INDIJSKI OCEAN, najmanji od tri velika oceana na Zemlji, proteže se između Indije i Irana na sjeveru, Antarktike na jugu, Malajskog poluotoka, Sundskih otoka, Australije i Tasmanije na istoku te Arabije i Afrike na zapadu; obuhvaća 77,270.000 km² ili 20,7% zemaljske površine, koju pokriva more.

Ime Indijskog oceana ostalo je nepromijenjeno od davnih vremena Starog vijeka do danas. Herodotov naziv (← 450) Eritrejsko (Crveno) more za vode, koje se nalaze južno od Azije, nije se dugo održao, jer su se već za vrijeme Aleksandra Velikog tako nazivali samo sjeverni dijelovi Arapskog mora i Adenski zaljev. Kozmografi u Srednjem vijeku poveli su se za Ptolomejem (← 150), koji je Arapsko more nazvao Mare rubrum, pa se u Planisferama R. Merkatora (1587) područje Arapskog mora naziva Mare rubrum, a I. o. Mar di India. Crveno more zvalo se u Starom i Srednjem vijeku Sinus arabicus (Herodot, Eratosten ← 220 i Ptolomej), te se sačuvalo na karti Diega Riberosa (1529) i u G. Merkatorovim Planisferama (1538). Tek u XVI. st. počelo se Crveno more zvati, umjesto Sinus arabicus, Mare rubrum. Perzijski zaljev zvao se od davnine Sinus persicus, a Bengalski u ranijem Srednjem vijeku Sinus gangeticus. Još se ne zna točno, da li se naziv Sinus magnus, koji potječe iz Starog vijeka, odnosio na Južnokinesko more, na zaljev Tonkin ili na Sijamski zaljev.

Upoznavanje i otkrića. Egipćani su već ← 3000 plovili po cijelom Crvenom moru, a Feničani su trgovali u Perzijskom zaljevu, Crvenom moru i sjevernom dijelu Indijskog oceana. Herodot ← 450 piše о Eritrejskom moru, koje se proteže između Arabije i Indije. Nearh je doveo jedan dio vojske Aleksandra Velikog od ušća rijeke Inda do Perzijskog zaljeva, a Hiparh iz Aleksandrije iskoristio je između ← 20 i 50 monsunske vjetrove za plovidbu u Indiju i natrag. U to se doba vjerojatno već plovilo do Kine, pa su ime Sinae ili Thinae preuzeli Evropljani od malajskih pomoraca. Iz neke vrste pomorskog priručnika Periplus maris Erythraei, koji je napisao nepoznat autor ← 80—90, vidi se, da je u Starom vijeku bila vrlo dobro poznata sjeveroistočna afrička obala sve do otoka Zanzibara, odnosno do rta Delgado. Po Klaudiju Ptolomeju bio je I. o. unutrašnje more ograničeno s juga kopnom Terra australis, koju je u XVII. st. uklonio s karata J. Cook. Različni kineski izvori dokazuju, da su Kinezi imali svoja trgovačka uporišta na Penangu u Malajskom prolazu i na otoku Ceylonu, kamo su dolazili i trgovci sa Zapada radi izmjene robe. Poznati su putnici Masudi u X. st. i Ibn Batuta, koji je 1340 oplovio Arapsko more, Bengalski zaljev i Južnokinesko more. Još prije njega vratili su se iz Kine (1292—94) Nikola i Marko Polo na kineskim brodovima. Na globusu, koji je 1492 u Nürnbergu izradio Martin Behaim, pruža se I. o. sve do južnog šiljka Afrike. Kad se Bartholomeu Diaz 1487 vratio u Lisabon oplovivši Rt Dobre Nade do zaljeva Algoa, nije se više moglo sumnjati, da se do Indije može doći morskim putem. God. 1497 stigao je Vasco da Gama u Calicut, 1501 otkrili su Portugalci otoke Seychelles, 1507 Réunion i Mauritius. Albuquerque je 1507 oplovio cijelo Arapsko more i stigao do Ceylona, a Sequeira 1509 u Malajski prolaz, gdje je 1511 pala Malacca. Već su 1516 Portugalci bili doprli do Cantona, a 1542 do Japana. Između 1513 i 1543 pojavljuju se u Indijskom oceanu i Španjolci dolazeći s istoka. Magellanov oficir El Cano otkrio je otok Amsterdam vraćajući se u domovinu kroz jugoistočni dio Indijskog oceana. Poslije propasti španjolske nepobjedive Armade 1588 osnivaju Holanđani Istočnoindijsku kompaniju i plove oko Rta Dobre Nade u indonezijske vode. Na tom putu izbjegavali su Holanđani istočnu obalu Afrike, gdje su bile portugalske kolonije, pa su od Rta Dobre Nade plovili po 30°ili 40° S ravno prema istoku, a to je bio odličan prirodni jedrenjački put. Holanđani su na tom putu morali prije ili kasnije otkriti australsku obalu; 1616—19 otkrili su krajeve oko zaljeva Shark, 1606, i 1623 zaljev Carpentaria, a 1622 rt Leeuwin. Holandsko pomorstvo doseglo je vrhunac s putovanjima Abela Janszoona Tasmana (1642—44), koji je, ploveći s otoka Mauritiusa prema istoku, otkrio zapadnu i južnu obalu Tasmanije. Upoznavanju Indijskog oceana pridonijela su i putovanja Jamesa Cooka na brodovima Resolution i Adventure. U XIX. st. istraživali su se pretežno južni i najjužniji dijelovi Indijskog oceana do Antarktike. U to su doba važna putovanja Bellinsgausena (1819—21) i dva putovanja James Clarke Rossa (1839—43). U XIX. st. počeli su različni narodi slati dobro opremljene ekspedicije u I. o. radi znanstvenog istraživanja oceana. Od britanskih ekspedicija za istraživanje Indijskog oceana važne su: Challenger (1873—74), Discovery II. (1932, 1935—38 i 1950), Mabahiss (1933—34); važna su također istraživanja, što su ih vršili brodovi za polaganje podmorskih kabela. Od njemačkih ekspedicija poznate su: Gazelle (1875), Valdivia (1898—99) i Gauss (1901—03), od nizozemskih Willebrord Snellius (1929—31) i Nautilus (1920—24), od danskih Dana II. (1928—30), od talijanskih Ammiraglio Magnaghi (1924), od ruskih, odnosno sovjetskih Vitjaz (1886) i Transbalt (1926—27).

Granice i veličina. Konvencionalna granica između Indijskog i Atlantskog oceana pruža se meridijanom rta Agulhas (20°E). Uzevši u obzir podmorski reljef Indijskog oceana i njegove veze s kontinentima, koji ga okružuju, prirodna se granica pruža između Indijskog i Atlantskog oceana od jugoistočne obale Afrike preko podmorskog praga Crozet i podmorskog hrpta Kerguelen-Gaussberg do Antarktike. Između Indijskog i Tihog oceana pruža se konvencionalna granica meridijanom Jugoistočnog rta na otoku Tasmaniji. Prirodna granica pruža se od Tasmanije prema jugu preko otočja Macquarie (16o°E) i otočja Balleny do rta Adare na Antarktici. Sjeverno od Australije ta granica ide Torresovim prolazom do obale Nove Gvineje, a odatle preko otočja Aru i otoka Tanimbar, Timor, Sumba, Sumbawa, Lombok, Bali, Java i Sumatra do Singaporea na Malajskom poluotoku. Arafursko more i Timor te Bassov prolaz pripadaju Indijskom oceanu. Između južnog dijela Afrike i Australije I. o. je širok više od 8720 km (4708 nm).

Od ukupne površine Indijskog oceana (77,270.000 km²) otpada na Crveno more 448.000 km², na Perzijski zaljev 239.000 km², na Andamansko more 798.000 km², na Arafursko more 1,391.000 km² i na Bassov prolaz 75.000 km²; ukupno 2,941.000 km² ili 3,8%. Najveći se dio Indijskog oceana s površinom od 65,040.000 km² ili 84,1% ukupne površine nalazi južno od ekvatora, a na sjevernoj hemisferi obuhvaća samo 12,230.000 km² ili 15,9% ukupne površine. I. o. dopire samo u Crvenom moru do 30°N. Od ukupne površine Indijskog oceana otpada 54,3% na tropsko područje, 23,1% na srednje širine, a 22,6% na subpolarno i polarno područje. Oko 35,272.000 km² ili 45,6% oceanskog prostora udaljeno je о—500 km od najbližeg kopna, 27,400.000 km² ili 35,6% udaljeno je 500—1000 km, 11,345.000 km² ili 14,6% udaljeno je 1000—1500 km i 3,253.000 km² ili 4,2% udaljeno je 1500—2000 km od najbližeg kopna. U sva tri oceana (Atlantski, I. i Tihi ocean) 45% oceanskog prostora udaljeno je od ma kojeg kopna manje od 500 km ili 270 nm.

