INDIJA (službeni naziv Bharat), složena država na istoimenom poluotoku, 8°—37°N i 69°—97° 10´E, obuhvaća 3,288.241 km², sa 356,891.624 st. (1951) ili 113 st. na 1 km².

Postanak države. Britansko-indijskim sporazumom (1947) priznata je Indiji, dotle britanskoj koloniji, samostalnost. Zemlja je podijeljena u dva dijela: Indiju i Pakistan, koji su ostali u sastavu Commonwealtha. Izmiješanost stanovništva i neprirodne granice stvorili su mnoge granične probleme i sporna pitanja, koja zadaju velike brige dvjema mladim državama Indiji i Pakistanu.

I. je složena država, a sastoji se od 27 država i 2 teritorija (Andamanski i Nikobarski otoci te Sikkim). Sjedište je centralne vlade u gradu Delhi (1,191.104 st., 1951), koji je važan zbog svoga strategijskog položaja, jer se nalazi na kontaktu velikih regija poluotoka, i to Dekana na jugu, nizine, koja gravitira prema Indu, na zapadu, planinskog okvira na sjeveru i hindustanske nizine na istoku. U okolici glavnog grada zbivali su se najsudbonosniji događaji u historiji poluotoka. Odavde su veliki moguli uspješno širili svoju vlast preko golemog prostora. I maritimno britansko carstvo prebacilo je (1912) sjedište svoje uprave iz luke Calcutte ovamo, zbog prednosti Delhia u organizaciji i osiguranju vlasti nad cijelim poluotokom. Iz Delhia se najlakše nadzire život golemog poluotočnog prostora; on je najpogodnije mjesto za sprečavanje i zaustavljanje iznenadnih provala, koje bi se mogle ponoviti sa sjeverozapada.

Granice. Teritorijalno razgraničenje Indije i Pakistana na osnovu vjerskih principa dalo je neobične prostorne odnose i nije se moglo dosljedno provesti. U Indiju se ubrajaju sjeverozapadne planinske pokrajine u gornjem porječju Inda (Jammu i Kashmir). Njihovo je stanovništvo pretežno muslimansko, ali je državni poglavica Hindus. Pakistan se protivi njihovu priključenju Indiji pogotovu, što je Hyderabad silom priključen Indiji, iako mu je nizam musliman. Radi se i о problemu vode, jer natapanje oko donjeg Inda ovisi о iskorišćivanju u gornjem dijelu porječja. Problem Kashmira utoliko je teži, što I. nema neposredne prometne veze s njime, već je mora održavati preko pakistanskog teritorija. U tom je pogledu Pakistan još u težem položaju; njegov se teritorij sastoji od dva dijela, koji su međusobno udaljeni oko 1700 km zračne linije, pa veze idu preko indijskog teritorija. Istočni, manji dio Pakistana, opkoljen je gotovo sa svih kopnenih strana indijskim teritorijem. Direktne veze između dva dijela Pakistana mogu se održavati samo dugim i zaobilaznim morskim putem.

Izdvajanje muslimanskog istočnog Pakistana težak je teritorijalni problem i za Indiju. Veze s isturenim i ekonomski sve važnijim (čaj, nafta i dr.) Assamom na sjeveroistoku svedene su na uski i dosta zaobilazni koridor.

Teritorijalnim komplikacijama i poremećajima pridružili su se i ekonomski. Pakistanu su pripali krajevi, koji imaju višak hrane (pšenica i riža u zapadnom Pakistanu) i agrarnih sirovina (juta u istočnom i pamuk u zapadnom Pakistanu). I. trpi od oskudice živežnih namirnica i u njoj su ostale tvornice za preradbu jute i pamuka, a Hindusi su s Parsima vlasnici kapitala investiranog u industriji.

Teritorijalni i ekonomski odnosi ostali su između Indije i Pakistana tijesno povezani, oni traže sporazumno rješavanje. Iz perioda obalne kolonizacije zaostali su još samo portugalski posjedi (Diu, Damão i Goa), jer je Francuska svoje posjede napustila; upornost Portugala stvara zategnute odnose s Indijom.

Stanovništvo se neobično naglo množi. U toku 10 godina (1941—51) porastao je broj stanovnika republike Indije za 42 mil. (od 315 na 357 mil.) ili za 12%. U pretežno siromašnim slojevima broj rođenih vrlo je velik (25,4‰ 1948 i 26,8‰ 1949) i dosta stalan, dok higijenskim mjerama i ekonomskim poboljšanjem broj umrlih opada (17,1‰ 1948, 16,o‰ 1949). Nagao porast stanovništva opća je karakteristika pretežno siromašnih agrarnih zemalja jugoistočne Azije i važan problem za cijeli svijet. Taj problem postaje još teži, jer se domaći izvori živežnih namirnica ne povećavaju ravnomjerno, a emigracija je u druge zemlje gotovo nemoguća. God. 1953 bilo je 4,229.100 Indijaca u inozemstvu; od toga 2,750.800 u zemljama Britanske zajednice naroda. Naprotiv, broj stranaca iznosio je (1951) u Indiji samo 70.326, od toga 23.792 Kineza i 10.715 Tibetanaca.

Za ocjenu društvenih prilika osobito je značajan mnogo veći broj muškaraca nego žena (183,384.807 muškaraca prema 173,5o6.817 žena 1951). Po vjeri na Hinduse otpada (1951) 303,186.986 ili 85%, a na muslimane 35,400.117 ili 10% stanovnika. Ostale grupe relativno su neznatne i čine svega 5% (kršćani 8,157.765, Sikhi 6,219.134, Jaini 1,618.406 i dr.).

Jezične i druge razlike mnogo su manje važne od vjerskih. Nova republika proglasila je »hindi« kao službeni jezik zajednice. Zbog poteškoća u učenju ovog jezika upotrebljavat će se 15 godina engleski kao sporazumni jezik. Opća je prosvijećenost veoma niska. God. 1941 bilo je 14,6% pismenih, a 1949 18%.

U Indiji prevladavaju sela. Stari su gradovi feudalna sjedišta, u kojima su palače okružene stanovima sirotinje, ili su vjerska središta poznata po veličanstvenim hramovima. Mnogi su od ovih gradova napušteni ili porušeni zbog socijalnih promjena i vjersko-političkih događaja. Moderan grad kao radno i proizvodno središte počinje tek prodorom evropskog utjecaja i organizacijom prometa, u prvom redu željezničkog. Neki su od ovih gradova (Calcutta, Bombay, Delhi, Madras i dr.) narasli velikom brzinom. Indijski seljak odlazi u gradove samo privremeno: da zaradi i prikupi sredstva, kojima bi ojačao svoj zemljišni posjed, jer u Indiji, kao i u ostalim zemljama monsunske Azije, vlada neobična privrženost prema zemlji. I. je zemlja poljodjelaca (preko 70%). U najnovije se doba to stanje mijenja, pa gradovi jače privlače i stalno zadržavaju sve veći broj doseljenika.

Regionalna raznolikost. Indiji je u cijelosti pripala stara i rudama bogata masa Dekana, koja tvori poluotok u užem smislu.

Monsunski vjetrovi i reljef određuju prirodni izgled pojedinih dijelova Dekana. Vlažni ljetni monsun udara s jugozapada na Zapadne Gate, čiji su pristranci i usko primorje u toploj i vlažnoj klimi obrasli gustim i raznovrsnim šumama. Zbog uskog primorja, strmih pristranaka, olujnih kiša, pjeskovite i lagunske obale, teških veza sa zaleđem i ekscentričnog položaja Indije prema suvremenim vezama s ostalim svijetom, nema ovo usko primorje, i pored guste naseljenosti (preko 500 st. na i km²), većeg značenja. Uz rižu osobito su važni kava, čaj i kokos.

Zaleđe na istočnoj strani planina prima mnogo manje oborina. To je kraj prirodnih stepa s trnovitim grmljem i izoliranim rijetkim šumama. U promjenljivoj (vlažnoj i suhoj) i stalno toploj klimi nastala su neplodna lateritska tla. Trebalo je stvoriti umjetne rezervoare vode, koji su omogućivali natapanje i skromne žetve riže ili prosa, već prema vrsti tla i raspoloživim količinama vode.

U sjeverozapadnim dijelovima, koji su prvobitno bili obrasli travom, formiralo se černozjomsko tlo »regur« ili »pamučna zemlja«, nazvana po tradicionalnoj kulturi pamuka. Kombinirano poljodjelstvo i stočarstvo (goveda) glavne su karakteristike gospodarstva srednjeg Dekana. Ovaj polusuhi i pašom siromašni kraj domovina je otpornog indijskog govečeta (zebu). Feudalni centri dominiraju oskudnim prostorom i siromašnim društvom. Engleska politička vještina i vojna bezobzirnost zaveli su u ovom oskudnom i nemirnom kraju sigurnost i prividan mir.

Glavni dio riječnih tokova Dekana otječe prema jugoistočnoj, koromandelskoj obali, koja je niska, lagunska i teško pristupačna. Primorje je manje kišovito, ali je prostranije i lakše se natapa. U južnom dijelu sjeveroistočni, zimski monsun donosi također kišu. Riža, kokos, šećerna trska i arahidi glavni su agrarni produkti. Slabi uvjeti za uređenje luka nisu dopuštali dovoljno iskorišćivanje rudama bogatog zaleđa. Gradnja brana i iskorišćivanje vode za hidroenergiju i natapanje dat će vjerojatno nov poticaj ovom tradicionalnom agrarnom kraju.

Sjeveroistočni krajevi Dekana već su dobro obrasli, ali su donedavna bili vrlo zaostali. Veliko bogatstvo odličnih vrsta ugljena i željeza i relativna blizina Calcutte pogodovali su razvoju metalurgije i unijeli nov život u ovaj kraj (poznati metalurgijski centri Jamshedpur i Asansol). Oba svjetska rata dokazala su dobar strategijski smještaj ove industrije i pogodovala su njenu razvoju, a okolno stanovništvo pokazalo je veliku sposobnost prilagođivanja novim ekonomsko-socijalnim prilikama.

Prostrana hindustanska nizina nije jednoličan kraj. Muljem bogate rijeke obnavljaju u delti plodnost tla; vlazi iz tala pridružuju se obilne kiše. Zbog poplava nastaju goleme štete i gubici u ljudima. To su najgušće naseljeni dijelovi Indije (preko 500 st. na i km²) i idu u agrarno najnaseljenije krajeve svijeta. Male natapane parcele mogu dati tri žetve. Glavni su produkti ovoga kraja: juta, riža, šećerna trska i kukuruz. Najbolji dijelovi pripali su Pakistanu. Bogatstvo kraja privuklo je britanske kolonizatore, koji su ovdje udarili glavnu bazu svojih nadiranja u Indiju (v. Calcutta).

Srednji dio hindustanske nizine također je vrlo plodan i daje dvije žetve — glavnu (kharif) u kišnoj periodi i sekundarnu (rabi) u sušno doba godine. Poplave Gangesa ugrožavaju dijelove uz rijeku, a uređaji za natapanje smanjuju zavisnost tla od suše. Od istoka prema zapadu riža postepeno ustupa vodeće mjesto pšenici. Usto je važno gajenje šećerne trske i kukuruza, a u sušnom periodu i prosa.

