ITALIJA (Repubblica Italiana), južnoevropska država, koja se s poluotočnim dijelom (Apeninski poluotok) i otokom Sicilijom duboko pružila u Mediteran i dijeli ga u istočni i zapadni basen. Središnji položaj Italije na Sredozemlju, lake veze sa susjednim afričkim kopnom i izrazita maritimnost daju ovoj zemlji specifične značajke. Iako od ukupne površine (301.023 km²) tek nešto preko 16% otpada na otočni dio (Sicilija, Sardinija, Panteleria i drugi manji otoci), morske su granice, zbog užine (prosječno 150—200 km) i izduženosti (oko 900 km) poluotočnog dijela države, oko tri puta duže od kopnenih. Preko 80% kopnene površine udaljeno je od mora manje od 100 km. Izuzevši izražene zaljeve na jugu (Manfredonia i Tarantski zaljev, koji izdvajaju poluotoke Gargano, Apuliju i Kalabriju), istočna je obala poluotoka općenito strma i slabo razvedena. Uzeta u cjelini, ona zajedno s neposrednim zaleđem predstavlja »leđa« državnog organizma, koji je usmjeren prema zapadu. Izuzetak čini sjeverni dio Italije u Padskoj nizini. Iako se ovo ekonomski najvažnije područje Italije postepeno širi i otvara prema Jadranu, niske i močvarne obale omogućile su stvaranje luka samo na najpovoljnijim mjestima (Venecija, Trst). Relativno lake veze preko spojnog alpsko-apeninskog područja omogućuju koncentraciju prometa na luke ligurske obale (na pr. Genova je glavna luka sjeverne Italije). Zapadna je obala razvedenija, a u njezinu su zaleđu prostrane i bogate pokrajine. Ona je povezana sa zapadnomediteranskim basenom, a preko njega i s međunarodnim pomorskim prometom. Sicilija sa susjednim otocima i bližim poluotočnim dijelom ima središnji položaj na glavnom mediteranskom pomorskom putu istok—zapad. To joj daje važnost prirodnog čuvara pomorskog puta i veze sa sjeveroafričkim prostorom. Ovakav položaj Italije došao je do izražaja u njezinoj daljoj i bližoj prošlosti. Jugoistočni pravac pružanja poluotoka i Jadrana usmjerio je političku zainteresiranost na susjedni istočni poluotok. Tome je pogodovala ne samo politička rascjepkanost u tim zemljama, već i užina Otrantskih vrata (72 km).

Građa i reljef. Poluotočni dio vezan je uz evropski trup visokim planinskim vijencima Alpa, koji se u obliku luka (pravca istok—zapad) pružaju od Genovskog zaljeva (od prijevoja Col dell’Altare) do Julijskih Alpa. Na dužini od oko 1500 km razlikuju se tri alpska pojasa. Zapadni pojas, do talijanskih alpskih jezera, pripada centralnoj alpskoj zoni; njoj se istočnije priključuje južna vapnenačka zona, a u Veneciji i tercijarno predalpsko područje. Izgrađene su pretežno od paleozojskih i mezozojskih stijena, visoke su i strmo se uzdižu pa tvore izrazitu granicu prema evropskom trupu. Okosnicu poluotočnog dijela i Sicilije čine Apenini, koji se od spomenutog prijevoja, gdje se odvajaju od Alpa, pružaju u nekoliko međusobno paralelnih nizova na dužini od oko 1450 km i prosječnoj širini od 100 km. Dijele se u tri dijela. Sjeverni Apenini pružaju se do izvora rijeke Tibera (Восса Serriola), a čine ih Ligurski i Toskansko-emilijski Apenin. Dok se prvi pružaju neposredno uz ligursko primorje, ostala dva se približuju obali Jadrana (posljednji na 60 km). Najviši vrh (Mte Cimone 2163 m) nalazi se u drugoj skupini. Srednji Apenini nastavljaju se do izvorišnog dijela rijeke Volturno, a za razliku od Sjevernih, predstavljaju visoke krške zaravni, s kojih se izdižu pojedini planinski grebeni. Oko centralnog prostora u Abruzzima (gdje se nalazi Gran Sasso d’Italia, s Monte Cornom [2914 m] najvišim vrhom Apenina) pruža se niz planinskih skupina, pa ovaj srednji dio poluotoka ima izrazito planinski izgled. Do Tarantskog zaljeva i Mesinskog prolaza nastavljaju se Južni Apenini, razbijeni u niža planinska bila, a između njih se nalaze manje kotline i riječne doline. Niže visine i razbijenost planinskih bila Južnih Apenina bitne su karakteristike, po kojima se oni razlikuju od pravilnih planinskih grebena s blažim padinama uz sjeverne i istočne strane Sjevernih Apenina. Apeninski se grebeni nastavljaju i u sjevernom dijelu Sicilije (veza u Mesinskom prolazu postojala je do pleistocena), u Peloritanskom gorju i u nizovima Nebrodi i Le Madonie. U južnoj Siciliji prevladava brežuljkast reljef tercijarna sastava. Istočni dio Sardinije pripada potonulom Tirenskom kopnu, a u zapadnom dijelu, sa zapadne strane tektonskog jarka ispunjenog tercijarnim i vulkanskim materijalom, nalazimo nastavke Pireneja. Alpe i Apenini nastali su mlađim nabiranjem u tercijaru, ali su Apenini općenito jače poremećeni. Tu se u obliku suvislog planinskog lanca sačuvao samo vanjski pojas mlađeg nabiranja, dok je centralna tirenska masa potonula (prostor današnjeg Tirenskog mora) i njezine rubove prati vulkansko (vulkani: Vezuv, Strómboli i Etna) i potresno područje (pretežno uz istočni i jugoistočni rub Tirenskog mora). Čitava Kalabrija i suprotna sicilska strana jaka su žarišta potresa. Iako je taj kraj poznat po jakim tercijarnim i recentnim vulkanima, eruptivne stijene pokrivaju velike prostore i u Kampaniji, Laciju i Toskani. Jezerima ispunjeni krateri daju reljefu vulkanske zone Toskane i Lacija poseban izgled. Izvori plina, solfatare i mineralna vrela susreću se i izvan područja ugaslog i živog vulkanizma. Poznata su i parna vrela, koja se odavna koriste kao kupališta (soffioni u Toskani, na Liparskim otocima, Gurgitello na otoku Ischia, Pisciarelli, Albano). U području rasjedanja Tirenskog kopna, odnosno u poluotočnom prostoru zapadno od visokih grebena Apenina, prevladavaju bregoviti i brežuljkasti krajevi, čiji reljef s prvobitnim borama nema nikakve veze. To su potoline, kojima je današnji oblik stvoren naknadnim djelovanjem vulkanizma i površinskih sila. U građi Apenina prevladavaju vapnenci, flišoviti lapori, pješčenjaci i škriljci pretežno od trijaske do miocenske starosti. Najveći dio talijanskog tla sastoji se od tercijarnih glina, pijeska, škriljaca, lapora, vapnenca i konglomerata (preko ²/₃ poluotoka i ⁴/₅ Sicilije), pa je tercijar karakteristična formacija za Italiju. Budući da je tlo izgrađeno od stijena, koje su podložne eroziji, preko 40% površine Italije izloženo je procesu površinskog odnošenja. Zbog toga postoje velike reljefne razlike između područja različitog petrografskog sastava. Izrazito planinski karakter sačuvali su oni dijelovi Apenina, koji su bili izloženi djelovanju pleistocene glacijacije, odnosno vapnenački dijelovi izloženi mehaničkom raspadanju, te prostori disicirani gornjim dijelovima riječnih tokova. Jaka pleistocena glacijacija sačuvala je tragove gotovo na svim planinskim bȉlima iznad 2000 m. Na području današnje Italije nalaze se samo manja firnska polja; ledenjaci su se najvećim dijelom održali u Alpama. Tektonska aktivnost, petrografski sastav, nemiran reljef i klimatske prilike pogodovale su procesu površinskog odnošenja, pa su riječni tokovi nosili velike količine materijala taložeći ga na mjestima manjeg pada. Na taj su način tokom geološke prošlosti nastale prostrane obalne ravnice, među njima i najveća — Padska nizina, koja u reljefu Italije tvori najmlađi element. Vapnenačko područje Apulije s Garganom po svom je obliku stranac u građi poluotoka i genetski pripada dijelu istočne obale Jadrana.

Klima. Zbog uske povezanosti s morem, otokâ na jugu i zaštićenosti Alpama od hladnih kontinentskih utjecaja sa sjevera, najveći dio Italije ima izrazito mediteransku klimu. Ističu se, međutim, razlike između istočnog i zapadnog dijela poluotoka (osim u južnoj Italiji, gdje zbog razbijenosti apeninskih bila razlike postepeno nestaju). Istočni dio ima općenito jače izražene kontinentske karakteristike, jer ga bȉla Apenina odvajaju od ublažujućih utjecaja sa zapada. Izvjesne gradacije podneblja postoje i u pravcu sjever—jug, u kojem mediteranski značaj prema jugu sve više jača. Uzevši u obzir i Padsku nizinu, klimatske karakteristike istočne i sjeveroistočne obale znatno se razlikuju od klimatskih obilježja ostale Italije. Izuzevši Padsku nizinu, klima Italije ima mediteranska obilježja s vrućim i suhim ljetima te blagim i vlažnim zimama. Ali i u zimi prevladava vedro nebo. Ljetne temperaturne razlike između Sicilije i južnog dijela poluotoka s jedne i Padske nizine s druge strane nisu velike. Srpanjski srednjak kod prvih iznosi oko 26⁰, a kod druge oko 24°, izuzev susjedne planine, koje su hladnije. Zimske su razlike naprotiv znatnije, pa siječanjski srednjak varira od o° kod Torina i Milana do oko 11° kod Messine. U unutrašnjosti su u isto vrijeme planinski vrhovi pokriveni snijegom, a hladne zračne mase, koje s njih povremeno struje, snizuju temperatura obalnih nizina do ispod točke zamrzavanja. Broj snježnih dana prema jugu se smanjuje. Zanimljiva je pojava visokih zimskih temperatura oko alpskih jezera, te uz ligursku obalu i na otocima i poluotocima južne Italije. Zaštićena planinskim bilȉma od hladnih zračnih struja sa sjevera, Genova ima siječanjski srednjak 7,8^o, dakle gotovo isto kao i Napulj, koji je smješten južnije za gotovo četiri širinska stupnja. Iako Padska nizina nema svježa ljeta, njezina klima ima izvjesne prednosti u poređenju s podnebljem ostale Italije. Temperature zimskih mjeseci kreću se oko 3⁰, što odgovara životnom optimumu. Česta ciklonalna strujanja (koja dolaze iz Atlantskog oceana preko južne Francuske ili iz samog Mediterana), povoljan godišnji raspored oborina, relativna vlaga zraka, uz već spomenuti optimum, fiziološki povoljno utječu na čovjeka i pogoduju privredi, za razliku od mediteranskog područja ostale Italije. S obzirom na mediteranski značaj klime, godišnje su količine oborina znatne, ali su nejednako raspoređene, što ovisi о geografskoj širini (idući prema jugu količina oborina je sve manja), о visinama i zapadnim vjetrovima (zapadne padine Apenina vlažnije su od istočnih). Osim u najvišim dijelovima Sardinije, gdje godišnje padne 750—1000 mm oborina, najveći dio toga otoka prima manje od 500 mm pa je to najsuši dio Italije. Drugi pojas manjih količina oborina (500— 750 mm) zahvaća Padsku nizinu, istočnu i južnu obalu poluotoka te najveći dio Sicilije. Planinski dio i zapadne obale poluotoka najvećim dijelom primaju 750—1000 mm, a taj se pojas nastavlja u predalpsko područje, dok Alpe najvećim dijelom primaju 1000 — 1500 mm, osim u najvišim dijelovima, gdje količina oborina iznosi do 2000 mm. Znatnoj razlici u količinama oborina sjeverne i južne Italije priključuju se razlike njihova godišnjeg rasporeda. Sjeverna I. ima dva maksimuma, i to u proljeće i jesen (ali i u ljetnim mjesecima u prosjeku padne više od 500 mm), a južna I. samo jedan u zimi (tri ljetna mjeseca imaju minimum sa manje od 250 mm svaki). Proljetni i jesenski kišni maksimumi i oborine u ljetnim mjesecima daju sjevernoj Italiji znatne prednosti, što dolazi do izražaja u većim privrednim mogućnostima (veći poljoprivredni prinosi, pravilniji plodored, uzgoj krmnih kultura za stajsko stočarstvo), za razliku od suhog juga, gdje u ljetnim mjesecima stoka jedva nalazi nešto hrane po planinskim padinama.

Hidrografija. Reljef i oborine omogućuju stvaranje većih tokova samo u sjevernoj Italiji. Rijeke, koje izviru u Alpama ili Apeninima, utječu u Pad ili neposredno u Jadransko more. Visoki planinski okvir i znatne količine oborina uzrok su obilja vode, pa su te rijeke dragocjen izvor hidroenergije. Na istočnim padinama Apenina izviru brojni riječni tokovi; njihovi gornji dijelovi duboko su usječeni u planinsko područje, dok u donjim dijelovima teku obalnom ravnicom i nose znatne količine materijala taložeći ga na ušćima. Na zapadnom dijelu poluotoka riječna je mreža mnogo nepravilnija, a ističu se dva različita tipa. Mlađi tokovi (u Liguriji, Kampaniji, Kalabriji, Peloritanskim planinama i Sardiniji) kratki su i strmi te nose velike količine materijala stvarajući pred ušćima prostrane prudove. Dulje rijeke (Arno, Tiber i Volturno) na zapadnoj obali poluotoka teku kroz planinsko područje i prostrane nizinske dijelove. Pored rijekâ, kopnene vode čine i jezera, koja su različita postanka. Dok se u vulkanskom području južne Italije nalaze jezera u kraterskim udubljenjima, sjeverna I. u predalpskom području ima veća jezera (Maggiore, Como, Garda), u udubljenjima pleistocenih ledenjaka.

Biljni pokrov. Od tri poluotoka južne Evrope prirodna je vegetacija Apeninskog poluotoka najoskudnija. Na Apeninima prevladavaju ogoljele površine ili planinski pašnjaci. Nailazi se i na hrastove, bukove i kestenove šume i na četinjače. Najrašireniji je kesten; u Sjevernim Apeninima on dopire do 1000 m, dok bukva uspijeva i na visinama od 1800 m. Iznad šumske granice planinske su padine pokrivene niskim grmljem ili pašnjacima, a u većim visinama nalaze se ogoljeli kameniti prostori. Takvo današnje stanje prirodne vegetacije posljedica je jakog uništavanja prvobitnih većih šumskih površina. U nižim visinama prevladavaju makije, naročito duž ligurske i tirenske obale, te na otocima. Nasuprot ovoj tipično mediteranskoj vegetaciji zapadne i južne obale Italije, u srednjem i sjevernom dijelu istočne obale i dalje na sjeveru prevladava srednjoevropski biljni svijet, dok se mediteranski predstavnici javljaju tek mjestimično. Unutar područja prirodne vegetacije veliki su prostori osposobljeni za uzgoj kultura, koje mjestimično daju pečat pejzažima. Naročito su tipični nasadi maslina, vinove loze (pretežno na padinama), agruma i smokava (u blizini vodâ). Žitna polja prekrivaju brežuljke, dok doline često služe za uzgoj vrtnih kultura. Veliki dijelovi Padske nizine zasijani su žitaricama i rižom, a ima i livada.

Stanovništvo. I. je bila dobro naseljena od najramjeg historijskog doba. Međutim, Padska nizina, u kojoj danas žive ²/₅ talijanskog stanovništva i koja je ekonomski najvažnije područje države, bila je u početku izvan područja najranijeg razvoja. Središta najranije djelatnosti čovjeka bijahu: plodna obalna zona Apulije, žitorodna Sicilija (važna zbog svoga centralnog položaja u Mediteranu i blizine Kartage), te brežuljkasti dijelovi Toskane i Mti Albani sjeverno i južno od Rima. Rim je izgrađen u centralnom dijelu Kampanije na brežuljcima, koji su ga štitili od poplava Tibera, i postepeno je postio vodeći grad tadašnjeg svijeta. Padska nizina, koju su Rimljani nazivali Gallia Cisalpina, bila je tada izvan civiliziranog mediteranskog svijeta. Razlog treba tražiti u klimatskim razlikama; hladne zime toga prostora manje su privlačile stanovništvo, koje tada još nije imalo sredstava da se zaštiti. Padska nizina ipak je već tada bila poznata po svojoj plodnosti i proizvodnji žita, lana, voća i vina, kao i po bogatstvu stoke. Postepeno se utjecaj juga širio i prema sjeveru pa su u Srednjem vijeku basen Arna s Firencom i Padska nizina s Venecijom preuzeli vodstvo. Rim je ostao vjerski i historijski centar, dok su sjeverno položeni gradovi Genova, Venecija, Milan i Verona postali vodeći evropski centri, jer su preko njih vodili trgovački putovi iz Azije i Mediterana preko Alpâ u sjevernu Evropu. Opadanjem važnosti Mediterana i razvojem zapadnoevropskih država, sjeverna I. izgubila je svoju posredničku važnost, iako još uvijek predstavlja najvažnije područje Italije. Padska nizina danas je najgušće naseljen prostor (naročito oko Milana), a iza nje dolazi hortikulturno Ligursko primorje, basen Arna, istočne obale poluotoka (osim suhog Tavoliere di Puglia s poluotokom Garganom), Kampanija oko Napulja, nizina Catanie i neki dijelovi sjeverne Sicilije. Vrlo su rijetko naseljem planinski dijelovi Alpâ i Apenina, močvarni dijelovi Toskane i Sardinija (osim južnog dijela nizina Campidano). Talijansko stanovništvo pretežno je koncentrirano u gradovima i većim selima. Uzrok su tome veće ekonomske mogućnosti u blizini gradske industrije, oskudica stalnih izvora života na širokim agrarnim prostorima, pomanjkanje vode (u krškim terenima), a u prošlosti obrambeni momenti i sl. Za vrijeme ratova, nemira i ekonomskih nedaća u Srednjem vijeku, prevladala su velika naselja, koja su se održala do danas. Naselja po vrhovima brežuljaka, osobito u slikovitoj Toskani, još i danas daju pejzažu tipičan izgled. Posljednjih sto godina mnogo se povećao broj stanovnika. Taj porast prelazi ekonomske mogućnosti zemlje, pa se znatan broj žitelja iselio. God. 1876—1905 iselilo se oko 8 mil. Talijana. Ovaj nacionalni gubitak nadomješta se ne samo smanjenim postotkom smrtnosti, već i povećanim natalitetom, zbog čega broj stanovnika pokazuje stalnu tendenciju porasta. Do Prvog svjetskog rata pretežno su se iseljavali u Francusku, Belgiju i obje Amerike, a poslije rata pretežno u Južnu Ameriku. Godišnji prirast stanovnika od 400.000—500.000 predstavlja stalan problem, budući da tempo ekonomskog napretka ne može slijediti tempo porasta stanovnika. Ukupan broj stanovnika Italije 1951 iznosio je 47,140.052. Stanovništvo je u golemoj većini talijanske narodnosti. U Južnom Tirolu živi oko 300.000 Austrijanaca, a uz jugoslavensku granicu ima Slovenaca. Unutar talijanske narodnosti postoje znatne rasne i jezične razlike. Dok na jugu prevladava maleni i tamni tip ljudi, na sjeveru dolazi do izražaja svjetliji i viši. Preko 99% stanovnika su rimokatolici. Pored jedinstvenog književnog jezika ima mnogo dijalekata, koji se međusobno znatno razlikuju. Razlika u kulturnom standardu i veliko siromaštvo pretežno seljačkog juga podržava stalni antagonizam prema sjevernim krajevima. Jednolična hrana od pšeničnog (makaroni i špageti) i kukuruznog brašna (palenta u sjevernoj Italiji), te riže dovodi do različitih bolesti (pelagra i tuberkuloza). Smrtnost djece još je uvijek velika (prije rata iznosila je 103 ‰, a 1947 god. 8o‰).I. C.

Talijani su se oblikovali na Apeninskom poluotoku i susjednim otocima iz niza etničkih elemenata, različnih i po jeziku i donekle po kulturi (Ligura na sjeverozapadu, Etruščana na jugu i u srednjoj Italiji, Italika samih kao jezgre i nosilaca latinskog jezika, koji je nazvan po njihovu ogranku Latinima); k tome su prodrla već u velikoj davnini na Apeninski poluotok sa sjevera plemena ilirskog podrijetla pa poslije germanskog (Langobardi), a s juga Feničari i osobito mnogo i značajno Grci, a ni saracenski (arapski) utjecaj nije neznatan. Raznorodni etnički elementi očituju se i danas u pokrajinama i pokraj uspješnog nacionalnog stapanja. Od svih Romana Talijani su sačuvali najviše elemenata rimske kulture. Seosko stanovništvo Italije do danas je ostalo pretežno poljoprivredno usprkos relativno nagloj industrijalizaciji posljednjih decenija. Obradba zemlje, način uzgoja loze i voća, hidrotehničke naprave u sjevernoj Italiji i dr. pokazuju rimske oblike. Ustanova kolonata (nasljednih zakupnika veleposjedničke zemlje) vuče svoje porijeklo iz rimskoga doba. Gradnja bunara, cisterna, terasa, starinsko ratarsko oruđe, uljenice imadu svoje prethodnike u rimskom dobu, odnosno u starom Sredozemlju uopće. Kuće su pretežno od kamena, pokrivene valjkastim crijepom — u mnogo varijanti od pokrajine do pokrajine — uglavnom slične kućama uz istočni Jadran. Nošnje su većim dijelom izgubljene, značajnije su na Sardiniji, inače dobrim dijelom preuzete i preinačene starije građanske nošnje. Ženska je nošnja obično tamne boje, uobičajena je suknja sa pršnjakom, šarena pregača i bijeli, na razne načine vezani rubac. Vidniji dio nošnje je kovni i drugi nakit (naročito naušnice), a taj je često i amulet. Smisao za sve umjetnosti vrlo je razvijen. Ističu se narodni keramički radovi (fajanse i majolike) i drvorezbarije, manje veziva i pletiva, ali zato je znatno čipkarstvo. Ornamentno bogatstvo sadrži motive, koji potječu iz Orijenta, antike i Renesanse, a pretežno su figuralnog karaktera. Iako strogi katolici, zadržali su i antiknih poganskih elemenata, pa je u narodu poznato mnogo gatanja, votiva, amuleta (rogovi), a napose su brojni različni godišnji običaji s ophodima, procesijama s različnim kipovima i maskama, često usmjereni na štovanje drveća. Talijanska narodna popijevka je temperamentna, puna vedrine i živa ritma, kao i ples i muzika. Uopće umjetnička osjećajnost i smisao za umjetničko oblikovanje igra veliku ulogu u narodu. Usprkos podesnom poluotočnom položaju, Talijani nisu izraziti pomorci niti imaju naročitih pomorskih tradicija. To se može u većoj mjeri kazati na pr. za pomorce iz Chioggie (poznate pod imenom Ćozoti). Stari Rimljani nisu bili pomorci, a kada su nakon uništenja Kartage (← 146) zagospodarili Sredozemnim morem, postali su pomorci po nuždi, a ne po sklonosti. Grci su im bili učitelji u ribarstvu, brodarstvu i brodogradnji i Rimljani su se malo odmakli naprijed od svojih učitelja. U južnoj Italiji bilo je pomorstvo od značenja za vrijeme grčke kolonizacije. U Srednjem vijeku su neki pomorski gradovi postali važna trgovačka uporišta, ali su se brodske posade sastojale većinom od stranaca. U slučaju Genove i Venecije treba navesti, da su u tim gradovima bili od značenja ligurski i venetski starosjedioci, koji su bili pomorci. Talijansko pomorstvo nastalo je s vremenom kao privredna potreba, bez dublje organske veze s pučanstvom.M. K. N.