Obale i luke. I. o. je obrubljen pretežno prastarim trupinastim gorjem i starim pločastim krajinama, pa su mu zbog toga obale ponajviše neutralne. Samo u južnom Iranu, Beludžistanu, Burmi i u arhipelagu Sunda obale su druge prirode.

Istočna je obala Afrike rub etiopsko-arapske ploče rascjepkane rasjedima, koji su duboko utonuli (Crveno more, Adenski zaljev i Mozambički kanal). Arabija i Afrika tvore jedinstvenu tektonsku cjelinu. Na jugoistočnoj afričkoj obali su široki zaljevi (Algoa s lukom Port Elizabeth), otvorena sidrišta, koja se ne mogu upotrebiti za vrijeme čestih i jakih jugoistočnih vjetrova. Tek na 30°S nalazi se prirodna luka Durban. Prema sjeveru se obala snizuje, pa se pojavljuju obalna jezera i lagune. Na 26°S nalazi se luka Lourenço Marques u velikom zamuljenom zaljevu Delagoa. Sjeverno od zaljeva Delagoa šelf je širok i plitak, pa se oceanski brodovi moraju sidriti daleko od obale (Inhambane, Sofala, Beira, Chinde i Quelimane). Do luke Kisimayu nema osim Dar es Salaama nijedne dobre luke (Tanga, Mombasa i Malindi ne znače mnogo za brodarstvo). Četiri veća otoka Mafia, Zanzibar, Pemba i Madagaskar pripadaju po svojoj građi afričkom kopnu. Uz sjeverozapadnu obalu Madagaskara ima mnogo zaljeva, grebena i pustih otočića (Îsles stériles). Važne su luke samo Nosi-Bé i Majunga. Na istočnoj su obali Madagaskara prirodne luke Diégo-Suarez i Tamatave. Na ravnoj istočnoj obali Afrike, koja se svršava sa 250 m visokim rtom Guardafui, ima dobrih sidrišta (Mogadiscio), ali ta se mogu upotrebiti samo za lijepa vremena. Za brodove je vrlo opasan 180 m visok rt Hafun, jer ga za lošeg vremena pomorci često zamjenjuju s rtom Guardafui. Od rta Guardafui pruža se prema zapadu i sjeverozapadu velik rasjedni pojas s Adenskim zaljevom i Crvenim morem. Uz visoke i strme obale Crvenog mora prostire se niz koraljnih grebena i otoka. Grad Aden leži u starom vulkanskom krateru. Uz jugoistočnu neutralnu obalu Arabije nalazi se između luka Mukalla i Muscat mala skupina otoka Kuria Muria. Od rta Hadd do rta Masamdan na ulazu u Perzijski zaljev obala je longitudinalna. Arapska obala Perzijskog zaljeva je plosnata i niska, a na području Shatt-al-Araba naplavna. Sjeverna obala Arapskog mora pruža se paralelno s gorskim lancima do delte Inda, gdje je smještena luka Karachi. Južno od Inda počinje neutralna obala stare plasine Dekanskog poluotoka, koji je građen od pretkambrijskih naslaga pokrivenih kasnijim vulkanskim efuzijama (gnajs). Na toj je obali jedina prirodna i dobro zaštićena luka Bombay, dok su luke na Malabarskoj obali (Mangalore, Kozhikode i Cochin) otvorena sidrišta. Na istočnoj obali Dekanskog poluotoka nema nijedne prirodne luke. Madras na koromandelskoj obali umjetna je luka, a tako i luke, koje se nalaze u deltama rijeka Krishne, Godavari i Mahanadi. Na otoku Ceylonu je izvrsna luka Trincomalee, ali je daleko od svjetskih parobrodarskih putova. Colombo je umjetna luka. Zaljev Mannar, koji se nalazi između Ceylona i Indije, ima oceanske dubine, ali je pun koraljnih grebena, dok je prolaz Palk (sjeverno od Adamova Mosta) posve plitak. Naplavna obala Gangesove delte dopire prema istoku gotovo do luke Chittagong. Na dubokoj rijeci Hooghly smještena je Calcutta. Brdovita arakanska obala, na kojoj leži luka Akyab, nastavlja se u otočju Andamani, a gorovita tenasserimska obala u otočju Mergui. Rižine luke Bassein i Rangoon nalaze se u dolini rijeke Irrawaddy, Bangkok u dolini Menama, Saigon u dolini Mekonga, a Hanoi u dolini rijeke Songkoi. Na najjužnijem šiljku Azije smješten je velik trgovački emporij Singapore; poznato je njegovo golemo značenje u ekonomskom i strategijskom pogledu. Istočnu obalu Indijskog oceana tvore otoci Sumatra, Java i Mali sundski otoci. Ovdje se tok obale podudara s tektonskom građom otoka. Zapadne obale ovog otočnog luka teško su pristupačne zbog jakog mlatanja mora za vrijeme jugoistočnog pasata. Sjeverna i sjeverozapadna obala Australije (sa zaljevima Carpentaria, Darwin, Cambridge, King i Shark) slične su neutralnim istočnoafričkim obalama. Sjeverozapadnu i zapadnu obalu Australije do 29°S obrubljuju koraljni grebeni. Fremantle je jedina veća luka na zapadnoj obali. Južna je obala Australije pusta i slabo razvedena (Spencerov zaljev i zaljev St. Vincent s lukom Adelaide). Na Bassovu prolazu smještena je luka Melbourne. Na Tasmaniji su samo dvije dobre luke: Launceston na sjevernoj i Hobart na južnoj obali. Dio Antarktike, koji pripada Indijskom oceanu, stara je plasinasta krajina kristalinične građe.

Otoci. I. o. nije bogat otocima. Uz istočnu obalu Afrike pruža se niz kontinentskih otoka, koji se svršava sjeveroistočno od rta Guardafui s otocima Abd el Kuri i Sokotra. Ostali su otoci osim Madagaskara i nekih manjih otoka pretežno oceanski. Sigurnu kontinentsku vezu imaju skupine otoka (Seychelles i Maskareni), koje se pružaju u obliku luka s vanjske strane Madagaskara. Seychelles su građeni od granita i kristaliničnih škriljavaca, Maskareni su vulkanskog podrijetla, a na otoku Mauritius sačuvala se i stara kontinentska podloga. Taj se otočni luk pruža prema zapadu preko otočja Amirante i Aldabra do vulkanskog otočja Comores, koje se nalazi na ulazu u Mozambički kanal. Kontinentsku podlogu (kreda i tercijar) ima i otočni niz Andamana i Nikobara u Bengalskom zaljevu, iako je mjestimično građen od eruptivnog kamenja. Otoci pred zapadnom obalom Sumatre (Simalur, Nias, Mentawai i Enggano) tvore tektonski nastavak Nikobara. Južno od otoka Jave leži otok Christmas s podlogom od eruptivnog kamenja, koji je poznat zbog ležišta kalcijeva fosfata. Oko 600 nm jugozapadno od Sundskog prolaza nalaze se recentni atoli Cocos ili Keeling. Paralelno sa zapadnom obalom Dekanskog poluotoka pruža se na zajedničkom podmorskom hrptu niz koraljnih otoka (Lakadivi, Maledivi i Chagos). Između 35° i 55°S nalaze se raštrkani vulkanski otoci, kojima se ne može odrediti veza bilo s kojim kopnom (Amsterdam, St. Paul, otoci Princa Edwarda i Crozet, Kerguelen te otoci Heard i Mc Donald). Prastara arhajsko-paleozojska građa istočnoafričkog i zapadnoaustralskog kopnenog ruba postala je u toku geološkog vremena vrlo stabilna, pa su zbog toga vulkanska i potresna žarišta u Indijskom oceanu tek sporadična (okolica Adenskog zaljeva, Comores, Réunion, Mauritius, Rodriguez, Amsterdam, St. Paul, Kerguelen i Heard).