Doabi (rebra, disecirane plavine), najviši dijelovi plavina, nisu pogodni za poljodjelstvo, ali su povoljni za uređaje umjetnog natapanja; tim je uređajima kraj pretvoren u jedan od važnijih poljoprivrednih dijelova Indije. Na izlazu iz planinskih dolina Sutleja, Jumne, Gangesa i dr. napravljene su brane. Iz akumulacijskih jezera, koja tako nastaju, odvodi se voda za natapanje doaba između pojedinih riječnih tokova. Glavne su kulture na ovim natapanim poljima pšenica, kukuruz i proso. Kraj doaba vrlo je značajan. Njegov ključni položaj među glavnim područjima Indije i dobra prohodnost uvjetovali su mu važnu historijsku ulogu. Zbog historijsko-vojničke funkcije kraj se naziva »Belgija Indije«.

Rajasthan je polupusti pogranični kraj na sjeverozapadu. Brojni i raskošno građeni utvrđeni gradovi i spomenici (Abu, Jodhpur, Ajmer i dr.) ukazuju na njegovu historijsku funkciju. Ograničena agrarna produkcija natapanih dolina, stočarstvo i dobivanje soli iz slanih jezera glavni su ekonomski izvori toga kraja. Radije su razvili trgovinu soli sa stočarima planinskog ruba i nadzirali prolaz preko doaba. I novim razgraničenjem Indije i Pakistana Rajasthan je pogranični kraj.

Posebno se ističe Gujarat s okolnim krajevima. Portugalci, koji su prvi od evropskih kolonizatora došli u ovaj kraj, našli su ga na visokom stupnju razvoja. Rašireno gajenje pamuka, razvijeni obrti i trgovina bili su snažni ekonomski izvori. Noviji ekonomski razvoj očuvao je, a dijelom i pojačao značenje kraja, ali je težište prešlo u povoljnije položeni Bombay, u kojem su spretni Parsi preuzeli vodstvo u trgovini. Jačanjem veza s Velikom Britanijom i probijanjem Sueskog kanala postaje Gujarat glavni pristupni kraj, a Bombay »vrata Indije«. Uz pamučnu, razvile su se i različite druge industrije, pa je Bombay postao gospodarska prijestolnica Indije.

Dva izolirana prostora imaju posebne karakteristike. Planinske pokrajine Jammu i Kashmir na sjeverozapadu pripadaju po svom pejzažu više srednjoj Aziji nego Indiji. Pristup prema Kashmiru vodi preko sedla Pir Panjal (3466 m), koje je preko zime snijegom zatvoreno. Oko gornjeg Jheluma nalazi se veoma plodna naplavna Srinagarska dolina (1600 m), na kojoj uspijeva riža, oko nje ispinju se preko 7000 m visoke planine s vrhuncima pokrivenim snijegom i ledom.

Na suprotnom, sjeveroistočnom rubu prostire se isturena pokrajina Assam. Njenu jezgru čini nizina oko Brahmaputre. Zagušljiva, topla i vlažna klima pogoduje bujnoj vegetaciji. Ovakvoj sredini mogla su se prilagoditi samo malobrojna i vrlo primitivna plemena.

Najpovoljniji uvjeti za gajenje čaja, pronalazak izvora nafte i uređenje potrebnih prometnih veza, privlače koloniste iz ostalih prenaseljenih dijelova Indije, osobito pripadnike dravidskih plemena sjevernog Dekana. Povoljni prirodni uvjeti uz tehničko-higijenske mjere, potisnut će tradicionalnu divljinu i primitivnost, pa će Assam postati jedna od najvrednijih pokrajina Indije. Zbog istočnog Pakistana veze su preko indijskog teritorija zaobilazne i duže.

Visok planinski sjeverni rub i pored svoje prirodne ljepote i poznatih ljetovališta (ljetni rezidencijalni gradovi Simla, Darjeeling i dr.) ne može se uvrstiti u kategoriju nabrojenih područja. To je više međa nego područje.

Opća karakteristika. Regionalna raznolikost otežava jedinstven i jednostavan način upravljanja u Indiji. Ktome treba dodati posljedice dugotrajnog historijskog razvoja i snažne utjecaje religije. U eminentno agrarnoj zemlji malobrojni su pojedinci prigrabili velike posjede, a najveći dio stanovnika nema za svoj rad ni najosnovnija sredstva te ovisi о milosti gospodara. Kruta bramanska vjersko-filozofska nauka dala je socijalnoj klasifikaciji vjersko značenje i strogo odijelila kaste. Kad se ekonomsko-socijalnim razlikama pridoda promjenljivost prirodnih uvjeta, onda je očito, koliko su životne prilike u Indiji nestabilne. Zakašnjavanje ili jače kolebanje plodonosnog monsuna znači gubitak žetve i glad, koja povremeno i uz strašne žrtve zahvaća zemlju. God. 1769—70 umrlo je od gladi 10 mil. ljudi. Glad nastupa kao posljedica prirodnih nepogoda, koje izazivaju teške zaraze.

U zemlji s mnogobrojnim stanovništvom, nepravednim posjedovnim odnosima i nestabilnim prilikama, briga za ishranu glavni je zadatak vlasti. Smanjenju zla već je pridonijela i britanska uprava gradnjom željezničke mreže, koja omogućuje prebacivanje hrane iz jednog u drugi kraj prostrane zemlje, jer u različitim dijelovima može istovremeno biti odlična i vrlo slaba žetva. Velikim uređajima za natapanje u Panjabu i regulacijom riječnih tokova dobile su se nove plodne površine.

Vlada Indije nastavila je ovaj rad, i to u mnogo većoj mjeri. Vlast je ograničila velike posjede, unaprijedila proizvodne metode, provela melioracione radove, što je sve dalo pozitivne rezultate. Najveće su mogućnosti u sjevernoj nizini, gdje rijeke planinskog ruba daju goleme rezerve vode za natapanje; reguliranjem nizinskih rijeka smanjuje se opasnost od poplava i dobivaju nove velike obradive površine.

Održavanje vjerskih propisa ograničuje prihod od dosta razvijenog stočarstva. Zbog toga ima I. ograničene koristi od uzgoja goveda (155,1 mil., 1952). Stara masa južnog dijela države sadržava ležišta ugljena, željeza, mangana, bakra, tinjca, dragog kamenja i dr. Zbog izoliranog položaja samo najvrednije rude dolaze u obzir za izvoz. Mnogo je racionalnija domaća preradba. Osobito su važne sirovine agrarne produkcije (pamuk, juta, duhan i dr.).

Obilje sirovina, tradicija obrta, mnoštvo radne snage i potrebe golemog tržišta daju najveće mogućnosti razvoju industrije. Ali nedovoljno razvijen promet, oskudica stručnog tehničkog kadra i potrebnih investicionih sredstava zadržavaju industrijalizaciju, iako se u industriji azijskih zemalja jedino Japan nalazi ispred Indije. Vješti Parsi razvili su, osobito u okolici Bombaya, snažnu preradbu pamuka, koja se probija i na svjetsko tržište. Industrija jute u okolici Calcutte ima svjetski monopol. Domaća inicijativa i konjunktura u toku dvaju svjetskih ratova pogodovale su razvoju vrlo jake i moderne metalurgije u Chota Nagpuru. Potrebe željezničke mreže i nacionalne obrane traže industrijski oslonac, za koji mlada država žrtvuje velika sredstva. Unapređenje poljodjelstva i osiguranje prehrane (osnovnog indijskog nacionalnog problema) zahtijevaju industrijsku proizvodnju umjetnih gnojiva i proizvodnju poljoprivrednih strojeva, a tome se obraća osobita pažnja. Međutim, veći dio potreba indijskog stanovništva za prerađevinama još uvijek podmiruje domaća radinost i obrt, čiji su proizvodi nerijetko svjetskog glasa. Glavni se industrijski pojas proteže uz pruge od Bombaya do Calcutte, sa žarištima oko ove dvije velike luke; sekundarnog je značenja industrija oko Madrasa.

Željeznice su glavni element prometa, ali je željeznička mreža rijetka (1,1 km pruge na 100 km², prema 4,3 km na 100 km² u FNRJ). Količina robe prevezene rijekama iznosi tek 1% od robe prevezene željeznicama. Cestovni promet slabo je razvijen.

Problem brzog povezivanja udaljenih dijelova golemog državnog prostora danas se rješava avionskim vezama. Avionski je promet važan i zbog međunarodnih veza, jer je I. na važnom putu, koji spaja Evropu s istočnom Azijom i australsko-pacifičkim prostorom.

I. na moru i u svijetu. Oštra i surova planinska, pustinjska i prašumska granica prema azijskom kontinentu sprečavala je veze sa zaleđem i jače utjecaje Indije na susjedne zemlje.

Naprotiv, u siromašnom su se zaleđu stalno širile vijesti о bogatoj Indiji, što je privlačilo stanovnike oskudnih krajeva na indijsko tlo. Radi toga, na indijskoj kontinentskoj granici stoljećima postoji stalna opasnost od provale iz surovog zaleđa, ali moćne prirodne zapreke dobro brane indijski prostor; to je baš i oslabilo budnost stanovništva Indije, pa je svaki strani prodor za Indiju bio koban (Indi oko ← 3500 i muslimanska invazija VIII. —XIV. st.; 1792 prodor 72.000 kineskih vojnika kroz nepalske klance). Turkmenski i iranski karavanski trgovci nalazili su putove u Indiju, ali kretanja u suprotnom smjeru nije bilo. Ovu izoliranost nije izmijenila ni muslimanska vjerska povezanost sjeverozapadnih dijelova s azijskim zaleđem. Kroz cijelu svoju prošlost I. nije sudjelovala u zbivanjima ostale Azije. Budizam, koji je nikao u pograničnom pojasu Indije, nije uspio da se ustali kod susjeda Indije.

Rubni položaj Indijskog oceana i unutrašnje osobine indijskog prostora umanjuju, s pomorskog gledišta, značenje Indijskog poluotoka. Doduše, koncentracija britanskih posjeda oko Indijskog oceana, prioritetni položaj Indije među njima i prokopavanje Sueskog kanala povećali su značenje poluotoka u periodu prevlasti britanske, izrazito pomorske kolonijalne sile. Najnovijom prevagom slobodnih i brzih oceanskih veza, smanjenjem značenja sredozemnog prolaza, smanjenjem i djelomičnom likvidacijom Britanskog carstva, opet se ističe rubni položaj Indijskog oceana, koji ima sve manje značenje za svjetski promet.

Za procvat pomorskog života nije pogodna ni veličina indijskog prostora, ni sklop indijskih geografskih regija. Primorja su relativno izolirana i manje vrijedna (jugozapadno) ili su s mora teško pristupačna (jugoistočno). Otvorena pučina nije privlačila konzervativne poljodjelce s primorja, a došljaci preko mora bili su slabi i malobrojni, te bi se brzo i lako izgubili u mnoštvu indijskog življa.

U prošlosti, jugoistočno, gušće naseljeno primorje bilo je pomorski aktivnije. Na ovoj su strani Kinezi stoljećima održavali veze s Indijom, a u tom smjeru i I. je širila svoju ekspanziju (u početku naše ere). Nasuprot tome, pomorske veze prema zapadu i jugozapadu bile su gotovo isključivo strane. Održavali su ih u pretkolumbijsko doba arapski pomorci, koji su se ograničili na veze s nekim lukama; kasnije su stizali različiti evropski kolonizatori. Izuzetak su bili muslimani Gujarata i Kathiawara, koji su kolonizirali Indoneziju.