Gradovi. Gradovi sjeverne Italije nastali su na kontaktu nizine i padina susjednih planinskih bila, na pogodnim prijelazima trgovačkih putova kroz Alpe i Apenine, u blizini rijeka i na strateški važnim točkama. Niz gradova na podnožju Alpâ počinje s Torinom, koji se razvio na raskrsnici putova iz Padske nizine u Francusku (preko Mont Cenisa u Pariz i Cunea na Francusku rivijeru). Smješten je na sjevernom podnožju vinorodnog Monferrata i na ušću rijeke Dora Riparia u Pad. Po broju stanovnika Torino je četvrti grad Italije (783.000 st., 1954). Ostali su predalpski gradovi: Сото (72.000 st., 1954), Bergamo (108.000 st., 1954), Brescia (147.000 st., 1954), Verona (187.000 st., 1954) i Udine (76.000 st., 1954). To su stara historijska mjesta, koja su u novije vrijeme porasla razvojem trgovine i industrije (ova koristi hidroenergiju alpskih rijeka). Drugi niz gradova leži između predalpskog područja i rijeke Pad, na kontaktu glacijalnih naplavina i riječne nizine. Milan je (1,303.000 st., 1954) jedini veći grad ovog niza i drugi grad Italije. Leži na putovima, koji vode od sjevera prema jugu (od Simplona i prijevoja St. Gotthard u Genovu) i od istoka prema zapadu (Torino—Venecija). S obzirom na položaj, ovaj je stari grad postao glavni industrijski centar Italije. Na obalama rijeke Pad razvilo se također nekoliko gradskih centara. To su: Pavia (67.000 st., 1954), Piacenza (76.000 st., 1954), Cremona (69.000 st., 1954), Mantova (55.000 st., 1954) i Ferrara (140.000 st., 1954). Nastali su na pogodnijim prijelazima rijeke i imaju slabije razvijenu industriju. Na sjevernim padinama Apenina, duž puta Via Emilia, pruža se četvrti niz gradova: Parma (122.000 st., 1954), Reggio Emilia (109.000 st., 1954), Modena (116.000 st., 1954) i Bologna (364.000 st., 1954), uglavnom stara historijska naselja. Usprkos tome, što leži južno od Apenina, a ne na prirodnom izlazu Padske nizine, Genova (680.000 st., 1954) se razvila u glavnu izvoznu luku sjeverne Italije. Blizina Atlantika i izgradnja nove luke (koja se ne zamuljuje), željezničke veze s Torinom i Milanom, razvijen turizam i intenzivna hortikultura okolice glavni su elementi njezina prosperiteta. Jugoistočno je pomorska ratna luka La Spezia (109.000 st., 1954). Venecija (328.216 st., 1954), sjeverno od ušća rijeke Pad, bila je nekad glavna izvozna luka Padske nizine i glavni grad velike srednjovjekovne države. Izgrađena na otocima između laguna i mora, strateški ju je položaj čuvao od uništenja u toku brojnih ratova pa je gubitkom prvobitne lučke važnosti postala glavni turistički centar Italije (zbog bogatih tragova prošlosti). Stara Firenca u basenu Arna, gdje se spajaju putovi iz Padske nizine i Rima (Arno—Trasimeno—Tiber), srednjovjekovni je grad porodice Medici, koji danas ima znatno razvijenu industriju (393.000 st., 1954). Livorno (148.000 st., 1954) leži u sjevernom podnožju planinskih bila (koja se tu približuju Tirenskom moru); on je prirodna luka basena Arno. Pisa i Lucca, koje su sačuvale tragove bogate prošlosti, poznati su turistički centri. Stari i moderni putovi izbjegavali su planinsko područje Toskansko-emilijskog Apenina (put Firenca—Rim išao je istočnije, a Milan—Genova—Rim zapadnije uz obalu), pa se ovdje nisu razvila veća mjesta. Siena je i danas manje mjesto. Koristeći centralni položaj na spoju navedenih putova, Rim (1,751.000 st., 1954) je uspio sačuvati svoju važnost; u njemu se razlikuju tri različita dijela: rimske ruševine, srednjovjekovni dio (sa crkvama i palačama) i moderni poslovni grad. Iako industrija nije znatna, politički i kulturni život čini ga aktivnim centrom države. Napulj je treći grad države (1,059.000 st., 1954) i jedini je veći grad i luka južne Italije. On podržava veze s brojnim transoceanskim lukama. Smješten na podnožju Vezuva i na obali slikovitog Napuljskog zaljeva, u blizini Capria, te iskopina Pompeia i Herculanuma, grad privlači mnogo turista. Južnije od Napulja leže veći gradovi: Salerno (93.000 st., 1954) i Reggio (144.000 st., 1954). Istočna je obala poluotoka siromašnija gradovima. Via Emilia nastavlja se iz Bologne duž obale Jadrana preko Ancone (90.000 st., 1954) i Baria (288.000 st., 1954), centra plodne i jače naseljene Apulije, do Brindisia (63.000 st., 1954). Osim Baria i Brindisia, jedino još Taranto (180.000 st., 1954) ima veću važnost u južnoj Italiji. Na Siciliji je najveći grad Palermo (528.000 st., 1954). Smješten je na sjevernoj obali te je glavna izvozna luka otoka. Messina (232.000 st., 1954) također je pomorska luka, a važnost joj daje smještaj na Mesinskom prolazu. Na pretežno planinskoj Sardiniji nema mogućnosti za razvoj većih mjesta, pa je Cagliari (149.000 st., 1954) jedini veći grad.

Privreda. U vrijeme stvaranja jedinstvene države, I. je bila prvenstveno poljoprivredna zemlja. Nekada važni i bogati gradovi postali su u novim prilikama lokalni centri sporedna značenja, a samo nekoliko administrativnih središta (Torino, Venecija, Milan, Parma, Firenca, Rim, Napulj, Palermo) i sveučilišnih gradova (Padova i Bologna) sačuvalo je raniji značaj. Najveći dio talijanskog stanovništva (oko 56%) zaposlen je u poljoprivredi, jer nema mogućnosti drugih zarada. Ova »prikrivena nezaposlenost« karakteristična je osobito za zabačene predjele južne Italije. U poljoprivredi preteže upotreba ljudske radne snage, jer se za povrtlarstvo i obrađivanje terasastog zemljišta ne mogu primijeniti agrarni strojevi. Tim karakteristikama južne Italije priključuje se i prevladavanje velikih posjeda (latifundija) za razliku od sjeverne Italije, gdje se vrši intenzivna obradba manjih čestica. Od ukupne površine zemlje oko 92% otpada na poljoprivredno i šumsko zemljište. Postoje četiri poljoprivredna tipa ili načina poljoprivrednog gospodarenja. Površine pod prehrambenim kulturama u Padskoj nizini variraju od 30 do 40%, a pod krmnim kulturama i kultiviranim livadama od 20 do 25%. Proizvodnost je velika, i Padska nizina daje oko 80% od ukupne proizvodnje prehrambenih i industrijskih kultura Italije (1954 proizvodnja u 1000 t iznosila je: pšenice 7251, ječma 115, zobi 546, raži 278, kukuruza 2954, šećerne repe 6589, krumpira 3183, rajčica 1532, maslinova ulja 284). Zbog mogućnosti navodnjavanja, u Pijemontu i Lombardiji uzgaja se i riža. Kukuruz najbolje uspijeva na vlažnim terenima Lombardije i Venecije (u sjevernim dijelovima). U Emiliji najveću važnost ima pšenica, koja pokriva gotovo 50% obradivih površina. Vinova je loza tipična kultura Pijemonta. Povrće ima relativno manju važnost, a u novije vrijeme sve se više uzgaja šećerna repa (u Veneciji i Emiliji). Uzgoj maslina i agruma ograničen je na klimatski povoljnije lokalitete oko talijanskih alpskih jezera.

Veliki prostori pod krmnim kulturama i umjetnim livadama osnova su jakog stajskog stočarstva i u vezi s tim mliječnih proizvoda (poznati parmezan i sir gorgonzola). Ovaj tip gospodarenja dominira u čitavoj Padskoj nizini i okolnim planinskim padinama izuzev reljefno nepovoljne i više terene alpskog područja, gdje prevladava sjeverni planinski tip poljoprivrede.

Isti ili slični tip gospodarenja dominira u susjednoj pokrajini Venezia Tridentina (administrativnom podjelom 1947 prozvana Trentino-Alto Adige). Površina pod prehrambenim kulturama ograničena je zbog nepogodnijih reljefnih prilika i veće visine. Produkcija pšenice i kukuruza ne iznosi ni četvrtinu produkcije u Lombardiji. Nju zamjenjuje raž kao najvažnija žitarica. Vinova loza dobro uspijeva u basenu Merano, sjeverozapadno od Bolzana. Krumpir je najvažnija kultura. Kultivirani pašnjaci zapremaju veće površine od površina zasijanih prehrambenim kulturama, pa je mliječno gospodarstvo jako razvijeno.

U ostalim dijelovima Italije susreće se mediteranski tip poljoprivrede, hortikulturnog i miješanog podtipa. Najviši stupanj predstavlja uzgoj povrća i voća (breskve i agrumi) te vinogradarstvo. To naročito vrijedi za ligursko primorje, koje suptropskim voćem i ranim voćem snabdijeva ne samo Italiju već i evropska tržišta. Obradivi prostori ograničeni su na uzak obalni pojas i kratke doline, a tek su neznatne površine pod krmnim kulturama i kultiviranim pašnjacima pa čak i pšenica, koja inače u mediteranskom području ima svuda prvenstvo, po vrijednosti produkcije ovdje dolazi tek na šesto mjesto. Veliku vrijednost imaju masline, breskve i loza. Oko 90% vrijednosti otpada na proizvodnju voća i povrća, što je jedinstven slučaj u svijetu. Osobitu važnost ima krumpir (naročito rane vrste), zatim grašak, grah, rajčice i cvjetače. Isti podtip obradbe prakticira se i u Kampaniji, ali u slabije izraženom obliku. Zbog niže geografske širine, najveću važnost ovdje imaju agrumi i orasi, a od industrijskih kultura duhan i konoplja.

Sicilija je prelazno područje hortikulturnog podtipa u miješani. Ona proizvodi pšenicu, grožđe, masline, orahe, grah i glavni je centar produkcije agruma (naročito limuna). Sav ostali mediteranski prostor Italije prakticira miješani tip mediteranske poljoprivrede, a naročito u južnom dijelu poluotoka (osobito Lukanija), gdje na pet vrsta kultura otpada više od 80 % od ukupne produkcije poljoprivredne vrijednosti: pšenica (tek nešto ispod 50% ukupnih obradivih površina), zob (često se sije nakon pšenice), grah, maslina i grožđe. Procenat površina pod prehrambenim kulturama je velik (Apulija 67%) za razliku od malenih površina pod krmnim kulturama i kultiviranim pašnjacima. Proizvodnja povrća i voća od manje je važnosti (osim maslina i grožđa). Izuzetak čine prostori u blizini gradskih centara. Proizvodnja najvažnijih mediteranskih kultura je značajna. God. 1953 proizvedeno je u 1000 t: naranača 582, limuna 312, duhana 66 (1954), vina 50,132.000 hl (1952).

Stočarstvo igra manju ulogu u gospodarstvu Italije. U sjevernoj Italiji prevladava stoka krupnog zuba, dok se u mediteranskom području uzgajaju magarci, mazge i stoka sitnog zuba. Ovčarstvo je najjače razvijeno u dolini Tibera i u Sardiniji. I. je 1952 imala 8.690.000 goveda, 4,212.000 svinja, 12,114.000 ovaca i koza, 733.000 konja, 760.000 magaraca i 398.000 mazgi. Obalno ribarstvo nadoknađuje nedostatak stočnog mesa.

Rudarstvo i industrija. I. je vrlo siromašna mineralnim i vegetabilnim industrijskim sirovinama, ali ima znatne količine vodene energije. Za izvoz dostaje jedino sumpora i žive. God. 1953 proizvodnja ugljena iznosila je oko 1,900.000 t, nafte 85.500 t (u novije vrijeme pronađena su nova nalazišta nafte, ali rezerve još nisu procijenjene), sirova čelika 3,453.000 t, sumpora 1,713.124 t. Industrija je znatno razvijena i zapošljava 26% stanovništva. Razvoju industrije pomogla su velika domaća tržišta, rezerve vodene energije i sposobnost talijanskog radnika (naslijeđena tradicijom starih zanata). Na Padsku nizinu, osobito oko Milana i Torina, te na dolinu Arna oko Firence otpada najveći dio talijanske industrije. Iako su prehrambena i građevna industrija znatno razvijene, ipak najveću važnost ima industrija tekstila i strojeva. Pamučna industrija (1954 god. 5,750.000 vretena i 138.188 razboja) daje i višak za izvoz. Pamuk se uvozi, jer je domaća proizvodnja na Siciliji nedovoljna. Koncentrirana je u Pijemontu i Lombardiji. Milan je glavni evropski centar za proizvodnju svile, upotrebljava lokalnu sirovinu; industrija svile razvijena je i u drugim dijelovima Italije (1949 industrija svile raspolagala je sa 1,616.000 vretena i 32.000 razboja) pa je produkcija sirove svile 1948 iznosila 1966 t i umjetne 79.578 t (1952). Industrija vune, nekad snabdijevana vlastitom sirovinom, danas prerađuje uvezenu; razvijena je ponajviše u prostoru između Torina i Milana te u Toskani. I. je poznata i po proizvodnji automobila i brodova. Torino je centar poznatog poduzeća Fiat. Industrija automobila proizvela je 1952 god. 124.784 automobila (od kojih je 24.460 bilo izvezeno). Znatno je razvijena industrija poljoprivrednih i pisaćih strojeva. Prema popisu 1951 u 1,475.385 industrijskih poduzeća bilo je zaposleno 6,474.613 radnika, od toga je na tekstilnu industriju otpadalo 25,19%, industriju strojeva 20,63%, prehrambenu 11,43% i građevnu 10,44%. Zbog nedostatka ugljena i željeza nije se razvila koncentrirana industrija željeza i čelika, što je ozbiljan nedostatak i teškoća u daljem industrijskom razvoju zemlje. God. 1950 proizvodnja čelika bila je ravna proizvodnji čelika u Saaru, ali je broj stanovnika Italije gotovo 45 puta veći od broja stanovnika Saara.

I. ima malen broj vrlo produktivnih pokrajina (pretežno na sjeveru), dok je broj izrazito siromašnih veiik (na jugu). U svim stabilnim vremenskim odsjecima stanovništvo brojčano prerasta ekonomske mogućnosti zemlje. Teškoće, s kojima se zemlja bori u razvoju jake industrije, onemogućavaju da se izvozom dobiju sredstva za nabavu potrebne hrane. Važna su dopuna talijanske ekonomije novčane pošiljke iseljenika, uštednje povratnika, zarada trgovačke mornarice, turizam i zarada osiguravajućih društava razbacanih po čitavoj Evropi i jugozapadnoj Aziji.

Promet. I. ima razgranatu prometnu mrežu. Dužina željezničkih pruga iznosila je 1952 god. 21.743 km, od kojih je 5755 km bilo elektrificirano; iste godine željeznice su prevezle 365,012.000 putnika i 52,133.000 t robe. God. 1952 imala je I. 170.683 km dobrih cesta. Željeznice, koje prelaze Alpe, spajaju se u Torinu, Milanu, Veroni i Trevisu; od njih se odvajaju pruge prema jugu. Zapadna obalna željeznica ide od Genove preko Rima i Napulja. Na nju se vežu druge pruge kod Genove ili od Bologne preko Firence do Rima. Od Torina vodi važna željeznička pruga pravcem rimske ceste Via Emilia duž istočne obale u Bari i Brindisi. Među poprečnim prugama važnija je ona, koja ide od Torina preko Milana, Verone i Padove u Veneciju i dalje u Jugoslaviju. Zapadnu i istočnu obalu poluotoka povezuje 17 cesta, koje prelaze Apenine. Posebno značenje ima za Italiju pomorski saobraćaj. Parobrodarskim prugama spojene su njezine luke međusobno, a važnije gotovo sa svim lukama svijeta.

LIT.: O. Maull, Italien, Enzyklopädie der Erde (Länderkunde von Südeuropa), Leipzig i Wien 1929; H. Kanter, Italien, Klutes Handbuch der geographischen Wissenschaft (Südost- und Südeuropa), Potsdam 1931; J. Sion, Italie, Géographie Universelle, VII, Paris 1934; A. Mori, L’Italia, Terra e Nazioni, Milano 1936; S. V. Valkenburg i C. C. Held, Europe, New York 1952; G. W. Hoffman, A Geogra of Europe, London 1953.I. C.

Hidrografija. U skladu s reljefom kontinentalna se Italija dijeli hidrografijski na tri područja: Alpe, Padska nizina i Apeninski poluotok.

U Alpama seže granica Italije do glavne razvodnice, te se talijanski dio Alpa odvodnjuje prema rijeci Padu. Alpske rijeke hrane se podzemnom vodom, ledenjacima i kišama. Ledenjačke se rijeke stvaraju ispod visokih grebena od otopljenih ledenjaka te imaju najviše vode za suhog i vrućeg ljeta, jer je tada otapanje najintenzivnije. Najmanje vode imaju zimi, kad je zamrzavanje najjače. Glavne su rijeke ove skupine: Dora Riparia, Dora Baltea, Ticino, Adda, Oglio, Mincio i Adige. Neke manje rijeke, koje izviru na srednjim visinama, imaju značaj bujica. One za proljetnih i jesenskih kiša jako nabujaju, a ljeti se pretvaraju u neznatne vodene žile, ili pak posve presuše. U području vapnenačkih Alpa važna je i podzemna krška cirkulacija vode.

Alpske doline oblikovane su radom diluvijalnih ledenjaka te imaju koritast oblik, a neke su usto pregrađene morenskim nasipima, iza kojih su se stvorila jezera. Tako su nastala velika podalpska jezera: Maggiore, Lugano, Como, Iseo, Garda te manja jezera: Orta, Varese, Endine i Idro. Jezera su uska i duguljasta, većinom sa strmim obalama te se doimaju poput fjordova. Izuzetak je južni dio jezera Garda, koje se proširuie do 17 km. Svih pet većih jezera ima dno izdubljeno do ispod današnje razine mora. Najdublja je kriptodepresija jezero Garda, kojemu je dno 281 m ispod morske razine.

U Padsku nizinu slijevaju se vode s Alpa i Apenina i stvaraju središnju vodenu žilu, rijeku Pad. Budući da alpski tokovi nose više vode nego apeninski, potiskivali su Pad sve više prema jugu. Tako je on, osobito u gornjem i srednjem toku, bliže Apeninima nego Alpama. Alpske rijeke nose najviše vode ljeti, u doba najintenzivnijeg otapanja ledenjaka, dok apeninski pritoci imaju visoku vodu ujesen i zimi, u doba jakih mediteranskih kiša. U istočnom dijelu Padske nizine teče s alpskih pristranaka nekoliko rijeka, koje samostalno utječu u Jadransko more: Adige, Brenta, Piave i Tagliamento. Sve ove rijeke nose obilje mulja, tako da im se korito povišuje, a velike količine nanosa gomilaju u području njihovih ušća. U povijesno doba stvorilo se ovdje oko 2000 km² novog tla, najviše na ušću Pada. Od riječnih nanosa nastaju niski pješčani otoci i prudovi, koji su izolirali prostrane dijelove mora, te su nastale: Laguna di Marano, Laguna Veneta i Valli di Comacchio. Nekadašnji primorski gradovi Ravenna, Adria, Aquileia leže danas nekoliko kilometara daleko od mora. Ista bi sudbina zadesila i Veneciju, da nisu njezini stanovnici premjestili ušće Brente, koja je nekoć utjecala kod Mestre, daleko na jug, a ušće Sile na sjever od svog grada. Kad je Pad promijenio tok i skrenuo prema sjeveroistoku, prijetilo je da će zatrpati venecijanske lagune. Stoga su ga Mlečani 1600 premjestili na jugoistok u današnje glavno korito.

Na jadranskoj strani teku apeninske rijeke s glavnog grebena neposredno k moru. One su kratke i veći dio godine nose malo vode. Na tirenskoj padini razvili su se u uzdužnim dolinama dulji vodeni tokovi: Arno, Tiber, Garigliano, Volturno i dr. Ova strana ima više kiša, pa i rijeke nose više vode. Mnoge apeninske rijeke imaju značaj fiumara te u kasnu jesen i zimu silno nabujaju, a ljeti su posve neznatni vodeni tokovi. Zbog periodične visoke vode izgrađeni su i preko manjih fiumara visoki i veliki mostovi. Apeninska jezera nastala su ponajviše u kraterima ugaslih vulkana te su okruglasta oblika: Bolsena (115 km²), Vico, Bracciano, Albano i Nemi. Jezero Trasimeno (129 km²) ispunjava plitku zavalu; odvodnim kanalom vezano je s Tiberom, glavnom talijanskom rijekom na Apeninskom poluotoku.

Unutrašnja plovidba razvijena je uglavnom u Padskoj nizini, gdje ima 2500 km vodenih putova. Glavni plovni put je Pad i njegovi pritoci Oglio, Adda i Panaro. Najvažniji je problem riječne plovidbe u Italiji bio odvajkada da se ostvari vodena veza od Milana do mora. Već 1177 dobio je Milan kanalsku vezu time, što je Ticinello (odvojak Ticina) povezan s rijekom Olona. God. 1257 sagrađen je kanal od Abbiategrassa do Milana, a kasnije je pregrađen u današnji Naviglio Grande. God. 1359 počeo se graditi kanal od Pavie do Milana. Kasnije je gradnja stoljećima bila napuštena i kanal je otvoren tek 1819. Između oba svjetska rata radilo se na kanalizaciji Pada do Cremone, a dalje bi vodio kanal do Milana, djelomice kao bočni kanal Adde, tako da bi do Milana plovili brodovi do 600 t. Cijeli put od Venecije do Milana iznosio bi 480 km.

Nadalje su plovni jadranski pritoci: Adige (do Zevia 192 km), Gorzone, Brenta, Sile, Piave i Livenza. Ovdje ima više poprečnih kanala, koji spajaju donje tokove spomenutih rijeka. Vezivanjem laguna i kanala ostvarena je prije Drugog svjetskog rata obalna plovna pruga od Pada do Soče: Littoranea Veneta, duga 170 km, a sposobna za brodove do 600 t. Ukupno ima u Padskoj nizini 2500 km plovnih putova, ako uzmemo u obzir i one, koji su plovni za teglenice od nekoliko desetaka tona. Glavne riječne luke jesu: Botrighe, Ferrara, Pontelagoscuro, Ostiglia, Mantova, Cremona, Piacenza, Pavia, Milan, zatim Padova i Treviso.