Oceanska zavala. Reljef. Cijelim Indijskim oceanom pruža se od sjeverozapada prema jugoistoku (od Sokotre do Zemlje cara Wilhelma II. na Antarktici) Centralnoindijski hrbat, koji dijeli I. o. u jugozapadni manji i sjeveroistočni veći dio. Centralnoindijski hrbat je u južnom dijelu širok, a prema sjeveru se suzuje. Između 6o° i 46°S odlikuje se malim dubinama (2400 m). Sjeverozapadno od otoka Kerguelen, po kojemu se ovaj dio Centralno-indijskog hrpta zove hrbat Kerguelen-Gaussberg, iznosi dubina samo 365 m. Dubine su prosječno na Centralnoindijskom hrptu 3000—3700 m. Kod otočja Chagos dijeli se Centralnoindijski hrbat u dva ogranka: jedan se preko Malediva i Lakadiva gubi u Malabarskom šelfu, a drugi (hrbat Karlsberg ili Sokotra-Chagos) pruža se do otoka Sokotre, odnosno do rta Guardafui. Zapadno od Centralnoindijskog hrpta savija se u obliku luka između 5° i 21°S Maskarenski ravnjak, na kojem se nalaze otoci Amirante, Seychelles i Maskareni. Kod Seychellesa se hrbat savija prema jugoistoku pa se preko različnih otoka i pličina (Saya de Malha, Nazaret, Cargados Carajos) nastavlja do otoka Mauritius te se konačno završava kod otoka Réunion. Na području otočja Princa Edwarda i Crozet nalazi se na dubini 2000—2500 m prag Crozet, koji se u dubini od 3000 m i više pruža prema sjeverozapadu do Agulhaskog šelfa. Vulkanski otoci Amsterdam i St. Paul leže na podmorskom ravnjaku, koji je dubok manje od 3000 т. Hrbat Macquarie spaja na dubini manjoj od 3000 m otok Tasmaniju s Viktorijinom zemljom na Antarktici i dijeli I. od Tihog oceana. Najnemirniji reljef nalazi se u Madagaskarskoj zavali i jugozapadno od otoka Jave u dubokomorskoj Javanskoj brazdi. Mozambički kanal između Afrike i Madagaskara ima oceanske dubine, koje dosežu 2700—3700 m, a u blizini otočja Comores još i više. U Madagaskarskoj zavali dubine su svuda veće od 5000 m, a tako isto i u zavali Mauritius. Još veće nepravilnosti karakteriziraju topografiju morskog dna uz rub Malajskog arhipelaga. Na istočnom rubu Indijsko-australske (Cocos-Keeling) zavale uz obalu Sumatre, Jave i Malih sundskih otoka nalazi se dvostruk dubokomorski tektonski jarak. Hrbat, koji se pruža između oba jarka, nastavak je hrpta, na kojem leže otoci Andamani i Nikobari. Dubina od 7450 m (1o°21´S i 11o°o6´E), koju je tu pronašao ekspedicijski brod Planet, najveća je u Indijskom oceanu. Pad morskog dna iznosi tu na 1600 m 12,42%. Taj pacifički tip dubokomorskih jaraka prodire ovdje u I. o., slično kao što se u jarku Puerto Rico (Antili) probija u Atlantski ocean. Između sjevernih ogranaka Centralnoindijskog hrpta nalazi se Arapska zavala s najvećim dubinama preko 4500 m. Zapadno od hrpta Sokotra-Chagos smještena je Somalijska zavala s najvećom dubinom od 5289 m. Južnoaustralska zavala s dubinama preko 5600 m leži uz južnu obalu Australije, a Indijsko-australska zavala ili zavala Cocos-Keeling s najvećom dubinom od 6459 m prostire se zapadno od Australije i južno od Sundskih otoka. U slabo istraženoj Antarktičkoj zavali Indijskog oceana najveća dubina iznosi oko 5800 m. U zavali Crvenog mora najveća je dubina 2350 m, a u plitkom Perzijskom zaljevu razlika je u dubini 20—200 m. Najveća dubina u zavali Andamanskog ili Burmanskog mora iznosi 4360 m. Zbog fizičkih svojstava ova se rubna mora odvajaju od ostale oceanske mase.

Postanak. Cijeli je sjeverni i zapadni dio Indijskog oceana bio od karbona do krede dio prastarog kontinenta Gondvane, dok je ostali dio Indijskog oceana bio vjerojatno u to doba zaljev Južnog oceana. Poniranje tog dijela kontinenta Gondvane pod morsku razinu dokazuju mnogobrojni koraljni grebeni između Indije i Madagaskara kao i nekoliko stjenovitih vrhunaca, koji nisu bili potopljeni (otoci). Geološka struktura svih većih otoka (Madagaskar, Zanzibar, Pemba, Maskareni, Seychelles, Sokotra) podudara se s geološkom strukturom istočne Afrike, pa je i to dokaz, da su nekad tvorili jedinstvenu kopnenu masu.

Sedimenti. Dno Indijskog oceana pokriveno je pretežno (86%) pelagičkim sedimentima. Globigerinskim muljem pokriveno je 47%, crvenom glinom 22%, dijatomejskim muljem 17%, a terigenim i vapnenim sedimentima 14% ukupne površine dna Indijskog oceana. Radiolarijskim muljem pokrivene su tek neznatne površine dna. Na golemom prostoru srednjih dubina sjeverno od 50°S preteže globigerinski mulj, dok je dno abisalnih dubina (5000—7000 m) pokriveno crvenom glinom mjestimično i radiolarijskim muljem. U zapadnoj polovici Indijskog oceana pokriveno je dno gotovo isključivo globigerinskim muljem. U tom je području crvenom glinom pokriveno dno južno od otoka Réunion i Mauritius i neki dijelovi Arapskog mora oko 1o°N. Dno velikih dubina Indijsko-australske zavale pokriveno je crvenom glinom, koja sjeverno od otočja Cocos-Keeling okružuje malo područje radiolarijskog mulja. Javanska dubokomorska brazda uz Sundske otoke puni se zbog blizine kopna, obilja kiša i jake erozije terigenim sedimentima, s kojima su pomiješani proizvodi vulkanskih erupcija. U crvenoj glini centralnog i istočnog dijela oceana ima mnogo manganovih zrnaca. Dijatomejskim muljem pokriveno je dno subpolarnih i polarnih zavala, a glaukonitom dno uz australsku i afričku obalu. Dno oko otočja Cocos sastoji se od koraljnog mulja.

Vode. Boja. Voda Indijskog oceana pretežno je modra, mjestimično ima različne nijanse. Temnomodra boja mora u pojasu između 36^o i 20°S prelazi između 20^o i 9°S u modrozelenu, i to kraj sjeverozapadne Australije, Sundskih otoki i na sjeverozapadu južnog dijela oceana uz otočje Seychelles i Chagos. Vode su Indijskog oceana u području tropske anticiklone ponajviše modre, a u krajevima, gdje se sukobljuju pasatni vjetrovi i monsuni, modrozelene. U području južne obratnice nema velikih promjena u boji zbog neznatnog pritjecanja riječne vode i terigenih nanosa. Mala promjena boje oko 10°S nastaje vjerojatno zbog obilja planktona. Prozirnost oceanske vode u uskoj je vezi s njezinom čistoćom. Između 20° i 37°S prozirnost se morske vode koleba od 19 do 40 m. Sjeverno od 20°S prozirnost nije veća od 33 m, dok se u ekvatorijalnom pojasu smanjuje, iako je između Ceylona i otočja Nikobara granica vidljivosti još na dubini od 26 m. Na šelfu i u plitkoj vodi prozirnost je vrlo promjenljiva.

Slanoća. U Indijskom oceanu slanoća vode u površinskom sloju koleba između 32 i 36,5‰, bez obzira kojem oceanskom području pripada. Na periferiji područja tropske anticiklone, gdje je isparivanje vode veće, slanoća je znatna.

Između 25⁰ i 33°S te 75⁰ i 11'E slanoća prelazi svuda prosječne oceanske vrijednosti i doseže 36‰ do 36,4‰. Oko Madagaskara i u krajevima, gdje se sukobljuju pasatni i monsunski vjetrovi, slanoća je niža od 35‰. Ekvatorijalni pojas manje slanoće pruža se oko 10°S. U monsunskom području zapadno od Sumatre i u Bengalskom zaljevu slanoća je zbog obilnih kiša i pritjecanja riječne vode manja od 34‰, a u kanalu rijeke Hooghly 30‰. U Perzijskom zaljevu i u sjevernom dijelu Crvenog mora slanoća iznosi mjestimično i do 40‰. Južno od otoka Amsterdam, St. Paul, Kerguelen i na antarktičkom šelfu iznosi slanoća 33,7‰. U dubinama Indijskog oceana ovisi slanoća vode о različnim faktorima. Slabo slana hladna voda subpolarnih širina ponire zbog konvergencije (kod 48^o ili 50°S) u dubinu, te se kreće prema sjeveru do 10°S i 0°E; njezini tragovi mogu se dokazati sve do 10°N. U dubini 1000—1200 m dobiva ta voda, zbog miješanja sa slanijom okolnom vodom, nešto veći iznos soli (34,2— 34,5‰). Iz sjevernih širina Arapskog mora teče prema jugu dubinska struja tople vode, koja je zbog veće slanoće (34,7— 34,8‰) specifički teža. Ova voda Arapskog mora ne može zbog malih količina doseći daleke južne širine ni ispuniti goleme oceanske prostore s dubinama 2000—4000 m. U jugozapadnu polovicu Indijskog oceana dolazi i duboka voda atlantskog podrijetla.

