INDONEZIJA, 6°N—11°S i 95°—125°E, država u jugoistočnoj Aziji, obuhvaća golem otočni svijet sa 4 veća: Borneo (Kalimantan), Sumatra, Java i Celebes (Sulawesi) i na tisuće manjih otoka.

U meridijanskom smjeru proteže se u dužini od 1800 km, a u smjeru od zapada prema istoku do 4500 km. Na 1,488.086 km² bilo je 1949 god. 76 mil. st. ili 51 st. na 1 km²; po novijim podacima broj stanovnika popeo se na 80 mil. (1954).

Upoznavanje i prošlost. Indonezijski arhipelag spominje se u grčkim periplusima u ← I. st. Ptolomej spominje otok Jabadiu (vjerojatno Java; sanskrt. Javadvip otok žita, odnosno riže). Indijska ekspanzija, koja je počela u ← II. st., širi se i na arhipelag. Kinezi su trgovali s Indonezijom, kupovali mirodije i kopnenim putem slali ih u Evropu. U XIII. st. prodiru indijski muslimani iz Gujarata. M. Polo je 1292 čuo na Sumatri za »divni otok Javu«.

Za historijski razvoj Indonezije presudan je bio dolazak portugalskih (1511) i holandskih (1596) pomoraca. Duga borba između evropskih kolonizatora: Portugala, Holandije, Španjolske i Engleske završila se konačnom pobjedom vrlo spretnih i odlučnih Holanđana, koji su se 1602 udružili u Holandsku ujedinjenu istočnoindijsku kompaniju. God. 1798—1800 postepeno se ukida to društvo i vlast nad kolonijom preuzima holandska vlada.

Svijesna goleme vrijednosti ovoga bogatog i velikog posjeda, mala je Holandija ulagala svoje stoljetno upravno-trgovačko iskustvo, da Indoneziju trajno zadrži. U tom naporu postignuti su i znatni rezultati. Pored nenormalnog odnosa između velike kolonije i malog gospodara, holandsku je vlast ugrožavao i razvoj općih prilika. Pokret azijskog nacionalizma i borbe za slobodu zahvatili su postepeno i Indoneziju. U dva svjetska rata, osobito u Drugom, pokazala se vojna slabost Nizozemske i poljuljao se njen prestiž. Pokret oslobođenja stupio je u otvorenu borbu i nije dopustio, da se nakon povlačenja japanskih okupatora povrati i ustali kolonijalna vlast. Nakon teških i neuspješnih borbi s indonezijskim partizanima pristala je nizozemska vlada na pregovore, koji su završili priznavanjem potpune nezavisnosti Ujedinjene republike Indonezije (1949). Ostalo je jedino sporno pitanje zapadne Nove Gvineje, koja je i dalje ostala nizozemska kolonija.

Indonezijski je prostor razbijen u velik broj otoka. Ta razbijenost i priroda samog kraja (nezdrava, vlažna i topla klima s gustim šumama) uzrok su, što su (pored vrlo detaljnog poznavanja Jave i dijelova nekih drugih otoka) veliki prostori površno poznati ili uopće nisu poznati.

Geografski položaj. I. se širi oko ekvatora; ona ima jednoličan tok vrlo tople i vlažne klime i vrlo bogatu i raznoliku floru i faunu.

I. je otočni most između Azije i Australije, a to je vrlo značajno za vrste biljnog i životinjskog svijeta i za ljudsku kolonizaciju. Suprotno ovoj funkciji spajanja (most), I. odvaja Tihi od Indijskog oceana, odnosno nadzire morske prolaze između otoka. U doba primitivnog društva bilo je nadziranje neznatno, ali je danas u doba oceanskog prometa neobično važno. Održavanje ovoga važnog položaja bio je pretežak zadatak za malu Nizozemsku (otpor Japanu), a može biti kamen kušnje i za mladu Indoneziju.

Sastav i građa. Indonezijski otoci vrlo su raznolikog sastava. U unutrašnjem dijelu (osobito Borneo, odnosno Kalimantan) javljaju se stare metamorfne stijene. Njima svojom prirodom odgovaraju metamorfne stijene Sumatre i jezgre Jave, Balia, Floresa i Timora, koje su vjerojatno nastale mladim tektonskim procesima. Za sastav otoka značajne su mlađe mezozojske, tercijarne i kvartarne naslage, zastupane osobito na istočnoj Sumatri, većem dijelu Jave i južnom Borneu. Veliko značenje imaju vulkanski izljevi, osobito na vanjskim otocima.

Otoci su raspoređeni u obliku lukova, koji su ispupčeni prema jugoistoku i protežu se od Indokine do Formoze. Ovaj lučni raspored ukazuje na tijesnu vezu s građom susjedne Azije.

Vanjski luk tvori niz otoka na pučinskoj strani Sumatre (od otoka Simalur do otoka Enggano); na njega se nastavljaju Sumba i Timor, koji s nizom otočnih grupa Tanimbar i Kai (Ewab) zaokreće u luku do Cerama. Mnogo je važniji i potpuniji luk, koji se od gorja Arakan Yoma u Burmi nastavlja preko Andamana i Nikobara, jugozapadne Sumatre, Jave, Balia, Sumbawe, Floresa i dalje nizom manjih otoka i tvori unutrašnji otočni luk, koji se gubi u dubokom Bandskom moru. Malaja se preko Lingge, Bangke i Belitunga nastavlja u gorju srednjeg Bornea i dalje u Palawanu, Luzonu i Taiwanu (Formoza). Neobičan krakasti izgled Celebesa (Sulawesi) i Halmahere nastao je radijalnim pokretima duž rasjeda.

Veze s građom Azije, lučno pružanje i duboke oceanske brazde (Javanska brazda 7450 m, Bandsko more 7315 m) upućuju, da otočje predstavlja mlađi nastavak alpske orogeneze. О tektonskoj mladosti govore i česti potresi i jaka vulkanska djelatnost. U Indoneziji ima gotovo 300 vulkana, od kojih je preko 70 bilo aktivno od XVII. st. Vulkanske erupcije imaju često opseg pravih kataklizama (erupcija Kaluta na Javi 1919 sa 50.000 žrtava), od kojih je erupcija vulkana Krakataua (1883) ostala u strašnoj uspomeni cijelog svijeta (eksplozijom je odneseno 18 km³ zemlje, poginulo je 30.000 ljudi, a ostatak otoka potpuno opustio). Vulkani se odlikuju velikom visinom; Kerintji (Sumatra) 3805 m, Semeru (Java) 3676 m, Rindjani (Lombok) 3775 m i dr. Česte erupcije obnavljaju vatikanske čunjeve i smanjuju efekt snažnih eksogenih procesa. Vulkani se nižu na unutrašnjoj strani lukova, dok se na vanjskoj vide pojave mladih nabiranja. Velike anomalije sile teže znak su nestabilnosti i mladosti kraja. S ovim se slažu i velike visinske razlike između dubokih oceanskih rovova i planinskih vrhova na otocima (preko 11 km na malom razmaku). Indonezijski je arhipelag u svom vanjskom i najraščlanjenijem dijelu mlad i nestabilan dio Zemljine kore, gdje su gibanja još u toku.

Na sjeveroistoku prema azijskom kopnu je starija i stabilnija masa plitko dno Južnokineskog i Javanskog mora. Ta je masa bila znatno snižena i uravnjena i tek u najmlađoj geološkoj prošlosti potopljena, pa se na njenu dnu mogu rekonstruirati tokovi cijele riječne mreže. Arafursko more na jugoistoku također je potopljena stara masa.

Reljef indonezijskog otočja vrlo je dinamičan, a obale su duboko raščlanjene. Vlažna i topla ekvatorska klima pogoduje razaranju stijena i prijenosu materijala. Snažan proces otapanja raščlanio je miocene vapnence južne Jave u klasičan slikovit pejzaž Gumung sevu (tisuću brežuljaka). Erozijom viših dijelova i akumulacijom u nižima nastale su mlade i prostrane ravni sjeveroistočne Sumatre, unutrašnje i obalske ravnice Jave i južnog Bornea. Zemljište Indonezije pokazuje u svim svojim elementima snažan život, čemu pridonose i klimatske prilike.

Klima. Položaj oko ekvatora i otočni karakter objašnjuju klimu Indonezije. Visoke temperature s malim kolebanjima i obilje oborina sa stalno visokom relativnom vlagom osobine su izrazite ekvatorske klime.

Srednje mjesečne temperature kolebaju između 25⁰—27⁰, t. j. do 2,5^o. Ali dnevna kolebanja mogu na podnožju brda u unutrašnjosti iznositi i preko 8°. Najviša zabilježena temperatura iznosi 38,6^o; u planinskim dijelovima mogu nastupiti i prodori hladnog visinskog zraka.

Većina postaja ima preko 2000 mm oborina i srednju relativnu vlagu preko 80. Ove prosječne vrijednosti može reljef znatno modificirati. Unutrašnje zavale srednjeg Celebesa (Sulawesi) imaju i ispod 500 mm, ali ima mjesta, koja primaju preko 7000 mm oborina. Postaja na planini Singalang—Tandikat (Sumatra), izložena jugozapadnom monsunu, ima 320 kišnih dana i prosječnu relativnu vlagu od 93.

Zenitni položaj Sunca donosi maksimum oborina, ali i monsuni znatno utječu na njihovu količinu. Suhi jugoistočni australski monsun donosi u toku južne zime relativnu sušu krajnjem jugoistočnom dijelu otočja. Naprotiv, jugozapadni monsun donosi u isto doba velike količine oborina, osobito na vjetru izložene pristranke Sumatre.

Klima je fiziološki nepogodna zbog velike relativne vlage. Došljacima iz umjerenih klima potrebna su povremena osvježenja na planinskim odmaralištima, a za to reljef pruža velike mogućnosti.

Biljni pokrov. Toploj i vlažnoj klimi odgovara bujan biljni pokrov. Samo su se u krajnjim jugoistočnim dijelovima s prorijeđenim vegetacijskim pokrovom donekle osjećali suhi australski utjecaji. Šumski pokrov dopire do 3000 m visine.

I pored znatnih uništavanja, guste šumske površine osnovna su karakteristika indonezijskog pejzaža, a drvne rezerve jedno od glavnih nacionalnih dobara. Po šumskim površinama I. je u svijetu na petom mjestu (iza SSSR-a, Brazila, Kanade i USA), a među ekvatorskim zemljama je najpošumljenija. Na intenzivno obrađenoj Javi i Maduri otpada 23,1%, a na ostalim otocima 68,5% površine na šume, koje sadrže vrlo skupocjene vrste drveta (tik, ebanovina, sandalovo drvo, palme, bambus i dr.). Racionalno korištene i umjetno obnavljane tikove šume na Javi tvore znatan dio šumske površine. Pored bujnih forma, šume se odlikuju i izuzetnim bogatstvom biljnih vrsta, pa se po tome ističe glasoviti botanički vrt u Bogoru (Java).

Golema šumska prostranstva Sumatre, Bornea (Kalimantan), Celebesa (Sulawesi) i dr. omogućuju pun razvoj faune, u kojoj se ističe bogatstvo gmazova, ptica, majmuna i raznih zvijeri. Prostranstva Indonezije, gdje prirodu još resi divlja ljepota neukroćenosti, velik su prirodni park svijeta.

U toploj i vlažnoj klimi i pod utjecajem snažnih organogenih procesa brzo se raspada stjenovita podloga i stvara debeo sloj rahlog tla. Oskudica čvrstih stijena velik je problem, osobito za gradnju solidnih cestovnih i željezničkih podloga.

Stanovništvo, I., osobito Java, poznata je po brojnim nalazima ostataka fosilnih ljudi iz pleistocena, što ukazuje na vrlo staru naseljenost.J. Rć.

Indonezijci. Kulturno-historijski i etnografski pokazuje I. mnogo šarolikosti. Uz razvijene kulture nalazimo, naročito u unutrašnjosti velikih otoka, područja veoma primitivnih plemena. Ti nosioci primitivnih kultura (rasno negriti, vedidi i neki primitivni Malajci) redovno u malim porodičnim skupovima žive od lova, ribarenja i sabiranja. Nastambe su im primitivne (često samo vjetrobran), odjeća i nakit oskudni, a oruđe (i oružje) većinom od bambusovine. Složenije su kulture, koje počivaju na biljogojstvu. Naročito su stare takve kulture na Nikobarima, otocima Mentawai i Engganu te Molucima. Osnova prehrane su različne biljke, napose gomolji. Tkanje i kovanje bilo je dugo nepoznaco. Sijanje žitarica, naročito riže te poznavanje tkanja i kovanja obilježuje već mlađi kulturni sloj nekih od naroda Indonezije. Njihovi su predstavnici među ostalima: Batak na Sumatri, plemena u nutarnjem Borneu, na istočnom dijelu Celebesa, na istoku Formoze i t. d. Sve indonezijske kulture primile su znatne utjecaje od indijske, kineske i nešto od arapske kulture, a već dosta davno širi se i utjecaj evropske civilizacije. Od početka naše ere počinje indijska kolonizacija i utjecaj u Indoneziji. Očituje se osobito vidno u osnivanju velikih država na Javi i Sumatri. Uporedo s time ide, širenje budhizma i hinduizma. Od Indijaca preuzeli su Indonezijci i oraće sprave, konja, pripitomljenog slona, kola; mnogostran je utjecaj i u obrtu, literaturi, kazalištu i muzici (plesu). Kineski su utjecaji nešto slabiji (u rukotvorstvu i upotrebi porculana).