Na Apeninskom poluotoku plovni su samo kraći dijelovi rijeka, i to: Tiber (36 km), Arno, Volturno i Garigliano. Za poboljšanje plovidbe ovdje su izgrađeni kraći kanali; na ušću Tibera Canale di Fiumicino (35 km), a od donjeg Arna izgrađen je do Livorna Canale dei Navicelli (23 km).

Na talijanskim jezerima uređen je parobrodarski promet radi turizma. Ukupno ima 440 km plovnih pruga, a najdulje su na jezerima Garda (149 km), Como (86 km) i Maggiore (72 km).

Prije Drugog svjetskog rata unutrašnji je vodeni promet iznosio oko 3,5 mil. t godišnje. Od toga je otpadalo na Pad 1,2 mil. t, a na venecijansku plovnu mrežu 1,7 mil. t. Ovdje je najživlji promet od Pada do Venecije te na Brenti do Padove. Na podalpskim jezerima broj je putnika iznosio godišnje oko 2,4 mil. Obilje vodene snage alpskih i apeninskih rijeka dalo je poticaj i ubrzalo razvoj elektrifikacije mnogih industrija i željeznica. Podignuto je oko 1200 hidrocentrala, a najveće su na rijeci Isarco (kod Cardonea) i na njegovu pritoku Rienzi (kod Bressanonea), zatim na rijeci Liru (kod Mesea). Najveća je apeninska centrala na rijeci Velino, pritoku Nere (kod Golette). God. 1953 proizvedeno je oko 28 milijarda kWh, i u tom pogledu I. je prva u Evropi.

LIT.: A. Hahne, Die Verkehrsgeographie Italiens, Königsberg 1930; Mittelmeer-Handbuch, VI, Das Adriatische Meer, Berlin 1930; A. Mori, L’Italia, Milano 1936.Z. D.

Povijest. Brojni arheološki nalazi svjedoče, da je I. bila naseljena već u starije kameno doba. Od toga vremena naovamo sve su češći nalazi, koji svjedoče о visokoj kulturi raznih plemena, koja su nastavala u području Italije sve do u ← I. tisućljeće. U to vrijeme I. pokazuje veliko etničko šarenilo. U dijelu srednje i južne Italije nastavaju italska plemena (Latini, Umbri, Samnićani, Sabinci, Volsci, Ekvi i dr.), kojima valjda pripadaju i plemena Sikana i Sikula na Siciliji. U istočnim područjima sjeverne i južne Italije sjede ilirska plemena: ističu se Veneti i Japigi, koji su se vjerojatno doselili ovamo s istočne obale Jadranskoga mora. U središtu sjeverne Italije naselili su se (oko ← 400) Gali, dok zapadno područje sjeverne Italije, Korziku i djelomice Sardiniju drže predindoevropski Liguri. Današnju su Toskanu zaposjeli neindoevropski Etrušćani, koji su se ovamo doselili s Istoka negdje oko ← 1000. Poznati kao pomorci već iz egipatskih spomenika, oni su i u Italiji razvili veoma živu trgovinu s Kartažanima i Grcima. Najvažnije su im luke bile Cere i Populonija, a dokaz njihove pomorske snage je činjenica, što je po njima nazvano Tirensko more (Tirseni-Etrušćani). Kao pomorci oni su ozbiljno konkurirali i Kartažanima, koji su držali obale Korzike, Sardinije i Sicilije, i grčkim kolonijama u južnoj Italiji i na Siciliji (Kume, Regij, Tarent, Kroton, Sirakuza, Gela, Akragas i dr.), od kojih su neke utemeljene već potkraj ← VIII. st. (v. Grčka). Njihovim osvajanjima u Italiji, nakon pomorske pobjede nad Grcima, koju su izvojevali u zajednici s Kartažanima kod Alalije na Korzici (← 540), zadali su desetak godina kasnije Grci težak udarac kod Kume. Otad pomalo nestaje iz povijesti taj narod visoke kulture, a počinju se ocrtavati konture razvoja nove sile u Italiji, Rima. Legendom su zavijeni počeci ovoga grada, koji je u pet stoljeća proširio svoju vlast nad čitavom Italijom. Pošto je nestalo etrušćanske konkurencije, prešao je čitav pomorski promet u ruke Grka, koji su u Salernskom zaljevu držali važne luke: Neapolis, Kume i Pestum. Mlada rimska država, koja je počela izgrađivati i svoju flotu, morala je doći u sukob s grčkim kolonijama u južnoj Italiji (Velikoj Grčkoj): u ratu s Tarentom (← 282 do ← 272) Grci su kapitulirali. Grčke kolonije u Velikoj Grčkoj dobile su, pod rimskom vlašću, važan strateški položaj na granici između istočnog i zapadnog Mediterana. Tarent i Sirakuza ostaju i dalje važne luke, iako ih važnošću nadilaze luke Puteoli i Ostia, što su ih osnovali Rimljani (Ostia osnovana u ← IV. st.). Izbivši na obale južne Italije, našli su se Rimljani pred novim takmacem na moru, najjačom pomorskom vlasti tog vremena u zapadnom Mediteranu, Kartagom. Sukob među njima bio je neizbježiv (v. Kartaga) i zbog njega je Rim morao da započne sa sistematskom izgradnjom ratne flote (petoroveslarke-pentere, po uzoru na kartaške ratne brodove). Ratovi s Kartagom trajali su s prekidima od ← 264 do ← 146 (v. Hanibal). Skršivši Kartagu, stvorili su Rimljani od svoje države pomorsku velevlast u zapadnom Mediteranu. Istodobno im je osvajanje Cisalpinske Galije (u sjevernoj Italiji) otvorilo putove u Srednju Evropu (v. Rimsko carstvo). Osnutkom Akvileje (← 181) dobila je I. svoju najvažniju luku na Jadranskom moru i jedno od najvažnijih cestovnih čvorišta Rimske republike. Paralelno s izgradnjom državne organizacije idu i vojnički uspjesi rimskih legija na Istoku i Zapadu. U vrijeme tih uspjeha na kopnu zanemaruje Rim flotu, a to pogoduje razvoju gusarstva na čitavom Sredozemlju. Gusari, sa svojim bazama na Kreti i u Kilikiji, pljačkaju čak i italske obalne gradove, a pred Ostiom uništavaju jedan rimski flotni odred. U ratu, koji je Rim poveo pod zapovjedništvom Pompeja protiv tih gusara (← 78 do ← 67), 500 rimskih brodova likvidiralo je njihova uporišta najprije u istočnom, a onda u zapadnom Sredozemlju. U građanskom ratu, u kome su vojskovođe Antonije, Oktavijan i Lepid vodile borbu za apsolutnu vlast u Rimskoj republici, mornarica je odigrala odlučnu ulogu. Oktavijanova flota od 250 brodova pobijedila je ← 31 kod Akcija premoćnu flotu Antonija i Kleopatre. U tom času rodilo se Rimsko carstvo, koje je za vladanja Oktavijana Augusta doživljavalo svoje zlatno doba. Njegove su granice išle od Atlantskog oceana do Mezopotamije i arapskih pustinja, od Rajne i Dunava do sjeverne Afrike. U toku I. i II. st. carstvo još proširuje svoje granice na Mauretaniju (Maroko), Britaniju, na dio Germanije i Arabije, na Daciju, Mezopotamiju i Armeniju, ali centralna je vlast sve slabija i carstvo od III. st. dalje nosi u sebi klice raspadanja. I. gubi u okviru carstva sve više svoje centralno značenje; Galija, Egipat, Azija i Španjolska dobivaju sve veće ekonomsko značenje i, uz Grčku i Afriku, postaju i važnim kulturnim područjima. Za Dioklecijana (284—305) I. je samo jedna dijeceza carstva, a nešto kasnije, za Konstantina Velikoga, gubi svako značenje kao centar države; težište se prenosi na Istok i glavnim gradom postaje »Konstantinov grad«, Bizant. God. 395 podijelio je car Teodozije čitavo carstvo na Istočno i Zapadno rimsko carstvo, kojemu je od 402 prijestolnica Ravenna, životari još kratko vrijeme i 476 pada pod udarcima germanske najezde. Italijom zavlada herulski vojskovođa Odoakar, imenovan formalno od istočnorimskoga cara Zenona patricijem.

Praktički je Bizantsko (Istočnorimsko) carstvo, koje je od Rimskoga imperija baštinilo ideju svjetskog carstva, od toga časa izgubilo kontrolu nad Italijom. Trebalo je srušiti Odoakara i vratiti Italiju carstvu (v. Bizantsko carstvo); car Zenon je za taj pothvat angažirao Teodoriha, vladara panonskih Istočnih Gota, davši i njemu titulu carskoga patricija i konzula. Srušivši Odoakara (493), zavlada Teodorih Italijom, a bizantski mu car čak priznaje titulu kralja. I. postaje dijelom velike istočnogotske države i nastavlja tradiciju Rimskog carstva. Sardiniju i Korziku drže Vandali, koji kao daleki nasljednici antičke Kartage iz svoga središta u Africi gusarskim prepadima i pothvatima ugrožavaju čitav zapadni Mediteran. U okviru ideje о uspostavi Rimskoga imperija, bizantski car Justinijan ruši u ratu 535—53 državu Istočnih Gota u Italiji i organizira ovdje egzarhat Bizantskoga carstva sa sjedištem u Ravenni. Međutim, novi germanski val, dolazeći ponovno iz Panonije, zadaje težak udarac bizantskoj vlasti u Italiji: zemlju osvajaju Langobardi. Pavia, osvojena 572, postaje njihov glavni grad. Bizantska se vlast održala samo u t. zv. Ravenskom egzarhatu (područje Ravenne i Mletaka), Liguriji, Rimskom dukatu, južnoj Italiji i Siciliji. Za langobardskoga vladanja područje njihove države raspada se na nekoliko vojvodina (Friuli, Spoleto, Benevent), a već se počinju ocrtavati i konture buduće papinske države (Patrimonium sancti Petri). Ova rasparčanost Italije nagovještava njenu buduću tisućljetnu političku podijeljenost, koje će nestati tek u XIX. st. ujedinjenjem Italije. U polovici VIII. st. javljaju se na pozornici Italije prvi put Franci, intervenirajući protiv Langobarda kao zaštitnici rimskog pape Stjepana II. Papa podjeljuje franačkom kralju Pipinu titulu rimskoga patricija, a Pipin zauzvrat potvrđuje papi posjed Rimskog dukata, darivajući mu usto još Ravenski egzarhat i t. zv. Pentapolis (područje Ancone i Riminia). Langobardsku je državu definitivno likvidirao (774) Pipinov sin Karlo Veliki, okrunivši se željeznom krunom langobardskih kraljeva za kralja Italije, koja je međutim obuhvaćala samo sjevernu i srednju Italiju, izuzev papinsku državu; južna I. ostaje pod vlašću Bizanta osim vojvodine Benevent, koja zadržava samostalnost. I. postaje tako dio velike franačke države, koja krunisanjem Karla Velikoga za rimskoga cara (800) oživljava tradiciju Zapadnorimskoga carstva. U tom momentu počinje postepena feudalizacija Italije, a ugled rimskog pape, osobito u vrijeme Nikole I., raste sve više u odnosu na ostale biskupe, jednako kao i u odnosu prema caru. Međutim osvajaju Saraceni 827 Siciliju i gusarskim pothvatima ugrožavaju obalu Italije. Pojedini primorski gradovi, prepušteni sami sebi (Napulj, Amalfi i dr.), organiziraju radi bolje obrane svoje vlastite vlade (v. Amalfi). Poslije izumrća Karolinga veliki feudalci vode borbu za kraljevsku vlast u Italiji (Berengar od Friulia, Hugo od Donje Burgundije, Berengar od Ivreje, Gvido od Spoleta i dr.). Konačno je njemački kralj Oton I. zavladao Italijom: godine 962 okrunio se u Rimu za cara Svetoga rimskog carstva, a I. je postala interesna sfera njemačkih vladara. Carska je, međutim, vlast više simbolička, negoli stvarna. U sjevernoj se Italiji feudalci ne pokoravaju, već izabiru za kralja Arduina, markiza od Ivreje (1012), a u Rimu se protiv carske vlasti diže plemstvo. U južnoj Italiji i Siciliji langobardske kneževine (Benevent, Salerno i Capua), ostaci bizantskih posjeda i područja, osvojena od Arapa, dolaze u XI. st. u vlast normanskih gusara. Oni na tom području formiraju državu, koja će u budućnosti, nakon stvarnog prestanka normanske vlasti, i dalje ostati posebna teritorijalna jedinica, bez veze s ostalim područjem Italije (v. Normani). Osobito važan, uglavnom autonoman položaj, ima nekoliko istaknutih trgovačkih gradova. Amalfi, već od VIII. st. značajan pomorsko-trgovački centar Italije, od X. do XIII. st. igra ulogu ne samo jednog od najznačajnijih centara Italije, nego i čitavog Zapada. Genova, od XI. st. republika, proširuje svoju· vlast na italsku rivijeru, na Sardiniju i Korziku i postaje jednim od najopasnijih konkurenata Pisi i Mlecima (v. Genova). Pobjedom nad Pisom 1284 likvidirala je pomorsku silu Pise, koja je držala u svojim rukama znatan dio trgovine u istočnom Sredozemlju (v. Pisa). Posebno mjesto među tim gradovima zauzimaju Mleci, koji od godine 1ooo gospodare Jadranskim morem. Posjed Dalmacije, Krfa i Krete dao je Mlecima čvrstu bazu za širenje njihove pomorske velevlasti, a nakon svršetka rata s Genovom (1381) Mleci su gospodari Sredozemlja i levantske trgovine (v. Venecija). Vlast rimskih papa sve se više učvršćuje, osobito za Grgura VII. (1073—85). On i njegovi nasljednici iznijeli su pobjedu u borbi s carevima (borba za investituru). U mnogim gradovima sjeverne i srednje Italije (Milan, Siena, Lucca, Bologna, Firenca) formiraju se autonomne komune, koje su također centri otpora protiv carske vlasti (pobjeda t. zv. Lombardske lige uz pomoć pape nad Fridrihom I. Barbarossom kod Legnana 1176). Svi ti faktori pridonose brzom propadanju carske vlasti u Italiji. I posljednje carsko uporište, Kraljevstvo obiju Sicilija, uskoro nakon smrti Fridriha II. (1250) dolazi u posjed Anžuvinaca (v. Sicilija i Napulj).

Propadanje carskog autoriteta i vlasti na tlu Italije uvjetovalo je sve jači zamah u razvoju autonomnih komuna. Međutim, one su iscrple svoje snage djelomično u međusobnim borbama zbog teritorija i trgovačke konkurencije. Unutrašnje borbe u pojedinim komunama dovele su do veće vlasti pojedine obitelji, koje se u toku vremena nameću za jedine gospodare komune. Tako su u Mantovi zavladali Gonzage (1328—1707); u Modeni markgrofovi Este (s prekidima 1288—1860), koji su vladali i Ferrarom već od 1208; u Veroni obitelji Della Scala, Visconti i Carrara; u Milanu obitelji Torriani, Visconti i Sforza (1450—1535); u Firenci Medici (1434—1737). Samo neke komune uspjele su sačuvati republikanski režim (Mleci). Vladalačke obitelji u pojedinim gradovima (signorie) nastojale su proširiti svoju vlast i na susjedna područja, pa je među sinjorijama dolazilo do teških borba. U borbama su se služili plaćeničkom vojskom, na čijem su čelu bili condottieri. Ti su kondotjeri kojiput sami preuzeli vlast u gradovima. Tako je kondotjer Francesco Sforza nakon izumrća obitelji Visconti postao 1450 milanski vojvoda. Neke sinjorije ubrzo su nestale, a neke su se održale, pa su čak od cara (kojega je vlast bila samo nominalna) priznate kao principali. Možda je među svim tim italskim državicama imala najviše teritorijalnih uspjeha Mletačka republika, koja je nakon velikih uspjeha na moru nastojala oko 1400 proširiti svoju vlast i na italskom kopnu: njen se posjed proširio na čitav Veneto i na dio Lombardije. Među svjetovnim velikašima Italije počinju se isticati savojski grofovi, koji su već oko 1050 došli u posjed Pijemonta; njima je car Sigismund 1416 podijelio titulu vojvoda. Papinsku državu razdiru unutrašnje borbe plemićkih obitelji (Orsini, Colonna), osobito u vrijeme, kad su pape bile u avignonskom progonstvu (1309—76); kratkotrajna pustolovina »pučkog tribuna« Cola di Rienzia, koji je 1347 proglasio Rimsku republiku, nije promijenila situaciju. Prilike su se u papinskoj državi sredile tek oko polovice XV. st. za pape Nikole V. (v. Papinska država). U Napulju je dinastija Anjou vladala do 1435, dok je na Siciliji (nakon pokolja u Sicilskoj večernji 1282, koji su prouzrokovala zlodjela Francuza) preuzela vlast aragonska dinastija, a Alfons V. ponovo je sjedinio Napulj i Siciliju.

Ta rasparčana I. u XIV. i XV. st. postaje prvi put nakon dugih stoljeća žarište kulturnog stvaranja u Evropi. Razvoj studija klasične antike (humanizam), kidanje s tradicijom i otvaranje novih putova u likovnoj umjetnosti (renesansa), te razvoj renesansne literature, potekli su iz dva italska centra: iz Firence i iz Rima. U drugoj polovici XVI. st. razvija se u sjevernoj Italiji novi kulturni centar, Mleci. Studij klasičnih grčkih i rimskih pisaca otvara krugovima intelektualaca u Italiji nove vidike i spoznaje о veličini Rimskog imperija; te su spoznaje kasnije rodile ideje о obnovi tog imperija. Kulturna ostvarenja u Italiji tog vremena uskoro su izvršila veoma snažan utjecaj na sve ostale evropske zemlje.

Potkraj XV. st. počinju ponovne borbe za vlast nad Italijom. Francuski kralj Karlo VIII., smatrajući sebe nasljednikom Anžuvinaca, spušta se 1494 u Italiju i prolazno osvaja napuljsko kraljevstvo. Njegov nasljednik Luj XII., pozivajući se također na baštinsko pravo, osvaja vojvodinu Milano i Napuljsko kraljevstvo. Međutim, nakon poraza na Gariglianu (1504), koji su mu nanijeli Španjolci, gospodari Sicilije i Sardinije, napušta Napulj. (Napulj i Sicilija ostaju u izravnoj španjolskoj vlasti do mira u Utrechtu 1713)

Bio je to uvod u dugotrajne borbe između Francuske i Španjolske za Italiju. U odlučnu fazu ulazi borba u času, kad je španjolski kralj postao kao Karlo V. njemačkim carem. U četiri vojne uspio je poraziti francuskog kralja Franju I. i mirom u Chateau Cambrésisu (1559) Francuzi su izgubili osvojena područja. Gotovo stoljeće i pol drži Španjolska u svojoj vlasti vojvodinu Milan, južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, dok su druge italske državice djelomično pod njenim utjecajem. Jedini izuzetak čine Savoja, koja stječe sve veći ugled i širi svoje granice, i Mleci, još i tada jaka pomorska sila.

God. 1700 došla je na španjolsko prijestolje francuska dinastija Bourbon, koja je Napuljem i Sicilijom vladala s prekidima do 1860. U ratovima za španjolsko, austrijsko i poljsko nasljedstvo u prvoj polovici XVIII. st. situacija se u Italiji izmijenila. Lombardija je došla pod austrijsku vlast, dok je velika vojvodina Toskana, nakon izumrća Medicejaca, postala sekundogenitura kuće Habzburg—Lotaringija. Sardiniju, od 1720 kraljevinu, stekla je savojska dinastija. Genova je uspjela sačuvati svoju nezavisnost, a Korzika (koja je od 1300 bila pod genoveškom vlasti) pripala je 1768 Francuskoj. Mleci, koji su u Kandijskom ratu (1645—69) izgubili Kandiju, a 1715 i Moreju (Peloponez), ostali su i dalje u posjedu Jonskih otoka, Dalmacije, Istre, Udina, Bergama, Brescie i Verone. Parma s Piacenzom i Guastallom od 1748 je sekundogenitura španjolskih Bourbona, a u Modeni vlada kuća Este. Papinska država, stojeći u dobrim odnosima s Austrijom i Španjolskom, sačuvala je svoje posjede (stari Lacij, Umbriju, Marke, Anconu, Rimini, Ravennu, Bolognu i Ferraru). Do potkraj XVIII. st. nije više došlo u Italiji do teritorijalnih promjena, a u svim se državama provode zakonodavne, administrativne i ekonomske promjene.

Situaciju je izmijenila Napoleonova vojna u Italiju. God. 1796 Francuska dobiva Savoju i Nicu, osvaja Lombardiju, papa joj prepušta Romagnu, Anconu, Bolognu i Ferraru, a 1797 padaju joj u ruke Mantova i Mleci. U sjevernoj Italiji Napoleon organizira Cisalpinsku (Milan, Modena, Ferrara, Bologna, Romagna) i Ligursku (Genova) republiku, koje su obje zavisne od Francuske. Mirom u Campoformiu 1797 ustupa Austrija Francuskoj Lombardiju, a kao rekompenzaciju dobiva čitavo mletačko državno područje (izuzev Jonske otoke). Godinu dana kasnije uspostavlja Napoleon u Rimu Rimsku republiku, a zaposjevši kopnene posjede napuljskog kralja Ferdinanda IV. stvara od njih 1799 Partenopejsku republiku. Mirom u Lunévilleu 1801 priznate su Cisalpinska i Ligurska republika, a velika vojvodina Toskana pretvorena je u Kraljevinu Etruriju pod francuskom kontrolom. God. 1802 izabran je Napoleon predsjednikom Republike Italije (dosada Cisalpinske republike), već tri godine kasnije postaje kralj Italije, a njegov posinak Eugène Beauharnais potkralj. Istodobno je Ligurska republika pripojena Francuskoj jednako kao i kopneni posjedi sardinskog kralja Karla Emanuela IV.; Austrija prepušta venecijansko područje Kraljevini Italiji, a napuljski su Bourboni detronizirani. Napoleonove sestre Elise i Pauline dobivaju kneževine Piombino (s Luccom i Carrarom) i Guastalla, a njegov brat Joseph postaje (1806) napuljski kralj, što su Rusija i Prusija mirom u Tilsitu 1807 i priznale. Kako je Joseph uskoro zasjeo na španjolsko prijestolje, postao je napuljskim kraljem Joachim Murat, muž Karoline Bonaparte. U to vrijeme pripojena je Kraljevina Etrurija Francuskoj, a 1809 je Napoleon Schönbrunnskim dekretom sjedinio papinsku državu s Francuskom (njegov sin dobiva titulu »Rimski kralj«). Tako je situacija u Italiji 1810 ova: Napoleonova Kraljevina I. sastoji se od Lombardije, Veneta, Trentina, vojvodine Modene, Romagne i Marke, dok su Toskana, Umbrija, Lacij, Parma, Piacenza, Pijemont i Ligurija anektirani Francuskoj. Položaj se u Italiji mijenja nakon prvog pariskog mira 1814. Francuska se uglavnom povlači unutar granica od 1792, a od italskih posjeda zadržava samo dijelove Savoje. U tom času vraća se u Rim papa Pijo VII., a sardinski kralj Viktor Emanuel I. u Torino.

