INDIJA, 8°—37°N i 66°30´—97°10´E, trokutast poluotok na jugu Azije, obuhvaća 3,95 mil. km² sa 432,5 mil. st. ili 109 st. na 1 km² (1951). Stanovništvo Indije osobito se povećalo u toku posljednjih decenija. Drži se, da je potkraj XVI. st. iznosilo oko 1oo mil., pri prvom popisu 1872 bilo ga je 206 mil. Glavni su uzroci porasta velik prirodni priraštaj i smanjenje pomora. — Poluotok je dobio ime po rijeci Ind, koja se na sanskrtskom naziva Sindhu.

Položaj. Poluotok je od matičnog kopna odvojen nizom planina: na sjeverozapadu Kirthar (2300 m) i gorje Sulaiman (3450 m), na sjeveru je najviši planinski lanac svijeta Hindukuš (7750 m), Karakorum (8611 m) i Himalaja (8882 m), a na istoku granične burmanske planine Naga i Luchai dopiru do 4124 m visine. Pustinje u zaleđu sjeveroistočnih i sjevernih planina i guste šume na burmanskom graničnom gorju povećavaju neprohodnost ovog planinskog graničnog ruba. Zbog te oštre odijeljenosti, koja se ogleda u cjelokupnom životu i prošlosti kraja, Indiji se opravdano daje epitet supkontinenta. Veze s ostalom Azijom održavaju se preko rijetkih sedala: na sjeverozapadu Bolan (1759 m), Kotan (1524 m) i Khyber (1030 m); sedla kroz hindukuško-karakorumski masiv znatno su viša: Baroghil (3797 m), Kilik (4830 m), Karakorum (5658 m), a glavni prijelaz prema Tibetu vodi preko sedla Sikkim (4320 m). Pored ovih visina izoliranost Indije povećavaju širina gorja, pust pojas iza njega i surova klima, pa zbog toga ima I. otočni, a s obzirom na veličinu i broj stanovnika i supkontinentski karakter.

Upoznavanje i prošlost. Obale Indije dosta su nepogodne. U području ušća Inda i Gangesa obale su niske i teško pristupačne. Jugozapadna, malabarska obala slabo je raščlanjena i od zaleđa je odijeljena strmim padinama Zapadnih Gata. Jugoistočna, koromandelska obala je niska i lagunska, nepogodna za plovidbu i pristajanje. U primorju zemlja nije osobito vrijedna. Prostrani poluotok razvijao je neznatnu pomorsku djelatnost i živio kontinentskim životom. Pred obalama Indije steru se goleme pučine relativno izoliranog Indijskog oceana. Ta izoliranost s kopnene i morske strane uzrokovala je, da je I. relativno kasno pobliže upoznata i da je dugo bila predmet bajki i nagađanja.

Stari su Grci jamačno znali da I. postoji, jer već Herodot spominje indijske narode. Perzijski kralj Darije proširio je svoju vlast u Indiju. Aleksandar Veliki dopro je do sjeverozapadnih nizina (← 327 do ← 325). Sigurno je, da su se i u rimsko doba održavale trgovačke veze s Indijom. Od II. st. trgovinu s Indijom podržavaju Arapi, a od IV. do VIII. st. kineski trgovci.

Velik interes pobudile su u tadašnjem kulturnom svijetu obavijesti M. Pola; bio je to prvi neposredni dodir sa Zapadom. U XIV. st. kršćanski su misionari kopnenim putem doprli do zapadne obale Indije; njih su slijedili neki pustolovi, ali to za historijski razvoj Indije nije bilo od značenja.

Prekretnica u povijesti Indije bila je 1498, kad je V. da Gama oplovio Afriku i stigao na malabarsku obalu. Poslije Portugalaca dolaze Holanđani, Francuzi i Englezi. »Indijska groznica« zahvatila je čitav tadašnji svijet. Evropski kolonizatori ograničuju se samo na obalska uporišta i posjede, a u unutrašnjost prodiru rijetki misionari i pustolovi. Dobro organizirani, bezobzirni i puni inicijative Englezi postepeno izbijaju na prvo mjesto i prisvajaju najbolja uporišta. Portugalci i Francuzi ograničuju se na nekoliko obalskih uporišta, oprezna Holandija povlači se iz opasne utakmice i obraća svoju pažnju na bogate kolonije Indonezije, a Danska ubrzo sasvim napušta Indiju.

Istočnoindijska kompanija uživa punu podršku engleske države (v. Kompanije). Madras, Bombay i Calcutta centri su ekspanzije, iz kojih Englezi najbrže prodiru u unutrašnjost kroz nizinu Gangesa. Pobjedom kod Plasseya (1757) bila je odlučena britanska vlast nad Indijom. U toku XIX. st. učinjeno je mnogo za utvrđenje britanske vlasti, znatno je poboljšan promet i usavršen način ekonomske eksploatacije. Počeli su radovi oko kartografskog snimanja i sistematskog upoznavanja prostrane zemlje. God. 1858 ukinuta je Istočnoindijska kompanija, i uprava nad Kraljevskom kolonijom Indijom prelazi na vladu u Londonu.