Islam se proširio preko Indije naročito od XVI. st. (osnivanje islamskih sultanata na Sumatri, Borneu i Filipinima). Uporište islama bili su Arapi (većinom iz Hadramauta), trgovci, mjenjači i brodari. Danas su većina Indonezijaca muslimani. Utjecaj islama opaža se u materijalnoj kulturi, odijevanju (fes i turban), književnosti, jeziku i obrtima. Evropska kultura počinje postepeno djelovati od XVI. st. (Portugalci, Španjolci, Holanđani), a s njom uporedo ide kristijanizacija. Znatnija su plemena i narodi Indonezije: Aćeh, Minangkabau i Batak na Sumatri; Sundajci, Javanci (u užem smislu) i Madurci na Javi i Maduri, Balijci na Baliu; Toradža, Tobela i Makasari (u sultanatu Makassar) na Celebesu; Dajaki i Dusun na Borneu, t. zv. Alfuri na Ceramu i drugim otocima (v. Java).M. K. N.

Broj stanovnika ostao je relativno malen sve do novijih vremena; tek se u najnovije doba naglo povećao (1930 god. 60,7 mil., a 1954 cijeni se na 80 mil.; prirodni priraštaj 15‰, ili 1,200.000 godišnje, porod з8‰, pomor 23‰).

Stanovništvo je nejednako raspoređeno ; od 80 mil. cjelokupnog stanovništva, na Javi i Maduri živi 48,4 mil. ili 60%, na površini, koja ne iznosi ni 9% od cjelokupne površine Indonezije. Prema tome je gustoća na Javi iznosila 363, a na ostalom teritoriju prosječno tek 17 na 1 km² (u indonezijskom Borneu [Kalimantan] 3,4, a na Molucima manje od 2 na 1 km²). Ova nejednakost u rasporedu stanovništva, a naročito prostorna izoliranost slabo naseljenih i zaostalih krajeva predstavlja težak problem za mladu i tehnički zaostalu državu.

Javansko je stanovništvo najnaprednije, a malajski ili indonezijski jezik (Bahasa Indonesia) upotrebljava se kao glavni sporazumni jezik. Vlada uvodi na bazi malajskog novi zajednički jezik, koji bi imao potisnuti 40 različitih govora i omogućiti ujedinjavanje i povezivanje raznorodne društvene osnove. Zadatak je utoliko lakši, što mali jezici nisu imali vlastitih pisama ni nejednak red kultura. Paralelno sa školom uvodi se i novi jezik. U poratnom periodu (1945) smanjena je nepismenost od 93% na 45%.

Političko i socijalno uređenje osniva se na prevlasti muslimana (oko 95%). Zemlja je bila podijeljena između 300 moćnih sultana, a golema većina stanovnika morala se zadovoljiti mrvicama. Holandska je vlast nalazila načine sporazumijevanja s poglavicama i koristila razmirice među njima. Ukidanje ovog poretka za novu je državu neodloživ problem.

Golemi i razbijeni prostor, vrlo brojno stanovništvo i velike prirodne mogućnosti traže stručni kadar. I. je imala na početku svog samostalnog života (1949) samo 1200 domaćih liječnika i 1000 inženjera. Priroda i zadaće njene ekonomije traže mnogo veći stručni aparat, te se, pored napora za odgoj vlastitih stručnjaka, i dalje koristi velik broj stranaca (Nizozemaca, Američana, Nijemaca, Engleza i dr.)

Gospodarstvo. Poljodjelstvo je osnovna grana gospodarstva. Glavne vrste kulture odgovaraju prirodnim uvjetima, ali su forme i uspjesi rezultat društvenih napora i napretka. Moderne plantaže odigrale su veliku ulogu u uvođenju trgovačkih kultura i u primjenjivanju moderne tehnike. Kako se mali posjednik orijentirao prema istim kulturama pa ih proizvodi uz povoljniju cijenu, plantaže su u opadanju. Od 1,086.745 ha (1953) plantažne obradive površine bilo je obrađeno manje od polovice (510.343 ha).

Različite mirodije, zbog kojih su otoci Indonezije, osobito Moluci, bili u početku najpoznatiji i privlačili svjetski interes, danas imaju relativno malo značenje, jer se te kulture s uspjehom gaje i u drugim klimatski povoljnim krajevima, a znatno su ih potisnuli i sintetički proizvodi.

Riža, koju su ovamo vjerojatno donijeli Indijci, glavna je kultura i daje odlične žetve. Na marljivo natapanim rižištima Jave (25% površine) dobivaju se kombinirano s kukuruzom dvije ili tri žetve. Ali I. ne proizvodi dovoljno riže ni za vlastitu prehranu (osobito Java), te je mora uvoziti iz Indokine. Druga je važna prehrambena kultura kukuruz.

Plantaže šećerne trske, koje su nekada bile prve u svijetu (Java sa 1,6 mil. t 1940) i poznate po prinosu (do 15.000 kg po ha), sada su smanjene (Java oko 400.000 t) zbog jeftinijih proizvođača (Formoza, Filipini i dr.), te proizvode za domaću potrošnju. Važno je gajenje arahida, uljonosnih palma, a manjeg je značenja gajenje ananasa i kakaa.

Indonezijsko je poljodjelstvo trgovački orijentirano i reagira na prilike svjetskog tržišta. Konjunktura je pogodovala silnom razvoju kaučukovca i indonezijska proizvodnja gotovo je dostigla malajsku: indonezijska 37,1% prema malajskim 37,4% od svjetske proizvodnje (1950). Značajno je, da ovaj prinos daju uglavnom (76%) mali proizvođači.

Na vlažnim pristrancima Jave i Sumatre uspijevaju odlične vrste čaja (oko 10% svjetske proizvodnje), a uzgaja se i kava, ali je ova osjetljiva kultura u toku japanske okupacije znatno stradala i još nije obnovljena (60.000 t 1938, a tek 21.700 t 1953).

I. proizvodi cijenjene vrste duhana, osobito na Sumatri. I ova je proizvodnja znatno oštećena japanskom okupacijom i oslobodilačkim ratom (40.000 t 1938, a tek 8700 t 1952) i gubitkom na evropskom tržištu.

Java je do Drugog svjetskog rata imala gotovo monopol (90%) u svjetskoj proizvodnji kininove kore (drvo je ovamo doneseno iz Perua) sa 16.000 t suhe kore, dok je prinos 1950 bio tek 6000 t. Prijašnji položaj u ovoj proizvodnji više se neće postići, jer se, uz sintetičko dobivanje kinina, i Belgijski Kongo pojavio kao jak proizvođač.

I. daje 25% (oko 700.000 t) svjetske proizvodnje kopre; proizvodnja se približila predratnom prosjeku. Sličan je pad i u proizvodnji palmina ulja. Osobito je stradala kultura papra, i prinos iznosi tek neznatni dio predratnoga. Ratnim i poratnim događajima pogođeno je i gajenje sisala, jute i manile.

U indonezijskom poljodjelstvu prevladavaju, dakle, kulture namijenjene svjetskom tržištu i izvozu. Ti se proizvodi dobivaju pretežno na malim posjedima, pa je zbog toga teže osigurati standardizaciju. Oskudica stručnog poljoprivrednog i trgovačkog osoblja i sadašnje svjetske političko-trgovačke promjene još više zapleću agrarno-gospodarske probleme Indonezije.

Stočarstvo je slabo razvijeno. Razlog su tome intenzivna obradba zemlje, plodnost i vjerske prepirke. U Indoneziji se uzgaja oko 6 mil. goveda, do 5 mil. koza (čiji je broj u porastu), oko 2 mil. ovaca (1951), nemuslimansko stanovništvo (osobito Bali) gajilo je oko 1,2 mil. svinja. Zbog oskudice ispaše i jačanja motornog prometa opada uzgoj konja (ispod 0,5 mil.).

Okolna su mora bogata ribom, ali domaće agrarno stanovništvo nema osobitog smisla za ribolov, koji je pretežno u kineskim rukama. Paralelno s razvojem gradova jačalo je i riblje tržište. Zbog uništenja ribarske flote i progona ribara za vrijeme japanske okupacije ribolov je znatno pao. God. 1950 trošilo se po stanovniku 4 kg ribe prema 7 kg u predratnom periodu. Na krajnjem jugoistočnom dijelu otočja love se i biserne školjke.

Šumsko bogatstvo golem je nacionalni imetak i osnova za naprednije gospodarstvo. Danas se iskorišćuju pretežno skupe vrste, koje tvore važan element izvoza, ali drvo može poslužiti i kao sirovina velike i raznovrsne industrije. U borbama u toku japanske okupacije i nakon Drugog svjetskog rata uništene su velike šumske površine, pa je time ugroženo poljodjelstvo na Javi; naknadno su izvršena velika pošumljivanja. Na Javi prevladava racionalno šumarstvo, a na ostalim se otocima bezobzirnim izborom boljih drvnih vrsta nastoji dobiti što veća dobit.

Raznoliki petrografsko-geološki sastav i intenzivna vulkanska aktivnost objašnjavaju veliko rudno bogatstvo Indonezije.

I. (otoci Bangka i Belitung) je uz Malaju glavni svjetski proizvođač kositra (1952 god. 35.003 t ili oko 20% svjetske proizvodnje prema 41-996 t 1940, a tek 6526 t 1946). Velika potražnja i visoka cijena kositra omogućile su relativno brzu obnovu rudnika, a USA su glavni kupac.

Čini se, da su rezerve nafte u Indoneziji velike, ali eksploatacija u divljim i nezdravim prašumama traži goleme napore i sredstva, uglavnom američkih koncesionara. God. 1955 dobiveno je 11 mil. t, od toga na izvorima Sumatre 80%, Bornea 10%, a na svim ostalim otocima 10%.

Važno je dobivanje boksita (168.000 t 1953). Bogata ležišta ugljena utvrđena su u unutrašnjim dijelovima Bornea i Sumatre. Ratna oštećenja, nedovoljna i smanjena potražnja uzrok su, što proizvodnja još nije dosegla 1 mil. t godišnje (ni 50% predratne proizvodnje).

Ima bogatih i slabo korištenih ležišta željeza (Borneo i Sumatra); na više se mjesta (Borneo, Sumatra, Celebes i Java) dobivaju fosfati, različiti obojeni i skupi metali i tinjac, a nađena su i ležišta urana. Koriste se uglavnom skupe rude, koje se isplati prevoziti do dalekih centara preradbe.

I. je proizvođač prehrambenih proizvoda i industrijskih sirovina.

Industrija je slabo razvijena. Domaće stanovništvo nije raspolagalo potrebnim iskustvom i kapitalom, inozemne vlasti i koncesionari nisu htjeli ulagati veliki kapital u industriju, nego su željeli na sigurnijem mjestu zadržavati velike zarade oko prerađivanja.

Pretežno su zastupljene jeftine industrije za preradbu poljoprivrednih proizvoda: šećerane, uljare, tvornice duhana i pića, a od najnovijeg vremena i tvornice tekstila (pamuk, juta). Te su industrije uglavnom smještene na Javi. Tome treba dodati brodogradilišta (Surabaja), ljevaonice na otocima Bangka i Belitung, te rafinerije nafte, koje mogu preraditi najveći dio domaće proizvodnje. U velikim gradovima zastupljena je industrija, koja odgovara njihovu životu i svakidašnjim potrebama. To je skromna industrija, koju je država naslijedila iz kolonijalnog doba.

Problem industrijalizacije bitan je za Indoneziju. Za svladavanje golemog prostora i uvođenje modernih sredstava potrebno je mnogo raznovrsnih tvorničkih proizvoda, a oni se moraju plaćati nerazmjernom količinom dragocjenih sirovina. Tradicionalni je obrt preskup i nedovoljan za sve veću potražnju. Industrijalizaciju traži i već kritična prenaseljenost Jave i velik broj slobodne radne snage.