LIT.: M. Brosch, Geschichte des Kirchenstaates, Gotha 1880—82; C. Cipolla, Storia delle Signorie Italiane, dal 1300 al 1530, Milano 1881 ; F. Lanzani, Storia dei Comuni italiani dalle origini al 1313, Milano 1882; F. Chalandon, Histoire de la domination normande en Italie et Sicilie, Paris 1907: G. Romano, Le dominazioni barbariche in Italia (395—1024), Milano 1910; K. J. Beloch, Römische Geschichte. Berlin i Leipzig 1926; A. della Seta, Italia antica, Bergamo 1928; U. Rellini, Le origini della civiltà italica, Roma 1929; P. Herre, Weltgeschichte am Mittelmeer, Potsdam 1929; B. Croce, Storia dell’età barocca in Italia, Bari 1929; A. Omodeo, L’ età del Risorgimento Italiano, Messina 1932; M. Seidlmayer i T. Schieder, Geschichte des italienischen Volkes und Staates, Leipzig 1940.M. Šr.

Bečki je kongres podijelio Italiju na niz državica. Lombardsko-mletačkim područjem upravljala je Austrija; Toskana, Modena, Parma i Lucca bile su vazalne vojvodine Austrije; Rim i dio srednje Italije držao je papa; južnom Italijom i Sicilijom vladaju španjolski Bourboni, a Pijemontom (koji je u sastavu Kraljevine Sardinije) savojska dinastija. U početku XIX. st. rađa se pokret za ujedinjenje Italije, 1832 Mazzini osniva Mladu Italiju, a Pijemont uskoro postaje centar ovog pokreta. God. 1848 izbili su ustanci u Milanu, Veneciji, Rimu i drugim gradovima, a Kraljevina Sardinija navještava rat Austriji. Međutim, nakon poraza vojske sardinskog kralja Karla Alberta kod Custozze i Novare, austrijska je vlast ponovo uspostavljena u Lombardiji i Veneciji, a francuske su trupe vratile Rim papi. Bilo je očito, da se I. ne će moći ujediniti vlastitim snagama. Stoga Cavour, koji dolazi 1852 na čelo vlade Pijemonta, nastoji osigurati pomoć izvana. God. 1858 došlo je u Plombiersu do sporazuma s Napoleonom III. 0 zajedničkoj akciji protiv Austrije, a 1859 francusko-talijanske čete porazile su kod Magente i Solferina Austrijance. Pijemontu su nakon toga priključene: Lombardija, Parma, Modena, Toskana i dio Romagne, ali je zato Pijemont Francuskoj morao ustupiti Nicu i Savoju. Garibaldieva akcija na Siciliji 1860 srušila je vlast Bourbona i izvršila pripojenje Kraljevstva obiju Sicilija Pijemontu. God. 1861 ujedinjena je cijela I., izuzevši Rim i Mletačko područje (Veneto), a prvi talijanski parlament u Torinu proglasio je Viktora Emanuela II. kraljem Italije. Zbog francuske podrške papi, a u želji da dobije Veneto, I. se približuje Prusiji. U prusko-austrijskom ratu Austrija je nanijela težak poraz talijanskoj floti kod Visa 1866, ali je pruska pobjeda osigurala Italiji Veneto. Rim, koji je Garibaldi uzalud pokušavao osvojiti, pripao je kraljevstvu nakon poraza Francuske u ratu s Prusijom (1870). Time je dovršeno ujedinjenje Italije.

Nakon ujedinjenja, I. se našla u teškom ekonomskom i političkom položaju. Nacionalni dug od 10 milijardi lira bio je težak teret, a novi su izdaci bili potrebni radi reorganizacije vojske i mornarice, koja je kod Visa bila gotovo potpuno uništena. Papa nije prihvatio Zakon о garancijama (1871) i nastojao je uspostaviti svoju svjetovnu vlast uz pomoć stranih država. Sukob s crkvom pojačao se za vrijeme liberalnih vlada zbog uvođenja svjetovne nastave i konfiskacije crkvenih imanja. Usprkos teškim prilikama I. počinje ubrzo osvajati kolonijalne posjede. God. 1880 okupiran je Assab (u Eritreji) i nakon sporazuma s Velikom Britanijom proglašen je krunskom kolonijom. Zbog sukoba interesa u sjevernoj Africi, I. se udaljuje od Francuske i približava Centralnim silama; pošto je Francuska 1881 okupirala Tunis, I. sklapa s Njemačkom i Austrijom Trojni savez. God. 1885 talijanska mornarica zauzela je luku Massawa u Crvenom moru, nakon čega je počelo prodiranje u Etiopiju. Rat s Etiopijom završen je 1889 mirom u Ukijali, kojim je Italiji pripao obalni pojas (kolonija Eritreja). Već 1890 proglasila je I. protektorat nad Etiopijom. To je dovelo do novog rata s Etiopijom, u kome je I., poražena 1896 kod Adue, bila prisiljena priznati nezavisnost Etiopije i platiti ratnu odštetu. Veliki izdaci za kolonijalne ratove pogoršali su još više ekonomski položaj Italije.

Trojni sporazum obnovljen je 1902, ali su se talijansko-austro-ugarski odnosi prilično zaoštrili zbog iredentističkog raspoloženja nekih talijanskih stranaka i zbog austro-ugarske politike na Balkanu. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, I. se, pojačavši svoju vojsku i mornaricu, 1911—12 zaratila s Turskom, koja joj je morala ustupiti Tripoli i Cirenaiku.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata talijanska je vlada proglasila neutralnost. Kad je Austro-Ugarska odbila, da joj ustupi Trentin, Istru i dio dalmatinske obale, I. je započela pregovore za ulazak u rat na strani Antante. Londonski pakt od 26. IV. 1915 osigurao je Italiji Trentin, dolinu Adige do Brennera, Trst, Goricu, Istru, Cres, Lošinj, dalmatinsku obalu do rta Ploče, Valonu i posjed rodskih i Dodekaneskih otoka, pa je ona 24. V. 1915 ušla u rat. Nakon početnih uspjeha talijanska je ofenziva zaustavljena na Soči. God. 1917 austro-ugarsko-njemačke jedinice prešle su u ofenzivu i nakon pobjede kod Caporetta potisnule talijanske čete na Piavu. Iduće godine, istodobno s početkom pregovora о primirju, započinje talijanska ofenziva na austro-ugarsku frontu, koja je već bila u raspadu. Nakon kapitulacije Austro-Ugarske, talijanske su čete zaposjele Pulu, Rijeku, Zadar, Split i Dubrovnik.

Mirovni ugovori nisu ispunili očekivanja Italije, jer je u ugovoru s Austrijom ostalo otvoreno jadransko pitanje. Na Rijeci su izbili nemiri i Mirovna konferencija je odredila, da talijanski garnizon napusti grad, našto je D’Annunzio s dobrovoljcima okupirao Rijeku. Ugovorom u Rapallu 1920 određena je jugoslavensko-talijanska granica. Italiji su pripali: Cres, Zadar, Lošinj, Lastovo i neki manji otoci, a Rijeka je proglašena slobodnom državom. Iz rata je I. izašla iscrpena; državni je deficit iznosio 6 milijardi lira, privreda je bila uništena i u zemlji je došlo do nezaposlenosti i štrajkova. Vladajuća buržoazija osjetila je, da će neminovno doći do socijalne revolucije i zato svesrdno pomaže fašistički pokret Benita Mussolinia, koji je 1919 osnovao prvi Fascio di Combattimento. Fašističke skvadre napadaju štrajkaše i socijalističke vođe, socijaliste izbacuju iz lokalnih uprava, a njihovi se listovi i organizacije sistematski uništavaju. Utjecaj fašista jača i zbog nesloge građanskih stranaka i zbog slabljenja socijalističke partije, koja se raspala na više grupa. Fašistički kvadriumvirat stavio je 1922 vladi ultimatum i zatražio njenu ostavku. Nakon pada vlade, Mussolini je upriličio »pohod na Rim«. Pošto je preuzeo vlast, poduzeo je mjere za njeno učvršćenje i za uvođenje diktature. God. 1923 promijenjen je izborni red i fašistima uspijeva na izborima i u parlamentu dobiti većinu. Utjecaj vlade i parlamenta sve više slabi, a vlast se koncentrira u rukama Ducea i Velikog fašističkog vijeća. Zabranjeni su štrajkovi, a radnički su sindikati zamijenjeni korporacijama. God. 1929 sklopljen je konkordat s crkvom, papi je priznat suverenitet u Vatikanskom gradu i odšteta od 2 milijarde lira za crkvene posjede, sekularizirane 1870.

Nakon učvršćenja vlasti, Mussolini je od 1930 počeo voditi aktivnu vanjsku politiku i spremati revanš u Etiopiji. Odnosi s Francuskom pogoršali su se 1933 zbog neslaganja u pogledu odnosa pomorskih snaga. Zato s druge strane I. sklapa sporazum s Austrijom i Madžarskom. Istodobno se pojačavaju njene veze s Njemačkom. Vojni se budžet stalno povećava i započinje izgradnja velikih ratnih brodova. Već 1934 počeli su incidenti u Etiopiji; I. šalje pojačanja u Eritreju, a Etiopija uzalud apelira na Ligu naroda. Sporazum s Francuskom 1935 i konferencija u Stresi, na kojoj je naglašena želja za očuvanjem mira u Evropi, olakšali su talijansku akciju u Etiopiji, koja je započela u listopadu 1935. Sankcije Lige naroda nisu uspjele i u svibnju 1936 pala je Addis Ababa, a kralj Viktor Emanuel III. proglašen je carem Abesinije. Borbe u Etiopiji iscrple su talijanske zlatne rezerve, a daljnje ekonomsko slabljenje bilo je uvjetovano sudjelovanjem fašističkih jedinica u Španjolskom građanskom ratu i izgradnjom novih ratnih brodova. U to vrijeme dolazi do ponovnog zbliženja Italije i Njemačke, te je u listopadu 1936 sklopljen sporazum Osovine. God. 1937, nakon posjete Mussolinia Njemačkoj, I. je pristupila Paktu antikominterne, a potkraj iste godine istupila je iz Lige naroda. Za češke krize, Mussolini nastoji u Münchenu odigrati posredničku ulogu. U proljeću 1939 I. okupira Albaniju, 20. V. 1939 sklapa vojni sporazum s Njemačkom.

Drugi svjetski rat, u koji je I. ušla 10. VI. 1940, nakon velikih uspjeha Njemačke, donio je Italiji čitav niz neuspjeha. Na francuskom ratištu talijanske trupe nisu postigle nikakav znatniji uspjeh, dok su u Africi nakon početnih uspjeha protiv Britanaca bili odbačeni. Potkraj 1940 I. je napala Grčku, ali su talijanske trupe ubrzo odbačene u Albaniju i I. je morala zatražiti pomoć od Njemačke. God. 1941 Englezi su zauzeli Talijansku Istočnu Afriku, našto je proglašena nezavisnost Etiopije. U sjevernoj Africi imali su također velikih gubitaka, a kod rta Matapan talijanska je flota pretrpjela težak poraz. Nakon sloma Jugoslavije 1941 I. je okupirala i dio Jugoslavije. Intervencija Nijemaca u Grčkoj i Rommelov afrički korpus ublažili su talijansku katastrofu na Balkanu i u sjevernoj Africi. Njemačko-talijansko napredovanje u sjevernoj Africi 1942 bilo je zaustavljeno kod El Alameina. Savezničke trupe, koje su se iskrcale u Alžiru i Maroku, i Osma armija pod Montgomeryem izbacile su potpuno do sredine 1943 njemačko-talijanske snage iz Afrike i 10. VII. 1943 započela je invazija Sicilije. Uspjeh Saveznika poljuljao je moral ne samo u vojsci nego i kod fašističkog vodstva. U noći 24.—25. VII. Veliko fašističko vijeće izglasalo je nepovjerenje Mussoliniu, a kralj je povjerio vladu maršalu Badogliu. Tajni mirovni pregovori sa Saveznicima vođeni su u Lisabonu i u rujnu 1943 potpisana je kapitulacija Italije. Saveznici su se iskrcali u Kalabriji, a talijanska flota je prešla na Maltu. Međutim su Nijemci i dalje uporno branili Italiju; Mussolinia su oslobodili njemački padobranci i u sjevernoj Italiji obrazovana je republikanska fašistička vlada. U listopadu 1943 Badogliova je vlada navijestila rat Njemačkoj, a u lipnju 1944 Saveznici osvajaju Rim. Velika saveznička ofenziva u travnju 1945 potisnula je Nijemce iz sjeverne Italije, a Mussolinia su zarobili talijanski partizani i strijeljali. Potkraj 1946 abdicirao je kralj Viktor Emanuel III. u korist svoga sina, ali referendum je s natpolovičnom većinom glasova izglasao republiku. Mirovnim ugovorom 1947 I. je izgubila sve svoje posjede na istočnoj obali Jadrana, Dodekaneski otoci pripali su Grčkoj, a talijanske kolonije Ujedinjenim narodima. Talijanska ratna mornarica ograničena je na svega 67.500 t deplasmana, te joj je zabranjena izgradnja većih ratnih jedinica. God. 1948 stupio je na snagu novi Ustav, kojim je I. uređena kao republika sa dvodomnim parlamentom.

LIT.: L. Bissolati, La politica estera dell’Italia dal 1897 al 1920, Milano 1923; A. Solmi, Storia politica d’Italia dalle origini ai giorni nostri, Milano 1937; L. Salvatorelli, A Concise History of the Italy from Prehistoric Times to Our Own Day, 1940.V. Mi.

Državno uređenje. Do svršetka Drugog svjetskog rata ustavno uređenje Italije bilo je normirano Ustavom Kraljevine Sardinije iz 1848, koji je prilikom stvaranja ujedinjene Italije primijenjen na novostvorenu Kraljevinu. Taj je Ustav doživio za fašističke vladavine neke izmjene, na pr. 1928 i 1939, kad je bio prilagođen t. zv. korporativnom uređenju fašističkog režima.

Ubrzo poslije svršetka Drugog svjetskog rata, 1946, I. je postala republika. Ustavotvorna skupština izglasala je 22. XII. 1947 novi Ustav, koji je stupio na snagu 1. I. 1948.

Kada se sredinom XIX. st. postavilo pitanje stvaranja jedinstvene talijanske države, spor se vodio oko toga, da li ta država treba da bude federativna (sastavljena od talijanskih država, koje su tada postojale) ili unitaristička. Prevladalo je ovo drugo stajalište i formirana je unitaristička država s monarhijskom formom i sistemom parlamentarne vlade. Poslije toga počele su da se javljaju težnje za regionalizmom. One su došle do izražaja u jačoj mjeri poslije svršetka Drugog svjetskog rata i ostvarene su u novom Ustavu; on je podijelio Italiju na dvanaest pokrajina, kojima je data izvjesna zakonodavna i upravna autonomija.

Predsjednika republike bira po tom novom Ustavu na sedam godina specijalno biračko tijelo, sastavljeno Od članova obaju domova Parlamenta i od po tri delegata svake pokrajine, koje biraju pokrajinska vijeća. On je politički neodgovoran, te prema tome ne može biti opozvan. — Parlament je sastavljen od dva doma: Narodne skupštine i Senata Republike. Skupštinu narod bira neposredno. Senat je sastavljen od neposredno biranih članova na pokrajinskoj osnovi, od imenovanih i od takvih, koji to postaju po svom položaju. Iako je predstavnički karakter jače izražen kod Skupštine nego kod Senata, propisana je ravnopravnost domova, kako kod donošenja zakona, tako i kod odlučivanja о reviziji Ustava i kod funkcioniranja političke odgovornosti Vlade. — Vladu imenuje predsjednik Republike, ali ona mora uživati povjerenje obaju domova. Vlada je tako zavisna od Parlamenta. Ali s druge strane predsjednik Republike može raspustiti ili oba, ili samo jedan dom.

Novi talijanski Ustav propisao je i dvije institucije neposredne demokracije: referendum i narodnu inicijativu. Mogućnost primjene referenduma predviđena je i za donošenje zakona i za odlučivanje о reviziji Ustava, a mogućnost primjene narodne inicijative za donošenje zakona.

Kontrolu ustavnosti zakona, državnih i pokrajinskih, Ustav povjerava specijalnom Ustavnom sudu. On je sastavljen od 15 članova, od kojih jednu trećinu imenuje predsjednik Republike, jednu trećinu biraju domovi Parlamenta, a jednu trećinu vrhovni redovni i vrhovni administrativni sud.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica lira (L) = 100 centesima. Zlatni paritet nije zakonom fiksiran. Jedan USA-$ = 625 lira, 0,0016 USA-centa = 1 lira. U optjecaju banknote Banco d’Italia od 10.000, 5000, 1000 i 500 lira. Državne note od 5, 10, 50 i 100 lira. Paritet za talijansku liru: 100 lira = 48 Din (1955).I. Be.

Mjere. Upotrebljava se metrički sistem mjera.

Blagdani. 1. I., 6. I., 19. III., Uskršnji ponedjeljak, 1. V. (Dan rada), Spasovo, 2. VI. (Dan republike), Tijelovo, 29. VI., i. XI., 4. XI. (Dan pobjede), 8. XII., 24. i 25. XII., 31. XII., svaka nedjelja.Č. M.

PRIVREDA

Ekonomska struktura. Privredni izvori Italije vrlo su oskudni. Proizvodnja je ugljena neznatna, nafta se ne proizvodi, ali se velike nade polažu u nova nalazišta u Abruzzima. Metan može samo djelomično zamijeniti naftu. Industrija željeza jednim je dijelom upućena na uvoz željezne rude; koks se doduše proizvodi u dovoljnim količinama, ali iz uvezenog kamenog ugljena. Obojenih metala, osim nešto cinka i žive, gotovo i nema. Industrija aluminija oslanja se na uvoz boksita. Potrebno je uvesti znatne količine drva, osobito za industriju papira, celuloze i umjetnih vlakana. Deficitarnost u žitaricama — ranije najteži privredni problem — smanjena je toliko, da u vrlo dobrim godinama domaća proizvodnja pšenice pokriva najveći dio potreba; kukuruza preostaje nešto i za izvoz.

I. je pristupila sistematskoj elektrifikaciji podizanjem hidrocentrala. Proizvodnja električne energije već je premašila 30 milijardi kWh: dalekovodi je prenose iz alpskih krajeva do južnih predjela, čak i preko Mesinskog prolaza, sve do krajnje točke Sicilije. I. je između dva rata, osobito posljednjih nekoliko godina, znatno povećala industrijsku proizvodnju, iako oskudijeva gotovo u svim važnijim sirovinama i polufabrikatima, koji su potrebni za intenzivnu industriju. Iako I. nema ni pamuka ni vune, a celuloznog drva ima malo, razvila je jaku tekstilnu industriju (osobito umjetnih vlakana) s velikim izvozom. U nekim granama industrije ima poduzeća svjetskog značenja. Metalna industrija, posebno elektroindustrija, pokriva potrebe zemlje i znatno sudjeluje u izvozu. Vrlo je razvijena brodogradnja, industrija automobila, motocikla, bicikla i traktora. U vezi s mehanizacijom saobraćaja i poljoprivrede jaka je industrija preradbe nafte, te se njeni derivati u velikoj mjeri izvoze.

Turizam je vrlo važno vrelo stranih deviza. God. 1954 Italiju je posjetilo oko 10 mil. stranih turista. Kao prva turistička zemlja na svijetu, I. ima oko 25.000 hotela sa 300.000 soba i 500.000 kreveta. Oko 70% turista dolazi u Italiju automobilima i autobusima, 25% željeznicom, a 5% avionima i brodovima. Prihodi od turizma dali su 1954 oko 250 milijardi lira. Taj prihod bitno utječe na platnu bilancu.

Platna je bilanca jedan od najtežih problema poratne Italije. Višak uvoza nad izvozom iznosi godišnje po više stotina milijuna dolara, a posljednjih godina približio se milijardi dolara.

I. se relativno lako i brzo izvukla iz poslijeratnih ekonomskih teškoća prvenstveno stranom, osobito američkom pomoću. UNRRA i Marshallova pomoć pokrivali su pasivu talijanske trgovačke bilance. Posljednjih godina i »off shore« nabavke djeluju na pokriće deficita trgovačke i na ravnotežu platne bilance.

Pitanje kapitala jedno je od bitnih pitanja privrednog razvitka. Talijanska privreda oskudijeva u kapitalu, a ponovna je inflacija smanjila vrijednost obrtnim kapitalima i ušteđevinama. Sitni i srednji kapital, plasiran u novčane zavode (iako posljednjih godina sve znatnije), ne može pokriti povećane financijske potrebe intenzivnijeg privrednog života i financiranje privatnog sektora. Velike investicije u krupne pothvate — naročito u industriji i elektrifikaciji — između dva rata, a i poslije Drugog svjetskog rata, vršene su pretežno sredstvima državnih i poludržavnih novčanih zavoda i posebnih financijskih ustanova. Tri najveće talijanske banke — iako formalno imaju oblik dioničarskih društava — stvarno se nalaze u sklopu državnog financijskog zavoda IRI (Istituto ricostruzioni industriali), jedne od najvećih ustanova državnog kapitalizma u Evropi. Zavod je osnovan 1929, za izbijanja velike privredne krize, i preuzeo je najvažnije privatne banke i najveći dio industrijskih koncerna. Država i preko posebnih financijskih ustanova (Finmare i Finmeccanica) igra glavnu ulogu u teškoj industriji, elektrifikaciji, trgovačkoj mornarici, brodogradnji i novčarstvu. Izvršena je njihova sanacija i koncentracija i osposobljene su za nove veće investicije. To osobito vrijedi za elektrifikaciju, koja se vrši pretežno preko javnih ustanova. Tako je, u periodu između dva rata, dominirao državni kapitalizam, a poslije Drugog svjetskog rata ta je uloga i pojačana.

Nezaposlenost je već nekoliko decenija najteži ekonomski i socijalni (i politički) problem Italije. Selo, osobito na jugu i po otocima, daje sve veći višak radne snage, koji se teško može zaposliti. Prije Prvog svjetskog rata rješenje se uglavnom tražilo u emigraciji. Milijuni talijanskih građana, prvenstveno seljaka, selili su se u Ameriku, u prvom periodu pretežno u USA, a kasnije i u Južnu Ameriku, najviše u Argentinu i Brazil. Sezonska emigracija sve se više pretvarala u stalnu.

Između dva svjetska rata emigracija je bila otežana. USA su uvele kontingente za useljavanje, a ni Južna Amerika nije mogla neograničeno primati useljenike. Neke druge zemlje Latinske Amerike, pa Kanada i Australija, mogle su primiti samo dio iseljenika. Evropska emigracija — prvenstveno sezonska — postajala je sve slabija.