Ova izoliranost prema moru dolazi do izražaja u suvremenom indijskom pomorstvu. Za zemlju, kao što je I., njena trgovačka i ratna mornarica upravo su simbolične. Pomorske veze sa stranim zemljama posve su slabe, iz više razloga; u prvom redu zbog konkurencije stranih mornarica, koje raspolažu velikim iskustvom i sredstvima (Velika Britanija, Norveška i dr.) ili mogu da konkuriraju niskim cijenama (Japan, brodovi pod panamskom zastavom i dr.). Oceansko pomorstvo uz umijeće traži i velike investicije, a svega toga I. zasada nema. I tako se dogodilo, da je pomorski promet Indije, nakon proglašenja indijske samostalnosti, znatno opao, i nema izgleda, da bi mogao uskoro porasti. Prema tome, u dogledno vrijeme, I. će uglavnom razvijati samo obalni pomorski promet.

Političko osamostaljenje, geografsko-ekonomski razlozi i tendencije daljnjeg razvoja nameću i preorijentaciju pomorske fasade. U prijašnjim kolonijalnim odnosima glavne su veze bile prema zapadu, a glavno je pomorsko žarište bio Bombay. Međutim, kako se važna ekonomska područja i najgušće naseljeni dijelovi nalaze na istočnoj strani Indije, to će u budućnosti istočna obala dobivati sve više na prioritetu.

Zbog političke podjele nova država nema mogućnosti da razbije kontinentsku izoliranost uređenjem dobrih kopnenih veza, a usto su i pomorske veze slabe. I. je važno čvorište svjetskih avionskih pruga, koje je dobro vežu s cijelim svijetom. Ovuda prolaze važne pruge između cirkumpacifičkog i sredozemno-atlantskog prostora; s njima se ukrštavaju veze između evropskog i australskog te cirkumpacifičkog i afričkog prostora. I. ima aerodrome svjetskog značenja. Ono što su sprečavali oblici reljefa i morska pučina, omogućuje slobodni zračni prostor.

Najnoviji razvoj pojačao je politički ugled zemlje i stvorio odgovarajuće veze prije izoliranog indijskog supkontinenta, ali su nastali problemi, koji su prije bili nepoznati. Međusobni odnosi dviju mladih država (Indije i Pakistana) i unutrašnji društveno-ekonomski napredak najvažniji su elementi za budućnost indijske republike.

LIT.: J. Sion, Asie des moussons, II (Inde, Indochine-Insulinde), Géographie universelle, IX, Paris 1929; K. Hebig, Vorderindien, Klutes Handbuch der geographischen Wissenschaft, Potsdam 1937; W. Barton, Indias North-West Frontier, London 1939; N. Krebs, Vorderindien und Ceylon, Stuttgart 1939; L. D. Stamp, Asia, A Regional and Economic Geography, London 1944; Ο. H. K. Spate, The Partition of India and the Prospects of Pakistan, Geographical Review, New York 1948, I, str. 6—29; G. B. Cressey, Asia’s Lands and Peoples, New York 1951; P. Gourou, L’Asie, Paris 1953; J. E. Spencer, Asia, East by South. A Cultural Geography, New York 1954; O. H. K. Spate, India and Pakistan, London 1954.J. Rć.

Povijest. I. je jedno od najstarijih kulturnih područja na svijetu. Plodne riječne doline i povoljne klimatske prilike omogućile su razvitak bogate civilizacije i stoljećima su privlačile strane osvajače. Najstarije stanovništvo nepoznatog podrijetla potisnuli su tamnoputi Dravidi, koji su došli vjerojatno iz Beludžistana. U toku ← IV. i ← III. tisućljeća razvila se u dolinama Inda i Gangesa visoka gradska civilizacija, čiji su ostaci pronađeni u mjestima Mohenjo—Daro (Sind), Harappa (Panjab) i drugdje. Ruševine velikih palača od opeke, još neodgonetnuto slikovno pismo, mnoštvo umjetničkih predmeta, kamenog oruđa i predmeta od metala govore о davnoj civilizaciji ovog područja, koje je već od najstarijih vremena održavalo trgovačke veze sa Sumeranima u Mezopotamiji.

Potkraj ← III. tisućljeća provaljuju iz Hindukuša i Pamira Arijci, plemena svijetle boje kože. Postepeno su zauzeli sjevernu i sjeverozapadnu Indiju i pokorili ili potisnuli u unutrašnjost poluotoka plemena Dravida. Iz Veda, vjerskog zbornika, u kome su sakupljene stare legende, vidi se, da su im glavna zanimanja bila stočarstvo i zemljoradnja, a znali su obrađivati i metale (željezo, bakar, zlato). Gradili su i čamce, a osvajanjem ušća Inda došli su u dodir s morem i počeli se baviti pomorstvom. Brahmanska religija dijelila je društvo u 4 kaste: brahmani (svećenici i učenjaci), kšatrije (vladari i vojnici), vajšije (seljaci, obrtnici i trgovci) šudre, (kasta, koja je obavljala najniže poslove). Kaste su međusobno bile strogo odijeljene.

Do ← VII. st. nema sigurnih podataka о političkoj povijesti Indije. Potkraj ← VII. i u početku ← VI. st. nastaju u sjevernoj Indiji veliki i bogati gradovi i formira se više država, među kojima su se isticale Magadha u današnjoj oblasti Bihar s glavnim gradom Pataliputra i zapadno od nje Kosala s glavnim gradom Sravasti (Savathi). U toku ← VI. i ← V. st. ove države vode međusobno borbu, dok u ← IV. st. konačno ne osvoje vladari carstva Magadha čitavo područje između Himalaje i Gangesa. U ← VI. st. provaljuju Perzijanci i osvajaju zapadna područja Indije, a Darije šalje ekspediciju, da ispita tok Inda. Nakon prodora Perzijanaca uspostavljene su kulturne i trgovačke veze s Perzijom, koje su znatno utjecale na daljnji razvoj umjetnosti i religije u Indiji. U tom razdoblju započinje življa pomorska djelatnost: u ← V. st. postoji razvijena pomorska trgovina s Perzijskim zaljevom, a pomorci su uzimali na put ptice, da se pomoću njih orijentiraju о položaju najbližeg kopna. Istodobno se počeo u Magadhi širiti budizam, koji (za razliku od brahmanizma) ne priznaje kaste i donosi novo shvaćanje prekogrobnog života (nirvana). U ← III. st. za cara Ašoke budizam postaje službena religija u Magadhi.

Do prvih dodira s helenističkim Zapadom i do sigurnijih kronoloških podataka za povijest Indije dolazi tek u vrijeme Aleksandra Velikog. God. 327 prešle su Aleksandrove čete Ind i potukle Pora, cara države Puru. Kad je stigao do Hyphasisa (Beas), Aleksandar se morao vratiti, jer mu je vojska uskratila poslušnost. Na Indu je sagradio flotu, koja se pod zapovjedništvom admirala Nearha spustila niz Ind i morem stigla do Eufrata. Grčki garnizoni, koje je Aleksandar ostavio u Indiji, pridonijeli su jačanju trgovačkih i kulturnih veza Indije i Sredozemlja.

Nakon odlaska Aleksandrove vojske stvara se u Indiji jaka država na čelu sa Čandraguptom (← 322 do ← 298), osnivačem dinastije Maurija. Do ← 318 osvojio je sjevernu Indiju do rijeke Narbade, a ← 305 prisilio je Seleuka, Aleksandrova nasljednika u istočnom dijelu države, da mu ustupi sve pokrajine do Hindukuša i da s njim sklopi savez. Megasthenes, Seleukov poslanik kod Čandragupte, prvi je opširno opisao Indiju; on navodi, da u to vrijeme ima 118 indijskih država. Čandragupta je izgradio jaku mornaricu, u njegovu ministarstvu rata postoji admiralitet, a osnovan je i ured, koji je vodio nadzor nad riječnom i pomorskom plovidbom. Za Ašoke (← 272 do ← 232), jednog od Čandraguptinih nasljednika, državne su granice proširene, razvija se trgovina, mnogo se gradi, proširuje se irigaciona mreža i organizira uprava. U ← II. st. ta jaka država pomalo propada, odcjepljuju se područja Andhra i Kalinga, a strani osvajači osvajaju pojedine dijelove države. Oko ← 100 dolaze plemena Sakha (Skita), osnivaju ovdje svoju državu i vode borbe s carstvom Andhra sve do njegova uništenja (oko 236). U I. st. plemena Yueh-chi prelaze Hindukuš i, pod dinastijom Kushan, osnivaju svoju državu, koja se protezala od Kabula do delte Inda. Ta je država propala u III. st.

U samostalnim državama u primorju Indije, koje nisu bile u tolikoj mjeri izložene provalama s kopnene strane, pomorska se aktivnost jako razvila. S područja Kalinga započinje kolonizacija Jave i razvija se živa trgovina s metropolom. Prema podacima jednog dokumenta proizlazi, da su prinčevi ove zemlje učili navigaciju i upućivali se u pomorsku trgovinu. Iz Bengala, gdje je glavni pomorski centar bio Tamralipta, odlaze trgovački brodovi i budistički misionari sve do Koreje i Japana, a kineski anali spominju poslanstva iz Indije već u I. st. Između 200 i 250 I. je imala jake trgovačke veze (osim s Istokom) i s Grčkom i Rimom, a samo iz jedne egipatske luke plovilo je u sezoni do 120 brodova u Indiju. U početku IV. st. vladari dinastije Gupta stvaraju jaku državu, koja se prostire od Himalaje do Narbade i od Brahmaputre do Jumne. Vladanje ove dinastije (320—480) pada u doba relativnog mira i napretka. Trgovačke veze Indije dopiru sve do Rima. Potkraj V. st. provaljuju Huni i opustoše Indiju, a jedno stoljeće kasnije nestaje njihove vlasti. Pokušaj Harsha (605—648), da ujedini sjevernu Indiju, propao je; nakon njegove smrti to se područje raspalo na niz malih samostalnih područja, dok su se na jugu sačuvale dravidske državice Pandija, Cera i Čola. Centri su pomorstva u tom razdoblju Gujarat i Sind, odakle indijski brodovi plove na zapad do Eufrata i na istok do Kine. Potkraj V. st. Ceylon ima jaku mornaricu i u VII. st. cejlonski vladari vrše invaziju Pandije. God. 603 vladar Gujarata šalje na Javu jednu ekspediciju i osniva grad Mendang Kumulan. U toku VII. st. nastaje niz indijskih kolonija i trgovačkih baza na obalama Kine i Burme.

Za vrijeme unutrašnjeg rasula Indije, nakon Harshina vladanja, započinju provale muslimana iz Afganistana. Istodobno su i arapski pomorci uspostavili živ dodir s Indijom. Međutim, islamski prodor u Indiju nije zauzeo veće razmjere sve do XI. st. Tek Mahmud iz Ghaznaha (988—1030), učvrstivši vlast u Afganistanu, osvaja Panjab i prodire dalje na jug. Njegovi nasljednici vode borbe s Gujaratom i s dravidskim državama, te uspijevaju osvojiti znatan dio poluotoka. U XIV. st. njihova vlast pomalo slabi i 1398—1400 Timur osvaja bez većeg otpora područje sjeverne Indije. Nakon njegova povlačenja osamostaljuje se niz malih indijskih državica.