Nova je država izradila plan industrijalizacije i na tom polju čini velike napore. Već su proradile: tvornice za preradbu kaučuka, tvornice stakla, cementa, papira i tvornice za montažu automobila, ali je to daleko od golemih potreba. Poljoprivredna zemlja, ne raspolaže potrebnim kapitalom ni iskustvom. Predratna poljoprivredna i rudarska proizvodnja japanskom su okupacijom i oslobodilačkim ratom oštećene i smanjene, a time su opali prihodi od izvoza; nasuprot tome, nagao porast stanovništva traži povećanje uvoza, pa čak i živežnih namirnica. Java u predratnim godinama (od 1936) nije uvozila rižu, a 1952 uvezeno je 700.000 t. Sukob s Nizozemcima značio je i smanjenje, a često i gubitak inozemne stručne pomoći, koju ne može zamijeniti još nedoučeni i neiskusni domaći kadar. Tome treba dodati produženje domaćih međusobnih sukoba, koji su spojeni s velikim uništavanjem osobito na Celebesu. Malo je zemalja, koje ulažu tolike napore u razvoj industrije, zapostavljajući pritom čak i probleme narodne obrane, koji su na ovom prostoru osobito delikatni. Pomanjkanje tekstilnih sirovina (pamuk) i metalurgije stvara teškoće u podizanju velike industrije.

Struktura izvoza i uvoza dobro odrazuje gospodarske prilike Indonezije. U izvozu su 1950 agrarni proizvodi predstavljali 69% težine, a 88% vrijednosti; udio minerala iznosio je 29%, odnosno 9%, a na ostalo je otpalo 2%, odnosno 3%. U uvozu su potrošački proizvodi sačinjavali 40% težine, a 37% vrijednosti; sirovine 45% i 48%, a strojevi tek 7%, odnosno 15%. I. je najviše trgovala s azijskim zemljama (41%), s Evropom (33,7%) i s Amerikom (16,7%). Stvarni udio Azije bio bi manji, kad bi se odbila posrednička uloga Singaporea u indonezijskoj trgovini.

Povezivanje golemog i razbacanog teritorija vrlo je težak i za cjelokupni gospodarski život odlučan problem. Nizozemska trgovačka mornarica u predratno je doba održavala dobre međuotočne veze, koje su zadovoljavale putničke i robne potrebe. Ta je mornarica u toku japanske okupacije uglavnom uništena. Obnovljena indonezijska mornarica ni uz pomoć domaćih jedrenjaka ne zadovoljava potrebe. Taj nedostatak donekle nadoknađuju avionske pruge, ali je robni promet avionom vrlo ograničen. Aerodromi su vrlo rijetki. U međunarodnom prometu I.je upućena na inozemne, u prvom redu nizozemske avionske i parobrodarske pruge.

Kopneni je promet nedovoljan i vrlo neravnomjerno raspoređen. Od 6680 km željezničkih pruga 4675 km (ili 70%) je na Javi (8% površine); 1410 km na Sumatri i tek 50 km na Celebesu. Slično je i sa cestama. Od 75.000 km cesta oko 45% je na Javi, 35% na Sumatri, a 20% na svim ostalim otocima. Na Javi su najbolje ceste, a osim toga ona raspolaže sa preko 50% motornih vozila i preko 90% putničkih kola (u samoj Djakarti 25%).

Na Javi ima najviše velikih gradova (Djakarta do 2,5 mil. st., Surabaja oko 700.000, Djokjakarta oko 500.000 i dr.), koji su međusobno spojeni i avionskim prugama.

I u privrednom i prometnom pogledu velika je razlika između Jave i ostalih otoka. Java je napredan i dobro uređen kraj, koji bi se mogao usporediti s najbolje iskorištenim dijelovima svijeta. Utjecaji Jave osjećaju se na susjednim otocima na istoku, na bližem dijelu Sumatre i najbližim dijelovima Bornea i Celebesa. Rubni dijelovi državnog prostora mnogo su zaostaliji, osim rijetkih izuzetaka (Minahassa na sjeveru Celebesa, ili okolica Padanga i Medana na Sumatri). Velika razlika između središnjeg manjeg i naprednijeg dijela i prostranih i zaostalih vanjskih krajeva pridonosi unutrašnjoj zategnutosti. I. nema još ni materijalnih mogućnosti ni dovoljan broj stručnjaka, da ove teškoće brzo ukloni.

Pomorstvo. Geografski položaj traži razvoj pomorstva, koje će uvijek biti glavna vrsta prometa Indonezije i garant nacionalnog jedinstva. Ali pomorstvo u Indoneziji kao cjelini nema tradicije. Stanovnici plodne i prenaseljene Jave odviše su vezani za svoj otok i nerado odlaze na more. Lov bisernih školjaka ima dugu tradiciju na krajnjim istočnim otočjima (Tanimbar, Aru i Ewab). Bugi s jugozapadnog Celebesa, nekoć opasni gusari, postali su smjeli pomorci, koji su svojim jedrenjacima dopirali čak do istočnih obala Afrike. Holandska vlast obuzdala je te gusare-trgovce, osigurala prevlast, a zatim i monopol za svoju trgovinu. Pučinska izoliranost i bogat prinos zemlje objašnjavaju relativno malo značenje pomorstva.

Ovaj otočni kraj vezali su s ostalim svijetom pomorci s kontinentskih obala. Početkom naše ere dolaze sa sjeverozapada Indijci, koji šire hinduizam. Od III. st. dolaze sa sjevera kineski pomorci, koji vrše prvu trgovačku penetraciju. U XIII. st. dolaze s oceanske pučine muslimani iz Gujarata. Njihov je dolazak bio odlučan za dalju socijalno-kulturna evoluciju Indonezije.

Od početka XVI. st. do početka XIX. st. u ovom otočnom labirintu sukobljuju se mornarice i isprepleću interesi glavnih evropskih kolonijalnih sila. Ovdje je holandsko pomorsko-trgovačko umijeće uspješno položilo ispit i vladalo kroz tri stoljeća. Snaga holandskog pomorstva i razvijanje kopnene privrede nisu pogodovali razvoju domaće pomorske inicijative.

S morem srođeni Kinezi (u Indoneziji ih ima oko 2,5 mil.) znali su iz sporednih pomorskih zanimanja izvući korist. Oni gospodare ribolovom i sitnim trgovačkim prometom po lukama i rijekama u blizini velikih gradova. U glavnim lučkim centrima postoje prave kineske četvrti na vodi.

Indonezijska mornarica imala je 1952 svega 131 brod sa 203.000 t. To je neznatno za golemu državu, kojoj unutrašnja pomorska udaljenost iznosi do 4500 km. Internacionalni pomorski promet iznosio je 1951 god. 31,3 mil., a domaći 73,7 mil. m³ tereta. Indonezijsko nacionalno parobrodarsko društvo Pelajaran Nasional Indonesia (PELNI) ima monopolističk: položaj. U nedostatku parobroda upotrebljavaju se za promet domaći jedrenjaci.

I. ima malo lučkih centara opremljenih za moderan oceanski promet. Takve su luke na Javi: Djakarta, Surabaja i Semarang. Padang je dobro uređena i glavna luka na zapadnoj obali Sumatre. Ona se sve jačim ekonomskim razvojem Sumatre uređuje i postaje sve važnija. Belawan-Deli, luka Medana, dobro je smještena u Malajskom prolazu. Makassar na Celebesu dobiva sve veće značenje zbog svog ključnog položaja, a usto ima i najmodernije uređen aerodrom (drugi po važnosti u zemlji iza Djakarte). U novije doba uređuje se vrlo moderna luka Bitung u sjevernom djelu istog otoka. Luke Bandjarmasin, Balikpapan i Pontianak nalaze se na krajevima prostranog (741.500 km²), a i nedovoljno naseljenog (4,5 st. na km²) Bornea. Njihov razvitak ide uporedo s korištenjem izvora i organizacijom veza s pretežno divljim zaleđem; Balikpapan prosperira zbog eksploatacije bogatih ležišta nafte u pozadini.

Luke na otocima Riau, Bangki i Belitungu izvoze vrijedne rude (kositar, volfram, antimon, a u novije doba i uran s Belitunga) i njihove prerađevine, zatim kaučuk i drvo.

Opća karakteristika. Na velikom i bogatom, ali razbacanom prostoru živi relativno malen broj stanovnika, uglavnom siromašnih poljodjelaca.

Nepravedni socijalni odnosi i opća zaostalost otežavaju svladavanje vrlo dinamičnih i često neprijateljskih (vlažna i topla klima, malarija, prašume, zvijeri i t. d.) prirodnih elemenata. Nasuprot relativno maloj, naprednoj Javi stoje golemi vanjski prostori, zaostali i često prepušteni sami sebi. Ovo stanje nije prije bilo tako očito, ali su događaji u toku Drugog svjetskog rata, oslobodilačke borbe i kasnijeg samostalnog života pokazali njegovu akutnost. Stvarno stanje na Javi dosta je teško, suprotno opće raširenim mišljenjima. Njena se naseljenost približava kritičnom broju, i svake se godine broj stanovnika poveća za 600.000. Obradiva površina gotovo je iscrpena, a znatan dio agrarne proizvodnje trgovački je orijentiran, i njegov prihod ovisi о inozemnim faktorima. Zbog sve većeg broja nezaposlenih i njihove provale u gradove, nužne su brze i odlučne mjere.

Rješenje ovih složenih zadataka težak je, a možda i sudbonosan problem za mladu državu. Pacifikacija i upravno uređenje golemog prostora tražili bi prevelike vojno-administrativne izdatke, uspjeh je neizvjestan, a možda bi došlo i do međunarodnih komplikacija, kao što je to bilo u drugim analognim azijskim slučajevima. Glavna je pažnja posvećena ekonomsko-socijalnim pitanjima, prosvjećivanju, industrijalizaciji i preseljivanju viška javanskog stanovništva u periferne dijelove, osobito na Sumatru. Problem prosvjećivanja povezan je s pitanjem općeg nacionalnog jedinstva. Pored otpora na Celebesu postoji i stoljetni otpor hinduizma na Baliu. Raštrkana i zaostala plemena u prašumama i na izoliranim dalekim otocima praktički je zasad nemoguće obuhvatiti ovim pokretom. Industrijalizacija je naišla na velike teškoće. Postignuti su značajni uspjesi, ali su daleko od onog, što se željelo i što je potrebno. Da bi se stanje popravilo, država i dalje daje koncesije stranom kapitalu, koji se u neizvjesnosti ograničava na najunosnije (nafta, kaučuk, vrijedni metali). Poljoprivredna proizvodnja, teško oštećena za vrijeme japanske okupacije i oslobodilačke borbe, bila se tek počela postepeno oporavljati; tokom posljednjih godina pokazuje stagnaciju ili opadanje, što u mnogo slučajeva treba objasniti i organiziranim otporom na međunarodnom tržištu. Pokret industrijalizacije privukao je u gradove veliku masu doseljenika, a to je uvjetovalo nagao porast gradskog stanovništva (Djakarta 1930 god. 533.000 st., a 1954 god. 2,5 mil.st.). To je izazvalo strahovitu stambenu krizu i nametnulo skupu i brzu gradnju stanova.

Interne migracije također su težak problem. Sa civilizirane Jave nerado se prelazi u periferne zaostale krajeve. Uspjeh kolonizacije ovisi о njenoj pripremi u novim krajevima, što u ekvatorskoj nezdravoj sredini traži velike investicije i iskustva, a time država ne raspolaže. Nova sredina često nije ni društveno gostoljubiva. Konzervativni poljodjelac teško se odlučuje na put i rizik. Sve ove teškoće pri prijelazu sa zaostale i ovisne kolonijalne na samostalnu ekonomiju odrazuju se na društvenom raspoloženju, koje indonezijska vlada precizira: mase, koje su vjerovale, da je sloboda sinonim obilja, teško se prilagođuju oskudici i radu.

Arhipelaški čvorišni položaj, ekonomika i njene mogućnosti određuju međunarodno značenje zemlje. Za međunarodno-političko gledanje i unutrašnju problematiku značajno je, da se I. smatra nasljednikom i hoće da obuhvati sve zemlje bivšeg nizozemskog kolonijalnog posjeda. Zahtjev za priključenjem zapadne Nove Gvineje i dalje pogoršava odnose između Indonezije i bivšeg gospodara. To je utoliko teže, što Nova Gvineja po svojoj prirodi i stanovništvu više pripada australskom svijetu, te bi se problem mogao dalje komplicirati. Osim toga, I. već sada teško kontrolira svoje istaknute otoke na istoku. Na drugoj strani akutni problem britanske Malaje i Singaporea, koji sve više preuzima ulogu ekonomskog centra indonezijskog prostora, izaziva razumljive aspiracije Indonezije. Uz ekonomske veze, koje će se razvojem Sumatre i okolnih otoka sve više jačati, te se aspiracije temelje na historijskim i duhovnim odnosima (jezik i vjera). Ovim se dodiruje najvažniji indonezijsko-azijski problem. U Malaji i Singaporeu brojem su i utjecajem najmoćniji Kinezi, čijoj podršci se pripisuje uspjeh partizanskog ratovanja. Uspješna kineska kolonizacija, koja za sobom ima goleme rezerve pritjecanja, utrla je put političkom utjecaju i penetraciji čak i u samu Indoneziju, gdje uspješno radi 2,5 mil. Kineza. Problem je utoliko teži, što nasuprot kineskoj prenaseljenosti i sposobnosti kolonizacije stoje neiskorišteni golemi i vrijedni prostori Indonezije.