Iz Adenskog zaljeva struji površinska relativno slabo slana voda kroz prolaz Bab el Mandeb u Crveno more, da nadomjesti manjak vode, koji je tamo nastao trajnim ¡sparivanjem. Iz Crvenog mora struji u dubini hladnija (21°) i slanija (39—40‰) voda u ocean. Ova specifički teža voda ponire u Adenskom zaljevu do dubine 500—1000 m i struji prema istoku i jugoistoku. Prema tome se sjeveroindijska dubinska struja hrani i održava vodom iz Crvenog mora i Perzijskog zaljeva. U Omanskom zaljevu ima voda na dubini 500—600 m slanoću od З6‰, a u centralnom dijelu Arapskog mora 35,5 ‰. U Bengalskom zaljevu i u ekvatorijalnom području oko Sumatre nalazi se voda male slanoće samo u 25 m debelom površinskom sloju; tome su uzrok goleme količine oborina. U ekvatorijalnom području Indijskog oceana opada slanoća 50 m debelog površinskog sloja od zapada prema istoku, t. j. od 35,4‰ na afričkoj strani do 34,5‰ na strani Sumatre. Na dubini 1000—1500 m ima u tom području oceanska voda najmanju slanoću, čemu je uzrok antarktička voda. U zapadnoaustralskom području nalazi se najmanja slanoća vode (zbog antarktičke vode) na dubini 800—1000 m. U subpolarnom području Indijskog oceana ponire manje slana površinska voda u dubinu te se kao trajan sloj kreće prema sjeveru na dubinama 1000—2000 m.

Temperatura. Na golemim površinama, relativno većim nego u Tihom oceanu, temperatura površinskog sloja vode doseže 28^o i 29⁰. Prosječna je temperatura površinske vode u Indijskom oceanu između ekvatora i 40°S 23,2^o, u Tihom oceanu 22,4^o, a u Atlantskom 21⁰. Nagomilavanje je topline u vodama žarkog pojasa Indijskog oceana veće nego u istim širinama drugih oceana zbog njegova gotovo posve zatvorenog interkontinentalnog položaja. Temperatura površinskog sloja vode sjeverno od ekvatora također je nešto veća nego u istim širinama drugih oceana. Ljeti je u sjevernom dijelu Indijskog oceana temperatura 27⁰—28^o pa se u zapadnom dijelu Arapskog mora nešto snizuje (22⁰—23⁰). U ekvatorskom pojasu većim dijelom godine temperatura premašuje 28^o. U južnom dijelu Indijskog oceana temperatura se prema jugu snizuje. Između 20^o i 40^o S voda je u istočnom dijelu oceana za 2°—4⁰ hladnija nego u zapadnom zbog pritjecanja hladnih voda iz subpolarnog područja. Zimske su temperature na 30°S 16⁰—20^o, na 50°S 1°—7⁰, a južnije od 52°S u zapadnom dijelu i 58°S u istočnom dijelu niže od 0°. Ljetne su temperature na 30°S 21°—25⁰, na 50°S 5⁰—9⁰, a južnije od 6o°S niže od 0°. U južnim širinama za vrijeme ljeta pruža se pojas najtoplije vode (manje od 28^o) od otočja Comores preko otočja Seychelles i Chagos prema zapadnoj obali Sumatre i Jave. Na šelfu Sahul prelazi temperatura često i 29⁰. Između 40°i 5o°S nalazi se oštro ograničen prijelaz u polarne vode.

Godišnje amplitude temperature oceanske vode mijenjaju se S geografskom širinom. U južnom polarnom području iznosi godišnja amplituda temperature 1^o—2°, u subpolarnom području kod otočja Kerguelen 3⁰—4⁰, a u srednjim širinama (30^o—40°S) maksimalno 5⁰—7⁰. U ekvatorskom području kolebanja su minimalna (oko 1°). Godišnje kolebanje temperature znatno je veće u rubnim morima (u Crvenom moru 5⁰—8°, u Perzijskom zaljevu 1o°—17⁰). Za vrijeme južnog ljeta termička je anomalija u višim južnim širinama negativna, osobito u blizini otočja Princa Edwarda, Crozet i Kerguelen. Za vrijeme sjevernog ljeta ostaje razdioba termičkih anomalija na južnoj hemisferi uglavnom ista kao i za vrijeme sjeverne zime. U području otoka Sokotre i na južnoj obali Ceylona postoji također znatna negativna anomalija.

Temperatura vode se u dubini postepeno snizuje. Na 5°N i 49°E temperatura površinskog sloja vode iznosi 27,1^o, u dubini od 50 m 26,8^o, u dubini od 100 m 21,7^o, u dubini od 400 m 11,3^o, u dubini od 800 m 8,1°, a u dubini od 1000 m 7,2^o. Na 35°S i 27°E temperatura površinskog sloja voda iznosi 21,1^o, u dubini od 200 m 17,8^o, u dubini od 600 m 11,8°, u dubini od 1000 m 8,2°, u dubini od 2000 m 2,8° i u dubini od 4000 m 1,4^o. U zapadnom dijelu južnopolarnog područja Indijskog oceana iznosi temperatura vode na dnu oko 0,4^o, između otočja Crozet i Kerguelen 0°, na južnoj obratnici južno od otoka Mauritiusa 1^o, a na ekvatoru 1,4°. U ekvatorijalnom području između 1o° N i 1o°S temperatura je vode u dubini 200 m i 400 m za 3⁰—5⁰ niža nego u Arapskom moru i u području otoka Mauritiusa. Prosječne su vrijednosti za temperaturu vode pri dnu na istim širinama nešto više u istočnom nego u zapadnom dijelu Indijskog oceana.

Zračne mase nad oceanom. Temperatura. Za vrijeme ljeta na južnoj hemisferi pruža se preko Indijskog oceana nešto južnije od geografskog ekvatora termički ekvator (od južne Afrike preko otočja Comores i Seychelles). Izoterma od 20^o prolazi na sjevernoj hemisferi od južnog kraja Sueskog zaljeva (28°N) prema jugu preko Arabije do ulaza u Perzijski zaljev, a odatle u blizini obratnice preko azijskog kopna do Kineskog mora. Na južnoj hemisferi nalazi se izoterma od 1o°, koja označuje granicu između umjerenog i subpolarnog pojasa, u blizini otočja Princa Edwarda i Crozet oko 45°S, a južno od Tasmanije u blizini 50°S. Granicu između subpolarnog i polarnog područja označuje izoterma od 0°, koja se pruža između otoka Heard i Enderbyjeve Zemlje (Antarktik) uz 6o°S. Između Arapskog mora i Bengalskog zaljeva znatne su razlike u temperaturi zraka; ljeti je zrak nad Arapskim morem hladniji nego nad Bengalskim zaljevom. Najniže su temperature za vrijeme ljeta u blizini somalijske obale, zbog dizanja hladne vode iz dubina i otjecanja površinske vode pod utjecajem jugozapadnog monsuna. U južnom dijelu Indijskog oceana nema tako znatnih termičkih suprotnosti između zapadnog i istočnog dijela oceana, jer se izoterma od 20⁰ pruža od Durbana (30°S) na afričkoj obali do zapadne obale Australije savijajući se postepeno prema sjeveru do 20°S. Sličan tok ima i izoterma od 15⁰. Prosječna godišnja amplituda temperature zraka iznosi na sjevernoj granici južnog polarnog pojasa (kod 6o°S) 6°—7⁰, u pojasu zapadnih vjetrova ms nje od 5⁰, a oko 3o°S oko 7⁰. U tropskom pojasu iznosi godišnji amplituda oko 1^o, a oko Arapskog mora i Bengalskog zaljeva 5⁰. U srednjim i višim širinama južnog Indijskog oceana termička je anomalija za cijele godine negativna.

Vjetrovi. U Indijskom oceanu mogu se razlikovati tri područja vjetrova: područje jugoistočnog pasata, područje monsuna i područje zapadnih vjetrova.

Za vrijeme ljeta južne hemisfere (od listopada do travnja) nalazi se između južne Afrike i jugozapadne Australije područje visokog tlaka (suptropska anticiklona), koji u središtu oko otoka Amsterdam i St. Paul iznosi 765,81 mm. Vjetrovi, koji iz te anticiklone pušu u smjeru suprotnom od okretanja kazaljke na satu, sjedinjuju se na jugu sa zapadnim vjetrovima; oko zapadne Australije pušu kao jugozapadni i južni vjetrovi, južno od Maskarena i Madagaskara kao istočni i sjeveroistočni, a nad najvećim dijelom tropskog pojasa Indijskog oceana (1o°—30^oS) kao jugoistočni pasat. U to doba ljetne temperature uzduha dosežu na 30°S 21,1°, u tropima 23,9^o, a na 15°S 26,7^o. Temperature su općenito više u blizini obala nego na otvorenom oceanu; na istoj geografskoj širini temperature su više u zapadnom (u području Madagaskara) nego u istočnom dijelu (uz zapadne obale Australije) zbog svježih vjetrova iz južnog dijela Indijskog oceana.