U tom je razdoblju malabarska obala pomorski centar za trgovinu mirodijama s Kinom i Afrikom, a Calicut spominju suvremeni pisci kao jedan od najvećih pomorskih centara svijeta. U indijskim brodogradilištima se, prema svjedočanstvu Marka Pola, grade veliki brodovi s 5 jarbola, koji mogu ponijeti do 6000 vreća tereta.

God. 1525 počinje Baber, potomak Timura, pomoću usavršene artiljerije, osvajati Indiju i postavlja temelje carstvu Velikih mogula. Indiju je definitivno podložio mongolskoj vlasti Akbar Veliki (1555—1604). Država se u to vrijeme konsolidira, prestaju progoni hinduskog stanovništva i razvija se obrt i trgovina. Izgrađena je velika mornarica, kojoj je centar bio Dacca u Bengalu. Organizirano je ministarstvo mornarice, koje je vodilo brigu о pomorskom prometu i о izgradnji brodova, a utvrđene su i carine, koje su iznosile 2,5% vrijednosti robe. Protiv Aurangzeba (1658—1707), koji je započeo progoniti Hinduse, diže se na ustanak savez plemena Mahratta pod vodstvom Šivadžia (1627—1680). Nakon Aurangzebove smrti vlast mogula postepeno slabi, a pojedina se indijska područja osamostaljuju. Proces raspadanja ubrzava provala Perzijanaca pod Nadir Šahom 1739 i Afgana pod Ahmed Durraniem, desetak godina kasnije, koji prolazno osvajaju zapadni Hindustan. Konfederacija Mahratta, okupivši cijeli zapadni i centralni dio poluotoka, izgradila je jaku mornaricu, koja je gospodarila čitavom obalom od Bombaya do Vingorla. Ona je još jednom pokušala ujediniti Indiju, ali je pokušaj propao nakon ponovne provale Perzijanaca i njihove pobjede 1761.

Istodobno s provalom Mongola pada i dolazak Portugalaca u Indiju. Time započinje višestoljetna borba evropskih kolonijalnih sila za prevlast na tom području. God. 1498 pristao je Vasco da Gama u Calicutu i uspostavio prve izravne veze Evrope s Indijom. Dvije godine kasnije Cabral osniva faktorije u Calicutu i Cochinu. Radi osiguranja svojih posjeda Portugalci su još morali slomiti Arape, koji su dominirali Indijskim oceanom. God. 1502 dolazi do prve pomorske bitke u Indijskom oceanu, u kojoj je Vasco da Gama uz pomoć premoćne artiljerije izvojevao pobjedu. Borbe se nastavljaju sve do 1508, kada je kod Diua konačno slomljena arapska premoć. Portugalski su interesi u Indiji bili u prvom redu trgovački i Affonso d’Albuquerque se zadovoljava izgradnjom uporišta na trgovački i strateški važnim mjestima. Osvojeni su Malacca, Diu, Hormuz, Ceylon i Goa, koja 1530 postaje sjedište uprave.

Potkraj XVI. st. dolaze prve holandske ekspedicije u Indiju, a nakon osnutka holandske Istočnoindijske kompanije (1602) započinju Holanđani upornu borbu s Portugalcima za prevlast u Indijskom oceanu. God. 1619 osnovana je Batavia (danas Djakarta), koja postaje centar holandskog kolonijalnog carstva. Osvajanjem Malacce (1641) i blokadom Goe (1637—45) konačno je praktički uništena portugalska trgovina u Indiji. Do 1660 istjerani su Portugalci sa Ceylona, iz Quilona, Cannanorea, Cochina i Calicuta; preostali su im samo Diu i Goa. Time su Holanđani osigurali svoju vlast u Indijskom oceanu.

Prodiranje Engleza u Indiju počinje nakon osnutka engleske Istočnoindijske kompanije (1600). Budući da su se na otocima učvrstili Holanđani, kompanija se orijentirala prema kopnu. Od 1610 Englezi vode borbu s Portugalcima i osnivaju faktorije u Suratu, Sindu i Bengalu. U savezu s Holanđanima oni sve više potiskuju Portugalce, kojima je ugled nakon osvajanja Hormuza (1620) gotovo sasvim pao. God. 1639 osnivaju Englezi tvrđavu St. George (Madras), prvo svoje jače uporište na kopnu; 1661 stječu Bombay, koji je od 1686 glavna baza Kompanije i sjedište guvernera.

Dolaskom Francuza počinje posljednja borba za gospodstvo nad Indijom. God. 1675 osnovana je francuska faktorija u Pondichérryu, a zatim u Suratu, Masulipatnamu i dr. Trgovački interesi i neprijateljstva između evropskih država doveli su do sukoba, koji su se odvijali i izvan granica. Rat za austrijsku baštinu (1741— 48) vodi se i u Indiji. Francuska flota pod La Bourdonnaisom osvojila je Madras, dok je J. Dupleix uspješno branio Pondichérry od napada engleske flote. Nakon rata sve je jači francuski utjecaj u Indiji, a Englezi pojačavaju svoju mornaricu. Za Sedmogodišnjeg rata engleska flota ulazi u Ganges i osvaja Chandernagore, a R. Clive pobjedom kod Plasseya 1757 osigurava englesku vlast u Bengalu. Nakon poraza kod Wandewasha i osvajanja Pondichérrya paraliziran je francuski utjecaj u Indiji. I., rascjepkana u niz malih država, nije pružala većeg otpora. Skršivši najjače među njima, Mahratte, u dva rata (1782 i 1817—19) i vladara Mysore Hyder Alija (1784), Englezi su osigurali svoju vlast. Do sredine XIX. st. Englezi su zavladali najvećim dijelom sjeverne Indije, dok su kneževine centralne i južne Indije raznim ugovorima došle u vazalni položaj.

Uvoz industrijske robe iz Engleske i razna nametnuta ograničenja uništili su indijski obrt i manufakturu. Veliki zemljišni porezi iscrpljuju seljaštvo, a glad postaje redovita pojava. Kao posljedica takva stanja dolazi 1858 do velikog ustanka indijskih vojnika, sepoja, kojima su se pridružili i seljaci. Ustanak je ubrzo ugušen u krvi. Nakon toga ukinuta je vlast Istočnoindijske kompanije, a I. je proglašena engleskom krunskom kolonijom, kojom upravlja potkralj. Organizirani pokret Indijaca protiv britanske vlasti započinje osnutkom Nacionalnog kongresa 1885, koji je povezao razne indijske političke organizacije. God. 1906 Kongres postavlja Velikoj Britaniji zahtjev za vlastitom upravom (svaradž) i traži ekonomsku nezavisnost (svadeši). Britanci, međutim, pomažu osnivanje Muslimanske lige (1906), da oslabe utjecaj Kongresa na muslimansko stanovništvo i formiraju odvojena biračka tijela na vjerskoj bazi.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Kongres traži, da se Indiji dade status dominiona, a u tome ga podržava i Muslimanska liga. Britanci djelomično popuštaju i već 1917 omogućeno je šire učešće Indijaca u upravi zemlje. God. 1919 stvoren je dvodomni parlament, kome je znatan dio članova imenovao potkralj. Do jakog pokreta protiv Britanaca dolazi 1920 pod vodstvom Mahatme Gandija, koji u političku borbu uvodi taktiku pasivnog otpora. Pod pritiskom sve jačeg nacionalnog pokreta, britanska vlada osniva komisiju za izradbu ustava. Konferencije Okruglog stola (1930—33) između predstavnika komisije i Nacionalnog kongresa nisu donijele rezultata i Kongres organizira nove pokrete građanske neposlušnosti. God. 1937 stupio je na snagu nov ustav, ali I. nije dobila status dominiona. Izbori su donijeli Kongresu većinu, i on je (iako to nije bilo u skladu s ustavom) obrazovao provincijske vlade, da bi proveo reforme.

Pošto je izbio Drugi svjetski rat, Kongres pojačava borbu i 1939 traži nezavisnost; 1940 provodi ponovo, pod vodstvom Gandija, kampanju građanske neposlušnosti, dok Britanci odgovaraju represalijama i hapse vodstvo Kongresa. Međutim dolazi do rascjepa između Hindusa i muslimana, kad je 1940 Muslimanska liga zatražila osnivanje posebne muslimanske države, Pakistana. Ulazak Japana u rat i njegovi uspjesi prisiljavaju Vel. Britaniju na popuštanje i ona 1941 nudi Indiji status dominiona i samostalnost u vanjskim i unutrašnjim poslovima. Nacionalni kongres i Muslimanska liga ne pristaju na to i traže potpuno povlačenje Britanaca; Kongres pokreće novu kampanju građanske neposlušnosti, nakon čega je vodstvo Kongresa ponovo uhapšeno.

Po svršetku rata val štrajkova i pobuna zahvatio je cijelu zemlju, a 1946 dolazi u Bombayu do pobune mornara, koji su zauzeli nekoliko ratnih brodova. Stoga je laburistička vlada iste godine pristala da dade Indiji nezavisnost.

Dana 24. VIII. 1946 sastavio je Pandit Nehru privremenu vladu od članova Kongresa i Muslimanske lige, koja je 15. VIII. 1947 izvršila podjelu Indije na dva dominiona, Indijsku uniju i Pakistan. Indijska unija je 1950 donijela ustav, kojim je proglašena nezavisnom federativnom državom sa službenim nazivom Bharat, a Pakistan se 1956 proglasio islamskom republikom, koja se sastoji od zapadnog i istočnog Pakistana. Obje su države ostale članice Commonwealtha.

LIT.: F. В. Eldridge, The Background of Eastern Sea Power, London 1948; V. I. Avdijev, Istorija starog Istoka, Beograd 1952; Dž. Nehru, Otkriće Indije, Beograd 1952.V. Mi.

Državno uređenje. Prije Prvog svjetskog rata u Indiji je nastao pokret nacionalnog buđenja, koji je nakon Drugog svjetskog rata doveo do ukidanja britanske kolonijalne uprave. U kolovozu 1947 I. je podijeljena na dva dijela, na Indiju (Hindustan) i Pakistan, koji su postali nezavisne države, ali su i nadalje ostali članovi Commonwealtha. Indijska ustavotvorna skupština izglasala je 26. XI. 1949 ustav, koji je stupio na snagu 26. I. 1950 kao ustav Indijske unije. Država je nastala spajanjem teritorija, koji su ranije bili pod vlašću Velike Britanije, i od većeg broja samostalnih indijskih država, koje su bile s Engleskom u ugovornom odnosu. Stoga je složen sastav Indije. Od proglašenja nezavisnosti do donošenja ustava I. je bila monarhija: kralj Velike Britanije bio je i njezin kralj. Međutim, prema ustavu iz 1949 I. je postala republika. Time je prekinuta personalna unija. Ipak je I. ostala član Commonwealtha. Prema ustavu, I. je konfederacija, a zapravo ona to nije. Nije ni federacija u pravom smislu riječi, iako se u njezinu ustavnom uređenju nalaze neke federativne crte. Šef je države predsjednik Republike. I. je sastavljena od četiri vrste jedinica, koje nemaju jednak položaj. Prvu vrstu čine bivše engleske pokrajine. U njima je šef upravne vlasti guverner, koga postavlja predsjednik Republike i koji je njemu odgovoran. Ministarsko vijeće ovih jedinica postavlja guverner, ali je ministarstvo politički odgovorno lokalnom parlamentu. Zakonodavno tijelo u nekim jedinicama sastoji se od jednog, a u nekima od dva doma.

