ISLAND (Lýđveldid Ísland), 63°24' — 66°32'N i 13°30' —24°32'W, otok u sjevernom dijelu Atlantskog oceana sa 103.000 km² i 144.623 st. (1950). Od Norveške je udaljen 965 km, a od Grenlanda 360 km. S obzirom na historijska zbivanja i etnografske karakteristike ubraja se u Evropu.

U IX. st. na otoku su se naselili Vikinzi, koji su ga nazvali I. i tu osnovali republiku. U XIII. st. otok se udružuje s Norveškom, a u XIV. st. ulazi u sklop Danske. Od 1918 dobiva sve veću samostalnost i ostaje s Danskom samo u personalnoj uniji. Za Drugog svjetskog rata, kada je Njemačka 1940 okupirala Dansku, USA su zauzele I. i Grenland i osnovale na njima svoje vojne baze. God. 1944 I. postaje samostalan.

Reljef i građa. Otok se pruža u smjeru zapad—istok u dužini od 465 km, a u pravcu sjever—jug 313 km. Obala je vrlo razvedena i strma, s velikim brojem fjordova; duga je oko 6000 km. Glavni su zaljevi na zapadnoj obali: Faxaflói i fjord Breiđi, a na sjevernoj: Húnaflói, fjord Skaga i Eyja; na istočnoj i južnoj obali leže manji zaljevi. Oko ³/₄ površine otoka otpada na planinsko područje, koje je izgrađeno od arhajskog kamenja, većim dijelom je nastalo vulkanskim izljevima sivog, zelenkastog i smeđeg bazalta. Najveći dio otoka zaprema ravnjak sa srednjom visinom 650—980 m, s kojeg se dižu veća brda. Ističe se južna planinska skupina od vulkana Hekle (1447 m) do Vatna Jökulla (Jökull ledenjak). Na jugu od ove skupine uzdiže se Orœfa Jökull (2120 m), koji je ujedno najviši vrh otoka. Na zapadnoj strani, sjeveroistočno od Reykjavíka, pruža se od jugozapada prema sjeveroistoku Lang Jökull s izoliranim grebenom Eiriks Jökull (1798 m). Planinski ravnjak najviše se približio obali na jugoistočnom kraju. Manje planinske skupine nalaze se na kraju zapadnog poluotoka Snœfell Jökull (1445 m) i na sjeverozapadnom poluotoku Dranga i Glamu Jökull (920 m). Brda su pokrivena vječnim snijegom i ledenjacima. Najprostraniji ledenjak Vatna Jökull nalazi se na jugoistočnom dijelu otoka, a zauzima oko 8500 km². I. je poznat po jakoj vulkanskoj aktivnosti. Posljednje značajne erupcije bile su 1845—46 (vulkan Hekla) i 1875 (Vatna). Znatni su i izvori vruće vode te gejziri, koji periodično izbacuju mlazove vode 5—100 m visine; ima i sumpornih izvora.

Hidrografija. Riječni tokovi granaju se radijalno od najvišeg dijela na jugoistoku otoka. Uglavnom su kratki (najdulji 100—150 km), a hrane se vodama rastopljenih ledenjačkih pokrova. Tokovi se odlikuju brojnim vodopadima i bistrom vodom. Glavna je rijeka Pjórsá; izvire u Arnarfells Jökullu, a duga je oko 150 km. Veća jezera su Pingvalla i Pórisvatn na južnom dijelu te Mývatn na sjevernom dijelu otoka.

Klima. Iako se I. nalazi blizu sjeverne polarnice, more se zbog utjecaja Golfske struje ne zaleđuje, i luke su stalno otvorene za pomorski promet. U nižim je područjima oceanska klima, a u višim oštra planinska. Prosječna je godišnja temperatura Reykjavíka 4,1°; srednja temperatura najhladnijeg mjeseca (siječnja) 1,2°, a najtoplijeg (srpnja) 10,9^o. Od hladnoće mnogo je neprijatnija magla i vlaga, naročito u nižim predjelima. Vjetrovi su vrlo jaki, a nastaju zbog manjeg zračnog pritiska u području otoka (Islandska ciklona), naročito zimi. Južni vjetrovi donose s oceana vlagu i kišu (870—1350 mm), dok sjeverni vjetrovi donose hladan zrak, pa je sjeverna strana otoka znatno hladnija. Snježna je granica na visini 650—900 m; vječni snijeg pokriva oko 13% od ukupne površine otoka.

