Pošti i Burnjači, a sjeverno na Stinici i Josinovcu. Tu love i migavicama. Osim domaćih ribara dolaze i susjedni iz Barbata i Novalje. U bliskoj uvali Zavratnica 1931—41 uzgajale su se kamenice, ali bez naročitog uspjeha. U Drugom svjetskom ratu propala je ta djelatnost, a poslije rata se više nije obnavljala. Jablanački ribari love godišnje oko 5 t plave ribe, pretežno skuša, i 2 t pridnenih vrsta.

LIT.: D. Hirc, Kako ribare u Hrvatskom Primorju, Lovačko-ribarski vjesnik, 1898, 1; M. Hirtz, Ribolov u vodama Jablanca, ibid., 1925. 3 i 4.J. Bi.