Za vrijeme zime na južnoj hemisferi pomaknuta je polarna granica suptropske anticiklone za 6° prema sjeveru, a ekvatorijalne granice praktički nema, jer se jugoistočni pasat proteže do ekvatora, ali pod imenom jugoistočnog monsuna, koji dalje prema sjeveru prelazi u jugozapadni monsun sjevernog dijela Indijskog oceana. Stabilnost suptropske anticiklone u području južne obratnice postaje u zapadnom dijelu povremeno slabija, pa se ta promjena očituje u obliku jakih vjetrova i oluja, a često i u obliku vrlo jakih ciklona, koji se u tropskim vodama Indijskog oceana kreću po parabolama (od otočja Chagos prema Amsterdamu i St. Paulu) i prema istočnoj obali Madagaskara. Najčešći su u veljači i ožujku (ljeto južne hemisfere), a nastaju u području, gdje se sukobljuju sjeverozapadni monsun i jugoistočni pasat. Cikloni su depresije malog polumjera sa vrlo niskim tlakom (705—715 mm) u središtu; vjetrovi mogu postići brzinu od 50—60 km/sek. U Mozambičkom su kanalu vjetrovi u sastavu ciklonalnog i anticiklonalnog strujanja oko južne Afrike i u vezi s monsunskim vjetrovima u Arapskom moru. Oluje su vrlo česte.

Monsuni nastaju u sjevernom dijelu Indijskog oceana zbog razlike u tlaku zraka na azijskom kontinentu i Indijskom oceanu. Sjeveroistočni ili zimski suhi monsun puše iz anticiklonalnog područja centralne Azije, a jugozapadni ili ljetni kišni monsun iz područja srednjeg tlaka u Indijskom oceanu prema zagrijanim krajevima južne Azije, gdje je tlak nizak. Ljetni se monsun u zapadnom dijelu Indijskog oceana sjedinjuje s jugozapadnim pasatom, koji seže do ekvatora pa se može smatrati nastavkom jugozapadnog pasata, a taj je zbog rotacije Zemlje otklonjen prema sjeveroistoku. Zimski, sjeveroistočni monsun puše nad Bengalskim zaljevom i Arapskim morem od studenoga do ožujka s najvećom stabilnošću u siječnju, kad je razlika u tlaku zraka između kontinenta i oceana maksimalna. Sjeverna granica jugoistočnog pasata pomaknuta je tada prema jugu, a temperatura zraka snizuje se za 5,6°. Zrak je suh, nebo pretežno vedro, a more mirno. Malabarska obala i zapadna obala Malajskog poluotoka u zavjetrini su te imaju povoljne uvjete za navigaciju. Na koromandelskoj obali je vrijeme kišovito sa čestim olujama, jer monsun, prelazeći nad Bengalskim zaljevom, upija dosta vlage. U Arapskom moru on se katkad javlja povremenim, ali žestokim olujama. Na sjevernim obalama Arapskog mora i Bengalskog zaljeva magle su katkad vrlo guste. Na prijelazu između zimskog i ljetnog monsuna od ožujka do svibnja temperatura raste, a vjetrovi su promjenljivi.

Jugozapadni ili ljetni kišni monsun počinje potkraj svibnja ili prvih dana lipnja te traje do kraja rujna. Iako se taj monsun smatra kišnim monsunom, ne donosi svuda kišu (u Arapskom moru sjevernije od 20°N nema kiše). U drugim dijelovima Indijskog oceana gusti oblaci i kiše sprečavaju povišenje temperature. Najviše kiše padne na malabarskoj obali duž Zapadnih Gata. Jugozapadni je monsun jači i stabilniji od sjeveroistočnog. Dok on puše, vrijeme je neprekidno ružno, vlaga velika, temperatura visoka, a more uzburkano. Na malabarskoj obali i zapadnoj obali Malajskog poluotoka obustavlja se u to doba obalna plovidba, a operacije oceanskih brodova vrlo su teške. Jugozapadni monsun prelazeći preko Zapadnih Gata i indijskog poluotoka gubi velik dio vodene pare i dolazi do koromandelske obale i do otoka Ceylona relativno dosta suh. Na prijelazu od ljetnog u zimski monsun (potkraj rujna do studenoga) nastaju obično promjenljivi vjetrovi i zatišja.

U području zapadnih vjetrova, kojemu se sjeverna granica nalazi (prema deklinaciji Sunca) oko 36⁰—40°S, a južna vjerojatno oko 6o°S, pušu stalni i vrlo jaki zapadni vjetrovi. Za vrijeme zime na južnoj hemisferi (kad je Sunce sjeverno od ekvatora) zapadni vjetrovi vežu južnu obalu Afrike s južnom obalom Australije, pa jedrenjaci mogu ploviti od Capetowna do Melbournea gotovo neprekidno u istom smjeru. Za vrijeme ljeta na južnoj hemisferi morali bi jedrenjaci ploviti duž 39°S, jer su sve granice tog područja pomaknute prema jugu.

Oblačnost, magla i oborine. Za vrijeme sjeveroistočnog monsuna (od prosinca do ožujka) oblačnost je u sjevernom dijelu Indijskog oceana neznatna. U Arapskom moru, Bengalskom zaljevu, Crvenom moru i Perzijskom zaljevu manja je od 2 (kod Bombaya 1). Za vrijeme jugozapadnog monsuna nebo je gotovo neprekidno pokriveno teškim kišnim oblacima (prosječno 6/10—7/10 neba). Južno od ekvatora u prelaznom područja jugoistočnog pasata nebo je gotovo cijele godine pokriveno oblacima. Između o° i 5°S pruža se pojas jakih i vrlo čestih oluja. Zapadno od Australije preteže također tmurno vrijeme (oblačnost veća od 6). Općenito je zapadna (afrička) strana Indijskog oceana vedrija od istočne (australske).

Na južnoj hemisferi maglovitost se povećava prema antarktičkom kopnu. Južna granica područja, na kojem ima najmanje magle, pruža se od zapada prema istoku između 30^o i 40^oS, ali se pomiče s deklinacijom Sunca na zapadu između Natala i Rta Dobre Nade, a na istoku između rta Leeuwin i obale Tasmanije. Južno od 42°S magle dolaze češće, a uz australske obale nastaju vrlo rijetko. Zapadna obala Australije nema magle, jer se između Zapadne australske struje i obale uvlači tropska voda iz Malajskog arhipelaga. Češće se magle pojavljuju u sjevernom dijelu Indijskog oceana pretežno uz somalijsku obalu od rta Guardafui do 3°N i uz jugoistočnu obalu Arabije do 20°N. U pojasu zapadnih vjetrova prosječna godišnja količina kiše ne premašuje 1000 mm. Sjeverno od 35°S nalazi se širok (20⁰ širinskih) suh pojas pasata između rta Agulhas (Afrika) i rta Leeuwin (Australija); pred zapadnom obalom Australije iznosi godišnja količina kiše manje od 500 mm. Pojas između režima vjetrova sjeverne i južne hemisfere obiluje kišom, a proteže se od otočja Seychelles do Sundskog mora. Mnogo kiše ima i istočni dio Bengalskog zaljeva, a u Arapskom moru zapadno od Lakadiva i Malediva godišnje količine kiše su malene (u Perzijskom zaljevu i Crvenom moru manje od 100 mm). Južno od 5°N, osobito južno od ekvatora uz obalu istočne Afrike i u Mozambičkom kanalu, kiše dolaze sa zenitnim položajem Sunca. Istočne obale Indijskog oceana do 10°S imaju veliko kišno doba u sjevernom ljetu. Južnije od 10°S ima manje kiše zbog suhog doba u zimi i proljeću. U srednjim južnim širinama pretežno su kišoviti zimski mjeseci.

U južnom dijelu Indijskog oceana redovito nema mnogo leda. Sjeverno od 45°S led je uopće rijetka pojava, a najviše ga ima između 50^o i 54°S. Najviše leda ima u ljetnim mjesecima od rujna do kraja siječnja.

Struje. Struje Indijskog oceana tvore dva sistema, sjeverni i južni, koje razdvaja paralela 10°S. U južnom dijelu Indijskog oceana struje su relativno stalne i predstavljaju anticiklonalnu cirkulaciju, a u sjevernom su dijelu periodičke i zavise od monsuna. U južnom sistemu struja obuhvaća Južna ekvatorska struja oko trinaest širinskih stupnjeva (u siječnju od 10°S do južne obratnice, a u srpnju i kolovozu 7°—12°S). Ta struja nastaje pod utjecajem jugoistočnog pasata, ali ne protječe cijelom širinom Indijskog oceana nego samo od otočja Cocos (Keeling) na istoku do otočja Seychelles na zapadu; njezin je najistočniji dio pod utjecajem australskih monsuna. U zimi južne hemisfere dopire Južna ekvatorska struja do Madagaskara, gdje se razdvaja, pa jedan dio njezinih voda obilazi sa sjevera Madagaskar i teče prema Mozambičkom kanalu, dok drugi dio teče duž istočne obale Madagaskara i ulazi u Južnu spojnu struju. Ljeti teče glavna masa vode Južne ekvatorske struje prema Maskarenima te se cijepa u dva ogranka, od kojih jedan obilazi s istočne strane južni rt (Ste Marie) Madagaskara i jednim dijelom ulazi s juga u Mozambički kanal, a drugim dijelom teče prema zapadu i jugozapadu u Agulhasku struju. Drugi ogranak obilazi sjeverni rt Madagaskara i teče prema afričkoj obali. Na širini rta Delgado ovaj se ogranak razdvaja, pa se jedan njegov dio (sjeverni) za vrijeme sjeveroistočnog monsuna slijeva u blizini Zanzibara u Istočnu ekvatorsku povratnu struju, a za vrijeme jugozapadnog monsuna u Somalijsku i Istočnu monsunsku struju. Drugi dio (južni) teče duž afričke obale kao Mozambička struja kroz istoimeni kanal, a južno od Durbana do rta Agulhas kao Agulhaska struja. Ogranak Agulhaske struje prolazi osobito u hladnim mjesecima oko Rta Dobre Nade u Atlantski ocean kao sastavni dio Bengvelske struje. U srednjim i južnim subpolarnim širinama oceanska voda struji pod utjecajem stalnih zapadnih vjetrova u blizini 40°S ili nešto južnije od zapada prema istoku kao Južna spojna struja, koja je sa sjevera ograničena suptropskom, a s juga subpolarnom konvergencijom. Samo najsjeverniji dio ove struje skreće pred rtom Leeuwin na sjever i teče paralelno sa zapadnom obalom Australije kao Zapadna australska struja. Ona se ne dotiče australske obale, jer se između nje i kopna uvlači uzak ogranak tople ekvatorske vode iz Tihog oceana, pa zbog toga uz australsku obalu nema niskih temperatura vode ni čestih magla.