Na ključnom dijelu svjetskih pomorskih putova i u prostoru ekonomski vrijednom i velikom, a politički osjetljivom i vojnički važnom, nikla je Indonezija. Njena samostalnost počinje u doba, kad su se strani interesi i međunarodni problemi u tom dijelu svijeta jako isprepleli pa se mogu lako i dalje komplicirati. Razumljivo je, da u tom sukobu ova mlada država želi miran razvoj.

LIT.: J. Sion, L’Asie des moussons, Géographie universelle, IX, Paris 1929; L. D. Stamp, Asia. A Regional and Economic Geography, London 1944; Ch. Robequain, Le monde malais, Paris 1946; G. Cressey, Asia’s Lands and Peoples, New York 1951; P. Gourou, Asie, Paris 1953; J. E. Spencer, Asia, East by South, New York 1954, 4; A. K. Vlora, L’Indonesia, L’Universo, Firenze 1954; B. M. Bowie i J. B. Roberts, This Young Giant Indonesia, The National Geographic Magazine, Washington 1955, 108; L’Indonesie. Fiche de documentation, Information géographique, Paris 1955, dodatak 4.J. Rć

Povijest. I. ide u rijetka područja na Zemlji, koja su bila naseljena već u najstarijem razdoblju povijesti ljudskog roda. Kod Trinila na Javi pronađeni su 1891—92 i ponovo 1937 dijelovi kostura pračovjeka, koji je u znanosti prozvan Pithecanthropus erectus. U blizini mjesta Modjokerto otkriveni su 1936 također ostaci ljudskog kostura, koji je dobio ime Pithecanthropus Modjokertensis. Oba su nalaza sigurno najstariji ostaci ljudskih kostura, a potječu po prilici iz ← 500.000 do ← 400.000.

Indoneziju, koja je bila naseljena u svim razdobljima prethistorije, poznavali su djelomice i antički narodi Evrope. Poznavali su Malaccu, koju nazivaju Zlatni Hersonez, i Javu, koju zovu Jabadiu (Ptolomej, oko 150). U to vrijeme postoje u Indoneziji razne male državice (na Malajskom poluotoku, na Javi, Borneu i dr.), о kojima postoje i vlastiti brojni pisani dokumenti (većina iz vremena oko 400). Na Sumatri se razvila jedna od najjačih indonezijskih država tog vremena, Shrivijaya (danas Palembang). Ona je od VII. st. dalje širila svoju vlast na otok Bangka, na Malajski poluotok, pa čak i na Javu. Na taj je način dobila kontrolu nad Malajskim prolazom, kojim je vodio važan trgovački put iz Indije u Kinu. S kraljevstvom Shrivijaya dolazi u česte sukobe kraljevstvo Kediri u istočnoj Javi, koje je ojačalo osobito u X. st. U sukobu 1275 kraljevstvo Shrivijaya podleglo je i doskora ga nestaje. Međutim se kao jaka vlast javlja javansko kraljevstvo Madjapahit. Ono je za vladanja Radjasanagare (1351—89) podvrglo svojoj vlasti čitav arhipelag: samo sjeverni Celebes i Filipinsko otočje ostali su samostalni. To kraljevstvo nije bilo duga vijeka, jer je u međuvremenu počeo iz Gujarata preko Malacce prodirati u Indoneziju islam, koji ruši stare državne formacije i stvara nove. Već u XV. st. nalazimo islamske vladare na Borneu, Javi i Molucima.

Potkraj XV. st. dolazi I. u dodir s evropskim narodima. God. 1511 zavladali su Portugalci Malaccom, a 1521 Ternateom. U to se vrijeme ističu kao tri relativno važne islamske države u Indoneziji: Atjeh na Sumatri, Johore na Malajskom poluotoku i Bantam na Javi. Mnogo jači evropski utjecaj zahvatio je čitavo ovo područje dolaskom Španjolaca (1521 stiže Magellan na Filipinsko otočje). Zbog Filipinskog otočja dolazi do sukoba između Portugalaca i Španjolaca: ovi su konačno osvojili otočje i 1571 osnovali Manilu. (Tek 1898 došlo je otočje, ugovorom između Španjolske i USA, pod američku kontrolu.) U toj situaciji, koja je za Portugal bila veoma nepovoljna, Portugalci su se jedva održali u zapadnoj Javi: oko 1580 na Javi se, naime, formiralo relativno dosta jako, samostalno kraljevstvo Mataram.

Usred tih zbivanja javlja se na području Indonezije nov konkurent uz Portugalce: Holanđani. Već 1602 osnovana je holandska Istočnoindijska kompanija; iste godine pobjeđuje njena flota kod Bantama španjolsko-portugalsku flotu, a osnivanje prve faktorije postaje temelj budućem holandskom kolonijalnom carstvu. Zapadna Java postaje centar holandske vlasti u Indoneziji. God. 1619 osnovana je Batavia, a nešto kasnije osvaja Van Diemen Moluke. Osvojivši Malaccu 1641, zadali su Holanđani portugalskoj trgovini smrtonosan udarac i postali »gospodari Indije«. Četvrt stoljeća kasnije zasjeli su i na Celebesu. Kompanija je, osobito u XVIII. st., izbila velike dobiti, trgujući mirodijama, kavom i šećernom trskom. Njena je, međutim, vlast bila ozbiljno ugrožena konkurencijom Engleza. Rat s Engleskom (1780—84) bio je za Kompaniju sudbonosan; dio njenih posjeda zauzeli su već 1796 Englezi, dok je Kompanija likvidirana 1798. Ugovorom iz 1824 regulirana su sva sporna pitanja između Holandije i Velike Britanije. Englezi su ugovorom dobili Malaccu, a Holandija je odsad unaprijed držala sve ostale posjede u Indoneziji (Nizozemska Istočna Indija), izuzev sjeverni Borneo, koji je 1842 pripao Englezima, Filipine, koje su od 1898 držale USA, i istočni dio Timora, koji je ostao pod Portugalcima. Normalan razvitak trgovine u Indoneziji ometali su pirati iz Atjeha, s kojima su Holanđani u toku XIX. st. vodili teške borbe. Tek u početku XX. st. nizozemska se vlast protegía stvarno i na unutrašnjost otoka u Indoneziji.

Nacionalni pokret počeo je u Indoneziji tek prije Prvog svjetskog rata. God. 1911 osnovan je Serikat Islam (Islamski savez), koji je započeo borbu za samoodređenje Indonezije. Stranka je imala potporu Nizozemske socijaldemokratske stranke, pa je tako došlo do formiranja Narodne skupštine (volksraad) u Bataviji (danas Djakarti), a obećano je i uvođenje demokratskog režima. God. 1914 osnovali su nizozemski socijalisti Indijsku socijaldemokratsku stranku, a 1920 je osnovana Komunistička partija Indonezije. Poslije ozbiljnih sukoba, do kojih je došlo aktivnošću Partije, poduzete su 1926 protiv nje teške represalije. Ahmed Sukarno osnovao je 1924 Partai Nasional Indonesia, kojoj je bio cilj ostvarenje samostalne Indonezije. Sukarno je zbog svoje aktivnosti bio uhićen i interniran, a na slobodu je pušten tek u toku Drugog svjetskog rata. God. 1945 proglasila je I. svoju nezavisnost, a 1949 je kao samostalna republika sklopila uniju s Nizozemskom. Unija je raskinuta 1956.

LIT.: E. van Vuuren, Die Niederlande und ihr Kolonialreich, 1932.M. Šr.

Državno uređenje. Teritorij današnje Indonezije pripadao je prije Drugog svjetskog rata Nizozemskoj, kao Nizozemska Istočna Indija. Za vrijeme toga rata okupirali su ga u najvećem dijelu Japanci (1942). Dva dana poslije kapitulacije Japana, 17. VIII. 1945, I. je proglasila svoju nezavisnost. Zbog toga je došlo do sukoba između nje i Nizozemske, koja je smatrala, da se njena ranija prava nad tim teritorijem ne mogu ni ukinuti ni smanjiti bez njena pristanka. Taj sukob, u koji se uplelo i Vijeće sigurnosti OUN, trajao je sve do t. zv. Konferencije Okruglog stola, održane u Hagu 1949, na kojoj su se predstavnici Nizozemske i Indonezije suglasili, da I. postane potpuno samostalna država, i da ona i Nizozemska formiraju Uniju. Sadržaj te Unije određen je u Statutu Unije, koji je prihvaćen na toj konferenciji 23. VIII. 1949, a ratificiran 27. XII. 1949. Na toj konferenciji potpisan je i veći broj drugih sporazuma, koji potanje normiraju odnose između dviju država.

Dvije države, članice Unije, samostalne su i u Uniji ravnopravne, Nizozemska je monarhija, a I. republika. Na čelu Unije stoji, međutim, monarh Nizozemske, ali to ima uglavnom simboličko značenje. Šef Unije simbolizira trajnu i slobodno prihvaćenu suradnju obiju država. Ta suradnja ostvaruje se u domeni vanjske politike i obrane, a prema potrebi i u financijskim, ekonomskim i kulturnim pitanjima. Ne postoji organ Unije, koji bi 0 tim problemima definitivno odlučivao. Odluke, koje о njima donose konferencije, sastavljene od jednakog broja ministara jedne i druge države, moraju još potvrditi dva parlamenta. Unija ima i Stalni sekretarijat, u koji svaka država postavlja jednog generalnog sekretara, i Arbitražni sud, koji je nadležan da rješava određene sporove između obje države. Tako veza, koja spaja Nizozemsku i Indoneziju, nije više državnopravne, nego međunarodnopravne prirode. Međutim je i ta veza oslabljena sporazumom о prekidu Unije 1954. Do prekida je trebalo doći postupnim putom u nadi za uključivanje i Nizozemske Nove Gvineje u sastav Indonezije. Smatra se, da je nakon neuspjelih pregovora u Genèvi 1956 došlo i do konačnog ukidanja Nizozemsko-Indonezijske Unije.

Samo ustavno uređenje Indonezije bilo je privremeno normirano ustavom, koji je potvrdio indonezijski parlament 13. XII. 1949, dakle nakon postignutog sporazuma s Nizozemskom. Taj su ustav potpisali delegati pet država, koje su ušle u Indonezijsku federaciju. Na temelju toga ustava I. je bila federativna država, ali su postojale neke zanimljive pojedinosti, koje ne nalazimo u drugim federativnim ustavima. Tako je bilo predviđeno, da svaki teritorij, koji je ušao u sastav federacije, mora izričito prihvatiti federativni ustav. Znači, da je ustav imao da bude rezultat suglasnosti svih posebnih jedinica. Onoj jedinici, koja ne prihvati ustav, bilo je dano pravo da pregovara о svojim specijalnim odnosima, kako sa Sjedinjenim Državama Indonezije, tako i s Nizozemskom.

Indonezijska federacija bila je sastavljena po tome ustavu iz 1949 od država, autonomnih teritorija, teritorija i federativnog distrikta. Predsjednika federacije birali su izaslanici vlada država i autonomnih teritorija. Predsjednik je onda u sporazumu s njima, a po specijalnom postupku, imenovao predsjednika i članove vlade. Tako su kod njihova postavljanja sudjelovale i posebne jedinice. Parlament je bio sastavljen, po federativnom načelu, od dva doma: Skupštine i Senata. Ali članovi Senata nisu bili birani, nego su ih između kandidata, koje je birala Skupština, određivale vlade posebnih jedinica. Tako kod njih nije bio potpuno izražen karakter predstavnika posebnih jedinica. Zatim, protivno federativnom načelu, domovi nisu bili ravnopravni. Senatu je bilo dano kod donošenja zakona samo pravo suspenzivnog veta. Što se tiče odnosa između vlade i parlamenta, bio je primijenjen sistem parlamentarne vlade.

Funkcioniranje nove države na federativnoj osnovi, a prema spomenutom ustavu, trajalo je kratko vrijeme. Ono je naišlo na mnoge teškoće, a napose zbog tendencija cijepanja, prema primjeru Južnomoluške Republike (Republik Maluku Selatan). Već 17. VIII. 1950 I. je postala unitaristička država. Dvodomni sistem zamijenjen je jednodomnim, s jednom, centralnom vladom. Država je podijeljena na deset pokrajina (3 na Javi, 3 na Sumatri, 3 na istoku Indonezije i jedna na Borneu) s dosta širokom autonomijom.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica rupiah (Rp) = 100 sena. Kursovi od 11,40 do 34,335 rupiaha za 1 USA-$ prema vrsti robe, odnosno usluga. Novčanice od 1, 2 ¹/₂, 5, 10, 25, 50 i 100 rupiaha. Aluminijski sitan novac od 1, 5, 10, 25, i 50 sena. Paritet s dinarom: 1 rupiah = 24,26 Din (1955).I. Be.