Probijanje Sueskog kanala (1869) još je više približilo Indiju Evropi i povećalo njeno značenje; Bombay postaje gospodarsko središte velike kolonije. Nove prilike, interesi obrane, bolja mogućnost nadzora nad golemim i složenim teritorijem pa i prednosti klime bile su uzrok da se upravno središte iz Calcutte prenese u Delhi (1912).

Jače povezivanje Indije sa svijetom, širenje slobodarskih ideja i slabe strane engleske uprave pogodovali su indijskom oslobodilačkom pokretu. Japanskom pobjedom u Rusko-japanskom ratu počelo je jačanje azijskih nacionalističkih pokreta. Poslije Prvog svjetskog rata počinje se borba Indije za slobodu manifestirati otvoreno i na specifičan način. Nakon neuspjelih pokušaja protiv oslobodilačkog pokreta londonska vlada postepeno popušta. God. 1935 I. dobiva status dominiona, a 1947 potpunu nezavisnost unutar Britanske zajednice naroda. Novim ustavom (1950) I. postaje samostalna republika, koja ostaje i dalje član Britanske zajednice naroda. Samostalnošću se nije očuvalo izrazito prirodno jedinstvo Indije. Unutar izoliranog »supkontinenta« organizirane su, na osnovu vjerske podijeljenosti, dvije države: hinduska Indija ili Bharat i muslimanski Pakistan s isprepletenim teritorijima i mnogim spornim prostorima. To su novi i presudni faktori za budući razvoj izoliranog prostora.

Prirodne osobine. Poluotok ima tri jasno različita dijela. Na jugu je trokutasti Dekan (južna zemlja), na sjeveru golema nizina, koja se proteže između Arapskog mora i Bengalskog zaljeva duž tokova Inda i Gangesa. S kontinentske strane taj je nizinski pojas omeđen nizom planina. Ova se tri dijela, pored vanjskog izgleda, međusobno razlikuju i unutrašnjim sastavom i drugim prirodno-društvenim osobinama.

Južni, poluotočni dio, Dekan, sastavljen je od starih stijena, i svojim sastavom odgovara sjeveroistočnoj Africi i Australiji; to je dio starog i razbijenog kopna Gondvane. Sastoji se od arhajskih i paleozojskih slojeva te različnih mlađih eruptivnih stijena. Na početku krede razlile su se po sjeverozapadnom dijelu Dekana goleme količine lave i prekrile prostor od preko 500.000 km² slojevima debelim 1000—2000 m. Te naslage tvore danas izolirane ravnjake »Deccan Trap«. Cijeli je Dekan nalik na tanjurast ravnjak (300—1000 m visine), a na njegovu se rubu izdižu gore iznad 1000 m. Rubno gorje Zapadni Gati (Salez 1645 m, Nilgiri 2633 ni) strmo se ruše prema jugozapadnom primorju. Unutrašnji su krajevi otvoreni pejzaži s izdvojenim brežuljcima, na kojima su smještene rezidencijalne utvrde.

U ovom starom dijelu glavna su rudna bogatstva poluotoka. Na sjeveroistočnom kraju (Orissa i Bihar) nalaze se naslage ugljena, željeza, bakra, kroma i dr. U jugozapadnom su dijelu ležišta tinjca, mangana, zlata i srebra; nekad je taj kraj bio poznat zbog dijamanata. I u drugim dijelovima ove stare mase ima različitih ruda.

Prostrani nizinski pojas (oko 777.000 km²) na sjeveru mlado je naplavno zemljište, koje su nanijele rijeke s visokih rubnih planina na sjeveru. Tri riječna sistema: Inda, Gangesa i Brahmaputre prenose dnevno oko 3,000.000 t nanosa. Ti su mlađi riječni nanosi debeli nekoliko stotina metara, pa je to kraj najjačeg taloženja na Zemlji. Od razvođa između Inda i Gangesa (277 m) nizina se blago spušta, osobito prema istoku, pa se Ganges često razlijeva. Mlade naplavine, ukoliko to drugi faktori (suša i poplave) dopuštaju, omogućuju vrlo intenzivno agrarno iskorišćivanje, te je ovaj kraj prehrambeno područje Indije. U krajnjim rubnim dijelovima na sjeverozapadu (sjeverni Pakistan) i sjeveroistoku (Assam) nađena su ležišta nafte.

Rubne planine, osobito na sjeveru, strmo se dižu s indijske strane, pa su to krajevi, gdje visinska razlika iznosi gotovo 9000 m. Visoka i teška planinska masa graniči s mladim naplavinama indo-gangeske nizine. Ovaj nenormalan odnos očituje se u mladim poremećajima i čestim potresima. Snažno su nabrani i mladi pliocenski slojevi.

Klima. I. se prostire u malim geografskim širinama (8°—37°N), izbočena je u prostrani ocean, a od kopna je odijeljena visokim planinama; iz tih elemenata proistječu klimatske osobine ovog prostora.

Ljetnim pomicanjem sunčanih kulminacija prema sjeveru u Indiji rastu temperature. S visokim temperaturama Indiju zahvaća ciklona, koja se sa sunčanim kulminacijama također pomiče prema sjeveru. Ove proljetne vrućine postaju sve jače i nesnošljivije, pa zahvaćaju potkraj svibnja i na početku lipnja sjevernu Indiju s maksimumom u Sindu (u Jacobabadu preko 52⁰) oko donjeg Inda. Nesnosna vrućina prisiljava, osobito evropske doseljenike, da traže svježinu u planinama.