U sjevernom dijelu Indijskog oceana struje su uvjetovane sezonskom izmjenom monsuna, ali na smjer njihova toka ne utječu samo monsuni nego i konfiguracija obale i rotacija Zemlje. Za vrijeme sjeveroistočnog monsuna kreću se vodene mase između 8°N i 2°, odnosno 5°S prema zapadu, t. j. od Andamanskog mora do obale Somalije. Pod utjecajem monsuna, zbog smjera afričke obale i ograničenog prostora sjevernog dijela Indijskog oceana, struja skreće pretežno nalijevo uz obalu i ulazi između 2° i 1o°S u Ekvatorsku povratnu struju, a ne u redovnu anticiklonalnu cirkulaciju nadesno kao u drugim oceanima.

U sjevernom dijelu Indijskog oceana, u Arapskom moru, Bengalskom i Adenskom zaljevu razvijaju se tada tri posebna kružna sistema struja (u smjeru okretanja kazaljke na satu) zbog njihovih poluzatvorenih basena. U to je doba u Indijskom oceanu raspored struja isti kao i u Atlantskom oceanu: dvije struje teku prema zapadu, a između njih teče jedna prema istoku.

Za vrijeme jugozapadnog monsuna Južna ekvatorska struja širi se pod utjecajem deklinacije Sunca prema sjeveru, pa zbog toga nema Ekvatorske povratne struje, nego Južna ekvatorska struja prelazi južno od ekvatora u Istočnu monsunsku struju kao što i jugoistočni pasat u jugozapadni monsun. Istočna monsunska struja protječe cijelom širinom Indijskog oceana, ispunja Bengalski zaljev i ulazi u Malajski prolaz. Sjeverni rub Južne ekvatorske struje teče pod utjecajem jugozapadnog monsuna velikom brzinom (40—120 nm na dan) uz istočnu obalu Afrike od rta Delgado do rta Guardafui kao Somalijska struja i ulazi u Adenski zaljev i Arapsko more. Kod rta Hafun stvara se za vrijeme jugozapadnog monsuna malo kružno strujanje u smjeru okretanja kazaljke na satu s brzinom 2—5 čv. Ekvatorska povratna struja, koja teče od zapada prema istoku duž 5°S, doseže u siječnju između 6o° i 70°E brzinu od 40 nm na dan. Ta anomalija nastaje povratnim kretanjem monsunske struje, koja nosi vode sjevernog dijela oceana na jugozapad, a ne skretanjem vode Južne ekvatorske struje.

Cirkulacija vode u dubinama Indijskog oceana nije još dovoljno istražena. Prema dosadašnjim istraživanjima nalaze se u sjevernom dijelu i u mnogim drugim dijelovima Indijskog oceana ispod površinskog sloja jako ugrijane vode tri dubinska sloja vode, koja se polagano kreću. Prvi se hladni sloj s temperaturom 8—2,5^o i slanoćom 34—34,7‰ nalazi na dubini od 1000 m. Drugi nešto topliji i slaniji sloj vode (34—34,75%₀) leži u dubini od 1500 m. U trećem, abisalnom sloju iznosi temperatura vode 1,5^o, a minimalna slanoća 34,5‰ Prvi sloj vode, vjerojatno antarktičkog podrijetla, kreće se najprije prema sjeveroistoku, a zatim prema sjeverozapadu do obale Somalije. Drugi sloj potječe iz sjevernog tropskog pojasa (sjeverozapadni dio Arapskog mora) te se kreće prema jugoistoku. Treći, abisalni sloj nastaje od antarktičkih dubinskih voda, koje se zbog veće gustoće spuštaju prema dnu.

Morske mijene. Kretanja plimnog vala uz obale monsunskih mora nisu još sasvim istražena. U Arapskom moru i Bengalskom zaljevu, koji su prema jugu široko otvoreni, plimni val dolazi s juga. Kraj rta Guardafui iznosi visina plimnog vala 1,25 m, kraj Ceylona 1 m, kraj obala Nikobara 1,5 m, dok je kraj Karachia i Bombaya 3—5 m, na ušću rijeke Hooghly 4,8 m i kod Rangoona 7,3 m. U ušćima nekih rijeka stvaraju se za vrijeme sizigija plimni valovi živih mijena, koji se šire brzinom od 10 nm na sat i dosežu visinu od 9,3 m.

U pojasu južne obratnice kao i na golemom prostranstvu južnog dijela Indijskog oceana plimni su valovi općenito slabi. Visina im se povećava samo u obalnim tjesnacima, koji su otvoreni prema jugu. U Mozambičkom kanalu doseže visina plimnog vala u zaljevu Delagoa 4,6 m, kod Beire 6,1 m, u luci Sofala 6,7 m, a uz obalu Moçambiquea 3,7 m. Ista se pojava opaža i uz australske obale (u Darwinu 5—7 m). Na drugim mjestima u južnom dijelu Indijskog oceana iznosi visina plimnog vala 1—2 (na Sumatri 0,9 m). Budući da plimni val doseže u isto vrijeme sve točke na istočnoj obali Afrike od luke Durban do Mogadiscia, mislilo se, da on nastaje u području otočja Kerguelen i da se lepezasto širi prema sjeveru po čitavom Indijskom oceanu. To je mišljenje na temelju novijih opažanja zabačeno. Plimne struje, na koje utječu vjetrovi i morske struje, vrlo su jake (do 5 čv) i vrlo nepravilne.

Život u oceanu. I. o. može se razdijeliti u biogeografskom smislu na tropsko, umjereno i subpolarno područje. Flora i fauna tropskih voda Indijskog oceana, srodna je flori i fauni zapadnog dijela Tihog oceana, s kojim je I. o. u vezi kroz morske prolaze Malajskog arhipelaga. To se odnosi i na pelagijsku planktonsku floru i faunu, koja je raširena do 35°S. Uz bogatu floru alga u litoralnoj i sublitoralnoj zoni odlikuje se I. o. i obiljem biljnog i životinjskog planktona napose u tropskom području između Crvenog mora i otoka Ceylona. Od nižih životinja, koje plutaju oceanom, brojne su meduze iz rodova Physalia Pelagia, Velella i Pyrosoma (koja često plutajući u masama fosforescira), zatim morski puževi (Janthina) i dr. Mnogobrojni su također mekušci (Mollusca) i račići (Crustacea), koji fosforesciraju. Od riba svijetli samo Leptocephalus (larvalni oblik jegulje). U ovom području vrlo se često pojavljuju pojedinačno ili u velikim jatima leteće ribe (Exoecoetus volitans). Za tropsko područje karakterističan je i morski pas (ljudožder) Carcharias i tunjima srodan bonitos (Sarda). Prigodice se vide u ovim vodama i putujući kitovi (Physeter). U obalnom području istočnog dijela Indijskog oceana ima morskih zmija (Hydrus piaturus), koje su vrlo rijetke u zapadnom dijelu oceana, iako se katkad vide na jugoistočnoj obali Afrike i duž obala Madagaskara.

U jugozapadnom dijelu oceana, gdje se sukobljuju brojne morske struje, bilo je mnogo kitova, ali su danas vrlo rijetki. Iako kitovi ne zalaze sjevernije od 30°S, često se susreću duž obala Australije do 15°S, i duž afričke obale do 1o°S. U svijetu ptica najviše ima burnica (Turbinares). U subpolarnom području pojavljuje se albatros (Diomedea), koji ne ide na sjever dalje od 33°S. S pojavom plutajućeg leda nestaje albatrosa i nekih burnica, a pojavljuju se druge (Pagodroma); neke vrste pingvina (Pygoscelis) žive samo na ledu. U subtropskom i polarnom antarktičkom području vrlo je bogata flora dijatomeja. Životinjskim planktonom hrane se ptice i kitovi (Globiocephalus, Orca i dr.). Grenlandskog kita (Balaena mysticoetus) u tom području nema.