Mjere. Od 1923 upotrebljava se metrički sistem mjera, ali su pored njih još uvijek u upotrebi i stare mjere. Za težinu: 1 katti = 617,61 g, 1 picul = 61,761 kg; za dužinu: 1 paal (Java) = 1,506 m, 1 paal (Sumatra) = 1,852 m, 1 tjengal = 3,66 m.Č. M.

Blagdani. 1. I., 3. II. (kineska Nova Godina), 1. IV. (Uzašašće prorokovo), 5. IV. (Tsing Bing), Veliki petak, Uskršnji ponedjeljak, 1. V. (Dan rada), 20. V. (Predaja Kurana), Spasovo, 2. i 3. VI. (Ramazan), Duhovski ponedjeljak, 9. VIII. (Kurban-Bajram), 17. VIII. (Dan nezavisnosti), 30. VIII. (muslimanska Nova Godina), 8. XI. (Prorokov rođendan), 25. XII., svaka nedjelja. Datumi muslimanskih blagdana prema 1954.Č. M.

PRIVREDA

Ekonomska struktura. Poljoprivreda je glavni faktor u privredi Indonezije, i to prvenstveno tropski proizvodi: kaučuk, kopra, šećerna trstika, kava, duhan, razne mirodije i začini. Najjača je proizvodnja prirodnog kaučuka: od 353.700 t u prosjeku 1934—38 porasla je na preko 700.000 t 1952 i 1953. Na Indoneziju je posljednjih godina otpalo oko 40% svjetske proizvodnje.

Sve jača proizvodnja kaučuka djelovala je na smanjenje proizvodnje nekih drugih kultura. Proizvodnja šećera od 913.000 t 1934—38, pada 1948—50 na 181.000 t, a 1953 penje se na 618.600 t. Proizvodnja kave prepolovljena je prema 1934—38 i iznosi 1953 god. 46.800 t. Proizvodnja je duhana 1953 za 100.000 t manja od proizvodnje 1934—38, a svjetska je proizvodnja za taj period porasla za 600.000 t. Proizvodnja kopre dosegla je 1953 predratnu prosječnu proizvodnju od nešto preko 700.000 t.

Drugi je faktor u privredi Indonezije rudarstvo. Proizvodnja čistog kositra porasla je od 30.205 t 1938 na 34.365 t 1953. Na Indoneziju otpada petina svjetske proizvodnje. Proizvodnja sirove nafte porasla je od 7,398.000 t 1938 na 10,225.000 t 1953. I. međutim ne izvozi sirovu naftu, nego je prerađuje u svojim rafinerijama. Proizvodnja naftinih derivata iznosila je (u 000 t): tablica

Dvije trećine izvoza otpada na kaučuk, derivate nafte i kositer. Sam kaučuk dao je 1953 gotovo jednu trećinu ukupnog izvoza, a derivati nafte preko 20%; na kositer je otpalo 10% vrijednosti izvoza, na uljarice i ulja preko 10%; kava, šećer i duhan ne dosežu desetinu izvoza.

I. se industrijalizira radi intenzivnije preradbe sirovina u zemlji. Pored nacionalizacije postojećih nizozemskih poduzeća podižu se nova moderna postrojenja. Naročita se pažnja obraća pomorstvu: preuzima se obalna plovidba od nizozemskih društava, intenzivno se grade novi brodovi za obalnu plovidbu i za plovidbu s inozemstvom. Brodovi se grade na inozemnim i nacionalnim brodogradilištima.

Trgovačka bilanca Indonezije pretežno je aktivna. To odgovara karakteru zemlje. Od god. 1938 do 1954 izvoz je porastao od 381 mil. na 839 mil. USA-$. God. 1951 izvoz je iznosio čak 1258 mil. USA-$. Uvoz je porastao od 275 mil. 1938 na 668 mil. USA-$ 1954.

Od uvoznih artikala na prvom su mjestu tekstilni proizvodi: 1953 zauzimaju 20% prema 30% u 1938. Zatim dolaze strojevi i proizvodi metalne industrije sa 10% u 1953 prema 24% u 1938. Uvoz strojeva pao je od 19% u 1951 na 5% u 1953, jer su devizne teškoće usporile program industrijalizacije. Uvoz riže, koji je 1938 iznosio samo 2%, popeo se na 9% u 1953. Naftinih derivata uvezeno je za 7%.

Nizozemska još znatno sudjeluje u indonezijskom izvozu. Njezin je udio iznosio 21% u 1953 prema 20% u 1938. Preko jedne četvrtine cjelokupnog izvoza ide u Malaju i Singapore. Međutim, znatan dio otpada na tranzit. Udio USA nije porastao u poslijeratnom indonezijskom izvozu: iznosi 20% u 1953 prema 19% u 1938; obuhvaća pretežno kaučuk, za koji su USA najveći kupac svijeta. Udio Velike Britanije kreće se između 4% i 6%, prije i poslije Drugog svjetskog rata.

Kod indonezijskog uvoza udio je Nizozemske u opadanju i iznosi 12% u 1953 prema 19% u 1938. To je i razumljivo s obzirom na sve slabije političke veze. Poslije Drugog svjetskog rata na prvo su mjesto izbile USA sa 17% u 1953 prema 10% u 1938. Udio Velike Britanije pao je od 8% u 1938 na 6% u 1953; udio Njemačke iznosi 6% u 1953 prema 9% u 1938, ali je u porastu i u 1953 je dvostruko veći nego u 1951. Učestvovanje Indije oscilira između 1% i 5%. Prije Drugog svjetskog rata Japan je bio na prvom mjestu indonezijskog uvoza sa 25%. God. 1949 njegov udio iznosi samo 7%, a 1953 popeo se na 18%.

Pomorski promet ne pokazuje značajnije promjene prema prometu prije Drugog svjetskog rata. God. 1953 ukrcano je u lukama Indonezije za inozemstvo 12,193.000 t robe prema 10.994.000 t 1938. Količina iskrcane robe porasla je od 2,003.000 t u 1938 na 4,168.000 t u 1953. Od robe, ukrcane 1953, na derivate nafte otpada 7,250.000 t, ili oko dvije trećine. Od 4,401.000 t robe, iskrcane 1952, na sirovu naftu otpada preko 2,378 mil. t prema samo 170.000 t 1938. Kapacitet indonezijskih rafinerija danas je tolik, da su mogle preraditi svu povećanu proizvodnju i da je trebalo još uvesti 2 mil. t. Stoga se, pored pokrića sve veće potrošnje u zemlji, moglo i izvesti 7,3 mil. t. Na povećanje potrošnje u zemlji djelovala je i činjenica, što je proizvodnja kamenog ugljena opala od 2,009.000 t u 1940 na 896.000 t u 1953. Zbog znatnog prometa nafte i njenih derivata znatan je i promet tankera. On dominira u pomorskom prometu Indonezije.

Na drugom mjestu iskrcane robe nalazi se riža sa 760.000 t u 1952 i 358.000 t u 1953 prema 334.000 t u 1938. Premda se proizvodnja penje na milijune tona, ipak se javlja potreba sve većeg uvoza. Brašna je iskrcano 136.000 t u 1952 prema 85.300 t u 1938. Znatno raste uvoz cementa u vezi s intenzivnijom privrednom djelatnošću. U 1953 iskrcano je 198.000 t cementa prema 135.500 t u 1938. Željeza i željezne robe iskrcano je 1938 god. 176.000 t, a 1953 god. 122.000 t. Iskrcane količine ostalih artikala ne prelaze 100.000 t za pojedini proizvod.

Osim kod derivata nafte, značajne su promjene nastupile i kod šećera. God. 1938 ukrcano je 1,196.500 t, a 1953 samo 164.000 t. Površina, na kojoj se gajila šećerna trstika, pala je na polovinu, a prinos po hektaru pao je za 40%. Proizvodnja šećera pala je od 1,5 mil. t u 1938 na 618.600 t u 1953. U opadanju su i ukrcane količine kopre. God. 1938 ukrcano je 565.000 t, a 1953 god. 305.600 t. I kod palmina ulja očito je smanjenje: od 220.800 t u 1938 na 132.300 t u 1953. Kava, čaj i duhan pokazuju istu sliku: ukrcano je za polovinu manje nego u 1938. Jedino kod kaučuka i kositera vidi se porast; kod kaučuka: od 331.000 t u 1938 na 779.000 t u 1952 i 749.200 t u 1954; kod kositera: od 26.600 t u 1938 na 48.300 t u 1954.

Pomorske veze. Jak izvoz mnogih artikala s jedne strane, a s druge pogodan položaj na prolazu za Daleki Istok i iz njega imaju za posljedicu intenzivan pomorski promet. Najveći dio linija, koje prolaze Malajskim vratima na potezu Evropa—Indija—Daleki Istok ili na potezu Australija—jugoistočna Azija, bez većeg gubitka vremena pristaju bar u jednoj luci Indonezije. Veze Indonezije s inozemstvom održavaju prvenstveno nizozemska društva. U prometu između Evrope i Indonezije intenzivno sudjeluju brodovi nizozemskih društava Koninklijke Rotterdamsche Lloyd, N. V., Nederland N. V. Stoomvaart Mij. i United Netherlands Navigation Co. Veze između Indonezije i susjednih zemalja na Pacifiku drže nizozemska društva Nederlandsch-Amerikaansche Stoomvaart, Nederland N. V. Stoomvaart Mij. kao i Koninklijke Rotterdamsche Lloyd N. V. Naročito intenzivnu službu između Indonezije i Kine—Japana—Malaje—Filipina te Afrike i Australije vrši nizozemsko društvo Koninklijke Java-China Paketvaart Lijnen, N. V., pod imenom Royal Interocean Lines.

Od britanskih društava pristaju u lukama Indonezije brodovi Peninsular & Oriental Steam Navigation Co., Ellermann & Bucknall Steamship Co., te Blue Funnel Line, Ben Line Steamers, Glen Line i Bank Line. Od skandinavskih društava pristaju brodovi Det Östasiatiske Kompagni A/S, Wilhelmsen Wilh, te Svenska Ostasiatiska Komp. А/В. Od japanskih društava promet drže Nippon Yusen Kaisha, Osaka Shosen Kaisha te Mitsui Sempaku K. K. Posljednjih godina intenzivan je promet sjeveroameričkih društava Pacific Far East Line Inc., American President Lines Lykes Bros. Steamship Co., Inc. te Isthmian Steamship Co. Vezu između Evrope i Indonezije na linijama za Daleki Istok drže i Lloyd Triestino, Messageries Maritimes, Cie. te Hamburg—Amerika Linie.

Trgovačka mornarica. Nizozemsko društvo Koninklijke Paketvaart Mij. N. V. dugo je godina odlučno utjecalo na obalnu plovidbu Indonezije. Sa preko 100 brodova i oko 200.000 brt ono je moglo u velikoj mjeri udovoljiti prometnim potrebama jednog prostranog područja sa oko 2000 otoka. Koncesija toga društva prestala je vrijediti potkraj 1954. Obnovljena je samo djelomično, dok se ne izgradi jaka nacionalna trgovačka mornarica. Indonežani je ubrzano stvaraju: kupnjom polovnih brodova i gradnjom novih. God. 1951 stupila su u službu 3 nova broda sa 1847 brt; 1952 god. 5 sa 1350 brt; 1953 ušla su u saobraćaj 33 nova broda sa 13.449 brt; 1954 porinuto je 57 novih brodova. Ukupna tonaža brodova porinutih 1953 iznosila je 25.048 brt, ili prosječno oko 500 brt po brodu. Ti brodovi odgovaraju potrebama indonezijske obalne plovidbe. Svi su porinuti brodovi na dizel-motorni pogon. To je i prirodno za zemlju, koja obiluje derivatima nafte, a gradi manje objekte, gdje je najrentabilniji motorni pogon. Dana 30. VI. 1955 gradilo se za Indoneziju 16 brodova sa 15.898 brt (u Indoneziji, Nizozemskoj i Zapadnoj Njemačkoj).

Polovinom 1954 indonezijska trgovačka mornarica imala je 125 brodova sa 91.085 brt. Na prvom je mjestu društvo Brodarstvo Republike Indonezije sa sjedištem u Djakarti; ono ima oko 40 brodova sa 28.400 brt. To će društvo u obalnoj plovidbi preuzeti najveći broj linija društva Koninklijke Paketvaart Mij., N. V. Uzeto je u najam 25 njegovih brodova, da se ubrza nacionalizacija obalne plovidbe. Drugo je veće poduzeće Djakarta Lloyd, koje već ima 20.000 brt, a naručilo je 8 brodova u Nizozemskoj i planira daljnju gradnju u Japanu. Treće je veće društvo Pelajaran Nasional, također iz Djakarte. Ono ima 16 brodova sa 8830 brt. Pored toga, znatan je broj malih poduzeća sa 1000 i manje brt. Jedno poduzeće ima i brod od 5649 brt. Postoji i nekoliko stotina škunera i drugih jedrenjaka s pomoćnim motorima i bez njih. Oni vrše lokalnu službu.