Drugu vrstu jedinica čine bivše samostalne monarhije. Na njihovu čelu ostali su monarsi (radže). Inače njihovo unutrašnje uređenje odgovara uglavnom unutrašnjem uređenju jedinica prve vrste. Jedinice treće i četvrte vrste nemaju ni ograničenu unutrašnju autonomiju, koju imaju jedinice prve i druge vrste. Tako jedinice treće vrste nemaju ni svoju vladu, nego njima upravlja predsjednik Republike preko organa, koga on postavlja i opoziva. To je još potpunije provedeno u jedinicama četvrte vrste.

Na čelu centralne vlasti stoji predsjednik Republike, koga na pet godina bira naročito tijelo, sastavljeno od izabranih članova obaju domova Parlamenta i od delegata biranih od zakonodavnih skupština jedinica, koje takve skupštine imaju (prve i druge vrste). Potpredsjednika Republike biraju domovi Parlamenta na zajedničkoj sjednici. On dolazi na mjesto predsjednika, kada je ono upražnjeno prije isteka mandata. Predsjednik i potpredsjednik su politički neodgovorni. Vladu postavlja predsjednik Republike. On je može i opozvati, ali je vlada politički odgovorna i Parlamentu. To znači, da je primijenjen sistem parlamentarne (kao u Velikoj Britaniji), a ne sistem predsjedničke vlade (kao u USA). Parlament je sastavljen od dva doma: Narodne skupštine (Doma naroda ili Donjeg doma) i Vijeća država. Prvi ima 489 članova, koje neposredno biraju birači, i 10 članova, koje imenuje predsjednik Republike kao predstavnike plemenskih područja, Assama, Andamana, Nikobara i drugih otoka. Drugi je sastavljen od 200 predstavnika posebnih jedinica, ali ne po načelu ravnopravnosti. Predstavnike jedinica prve i druge vrste biraju zakonodavne skupštine tih jedinica, a način biranja predstavnika jedinica treće i četvrte vrste propisuje zakon. U drugi dom ulazi i određeni broj članova, koje postavlja predsjednik Republike kao istaknute učenjake, poznavaoce literature, umjetnosti i socijalnih službi. Zakone donose oba doma suglasno. Ako se ne mogu suglasiti u propisanom roku, predsjednik Republike može sazvati domove na zajedničku sjednicu, koja tada odlučuje о spornom zakonskom prijedlogu. Zakone financijske prirode donosi sama Narodna skupština, a drugi dom daje samo mišljenje. Predsjednik Republike ima pravo suspenzivnog veta samo pri donošenju zakona nefinancijske prirode. On ima i pravo raspuštanja Narodne skupštine.

Vrhovni sud Indije ima šira ovlaštenja nego najviši sud u bilo kojoj drugoj federaciji. On je najviši tumač ustava i najviši sud za žalbe na presude.

Indijska je vlada imenovala jednu komisiju, koja treba da izradi nacrt za novu teritorijalnu i političku podjelu Indije. Komisija za reorganizaciju pošla je od postojeće glavne jezične podjele i predložila novu podjelu na 26 država i 3 teritorija pod centralnom upravom.J. Sć.

Novac. Novčana jedinica rupia (rupee), Rp. Od 18. IX. 1949: 0,186621 g finog zlata = 1 rupia. Dvadeset i jedan USA-cent = ¹/₄ rupia, a 4,76190 rupia = 1 USA-$. Jedna rupia = 16 annasa = 192 piesa. Državne novčanice od 2 ¹/₂ 5, 10, 20 i 100 rupia. U optjecaju i srebrni novac od 1 rupie, odnosno 4 annasa te od ¹/₈ rupie, odnosno 2 annasa. Quarterary-srebro od 1 rupie ili 16 annasa te ¹/₄ rupie ili 4 annasa. Od čistog nikla: 1, ¹/₂ i ¹/₄ rupie. Bakreno-nikaljni novac od ¹/₂, 1, 2 i 4 annasa. Nikaljno-bakreni novac od ¹/₂, i 1 2 annasa. Bakreni novac od ¹/₄ i ¹/₂ annasa. Paritet s dinarom: 1 rupia = 63 Din. Od 2. X. 1956 u Indiji će vrijediti decimalni novčani sistem, i rupija će se dijeliti na 100 jedinica, koje će se zvati maya paisa.I. Be.

Mjere. U upotrebi su standardne mjere, koje su zakonski utvrđene 1939, a od kojih treba razlikovati željezničke, bazarske i faktorijske mjere. Upotrebljavaju se i engleski yard i milja.

Standardne mjere: za težinu: 1 tola = 11,664 g, 1 seer = 80 tola = 933,12 g, 1 maund = 40 seera = 37,33 kg; za tekućinu: 1 pudde = 1,639 l; za dužinu: 1 hath = 0,5 yarda = 0,4572 m.

Pored standardnih mjera, u raznim krajevima Indije upotrebljavaju se različite lokalne mjere: za težinu: 1 tang (Bombay) = 4,213 g, 1 seer (Madras) = 279,87 g, 1 seer (Bombay) = 326,58 g, 1 passere (Bengal) = 5 seera = 4,67 kg, 1 maund (Bombay) = 12,7 kg, 1 maund (Madras) = 11,34 kg, 1 candy (Bombay) = 254 kg, 1 candy (Madras) = 226, 80 kg; za tekućinu: 1 ollock ili olluck (Madras) = 0,205 l, 1 pudde (Madras) = 1,533 l, 1 pally (promjenljiva mjera) u Calcutti = 5,5 l, 1 khahoon = 320 pallya = 17,6 hl, 1 garce = 52,44 hl; za suhe materije: 1 parah (para, parrah) u Bombayu = 110 l, 1 parah (Madras) = 61,32 l, 1 tipree (Bombay) = 1/128 paraha = 0,86 l, 1 raik (Calcutta) = 1,4 l; za dužinu: 1 moolum = 1 hath = 45,72 cm, 1 guz (gudge, promjenljiva mjera) u Bengalu = 81,44 cm, 1 guz (Bombay) = 68,58 cm, 1 guz (Madras) = 83,82 cm, 1 dhan (u Calcutti: danda) = 2,57 m, 1 covid, covido (općenito u Calcutti, Bombayu i Madrasu) = 45,72 cm, 1 miranga (Calcutta) = 10 guza = 9,144 m, 1 moot (Calcutta) = 1/12 guza = 7,62 cm, 1 geerah, gireh = 1/16 guza = oko 5,83 cm, 1 unglee (Calcutta) = 1/48 guza = 1,91 cm, 1 jaob, jow (Calcutta) = 1/144 guza = oko 0,635 cm, 1 kos, koss (promjenljiva mjera) = 2,41—4,83 km, 1 yojan, yojana (promjenljiva mjera) = 6,5—16 km; za površinu: 1 bigha = 2529,30 m², 1 bigha (Bengal) = 1337,81 т², 1 chahar (Bombay) = 39,11 ha, 1 cawnie = 0,5350 ha.Ğ. M.

Blagdani. U Indiji ne postoje jedinstveni blagdani: pojedini od njih se slave: 1. I. (u Bombayu, Calcutti i Madrasu), 13. I. (Bhogi, u Madrasu), 14. I. (Pongal, u Madrasu), 23. I. (Netajiov rođendan, u Calcutti), 26. I. (Dan republike, u Bombayu, Calcutti i Madrasu), 8. II. (Sree Panchami, u Calcutti), 3. III. (Mahashivaratri, u Bombayu i Madrasu), 19. III. (Dol Jatra, u Calcutti), 20. III. (Sveti, u Bombayu), 13. IV. (Tamil-Nova Godina, u Madrasu), 16. IV. (Mahavir Jayanti, u Bombayu), Veliki petak (u Calcutti i Madrasu), Velika subota (u Calcutti), Veliki petak (Julijanski kalendar, u Bombayu), 3. VI. (Ramazan, u Bombayu, Calcutti i Madrasu), 30. VI. (Bank Holiday, u Calcutti i Madrasu), 10. VIII. (Kurban-Bajram, u Bombayu, Calcutti i Madrasu), 14. VIII. (Cocoanut Day, u Bombayu; Avani Avittam, u Madrasu), 21. VIII. (Gokul Ashatami, u Bombayu; Janmastami, u Calcutti; Sri Jayanthi, u Madrasu), 1. IX. (Ganesh Chaturti, u Bombayu; Vinayaha Chathurthi, u Madrasu), 2. IX. (Parsi-Nova Godina, u Bombayu); 7. IX. (Khordad Sal, u Bombayu), 8 i 9. IX. (muslimanska Nova Godina, u Bombayu i Madrasu), 2. X. (Rođendan Mahatme Gandija, u Bombayu, Calcutti i Madrasu), 5. i 6. X. (Durga Puja, u Calcutti; Ayudha Puja, u Madrasu), 7. X. (Dassera, u Bombayu; Durga Puja, u Calcutti; Ayudha Puja, u Madrasu), 11. i 12. X. (Lakshimi Puja, u Calcutti), 25. X. (Kalu Puja, u Calcutti; Deepavali, u Madrasu), 27. X. (Diwali, u Bombayu), 5. XI. (Jagadhatri Puja, u Calcutti), 9. XI. (Prorokov rođendan, u Bombayu i Madrasu), 25. XII. (Božić, u Calcutti, Bombayu i Madrasu), 31. XII. (Bank Holiday, u Calcutti i Madrasu). Datumi muslimanskih blagdana prema 1954.Č. M.

PRIVREDA

Privredna struktura. I. je pretežno poljoprivredna zemlja, sa slabo razvijenim proizvodnim snagama. Pored toga, godišnji prirast stanovništva Indije iznosi 4,5 mil. Stoga neuposlenost postaje sve ozbiljniji problem. Prvi petogodišnji plan (koji je završen 31. III. 1956) imao je zadatak, da podizanjem poljoprivrede, u prvom redu navodnjavanjem, izgradnjom saobraćajnih veza i sredstava i podizanjem industrije aktivira višak radne snage. I pored velikih uspjeha, koje je pokazao prvi Petogodišnji plan, problem zaposlenja nije potpuno riješen, i milijuni radnih ljudi traže rada. Poljoprivreda, iako je u pojedinim područjima vrlo intenzivna, ne može riješiti taj problem.

Drugi Petogodišnji plan, koji je stupio na snagu 1. IV. 1956, postavlja težište na industriju. Industrija treba da zaposli 11—12 mil. novih radnika. Predviđena su 47 milijardi rupija, odnosno 10 milijardi dolara ukupnih investicija. Proizvodnja čelika od 1,5 mil. t u 1953, treba 1960—61 da dosegne 6 mil. t, a proizvodnja željezne rude od današnja 4 mil. t treba da potkraj drugog Petogodišnjeg plana dosegne 14 mil. t, od kojih je znatan dio predviđen za izvoz. Proizvodnja kamenog ugljena (37 mil. t) porasla bi 1960—61 na 60 mil. t. Proizvodnja elektro-energije od današnjih 6,6 milijarda kWh imala bi se povećati na 10 milijardi kWh. Kod aluminija predviđen je porast od 5000 na 40.000 t, a kod cementa od 4,6 na 10 mil. t. Kod teretnih vagona proizvodnja bi se povisila od 7000 na 20.000 godišnje, putničkih vagona od 800 na 2000, a lokomotiva od 100 na 400 komada godišnje.