Naselja. Stanovništvo Islanda naseljava svega ¹/₃ otoka. Veći centri razvili su se na obali. Glavni je grad Reykjavík sa 58.761 st. (1952), smješten u zaljevu Faxaflói, na jugozapadnoj obali otoka. On je upravno, industrijsko i kulturno središte (sveučilište). Važniji gradići su Akureyri sa 7262 st. (1952) i Hafnarfjorđur sa 5288 st. (1952).N. F.

Islanđani. Potkraj VIII. st. naselili su I. Irci, s kojima su se izmiješali skandinavski, pretežno norveški kolonisti, koji su se na otoku naseljivali od IX. st. dalje. Drvene nastambe su im ukrašene životinjskim ornamentima, ali postoje i primitivne nastambe od zemlje (naboja). Poljodjelstvo je neznatno, važnije je stočarstvo (ovce, konji, goveda). Najvažnija je grana privrede ribolov (bakalar, sleđ). Veoma su hrabri i okretni pomorci i njihove bogate legende pričaju о pomorskim podvizima. Oko 1ooo pokršteni su, ali su se dugo zadržali stari običaji. I danas se još zapažaju u njihovu narodnom životu, napose u poeziji, stare tradicije i vjerovanja.M. K. N.

Privreda. Dobri pašnjaci i livade pogodovali su razvoju stočarstva. Uzgajaju se ovce i druga stoka, a poznata je i vrsta malih konja. Najvažnija je grana privrede ribarstvo, kojim se bavi gotovo ¹/₅ stanovništva. Glavno je ribolovno područje Danski prolaz (između Grenlanda i Islanda), kamo dolaze i ribari Velike Britanije, Njemačke, Francuske i Færøernea. Lovi se uglavnom bakalar, sleđ i tuljan, dok je lov na kitove znatno opao. Stanovnici Islanda ulove godišnje oko pola milijuna tona ribe. Velika je vrijednost toplih izvora i gejzira, čija se topla voda dovodi cijevima u kuće većih naselja za grijanje stanova i sl. Postoji mogućnost, da se gejziri iskoriste za pogon elektrocentrala. Na Islandu je nađen boksit, аli proizvodnju aluminija otežava nedostatak električne energije.

Promet. Na otoku nema željeznica, ali su već potkraj prošlog stoljeća izgrađene dobre ceste. Glavni dio prometa vrši se kolima, osobnim i teretnim automobilima. Redovite parobrodarske veze spajaju obalna naselja međusobno, a isto tako postoji veza s Leithom, Hullom, Københavnom, Bergenom, Hamburgom i dr. Prometno i strateško značenje, a u posljednje doba i turizam povezuju I. sa USA, s kojima je u sve tjesnijim ekonomskim vezama. Povoljne klimatske prilike i istaknuti položaj prema arktičkom prostoru daju mu znatnu ulogu na sjevernom atlantskom avionskom putu.

U izvozu Islanda prvo mjesto zauzimaju riba i riblji proizvodi (svježa i soljena, riblje ulje i brašno, konzervirana riba i sl.). Znatan je i izvoz stočarskih proizvoda (svježe, zaleđeno i soljeno meso, vuna, koža i dr.) i sumpora. Uvoze se: razni prehrambeni artikli, pogonski materijal, strojevi, tekstil, drvo, pluto i metali.

LIT.: Th. Thoroddsen, Island, Grundriss der Geographie und Geologie, Gotha 1906; A. H. Clare, Iceland and Greenland, Washington 1943; W. C. Chamberlin, Economic Development of Iceland trough World War II, New York 1947; S. Van Valkenburg i C. C. Held, Europe, New York 1952; G. Kimble i D. Good, Geography of the Northlands, New York 1955.N. F.