Neki biljni i životinjski oblici iz sjevernih mora pojavljuju se i u antarktičkim vodama Indijskog oceana, ali pravi je bipolaritet vrlo rijedak (puževi Clione i Limacina pojavljuju se u Beringovu moru i ovdje).

Antropogeografske značenje. Prometna uloga. I. o. bio je od davnine područje, na kojem je mediteranska civilizacija bila u jakoj vezi s indijskom civilizacijom Dalekog Istoka. Tragovi ljudske djelatnosti na njegovu obalnom okviru u paleolitiku proširuju značenje i ulogu Indijskog oceana u povijesti čovječanstva. Od svih naroda, koji su živjeli na obalama Indijskog oceana, najpoznatiji su Arapi, koji su do dolaska Portugalaca bili apsolutni gospodari u zapadnom dijelu Indijskog oceana od malabarske obale do Madagaskara, Zanzibara i Perzijskog zaljeva. To dokazuju tragovi njihovih stalnih naselja na Madagaskaru i otočju Comores, te velik broj arapskih riječi u suahelskom jeziku. Njihovim utjecajem postali su stanovnici otokâ između Indije i Maskarena dobri pomorci, a stanovnici Malediva preuzeli su od njih pomorske tradicije i iskustva u brodogradnji. Iako se u Indiji proizvodio najbolji materijal za gradnju brodova (tikovina), Indijci su u pomorstvu bili uvijek pasivni. Najstariji su pomorci na Indijskom oceanu bili Malajci i Polinezijci, koji su na svojim brodicama plovili od Malajskog arhipelaga do Ceylona i Madagaskara. Njihove brodice s bočnim plovkom upotrebljavaju se zapadno od Sumatre i Jave do Ceylona i Goe na malabarskoj obali i konačno do istočne Afrike, odnosno do Madagaskara i otočja Comores. Vjerojatno su Arapi, koji su živo trgovali s Madagaskarom i okolnim otočjem, prvi počeli graditi umjesto brodica sa dva bočna plovka (koje su ovamo prenesene iz Malajskog arhipelaga), brodice s jednim bočnim plovkom. Na suahelskoj obali (istočna Afrika), gdje su Crnci bili slabiji pomorci od Arapa, sačuvale su se brodice sa dva bočna plovka. Prije otkrića pomorskog puta u Indiju upotrebljavali su se u Indijskom oceanu za obalnu i dugu plovidbu uglavnom arapski brodovi (butre i dove) od nekoliko stotina prostornih tona sa dva jarbola i latinskim jedrima. Za gradnju brodova upotrebljavali su tikovo drvo s malabarske obale. Kineske džunke bile su u Indijskom oceanu uvijek strani brodovi. Portugalci su otkrićem morskog puta u Indiju zadali jak udarac arapskoj, mletačkoj i genoveškoj trgovini. Roba, koja je morskim putem dolazila do Adena, a onda se karavanama prenosila u Egipat, gdje su je preuzimali mletački i genoveški trgovci, prevozila se od tog doba morskim putem iz Moluka i Indije oko Rta Dobre Nade. Pad portugalske vlasti otvorio je put Holanđanima, koji su svoje pomorsko i trgovačko djelovanje prenijeli na vode Malajskog arhipelaga. Suparništvo između Francuske i Engleske u vodama Indijskog oceana dovelo je do toga, da je Francuska zauzela Madagaskar i neke otoke oko njega. Izbacivanjem Francuske poslije pada portugalske i holandske vlasti zagospodarila je Indijskim oceanom Engleska. Mjesto malajskih brodica s bočnim plovkom te arapskih butra i dova plove u to doba Indijskim oceanom jedrenjaci daleke plovidbe, koji su postizali nevjerojatne brzine. Veliki jedrenjaci Istočnoindijske kompanije plovili su na početku XIX. st. brzinom od 1o—11 čv.

Doba jedrenjaka. Jedrenjaci su ulazili u vode Indijskog oceana, da se uklone jakoj Agulhaskoj struji i da iskoriste povoljne zapadne vjetrove, južno od rta Agulhas između 38° i 43°S. Prema Indiji se jedrilo za vrijeme sjeverne zime iskorišćujući jugoistočni pasat istočno od Madagaskara, otočja Chagos i Malediva, da se do kopna stigne sa sjeveroistočnim monsunom u krmu. Za vrijeme sjevernog ljeta plovilo se duž otočja Seychelles, jer je sjeverno od ekvatora povoljan jugozapadni monsun dopuštao dobru plovidbu. U drugoj polovici prošlog stoljeća bila je vrlo živa plovidba jedrenjaka u rižine luke (Akyab, Bassein, Rangoon, Moulmein, Bangkok i Saigon). Za vrijeme sjeverne zime jedrenjaci su dovozili ugljen u Singapore, a u Evropu su se vraćali krcati rižom. Jedrenjaci su iz tih luka isplovili u siječnju, tako da su prvi dio puta prevalili prije nepovoljnog jugozapadnog monsuna. Ploveći kroz južni dio Indijskog oceana držao se kurs prema istoku do otoka Amsterdama i St. Paula, jer bi se odviše ranim zakretanjem prema sjeveru došlo do južnih konjskih širina. U pojasu zapadnih vjetrova između rta Agulhas u Africi i rta Leeuwin u Australiji takmičili su se mnogo decenija jedrenjaci svih narodnosti, pa su se tu postizale brzine 12—13 čv, t. j. 250—300 nm ili 500—550 km u 24 sata, što nisu mogli postići ni parobrodi. Zbog vrlo čestih oluja u tom području (napose u južnoj zimi) i zbog izoliranog položaja ovog dijela puta bila su za brodolomce uređena skladišta hrane i odjeće na otocima Princa Edwarda, Crozet, Kerguelen, St. Paul i Amsterdam. U Singapore se plovilo oko sjeverozapadnog rta Sumatre, u Saigon kroz Sundski prolaz, a u Hong Kong kroz prolaze između Malih Sundskih otoka i Moluka i zapadnim dijelom Tihog oceana. Na povratku iz Indije i jugoistočne Azije bio je za jedrenjake sjeveroistočni monsun vrlo povoljan. U sjevernom ljetu napuštalo se, ploveći iz Hong Konga, vrlo brzo Kinesko more, da se što prije u Javanskom moru stigne do Sundskog prolaza. Na otvorenom oceanu plovilo se prema jugozapadu nešto južnije od Maskarena, da se Agulhaskom strujom, koja teče brzinom od 50, 60 ili 100 nm na dan, oplovi Rt Dobre Nade. U drugoj polovini prošlog stoljeća bili su glasoviri engleski i američki čajni kliperi, koji su često u pojasu zapadnih vjetrova između južne Afrike i Australije prevaljivali preko 400 nm u 24 sata. Iz Australije su plovili u Shanghai, da ukrcaju čaj, a onda su se preko Indijskog oceana vraćali natrag. Prosječno je put od meridijana Rta Dobre Nade do Sumatre trajao 30 dana (oko 4600 nm), a odatle do rižine luke Akyab 20 dana (oko 1880 nm). Od Rta Dobre Nade do luke Adelaide u Australiji plovilo se 30 dana, a do Sydneya 35 dana. Na povratku je od Akyaba do Sundskog prolaza trajala plovidba 30—35 dana, a odatle do Rta Dobre Nade 35 dana.