Fašizam je pokušao da problem nezaposlenosti riješi intenziviranjem poljoprivrede i dizanjem industrije, ali sve veća mehanizacija, pored znatnog povećanja proizvodnje i proizvodnosti rada, smanjila je broj zaposlenih u poljoprivredi, a porast stanovništva i dalje je bio znatan.

Izlaz je tražen i u intenzivnoj industrijalizaciji. Pod svaku cijenu htjela se provesti autarhija, ma da za jači razvitak industrije — osim obilne i jeftine radne snage — nije bilo mnogo preduvjeta. Istina, politika forsirane industrijalizacije dala je i neke pozitivne rezultate, osobito u metalurgiji, brodogradnji, trgovačkoj mornarici i u elektroindustriji. Jači razvitak brodogradnje ima se pripisati i činjenici, što je I. naslijedila 1918 gotovo čitavu brodograđevnu industriju Austro-Ugarske. Ali besposlica nije eliminirana, i u Drugi svjetski rat I. je ušla sa 2 mil. nezaposlenih. Problem nezaposlenosti nije riješio ni liberalizam, ni fašizam, ni poslijeratna kršćanska demokracija.

Nezaposlenost je i regionalno pitanje Italije, koje sve jače dobiva i politički aspekt. Dok sjeverna I. s jakom industrijom može apsorbirati najveći dio radne snage toga područja, srednja, a osobito južna i otočna I. sve više osjećaju problem nezaposlenosti. Budući da južna i otočna I. daju najveći broj iseljenika, sadašnje talijanske vlade u podizanju privrede i stvaranju posla naročitu brigu posvećuju jugu i otocima. Vrše se znatne melioracije, a provodi se i agrarna reforma u velikom opsegu. Forsira se saobraćaj, podiže industrija i favorizira turizam. Daju se i posebne — poreske i financijske — olakšice za poduzeća, koja se podižu na jugu i na otocima, a na poduzeća, koja su pod izravnom državnom ingerencijom, vrši se pritisak, da u tim predjelima podižu filijalne tvornice.

Izrađuju se, a djelomično i ostvaruju, veliki planovi (Vanoni), koji bi imali stvoriti 4 mil. novih radnih mjesta i tako ukloniti nezaposlenost za dulji period. Predviđene su velike investicije za podizanje proizvodnje i unapređenje saobraćaja i turizma.

I. otvara stranom kapitalu široku mogućnost učestvovanja u svojoj privredi garantirajući transfer za unesene kapitale i profite.

Državni kapitalizam bit će za dulji period okosnica talijanske privrede. Od funkcioniranja i razvitka toga sistema zavisit će daljnji razvitak talijanske privrede i pitanje nezaposlenosti.

Vanjska trgovina Italije stalno je pasivna. Prije Drugog svjetskog rata ona je iznosila oko 200 mil. USA-$ godišnje, osim u 1938, kad je, zbog izvanredno povoljne žetve, bila pala ispod 50 mil. Poslije Drugog svjetskog rata trgovačka bilanca daje ovu sliku (u mil. dolara): tablica

Talijanski izvoz bio je ovako orijentiran (u % ukupnog izvoza): tablica

Izvoz u Eritreju, koji je prije Drugog svjetskog rata bio na prvom mjestu, gotovo je sasvim prestao, jer je I., izgubivši Eritreju kao koloniju, izgubila i monopolni položaj u njenu uvozu. Njemačka je prije rata apsorbirala 14% talijanskog izvoza; poslije rata Zapadna je Njemačka izbila na čelo zemalja, koje kupuju talijansku robu. Talijanski izvoz u USA nije dosegao iznos, koji bi bio potreban, da se bar donekle umanji dolarski deficit. Izvoz u Veliku Britaniju, koji je 1950 izbio na prvo mjesto, u posljednje je vrijeme znatno ograničen, jer je Velika Britanija reducirala liberalizaciju uvoza upravo onih proizvoda, koji su najznačajniji za talijansku privredu. Učestvovanje Švicarske, a naročito Francuske, znatno je veće, nego što je bilo prije Drugog svjetskog rata, premda je i Francuska 1952 i 1953 uvela ograničenja, koja su osobito pogađala talijanske proizvode.

I. nije uspjela da trajnije plasira ni u južnoameričkim državama svoje proizvode zbog nepovoljne devizne situacije u tim zemljama.

U talijanskom uvozu sudjelovale su (u % uvoza): tablica

Posljednih godina više od petine uvoza dolazi iz USA. God. 1949 sudjelovanje USA prelazilo je ¹/₃. I. iz USA uvozi najveći dio potrebnih sirovina, a, s obzirom na pomoć, uvozi i artikle, koje ranije nikad nije uvozila. Učestvovanje Njemačke procentualno je smanjeno na polovinu radi ravnoteže između uvoza i izvoza, a i zato, što je podvostručeno sudjelovanje USA. U porastu je udio Francuske i Velike Britanije zbog gotovo potpune liberalizacije talijanskog uvoza, kojom su se ove dvije zemlje obilno koristile.

Struktura talijanskog izvoza prema grupama glavnih artikala daje ovu sliku (u %): tablica

U talijanskom izvozu došlo je poslije Drugog svjetskog rata do strukturalnih promjena. Voće i povrće teško održava svoju raniju poziciju. Pamučne su prerađevine u opadanju, naročito 1953, jer gotovo sve zemlje forsiraju pamučnu industriju i nastoje uvoziti samo sirovi pamuk. I kod ostalih tekstilnih proizvoda opaža se opadanje. Još se dosta izvoze: umjetna vlakna, umjetna vuna, rayon, lanital i slično.

Znatan porast pokazuju strojevi. Njihov je izvoz udvostručen poslije Drugog svjetskog rata. Doduše, tekstil (umjetni i prirodni) u ukupnom iznosu još iznosi 30% talijanskog izvoza i kao cjelina odgovara predratnom učestvovanju, ali strojevi i vozila, kao jedna grupa, izbili su na prvo mjesto i pokazuju izrazitu tendenciju porasta. I industrija automobila, bicikla, a naročito motocikla, u znatnom je razvitku i mnogo pridonosi talijanskom izvozu.

Struktura talijanskog uvoza (u %): tablica

Pogonsko gorivo iznosi gotovo petinu ukupnog uvoza. Međutim, došlo je do znatne promjene u toj grupi. Dok udio ugljena jače opada, raste udio sirove nafte.

Uvoz pšenice oscilira. God. 1949 iznosio je 17%, a 1952 samo 6%. Ta oscilacija u uvozu pšenice zavisi od talijanske žetve. Veći ili manji uvoz pšenice izaziva veću ili manju pasivu talijanske trgovačke bilance i djeluje na talijanski pomorski promet.

Pomorski promet pokazuje velik nerazmjer između ukrcane i iskrcane robe. Morskim putem I. uvozi vrlo velike količine sirovina, naročito pogonskog materijala, a morem izvozi samo ograničene količine svojih proizvoda. Promet robe s inozemstvom iznosio je posljednjih godina (u t): tablica

Velik nerazmjer između iskrcane i ukrcane robe, koji posljednjih godina iznosi 1 : 5, nepovoljno djeluje na pomorski promet i na formiranje podvoznih stavova. Brodovi, koji iskrcavaju robu u nekoj talijanskoj luci, vrlo rijetko nađu povratni teret, pa se moraju prazni vraćati. Stoga brodovi, koji plove u Italiju, traže veće podvozne stavove, nego što bi odgovaralo udaljenosti talijanskih luka.

Najveći dio ukrcane i iskrcane robe otpada na pogonska sredstva. God. 1938 I. je uvezla ugljena i koksa 12,037.000 t, a 1953 god. 9,320.000 t. Najveći dio ugljena uvozi se morskim putem. Uvoz ugljena u Italiju stalno je u opadanju, jer je potrošnja stvarno manja. Proizvodnja ugljena u Italiji (kamenog i lignita) iznosila je 1953 manje od 2 mil. t. Proizvodnja vodene energije prešla je 30 milijardi kilovatsati. Ona je Italiji omogućila elektrifikaciju znatnog dijela željezničkih pruga i osigurala pogonsku energiju gotovo za čitavu industriju. Proizvodnja metana porasla je poslije rata do visine, koja odgovara ekvivalentu od oko 5 mil. t kamenog ugljena.

Kod nafte situacija je sasvim druga. God. 1938 u talijanskim lukama iskrcano je 1,474.000 t sirove nafte, a njenih derivata 1,098.000 t. God. 1953 iskrcano je 12,975.000 t nafte, a njenih derivata 701.000 t. Količine nafte i derivata, iskrcane 1953, prelaze 13 mil. t. God. 1953 u talijanskim lukama iskrcano je oko 20 mil. t pogonskog materijala, t. j. 70% ukupno iskrcane robe. Derivati nafte poslije Drugog svjetskog rata zauzimaju vidno mjesto među ukrcanom robom. God. 1952 ukrcano ih je 2,890.000 t, ili preko polovine ukupno ukrcane robe. Ta količina raste 1953 na preko 5 mil. t.

I. je iskoristila konjunkturu, koja je nastala u vezi sa sukobom oko iranske nafte. Znatne količine uvezene nafte prerađene su u talijanskim rafinerijama i izvezene u one zemlje, koje su svoje potrebe pokrivale iz velike rafinerije u Abadanu; i dosta derivata nafte izvezeno je preko Sueza u područja Indijskog oceana, gdje je dominirala abadanska rafinerija; mnogo je derivata plasirano po zemljama Sredozemnog mora i sjeverne Evrope. Preradba nafte iznosila je u periodu 1938—53 (u 000 t): tablica

Izvoz derivata nafte — odnosno opskrba stranih brodova u talijanskim lukama naftom, koja se plaća u devizama — pokriva protuvrijednost uvezene nafte. Na taj način I. pokriva svoje potrebe i potrebe turista u derivatima nafte, bez izdavanja stranih deviza.

Od ostalih artikala, iskrcanih u talijanskim lukama, vidno mjesto zauzima pšenica. God. 1938 uvezeno je samo 289.000 t pšenice, 1953 god. 1,131.000 t, a 1948 god. 1,886.000 t. Taj porast vidno utječe na potražnju brodskog prostora za talijanske luke, kao i na formiranje brodskih stavova. Poslije pšenice dolazi drvo. God. 1938 uvezeno je 583.000 t drva, a 1952 čak 1,842.000 t. Dok gotovo čitava količina uvezene pšenice dolazi morskim putem, znatne količine drva iz Austrije i FNRJ dolaze željeznicom.

U porastu su i iskrcane količine fosfata: od 847.000 t u 1938 porasle su na 1,253.000 t u 1953. Fosfat dolazi pretežno iz sjeverne Afrike. U Italiji se prerađuje radi intenzivnije obradbe zemlje. Uporedo s razvitkom industrije željeza, porastao je i uvoz željezne rude: 1953 iskrcano je 734.000 t željezne rude prema 230.000 t u 1938. God. 1952 uvezeno je, pored toga, i 1.254.000 t željeza, starog željeza i neželjeznih ruda. Drvenjače je iskrcano 1938 god. 267.000 t, a 1953 god. 282.000 t. Uvoz drvenjače vezan je i s gradnjom brodova u talijanskim brodogradilištima. God. 1938 uvezeno je 39.300 t brodova, 1950 god. 263.700 t, 1952 god. 174.000 t, a 1953 god. 110.000 t.

Uljarica je uvezeno 1938 god. 163.000 t, a 1953 god. 85.000 t, dok je biljnog ulja 1938 uvezeno 81.800 t, a 1953 god. 105.000 t. Promet uljarica i sjemenja ovisan je о ishodu talijanske berbe maslina. I. u pojedinim godinama uvozi i rafinira znatne količine maslinova ulja iz zemalja oko Sredozemnog mora.

Kod izvoza su, pored derivata nafte, količinski na prvom mjestu voće i povrće. Tako je izvoz svježeg povrća porastao od 192.000 t u 1938 na 405.000 t u 1953, a izvoz voća od 748.000 t u 1938 na 878.000 t u 1953. Najveći dio ovih proizvoda, naročito povrća, izvozi se specijalnim vlakovima. Izvoz vina opao je od 1.430.000 hl u 1938 na 122.000 hl u 1953.

Riže je izvezeno u 1938 god. 159.000 t,au 1953 god. 244.000 t. Jako je porastao izvoz cementa u 1951 : od 159.000 t na 240.000 t, i to pretežno morskim putem, dok se u 1953 uvezlo samo 46.000 t. Brodova je izvezeno u 1938 god. 33.600 t, u 1950 god. 58.600 t, u 1952 god. 25.200 t, a u 1953 god. 18.800 t.

Posljednjih godina izvezene su veće količine i nekih artikala, koji se ranije nisu uopće izvozili, ili su se izvozili u znatno manjim količinama. Tako je 1953 izvezeno ruda 544.000 t, željeza i čelika (naročito bešavnih cijevi) 163.000 t, kemikalija 493.000 t, ugljena 105.000 t i umjetnih gnojiva 354.000 t.

God. 1954 u talijanskim lukama je ukrcano i iskrcano robe (u 000 t): tablica

U istoj godini u talijanskim lukama bilo je iskrcano i ukrcano putnika u prometu s inozemstvom: tablica

Pomorske veze. Luke na zapadnoj obali, u prvom redu Genova, leže na internacionalnoj ruti Gibraltar—Suez, pa pristajanje u Genovi ne znači velik gubitak vremena. Naročito parobrodi, koji pristaju u Marseilleu, svraćanjem u Genovu gube samo nekoliko sati vožnje, pa se isplati pristajanje i radi manjeg utovara ili istovara. Isto tako parobrodi onih pruga, koje završavaju u lukama Sredozemnog mora, najvećim dijelom pristaju i u Genovi. Pristajanje stranih brodova u Genovi ima i negativno djelovanje : oko 60% njezina prometa odvija se brodovima stranih zastava.

Što se tiče putničkog prometa s inozemstvom, Napulj je u najpovoljnijem položaju od svih talijanskih luka. Putnički brodovi, koji iz zapadnog dijela Sredozemnog mora preko Sueza plove za Aziju, Afriku, Australiju, većinom pristaju u Napulju kao krajnjoj luci kontinentske Evrope prije prolaza kroz Suez. Isto tako Napulj je važan u prometu Sredozemno more—Amerika. Najveći broj američkih turista iskrcava se u Napulju. God. 1952 stigla su iz inozemstva 64.974 putnika, a otputovalo je u inozemstvo 101.499 putnika.

Sasvim je druga situacija na istočnoj obali Italije. Venecija, kao glavna talijanska luka na Jadranu, po strani je od svjetskog prometa, i pristajanje u jadranskim lukama znači znatan gubitak vremena. Ono se isplati samo ako postoje veće trgovačke operacije. (Drugačije je, kad je Venecija ili neka druga jadranska luka ishodišna točka pojedinih linija.)

Talijanske luke na zapadnoj obali, prvenstveno Genova, imaju mnogo pogodnih pomorskih veza, ali je na nekim prugama vrlo jaka strana konkurencija, pa često država mora intervenirati u korist nacionalnih pruga. Ali uza svu intervenciju, u talijanskom robnom prometu s inozemstvom sudjeluje talijanska zastava sa 43,48% u 1950, sa 39,22% u 1951, a sa 37,17% u 1952.

Talijanska brodarska društva podržavaju preko 60 redovitih pruga, od kojih jednu trećinu između talijanskih luka i oko 40 pruga s inozemnim lukama. Tako za Sjevernu Ameriku postoje 3 pruge, za Srednju Ameriku isto 3, za Južnu Ameriku 4, za Egipat i Srednji Istok 11, za Španjolsku, Portugal, sjevernu Afriku i Maroko 9, za istočnu i južnu Afriku 9, za Australiju 2, za luke sjeverne Evrope 3—4. Preko dvije trećine tih pruga isključivo su teretne, 10 ih je kombiniranih i 10 putničkih.

Problem nacionalnih pomorskih veza u zemlji i s inozemstvom Italija je sistematski riješila. Tako je međusobna konkurencija gotovo potpuno eliminirana. To je bilo moguće, jer su najvažnija društva za linijsku plovidbu koncentrirana oko financijske grupe Fitimare, državne ustanove, koja sređuje prilike u trgovačkoj mornarici. Država ima punu ingerenciju u njene poslove. Eliminirana je konkurencija ne samo između pojedinih društava, nego i između pojedinih luka. Oko Finmare okupljena su ova društva:

1. Italia, koja drži pruge između Italije i važnijih američkih luka;

2. Lloyd Triestino, koji održava pruge s Azijom, Afrikom i Australijom preko Sueza i Gibraltara;

3. Adriatica, koja drži prugu između Italije i istočnih luka Mediterana;

4. Tirrenia, koja održava pruge oko Italije i talijanskih otoka, između Italije i Tunisa i prugu I.—sjeverna Evropa.

Italia održava brzu putničku prugu Genova—New York brodovima Andrea Doria i Cristoforo Colombo (oko 29.100 brt, s brzinom od 21 čv i sa 1102 putničkih mjesta). To su — uz brodove Independence i Constitution od American Export Lines — najveći i najluksuzniji brodovi na pruzi Sredozemno more—New York. Brodovima Saturnia, Vulcania i Conte Biancamano (oko 23.000 brt) I. održava putničku prugu: Trst—Napulj—Španjolska—Kanada. Novim brodovima Giulio Cesare i Augustus (oko 27.000 brt, s brzinom od 23 čv) I. drži primat u putničkom prometu s Južnom Amerikom. Italia, pored toga, podržava i pruge: Italija—Srednja Amerika, I.—Panama—Ekvador—Čile (do Valparaisa). Teretna pruga I.—Španjolska—luke Meksičkog zaljeva—Panama ide pacifičkom obalom Sjeverne Amerike sve do Vancouvera.

Lloyd Triestino drži brze pruge: I.—Australija, Italija—južna Afrika—Suez—Capetown; brzu prugu: I.—Indija—Daleki Istok preko Sueza; teretnu prugu: I.—Nice—Marseille—Alger—Oran— sve važnije luke zapadne Afrike do Loande i Matadia.

Adriatica drži ekspresnu prugu Venecija—Aleksandrija—Beirut, te alternativne pruge iz Venecije i Genove za luke na Levantu.

Tirrenia — pored pruga oko Italije, pruga sa Sicilijom, Sardinijom i Korzikom, kao i pruge s Tunisom — podržava intenzivan promet s lukama sjeverne Evrope sve do Hamburga.

I privatni brodovlasnici, odnosno privatna dioničarska društva drže nekoliko pruga između Italije i inozemstva. Među njima se ističu: Achille Lauro s putničkim, pretežno iseljeničkim prugama do Australije i Južne Amerike; Fratelli Grimaldi s prugama između Evrope i Srednje Amerike; Sitmar (Società italiana transporti marittimi) drži brze pruge Italija—Južna Amerika i Italija—Srednja Amerika s pristajanjem u Lisabonu, Funchalu i Tenerifi, Italija—Somalija—Aden, te pruge: Sjeverna Evropa do Australije i sjeverna Evropa—Sjeverna Amerika; Società di Navigazione per Azioni Italnavi održava brzu prugu I.—La Plata. Sa zapadnom Afrikom drže pruge društva: G. I. M. A. (Gestioni Investimenti Marittimi Africani), Trinacria (Società Siciliana Navigazione Marittima) i pomorska kooperativa Garibaldi.

Za većinu talijanskih pruga Genova je polazna i završna luka. U jadranskim lukama pristaju samo brodovi nekih pruga. Od prugâ društva Italia u Veneciji, odnosno u Trstu pristaju samo brodovi, koji plove na liniji do pacifičke obale USA. Rivalitet između Genove, Venecije i Trsta dolazi sve jače do izražaja. U toj utakmici pozicije jadranskih luka bivaju sve slabije. Čak i Lloyd Triestino, makar po imenu tršćansko društvo, težište svojih pruga prebacuje sve više u Genovu. Samo brodovi brze pruge s istočnom Afrikom do Capetowna (na kojoj plove Africa i Europa od oko 11.500 brt) polaze iz Trsta, Venecije i Brindisia, ali se vraćaju preko Napulja u Genovu. Ovo društvo drži i brzu prugu za Australiju i Daleki Istok.

Iz Jadrana, odnosno iz Venecije, pored pruga društva Adriatica, od kojih je najznačajnija Grande espresso Italija — Egitto, polaze i brodovi društva La Tirrenia na pruzi oko Italije, kao i na pruzi do Španjolske i Hamburga. Navigazione Alta Italia drži vezu: Venecija—New Orleans—Galveston—Houston.

U jadranskim lukama pristaju brodovi ovih stranih parobrodarskih društava:

Alexandria Navigation Co., na pruzi: Jadran—Aleksandrija—Beirut; Svenska Lloyd, na pruzi: Skandinavija—sjeverna i južna Evropa; American Export Lines, na pruzi: Jadran—New York—Baltimore—Boston—Philadelphia; Lykes Bros iz New Orleansa, na pruzi: Jadran—Habana—Houston—New Orleans; States Marine Corporation, New York, na pruzi iz Jadrana za atlantske luke USA; tursko društvo Denizcilik Bankasi Т. А. О., Istambul, na pruzi: Jadran—Pirej—İzmir—Carigrad; Koninklijke Nederlandsche Stoomboot Mij. veže Veneciju sa sjevernom Evropom do Hamburga; britansko društvo Wilson Line veže Veneciju s Londonom i Hullom, a društvo Ellerman & Papayanni Lines drži prugu: Venecija—Liverpool—Glasgow.

Grčki brodovlasnik Nomikos održava brzu putničku prugu Venecija—Grčka modernim brzim brodovima. Parobrodom Achilles od preko 5000 brt drži brzu prugu Trst—Aleksandrija—Beirut.

Jugoslavenski brodovi pristaju u mnogim talijanskim lukama, naročito u Veneciji i Trstu. God. 1953 u prometu Trsta sudjelovala je jugoslavenska zastava sa 187.011 t, a u prometu Venecije sa 310.254 t. Parobrodi Jadranske linijske plovidbe, na brzoj pruzi Rijeka—Dalmacija, pristaju dvaput tjedno i u Veneciji, a u Trstu i Veneciji pristaju i brodovi na putničko-teretnoj pruzi Jadran—Grčka do Pireja. Brodovi Jugoslavenske linijske plovidbe, na prugama za Egipat i Siriju—Libanon, redovito pristaju i u Trstu i Veneciji. U toj luci pristaju i brodovi na liniji: Jadran—Alger—Oran—Tanger—Casablanca—Le Havre—London—Hull—Anvers—Amsterdam—Bremen i Hamburg. Pristajanjem u lukama južne Italije parobrodi Jugoslavenske linijske plovidbe omogućuju brz transport talijanskog voća i povrća u luke sjeverne Evrope. I parobrodi Jadranske slobodne plovidbe sve češće pristaju u Veneciji i drugim talijanskim lukama. Gotovo sve linije s inozemstvom, koje drži Jugoslavenska linijska plovidba, pristaju i u Trstu.

Trgovačka mornarica. Pristajanje velikog broja stranih brodova u talijanskim lukama stavljalo je talijanska brodarska društva u znatno podređen položaj, pa je za njihovo uspješno poslovanje bila potrebna izdašna državna subvencija.