Zagrijani kopneni krajevi malog pritiska privlače mase uzduha, koji sa susjednog oceana donosi goleme količine vlage. Ljetni monsun puše od jugozapada s pučine Arapskog mora, skreće prema sjeveru, prema centru indijske ciklone, koja se ljeti ustaljuje nad prezagrijanim Sindom. Tu »eksploziju« ljetnog monsuna prate silne kiše, koje ranije nastupaju na jugu (početak lipnja), a kasnije na sjeveru (kraj lipnja). U indijskom vlažnom i toplom ljetu sve buja i pljesnivi, a insekti i zmije prodiru u kuće. »Monsunska plima« ponavlja se u nekoliko olujnih valova, između kojih su sušni dani, koji omogućuju brzo dozrijevanje kultura (riža za tri, a kukuruz za dva mjeseca). Ljeti (lipanj—listopad) monsun donosi na ⁵/₆ indijskog kopna 90% oborina.

Raspored kiše ovisi о reljefu. Zapadni Gati zadržavaju na zapadnim pristrancima vlažne vjetrove, pa se tu izlije mnogo kiše (Mahabaleshwar 6543 mm), a oblaci, koji prijeđu preko vrhova, razbijaju se u suhom zaleđu i daju malo oborina (Bellary 237 mm). Prelazeći preko Bengalskog zaljeva, monsuni ponovo upijaju vlagu i na pristrancima sjevernih planina izlučuju goleme količine oborina; planinsko mjesto Cherrapunji u Assamskom gorju prima godišnje 11.789 mm kiše (u jednom danu padne i do 1036mm). Obilne kiše padaju na južnim pristrancima Himalaje, rijeke nose goleme količine vode i trošnog materijala, te na podnožju stvaraju debele naplavine. Na rubu tog naplavnog močvarnog kraja nalazi se gusto obrasli pojas teraja, gdje haraju različne bolesti i žive mnoge zvijeri; kroz taj neprohodni kraj pruža se granica prema Nepalu i Butanu. Količina oborina opada prema sjeverozapadu, i u krajnjem sjeverozapadnom dijelu godišnje padne manje od 500 mm (broj kišnih dana manji je od 20); to su pusti dijelovi Indije.

U jeseni se povlačenje ovog moćnog i značajnog ljetnog gibanja zračnih masa ne može izvršiti bez otpora i kriza. Njih karakteriziraju snažne oluje, tajfuni, koji nanose velike štete osobito na obalama Bengalskog zaljeva (1876 bilo je u Bengalu 100.000 ljudskih žrtava od tajfuna).

Postepeno nastaju zimske vremenske prilike, veoma ugodne; karakterizira ih blag i suh vjetar s kopna, koji samo na krajnjim jugoistočnim obalama dolazi s mora i donosi kiše. Visoki planinski bedem na sjeveru zaštićuje zimi Indiju od prodora rashlađenih kontinentskih zračnih masa. Zima je suho i blago godišnje doba.

Monsun regulira cjelokupni život Indije. Izmjena toplog i vlažnog godišnjeg doba uvjetovala je uzgoj onih kultura u poljoprivredi, koje takvim prilikama najbolje odgovaraju.

Prostorne razlike i vremenska kolebanja imaju također vrlo veliko značenje. Dok su pristranci, izloženi ljetnom monsunu, bogati oborinama, krajevi su u zavjetrini suhi. Monsuni nastupaju s neobičnom točnošću, a s time se u poljodjelstvu računa; zakasni li monsun nekoliko dana, ili sušni prekidi nešto duže potraju, nastaju često katastrofalne posljedice i gubitak žetve. Dobra žetva ovisi о pravilnom izmjenjivanju monsuna. Značajno je, da su kolebanja između-dobre žetve i gladi češća u krajevima, koji su siromašniji oborinama, odnosno ovisniji о monsunima (područja gladi na sjeverozapadu poluotoka).J. Rć.

Hidrografija. Hidrografski se može I. podijeliti na dva velika riječna sustava Hindustana i na nekoliko manjih slivova Dekana. Hindustanska je nizina po postanku geosinklinala ispunjena riječnim nanosima, koji se stalno talože i tako održavaju ravnotežu sa spuštanjem terena. Riječne naplavine sežu u veliku dubinu. Kod Kushaba u Panjabu ustanovljena je debljina aluvijalnih slojeva od 1500 m, a kod Lakhnaua sežu oni do 360 m. Plosnatom razvodnicom (Delhijska vrata), visokom 230 m, razdijeljena je nizina na porječje Inda te na porječje Gangesa i Brahmaputre.