Što u izgradnji, što naručeno, polovinom 1954 I. je imala 45 brodova. Da bi se i nacionalnoj mornarici osigurao jedan dio robnog prometa s inozemstvom, odlučeno je, da se osnuje posebno društvo za redovite linije s inozemstvom.

Za odgoj domaćih stručnih kadrova u Njemačkoj se gradi školski brod, koji će, pored posade, moći primiti 78 pitomaca. Angažiran je određen broj nautičkih i strojarskih kadeta iz inozemstva, a među njima i dosta naših mladih kapetana.

Brodogradnja do prije nekoliko godina bila je ograničena na nekoliko suhih i plutajućih dokova u lukama Djakarta, Semarang i Surabaja. Njihov je kapacitet bio malen; duljina im nije prelazila 134 m. Dokovanja i popravci većih brodova morali su se vršiti u Singaporeu, koji ima plutajući dok od 260 m ili u dokovima Bombaуа i Calcutte, a osobito Hong Konga, koji je tehnički najbolje opremljen.

Do 1950 u Indoneziji se nisu gradili brodovi. God. 1951 dogotovljen je 1 brod od 153 brt. God. 1952 izgrađena su 3 od 534 brt, a 1953 god. 9 od 1658 brt. Time je I. postavila temelje vlastitoj brodogradnji. Ona gradi isključivo motorne brodove, a motore i ostalu opremu uvozi iz USA. U brodogradnji se primjenjuje sistem p retfabrikacije.

U 1953 porinuto je u Indoneziji 5 motornih brodova sa 1376 brt, 1954 god. 4 sa 804 brt, a 30. VI. 1955 na indonezijskim brodogradilištima bilo je u gradnji 9 motornih brodova sa 3477 brt

Ekonomski odnosi sa FNRJ. Vanjska trgovina s Indonezijom bila je (u 000 Din): tablica

Od uvoza u FNRJ 1951 otpada na tripartitnu pomoć 11,503.000 Din, a 1952 god. 6,860.000 Din.

U 1952 FNRJ je izvezla sode za 1,489.000 Din, emajliranog posuđa za 2,796.000 Din, lanaca za 347.000 Din, litopona za 960.000 Din. God. 1953 izvezli smo: 544.000 Din kestenova ekstrakta, 310.000 Din stakla i 587.000 Din posuđa. Izvoz 1954: hmelj 5,124.000, ekstrakti za štavljenje 6,567.000, šibice 5,769.000 Dinara.

Iz Indonezije FNRJ je uvezla (u 000 Din): tablica

Uspostavljena je nova mjesečna pruga Jugoslavenske linijske plovidbe: Jadran—Beirut—Indija—Singapore—Hong Kong. Ona mnogo pridonosi jačanju ekonomskih veza.I. B.

Ribarstvo. Vode Indonezijskog arhipelaga zauzimaju oko 5 mil. km², ali se za ribolov upotrebljavaju male površine. Ribolov se uglavnom vrši ekstenzivnim metodama.

Motorizacija malih obalnih brodova i čamaca počela je prije Drugog svjetskog rata. God. 1939 I. je imala 32 motorna broda. Za japanske okupacije u Drugom svjetskom ratu novi ribarski brodovi, brodovi na motorni pogon i mnogi na jedra i vesla bili su uništeni. Petogodišnjim planom unapređenja ribarstva (1951) bila je predviđena izgradnja 300 motornih brodova i motorizacija postojeće ribarske flote, zatim izgradnja rashladnih skladišta za prihvat ribe. God. 1952 provodi se brza motorizacija ribarskih brodova zahvaljujući pomoći ECA (Economic Cooperation Administration). Ova organizacija unaprijedila je indonezijsko ribarstvo financijskom i tehničkom pomoću i pomoću ribarskih eksperata. God. 1952—53 uime pomoći ECA uvezeno je iz Japana 60 malih ribarskih brodova lokalnog tipa majang 15—20 KS i 100 dizel-motora od 7,15 i 20 KS za ugradnju u postojeće indonezijske brodove kao i 2 tunolovca kalifornijskog tipa (Типа clipper) od predviđenih 15 ovakvih tunolovaca. Novim 20-g0dišnjim planom razvoja indonezijske poljoprivrede predviđena je izgradnja 10.000 novih ribarskih brodova (po 500 svake godine); od toga: 9000 brodova tipa majang s motorom 20—25 KS, 1000 većih brodova s motorom 40—50 KS za lov tonida.

I. ima oko milijun profesionalnih i povremenih ribara. Glavne su ribarske luke: Surabaja, Semarang, Tandjungpriok, Perak i Pontianak. U ovim središtima organizirane su ribarske zadruge kao ogranci Udruženja indonezijskih ribara. Pomoću organizacije ECA nabavljen je istraživački brod (u Nizozemskoj).

Uz pomoć Savjeta za ribarstvo organizacije FAO godišnja proizvodnja slatkovodne ribe u stalnom je porastu. Osobito se razvijaju obalni lagunami ribnjaci, kojih ima najviše na Javi (lokalni naziv tambaksi) i imaju vezu s morem. Velika je produktivnost tambaksa zbog povoljnih toplotnih uvjeta za brz porast riba i rakova (velika kozica), uz intenzivno poribljavanje. Ulov ribe u Indoneziji (morske i slatkovodne) pokazuje ova tabela: tablica

Prema podacima ECA, Java najviše oskudijeva ribom; tamo je potrošnja ribe po stanovniku prosječno godišnje iznosila: 1940 god. 6,6 kg, 1949 god. 3,5 kg, a ostali primorski krajevi 1949 imali su prosječnu potrošnju od 15 kg. S obzirom na brojno pučanstvo Indonezije, trebalo bi povećati ulov ribe za 1 mil. t godišnje, da bi se prosjek potrošnje po stanovniku povećao na 20 kg. U tom pravcu usmjereni su napori indonezijskih državnih vlasti.

LIT.: Selected Catch and Landing Statistics, FAO, 1947—54; Bulletin des pêches de la FAO, Rome 1952—55: Commercial Fisheries Review, Washington 1953—55.L. Kć.

Vojno-pomorske snage. Postigavši suverenitet (1949), I. je od Nizozemske primila: 1 razarač Gadjah Mada, sagrađen u Velikoj Britaniji 1942 (1798 t; 6 topova od 120 mm, 4 pa topa od 40 mm, 6 pa topova od 20 mm, 10 torpednih cijevi od 530 mm; 34 čv); 4 veća patrolna broda (korvete), sagrađena u Australiji 1941 (800—820 t; 1 top od 101 mm, 1 pa top od 40 mm, 4 pa topa od 20 mm; 15 čv); 12 manjih patrolnih brodova, sagrađenih u Nizozemskoj 1950 (145 t; 1 top od 37 mm; 12 čv); 25 patrolnih čamaca i 5 trupnih transportnih brodica (380 t; 1 top od 37 mm, 2 mitraljeza; 15 čv). Od USA preuzeto je 6 desantnih brodica. Ovi brodovi čine temelj buduće indoneške mornarice. U gradnji (na brodogradilištima u Nizozemskoj) nalazi se 6 patrolnih brodova od oko 200 t. Brodovi viju državnu zastavu (crveno-bijelu).

Operacije u Drugom svjetskom ratu. I., zajedno s Malajskim poluotokom, bila je za Drugog svjetskog rata glavni objekt i prvenstveni cilj japanskog zavojevanja. Posjed tih predjela, bogatih naftom, kositerom i kaučukom, kojim je sirovinama Japan osjetljivo oskudijevao, imao je japansku tešku industriju učiniti potpunoma nezavisnom od uvoza i omogućiti daljnje vođenje rata, sve dok se ne ispuni »božanska misija« Japana: ovladavanje Dalekim Istokom, odnosno stvaranje Velikog istočno-azijskog carstva, pod japanskom dominacijom. U odnosu na operacije protiv Indonezije i Malaje, svi su ostali japanski pothvati (napad na Pearl Harbor, osvajanje Filipina i ostalih savezničkih posjeda u Stražnjoj Indiji, odnosno na Pacifiku) imali da osiguraju izvođenje glavnog zadatka, a zatim da omoguće obranu osvojenih teritorija.

Odnos snaga. Japanskim združenim operacijama na jugozapadnom Pacifiku (protiv Filipina, Malaje i Indonezije) upravljao je vice-admiral Kondo, zapovjednik Druge flote. Snage, kojima je raspolagao, i podjela tih snaga mijenjali su se prema toku operacija i povremenim zadacima; za operacija u Indoneziji one su se isprva uglavnom sastojale: od 2 bojna broda, 2 laka nosača aviona, 11 teških i 6 lakih krstarica, oko 50 razarača i preko 100 većih transportnih brodova; usto se nalazilo u sastavu flote 15 podmornica, nekoliko nosača hidroaviona i veći broj minonosaca, minolovaca, torpiljarki, lovaca podmornica te drugih lakih jedinica. Prema području operacija, ove snage dijelile su se u dva glavna odreda: Istočne invazione snage, pod zapovjedništvom vice-admirala Takahashia (glavna operaciona baza Davao na filipinskom otoku Mindanao), operirale su istočno od Južnokineskog mora, a Zapadne invazione snage, pod vice-admiralom Ozawom (glavna baza zaljev Cam-Ranh u Indokini), na Južnokineskom moru i na zapadnom dijelu Javanskog mora. Oba bojna broda, 3 teške krstarice i 6 razarača, pod neposrednom komandom admirala Kondoa, imali su sjedište na otočju Palau i služili su za opću podršku operacija. U kasnijem toku operacija sudjelovale su u akcijama i snage (teških) nosača aviona vice-admirala Naguma (6 nosača, 2 bojna broda, 2 teške krstarice i osam razarača), također sa sjedištem na otočju Palau. Uz flotnu avijaciju pružale su zračnu podršku operacijama i dvije zračne flotile, bazirane na kopnu (oko 300 aviona); gotovo 800 daljnjih aviona mornaričkog i vojnog zrakoplovstva operiralo je na Filipinima i u Malaji. Vojne snage, predviđene za desantne operacije u Indoneziji (osim na Sumatri), sastojale su se od 3 divizije i jednog mješovitog odreda.

Saveznici su za obranu Indonezije raspolagali razmjerno neznatnim flotnim snagama, a usto one isprva nisu bile pod jedinstvenom komandom. Američka Azijska flota (koja se povukla s Filipina u Indoneziju) brojila je 1 tešku i 2 lake krstarice, 13 razarača, 27 podmornica, 4 nosača hidroaviona, te nekoliko pomoćnih brodova i sitnih jedinica; britansko-australske snage, koje su bile raspoložive za obranu Indonezije, sastojale su se od 1 teške i 2 lake krstarice te 3 razarača; nizozemska mornarica raspolagala je u Indoneziji sa 3 lake krstarice, 7 razarača i 16 podmornica. Savezničke zračne snage (oko 200 nizozemskih i 100 američkih aviona) bile su porazmještene i raštrkane po prostranoj teritoriji Indonezije, a sudjelovale su velikim dijelom (sa Sumatre) i u obrani Malaje, tako da za obranu pojedinih ugroženih sektora Indonezije i za zračnu zaštitu flotnih jedinica nigdje nije bilo dovoljno jakih formacija. (Britanci su na Malaji imali približno 300 aviona, a u sjevernoj Australiji nalazilo se oko 160 aviona, no te snage nisu mogle izravno sudjelovati u obrani Indonezije.) Razmjerno slabe vojne snage bile su također raštrkane po cijelom arhipelagu, te je bilo nemoguće pravodobno ih koncentrirati na ugroženim mjestima.

Tek 15. I. 1942 organizirana je zajednička komanda savezničkih snaga, t. zv. Abdacom (Amcrican-British-Dutch-Australian Command) pod britanskim maršalom Wavellom, ali ona, za kratko vrijeme svog opstanka, nije dospjela da se pretvori u zajedničku komandu u pravom smislu riječi; niti je uspjelo od oružanih snaga Saveznika, pogotovu od flotnih snaga, stvoriti homogeno tijelo. Bez obzira na to, što nije bilo moguće, da se brodovi različitih država na brzinu uklope u jedinstvenu flotu, bilo je zbog partikularističkih interesa pojedinih saveznika vrlo teško postići jedinstvene poglede na organizaciju obrane. Britanci su u prvom redu bili zauzeti obranom Malaje, odnosno Singaporea, i zaštitom prilaza u Indijski ocean, za Američane i Australce bila je glavna opasnost eventualni dublji prodor Japanaca prema Australiji, što bi ih lišilo baza za kasniju protuofanzivu, a Nizozemcima je bila glavna briga obrana njihovih dragocjenih posjeda u Indoneziji. Zajedničkim flotnim snagama upravljao je do 15. II. 1942 američki admiral Hart, a kasnije nizozemski vice-admiral Helfrich; načelnik štaba bio je britanski kontra-admiral Palliser. Na čelu američkog odreda stajao je kontra-admiral Glassford; nizozemskim snagama zapovijedao je kontra-admiral Doorman, a britansko-australskim komodor Collins. U početku veljače združeni su svi odredi u zajedničku eskadru pod zapovjedništvom admirala Doormana.