Povijest Islanda počinje u drugoj polovini IX. st., kad su norveški i švedski pomorci upoznali taj otok; Norvežanin Floki Vilgerdharson dao je otoku ime Zemlja leda (Island) zbog ledenih santa, koje su se nagomilale uz obalu. Otprilike 874 osniva prvo naselje Norvežanin Ingolfur Arnarson na mjestu današnjega Reykjavíka. Nedugo zatim dolaze na I. i drugi doseljenici, većinom Norvežani; njihovo je prvo zanimanje bilo ribolov i uzgoj ovaca. Već u X. st. nova naselja stvaraju zajednicu, koja će kao slobodna republika prihvatiti svoj ustav, izgrađen prema norveškom uzoru, na skupštini u Thingvelliru 930. Oko 986 otkrio je Islanđanin Erik Crveni Grenland i njegovom ekspedicijom od 25 brodova započelo je koloniziranje tog »zelenog otoka«. Četrnaest godina kasnije otkrio je Erikov sin Leif Vinland u Americi. Nekako istodobno prodrlo je i kršćanstvo na I., pa se uskoro počinju organizirati i prve biskupije. Borbe između pojedinih rodova za posjede i vlast u XI. i XII. st. sve se više zaoštravaju; tu situaciju iskorištava norveški kralj Haakon, kojega I. proglasi svojim kraljem. Haakonov nasljednik Magnus Lagaboter proveo je uniju Islanda i Norveške (1262) i u vezi s time dobiva I. nov ustav. Kad je dinastičkim vezama uspostavljena 1380 personalna unija između Norveške i Danske, dolazi i I. u uniju s Danskom. U novoj situaciji otok doživljava u XV. i XVI. st. ekonomski nazadak, uvjetovan u prvom redu bezobzirnim iskorištavanjem, koje provode danski namjesnici, a onda brojnim vulkanskim provalama, potresima i pošastima. Eksport, koji je nekad obuhvaćao ribe, kožu i vunu, sad se uglavnom ograničio samo na ribu, a trgovina je došla u ruke stranih trgovaca: to su najprije trgovci iz Bergena, kasnije Englezi, a na kraju hanzeatski gradovi. U XVII. i XVIII. st. prilike se nijesu mnogo promijenile. Uz epidemije i vulkanske provale dolazi i glad, a u dva navrata (1627 i 1687) i pljačkanje alžirskih gusara. Trgovina (otprilike od 1602 dalje) postaje isključivi monopol danskih trgovaca. Narodna skupština (Althing), koja je postojala na Islandu od X. st., prestaje djelovati u početku XIX. st.: time nestaje i posljednja ustanova, koja je (barem formalno) bila nosilac samostalnosti Islanda. Istodobno se javlja i sve jači pokret, koji ima za cilj samostalnost Islanda (Jörgen Jörgensen 1809 u vrijeme Dansko-engleskog rata; kasnije Jon Sigurdson). Pokret je postigao neke uspjehe: 1843 obnavlja se Althing, a 1854 dobiva I. punu slobodu trgovanja. Danski kralj Kristijan IX. odobrio je 1871 Islandu vlastite financije i posebno zakonodavstvo, iako je otok i dalje ostao neodjeljiv od Danske. U toku daljnjih godina došlo je do mnogih preinaka u islandskom ustavu, a 1903 dobio je I. i svoju narodnu banku s pravom tiskanja papirnatoga novca. God. 1918 proglašen je otok kraljevinom, koja je u personalnoj uniji s Danskom. U Drugom svjetskom ratu (od 1940, odnosno 1941) na otoku se nalaze britanske i američke vojne snage; ovdje je bila američka sjevernoatlantska baza. God. 1944 I. je proglašen samostalnom republikom.V. Mir.

LIT.: K. Maurer, Die Entstehung des isländischen Staates und seiner Verfassung, München 1852; D. Fabricius, Island und Grönland, Bremen 1890.

Državno uređenje. I. je do 1918 bio sastavni dio Danske. Te godine je stekao samostalnost, a na osnovi ugovora, sklopljenog između njega i Danske, ostao je s Danskom u realnoj uniji. Kralj Danske bio je ujedno i kralj Islanda. Osim toga Danska je predstavljala I. u međunarodnim odnosima. I. je nato dobio Ustav od 1920. Ali taj Ustav predviđao je, da će ugovor о Uniji od 1918 biti ili izmijenjen ili ukinut poslije 31. XII. 1940 odlukama parlamenata obje države i plebiscitom. Kako su 1940 Dansku okupirale njemačke trupe, do odluke o tome nije moglo doći u predviđeno vrijeme. Međutim, ne čekajući svršetak rata, islandski parlament odlučio je jednostrano 25. II. 1941 ukidanje ugovora iz 1918. Tu je odluku potvrdio i islandski narod plebiscitom. U isto vrijeme on je potvrdio i novi Ustav od 23. V. 1944. Time je I. definitivno odvojen od Danske i postao je republika.