Hindustanske rijeke teku većinom s Himalaje. Na podnožju gorja one su staložile velike plavine, koje se u gornjem dijelu sastoje od šljunka i pijeska. U tom propusnom materijalu mnoge se manje rijeke gube. Ovaj pojas, zvan Bhabar, na zapadu je širok 30 km, a na istoku se suzuje. Donji su dijelovi plavinâ vlažni; to je močvarni teren Terai. Ostala nizina do Jumne i Gangesa je staro aluvijalno tlo Bangar (u Panjabu zvano Doab), građeno od pijeska i gline. Ovaj teren nadvisuje današnje poplavno područje oko rijeka za 15—20 m na zapadu, dok je na istoku visinska razlika manja, ali ipak tolika, da je Bangar (odnosno Doab) izvan dosega poplava. Bangar je najvažnije i najgušće naseljeno obrađeno tlo Hindustana. Tokovima velikih rijeka razdijeljeno je područje Bangara na uske pruge: od Jumne do Gangesa, odatle do Ramgange i do Gogre, dalje do Gandaka i do Khasija. Poplavni tereni oko rijekâ, zvani Kadar, također su plodni, ali nezdravi i slabije naseljeni.

Brojne rijeke, tekući s Himalaje, potisnule su glavne sabirnice voda prema južnom rubu nizine. U tom se pogledu može Jumna usporediti s Gangesom, to više, što je dulja od gornjeg toka Gangesa, iako ima manje vode. Pad terena posve je neznatan, kod Allahabada (1000 km iznad ušća) Ganges je na visini od 96 m. Zbog slabog pada taloženje je riječnih nanosa jako, te se ušća pritoka pomiču nizvodno, i rijeke se sastaju pod šiljastim kutom. Pored glavnih rijeka, koje dolaze s Himalaje, javlja se u samoj nizini više rijeka, koje dobivaju voduod izdana (Gumti i dr.).

Ganges i Brahmaputra sastaju se kod Goalande, 200 km od mora. Njihova zajednička delta najveća je na svijetu (80.000 km²) i veoma je razgranjena. Zbog obilja nanosa delta raste u more, ali jačem rastu suprotstavlja se spuštanje obale. Stoga su ušća pojedinih rukava potopljena te imaju oblik estuarija. Meghna je blizu ušća široka 13 km, a Tetulia 6,5 km. Donji je dio delte (Sundarbans) amfibijski teren s mnoštvom vodenih tokova, otoka i prudova, koji nastaju i nestaju. Tu su glavni tokovi ograđeni nasipima, i u njima je voda na višoj razini nego u susjednim močvarama.

Izuzevši Narbadu, sve veće rijeke poluotoka Dekana teku prema istočnoj obali, gdje stvaraju deltasta ušća. Rijeke Mahanadi i Brahmani imaju zajedničku deltu, a delte Godavaria i Krishne gotovo su se spojile.

Vodostaj rijeka ovisi o monsunskim kišama i о otapanju snijega u Himalaji. Količine kiša najveće su u Assamu (2000—3000 mm), a prema zapadu se smanjuju tako, da u Panjabu i Sindu padne samo 200—500 mm. Obrnut je raspored na Dekanu, gdje je zapadna strana vlažnija od istočne, ali nema takvih ekstrema kao u Hindustanu.

Monsunske kiše padaju uglavnom od lipnja do rujna, i na te mjesece otpada do 90% godišnje količine oborina. U porječju Inda javlja se visok vodostaj u proljeće zbog otapanja snijega i ponovo ljeti od monsunskih kiša, dok se u istočnom dijelu nizine održava visok vodostaj od proljeća do početka jeseni. Kad počnu kiše, rijeke naglo nadođu, u jednom se danu digne vodostaj i za više metara. U kišno doba nose manje rijeke 400—500 puta više vode nego zimi, a Ind ima u to doba kod Sukkura 54 puta više vode nego za niskog vodostaja.

Veliko kolebanje vodostaja i promjenljive pličine u koritima i na ušćima uzrok su, da je plovidba ograničena samo na velike rijeke Hindustana i na delte Dekana. Gradnjom cesta i željeznica smanjila se uloga riječne plovidbe. Jedino u Bengalu ima ona i danas veću važnost od željeznica, osobito za promet u zonalnom smjeru. Od Calcutte do Dacce i Chittagonga može se stići samo kombiniranim putovanjem (parobrodom i željeznicom). U Sundarbansu spajaju manji kanali prirodne vodene putove. Tako je nastala plovna ruta Circular and Eastern Canal (Calcutta-Barisal, 1186 km). Kanal Higili vodi od Hooghlya preko Balasore u deltu Mahanadia.

Između triju glavnih rijeka Brahmaputra je najbolji prometni put. Na njoj plove parobrodi do Dibrugarha (1480 km od ušća). Na Gangesu se plovi do Garhmukhteshara (1635 km od ušća), na pritoku Gogri do Faizabada, a na Jumni do Delhia. Najslabiji je promet na Indu, koji je plovan do Dera Ismail Khana (1300 km od ušća), dok je pritok Chenab plovan do Multana, a Sutlej do Ferozepora. Ukupno je plovno 7960 km rijeka i kanala. Promet održavaju moderni dvopalubni parobrodi većinom od 400 —600 t nosivosti, te bezbrojne tradicionalne brodice za prijevoz tereta i putnika. U području delte Gangesa i Brahmaputre ima oko 1000 riječnih parobroda te 120.000 većih brodica. Središta su riječne plovidbe Narayanganj u delti i Patna na Gangesu. U Bengalu iznosi godišnji promet na unutrašnjim vodama 3—4 mil. t robe i 5—7 mil. putnika.