Iako je I. na putu izgradnje socijalističkog društva, ipak dopušta stranom kapitalu, da se, uz izvjesnu kontrolu, afirmira u privredi. S obzirom na izuzetan položaj Indije u svijetu, naročito u Aziji, neke velike države gotovo se natječu u podizanju indijske privrede i financiraju zamašne industrijske projekte. Pored Velike Britanije, koja ima čeličane već otprije, u indijskoj industriji čelika sudjeluju kapitali USA, Zapadne Njemačke, a u najnovije vrijeme i SSSR-a. To omogućuje Indiji, da — bez štete za svoju političku i ekonomsku samostalnost — brže izvrši industrijalizaciju. U drugom Petogodišnjem planu posebna je pažnja obraćena pomorstvu. Tonaža trgovačke mornarice bit će povećana od 600.000 na 1,000.000 brt, djelomično izgradnjom u zemlji, a djelomično u inozemstvu. Podiže se i drugo veliko brodogradilište, jer dosadašnje ne može udovoljiti sve većim potrebama, osobito u vezi s novim planom.

I. se sprema — čim joj dopusti tonaža trgovačke mornarice — da po uzoru na USA zavede diskriminaciju zastave, prema kojoj 50% robe za Indiju i iz Indije mora biti prevezeno brodovima pod indijskom zastavom.

Vanjska trgovina od 1947, kad je I. dobila samostalnost, pokazuje tendenciju opadanja. Izvoz je 1948 iznosio 1386 mil. USA-$, a 1954 god. 1181; uvoz: 1948 god. 1725 mil., a 1954 god. 1231 mil. U povoljnim godinama trgovačka je bilanca uravnotežena; 1949 bila je pasivna za 722 mil. USA-$ zbog suše i većeg uvoza riže i pšenice.

Velika Britanija je još uvijek na prvom mjestu sa 32% ukupnog indijskog izvoza u 1954. Na drugom su mjestu USA sa 15%. Druge zemlje sudjeluju s manjim postotkom: Japan sa 2%, Njemačka sa 3%, Burma sa 2% i Pakistan sa 2%. U indijskom uvozu Velika Britanija sudjeluje 1954 sa 23%, USA sa 13% (1951 sa 28%). Druge zemlje sudjeluju s manjim postotkom: Japan sa 2%, Njemačka sa 5%, Egipat sa 2%, Burma sa 8% i Australija sa 1—5%, prema ishodu indijske žetve i uvozu pšenice.

U indijskoj vanjskoj trgovini susjedne zemlje sudjeluju samo sa 1o%, jer imaju sličnu ekonomsku strukturu. I. je u svojoj vanjskoj trgovini još upućena na Evropu, a posljednjih godina i na Ameriku. Zemlja se sve jače industrijalizira, te opada izvoz nekih sirovina u korist polufabrikata i gotovih proizvoda.

Pomorski promet. Iz inozemstva je ušlo u indijske luke 1954 god. 8,999.000 nrt. Indijski uvoz i izvoz odvija se pretežno morem. Od ukupnog uvoza u 1952 na uvoz morem otpada 1609 mil. USA-$, a na uvoz kopnom samo 69 mil. Morem je izvezeno 1244 mil., a kopnom samo 56 mil. USA-$·

Od ukrcanih količina na prvom je mjestu kameni ugljen (u 1954 god. 1,188.000 t). I. je rijetka azijska zemlja, koja izvozi znatne količine kvalitetnog kamenog ugljena. U najvećem dijelu azijskih luka za bunkeriranje se upotrebljava indijski ugljen. Posljednjih godina izvezene količine manganove rude prelaze količine izvezenog ugljena, 1953 izvezeno je 1,593.200 t, a 1954 god. 960.000 t. Željezne rude 1953 izvezeno je 1,282.200 t, a 1954 samo 923.100 t, jer I. svoju proizvodnju prerađuje u vlastitim visokim pećima. Prije Drugog svjetskog rata I. je izvozila preko 1 mil. t arahida, lanenog i drugog sjemenja, a danas izvozi ispod 100.000 t, jer je međutim podigla vlastitu industriju za prerađivanje uljarica. Prestao je i izvoz uljanih pogača od gotovo pola milijuna tona 1938 u vezi s intenzivnijim gajenjem stočarstva.

Kod pamuka, od znatnog izvoza prije Drugog svjetskog rata, I. je postala uvozna zemlja sa 122.800 t u 1954, jer je toliko podigla preradbu pamuka, da je izbila među prve države u svijetu. Ali je zato 1954 iz indijskih luka izvezeno 744 milijuna m pamučnih tkanina. Prestao je i izvoz sirove jute, ali je 1954 izvezeno 865.900 t prerađene.

Čaja, vrlo značajnog izvoznog artikla, izvezeno je 1954 god. 206.600 t, a duhana 34.600 t.

Od uvezenih količina na prvom su mjestu žitarice. Pšenice je 1948—50 u prosjeku uvezeno 1,527.000 t, 1951 god. 3,031.000 t, 1952 god. 2,498.000 t i 1953 god. 1,638.000 t. Investicije u poljoprivredi u okviru prvog Petogodišnjeg plana povećale su proizvodnju, pa I. više nije upućena na veći uvoz pšenice.

Od uvezene robe posljednjih godina dominiraju proizvodi nafte. God. 1954 uvezeno je 4,216.800 m³. I. gotovo nema izvora, a do pred kratko vrijeme nije imala ni rafinerije, nego je proizvode nafte dovozila iz rafinerija u Perzijskom zaljevu. Uz sudjelovanje stranog kapitala, I. gradi 3 rafinerije nafte (2 kod Bombaya i 1 kod Visakhapatnama), pa će ubuduće uvoziti pretežno sirovu naftu. God. 1953 uvezeno je riže 192.800 t, 1952 god. 733.600 t, a 1951 god. 761.000 t. God. 1054 uvezeno je 370.400 t šećera i 222.800 t pamuka. Sve jaća izgradnja tekstilne industrije traži uvoz znatnih količina sirovog pamuka, iako je vlastita proizvodnja dosta znatna.

Željeza je uvezeno 425.400 t, dvostruko više nego ranijih godina s obzirom na povećanu privrednu djelatnost. Dovršenjem novih čeličana koje su sada u gradnji, taj će se uvoz smanjiti, ukoliko opći industrijski razvitak Indije ne bude tražio još veće količine nego što će proizvesti čeličane, koje su u gradnji i koje se projektiraju.

Pomorske veze. Otvaranjem Sueskog kanala pomorske veze između Evrope (u to doba najjačeg privrednog kontinenta) i Azije (najvećeg dobavljača mnogih sirovina) postale su sve intenzivnije. To vrijedi osobito za Indiju. Razna parobrodarska društva otvarala su pruge s Indijom i dalje s Kinom i Japanom. Taj morski put ponekad je bio najjača svjetska pomorska arterija. Danas taj promet znatno zaostaje za prometom na Atlantiku. Ni u prometu iz Evrope za Daleki Istok više nije toliko značajan udio Indije. Mnoge parobrodarske linije, koje vezuju Evropu s Indonezijom, Indokinom, malajskim područjem, Kinom i Japanom, ne pristaju tako često u indijskim lukama, nego iz Colomba prosljeđuju ravno za Malajski arhipelag i dalje. Za putničke linije pristajanje u Bombayu, osobito u Calcutti, znači gubitak od nekoliko dana, pa se putnički promet danas pretežno odvija avionima.

Društvo Peninsular and Oriental Steam Navigation Co. dugo je imalo dominantan položaj u vezi između Indije i Evrope, osobito u putničkom prometu. Njegovi brodovi na liniji Bombay— Velika Britanija imali su u. Port Saidu posebnu priključnu liniju do Brindisia. To je, do pojave aviona, bila najbrža putnička veza između Evrope i Indije. Znatnu ulogu u prometu s Indijom imalo je i dansko društvo Det Östasiatiske Kompagni. I Austrijski Lloyd držao je prije Prvog svjetskog rata intenzivnu linijsku službu.

U prometu s Evropom najveći broj redovitih linija i danas drže parobrodarska društva Velike Britanije: Anchor Line ; Brocklebank, Thosand Jnc. Ltd.; City Line; The Clan Line Steamers, Ltd. ; Ellerman Lines, Ltd.; Habl Line; Harrison T. and J., Ltd. ; Wilson Line i ujedinjena poduzeća Peninsular and Oriental-British India. Druge linije drže: skandinavska, belgijska, francuska, egipatska i poljska društva, osobito teretne, koje idu za luke jugoistočne Azije. Lloyd Triestino održava intenzivan promet s indijskim lukama, uz alternativan odlazak iz Trsta ili Genove. U najnovije vrijeme pojavila su se u linijama za jugoistočnu Aziju i Indiju i njemačka društva. Nizozemsko društvo Vereenigte Nederlandsche Scheepvaart Mij., N. V. održava linije Nizozemska— Bombay—Karachi i Nizozemska—Bengal—Burma.

Osim s Evropom, Indiju s ostalim kontinentima vežu najviše brodovi britanskog društva Andrew Weir, koje poznatom putničko-teretnom linijom The Bank Line održava redovit promet u ovim smjerovima: a) Calcutta—Rangoon—Colombo—Halifax—Boston—New York—Philadelphia—Baltimore—Norfolk; b) Rangoon—Madras—malabarska obala—Aden—Halifax—Boston—New York—Philadelphia—Baltimore—Norfolk; c) Bombay-New York; d) Calcutta—Colombo—brazilske luke—Montevideo—Buenos Aires—Bahía Blanca; e) Indija—Čile preko Singaporea; f) Calcutta—južnoafričke luke (putnička); g) Indija—Natal preko Madagaskara. I britansko društvo Elder Dempster Lines vezuje Calcuttu s lukama zapadne Afrike.

Razna japanska društva, na svojim linijama do Evrope ili do Perzijskog zaljeva, pristaju i u glavnim indijskim lukama. Brodovi Mitsui Line, na kružnoj liniji Japan—Suez—Genova—Casablanca—New York—Panama—Japan, pristaju i u indijskim lukama.

I. nastoji, da sa zemljama, s kojima ima intenzivnije trgovačke veze, uspostavi vlastite linije, i to ne samo s Pakistanom, Ceylonom i Burmom, nego i s drugim državama.

Najveće indijsko parobrodarsko društvo Scindia Steam Navigation Co., Ltd., Bombay, održava: a) putničko-teretnu liniju: Bombay—Karachi—London i usputne luke; b) teretnu liniju: Calcutta—Visakhapatnam—Madras—Bombay—Karachi—London —Antwerpen—Bremen i usputne luke; с) teretnu liniju: Calcutta—Madras—Colombo—Bombay—luke južne Evrope—New York—Baltimore—Montreal—Galveston. Mogul Line, Ltd., Bombay, drži liniju: Indija—južna Evropa—London—Middlesbrough—Glasgow, a India Steamship Co., Ltd., Bombay, povezuje: Calcuttu, Madras, Bombay i Karachi s lukama južne i sjeverne Evrope do Hamburga. Brodovi društva Baharat Line, Ltd. plove između luka Indije, Pakistana, Ceylona i Burme. Društvo New Dholera Steamships, Ltd., Bombay, drži liniju: Karachi—indijske luke—Colombo do Calcutte; društvo Grill Armin and Co., Bombay, saobraća između indijskih luka i Ceylona; društvo Great Eastern Shipping Co., Ltd., Bombay, obavlja promet između indijskih luka. Društva Malabar Steamship Co., Ltd. i National Steamship Co. zajednički održavaju linije između indijskih luka i Ceylona. South East Asia Shipping Co., pored robnog prometa između indijskih luka, obavlja i tegljenje i spasavanje brodova.