Prema Ustavu iz 1944 vrhovni su organi Islanda: parlament (Althing), sastavljen od dva doma, oba birana neposredno, i predsjednik republike, biran također neposredno. Zakone donose domovi suglasno. Ako ne može da dođe do njihova sporazuma, odluku donosi zajednička sjednica. Izglasane zakone potvrđuje predsjednik. Ako uskrati potvrdu, primjenjuje se plebiscit. On može takođe i raspustiti parlament. Ali i parlament može provocirati svojom rezolucijom primjenu plebiscita о opozivu predsjednika. Ministre postavlja predsjednik.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica krona (ikr) = 100 aurara; 16,29 krona = 1 USA-$, odnosno 0,06139 USA-$ = 1 krona. Novčanice od 100, 50, 1о i 5 krona. Kursevi od 16,29 do 26,25 krona za 1 USA-$ prema vrsti robe, odnosno usluga. Paritet prema dinaru: 100 krona = 1842,11 Din (1955).I. Be.

Mjere. Uveden je metrički sistem mjera. Stare su mjere: za tekućinu: 1 pottur = 0,97 l, 1 kornskeppa = 18 pottura = 17,46 l, 1 almenn turma =120 pottura = 116,4 l 1 öltunna — = 136 pottura = 1,319 hl, za dužinu: 1 fet = 31, 39 cm, 1 lina = ¹/₁₄₄ feta = 2,18 mm, 1 thumlungur = ¹/₁₂ feta = 2,62 cm, 1 alin = 2 feta = 62, 78 cm, 1 fathmur = 6 feta = 1,88 m, 1 sjomila = 1855 m, 1 mila a landi = 24.000 feta — 7,534 km; za površinu: 1 ferfathmur = 3,546 m², 1 ferthumlungur = ¹/₅₁₈₄ ferfathmura = 6,84 cm², 1 ferfet = ¹/₃₆ ferfathmura = 0,985 m², 1 feralin = ¹/₉ ferfathmura = 0,394 m², 1 tundagslatta = 900 ferfathmura = 31,914 a, 1 engjateigur = 1600 ferfathmura = 56,74 a, 1 fermila = 56,738 km².Č. M.

Blagdani. 1. I., Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota, Uskršnji ponedjeljak, 22. IV. (Prvi dan ljeta), 1. V., Spasovo, Duhovski ponedjeljak, 17. VI. (Nacionalni blagdan), 2. VIII. (Bank Holiday), 25. XII., svaka nedjelja.Č. M.

Ekonomska struktura. Ribarstvo je okosnica islandske privrede. О količini ulovljene ribe, о njenom plasmanu i о cijenama zavisi prosperitet zemlje. Od izvoza preko 90% (god. 1954 čak 95%) otpada na ribu i njene proizvode. U lovu i preradbi ribe zapošljava se pretežni dio stanovnika. Poljoprivreda, osim nešto stočarstva, prvenstveno ovčarstva, iz klimatskih razloga ne dolazi jače do izražaja. Industrija se ograničava na preradbu nekih potrošnih artikala, a za izvoz proizvodi uglavnom nešto kože i obuće. Trgovačka mornarica daje zaposlenje manjem broju stanovnika.

Dobijanjem državne samostalnosti i razvitkom ribarstva (poslijeratna upotreba modernih sredstava, naročito na principu akustike) četvorostruko je porastao izvoz: od 13 milijuna USA-$ u 1938 na 54 milijuna u god. 1954. I uvoz je peterostruko porastao: od 11 mil. god. 1938 na 65 mil. god. 1954. Trgovačka je bilanca posljednjih godina stalno pasivna, a tu pasivu pokrivaju prihodi trgovačke mornarice, izdaci stranih ribara, koji love u islandskim vodama, i ekonomska pomoć USA.

Dok je izvoz jednostran, jer osim ribe i njenih prerađevina drugi artikli ne dolaze ozbiljno u obzir, uvoz je jače diferenciran. Na prvom su mjestu pogonska sredstva, prvenstveno derivati nafte, na koje otpada gotovo ¹/₃ ukupnog uvoza, jer je ribarstvo gotovo sasvim mehanizirano, a zemlja nema ni nafte ni ugljena. Vreli izvori mogu samo djelomično da ih zamijene.

Druga trećina uvoza otpada na brodove, vozila, strojeve i proizvode elektroindustrije. Ostatak uvoza ide na prehrambene, industrijske i drvene proizvode.