Rijeke Dekana plovne su samo na kratkim partijama iznad ušća. Na koromandelskoj obali važan je Buckinghamski kanal između Krishne i Cauverya (420 km). On je sagrađen 1806—82 spajanjem laguna i primorskih jezera, a služi plovidbi duž obale, koja je bez dobrih luka i izvrgnuta olujama. Sličan je kanal na malabarskoj obali između Cannanorea i Trivandruma.

Umjetno navodnjavanje ima životnu važnost u suhim sjeverozapadnim krajevima, gdje su prostrani pustinjski i polupustinjski predjeli privedeni obrađivanju. Drugdje je pomoću navodnjavanja izbjegnuta nesigurnost prinosa ili se prešlo na intenzivnije kulture (mjesto prosa uzgajaju se pšenica, riža, pamuk ili šećerna trska). Navodnjava se 28 mil. ha, a to je 7% od ukupne površine zemlje. Po veličini navodnjene površine I. je na prvom mjestu u svijetu.

Gdje je podzemna voda razmjerno visoko, kopaju se bunari, a voda se izvlači životinjskom snagom. Gdje podzemne vode nema dovoljno ili je tlo nepropusno, stvaraju se višestruki nizovi lokava ili jezeraca, u kojima se sabire kišnica. Jezerca su nastala pregrađivanjem dolina periodičkih rijeka ili na podnožju gorja. Ima ih više desetaka tisuća, uglavnom na Dekanu (Hyderabad, Mysore, Madras, Madhya Pradesh). Većinom su malena, no neka su duga do 20 km sa 60—90 km² površine.

Navodnjavanje je iz bunara ili jezeraca primitivno, a organizirali su ga samo stanovnici pojedinih sela. Većeg je stila navodnjavanje pomoću kanala. Stariji su inundacioni kanali, u koje ulazi riječna voda za visoka vodostaja. Noviji kanali imaju stalno vodu, a opskrbljuju se iz akumulacionih basena iznad riječnih brana. Ukupno ima preko 40.000 km glavnih kanala i 92.000 km sporednih. Pomoću kanala navodnjava se 53% od ukupne navodnjene površine.

Navodnjavanje kanalima osobito je rašireno u Panjabu. Tu je izgrađeno 34.300 km kanala, koji se grupiraju u ove sustave:

1. Kanal Sirhind, dovršen 1892, odvaja se od Sutleja kod Rupara i navodnjuje područje jugoistočno od ove rijeke. Na donjem Sutleju izgrađene su 4 velike brane, od kojih vodi 12 glavnih kanala.

2. Sustav gornjeg Bari Doaba odvaja se od rijeke Ravi kod Madhupura. To je najstariji kanal Panjaba, sagrađen je 1851—59.

3. Sustav donjeg Chenaba bio je u doba gradnje (1887—92) jedan od najvećih uređaja za navodnjavanje u svijetu. On dobiva vodu iz brane Chenaba kod Khankia i navodnjuje donji dio Rechna Doaba (1 mil. ha).

4. Sustav donjeg Jheluma dobiva vodu iz Jheluma kod Rasula i navodnjuje dio Jech Doaba.

5. Sustavi gornjeg Chenaba i donjeg Bari Doaba dobivaju vodu iz Chenaba kod Merale i navodnjuju gornji dio Rechna Doaba. Glavni kanal proveden je dalje impozantnim akveduktom preko rijeke Ravi i tada navodnjuje donji Bari Doab. Da se tom gradnjom ne bi smanjila količina vode u sustavu donjeg Chenaba, bio je izveden sustav gornjeg Jheluma, koji provodi vodu od Jheluma do Chenaba (kod Khankia). Ovaj sustav navodnjuje također dio Jech Doaba. Spajanjem tih triju sustava nastaje Triple Canal, dovršen 1917.

U Panjabu iznosi navodnjena površina 5,9 mil. ha. Od toga tri četvrtine opskrbljuju kanali, a ostalo bunari. U jugozapadnom dijelu Panjaba navodnjeno je 70% od ukupne obradive površine, a u pokrajinama Lyallpuru i Montgomeryu čak 95%. Zahvaljujući navodnjavanju, broj se stanovnika povećao 1891—1951 u Lyallpuru od 60.000 na 2,157.000, a u Montgomeryu od 417.000 na 1,814.000.

U Sindu je navodnjen širok pojas oko donjeg Inda. Radi iskorišćivanja Indovih voda sagrađena je 1932 kod Sukkura velika zemljana brana (Lloyd Barrage) duga 1,5 km. Od akumulacionog jezera, koje je nastalo iznad brane, odvaja se 7 glavnih kanala, a najvažnija su dva kanala Nara s obje strane rijeke. Zapadni kanal Nara slijedi staro riječno korito do jezera Manchhar, koje već prema vodostaju dobiva vodu iz Inda ili mu je daje. Istočni kanal Nara odvaja se od Inda kod mjesta Rohri. Ukupno ima 2500 km bočnih kanala, a s malim kanalima svega 5000 km. Tako su navodnjena 2 mil. ha, a od toga su nekoć bila 1,2 mil. ha pustinja. U Sindu je umjetno navodnjeno 78% od cijele obradive površine. Nakon izgradnje brane kod Sukkura proizvodnja se pamuka početvorostručila, a pšenice podvostručila.