Parobrodi. Novo doba u pomorstvu nastalo je primjenom parnih strojeva za pogon brodova i otvaranjem Sueskog kanala. U doba jedrenjaka nije se na prokop Sueske prevlake ni pomišljalo, jer bi se kroz Sueski kanal jedrenjaci morali tegliti, a Crveno more nije nikad bilo zbog meteoroloških prilika povoljan put za velike jedrenjake i klipere. Tek je u vezi s parobrodarstvom nastala potreba da se prokopa Sueski kanal, a s time oživljuje ponovo stari put, kojim su se nekad prenosile mirodije. Put preko Sueskog kanala spaja sva sredozemna mora Starog svijeta (Sredozemno more, Crveno more, sjeverni dio Indijskog oceana i vode Malajskog arhipelaga). Istodobno nastaje i potreba osnivanja velikih baza za snabdijevanje brodova gorivom (Aden, Colombo i Singapore). Pomorski promet Indije nije se ograničio samo na put preko Sueza u Sredozemno more, nego je ponovo pošao starim arapskim trgovačkim putem duž istočne obale Afrike, pa su se zbog toga na toj obali ponovo razvili gradovi i luke (Moçambique i Zanzibar). Nekadašnji malajsko-polinezijski migracijski putovi poklapaju se u novije doba s parobrodarskim vezama Malajskog arhipelaga i Dalekog Istoka s istočnom obalom Afrike. Živ promet u Indijskom oceanu upotpunjuju i parobrodarske veze Australije s Indijom, južnom Afrikom i Evropom. Parobrodarski put kroz Sueski kanal i Crveno more dijeli se kod rta Guardafui i otoka Sokotre u dvije velike prometne pruge, od kojih jedna vodi prema Indiji i Dalekom Istoku, a druga prema istočnoj i južnoj Africi. Brodovi, koji plove ovom prugom, izvrgnuti su za vrijeme jugozapadnog monsuna velikim teškoćama zbog meteoroloških prilika (vjetrovi, magle, uzburkano more) i zbog jake struje, koja teče prema sjeveru. Na pruzi Aden—Colombo prilike su mnogo bolje, jer jugozapadni monsun, pušući gotovo u tom istom smjeru, pomaže plovidbu. Na povratku iz indijskih luka moraju brodovi za vrijeme jugozapadnog monsuna ploviti južnije od otočja Minikoi pa onda skrenuti prema zapadu, ili moraju proći Kanalom jednog i po stupnja između Malediva, da im jugozapadni monsun odviše ne smeta. Parobrodarska pruga Suez—Aden—Colombo—Hong Kong—Shanghai—Yokohama duga je 8260 nm. Iz Adena u Australiju plove brodovi gotovo bez izuzetka preko luke Colombo. Potkraj prošlog stoljeća plovili su parobrodi pored velikog atola Diego Garcia (u otočnoj skupini Chagos) radi snabdijevanja ugljenom, ali otkako su motorni brodovi povećali akcioni radijus, pristajanje uz Diego Garcia ne dolazi uopće u obzir. Parobrodarska pruga Suez—Aden—Colombo—Fremantle—Adelaide—Melbourne—Sydney iznosi 8940 nm te je samo za 500—600 mn kraća od pruge, koja obilazi južnu Afriku. Ta se razlika u duljini između Rta Dobre Nade i Australije smanjuje bržom plovidbom u pojasu zapadnih vjetrova i prilagođivanjem kursa na najveći krug, zbog toga brodovi na putu u Australiju obilaze Suez i na taj način ušteđuju znatne troškove prijelaza kroz kanal. Za vrijeme južnog ljeta ne plove trgovački brodovi na putu u Australiju (oko Rta Dobre Nade) južnije od 47°S, a za vrijeme južne zime ne plove južnije od 45°S. Trgovački se brodovi općenito više ravnaju trgovačko-ekonomskim motivima nego nautičkim.

Avionski promet. U Indijskom oceanu razvio se avionski promet u najnovije doba relativno dosta snažno, ma da mu smetaju jaki vjetrovi, osobito jugozapadni monsun. Neposrednih avionskih veza između južne Afrike i Australije nema, iako su otoci Amsterdam i St. Paul, koji bi mogli služiti kao uporišta, gotovo na polovici puta. U sjevernom dijelu oceana uvjeti su povoljniji zbog uporišta, koje se nalazi na otočju Cocos (Keeling). U smjeru jugoistočnog pasata mogu avioni iz Australije i Jave, upotrebljavajući uporište na otočju Cocos, relativno dosta lako doseći istočnu obalu tropske Afrike, ali se na povratku moraju ravnati prema monsunima.

U sjevernom dijelu Indijskog oceana prednost ima zračni put nad kopnom Azije (preko Adena, Indije, Rangoona i Singaporea), ali se i tu mora računati s jugozapadnim monsunom.

Kabeli. Mreža podmorskih kabela vrlo jasno odražava politički karakter Indijskog oceana, koji po toj mreži pripada gotovo svuda V. Britaniji. Francuski su kabeli položeni samo od Moçambiquea na istočnoj obali Afrike do luke Majunga na Madagaskaru i od luke Tamatave na istom otoku do otoka Réunion. Britanska mreža kabela ne veže samo V. Britaniju s Indijom nego i Indiju s južnom Afrikom i Australijom. Crvenim i Arapskim morem prolazi 5 kabela, a iz Arapskog mora do Bombaya 4; Prednju Indiju sa Stražnjom spajaju također 4 kabela. U južnim širinama postavljene su 3 raskrsnice kabela. Mahé na otočju Seychelles u neposrednoj je vezi sa Zanzibarom, Mauritiusom i Colombom; na otoku Mauritius ukrštaju se kabeli, koji ga spajaju s lukom Tamatave na Madagaskaru, Durbanom u južnoj Africi i otočjem Cocos (Keeling); kabelska raskrsnica na otočju Cocos (Keeling) stoji u vezi s Australijom i Indonezijom. Kabelske veze između Colomba i otočja Cocos (Keeling) nema još ni sada, iako između otočja Cocos i luke Fremantle u Australiji postoje dvije kabelske veze. Kabelu, koji je položen između luke Fremantle i Adelaide, smeta vrlo nemirno more kod rta Leeuwin.

Ribolov. I. o. kao toplo more zaostaje u bogatstvu ribom za sjevernim dijelovima Atlantskog i Tihog oceana, ali je ipak obalni ribolov gotovo u svim njegovim dijelovima dobro razvijen. Glavna su središta ribolova na jugoistočnim obalama Arabije i na indijskim obalama. Stanovnici obalnih krajeva Arabije iskorišćuju od davnine za prehranu (iako na primitivan način) bogatstvo mora, jer im je zemlja gotovo potpuno neplodna. Na malabarskoj i koromandelskoj obali Indije, gdje vlada krajnje siromaštvo, stanovnici su prisiljeni, da se prehranjuju ribom, a jednim dijelom ulova (trepang) snabdijevaju kineska tržišta. Središte ribolova na arapskim obalama nalazi se u Muscatu i njegovoj okolici i na jugozapadnoj obali kod otočja Kuria Muria, gdje se love morski psi zbog repa i peraja, koji se otpremaju na kinesko tržište. Tu se pretežno love skuše, makrele i tunji (Euthynnus) vrlo primitivnim oruđem (kao i u Indiji). Na malabarskoj obali riba se lovi najviše 5—6 nm daleko od obale; ribari južne Indije i Ceylona odlaze i na otvoreno more. Lov na skuše daje u Indiji najveći prihod, ali se ipak prvenstveno love makrele i srdele. Uz obale južne Indije i Ceylona od davnine se love veliki morski trpovi (Holothuriae), koji se kao trepang izvoze u Kinu. Na indijskoj obali lov trepanga u novije vrijeme opada. Morske kornjače (karetke) love se, zbog oklopa, oko otočja Aldabra i Seychelles. Kamenice se uzgajaju uz obalu kod Madrasa. Za razvitak bisernica uvjeti su u Indijskom oceanu najpovoljniji, pa je od davnine poznato vađenje bisernica uz arapsku obalu Perzijskog zaljeva i u blizini otočja Bahrein, zatim u sjeveroistočnom dijelu zaljeva Mannar kod Ceylona. Manje se količine bisernica vade oko Madagaskara i u Crvenom moru. U subpolarnim i polarnim vodama Indijskog oceana razvijen je lov na morske sisavce (kitovi, morski slonovi i dr.).

LIT.: О. Krümmel, Handbuch der Ozeanographie, Stuttgart 1911; K. Andrée, Geologie des Meeresbodens, Leipzig 1920; S. Meunier, Histoire géologique de la Mer, Paris 1920; J. Hann i R. Süring, Lehrbuch der Meteorologie, Leipzig 1926; J. Johnstone, A Study of the Oceans, London 1930; C. Vallaux, Géographie générale des Mers, Paris 1933; G. Schott, Geographie des Indischen und Stillen Ozeans, Hamburg 1935; P. Mardešić i A. Riboli, Pomorska meteorologija, II, Zemun 1936; Service hydrographique de la Marine, № 398, Paris 1938; J. Rouch, La Mer, Paris 1939; F. Machatschek, Das Relief der Erde, Berlin 1940; J. Rouch, Météorologie et Physique du Globe, I—II, Paris 1941 —50; P. Mardešić i A. Riboli, Oceanografija, Zagreb 1943; Service hydrographique de la Marine, № 415, Paris 1943; J· Rouch, Traité d’Océanographie physique, I—III, Paris 1943—48; Service hydrographique de la Marine, № 418, Paris 1945; Ed. Danois, Les Profondeurs de la Mer, Paris 1948; F. P. Shepard, Submarine Geology, New York 1948; Service hydrographique de la Marine, № 428, Paris 1948; J. Bourcart, Géographie du Fond des Mers, Paris 1949; A. Ercegović, Život u moru, Zagreb 1949; D. Ommanney, The Ocean, London 1949; Limites des Océans et de Mers, Bureau Hydrographique International, Monte—Carlo 1950; H. Ph. Kuenen, Marine Geology, New York i London 1950; E. G. Boulenger, La Faune des Oceans, Paris 1951; H. U. Sverdrup, M. W. Johnson i R. H. Fleming, The Oceans, their Physics, Chemistry and General Biology, New York 1952; J. S. Colman, The Sea and its Mysteries, London 1953.O. Oz.