Prva faza operacija — zaokruživanje Jave. Uvodne operacije Japanaca u Indoneziji započele su uporedo s napadom na Filipine. Da bi se što brže domogli izvora nafte, oni su 17. XII. 1941 izvršili prvi desant na sjeverozapadnoj obali Bornea, u britanskom protektoratu Sarawak. Uz podršku jačeg flotnog odreda (1 bojni brod, 1 nosač aviona, 3 krstarice i 4 razarača) iskrcali su u luci Miri (sa dva transportna broda) 2500 vojnika. Malobrojna britansko-nizozemska posada povukla se u glavni grad Sarawaka, Kuching, ali su Japanci već 6 dana kasnije s jačim snagama napali i tu luku. Iako su nizozemske podmornice tom prilikom potopile dva transportna broda, jaki desantni odredi zauzeli su grad i luku 24. XII. Dana 9. II. isplovile su iz zaljeva Cam-Ranh snage podrške desanta (5 teških krstarica i 6 razarača), a istoga dana napustio je luku i prvi ešalon od 8 transportnih brodova u pratnji 5 razarača, 5 minolovaca i 2 lovca podmornica; 14 daljnjih transportnih brodova, osiguranih flotilom razarača, isplovilo je iz zaljeva Cam-Ranh dva dana kasnije. Zračnu podršku imali su pružati 1 laki nosač aviona i avioni bazirani na Malaji. Kod otočja Anambas prvom su se ešalonu (12. II.) priključila 3 transportna broda s četama iz Malaje i velik broj desantnih brodica plitka gaza. Japanci su namjeravali napasti glavni grad Sumatre, Palembang, koji leži oko 100 km u unutrašnjosti otoka na rijeci Musi, a desantne brodice imale su služiti za prijevoz četa uz rijeku. Pored ovih četa, izvršio je jedan padobranski odred (oko 700 vojnika) 14. II. zračni desant kod samog grada, ali su ga dočekale nadmoćne nizozemske čete i uništile. Pokreti japanskih flotnih odreda na zapadu nisu ostali nezapaženi; admiral Doorman isplovio je stoga sa svim raspoloživim jedinicama (13. II.) prema Sumatri, da spriječi desant. Njegov odred sastojao se od 1 teške krstarice (britanske), 4 lake krstarice (3 nizozemske i 1 australska) i od 10 razarača (6 američkih i 4 nizozemska), ali se jedan nizozemski razarač nasukao za plovidbe kroz Sundski prolaz. Stigavši 15. II. ujutro (kroz prolaz Gaspar) do istočne obale otoka Bangka, admiral Doorman namjeravao je napasti protivničke transportne brodove na ušću rijeke Musi i vratiti se zatim kroz prolaz Bangka na Javu. Prednji ešalon japanskih transportnih brodova stigao je istoga dana uzoru do ušća Musia, ali je admiral Ozawa, saznavši za približavanje savezničkog odreda, naredio brodovima da se udalje prema sjeveru, dok ne uništi protivnika. Namjeravao ga je prvo napasti avionima svog nosača, a zatim uništiti artiljerijskom vatrom teških krstarica. Kroz punih osam sati (od 10^h 3o^m do 18^h 30^m) japanski su avioni bombama napadali savezničke brodove, koji su se stali povlačiti kroz prolaz Gaspar prema jugu. Zahvaljujući vještom manevriranju brodova, avioni nisu postigli nijedan pogodak, ali je admiral Doorman ipak odustao od namjeravanog napada i vratio se na Javu. Idući dan transportni su se brodovi vratili i prekrcali jednu diviziju vojske na desantne brodice, koje su zaplovile u rijeku Musi. Malobrojne nizozemske čete i neznatne savezničke zračne snage na Sumatri nisu se mogle oduprijeti nadmoćnim snagama protivnika, te je Palembang, zajedno s najvećim indonezijskim rafinerijama nafte, ubrzo pao u ruke Japanaca.

Obruč oko glavnog uporišta i središta Indonezije, otoka Jave, stao se stezati; situacija je pomalo sazrijevala za koncentričan napad na žarište savezničkog otpora. Prije nego pristupe toj posljednjoj i glavnoj operaciji, Japanci odlučiše da ugroze savezničku odstupnicu prema Australiji i Indijskom oceanu i da se ujedno približe Javi na neposredan dohvat s istoka i zapada. Dok su se Zapadne invazione snage, nakon desanta kod Palembanga, spremale da zauzimanjem savezničkih uporišta na jugoistoku Sumatre zagospodare Sundskim prolazom i ugroze zapadni dio Jave, Istočne invazione snage, uz podršku Snaga nosača aviona, izvele su tri paralelne akcije istočno od Jave. Da bi uništile glavnu savezničku opskrbnu bazu u Australiji, Darwin, Snage nosača aviona, u suradnji s bombarderima iz Kendaria, izvršile su 19. II. snažan zračni napad na tu luku i onesposobile je za daljnju upotrebu (v. Darwin).

U isto vrijeme dva odreda Istočnih invazionih snaga napala su otok Timor i otok Bali. Odred za invaziju Timora (16 transportnih brodova, u pratnji 1 lake krstarice i 12 razarača) krenuo je s otoka Amboina u dva ešalona (17. i 18. II.); zračno osiguranje vršio je 1 nosač hidroaviona iz Kendaria. Oba ešalona stigla su na svoja odredišta 20. II., jedan pred luku Kupang, a drugi pred Dili, glavni grad portugalskog dijela otoka. Iskrcavanje četa nije naišlo na jači otpor; nakon zauzimanja Kupanga i Dilia oba desantna odreda izvršila su koncentričan napad na aerodrom, a do 24. II. cijeli se otok nalazio čvrsto u rukama osvajača, tako da su se flotne desantne snage mogle vratiti na Amboinu. Drugi, manji flotni odred (2 transportna broda, 1 laka krstarica i 8 razarača) krenuo je 18. II. iz Makassara prema otoku Bali i stigao na odredište istoga dana kasno u noć. Zbog blizine Jave morala se očekivati reakcija Saveznika, te su se čete odmah stale iskrcavati. Saveznici međutim nisu poduzeli ništa da pravodobno spriječe desant, iako su — prema obavještenjima — mogli naslućivati takav pothvat; jedan dio raspoloživih flotnih snaga (2 lake krstarice i 9 razarača) nalazio se u Tjilatjapu, a 1 laka krstarica i 4 razarača na zapadnom kraju Jave. Tek kad se japanski odred stao približavati Baliu, admiral Doorman odlučio je napasti ga, ne čekajući da se oba dijela njegove eskadre sjedine. Odred iz Tjilatjapa približio se prolazu Badung (kod Balia) 19. II. oko 22^h. U to vrijeme Japanci su već bili završili desant, a veći dio brodova podrške napustio je Bali; posljednji transportni brod i dva razarača spremali su se upravo na odlazak. Za kratkotrajne borbe (do 23^h) Saveznici su oštetili transportni brod, ali pritom izgubili jedan (nizozemski) razarač. Dva sata nakon povlačenja savezničkog odreda (oko 1^h 30^m, 20. II.) naišla je druga grupa brodova (1 laka krstarica i 4 razarača) te napala oba japanska razarača, kojima su ubrzo pritekla u pomoć još dva razarača. Borba je potrajala do 3^h i završila se teškim oštećenjem jednog japanskog razarača.

Invazija Jave. Pošto su bile završene posljednje pripreme, Japanci započeše obuhvatne operacije za glavni napad i invaziju Jave. U toj fazi borbe sudjelovali su svi flotni odredi admirala Konda. Zapadne invazione snage admirala Ozawe (4 teške i 3 lake krstarice, 1 laki nosač aviona, 2 nosača hidroaviona, oko 25 razarača i 56 transportnih brodova s vojskom) sakupile su se na otočju Anambas, te 24. II. predvečer krenule prema Javanskom moru, odnosno Sundskom prolazu.·Na istočnom dijelu ratišta invazioni odred (preko 40 transportnih brodova, 1 laka krstarica i 7 razarača) krenuo je 19. II. s otoka Jolo u Balikpapan, kamo je stigao 23. II. Ostali odredi Istočnih invazionih snaga, određeni za širu podršku desanta (4 teške i 1 laka krstarica, 10 razarača i nekoliko lakih jedinica), sastali su se s invazionom grupom iz Balikpapana 26. II. južno od Makasarskog prolaza. Admiral Kondo sa svojom glavninom i Snagama nosača aviona (ukupno 4 teška nosača, 4 bojna broda, 1 laka krstarica i 8 razarača) napustio je otočje Palau i uplovio 21. II. u Kendari. U namjeri da potpuno zatvori obruč oko Jave i Saveznicima presiječe odstupnicu prema jugu, krenuo je 25. II. 1942 u Indijski ocean, gdje je do 10. III. krstario paralelno s južnom obalom Jave, pružajući ujedno zračnu podršku glavnom desantu.

Invazijom Filipina i Hong Konga Japanci su osigurali komunikacione linije prema Indoneziji i stvorili preduvjete za sistematsko nadiranje. Napadom na Pearl Harbor bila je za bližu budućnost otklonjena opasnost intervencije američke Pacifičke flote, a nakon potapanja bojnog broda Prince of Wales i bojnog krstaša Repulse ni britanske flotne snage u Singaporeu nisu više bile nikakva opasnost. Koristeći rastrkanost protivničkih snaga, Japanci su tada, po točno razrađenom planu, brzo napadali ključne položaje Indonezije. Netom bi se domogli jednog položaja, stvorili bi tu polaznu bazu i koncentrirali snage za napad na iduću važniju točku. Savladavši najprije neznatni lokalni zračni otpor protivnika, oni bi, uz podršku krstarica i razarača, izvršili na njoj desant i odmah pristupili uređenju nove baze za daljnje nadiranje. Nakon osvajanja Miria i Kuchinga, manji desantni odredi zauzeli su (6. I. 1942) Brunei, a pet dana kasnije Jesselton, na sjevernom dijelu Bornea.

Da bi se domogli bogatih nalazišta nafte i centra industrije tekućih goriva na jugoistočnom dijelu Bornea, Japanci su prethodno osigurali polazne baze sjeverno od Makasarskog prolaza, na otoku Tarakan (važno središte industrije nafte uz istočnu obalu Bornea) i na poluotoku Manado (na Celebesu). Dana 9. I. 1942 isplovila su iz luke Davao dva invaziona odreda. Jedan odred (6 transportnih brodova, osiguranih od 1 lake krstarice i 10 razarača, uz širu podršku 1 lakog nosača aviona, 1 nosača hidroaviona, 3 teške krstarice i 2 razarača) iskrcao je čete 11. I. ujutro na poluotok Manado; zajedno s desantnim četama spustio se na poluotok i padobranski odred od 320 vojnika, koji je poletio s novoosvojenog aerodroma kraj Bruneia. Drugi odred (16 transportnih brodova, osiguranih od 1 lake krstarice, 7 razarača, većeg broja minonosaca, minolovaca i drugih lakih jedinica) izvršio je istovremeno desant na otok Tarakan. Širu podršku tom desantu pružale su 2 teške krstarice, 4 razarača i 2 nosača hidroaviona. Oba desanta naišla su samo na neznatan otpor malobrojnih posada; jedino na otoku Tarakan obalne su baterije potopile dva minolovca.

Pošto su zauzimanjem Tarakana i Manada osigurali prilaz Makasarskom prolazu, Japanci su nastavili svoje nadiranje prema glavnom središtu uljne industrije kod Balikpapana i Bandjarmasina. Dana 21. I. krenuo je u dva ešalona odred od 16 transportnih brodova, praćen lakim jedinicama, sa Tarakana prema Balikpapanu; 3 lake krstarice i 9 razarača imali su osigurati transport i pružiti podršku pri desantu, a za zračnu podršku služio je jedan laki nosač aviona. Saveznička avijacija i podmornice opazili su kretanje protivničkih odreda i napali pojedine brodove, potopivši jedan ili dva transportna broda. Saznavši na taj način za namjeravani japanski desant, američki odred od 2 krstarice i 4 stara razarača krenuo je iz Kupanga (na otoku Timor) prema Balikpapanu, da napadne transportne brodove. Za vrijeme plovidbe jedna je krstarica na podvodnom grebenu oštetila dno, te je u pratnji druge krstarice morala otploviti na Javu; tako su samo razarači pošli u napad. Međutim su japanski transportni brodovi (23. I. uvečer) uplovili u zaljev Balikpapan, osigurani prema moru od 1 lake krstarice, 9 razarača i 4 patrolna čamca. Iza ponoći američki su razarači neopaženo prodrli kroz japansku liniju osiguranja, te torpedima i artiljerijskom vatrom potopili 4 velika transportna broda i 1 patrolni čamac, a oštetili nekoliko brodova. Uzoru oni su se nesmetano povukli i otplovili na Javu. Ova taktička pobjeda Američana nije međutim utjecala na ishod desanta. Japanci su se 24. I. iskrcali kod Balikpapana, a tri tjedna kasnije (16. II.) isti japanski odred izvršio je desant u blizini Bandjarmasina i zauzeo grad.