U orijentaciji vanjske trgovine Islanda došlo je poslije Drugog svjetskog rata do bitne promjene. Vodeće mjesto skandinavskih država, osobito Danske, preuzele su USA. Oko ¹/₄ islandskog izvoza ide danas u USA (prema 8% prije rata), a ¹/₄ islandskog uvoza dolazi iz USA. Udio Danske u izvozu Islanda opao je od 10% prije na 5% poslije Drugog svjetskog rata. Norveška je ranije primala ¹/₁₀ islandskog izvoza, a danas samo 2—3%. Prestala je posrednička uloga Danske i Norveške u plasmanu islandske ribe i ribljih prerađevina. Švedska i Finska uzimaju ¹/_1o islandskog izvoza.

Velika Britanija, koja je god. 1938 primila 18% islandskog izvoza i stajala na prvom mjestu, danas sudjeluje samo sa 10%, a u islandskom uvozu od ^l/₃ spala je na ¹/₁₀ ukupnog uvoza.

I skandinavske su zemlje prepolovile svoj udio u islandskom uvozu: od 35% na nešto preko 15%. Porast uvoza i izvoza bilježi Zapadna Njemačka, a Nizozemski Antili derivatima nafte pokrivaju 16% ukupnog islandskog uvoza.

Pomorski promet. Od 424.700 t ribe, ulovljene 1953 god. 142.000 t izvezeno je u prerađenom stanju. Ulov bakalara znatno oscilira. God. 1938 posoljeno je i izvezeno 33.700 t, 1948 samo 9000 t, a 1953 god. 41.600 t. God. 1952/53 ulovljena su 332, 1937/38 god. 142 kita.

Od iskrcane robe najveći dio otpada na pogonska goriva. Ali dok su iskrcane količine ugljena opale od 69.130 t god. 1951 na 44.800 t god. 1954, količine iskrcanih derivata porasle su od 176.630 t god. 1951 na 242.590 t god. 1954. Derivati nafte dolaze tankerima izravno iz Arube i Curaçao-a. God. 1954 iskrcano je 71.890 t cementa prema 34.080 t u 1951 ; željeza i čelika 1954 god. 15.720 t prema 8440 t u 1951; godišnje se iskrca pšenice i brašna 20.000 t, šećera 8000 t i 32.000 m³ drva.

Pomorske veze. Dva islandska društva održavaju redovite linije s evropskim kontinentom. Državno parobrodarsko društvo Skipautgerde Rikinsis drži dvaput tjedno putničko-teretnu prugu do Norveške pristajući i na otočju Færøerne. Islands H/f Eimskipafelag i nizozemsko društvo Hollandsche Stoomboot Mij. drže prugu iz Islanda preko otočja Færøerne do luka sjeverne Evrope. Dansko društvo Det Forenede Damskibs-Selskab povezuje København sa otočjem Færøerne i Islandom. Vezu s Velikom Britanijom drže britanska društva.

Avionske veze održavaju, pored stranih, i islandska društva: Icelandic Airlines između Hamburga, Reykjavíka i New Yorka, a Flugflag Islands drži prugu København-Reykjavík.

Trgovačka mornarica. Sredinom 1955 I. je imao 136 brodova od preko 100 brt s ukupno 80.435 brt. Trgovačka se mornarica od proglašenja samostalnosti ovako razvijala: 1948 god. imala je 60.300 brt, 1952 god. 76.500 brt, 1954 god. 85.045 brt. Dok su 1954 bila 63 parobroda sa 38.596 brt, god. 1955 bilo je samo 57 parobroda sa 31.559 brt; modernih motornih brodova bilo je 1955 god. 79 sa 48.876 brt prema 77 sa 46.449 brt god. 1954. Ribarska flotila ima 108 brodova od preko 100 brt i 211 do 100 brt s ukupnom tonažom od 56.856 brt.

Najveće parobrodarsko društvo Islands H/f Eimskipafelag ima 8 brodova s 22.508 brt.

Brodogradnja. I. je imao jedno manje brodogradilište za popravke brodova, koje je imalo i jednu vlaku do 1500 t nosivosti i koje je gradilo ribarske brodove. Posljednjih godina prelazi i na vlastitu brodogradnju, naročito gradnju manjih motornih brodova. 31. XII. 1954 u gradnji su bila dva motorna broda od ukupno 400 brt, a 31. XII. 1955 god. 1 sa 200 brt.I. Be.