Država je još prije Prvog svjetskog rata sistematski pomagala svoju trgovačku mornaricu: rezervirala je kabotažu za nacionalnu zastavu, uvela je razne poreske i fiskalne olakšice, izravno je subvencionirala i na druge načine aktivno pomagala vlastitu trgovačku mornaricu. God. 1914 država je subvencionirala 12 parobrodarskih društava sa 47 poštanskih i 29 trgovačkih pruga i u obliku subvencije izdala preko 25 mil. lira. Za Prvog svjetskog rata I. je spremala nove mjere za pomoć trgovačkoj mornarici. Zakonima i dekretima predviđeno je bilo intenzivno subvencioniranje, koje je u pojedinim godinama iznosilo 250 mil. lira. Italija je mogla poslužiti kao primjer sistematskog subvencioniranja trgovačke mornarice, bilo kod veličine i uređaja, bilo kod broja intenziteta parobrodarskih linija, što je sve daleko prelazilo potrebe.

Poslije Prvog svjetskog rata najveći dio austro-ugarske trgovačke mornarice pripao je Italiji. Tako je ona dobila čitavu flotu velikih društava: Lloyd Austriaco, Austro-Americana, Adria, Navigazione Libera Triestina, Tripcovich, Gerolimich i t. d. Proširenje trgovačke mornarice sa toliko novih društava, koja su i u Austro-Ugarskoj primala subvenciju, značilo je nove brige i nove terete. Sve oštrija konkurencija stranih društava bila je potencirana konkurencijom društava ligurskog i jadranskog pojasa, koja su više manje reflektirala na isti teret. Trebalo je proširiti državnu subvenciju, jer je vlada iz političkih razloga željela, da se održi većina jadranskih pruga. Pored toga, trebalo je trgovačkoj mornarici osigurati i potrebna financijska sredstva za daljnju izgradnju. God. 1928 osnovan je Istituto di credito navale s kapitalom od 100 mil. lira i s ovlaštenjem za izdavanje pupilarno sigurnih obligacija do 1 milijarde lira. Zajmovi su davani za gradnju novih brodova i za kupnju u inozemstvu, uz uvjet, da brodovi nemaju više od 10 godina. Zajmovi su sezali do 60% vrijednosti broda, uz 3,5% kamata.

God. 1923 I. je sklopila 19 ugovora za veze s inozemstvom, s duljinom prijevoza od 3,525.000 nm godišnje i financijskim izdatkom od 147,300.000 lira. Pored pruga za dvije Amerike, bile su subvencionirane i pruge, koje su polazile iz talijanskih luka na Jadranu, kao što su: Lloyd Triestino, Adria, Puglia, Libera Triestina i neke lokalne pruge. Sam Lloyd je uživao subvenciju od 25,850.000 lira, Navigazione Libera Triestina 8,500.000 lira, Adria (za liniju do Hamburga) 6,900.000 lira, Tripcovich 2,500.000 lira.

Subvencija je djelomično bila kamuflirana naknadom za prievoz pošte, ali učinak i protivučinak bili su u raskoraku. Talijanska se trgovačka mornarica u XX. st. ovako razvijala: tablica

Mussoliniev režim autarhije forsirao je i izgradnju trgovačke mornarice, pa je ona 1939 dosegla zamjernu visinu od oko 3,5 mil. brt. Imala je dosta prvorazrednih putničkih brodova. U Drugom svjetskom ratu talijanska trgovačka mornarica doživjela je gotovo potpun slom, jer je bila izložena bombardiranju i torpediranju, kad je morala prevoziti vojsku, hranu i opremu u Libiju.

Pri rasprodaji američkih brodova Liberty i Victory dobila je I. 123 broda u vrijednosti od 87,157.000 USA-$. Od te je svote morala odmah platiti samo 21,935.000 USA-$, a ostatak u 20 obroka uz kamate od 3,5% godišnje. Pored toga, I. je u inozemstvu kupila 152 rabljena broda (ukupno 755.952 brt). Time su bili udareni temelji današnjoj talijanskoj trgovačkoj mornarici. Nadošle su i novogradnje na talijanskim i stranim brodogradilištima. Tako je I. u polovini 1953 prešla predratnu tonažu.

Dana 30. VI. 1955 talijanska trgovačka mornarica imala je: tablica

Premda je I. dosegla predratnu tonažu, njeno učestvovanje u svjetskoj tonaži mnogo je manje nego što je bilo ranije. God. 1939 njen je udio iznosio 5%, 1950 god. 3,05%, 1951 god. 3,34%, 1952 god. 3,65%, 1953 god. 3,70%, a 1954 god. 3,90% i 1955 god. 3,89%. To su dvije trećine predratnog udjela.

U odnosu na pogonske strojeve, talijanska je trgovačka mornarica imala 1955: tablica

Prosjek starosti talijanskih brodova 1955 (u % ukupne tonaže) bio je ovaj: tablica

Struktura talijanske trgovačke mornarice, što se tiče starosti brodova, nije povoljna. Novih modernih brodova ispod 5 godina ima manje, nego što je svjetski prosjek. S druge strane, brodova sa 25 i više godina starosti skoro dvostruko više, nego što je svjetski prosjek. Najjače su zastupani brodovi između 5 i 15 godina: na njih otpada polovina ukupne tonaže. U ovu kategoriju idu i brodovi Liberty, koji su građeni pretežno 1942 i 1943.

Po veličini, brodovi su bili 30. VI. 1955 (u brt) ovako podijeljeni: tablica

Najjače su zastupani brodovi između 6000 i 8000 t sa oko 40% ukupne tonaže. To je opet u vezi sa 123 broda Liberty. Od ukupno 134 broda sa 20 i više tisuća brt (u ukupnoj tonaži od 3,279.449 brt) na Italiju otpada 12 sa 290.496 brt ili gotovo 10%. God. 1955 I. je imala 165 tankera sa 1,209.735 brt prema 420.000 t u 1939. Ona sudjeluje u svjetskoj tonaži tankera sa 4,5% prema 3,5% u 1939. Struktura tih tankera je u posljednje vrijeme povoljna, jer na tankere do 5 godina otpada 35% prema svjetskom prosjeku od 38%. Na tankere od 25 i više godina otpada 18% ukupne tonaže prema svjetskom prosjeku od 7%. I ovdje prevladavaju tankeri između 10 i 14 godina sa 31% prema svjetskom prosjeku od 24%. Treba imati na umu, da je I. kupila 24 američka tankera T2 sa ukupno 250.061 brt, a oni su građeni za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Gotovo ni u jednoj državi, osim u SSSR-u, ingerencija države u trgovačkoj mornarici nije toliko jaka kao u Italiji. Kad je početkom tridesetih godina izbila svjetska privredna kriza, koja je naročito pogodila trgovačku mornaricu, I. je aktivno intervenirala. Od nekoliko društava, koje je država subvencionirala i koja su bila u interesnoj sferi velikih saniranih banaka, stvorena je naročita ustanova za reorganizaciju, saniranje i financiranje najvažnijeg dijela trgovačke mornarice: Finmare. Ovaj je koncern gotovo čitavu subvencioniranu trgovačku mornaricu koncentrirao u 4 velika poduzeća s određenom podjelom sfera, odnosno pruga. Ovako su se razvijala parobrodarska društva, koja kontrolira Finmare (broj brodova i brt) : tablica

U Drugom svjetskom ratu najviše su stradali talijanski linijski brodovi, jer su prevozili čete u Afriku. Linijski se brodovi svuda u svijetu vrlo polagano obnavljaju, jer je njihova gradnja mnogo skuplja nego obnova teretnih brodova. Jako je pogođen Lloyd Triestino. To društvo danas nema ni trećinu tonaže, koju je imalo 1939. Pored toga, njegovi su brodovi većinom registrirani u drugim talijanskim lukama, a ne u Trstu, a njegove linije nemaju više ishodnu točku u Trstu već u Genovi. Svoje tradicionalne linije s Levantom moralo je ustupiti društvu Adriatica iz Venecije, koja se sve više razvija u glavnu jadransku luku Italije. Bolje je prošlo društvo Italia. Ono je gradilo nove putničke brodove od 27 i 30 tisuća t, koji drže prugu za Južnu i Sjevernu Ameriku, a te pruge I. iz političko-prestižnih razloga naročito forsira. Broj putnika na brodovima društva Italia stalno raste. God. 1952 prevezeno je 186.000 putnika prema 142.000 god. 1951 i 202.000 god. 1937. Međutim, robni promet na prugama za Ameriku ne dostiže pola milijuna t i za 60% je manji, nego što je bio prije Drugog svjetskog rata.

U društvima koncerna Finmare (Italia, Lloyd Triestino, Adriatica i Tirrenia) u posljednjih nekoliko godina promet se ovako razvijao: tablica

Naročito je značajan porast broja putnika usprkos jakom razvitku avionskog prometa.

Struktura talijanske trgovačke mornarice, prema kategorijama brodova prije i poslije Drugog svjetskog rata, bila je (brt): tablica

I. uvelike nastoji da izgradi svoju trgovačku mornaricu i da poveća tonažu putničkih brodova i tankera. Samo za izgradnju brodova koncerna Finmare utrošeno je poslije Drugog svjetskog rata (do 30. VI. 1956) 153 milijarde lira, od kojih 1952—53 god. 21 milijardu lira. Italia je sagradila 4 broda od preko 20.000 t, Lloyd. Triestino 8 brodova od preko 10.000 brt svaki.

Veliki Saragatov program obnove i izgradnje trgovačke mornarice (od 8. III. 1949) predvidio je izgradnju novih brodova s državnom pomoću od 103 milijarde lira. Program je već izvršen. Vlada namjerava pomoći izgradnju novih brodova trgovačke mornarice u visini od 1 mil. t, da eliminira pasivu platne bilance iz sektora pomorskog podvoza i da uposli brodogradilišta.

Predviđa se godišnja izgradnja od 300.000 brt. God. 1953 porinuto je (u Italiji i u inozemstvu) za talijanske brodovlasnike 29 brodova sa 269.683 brt. Dana 31. III. 1954 gradio se za talijanske brodovlasnike 41 brod sa 304.592 brt. I. naročito forsira izgradnju tankera. God. 1953 porinuto je za talijanska društva 17 tankera sa 223.865 brt, a 31. III. 1954 bilo je u izgradnji 17 tankera sa 223.865 brt. S obzirom na jak razvitak talijanske industrije za preradbu nafte, koja se najvećim dijelom prevozi stranim brodovima, I. nastoji da postigne stanovitu autarhiju u prijevozu tekućeg goriva.

Računa se, da razni talijanski brodovlasnici drže pod stranom zastavom oko pola milijuna brt, da bi izbjegli talijanske devizne, poreske i socijalne terete.

U 1954 I. je isplatila uime subvencija parobrodarskim društvima 23.169,000.000 lira. Od toga je najveći dio dobio koncern Finmare, i to: Italia 5537, Lloyd Triestino 7744, Adriatica 2953, Tirrenia 6394 mil. lira.

Brodovi koncerna Finmare prevezli su putnika i tona robe: tablica

Brodogradnja. Nepovoljni su ekonomski preduvjeti za razvitak brodogradnje u Italiji, ali je obilna državna pomoć omogućila podizanje nekoliko većih brodogradilišta. Intenzivna izgradnja ratne mornarice prije i poslije Prvog svjetskog rata omogućila je brodogradilištima, koja su gradila ratne brodove, da sudjeluju i u izgradnji trgovačke mornarice prebacujući na Ministarstvo rata najveći dio opće režije i administrativnih troškova.

Država je pomogla brodogradnju i poreskim olakšicama, oslobođenjem od carina za uvezeni brodograđevni materijal i subvencijom.

Na pr., 1922—23 isplaćeno je za subvencioniranje brodogradnje 19 mil. lira. Subvencija za novogradnju u obliku premije iznosila je 32 lire po toni za metalne brodove, a 5 lira po toni za drvene. Pored toga, davane su posebne premije za gradnju kotlova i raznih brodskih strojeva. God. 1926—27 subvencija iznosi 34 mil. lira, ne računajući 26 mil. lira, koliko je iznosila vrijednost carinskog oslobođenja.

Pored toga, pravljeni su i posebni kompenzacioni poslovi u vezi s gradnjom brodova za račun stranih država, odnosno stranih brodovlasnika. Za SSSR građeni su ratni brodovi kao kompenzacija za naftu, a za Meksiko su građeni tankeri. Švedska je kompenzirala celulozom i drvenjačom.

Na temelju tih mjera 1919 izgrađeno je 82.713 t novih brodova, 1920 god. 133.190 t, a 1921 god. 170.948 t. Zatim nastupa depresija. God. 1922 porinuto je 101.177 brt, 1923 god. 66.523 brt, a 1924 god. 82.526 brt. God. 1925 porinuto je 142.046 brt, 1926 postignut je rekord sa 27 porinutih brodova i 220.021 brt. Idućih godina tonaža oscilira, a 1933 pada na najnižu razinu: porinuta su 3 broda sa 16.560 brt. Zatim se ponovo diže zbog poboljšanja konjunkture u brodarstvu i jakog zahvata Finmarea. God. 1939 porinuto je 28 brodova sa 119.757 brt. U taj period ide i gradnja velikih prekooceanskih brodova od preko 50.000 brt, kao što su Rex i Conte di Savoia, odnosno Saturnia i Vulcania. Rex je bio osvojio modru vrpcu za najbrži prijelaz sjevernog Atlantika na potezu Gibraltar—New York.

Za vrijeme depresije najlošije su prošla brodogradilišta u Puli i na Rijeci. Pula se bavila samo popravcima, a Rijeka je gradila vagone, mostove i druge željezne konstrukcije. Tek je pred početak Drugog svjetskog rata intenzivnije proradilo brodogradilište na Rijeci. To je trajalo do sloma Italije.

Poslije Drugog svjetskog rata za talijansku brodogradnju nastaju nove teškoće. Razlika u cijeni između talijanske i strane, prvenstveno britanske, brodogradnje biva sve veća. Izgradnja u Italiji još je za 25—30% skuplja nego u inozemstvu, pa je tu razliku morala preuzeti država, da bi sklonila brodovlasnike — domaće i strane — da nove brodove grade na talijanskim brodogradilištima. Da bi omogućila svojoj brodogradnji rad za inozemstvo Italija je u znatnoj mjeri održavala sistem kompenzacija gradeći brodove u zamjenu za naftu (SSSR i Meksiko), odnosno za celulozu (Švedska). Brodogradnja zaposluje oko 40.000 radnika, posredno i više, pa je na to trebalo misliti u zemlji, koja ima 2 mil. neuposlenih. Država uzima na sebe 25% troškova gradnje brodova. Najznačajniji korak u subvencioniranju brodogradnje učinila je I. spomenutim Saragatovim zakonom od 8. III. 1949.

Poslije rata na talijanskim brodogradilištima (uključivši i brodogradilišta u Trstu) bilo je porinuto: tablica

Tonaža porinutih brodova rasla je iz godine u godinu. God. 1953 (sa 262.512 brt) dosegla je najvišu visinu. Porast u samoj 1953 bio je, prema 1952, 100%. Od svršetka Drugog svjetskog rata pa do konca 1954 talijanska su brodogradilišta porinula 334 broda sa 1,110.244 brt. Od toga je oko 300.000 brt izgrađeno na račun inozemstva, uključivši i gradnje iz reparacionih obaveza. Preko dvije trećine brodova izgrađeno je za talijanska društva. U izgradnji brodova za inozemstvo I. sudjeluje u mnogo manjoj mjeri negoli države sjeverne Evrope. Pored gradnje na račun reparacija, I. još uvijek gradi brodove za inozemstvo u obliku kompenzacije za uvoz nekih proizvoda (na pr. nafte i celuloze). Talijanska brodogradnja preuzela je izgradnju 6 ratnih brodova za Venezuelu u vrijednosti od 20 milijardi lira. S druge strane, u Njemačkoj su sagrađena 4 velika tankera, kao kompenzacija za velike kontingente talijanskog voća.

Od brodova, koji su 1953 porinuti, 26 (sa 244.526 brt) bilo ih je za talijanska brodarska društva, a 14 sa 17.986 brt za inozemstvo. Od tih brodova, bilo je 15 tankera sa 210.308 brt, i to isključivo za talijanska društva. God. 1954 u talijanskim brodogradilištima nije porinut u more nijedan trgovački brod za inozemstvo, a 1955 god. 3 sa 22.230 brt.

Država kontrolira veći dio talijanske brodogradnje. Kad je tridesetih godina izbila opća privredna kriza, koja je naročito pogodila trgovačku mornaricu i brodogradnju, država je, po uzoru na Finmare, osnovala i financijsku ustanovu Finmeccanica, koja je preuzela najvažnija talijanska brodogradilišta i provela njihovu sanaciju i reorganizaciju. Stvorena su tri koncerna. Koncern Ansaldo iz Genove, jedno od najvećih talijanskih poduzeća ne samo u brodogradnji nego i uopće u metalurgiji, obuhvatio je ova društva: 1. Società per Azioni Ansaldo, Genova, s brodogradilištem u Sestri kod Genove i velikim tvornicama strojeva i brodske opreme. Ovaj je koncern gradio nove brodove ođ 30.000 t za brzu prugu do Buenos Airesa; 2. Cantieri Luigi Orlando, Livorno; 3. Cantiere del Muggiano, Spezia, specijalizirano za gradnju ratnih brodova.

Drugi jaki zahvat države (odnosno Finmeccanice) bio je na Jadranu. Pod imenom Cantieri Riuniti dell’Adriatico osnovan je koncem, koji je obuhvatio: 1. Cantiere di Monfalcone ; 2. Cantiere San Marco, Trst; 3. Cantiere San Rocco, Muggia—Trst; 4. veliku tvornicu strojeva i brodske opreme Stabilimento Tecnico, Trst, poznatu već za Austrije. Osim toga, koncern Finmeccanica obuhvatio je brodogradilište Navalmeccanica, Castellamare di Stabia.

Udio koncerna Finmeccanica u talijanskoj brodogradnji vidi se najbolje iz podataka о brodovima i tonaži, koja se gradila u Italiji 30. IX. 1955. Ona je gradila 46 brodova sa 527.139 brt, dok su veća privatna brodogradilišta gradila 23 broda sa 136.174 brt. Uporedo s razvitkom brodogradnje išla je i industrija strojeva. Naročito su značajne tvornice u Genovi, Trstu i Monfalconeu, koje mogu da grade i najveće turbine, odnosno motore. Van brodogradilišta poznate su tvornice strojeva Francesco Tosi, San Giorgio i, naročito, Fiat u Torinu. Njene motore grade u licenciji i neka strana brodogradilišta.

Talijanska brodogradilišta intenzivno se bave i popravcima brodova i remontom strojeva. Sva brodogradilišta imaju i dokove za popravak brodova. Poduzeće Officine Allestimento e Riparazioni Navi u Genovi razvilo se u jedno od najvećih remontnih poduzeća na Sredozemnom moru. Naročita pažnja obraća se demoliranju starih brodova, pa su ratni i trgovački brodovi dotegljeni čak iz Južne Amerike radi demoliranja u Italiji.

Talijanska brodogradnja upućena je na državnu subvenciju. Nove se narudžbe mogu prihvatiti jedino, ako država, odnosno javnopravne novčane ustanove osiguraju potrebna sredstva. U četvrtom kvartalu 1953 na talijanskim brodogradilištima započela je gradnja samo 5 brodova sa 31.595 brt, a u prvom kvartalu 1954 god. 6 brodova sa 26.800 brt.

U toj situaciji država donosi nov zakon о brodogradnji, koji predviđa subvenciju od 20% cijene koštanja bilo da se gradi za strane ili za domaće brodovlasnike. Rezultati nisu izostali. Koncem rujna na brodogradilištima Italije bilo je što u gradnji što naručeno 667.700 brt.

Dana 31. XII. 1955 na talijanskim brodogradilištima bilo je u gradnji 107 brodova sa 458.890 brt. Od toga za talijanske brodovlasnike 97 brodova sa 364.340 brt, a za strane 9 brodova sa 94.550 brt.

Potkraj 1955 američka petrolejska kompanija Esso Standard naručila je kod Cantieri Riuniti dell'Adriatico 10 supertankera svaki od 35.500 t nosivosti, a britanska petrolejska kompanija British Tanker 10 supertankera svaki od 34.500 t nosivosti. Time je talijanskoj brodogradnji osiguran rad za dulji period.

Ekonomski odnosi sa FNRJ. Dok nije izbila svjetska kriza tridesetih godina, I. je bila na prvom mjestu u vanjskoj trgovini Jugoslavije. Poslije ju je zamijenila Njemačka.

Poslije Drugog svjetskog rata naš uvoz i izvoz u Italiju iznosio je (u mil. dinara starog pariteta): tablica

Struktura naše vanjske trgovine s Italijom posljednjih se godina bitno izmijenila zbog promjena, koje su nastupile u proizvodnji. Donedavna glavni naš uvoz iz Italije bio je tekstil. Iz Italije se uvozio najveći dio pamučnog prediva i izvjesne količine pamučnih tkanina. Nedavno su kod nas podignute 4 velike predionice pamuka sa preko 100.000 vretena, i mi danas uvozimo gotovo isključivo sirovi pamuk. Iza pamuka, iz Italije najviše uvozimo umjetna vlakna. Stavljanjem u pogon tvornice viskoze u Loznici, otpast će i taj uvoz. S druge strane, perspektive našega izvoza drva, koji je ranije bio na prvom mjestu u našoj trgovini s Italijom, postaju sve slabije, jer mi reduciramo sječu, a naša vlastita potreba, naročito celuloznog drva, u znatnom je porastu.

Struktura našega izvoza u Italiju u posljednje 4 godine bila je (u tisućama dinara): tablica

Neki proizvodi, kao stoka, izloženi su znatnim oscilacijama, prema uvoznoj politici Italije u pojedinoj godini i prema našim mogućnostima izvoza.

Struktura našeg uvoza iz Italije: tablica

Težište našega uvoza iz Italije posljednjih godina postavljeno je na metale, prerađevine metala i elektrotehnički materijal. Među tim artiklima bio je i uređaj za valjaonicu bešavnih cijevi u Sisku. Znatan je bio i uvoz traktora (Ansaldo).

Rješenje tršćanskog pitanja i uspostavljanje boljih političkih odnosa odrazilo se i na privredu. Naš uvoz iz Italije porastao je 1955 (prema 1954) za više nego dvostruko (za 6 milijardi Din); i izvoz je porastao gotovo za 3 milijarde Din i sa 11,5 milijardi I. je došla na prvo mjesto u našem izvozu.

Konačno je riješeno i pitanje talijanskih reparacija, koje je predvidio mirovni ugovor i koje još nisu bile isplaćene. Postignut je i sporazum о talijanskim dugoročnim investicionim nabavkama. S rješenjem problema talijanskih ribara u jugoslavenskim vodama stvoreni su svi preduvjeti za usku ekonomsku suradnju dviju susjednih zemalja, koje se po prirodi i privrednoj strukturi dopunjuju.