Uporedo s desantom kod Balikpapana drugi japanski odred (koji je zauzeo Manado) napao je savezničku zračnu bazu Kendari na jugoistočnom dijelu Celebesa; 21. I. krenuo je iz Manada odred od 6 transportnih brodova, osiguran lakim jedinicama, te 24. I. (uz podršku istih jedinica, koje su osiguravale desant na sjeveru Celebesa), zauzeo Kendari. Posjed aerodroma kod Kendaria omogućio je japanskim bombarderima da izravno ugroze istočni dio Jave i da kontroliraju najkraću plovnu rutu između tog otoka i savezničkih baza u Australiji.

Neposredno nakon zauzimanja Kendaria slijedio je japanski pothvat protivu važnog uporišta Amboina (Ambon), južno od Cerama. S obzirom na stratešku važnost tog uporišta, Japanci su za ovu operaciju, pored jedinica, koje su osiguravale desante kod Manada i Kendaria, privukli i dio Snaga nosača aviona; kao priprema za desant dva teška nosača opetovano su bombardirala otok svojim avionima između 21. i 25. I. Prvi ešalon transportnih brodova isplovio je u pratnji 1 lake krstarice i 4 razarača (27. I.) iz luke Davao; na putu pridružile su mu se 2 teške krstarice i 7 razarača. Drugi transport, osiguran razaračima i lakim jedinicama, krenuo je (29. I.) sa Celebesa i priključio se prvom odredu 30. I. Isti dan isplovili su sa Celebesa 1 laki nosač i 1 nosač hidroaviona, da pruže zračnu podršku desantu. Desantne čete iskrcale su se na otok 31. I. ujutro; nizozemske i australske čete, koje su branile otok, morale su nakon trodnevne borbe položiti oružje; 3. II. cio otok s gradom i aerodromom nalazio se u rukama Japanaca.

Pošto su u Kendariu konsolidirali položaje i uredili bazu, Japanci su nastavili svoje nadiranje prema Makassaru, glavnom gradu Celebesa. Odred od 6 transportnih brodova, u pratnji 1 lake krstarice i 8 razarača, krenuo je iz Kendaria 6. II. i 8. II. ; uzoru doplovio je pred Makassar. Jedna američka podmornica potopila je pred lukom jedan protivnički razarač (jedini veći japanski ratni brod što je bio potopljen za cijele kampanje), ali je inače otpor bio neznatan, i Japanci su istog dana zauzeli grad. Pokreti japanskih brodova na Molučkom moru, što su prethodili ovom pothvatu, najavljivali su protivnički desant (bilo kod Makassara ili kod Bandjarmasina). Da bi spriječili namjeru Japanaca, jedan mješoviti flotni odred (po dvije nizozemske i američke lake krstarice, 4 američka i 4 nizozemska razarača) isplovio je 4. II. s otoka Madura prema Makasarskom prolazu. Sjeverno od Balia napalo je odred (oko io^A) 36 teških bombardera iz Kendaria.

Kako odred nije imao zračnu zaštitu, avioni su teško oštetili obje američke krstarice (Marblehead i Houston), našto je zapovjednik odreda, admiral Doorman, prekinuo akciju i vratio se na Javu. Kada je primio nalog, da s neoštećenim brodovima ponovo isplovi, bilo je već prekasno, jer su Japanci uto bili zauzeli Makassar.

U međuvremenu približavale su se kraju operacije na Malaji, a Singapore je bio pred padom (on se predao Japancima 15. II. 1942). Japanske flotne snage, koje su sudjelovale u tim operacijama (Istočne invazione snage admirala Ozawe), a i dio četa s Malajskog poluotoka, sada su mogle da izvrše desant na Sumatri.

Pred najezdom ovih golemih japanskih snaga, a budući da su Saveznici u dotadašnjim borbama izgubili veći dio svoje flote, dok je avijacija bila gotovo potpuno uništena, bilo je jasno, da je daljnja obrana Indonezije bezizgledna, a pad Jave neizbježiv. Kako je maršalu Wavellu prvenstvena dužnost bila obrana Indije, on je 25. II. raspustio Abdacom i napustio otok Javu. Upravljanje daljnjom obranom Indonezije prešlo je u ruke nizozemskih starješina, ali su saveznički brodovi, koji su još bili sposobni za borbu, ostali na Javi da produže otpor. Admiral Doorman raspolagao je na taj način još sa 2 teške krstarice (1 američka i 1 britanska), 3 lake krstarice (2 nizozemske i 1 australska) i sa 10 razarača (5 američkih, 3 britanska i 2 nizozemska); sve ostale jedinice bile su potopljene ili onesposobljene u dotadašnjim borbama i zračnim napadima. Ova malena eskadra, sastavljena od brodova četiriju različitih država, koji nikada nisu vježbali u zajedničkom taktičkom sastavu (nisu imali ni zajednički signalni ni telegrafski kodeks), a koja je usto bila lišena svake zračne podrške, isplovila je 27. II. iz Surabaje, da pokuša zaustaviti japansko nadiranje. Oko 20 nm sjeverno od Jave, ona se (u 16^h i 15^m) sukobila s dijelom snaga podrške protivničkih Istočnih invazionih snaga (2 teške i 2 lake krstarice, u pratnji 13 razarača). Odnos snaga (u brodovima) nije bio toliko nepovoljan po Saveznike, ali je japanski odred bio dobro uvježbano homogeno tijelo, a usto je raspolagao znatnom zračnom podrškom. U bitki, koja je potrajala gotovo do ponoći (v. Javansko more), Japanci su Saveznicima nanijeli težak poraz, a da sami nisu pretrpjeli nikakve gubitke. Obje nizozemske krstarice (Java i De Ruyter, zajedno s admiralom Doormanom) i 1 nizozemski razarač bili su potopljeni, a britanska teška krstarica Exeter teško oštećena. Od nizozemskih brodova ostao je samo jedan razarač sposoban za borbu; 4 američka razarača ostala su bez torpeda, te otplovila u Australiju. Preostali saveznički brodovi, američka teška krstarica Houston (koja je nakon zračnog napada 4. II. samo privremeno popravila oštećenja, te i nadalje ostala bez jedne topovske kule) i 1 razarač, oštećena teška krstarica Exeter i 1 britanski razarač, te australska krstarica Perth, odlučiše da se probiju do Ceylona.

Posljednji pokušaj Saveznika, da na Javu prevezu oko 60 lovačkih aviona iz Australije izjalovio se; japanski bombarderi s aerodroma Kendari otkrili su (27. II.) oba broda, koji su prevozili avione i potopili jedan od njih neposredno pred obalom Jave; drugi brod uplovio je u Tjilatjap, ali zbog naglog razvoja dogođaja nije više dospio da iskrca svoj teret.

Japanskoj invaziji nije više ništa stajalo na putu; 28. II. predveče invazione su se snage približile obali Jave, da izvrše desant: Zapadne snage u zaljevu Banten (na sjeverozapadnom kraju otoka), a Istočne u zaljevu Karanganjan, 160 km zapadno od Surabaje. Ostaci savezničkih flotnih snaga napustili su Javu istoga dana i to u dvije grupe; krstarice Houston i Perth isplovile su predvečer iz Djakarte i krenule duž obale prema Sundskom prolazu, ne sluteći, da će tu naići na protivničke invazione snage; oštećena krstarica Exeter, u pratnji 2 razarača, isplovila je nešto kasnije iz Surabaje, u namjeri, da kroz Sundski prolaz umakne u Indijski ocean. Oko 23^h krstarice Houston i Perth približile su se zaljevu Banten; opazivši golemu flotu japanskih transportnih brodova, usidrenu duž obale, otvorile su vatru na njih i potopile 4 broda (na jednome nalazio se glavni komandant desantnih četa). No domalo bile su opkoljene od protivničkih teških krstarica i razarača podrške; u neravnoj borbi s nadmoćnim protivnikom potonula je oko ponoći krstarica Perth, a pola sata kasnije i Houston. Krstarica Exeter i oba razarača pratnje naišli su 1. III. oko 10^h (100 nm južno od Bornea) na 4 teške krstarice japanskih Istočnih invazionih snaga. Nakon dvosatne borbe, u koju su se umiješali i avioni jednog japanskog nosača, sva tri su broda potonula.

Istoga dana japanske desantne čete iskrcale su se na oba kraja Jave. Čete Zapadnih invazionih snaga zauzele su 5. III. Djakartu i Bandung, a desantni odredi Istočnih snaga, pošto su okupirali Surabaju, krenuli su preko otoka prema Tjilatjapu i zauzeli grad 8. III. Idućeg dana kapitulirao je cijeli otok i operacije u Indoneziji bile su završene.

Zaključak. Uspjeh, što su ga Japanci postigli za prva tri mjeseca rata, a koji postaje to očigledniji, ako se drži pred očima istodobno osvajanje Filipina, Malaje i ostalih savezničkih posjeda na Pacifiku, kao i napad na Pearl Harbor, bio je velik. Bez obzira na golemu lokalnu nadmoć japanskih oružanih snaga, taj se uspjeh u prvom redu mora pripisati planskoj pripremi Japana za ulazak u rat. Saveznike, naprotiv, zatekao je rat, pogotovu u Indoneziji, u svakom pogledu nespremne, bez zajedničkog vodstva i s potpuno oprečnim nazorima о obrani. Smišljena i odlučna inicijativa protivnika, koju on nije puštao iz ruke, prisilila ih je od prvoga početka na pasivnu obranu. Što se tiče flotnih snaga, admiral Doorman nije bio kadar poduzeti inicijativu, iako mu se ne može poreći osobna hrabrost. Ne može se poreći da su se pojedini brodovi, a i odredi (ukoliko su bili sastavljeni od brodova iste zastave), dobro i vješto borili, no u zajedničkom sastavu oni su nužno morali podbaciti. Ako se ktome uzme u obzir pomanjkanje zračne zaštite na strani Saveznika, onda je jasno, da njihove flotne snage nisu mogle postići veći uspjeh. Ali začudan je relativno slab uspjeh mnogobrojnih savezničkih podmornica (one su za operacija u Indoneziji potopile samo petnaestak protivničkih brodova). Taj neuspjeh može se pripisati pomanjkanju pogodnih baza, neefikasnosti torpeda, dobroj protivpodmorničkoj obrani Japanaca i njihovoj prevlasti u zraku, a dijelom i nedovoljnoj izvježbanosti podmornica u početku rata.

Veći dio Indonezije ostao je u japanskom posjedu sve do svršetka rata. Ležeći izvan pravca savezničkog nadiranja protiv Japana, u drugoj fazi rata na Pacifiku, I. za Saveznike nije imala prvenstveni strateški značaj, pogotovu nakon oslobođenja Filipina, kada su saobraćajne veze između Japana i Indonezije bile gotovo potpuno prekinute. Jedino na Borneu Saveznici su, u sklopu operacija za oslobođenje Filipina, izvršili nekoliko desanata, da bi Japance lišili posjeda važnih nalazišta i rafinerija nafte. Australske čete iskrcale su se 1. V. 1945 na otok Tarakan, 10. VI. u Brunei, a 1. VII. u Balikpapan. Kako Japanci u to vrijeme nisu više raspolagali flotnim snagama u tom području, te operacije s pomorskog gledišta nisu bile od većeg interesa. Ostali pothvati Saveznika protiv Indonezije ograničili su se na višekratna bombardiranja važnijih japanskih središta od strane britanske Istočne (odnosno kasnije Istočnoindijske) flote. Prvi jači napad izvršila su dva nosača aviona 17. V. 1944 na luku Surabaja, potopivši nekoliko brodova u luci i uništivši obližnju rafineriju nafte. U drugoj polovini 1944 slijedilo je nekoliko snažnih napada avionima i brodskom artiljerijom, prvenstveno na japanska središta na Sumatri, a 24. i 29. I. 1945 izvršena su dva najjača napada flotne avijacije na Palembang; tom su prilikom bile uništene velike rafinerije nafte.

LIT.: E. J. King, U. S. Navy at War 1941—1945, Official Reports to the Secretary of the Navy, Washington 1946; United States Strategic Bombing Survey, The Campaigns of the Pacific War, Washington 1946; S. E. Morison, History of United States Naval Operations in World War II, Vol. III, Boston 1950; S. W. Roskill, History of the Second World War, The War at Sea, II i III, London 1952 ; J. M. A. Gwyer, History of the Second World War, Grand Strategy, III, London 1952; S. W. Kirby, History of the Second World War, The War against Japan, Vol. I—V, London 1951-3.Z. V.