Navodnjeno područje Panjaba dobiva na istoku vodu iz Jumne, i tako je povezano s porječjem Gangesa. Zapadni kanal Jumne sagrađen je već 1356, kasnije je bio zapušten, a obnovljen je 1819, i time je počelo moderno razdoblje u gradnji irigacionih sustava.

Ostali sustavi za navodnjavanje Gangesova porječja jesu:

1. Istočni kanal Jumne, sagrađen 1748, ali napušten i obnovljen 1850—80. Dobiva vodu iz Jumne kod Faizabada.

2. Kanal Agra dobiva vodu iz Jumne kod Delhia.

3. Sustav gornjeg Gangesa ima najdulju mrežu kanala (6333 km) i navodnjuje 600.000 ha. Dobiva vodu iz Gangesa kod Hardwara.

4. Sustav donjeg Gangesa odvaja se od Gangesa kod Narore. Glavni kanali u oba Gangesova sustava duboki su 3 m i njima se odvija lokalna plovidba od Hardwara do Kanpura.

5. Kanal Sarda (sagrađen 1920—23). Odvaja se od Sarde kod Banbase, gdje je podignuta velika brana. Navodnjuje 2,8 mil. ha.

Samostalan je manji sustav oko donjeg Sona, koji navodnjuje južni Bihar. U porječju Gangesa navodnjeno je ukupno 6,4 mil ha.

Na Dekanu su izvedeni brojni kanali za navodnjavanje u deltama istočne obale, tako u delti Cauverya 7200 km, a u deltama Godavaria i Krishne po 4000 km. U novije doba izvedene su velike brane u gornjim tokovima rijeka. Rezervoari daju vodu kanalima za navodnjavanje, a pad se iskorišćuje za dobivanje električne energije. Impozantne gradnje su brana Mettur na rijeci Cauvery (izgrađena 1934) te brana na rijeci Tungabhadri (pritok Krishne) kod Malapurama (dovršena 1953). Posljednja je dosad najveća brana u Indiji. Akumulaciono jezero stvoreno iza brane (sa 352 km²) opskrbljuje kanale, koji navodnjuju 280.000 ha. Rijeka Periyar, pritok Arapskog mora, pregrađena je te je tunelom odvedena prema istoku radi navodnjavanja okolice Madrasa. Na Dekanu je ukupno navodnjeno 7,8 mil. ha.

Daljnje proširenje sustava navodnjavanja osnovni je problem indijskog gospodarstva. Stoga su petogodišnjim planom Indije (1951—56) predviđeni zamašni radovi u raznim dijelovima zemlje. Ukupno se grade 102 hidroenergetska i irigaciona objekta, a najveće se vodogradnje izvode na Damodaru, Kosiu i gornjem Sutleju. Ugledajući se u bonifikaciju doline Tennessee (USA), u dolini Damodara predviđen je sustav (Damodar Valley Project) od 7 brana s akumulacionim jezerima, odakle će se navodnjavati 400.000 ha, a ujedno će se dobivati oko 200.000 kW. Na gornjem toku rijeke Kosi (pritok Gangesa) grade se tri velike brane, pomoću kojih će se navodnjavati 400.000 ha u Nepalu, a 800.000 ha u Biharu. Ujedno će se dobivati 1,8 mil. kW energije. Na gornjem Sutleju gradi se irigacioni uređaj Bhakra-Nangal za navodnjavanje 1,6 mil. ha, a usto će se dobiti 400.000 kW.

Zajedno s navodnjavanjem rješava se i pitanje elektrifikacije. God. 1953 bio je kapacitet svih hidroelektrana 784.000 kW, dok će se dovršenjem novih energetskih uređaja povećati u Indiji na 5 mil., a u Pakistanu na 360.000 kW. Ukupna raspoloživa vodena snaga kod niskog vodostaja iznosi 13 mil. kW.

Stvaranjem samostalne Indije i Pakistana 1947, sustav navodnjavanja kao i riječna plovidba postali su političkim problemima. Veći je dio navodnjene površine Panjaba u granicama Pakistana, ali gornji Sutlej teče indijskim teritorijem, dok se gornji tokovi ostalih rijeka Panjaba nalaze na teritoriju Kashmira. Privremeni sporazum između Indije i Pakistana od 1948 osniva se na načelu slobodnog iskorišćivanja voda, s time da Pakistan plaća određenu odštetu za vode, koje dotječu s indijskog teritorija. Delta Gangesa i Brahmaputre većim dijelom pripada Pakistanu, a njezin manji dio s Calcuttom pripada Indiji. Plovidba je slobodna za pakistanske i indijske brodove. Budući da je glavna pakistanska luka Chittagong izvan područja delte, projektirana je gradnja plovnog kanala Chittagong—Chandpur.Z. D.