RIBARSTVO

I. je okružen prostranim kontinentskim platoom, koji ima površinu gotovo kao i sam otok; ondje se nalaze sva islandska ribolovna područja. Ledenjačke vode donose u more oko Islanda velike količine hranjivih sastojina, u prvom redu kisika, dušika, detritusa. Usto islandske obale zapljuskuju ogranci dviju jakih morskih struja: Golfske i Istočnogrenlandske; one bitno utječu na morsku floru i faunu. Stoga je more oko Islanda vrlo bogato ribama, jedno od najbogatijih u svijetu. U posljednjih pedeset godina islandsko se ribarstvo razvilo u vanredno naprednu industriju. Riba i riblji proizvodi čine oko 95% ukupnog islandskog izvoza.

Vrste riba i način lova. Pridnene ribe. Od svih riba u islandskim vodama, i po količini ulova i po vrijednosti, bakalar (Gadus morrhua) je najvažniji; on je osnova islandske ribarske privrede. U manjem opsegu love se srodnici bakalara: Gadus aeglefinus (engleski Haddock), G. virens, G. merlangus, G. poutassou Risso.

Od riba plosnatica (Pleuronectes) za islandski ribolov važna je velika oceanska plosnatica Hippoglossus vulgaris i H. hippoglossoides, koja naraste do 2 m, težine 100—150 kg, zatim Pleuronectes platessa i dr. Bakalar se najviše lovi u vodama južnog i jugozapadnog Islanda; glavna je sezona lova od siječnja do svibnja; tad se ulovi oko ²/₃ bakalara; u manjim razmjerima bakalar se lovi cijele godine. Lovi se povlačnim mrežama (kočama, trawlima) s velikim željeznim kočarima i mehaniziranim parangalima na meku od smrznutog sleđa, na dubinama do 400 m, ali se glavni dio bakalara lovi na dubini 40—250 m. Od ostalih pridnenih vrsta na prvo mjesto dolazi Sebastes marinus (engleski Norway haddock, Ocean perch), u manjem opsegu Anarrhicas minor, razne vrste raža (Raia clavata, R. radiata i dr.), mnogo vrsta morskih pasa (Acanthias vulgaris, Centrophorus squamosus, Lamna cornubica i dr.).

Plava riba. Iza bakalara najvažniji je sleđ (Clupea harengus), na kome je, kao sirovinskoj osnovi, izgrađena jaka riblja industrija. Sleđevi se najviše love duž sjeverne obale otoka od srpnja do listopada. Tada se lovi sleđ odličan za preradbu zbog velikog postotka masnoća. Sporedna sezona lova traje od listopada do prosinca duž južne i jugozapadne obale Islanda. Tada je sleđ malen i mršav, pa se upotrebljava uglavnom kao meka za parangale. Kad prestane sezona lova na bakalare, veliki se kočari prebacuju na lov ribe Sebastes marinus (ljetni mjeseci), a kočari srednje veličine, brodovi parangalisti i drugi mali brodovi nastavljaju s lovom sleđeva pomoću plivarica i stajačica na zabod. Norveški su ribari u fjordovima uveli lov na sleđeve plivaricama te su počeli poleđivati i smrzavati ovu ribu radi upotrebe za meku.

U hladne vode Islanda rjeđe zalaze skuše i tunji. Od rakova treba spomenuti veliku dubinsku kozicu (Pandalus borealis) i norveškog raka — škampa (Nephrops norvegicus). Posljednjih godina počeo se razvijati lov na hlapove u jugozapadnim vodama Islanda, kod Eyrarbakkia. Lovina se smrzava i izvozi u USA.

Ribolov u vodama Islanda. Od ukupnog broja islandskog pučanstva oko 18% bavi se ribolovom, 17% trgovinom ribe, a 22% je zaposleno u ribljoj industriji.