Glavni naši izvozni i uvozni artikli u milijunima dinara u 1955 (i 1954) bili su:

Izvoz: goveda 680 (32), svinje 41 (150), konji 403 (141), meso teleće 1458 (33), jaja 1161 (1071), suhe šljive 222 (37), rezanci šećerne repe 208 (44), duhan 370 (460), drvo gorivo bukovo 194 (395), celulozno bukovo drvo 1433 (979), građa četinara 1499 (1457), građa hrastova 439 (318), građa bukova 1071 (903), boksit 182 (196), ugljen 98 (210) i dr.

Uvoz: umjetno vlakno 845 (373), agrumi 166 (59), motorni benzin 141 (168), umjetna gnojiva 695 (249), proizvodi gume 531 (600), predivo umjetne svile 550 (438), vuneno predivo češljano 432 (33), čelik 245 (476), limovi 378 (153), cijevi 130 (178), bijeli lim 170 (—), motori i dijelovi 370 (326); od toga brodski 111 (140), kablovi 334 (239), automobili i motocikli 590 (165), traktori 430 (64), uređaji za valjaonice 162 (259), tekstilni strojevi 270 (102), električne peći 274 (8) i dr.I. Be.

RIBARSTVO

Talijanski se ribolov obavlja većim dijelom u obalnom pojasu. Najprostranija ribolovna područja nalaze se u sjevernom dijelu Jadrana i oko Lampeduse na jugu Sicilije. Pored morskog, I. je razvila i najnaprednije lagunarno ribarstvo u delti rijeke Pad i ostalih rijeka sjeverne Italije, od Ravenne do rijeke Soče. Međutim, vlastiti ulov ne daje potrebne količine ribe i ribljih proizvoda, pa I. uvozi godišnje oko 100.000 t ribe.

Vrste riba, područja, vrijeme i način lova. Među plavim (pelagičnim) vrstama najvažnije su: srdela (Clupea pilchardus), brgljun ili inčun (Engraulis encrasicholus), skuša (Scomber scomber), šnjur ili šarun (Trachurus trachurus), koje se love najviše od svibnja do listopada mrežama lamparama i plivaricama (lokalni naziv cianciolo, cinciolo), uz pomoć plinskih i električnih svjetiljki. Pomoću plivarica i električnih svjetiljki uspješno se love brgljuni u sicilskim vodama do dubine 150 m i više. Talijanski su ribari počeli upotrebljavati plivaricu poslije Drugog svjetskog rata, osobito na Siciliji (gdje se 1945 upotrebljavalo samo nekoliko takvih mreža, 1947 bilo ih je 270, a 1949 god. 508). Navedene ribe pojavljuju se gotovo u svim obalnim vodama i na brakovima otvorenog mora.

Tunji (Thynnus thynnus i Germo alalunga) se love velikim tunolovnim stajačicama (lokalni naziv tonnare) mediteranskog tipa. Te se stajaćice spuštaju u more u početku travnja duž sjeverozapadne i jugoistočne obale Sicilije i zapadne obale Sardinije. Od 1950 tunji se love i pomoću tunolovnih plivarica u području sjevernog Jadrana (središta su lova: Rimini, Cattolica, Fano, Cesenatico), zatim u Jonskom i Tirenskom moru. Ovaj se tunolov obavlja na dva načina: s jednim motornim brodom tipa moto-peschereccio od 100 KS i dalje, s pomoćnim čamcem (batanom) ili sa dva broda (u parovima) s motorima od 50 ili 75 KS, tako da je pola tunolovne plivarice na jednom, a pola na drugom brodu. U Mesinskom prolazu lovi se jaglun (iglun, sabijan; Xiphias gladius) pomoću harpuna.

Od pridnenih (bentoskih) riba love se: ribe iz grupe plosnatica (listova) i to: Solea solea, Pleuronectes flesus, Rhombus maximus, oslić (Merluccius merluccius), raža (Raia clavata, R. asterias i dr.), trlja dubinska-blatarica (Mullus barbatus) i dr. povlačnim mrežama (kočama-trawlima); zatim pridnene, priobalne vrste: zubatac (Dentex dentex), komarča ili podlanica (Sparus auratus), ušata (Oblata melanura), salpa (Box salpa), bukva (Box boops) i dr.; glavonošci: lignje (Loligo vulgaris), sipe (Sepia officinalis) i dr., koje se love raznim malim, priobalnim alatima: mrežama stajačicama, potezačama, površinskim i dubinskim parangalima, vršama i t. d. Lov parangalima kombinira se s povlačnom mrežom (kočom), tako da se povlačnom mrežom lovi meka (eška) za parangale.

U Jonskom i Tirenskom moru odavno se lovi morski pas (Hexanchus griseus), čija jetra (oko 20% težine tijela) obiluju vitaminskim uljem.

Od rakova love se: jastog (Palinurus vulgaris), hlap (Homarus vulgaris), norveški rak-škamp (Nephrops norvegicus), velika kozica (Paeneus caramata) i rakovica (Maia squinado). Prije se norveški rak lovio samo u području sjevernog Jadrana, a danas se lovi i u većim dubinama Tirenskog i Jonskog mora. Sardinske su vode osobito bogate jastozima.

Lov i uzgoj školjkaša: dagnje (Mytilus galloprovincialis), kamenice (Ostrea edulis) i dr. koncentriran je u Tarantskom zaljevu (osobito u predjelu Mar Piccolo), u zaljevu La Spezia, na Sardiniji, u jezerima Fusaro i Misene (Napuljska provincija), u području Mletačkih laguna i t. d. U lagunarnim ribnjacima uzgajaju se: cipli (Mugil cephalus, M. auratus i t. d.), jegulje (Anguilla anguilla), komarče i lubini. Za redovito godišnje nasađivanje lagunarnih ribnjaka u proljeće se lovi mlađ cipala, komarča i lubina duž cijele obale Jadranskog mora, a ponekad i duž obala Sicilije i Tirenskog mora (Anzio, Civitavecchia).

Od spužava love se na bancima Lampeduse ove vrste: Euspongia zimocca, Hippiospongia equina elastica. Prije Drugog svjetskog rata talijanski spužvari lovili su spužve, osim na brakovima Lampeduse, duž obala Tunisa (od luke Sfax do granice zapadne Tripolitanije) i u vodama Cirenaike.

Za dobivanje agara industrijski se iskorišćuju alge (vrsta Cracillaria confervoides), koje se sabiraju najviše u području Mletačkih laguna.

Organizacija ribolova. Prije II. svjetskog rata I. je, mnogim ugovorima о ribolovu, omogućila svojim ribarima da love na istočnoj obali Jadrana, u vodama sjeverne Afrike, Grčke, Albanije i Egipta, te izvan Mediterana: na Atlantiku, Sjevernom moru, zapadnoj Africi (vode Mauretanije i Rio de Oro). Poslije rata prilike su se izmijenile, pa su se talijanski ribari ograničili uglavnom na svoje teritorijalne vode, izuzevši period (1949—51 i 1956), kad su lovili u određenim zonama našega mora na temelju posebnih ugovora.

God. 1951—53 bilo je talijanskih ribara: tablica

God. 1954 broj talijanskih ribara na moru i na kopnu, s osobljem pomoćnih industrija, iznosio je 145.002. Po broju ribara najjači su: Sicilija sa 43.828 i Jadran sa 42.500 ribara. Talijanskih ribara ima mnogo i van granica Italije (u Tunisu, Maroku, Egiptu, Crvenom moru, Izraelu, Grčkoj, Albaniji).

U Drugom svjetskom ratu talijanska ribolovna flota izgubila je oko 35%, a bile su uništene sve velike ribolovne jedinice za ribolov u Atlantiku. Ukupno je bilo izgubljeno ili oštećeno 480 jedinica sa 14.500 brt i 49.000 KS. Vađenjem potopljenih i popravkom oštećenih brodova poslije rata je obnovljeno 170 jedinica sa 4400 brt i 14.000 KS. Vlasnici brodova izgubljenih u ratu, potpomognuti od države, izgradili su nove, tehnički suvremeno opremljene ribarske brodove. Zato je donesen specijalni zakon za obnovu ratom postradale ribolovne flote (Zakon Saragat iz 1949). Na temelju toga zakona novi ribarski brodovi uživali su ove povlastice:

1. pomoć (subvenciju) od 33% ukupne vrijednosti broda;

2. investicioni kredit od 40% vrijednosti broda iz Fonda lira, koji je bio formiran od utrška za prodanu robu, dobivenu po Marshallovu planu iz USA;

3. novi ribarski brodovi bili su oslobođeni od poreza na pokretnu imovinu za period od 5 godina.

Brodogradilišta, koja su preuzela gradnju ribarskih brodova, bila su oslobođena od uvozne carine na sav strani materijal za gradnju brodova i njihovu opremu, zatim od poreza na promet proizvoda.

Vrijednost ribolovne opreme procijenjena je 1954 na 10.042,661.000 Lit. Najviše brodova lovi u Jadranu i sicilskim vodama. U Jadranu I. ima danas 1528 brodova, od toga 642 s motorom 70—150 KS; na Siciliji 1866 brodova, od toga 1226 manjih i 640 brodova tipa niotopeschereccio. Od svih većih ribarskih brodova, 1305 ih ima spremišta za led (odnosno ribu) s termičkom izolacijom, 145 ima takvo spremište s instaliranim rashladnim uređajem, 604 imaju radiotelefonske prijemnike i predajnike, a 141 ultrazvučni detektor za otkrivanje ribljih jata i snimanje konfiguracije morskog dna. Talijanski brodovi neprekidno love po više dana, pa su im potrebna spremišta za led u polasku na ribolov, odnosno za ribu na povratku u bazu.

Uz pomoć Marshallova plana I. je poslije Drugog svjetskog rata djelomično obnovila svoju flotu, koja lovi izvan Sredozemnog mora. Ti brodovi (kočari) velikog akcionog radijusa opremljeni su rashladnim uređajima za duboko smrzavanje lovine i skladištima za čuvanje smrznute ribe na niskim temperaturama; love bakalar uglavnom na bancima Newfoundlanda, Labradora i Grenlanda, a u području južnog Atlantika (duž obala Mauretanije i Rio de Oro) kvalitetnu ribu (zubace, kirnje, komarče, plosnatice i t. d.). Postoji tendencija, da se zastarjeli brodovi zamijene efikasnijim modernim. Ovo se najviše odnosi na sicilsku ribolovnu flotu.

Radni uvjeti u obalnom i dubinskom ribolovu na otvorenu moru (kočarenju) nisu isti. Za ribolov s malim obalnim brodovima na vesla ili s pomoćnim motorom često se udružuje nekoliko ribara: jedan je vlasnik broda, a ostali su vlasnici opreme, dobit se dijeli razmjerno prema uloženom kapitalu i sudjelovanju u radu. Na brodovima tipa motopeschereccio vlasnik broda i opreme smatra se poduzetnikom, a posada radnicima, koji dobivaju dio ulova, prema kategoriji rada (kapetan, vođa ribolova, motorist, mornari i naučnici).

Ribarske luke i brodogradilišta. Glavne luke na talijanskoj obali Jadrana jesu: San Benedetto del Tronto, Chioggia, Fano,. Ancona; na Siciliji: Trapani, Palermo, Porto Empedocle, Mazzara del Vallo i dr.; u Tirenskom moru: Porto Santo Stefano, Civitavecchia, Viareggio, Livorno i dr.

Uz brojna ribarska brodogradilišta (Chioggia, Trapani i dr.) I. ima tvornice ribarskih mreža, uglavnom malog kapaciteta, u gradovima: Camogli (kod Napulja), Celle Ligure (kod Genove), San Giovanni di Duino, Brescia, Bergamo i Chioggia. U Genovi je tvornica mrežarskih strojeva. I. izvozi ribarske mreže u pojedine države na Balkanu i Prednjem Istoku (Albanija, Grčka, Bugarska, Turska, Izrael i dr.), ali taj izvoz u posljednje vrijeme opada, jer su neke države organizirale svoju proizvodnju mreža.

Radiotelefonske stanice u službi ribarstva nalaze se u gradovima: La Pecora (Ancona), Venecija, San Benedetto del Tronto i Bari.

Ove stanice, s dometom od 300 km, daju ribarima na otvorenu moru redovite meteorološke izvještaje.

Ulov ribe. Ulov morske ribe u Italiji 1951—54: tablica

Količini od 184.996 t u 1954 treba dodati talijanski ulov u Atlantiku od 3000 t smrznutog bakalara i 1187 t smrznute ribe raznih vrsta u ukupnoj vrijednosti od Lit 884,780.000.

Tablica

Ulov ribe u rijekama, jezerima, lagunama i lagunarnim ribnjacima (Valli salse da pesca) iznosi oko 7000 t.

Talijanski ulov male plave ribe u Jadranu (srdela, brgljuna, skuša i šnjura) u stalnom je porastu: tablica

Trgovina ribom. Talijanski ribolov raspodijeljen je duž svih obala od 8000 km. Stoga je teško otpremati lovinu u potrošačke centre u unutrašnjosti. U velikim ribolovnim središtima na obali, u kojima količina iskrcane ribe prelazi 200 t godišnje, uspostavljene su ribarnice za prodaju na veliko na ribljoj burzi (aukciji) ili izravno od ribara trgovačkim agentima. Svaka od tih tržnica ima fond (fond tržišta), iz kojega kupci i prodavaoci mogu dobiti kratkoročne kredite i predujmove prije izvršene prodaje. Riba se prodaje u režiji općinskih vlasti uz taksu od najviše 1,25% za pokriće troška. Ribarnice za prodaju na veliko nalaze se u: Veneciji, Chioggi, San Benedettu del Tronto, Molfetti, Bariju, Palermu, Milanu, Firenci i Rimu. Moderne ribarnice imaju i Genova (kao potrošački centar) i Livorno (baza za atlantski ribolov). Nova moderno opremljena tržnica u Veneciji (Al Tronchetto) (zgrada riblje burze, hladnjača, tvornica leda, skladište nafte za kočare i t. d.) počela je s radom 1953.

U Chioggi je hladnjača tržnice malog kapaciteta. Međutim, riba se u Chioggi ne zadržava, nego se, po svršenoj aukciji, odmah otprema u velike potrošačke centre (Milan, Rim i dr.). Ribarski centri sjeverno od Venecije (Grado, Merano Lagunare, Caorle) imaju manja rashladna skladišta za ribu. Do 12 sati vožnje (na pr. Chioggia—Milan) riba se prevozi kamionima hladnjačama, a na dužim relacijama (na pr. Chioggia—Rim) željezničkim vagonima s termičkom izolacijom. Najmodernije je opremljena ribarnica na veliko u Milanu: ima 10 rashladnih ćelija s ukupnim kapacitetom od 600 m³; u većini ćelija održava se temperatura od —2 do 0°, a u ćelijama, gdje se čuva smrznuta riba, temperatura od —10 do —12°.

Poslije Drugog svjetskog rata gotovo potpuno je obnovljena baza za atlantsku ribolovnu flotu i prihvat smrznute ribe u Livornu ; ta baza ima vrlo moderne instalacije i skladišta za prihvat smrznute i usoljene ribe. Iz ovih skladišta do potrošača riba se prevozi pod stalnim režimom niskih temperatura, tako da se »lanac hladnoće« nigdje ne prekida. Prodaja ribe na malo vrši se na običnim tržnicama ili posebnim lokalima tržnica.

Preradba ribe. Talijanska riblja industrija najjače je razvijena na Siciliji, Sardiniji, Pantelleriji i Lampedusi; ova industrija uglavnom proizvodi konzerve tunja. Rjeđe su tvornice ribljih prerađevina u drugim područjima: duž obala Tirenskog i Ligurskog mora (Genova, Livorno, Civitavecchia), Jadrana (Trst, područje Venecije, Chioggia, Bari i dr.). Talijanska riblja industrija proizvodi konzerve tunja, polande (palamide), sardine, skuše i konzerve od usoljenih brgljuna (inčuna); ove su konzerve u maslinovu ulju; ima i mariniranih polanda i jegulja u limenkama, zatim se proizvode predjela (antipasti) i riblje paštete od usoljenih brgljuna (inčuna), usoljene srdele i skuše u bačvicama (barilima) od 60 kg; nusproizvodi su: riblje ulje (medicinsko i tehničko), riblje brašno i gnojivo. Ima tvornica, koje pored ribljih, proizvode i konzerve od povrća; zatim tvornice, koje, uz konzerve u maslinovu ulju, proizvode i konzerve od usoljenih brgljuna. Pregled proizvodnje prerađene ribe posljednjih godina (u 000 t): tablica

Da bi osigurala kontinuitet rada i bolje korišćenje kapaciteta svoje riblje industrije, I. uvozi velike količine ribe za preradbu. Tako je već 1934 počela iz Turske uvoziti polande, kojih je u 1936—37 prerađeno oko 10.000 t, a 1939—40 god. 22.500 t. Posljednjih se godina tunji uvoze iz skandinavskih država (Norveške, Danske) i prerađuju u konzerve. Mnogi vlasnici tvornica imaju vlastitu ribolovnu flotu, pa se lako opskrbljuju ribom (sirovinom). Najkritičnija je sirovina talijanske riblje industrije bijeli lim, koji se većim dijelom mora uvoziti. Talijanska riblja industrija treba godišnje oko 8000 t bijelog lima, oko 4000 t maslinova ulja, 2500 t goriva i t. d. Unatoč velikim naporima, koje čini da bi još više razvila svoju riblju industriju, I. još na veliko uvozi sve vrste ribljih konzervi.

U mjestu Torre del Greco kod Napulja, bazi spužvara i koraljara, prerađuju se spužve i koralji; od sedefaste ljušture školjke bisernice izrađuju se razni ukrasni predmeti, rezbarije u reljefu (do 60 mm) ovalnog oblika. Ljušture te školjke uvoze se iz: Karipskog mora, Madagaskara, Mozambika, Zanzibara i dr. Oko 90% ovih ukrasnih predmeta izvozi se u USA i Veliku Britaniju, a oko 10% prodaje se i stranim turistima.

Uvoz i izvoz. U Evropi I. najviše uvozi ribe, a u svijetu dolazi na drugo mjesto, odmah poslije USA. God 1952 I. je uvezla ribe u vrijednosti od 47,7 mil. USA-$, a njezin izvoz iznosio je svega 1,1 mil. USA-$. Uvoz svježe, sušene i usoljene ribe i školjkaša iznosio je 1954 god. 105.616 t u vrijednosti od 23.934,660.000 Lit; od toga se 43.331 t odnosi na uvoz soljenog bakalara. U razdoblju 1929—38 uvoz ribe iznosio je 80.000—100.000 t. Poslijeratni uvoz ubrzo je dostigao predratni nivo; to pokazuje ova tablica: tablica

I. uvozi svakovrsnu ribu iz velikog broja država i sa svih kontinenata, osim Australije. Uvoz u 1953 po proizvodima i državama: tablica

Povećanim ulovom poslije Drugog svjetskog rata i uvozom od preko 100.000 t potrošnja ribe u Italiji povećala se od predratnih 3—5 kg na 7 kg po stanovniku prosječno godišnje. Prema jednoj anketi talijanskih općina, potrošnja ribe po stanovniku jako varira u pojedinim gradovima; to se vidi iz podataka о potrošnji ribe u nekim većim gradovima: Venecija 19, Palermo 18, Bari 11, Napulj 10, Rim 6, Genova 5, Firenca 4, Torino 3, Milano 2,5 i Bologna 2 kg.

Državna vlast i ribarstvo. Morskim ribarstvom rukovodi Ministarstvo trgovačke mornarice, a slatkovodnim Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva. U nadležnost organa za ribarstvo idu ovi poslovi: ribarski zakon i provedbeni propisi, tehničko reguliranje ribarstva (standardi), pomoć i premije ribarima, upravljanje slatkim vodama, njihovo istraživanje i nasađivanje, kontrola tržišta, rad na polju statistike, nacionalni i internacionalni odnosi u ribarskom brodarstvu i dr.

Naučno-istraživačke ribarstvene ustanove za morsko i slatkovodno ribarstvo (Centralni hidrobiološki laboratorij u Rimu; Talasografski instituti: u Trstu, Messini i Tarantu) nalaze se u sklopu Ministarstva poljoprivrede i šumarstva.

Ihtiološke stanice imaju Brescia i Rim; one su u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, a bave se poribljavanjem slatkih voda. Osim navedenih ustanova, na ribarstvenim istraživanjima rade i naučno-istraživačke ustanove pojedinih univerziteta: Biološka stanica instituta za zoologiju i komparativnu anatomiju padovanskog univerziteta u Chioggi (ona istražuje područje lagunarnog i morskog ribarstva); Laboratorij za biologiju mora nalazi se u Fanou; Sjedište zoološke stanice je u Napulju.

Laboratorij u Fanou izvršio je 1952 naučno krstarenje radi istraživanja pojave mladih tunja u sjevernom Jadranu, a Zoološka stanica u Napulju vršila je slična istraživanja u Napuljskom zaljevu (1952). Nacionalni savjet za ribarstvena istraživanja koordinira rad svih ovih ustanova.

Stručne ribarske škole. Za stručno uzdizanje ribara brine se ENEM (Ente Nazionale per l'Educazione Marinara). Ova organizacija uzdržava 29 škola, koje su u 1954 pohađala 4142 đaka; na svršetku školovanja dobiva se kvalifikacija vođe ribolova, motorista, mornara palube. Školovanje je besplatno. U San Benedettu del Tronto, najvećem ribarskom centru na Jadranu, postoji Ribarska škola, prva u Italiji ove vrste, za ribolov na otvorenu moru i na Atlantiku.

U ribarsku školu se primaju ribari sa nekoliko godina prakse, a po završetku dobivaju diplomu brodovođe, vođe ribolova, motorista bilo koje nosivosti broda i bilo koje snage motora. Škola ima moderno opremljen brod za praktične vježbe u ribolovu.

Ribarske zadruge igraju sve veću ulogu u talijanskom ribarstvu; njihov razvitak vidi se iz ovih podataka: tablica

Gotovo jedna trećina zadruga (102) postoji na Siciliji (u samoj Messini ih je 46). Zadruge zajednički nabavljaju ribarski alat i materijal za reprodukciju, ali njihov je glavni posao: raspodjela lovine, prijevoz i sudjelovanje na tržištima ribom. U manjim ribolovnim središtima ribarske zadruge prodaju ribu na veliko. Ribarska zadruga Caorle, koja broji 600 članova, organizira trgovinu ribom na veliko, ima tvornicu leda, hladnjače, skladišta pogonskog goriva, ribarskog materijala i t. d., 1954 prodala je 1119 t ribe u vrijednosti od 178,705.000 Lit.

Osiguranje i pomoć. Radnici u tvornicama ribljih prerađevina uživaju sva prava iz socijalnog osiguranja kao i drugi industrijski radnici (bolest, invaliditet i starost) i obiteljske doplatke. Posljednjim mjerama priznate su i ribarima, udruženim u ribarskim zadrugama, iste povlastice iz socijalnog osiguranja, jer je samo za ovaj tip zadruga u Italiji priznat radni odnos vlasnika i radnika.