Trgovačka mornarica imala je 1933 — zajedno s Pakistanom, Burmom i Ceylonom — 197.000 brt, a 1939 god. 238.000 brt. God. 1947, prije samostalnosti, ukupna tonaža iznosila je 317.000 brt. Od 1948 tonaža se ovako razvijala (u 000 brt): 1948 — 315, 1949 — 395, 1950 — 420, 1951 — 452, 1952 — 477. 195З — 491, 1954 — 516, 1955 — 570, Tonaža indijske trgovačke mornarice mnogo je porasla nabavkom 15 brodova Liberty s ukupno oko 100.000 hrt.

Trgovačka je mornarica u 1955 bila ovako sastavljena: 173 broda sa 437.378 brt na stapni pogon; 16 brodova sa 86.703 brt (bivši Liberty) na turbinski pogon; 31 brod sa 45.453 brt na motorni pogon i i jedrenjak sa 203 brt. Upada u oči malen broj motornih brodova i pretežan broj brodova na stapni pogon.

Samo su 2 broda između 8000 i 10.000 t sa ukupno 17.101 brt. Od 6000 do 8000 t ima 30 brodova sa 215.379 t; između 4000 i 6000 t 38 brodova sa 194.648 t. Preko ²/₃ tonaže zauzimaju brodovi od 4000 do 8000 t, jer oni najbolje odgovaraju teretnim linijama s inozemstvom, odnosno velikoj obalnoj plovidbi između Bombaya i Calcutte, s produljenjem do Pakistana i do Ceylona i Burme. Brodova od 100 do 500 t ima 64, a od 500 do 1000 t 40. Oni odgovaraju potrebama lokalne plovidbe.

Ima 35 brodova do 5 godina starosti sa 101.158 brt, ili nešto ispod 20% ukupne tonaže. Na brodove između 5 i 10 godina otpada 91.704 brt, a na brodove između 10 i 15 godina 222.383 brt. Znatan je broj brodova od 25 i više godina: ima ih 79 sa 119.338 brt, ili 25% ukupne tonaže.

Kad je stekla samostalnost, I. je počela sistematski pomagati razvitak svoje trgovačke mornarice. Donesen je propis, da u obalnoj plovidbi mogu saobraćati samo brodovi, koji dobiju posebnu dozvolu; ta se dozvola daje samo brodovima indijskih kompanija ili brodovima, što ih one unajmljuju. Na taj način pravo kabotaže rezervirano je isključivo za indijske brodove.

Prvi petogodišnji plan predviđao je izgradnju od 600.000 brt. To znači povećanje trgovačke mornarice do 1956 za 215.000 brt. Od te nove tonaže 105.000 t bilo je određeno za pojačanje obalne plovidbe, a 110.000 t za linijsku plovidbu s inozemstvom.

God. 1950 u prometu s inozemstvom brodovi pod indijskom zastavom prevezli su 372.012 t prema 10,124.474 t, koje su prevezli brodovi pod stranim zastavama. Od toga su brodovi pod britanskom zastavom prevezli 6,045.800 t, a brodovi drugih zemalja 4,079.675 t. God. 1953 indijski udio penje se na 5%.

Država snosi razliku u cijenama brodova, koji se grade u Indiji, i cijenama, koje vladaju u Velikoj Britaniji i u drugim zemljama. I u gradnji brodova na stranim brodogradilištima država snosi razliku. Određenu svotu pridonosi i pri kupnji rabljenih brodova. Najviše nastoji oko povećanja svoje flote India Steamship Co., Ltd., koja u Indiji gradi 6 novih brodova, u Njemačkoj je naručila 2 broda, a sprema se da u inozemstvu naruči 6 modernih teretnjaka i 2—3 broda srednje tonaže. Investicioni program iznosi 123 mil. rupija. Pritom sudjeluje i država sa 82 mil. rupija.

Brodogradnja je dugo vremena bila ograničena na dokovanje većih brodova, na popravke manjih i na izgradnju malih objekata. U Bombayu i Calcutti podignuti su dokovi, koji su mogli primiti i veće brodove. Bombay je imao najveći dok u Indijskom oceanu i na potezu od Sueza do Singaporea. To je bio najveći i najbolje opremljeni brodograđevni objekt. Suhi dok poduzeća Alcoch, Ashdown and Co., Ltd. u Bombayu dug je 305 m. Pored toga, ima i 3 navoza po 61 m. Mazagon Dock u Bombayu ima suhi dok od 150 m, a Indo-Universal Enginering Co., Ltd. popravlja i gradi jednostavne strojeve. Manja su brodogradilišta, odnosno dokovi, Varuna Shipbuilders, Ltd. i Sasson Dock, oba u Bombayu. Svi bombajski dokovi popravili su 1953 god. 860.000 brt brodovlja prema 810.000 brt u 1952. Najveći brod, koji je 1953 popravljen u Bombayu, imao je 11.252 brt. I u Calcutti ima nekoliko dokova i radionica za popravak brodova, ali ne tako velikih kao u Bombayu. Garden Reach Workshops, Ltd. ima 2 suha doka od 152 i 107 m, a Hooghly Docking and Engineering Co. ima suhi dok od 94 m. Valedonian Engineering Works gradi i popravlja strojeve. Schalimar Works ima dokove od 137, 152, 175 i 180 m i 9 manjih navoza s godišnjim kapacitetom od 5000 t. Do moderne nacionalne brodogradnje došla je I. tek 1940, kad je, zbog ratnih potreba, podignuto brodogradilište u Visakhapatnamu (Bengalski zaljev). To je brodogradilište 1951 preuzela Scindia Steam Navigation Co., Ltd. U brodogradilištu, koje danas nosi naziv Hindustan Shipyard, sudjeluje i država sa ²/₃ kapitala. Do konca 1956 ono ima da izgradi 100.000 brt novih brodova. Brodogradilište je imalo dva navoza, 1953 dovršen je i treći, a još su dva u izgradnji. Tako će moći graditi brodove i do 16.000 dwt. Ono može danas izgraditi godišnje 6—8 brodova srednje tonaže, a predviđen je godišnji kapacitet od 12 brodova. Potkraj 1953 pušten je s ovog brodogradilišta dvanaesti brod od 8000 dwt, i to u periodu od polovine 1946 do konca 1953.

Prema podacima Lloyd’s Registra, u 1954 porinuto je u indijskim brodogradilištima 5 brodova sa 5858 brt prema 4 broda sa 10.892 brt u 1952 i 5 brodova sa 10.656 brt god. 1953, a 1955 porinuto je 6 brodova sa 10.485 brt. Na tim je brodogradilištima bilo 31. XII. 1955 u izgradnji 17 brodova sa 29.369 brt prema 10 brodova sa 21.080 brt potkraj 1953. Petogodišnji plan predviđa i izgradnju dizel-motora s godišnjim kapacitetom od 44.500 IKS.

Ekonomski odnosi sa FNRJ nisu dosad bili intenzivni. U uvoznim i izvoznim artiklima dolazi do znatnih promjena. U posljednje 4 godine trgovina se razvijala ovako (000 Din): tablica

U 1952 na redoviti je uvoz otpalo 53,564.000 Din, a na britanski dio tripartitne pomoći 43,302.000 Din.

U našem izvozu 1952 na prvom su mjestu natrijevi proizvodi sa 14,945.000 Din prema 1,507.000 Din prethodne godine, 10.891.000 Din u 1953 i 3,644.000 Din u 1954. Na drugom su mjestu lanci sa 12,565.000 Din 1952, 3,162.000 Din u 1953 i 20.650.000 Din u 1954. Čavala je izvezeno 1951 za 5,916.000 Din, 1952 za 2,738.000 Din (1953 i 1954 nisu se izvozili).

Cigaretnog papira izvezeno je 1950 za 4,349.000 Din, 1951 za 4,467.000 Din (1952 i 1953 nije se izvozio). Karbida je izvezeno 1951 za 1,705.000 Din, 1953 za 9,846.000 Din, a 1954 za 2.425.000 Din. Cementa je izvezeno 1950 god. 8000 t, u vrijednosti od 3,884.000 Din. Kasnije se cement nije izvozio u Indiju, jer je I. povećala vlastitu proizvodnju cementa od 1,764.000 t 1947 na 3,594.000 god. 1952, pa joj nije potreban uvoz.

God. 1954 izvezeno je dizalica za 21,500.000 Din i papira (pisaćeg i tiskarskog) za 8,700.000 Din a feromangana 1953 za 24.900.000 Din. Lanenog ulja uvezeno je 1952 za 16,594.000 Din, a 1953 za 34,251.000 Din, papra za 4,442.000 Din iz tripartitne pomoći. Mangana je uvezeno 1952 za 15,054.000 Din. S obzirom na povećanu proizvodnju feromangana u Šibeniku, taj bi se uvoz mogao mnogo povećati. Šelak je jedan od najstabilnijih artikala našega uvoza iz Indije. Uvezeno je 1950 za 5,700.000 Din, 1951 za 6,724.000 Din, 1952 za 7,999.000 Din, 1953 za 3,742.000, a 1954 za 7,554.000 Din. God. 1952 uvezli smo duhana za 28.899.000 Din, 1952 i 1953 ništa, već smo izvozili kvalitetni makedonski i hercegovački duhan. Sisala je uvezeno 1951 za 1.139.000 Din, ricinusova ulja 1953 za 10,673,000 Din; kokosova prediva 1953 za 2,422.000 Din, a 1954 za 4,134.000 Din. Slabu robnu razmjenu između Indije i FNRJ uzrokovala je djelomično i slaba pomorska veza između dvije zemlje. Roba je bila prekrcavana u Port Saidu ili u Trstu. To je poskupljivalo podvoz za 20—30%. Sredinom 1954 otvorena je izravna veza Jugoslavenske linijske plovidbe Jadran—Hong Kong novim motornim brodovima klase Triglav, koji pristaju i u indijskim lukama. Stoga će zacijelo robni promet biti veći; osobito promet indijskim sirovinama i proizvodima naše strojarske i metalne industrije, kojima se naša zemlja sve uspješnije plasira na tržištima Prednjeg i Srednjeg Istoka.I. Be.

Ribarstvo. Prostrana ribolovna područja Indije, bogata vrstama i količinama riba, koje žive u moru, bočatnim (poluslanim) i slatkim vodama, pružaju velike mogućnosti za razvitak ribolova. U svim tim područjima postoji preko 1400 vrsta riba, od kojih oko 200 ekonomski važnih. Najvažnije su vrste morskih riba skuše, srdele (Clupea longiceps), morski psi raznih vrsta, raže, pilani (Pristis cuspidatus) i lubini; od školjkaša: kamenica (oštriga) i školjka bisernica (Turbinella руrит). Glavna lovna područja bisernice jesu: Tirunelveli, Ramanathapuram, Trivandrum, Kathiawar i dr.