Ribolovna područja Islanda već hiljadu godina iskorišćuju, osim islandskih, i ribari iz Danske, otočja Færøerne, Norveške, Velike Britanije, Njemačke, Nizozemske, Belgije i Francuske. Danas u lovu na bakalar u obližnjim vodama Islanda sudjeluje 10.000—12.000 ribara. Kapetani njihovih kočara raspolažu ribolovnim kartama, sa točno označenim položajima za kočarenje. U lovu na sleđeve sudjeluju ribari iz Norveške, Švedske, Finske i SSSR-a, a u maloj mjeri i ribari iz Danske i Njemačke. Neracionalan i pretjeran lov stranih ribara u islandskim vodama prisilio je Island, da 1952 proširi u svrhu zaštite ribljeg fonda morsko područje svojeg isključivog reguliranja ribolova, što je izazvalo međunarodnopravne sporove, napose s Velikom Britanijom, čiji su ribari uzvratili protuakcijom u suzbijanju izlaska na tržište islandskog ulova ribe.

Iako najmlađi u ribarstvu među zapadnoevropskim i sjeverno-evropskim državama, I. se po jačini i kakvoći svoje ribolovne flote može mjeriti s ostalim državama. Od najvećeg su značenja veliki željezni kočari s prosjekom od 609 brt, a zatim manji brodovi tipa kutera do 17 m dužine, 4 m širine i 20 brt. God. 1953 I. je posjedovao 59 parnih kočara sa 31.355 brt, 48 kočara na dizel-motor sa 30.000 brt, te 11 manjih brodova sa 2140 brt; malih motornih čamaca s palubom (ili bez nje) za obavljanje ribolova u obalnom pojasu i u fjordovima bilo je 840 god. 1953 sa ukupno 25.402 brt. God. 1953 bilo je u izgradnji 10 novih željeznih kočara, od kojih su 4 ušla u proizvodnju 1954.

Sa 52 kočara islandski su ribari 1954 na pragovima zapadnog Grenlanda ulovili rekordnu količinu od 13,500.000 kg ribe Sebastes marinus. Reykjavík je najveća ribarska luka za kočare i kutere, a luka Akureyri u fjordu Еуја za lov na sleđeve i za dubinsko kočarenje na sjevernoj obali otoka; ostale luke za sleđ jesu: Siglufjörđur, Ísafjörđur, Hesteyri i dr. I islandska vlada, poput norveške vlade, odredila je 1950 i 1952 novu granicu svojih teritorijalnih voda povlačenjem linije teritorijalnog mora od rta do rta (ranije su ove linije ulazile u zaljeve i fjordove, koji su bili širi od dvostruke širine teritorijalnog mora), kao i proširenjem ove linije od 3 na 4 nm. Ovom mjerom naročito su bili pogođeni britanski kočari, jer su time bili odsječeni od prostranih ribolovnih područja, osobito u zaljevu Faxaflói. Ovaj se problem sada nalazi pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.

Ulov ribe po glavnim vrstama u tisućama t: tablica

Ulov sleđa 1938 iznosio je 155.000 t; od toga su islandski ribari ulovili 125.000 t. God. 1949 ulovljeno je 180.400 t sleđeva; od toga je I. ulovio 148.000 t, Norveška 20.700 t, SSSR oko 5000 t, Švedska 4700 t i Finska oko 2000 t. Od 1950 dalje ulov sleđeva je u stalnom opadanju.

Preradba ribe. Riblja industrija Islanda nalazi se na visokom stupnju tehničkog razvoja i usmjerena je na proizvodnju ribljih prerađevina za strana tržišta. Glavni su proizvodi te industrije: bakalar soljeni (Klippfish) i sušeni (Stockfish), bakalarovo medicinalno ulje (Oleum jecoris aselli), medicinalno ulje od jetara grenlandskog morskog psa (Somniosus microcephalus), smrznuti odresci bakalara i ribe Sebastes marinus, u manjoj mjeri srodnika bakalara i plosnatica, bakalarova ikra, zatim razne prerađevine sleđa (soljeni, marinirani i smrznuti), sleđevo ulje i brašno. Svi ovi proizvodi po kakvoći ne zaostaju za sličnim proizvodima skandinavskih država i veoma su traženi prehrambeni artikli na stranim tržištima.

Prevladava proizvodnja soljenog bakalara. Poslije Drugog svjetskog rata bakalar se malo suši. God. 1949 proizvedeno je 21.000 t, a 1950 god. 50.000 t usoljenog bakalara. Proizvodnja smrznutih odrezaka bakalara i drugih velikih riba (srodnici bakalara, Sebastes marinus, velika oceanska plosnatica i dr.) novijeg je datuma i poslije 1938 pokazuje nagao uspon. Tako je 1938 bilo 20 tvornica za proizvodnju smrznutih odrezaka, s kapacitetom od 175 t/16^h 1948 bilo ih je 88, s kapacitetom od 850 t/16^h, a sa 36.000 t skladišnog prostora. God. 1946—49 smrzavano je 25.000—30.000 t odrezaka. Najveći broj tvornica za smrzavanje (oko ³/₄) nalazi se na jugozapadnoj obali, a osobito u zaljevu Faxaflói. Od siječnja do studenog 1954 tvornice za smrzavanje preuzele su 173.435 t ribe prema 92.413 t u 1953 za isto razdoblje.