Ribarska profesionalna udruženja. Ribari su organizirani u stručna udruženja: Associazione Nazionale Produttori Pesca, specijalizirana po pojedinim granama ribolova. Vlasnici ribarskih brodova i vlasnici tvornica ribljih konzervi imaju svoje udruženje Associazione Nazionale Armatori ed Industriali della Pesca, koje je član Confederazione Generale dell’Industria Italiana; radnici riblje industrije grupirani su u Federazione Italiana Lavoratori Industrie Alimentan.

LIT.: D. K. Tressler, Products of Commerce, New York 1951; Le marché du poisson dans les pays de l’OECE, Paris 1951; Yearbook od Fishery Statistics, FAO, Rome 1952—53; Information sur les pêches de la region méditerranéenne, FAO, Rome 1953; Dati numerici sulla pesca marittima in Italia nel 1953, Roma 1954.L. Kć.

Ratna mornarica. Talijanska ratna mornarica utemeljena je 1861 spajanjem napuljske i sardinske ratne mornarice, koje su imale dugu i staru tradiciju.

Napuljsku ratnu mornaricu utemeljio je Karlo III., a razvio je admiral J. F. E. Acton za vladavine Ferdinanda IV.; u XIX. st. naglo propada, osobito za Ferdinanda II.

Pijemontsku mornaricu, koja se kasnije nazvala sardinskom mornaricom, utemeljio je Emanuele Filiberto; i ona je postepeno propadala. Nešto se podigla, kad je Sardinija priključena savojskim državama, ali je stvarno organizirana tek poslije povratka Vittoria Emanuela I. u Torino. Postepeno se pojačavala — najbrže za Karla Sretnoga — i uspješno je sudjelovala u ratu 1848—49. Poslije Novare Cavour je osjetio, da je državi potrebna snažna ratna mornarica, i otad joj posvećuje posebnu brigu. Izgradio je pomorsku bazu u La Spezi-i, podigao brodogradilište i počeo graditi nove brodove. Popunio je mornaricu ljudstvom, preuredio vojno školstvo i dao oficirskom koru novi duh.

Novu su talijansku ratnu mornaricu očekivali veliki zadaci. Ujedinjena I. imala je otad 6000 km obale i veliku trgovačku mornaricu, koja je dovozila ²/з sirovina iz prekomorskih krajeva. Uz nove strategijske zadatke (zaštita obale i pomorskog prometa) mornarica je morala svladati mnoge organizacijske i političke teškoće. Trebalo je izgladiti suprotnosti i razlike između bivšeg napuljskog i sardinskog dijela, koji su imali različite tradicije, navike i shvaćanja. Svemu tome pridošla je i veoma komplicirana obnova flote u doba, kad su ratni brodovi doživljavali najveće promjene: prijelaz od jedara na parni pogon i od drvenog na željezni i čelični trup.

Vlada je uspješno svladala sve početne teškoće i dosta brzo obnovila flotu gradnjom brodova u zemlji, a djelomično i nabavkama u Engleskoj. Nakon naglog razvoja 1866 premašila je austro-ugarsku flotu i ušla u kratkotrajni rat modernije i bolje opremljena od austrijske. Nakon poraza kod Visa, koji je izazvao veliko negodovanje u javnom mišljenju, dolazi do zastoja. Gotovo 4 godine vodile su se rasprave о potrebi ratne mornarice uopće; 1870 proširila se ideologija о obrani poluotoka stalnim obalnim baterijama na kopnu i pokretnim baterijama na oklopnim vlakovima, koji bi se kretali obalnom željezničkom prugom. Za ponovnu obnovu mornarice borili su se: A. Riboty, S. di Saint-Bon, C. A. Racchia, G. Acton, A. Albini i B. Brin; konačno je vlada odobrila kredite za gradnju nove flote.

Na Ribotyev prijedlog, Parlament je 1871 konačno usvojio plan о organizaciji ratne mornarice; intervencijom Saint-Bona 1875 odobren je Zakon о obnovi flote. Otad počinje izgradnja nove mornarice, koja postepeno ulazi u red velikih pomorskih sila. God. 1882 utemeljena je Pomorska vojna akademija u Livornu i Viša pomorsko-inženjerska škola u Genovi. Izvršena je stroga selekcija personala, a zadržano je ljudstvo školovano u rukovanju novim oružjem velikog kalibra, parnim strojevima, mehaničkim spravama, torpedima i t. d. I. se u to doba osobito istakla gradnjom oklopa. Za proizvodnju čeličnog materijala podigla je velike tvornice u Terniu (čeličane), u Pozzuoliu (topovi), u Veneciji (torpedi), u Genovi (tvornice Ansaldo i Odero), u Livornu (Orlando), Napulju i t. d. Nastojanjem Benedetta Brina u Italiji sagrađena su nova brodogradilišta i modernizirana stara u La Spezi-i, Napulju, Castellammaru di Stabia i Veneciji. Talijanska brodogradilišta već 1874 počinju graditi velike oklopnjače. God. 1876 porinuta je oklopnjača od 11.138 t (Duilio), a 1878 druga od 12.265 t (Dandolo); one su u to doba bile najmoćniji brodovi na svijetu. Talijanska mornarica je tada za kraće vrijeme zauzela drugo mjesto u svijetu. Razvoj talijanskih oklopnih brodova prikazuje priložena tablica. POVIJESNI RAZVOJ BRODOVA

I. je prva u svijetu shvatila važnost brzine oklopnih brodova. Već 1875 dovršeni su planovi, a 1880 i 1882 porinuti su nešto slabije oklopljeni, ali veoma brzi i jako naoružani brodovi Italia i Lepanto. U planovima tih brodova nazirale su se zamisli о manevarskoj upotrebi oklopnih brodova, koje su domalo dovele do gradnje oklopnih, a u drugim mornaricama kasnije i do bojnih krstaša. Flota je istodobno popunjena lakim krstaricama i torpiljarkama.

Do 1895 izgrađuju se nove i poboljšavaju stare pomorske baze. U Jadranu, prema Austro-Ugarskoj, modernizira se baza u Veneciji i uporište u Anconi, a izgrađuje Brindisi; prema zapadu po boljšavaju se: baza u La Spezi-i i uporišta u Maddaleni i Messini; na jugu, u vezi s ekspanzijom u Afriku, izgrađena je nova velika baza u Tarantu.

Neuspjeli rat u Africi 1895—96 ponovo je izazvao nepovjerenje javnosti prema vojsci i mornarici. Vlada je znatno smanjila kredite, pa je mornarica morala ograničiti svoje planove. Gradili su se doduše dobri brodovi, ali sporo, a baze i uporišta su zanemareni. Javljaju se i žestoke raspre о upravi mornarice. U 1903 dolazi do istrage u mornarici. Pored svih neprilika flota se snažno razvija pod upravom admirala Carla Mirabella. Cuniberti izrađuje planove za bojne brodove tipa Dante Alighieri od 19.500 t sa 12 topova od 305 mm; to je bila krupna novost u ratnoj brodogradnji. Mornarica je uspješno operirala u Talijansko-turskom ratu, pri osvajanju Libije i Dodekaneza. Tada su uspostavljena i mala uporišta u Tobruku i Lérosu. Budžet mornarice naglo se povisuje od 136,1 mil. lira u 1905 na 313,5 mil. lira u 1914.

U Prvi svjetski rat flota je ušla dobro organizirana, jaka i moderna, ali u toku čitavog rata držala se blokade i stava fleet in being te nije izvršila većih operacija. U južnom Jadranu talijanska je mornarica požrtvovno sudjelovala u evakuaciji srpske vojske iz Albanije. Na sjevernom Jadranu operirali su monitori i naoružani pontoni kao pokretne baterije u plitkim lagunama i tako podržavali desno krilo svoje vojske. Veći uspjeh postigli su MAS-ovi (potapanje bojnog broda Szent István kod Premude). Iako je talijanska flota bila ravna austro-ugarskoj, ipak je I. ugovorima Zahtijevala savezničku pomoć, pa su u Brindisiu i na Krfu neprekidno stacionirali dijelovi savezničke ratne mornarice. Ljudstvo mornarice bilo je izvrsno školovano, kadrovi su bili dobri, ali moral posada ponekad nije bio dorastao zadacima. Bilo je i nekoliko krupnih sabotaža u lukama (potapanje bojnog broda Leonardo da Vinci u Tarantu).

Nakon Prvog svjetskog rata talijanskoj se mornarici znatno poboljšao strategijski položaj, jer je nestala austro-ugarska flota, a I. je dobila čitavu Istru, Cres i Lošinj sa susjednim otocima, Lastovo i otok Saseno (Sazan) pred albanskom obalom, koji je mornarica utvrdila. S Istrom je I. dobila i Pulu s dobrim arsenalom i bogato opremljenim ustanovama.

Prvih godina između dva svjetska rata mornarica je ponovo zapuštena. Glavnina je pala na 4 stara bojna broda, a laka flota na jednu eskadrilu razarača, bez modernih krstarica.

Nova flota gradila se u vezi s političkim planovima fašističkog režima. Na Vašingtonskoj konferenciji 1921 I. je postigla jednakost s Francuskom, pa je zaključen odnos pomorskih snaga: USA i Velika Britanija 5, Japan 3, Francuska i Italija 1,5. I. je 1922 počela graditi laku flotu modernih brzih krstarica i razarača, a 1935 superdrednote od 35.000 t. God. 1937 porinuti su Littorio i Vittorio Veneto, a 1939 Impero, superdrednoti s topovima od 381 mm.

Neposredno prije Drugog svjetskog rata I. je imala: 2 moderna bojna broda tipa Littorio (35.000 t, 30 čv); 2 moderna bojna broda tipa Impero (35.000 t 30 čv) u gradnji; 3 modernizirana bojna broda tipa Andrea Doria (23.622 t, 27 čv); 7 modernih teških krstarica tipa Trieste (10.000 t, 32—35 čv), 1 stari oklopni krstaš San Giorgio (10.200 t, 23 čv); 12 modernih lakih krstarica (5069—7874 t, 35—37 čv); 12 modernih lakih krstarica tipa Regolo (3400 t, 40 čv); 2 bivše njemačke krstarice (3200 t, 25 čv); 60 razarača (1058—1729 t, 34—39 čv); 63 torpiljarke (628—967 t, 30—34 čv); 12 velikih podmornica (1369—1461 t, 17—19 čv); 48 srednjih podmornica (770—1036 t, 16,5—18 čv); 53 male podmornice (336—689 t, 12—14 čv); 8 minopolagača (388—1371 t, 8—16 čv); 13 malih minopolagača (113—615 t, 11—15 čv); 39 minočistača (172—185 t, 10—14 čv); 13 topovnjača (180 t, 14 čv); 72 MAS-a i MS-a (12—20 t, 26—47 čv i velik broj pomoćnih brodova.

U Drugom svjetskom ratu talijanska mornarica dobila je prekrupne zadatke: prebacivanje trupa i snabdijevanje ratišta u Albaniji i sjevernoj Africi, zaštita vlastite obale, održavanje veze s Dodekanezom, prekidanje neprijateljskog prometa u Sredozemnom i Crvenom moru, napadaji na neprijateljska uporišta. Zalihe pogonskog goriva i sirovina nisu bile dovoljne za duži rat, dostajale su tek do kraja 1941. Industrija nije bila dorasla da snabdijeva vojsku, mornaricu i avijaciju, a njemačka je pomoć bila nedovoljna i dolazila je tek nakon dugotrajnih diplomatskih intervencija.

Bojni brod Impero nije se mogao opremiti ni do kraja rata, a od 12 lakih krstarica u gradnji dovršene su samo Regolo, Scipione i Pompeo Magno. Kad se osjetila potreba eskortnih brodova, I. je uz veće napore izgradila oko 60 korveta s dizel-električnim pogonom i oko 40 drvenih protupodmorničkih brodica (vedette antisommergibili) od 70 t. Osim toga, povećala je broj motornih torpiljarki; ali unatoč najvećim naporima, talijanska brodogradnja nije mogla nadoknaditi pretrpljene gubitke. Od 6 oceanskih podmornica, koje su bile u gradnji 1940, ni jedna nije dovršena, a neke podmornice od 1370 t pretvorene su u tankere za prijevoz benzina i plinskog ulja. Povodeći se za Njemačkom, I. je osobit napor uložila u gradnju podmorničke flotile, ali bez većeg uspjeha. Sagradila je samo 20 jedinica po 700 t, koje su se pokazale pogodne « za operacije u Sredozemnom moru, i 2 teretne podmornice Romulo i Remo. God. 1941 zaplijenila je 3 stare podmornice u Jugoslaviji i 9 francuskih u Bizerti, ali s tim podmornicama nije postigla nikakav uspjeh. Nasuprot, velike je rezultate I. postigla u sitnim borbenim sredstvima (mezzi navali d’assalto). Gradila je 4 različite vrste takva oružja: džepne podmornice (sommergibili tascabili) od oko 30 t, sa 2 člana posade, naoružane sa 2 torpeda. Naličile su na japanske podmornice, koje su sudjelovale pri napadaju na Pearl Harbor. Kako Talijani i Japanci nisu surađivali prije rata, zamisao о džepnim podmornicama zacijelo je nikla u svakoj mornarici posebno. Džepne podmornice I. je najviše upotrebljavala u Crnom moru, na sovjetskoj pomorskoj fronti.

U drugu skupinu sitnih sredstava idu pilotirani torpedi (siluri pilotati). To su osobiti torpedi velikog dometa, kojima upravljaju dva čovjeka u ronilačkoj opremi. Talijani su ih zvali »maiali« (svinje); gradili su ih radi napadaja na usidrene brodove u neprijateljskim lukama. Maiali su postigli dosta uspjeha, pa su ih domala počele graditi i druge mornarice.

U treću skupinu idu jurišni ekplozivni čamci (motoscafi esplosivi). To su brzi motorni čamci, kojima je pramac napunjen eksplozivom i snabdjeven udarnom paljbenom spravom. Upravljač bi usmjerio čamac na cilj i malo prije udara osobitom spravom izbacio sebe iz čamca zajedno sa sjedištem, koje je bilo uređeno kao splav za spasavanje.

Četvrtu skupinu čine osobite mine, koje su teglili plivači u ronilačkim odijelima i pričvrstili ih ispod neprijateljskog broda. Sva ova sitna ratna sredstva bila su u sklopu Desete flotile MAS-ova u La Spezi-i.

Talijanska je flota u Drugom svjetskom ratu bila vrlo dobra u pogledu brzine, artiljerije, torpeda, veza, manevriranja i obuke, ali je imala i krupnih slabosti. Nije raspolagala radarom ni nosačima aviona, a podvodne su prislušne sprave bile slabe. Zbog toga je flota u operacijama plovila naslijepo. Kod krstarica se prevelika važnost polagala na brzinu, pa su bile slabo oklopljene; razarači su se morali dotjerivati, da im se poboljšaju pomorska svojstva na uzburkanu moru. Premalo se obraćalo pažnje pomoćnim brodovima i sredstvima na kopnu; osobito se zanemarila zaštita luka.

Najveći je nedostatak bio u tome, što mornarica nije imala svoga zrakoplovstva, već se morala oslanjati na opće zračne snage,

pa i na njemačke eskadrile, koje se često u odsudnim trenucima nisu navrijeme odazivale.

Osim snaga na Sredozemnom moru, I. je imala i nekoliko starih lakih jedinica MAS-ova i podmornica na Crvenom moru, u Eritreji, s uporištima u Massawi, Assabu i (nakon sloma Francuske) u Djiboutiu, te u Somaliji u Kismayu. Kako su te jedinice bile stare, a luke nisu imale sredstava za popravke, svi su brodovi domala zatajili, a ni podmornice nisu postigle nikakvih uspjeha. Zbog toga nije izvršen glavni zadatak u Crvenom moru i u Indijskom oceanu: sprečavanje prometa.

Do prvog većeg boja u Sredozemnom moru došlo je 9. VII. 1940 kod rta Stilo. Sukobio se velik dio talijanske flote i britanska eskadra, koja je štitila svoj konvoj. Boj je svršio povlačenjem talijanskog odreda, pošto su bili oštećeni bojni brod Giulio Cesare i teška krstarica Bolzano. Drugi boj, kod rta Spada, 19. VII. 1940 pokazao je, da samo brzina, kojom su se odlikovale talijanske krstarice, ne može nadoknaditi ostala svojstva brodova. U tom boju između dvije talijanske krstarice (Colleoni i Giovanni delle Bande Nere) i jedne britanske krstarice (Sydney) potopljena je krstarica Colleoni.

Dana 11. XI. 1940 flota je pretrpjela teške gubitke na sidrištu u svojoj bazi u Tarantu. Od pogodaka torpeda, koji su izbačeni iz torpednih aviona, I. je izgubila 3 bojna broda (Cavour, Duilio i Littorio). Littorio i Duilio su podignuti s dna, ali su se popravljali punih 6 mjeseci, a Cavour nije popravljen ni do kraja rata. Taj je napadaj pokazao, da nisu bila dobra sredstva za obranu flote na sidrištu.

Nedostatak avijacije osobito se osjetio u boju kod rta Spartivento. Talijanska eskadra nije imala gotovo nikakvih podataka kretanju neprijatelja i zbog toga nije iskoristila povoljan trenutak, da napadne dijelove britanske flote iz zapadnog i istočnog Sredozemlja prije sjedinjenja. Boj je trajao od 10^h do 13^h30^m, a avijacija je sa Sardinije stigla da napadne britansku flotu tek u 15^h30^m.

Bitka kod Matapana 28.—29. III. 1941 dokazala je britansku tehničku nadmoć. Talijanska je eskadra plovila bez radara, bez zračnog izviđanja, a nije imala ni zračne zaštite. U toj bitki I. je izgubila tri teške krstarice od 10.000 t: Fiume, Pola i Zara, a uz njih i 2 razarača Carducci i Alfieri. Deseta flotila MAS-ova postigla je gotovo najveće uspjehe. Izvršila je više napadaja na gibraltarskom sidrištu, u zaljevu Suda na Kreti, u Aleksandriji, El Dabu, Algeru, Mersini, İskenderonu i u Crnom moru. Potopila je 5 ratnih brodova (bojne brodove Queen Elizabeth i Valiant, krstaricu York i 2 razarača tipa Jervis) sa 77.380 t, i 27 trgovačkih brodova sa 187.412 t, ili ukupno 264.792 t.

Za talijansku flotu najteža je bila borba za komunikacije u vezi sa snabdijevanjem vojske u Libiji. Od početka rata do 1. XI. 1942 u 883 konvoja prevezeno je 2,105.815 t materijala i 54.282 vozila (uz gubitke od 15,7% brodova). U tim zadacima talijanska je mornarica,. sa slabim sredstvima i nerazvijenom industrijom za nadoknadu gubitaka, pokazala veliku upornost.

Za tuniške kampanje talijanska je mornarica izgubila 243 ratna i trgovačka broda, a oštećena su joj bila 242 (35.500 t ratnih i 325.000 brt trgovačkih brodova). Izgubila je: 1 krstaricu, 14 razarača, 14 torpiljarka, a oštećeno je 6 krstarica, 24 razarača i 38 torpiljarka.

Do 8. IX. 1943 I. je izgubila: 12 krstarica, 75 razarača i eskortnih brodova, 65 podmornica, 41 MAS (ukupno 193 broda). Ovdje nisu uzeti u obzir bojni brodovi potopljeni u Tarantu, jer su kasnije dignuti s plitkog dna. Mornarica od 220.000 ljudi dotad je izgubila 1364 oficira i 23.476 podoficira i mornara. U istom razdoblju bilo je ranjeno 607 oficira i 5369 podoficira i mornara. Talijanska je mornarica nanijela oko 60% gubitaka britanskoj mornarici u Sredozemnom moru. Gubici britanske i talijanske flote bili su poprilici podjednaki, ali je britanska industrija mogla gubitke nadoknađivati, a talijanska to nije mogla.

Poslije kapitulacije I. je pretrpjela još teže gubitke. Između 8. IX. 1943 i 8. V. 1945 mornarica je izgubila bojni brod Roma, koji je potopila njemačka avijacija 9. IX. 1943. U veljači 1945 saveznički su avioni potopili bojni brod Cavour, koji se popravljao u Trstu. Bojni broj Impero, koji se dovršavao u Trstu, zaplijenili su Nijemci i potopili ga pri napuštanju Trsta. U Genovi su Nijemci uništili nosač aviona Sparviero (pregrađeni transatlantik Augustus) u kolovozu 1944, prije nego što je bio završen. Osim toga su izgubljene: krstarice Bari, Bolzano, Caio Mario, Cornelio Silla, Giulio Germanico, Gorizia, Ottaviano, Augusto i Taranto, 22 razarača, 39 torpiljarki, 30 korveta, 50 podmornica i mnogo motornih torpiljarki, minočistača, minolovaca i pomoćnih brodova. I. je poslije kapitulacije izgubila 413 ratnih brodova. Neke su potopili Talijani sami za kapitulacije. Nijemci su ih izvadili iz mora i popravili, a 1945 ponovo ih potopili.

Goleme gubitke pretrpjela je i talijanska trgovačka mornarica: 10. VI. 1940 I. je imala 770 brodova sa 3,310.584 brt, u ratu je izgradila 45 brodova sa 255.531 brt. Od ukupno 815 brodova sa 3,566.115 brt izgubila je 730 brodova sa 3,190.242, i ostalo joj je samo 85 brodova sa 375.873 brt.P. M.

Od preostalih ratnih jedinica razdijeljen je znatan broj Saveznicima (od većih brodova 1 stariji bojni brod i 4 krstarice), a Italiji su ostavljena 2 starija bojna broda, 3 krstarice i više manjih jedinica. Stroga ograničenja u pogledu veličine flote, naoružanja brodova, broja osoblja i daljnje izgradnje ratnih brodova, koja su nametnuta Italiji mirovnim ugovorom od 10. II. 1947, Saveznici su uglavnom ukinuli 21. XII. 1951 (unatoč protestu Sovjetskog Saveza). Velika Britanija i USA unajmili su Italiji — odnosno prodali ili ustupili, po programu uzajamne pomoći i obrane — veći broj lakih jedinica. U vezi s ukidanjem ograničenja I. je stala povećavati svoju flotu; prema petogodišnjem planu, koji teče od 21. XII. 1951 dovršit će 2 velika eskortera i izgraditi 2 nova eskortera, 4 eskortna razarača (fregate) i više manjih jedinica.

TALIJANSKA FLOTA 1. I. 1956

Ratnom mornaricom upravlja Ministarstvo obrane i Glavni štab mornarice. Obala je podijeljena na pomorske oblasti sa sjedištima glavnih admirala u La Spezi-i, Napulju i Tarantu. Osim toga, u Veneciji, u Brindisiu, na Siciliji i na Sardiniji nalaze se sjedišta admirala zapovjednika, a baze su i u Genovi, Livornu (gdje se nalazi i pomorska vojna akademija), Augusti i Anconi, svaka pod upravom višeg pomorskog oficira. Ratna zastava razlikuje se od trgovačke po stiliziranoj kruni iznad grba (3 vertikalna polja, zeleno-bijelo-crvena, s državnim grbom na sredini bijelog polja). Kao pramčana zastava služi sam grb u obliku pačetvorine. Osoblje mornarice broji 25.000 ljudi, ali je, s obzirom na ukidanje ograničenja, predviđeno postepeno povećanje broja osoblja na 35.000.Z. V.