Osim ribolova u moru i velikim indijskim rijekama, važan je i ribolov u bočatnim vodama. Duž obala Indije ima mnogo jezera i laguna s bočatnom (poluslanom) vodom, vrlo bogatih ribama. Tako površina jezera s lagunarnim tipom vode, t. j. jezera, koja imaju stalnu vezu s morem, iznosi oko 800.000 ha, između njih je najvažnije jezero Chilka (Silhuet) s površinom od 109.000 ha, poznato zbog obilnog lova klupeida, cipala, lubina i ružičastih velikih kozica; od poznatih 26 vrsta cipala, koji sačinjavaju 10—16% ulova ovog jezera, najvažniji je cipal bataš ili glavaš (Mugil cephalus). Lagune i delte rijeka zauzimaju površinu od 265.000 ha. Na području ovih laguna u Bengalu izgrađeno je mnogo ribnjaka, u kojima se love vrste: Lates calcarifer i cipli: Mugil tade i M. parsia, ružičaste velike kozice i dr.; u obalnim ribnjacima Mala-bara 75% lovine čini cipal bataš ili glavaš, Chanos i dr.

Osim cipala, u području riječnih delta love se klupeidi (Hilsa) i velike kozice (Penaeus i Metapenaeus).

Površine pod rižinim poljima iznose 5,764.411 ha, od toga kombinirano s uzgojem šarana (Cyprinus carpio) samo 1619 ha, pa su mogućnosti za proširenje uzgoja šarana u rižištima vrlo velike. Prehrana indijskog pučanstva većinom je deficitarna u bjelančevinama animalnog podrijetla; zbog toga se važnost ribe, kao izvora takvih bjelančevina, osobito ističe. Stoga Indijska Unija i pokrajinske vlade ulažu velike napore za razvitak ribarstva. Prvi petogodišnji plan razvitka indijske privrede i novi petogodišnji plan postavili su čvrste temelje i za razvitak proizvodnih snaga u ribarstvu u nekoliko pravaca: mehanizacija ribolovnih jedinica, čišćenje luka od naplavina, razvitak ribolova na otvorenom moru, osiguranje sredstava za transport·i hladno uskladištenje ribe, stručno osposobljavanje ribara i organizacija naučno-istraživačke službe.

Indijska ribolovna flota sastoji se uglavnom od malih čamaca za obalni ribolov, koji se pokreću uglavnom na vesla i jedra. U 1948 bilo je oko 74.000 takvih čamaca sa preko 360.000 mreža pretežno malih dimenzija. Ribara ima oko 500.000, ribarskih sela oko 1260. U razdoblju monsuna prestaje ribolovna djelatnost. Stoga je ulov po ribolovnom alatu i pojedinom ribaru vrlo nizak, a životni standard ribara na niskom stupnju. Međunarodna organizacija FAO, u suradnji s domaćim stručnjacima, mnogo je pridonijela razvoju indijskog ribarstva·. Od 1952 boravilo je u Indiji više ribarskih stručnjaka, specijalista za pojedine grane ribarstva (iz Norveške, Islanda, Danske, Nizozemske i Belgije), radi unapređenja tehnike priobalnog ribolova. Stručnjaci organizacije FAO proučavali su koji tip malog motornog broda najbolje odgovara tamošnjim prilikama; dalje su vršeni pokusi ribolovnim alatima: mrežom plivaricom malog tipa, mrežama stajačicama od sintetskog vlakna (nylon i dr.), laganim tipom koče za lov kozica, vitlom (motovilom) na motorni pogon za dizanje parangala (strukova) kod lova morskih pasa, pilana, raža i t. d.

U vezi s ovim radovima Norveška je 1953 poslala Indiji suvremenu ribolovnu opremu i motore, između ostalog i poseban tip motora za ribolov u slatkim vodama. Od toga vremena stizale su i pošiljke motora iz USA, pa se motorizacija čamaca za obalni ribolov počela naglo razvijati, a s time i povećanje ulova. Organizaciju suvremenog mehaniziranog ribolova u obalnom pojasu provode zadružne ribarske organizacije. Ribarskim zadrugama, preko kojih se vrši i prodaja ribe, dodjeljuju se investicioni zajmovi za nabavu motora, mreža i drugih alata. Na području države Bombay organizirano je 48 ribarskih zadruga, koje su razvile uspješno poslovanje i poboljšale životne uvjete udruženih ribara; one su povezane u svom Zadružnom savezu sa sjedištem u Bombayu.

Radi razvitka dubinskog ribolova s povlačnim mrežama (kočama-trawlima) na otvorenom moru vršeni su pokusi s brodovima zapadnoevropskog tipa kočara, ali je utvrđeno, da ne odgovaraju indijskim vodama. U 1954 ponovljeni su pokusi pod rukovodstvom japanskih ribarskih stručnjaka; pokusi su dali odlične rezultate. Tako je ustanovljeno, da indijskim vodama najbolje odgovara tip japanskog kočara i japanski sistem dubinskog ribolova. Poslije ovih pokusa formirano je Indijsko-japansko ribolovno društvo sa 51% nacionalnog kapitala. Ali izgradnja većih brodova za dubinski ribolov na otvorenom moru zahtijeva paralelan rad na osposobljavanju luka i potrebnih instalacija na kopnu, t. j. baza za kočare otvorenog mora. I u tome su pomogli eksperti FAO za ribarske luke. Prema podacima Statističkog godišnjaka organizacije FAO za 1952—53 ulov i raspodjela morske i slatkovodne ribe bili su (u tonama): tablica

Prema procjeni ulov se u 1954 povećao na oko 990.000 t. U 1950 i 1951 količinski sastav glavnih vrsta riba bio je: skuše 18,20%, srdele 16,58%, velike kozice 14,18%, brgljuni (inćuni) u 11,38%, morski psi i raže 4,43%, sve ostale vrste 35,23%. Preradba morskih pasa u industrijske svrhe započela je u Drugom svjetskom ratu; iz jetara proizvodi se vitaminsko ulje (1951 proizvedeno je 23.000 l) iz tijela morskog psa tutkalo, želatina, riblje brašno i gnojivo. Iz sedefaste ljušture školjke bisernice izrađuju se najviše narukvice (važan artikal domaće trgovine) i drugi ukrasni predmeti. (U Bengalu svaka udata žena nosi par crveno lakiranih narukvica.) Slatkovodna se riba troši 100%, a morska 20% u svježem stanju; 80% morske ribe prerađuje se sušenjem na suncu ili soljenjem. S obzirom na vrući pojas, zbog čega se riba brzo kvari, povećanje potrošnje u svježem obliku jedino je moguće izgradnjom rashladnih prijevoznih sredstava i hladnjača, ledana i dr.; tim se smjerom i kreću napori Indije.

Izgradnju ribljih hladnjača država subvencionira jednom trećinom ukupne investicije; takve hladnjače i ledane podignute su u Bombayu, Mangaloreu i Kozhikodeu, a u Bombayu i velika riblja tržnica.

U prvom i drugom petogodišnjem planu razvitka indijske privrede usklađena je i organizacija ribarske naučno-istraživačke službe. Zato su organizirane ribarstvene stanice: u Mandapamu (Madras) za morsko i Barrackporeu (Calcutta) za slatkovodno ribarstvo. Ove stanice vrše biološka i oceanografska istraživanja s obzirom na racionalni lov morskih pasa, skuša, srdela, kozica, šarana i riječnih riba. U Bombayu postoji stanica za dubinski ribolov na otvorenom moru; ona rješava praktične probleme (metode ribolova i dr.). Istraživačka služba ima istraživački brod, izgrađen u Norveškoj.

LIT.: World Fisheries Year-book, Grimsby 1949; D. K. Tressler, Marine Products of Commerce, New York 1951; FAO Fisheries Bulletin, Vol. 5, No 3—4, Rome 1952; Les conditions de travail dans l’industrie de la pêche, Genève 1952: Annuaire statistique des pêches, FAO, Rome 1952—53; Bulletin des pêches de la FAO, Vol. VII, N0 4, Rome 1952; La pisciculture et L’exploitation rationelle des pêcheries intérieurs dans l’economie rurale, FAO, Rome 1955.L Kć.

Vojno-pomorske snage. Indijska je mornarica nastala, nakon proglašenja samostalnosti, od prijašnje kraljevske indijske mornarice (osnovane već 1612); od nje je preuzela postojeće brodove i ustanove. Mornaricom upravlja ministar narodne obrane, preko Glavnog štaba mornarice, koji je organiziran po uzoru na britanski Admiralitet. Ratna je zastava bijele boje, podijeljena crvenim križem na četiri polja jednake veličine; gornje polje uz koplje ispunjeno je državnom trobojnicom (šafranastocrveno-bijelo-tamnozeleno, s plavim cvijetom na sredini bijeloga polja). Kao pramčana zastava služi državna trobojka. Glavna je baza mornarice u Cochinu. Tu se nalaze i ustanove i baze pomorskog zrakoplovstva. Razne mornaričke škole postoje u Visakhapatnamu, Jamnagaru, Lonavli i Bombayu, gdje se nalazi i mornarička bolnica. Flotu sačinjavaju:

krstarica Delhi, 1933 (7143 t; 6 topova od 152 mm, 8 pa topova od 101 mm, 15 pa topova od 40 mm, 4 topa od 47 mm, 8 torpednih cijevi od 530 mm; oklop: bokovi 50—101 mm, topovske kule i most 25 mm, paluba 50 mm; 32 čv);

3 razarača: Rajput, Rana, Ranjit, 1942 (1732 t; 4 topa od 127 mm, 4 pa topa od 40 mm, 6 pa topova od 20 mm, 8 torpednih cijevi, 4 bacača dubinskih bombi; 34 čv);

6 fregata: Cauvery, Kistna, 1943 (1494 t; 6 topova od 101 mm, 2 pa topa od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm, 110 dubinskih bombi; 19 čv)i Jumna, Sutlej, 1941 (1320 t; 6 topova od 101 mm, 6 pa topova od 20 mm, 4 bacača dubinskih bombi [88 bombi]; 18 čv); Tir (služi kao školski brod), 1943 (1484 t; 2 topa od 101 mm; 18 čv); Investigator (služi kao brod za premjeravanja), 1943 (1484 t; bez naoružanja; 20 čv);

9 minolovaca: Rohilkhand, 1943 (615 t; 3 topa od 20 mm; 15,5 čv); Konkan, Rajputana, 1942 (667 t; 1 top od 76 mm, 1 top od 47 mm, 2 pa topa od 20 mm [Konkan samo 1 top od 47 mm i 4 mitraljeza]; 16,5 čv); Bengal, Bombay, Madras, 1942 (660 t; 1 top od 76 mm, 1 pa top od 40 mm, 2 pa topa od 20 mm; 15 čv); 3 motorna minolovca drvene gradnje (287 t; 2 pa topa od 20 mm, 4 mitraljeza; 10 čv);

4 stražarska čamca (47—66 t; 12—20 čv); 1 desantni brod za tenkove (4968 t; 2 pa topa od 40 mm; 12,5 čv) i 6 tenkonosaca (400 t), i tank-brod (1100 t) i jedan remorker (680 t).Z. V.