Na sjevernoj obali Islanda nalaze se uglavnom tvornice za preradbu sleđeva, koji su ranije soljeni. Prva tvornica za preradbu sleđa u ulje i brašno podignuta je 1911. God. 1930 upotrebljeno je za preradbu u ulje i brašno 70% ulova sleđeva, a 1937 čak 90% (u toku Drugog svjetskog rata i 95%). U razdoblju 1950—53 proizvodnja soljenog sleđa iznosila je 8000—13.000 t ili tek ¹/₃ od predratne proizvodnje.

Proizvodnji ribljeg brašna veoma je pogodovala proizvodnja odrezaka, pritom nastaju velike količine otpadaka (60—70%), koji se prerađuju u izvrsno riblje brašno. Tvornice ribljeg ulja i brašna imaju: Ísafjörđur, Nordfjord, Hesteyri, Himaey i Reykjavík.

Mnoge tvornice za preradbu ribe, osobito tvornice za proizvodnju ulja i brašna i za smrzavanje ribe, vlasništvo su Državnog ribarskog centra, zatim Saveza zadružnih organizacija i Udruženja tvornica za smrzavanje ribe.

Izvoz ribe. Zbog malobrojnog pučanstva na Islandu domaća potrošnja ribe, iako među najvećima u svijetu (prosječno 50—75 kg po stanovniku godišnje), ne utječe na tržište ribom, koje je zavisno isključivo od cijena na svjetskim tržištima. Stoga je čitava ribarska politika usmjerena na sklapanje trgovačkih ugovora s pojedinim državama radi plasmana svježe i prerađene ribe. Islandska vlada osobito podupire izvoz smrznute ribe u USA radi osiguranja dolarske valute.

Na zabranu alkohola u Norveškoj 1921 Španjolci i Portugalci odgovorili su bojkotom norveškog bakalara, pa je I. na španjolsko i portugalsko tržište plasirao bakalar; tu je poziciju i zadržao. God. 1953 I. je sa SSSR-om sklopio trgovački ugovor, kojim je predviđena isporuka SSSR-u ¹/₃ od ukupne proizvodnje smrznutih odrezaka i 50% proizvodnje soljenog sleđa. God. 1954 sklopljen je sličan ugovor i sa Zapadnom Njemačkom za isporuku svježe i prerađene ribe u protivuvrijednosti od 29,200.000 njemačkih maraka.

Najbolji su kupci islandskog soljenog bakalara mediteranske države; sleđ se više potražuje u Skandinaviji, a u Švedskoj marinirani sleđ.

I. ima 6 brodova (s ukupnim kapacitetom od 6000 t), snabdjevenih rashladnim uređajem za prijevoz smrznute ribe u sjevernu Evropu i USA. Za prijevoz usoljene ribe u mediteranske države ima 3 specijalna broda s kapacitetom od 6000 t. Poleđenu ribu ribarski brodovi izravno prevoze u engleske i njemačke luke. — Kontrolu kvalitetne ribe i ribljih prerađevina, namijenjenih izvozu, vrše organi državne kontrolne službe.

LIT.: Revue des travaux de l’office des pêches maritimes, Paris 1930 III, 3; H. Lubbert i E. Ehrenbaum, Handbuch der Seefischerei Nordeuropas, VII, Stuttgart 1937; Le marché du poisson dans les pays de l’OECE, Paris 1951 ; The Technology of Herring Utilization, Bergen 1953.L. Kć.

Vojno-pomorske snage. Island nema nikakvih oružanih snaga. Za zaštitu ribarstva služe: 1 nadzorni brod, sagrađen 1951 (700 t; 1 top od 57 mm, 2 topa od 47 mm ; 18 čv) i 4 ribarska broda (75—500 t), naoružana sa po jednim topom od 47 ili 57 mm. Ovi brodovi viju državnu zastavu (modri rožac, na kome je crveni križ s bijelim rubom).Z. V.