LIT.: A. V. Williamson, Indigenous Irrigation Works in Peninsular India, The Geographical Review, New York 1931; N. Krebs, India und Ceylon, Stuttgart 1939; L. D. Stamp, Asia, London 1944; F. J. Fowler, Some Problems of Water Distribution between East and West Punjab, The Geographical Review, New York 1950; O. H. K. Spate, India and Pakistan, London 1954.

Biljni pokrov dobro odrazuje klimatske prilike. Vlažne primorske pristranke Zapadnih Gata pokrivaju guste šume, koje završavaju obalnim nizom kokosovih palmi. Naprotiv, u zaleđu Zapadnih Gata suhi su krajevi srednjeg Dekana obrasli u višim dijelovima rijetkim listopadnim šumama, a u srednjem dijelu prevladava trnovito džbunje i stepa.

Sjeveroistočne dijelove Dekana pokrivale su prvobitno guste listopadne šume, koje su danas većim dijelom degradirane (džungla). Guste šume u delti Gangesa i Brahmaputre širile su se mangrovama u plimski pojas. Pristranci okolnih planina, osobito Himalaje, također su gusto obrasli vlažnim šumama.

U polupustinji Thar raste trnovito džbunje i trava, a to ovisi о reljefu. Nizina Sind, oko donjeg Inda, najsuši je kraj i prirodno potpuno pust.

I. je vrlo raznolik i kontrastan kraj. Različita vrijednost i osobine pojedinih krajeva ogledaju se u naseljenosti, rasporedu etničkih i vjerskih grupa. Prirodne i društvene karakteristike međusobno su tijesno povezane.

Stanovništvo. Brojno stanovništvo Indije (432 mil., 1951) nejednako je raspoređeno po velikom prostoru. Gustoća stanovništva podudara se više s godišnjim količinama oborina i s rasporedom biljnog pokrova nego s postotkom obrađene zemlje. U poljoprivrednoj nizini nagomilalo se stanovništvo, kojega gustoća redovito prelazi 150 st. na 1 km², a u istočnom Bengalu veća je od 500 st. na 1 km². Naprotiv, u središnjim dijelovima Dekana, gdje je postotak obrađene površine veći (preko 60%), gustoća je redovito ispod 100. Tu se natapanjem dobiva jedna relativno oskudna žetva, a u sjevernoj plodnoj nizini dvije sa znatno većim prinosima. Gustoća je znatnija u vlažnijem primorskom pojasu; veća je u Koromandelskom nego u Malabarskom primorju. Najslabije su naseljeni sušni krajevi Thara i Sinda na sjeverozapadu (ispod 10 st. na 1 km²). Ovaj raspored odrazuje prirodnu vrijednost indijskog tla i olakšava razumijevanje prošlosti i rasporeda etničkih grupa na indijskom poluotoku.

Stare grupe su Vedidi (oko 70 mil.) i Melanidi (do 10 mil.). Njihovo podrijetlo nije dovoljno osvijetljeno. Smatraju ih prastanovništvom Indije. Oko ← 3500 prodiru preko prijelaza na sjeverozapadu arijski Indusi, koji postepeno zauzimaju hindustansku nizinu na istoku i centralne dijelove Dekana na jugu. Oni su danas glavni dio stanovništva (oko 280 mil.). Ostale su skupine od manje važnosti. Na poluotoku se govori preko 225 jezika, a to je velika zapreka jedinstvu. Engleski je glavni jezik sporazumijevanja. Mala prosvijećenost (prosječno ispod 20% pismenih) dalja je zapreka međusobnom približavanju.

Vjerska pripadnost ima osnovno značenje u podjeli stanovništva. Najveći dio stanovništva (313 mil.) pripada hinduskoj (brahmanskoj) grupi; muslimani (95 mil.) su na drugom mjestu. Do ove je podjele došlo navalom islamskih osvajača sa sjeverozapada i širenjem islama od VIII. do XIV. st. Postoji sličnost u prodiranju Hindusa i muslimana. Muslimani su prevladali u porječju Inda na sjeverozapadu plodnim nizinama istočnog Bengala, a postali su važan element i u nizini oko Gangesa i u centralnom Dekanu. Religija duboko utječe na socijalne i kulturne prilike poluotoka, pa je bila odlučna za izdvajanje dviju zasebnih država.J. Rć.

Etnografski pregled. Hindu (sanskrtski sindhu rijeka, u prvom redu Ind) su glavni stanovnici Indije. Ima ih rasno različnih: svjetlijih i tamnih. Prvi se razlikuju po svjetlijoj ili zagasitijoj koži, ravnom ili svinutom nosu, jedni naročito valovitom (dugom) kosom. Tamnoputi Hindu imadu ponajviše primjesa crnomanjastih starosjedilaca Indije, nižega rasta i grubljega izražaja i oblika, koje su zatekli u tom dijelu svijeta, kad su se ovamo doselili oko ← 1000. Govore pretežno arijskim jezicima (granom indoevropskih) u korijenu srodnim ostalim evropskima. Najstariji oblik arijsko-indijskog jezika je pjesnički jezik vedskih himna, na koji se oslanja sanskrt, književni jezik brahmana i drugih obrazovanih slojeva, dok narod govori nizom dijalekata hindi (za razliku od drugih vrsta jezika u Indiji). Gospodarski osnov zemlje čini biljogojstvo, kojim se bavi preko 70% pučanstva, a koje je često još primitivno. S obzirom na niz vjerskih propisa (krava je posvećena životinja) kod Hindu je stočarstvo slabije zastupano, a gdje i postoji, iskorištava se samo mliječna hrana. Razvijeni su obrti, a naročito kućno rukotvorstvo. Metalne izrađevine (osobito od mjedi, ukrasne tehnike u kovinama, cizeliranje, iskucavanje i dr.), lončarstvo, drvorezbarstvo, lakirani radovi, pletivo (osobito hasure) Hindu mnogo gaje pa dosežu i umjetničku vrijednost, dok je tekstilno rukotvorstvo od pamuka, lana, vune i kozje dlake u narodu vrlo rasprostranjeno. Socijalno uređenje karakterizirano je sistemom kasta. Indijski izraz za kastu je džati (rođenje, podrijetlo). U današnjoj Indiji ima oko 2000 kasta, dok su prvobitno bile samo četiri glavne, koje su bile označene riječju varna (boja); i to brahmani, vojnici-kšatrije, trgovci-vajšije i puk-šudre Kaste su u pravilu endogamne (brakovi samo unutar iste kaste), a njihove podgrupe egzogamne i u nekim krajevima pokazuju totemistički karakter. Neke su kaste u isti mah plemena, druge su vjerske sekte, treće obilježava neko zvanje it. d. (v. Hinduizam.)

Među Hindu zauzimaju osobito mjesto radžputra (čovjek kraljevskog roda), proširena hinduska kasta u sjevernoj Indiji, koja potječe od stare ratničke kaste kšatrija. Njihova matica je Rajputana, iako nisu tamo brojno nadmoćni, već su to starosjedioci Džat. Nekoć feudalni osvajači, danas su većinom obični poljodjelci, a u gradovima trgovci, naročito novčari. Rajputana je jedna od provincija, u kojoj je prošireno učenje Jaina, srodno budhizmu. Radžputi se odlikuju neobičnom samosviješću i ponosom na svoje podrijetlo, no ipak se miješaju s drugima i nisu zatvoreni u kastama.

Dalje su znatnije grupe indoarijskih Indijaca Bengali u Bengalu, Marathi u pokrajini Bombay, Parsi, kao trgovci danas rasijani (najviše ih ima kod Bombaya), Gudžar (na poluotoku Gujarat) i dr.

Znatniji su narod indoarijskoga podrijetla i Singalezi (Sinhala) na otoku Ceylonu, većinom stasiti ljudi zaglađene crne kose, pretežno biljogojci (riža, čaj, kakao, papar, cimet i druge mirodije). Razvijeno je i ribarstvo (ribari su posebna kasta) i vađenje koralja i bisera. Poznaju ustanovu kasta, ali nema brahmana; tu još živi na Ceylonu budhizam (koji je na poluotoku Indije istisnut). Islamizirani Singalezi na Maledivima su neobično hrabri pomorci, koji svojim brodicama odlaze do Malajskog arhipelaga i Arabije.

Među stanovništvom Indije posebno mjesto imadu Dravida. Često se krivo govori о dravidskoj rasi, no Dravida su rasno dosta različni, iako svi crne valovite kose i tamne puti, a svi zajedno govore istom vrstom dravidskih jezika. Ta grupa obuhvaća gotovo čitavu južnu Indiju i sjeverni dio Ceylona, a znatniji su od Dravida oko 20 mil. Tamil (Tamul), dijelom su znatno civilizirani, sa svojom literaturom. Mnogo su se naseljavali pa ih ima i na Ceylonu, u Stražnjoj Indiji, istočnoj i južnoj Africi, Telugu, Gond (Khond) žive u unutrašnjosti, Santal u Bengalu. Bave se poljodjelstvom i stočarstvom (jedini oni gaje u Indiji svinje). U društvenoj organizaciji pokazuju više ili manje jasne tragove matrijarhata. Mnoge dravidske skupine sačuvale su dosta primitivnih kulturnih dobara i životnih oblika, pa se obično uzimaju kao primitivniji stanovnici Indije (premda to generalno ne vrijedi). Neki narodi dravidskih jezika imali su negda moćne države, a neki i danas imaju razmjerno visoku kulturu i razvijeno pismo. Dravidski (s drugim primjesama) govori i veći narod na jugoistoku Indije, Oraon (Uraon, točnije Kuruh), ratari, s vidnim matrijarhatskim pojavama (muž prelazi ženi, naslijeđuju po majci i dr.); vrlo su im značajne pogrebne svečanosti i povorke (žrtvovanje riže), proslave vjenčanja božanstva Dharmi s božicom zemlje, pa se tada slave i njihove svadbe.M. K. N.

Gospodarstvo. Monsunska klima pogoduje poljoprivredi, koja karakterizira poluotok; preko 70% stanovništva živi od nje. Riža je glavna kultura i na nju otpada najveći dio (50%) obrađenih površina; rasprostranjenost ove kulture odgovara rasporedu oborina pa je jača u vlažnijim jugoistočnim dijelovima. Pšenica se jače gaji u sušim, ali natapanim sjeverozapadnim krajevima, dok proso ima veće značenje u sušim središnjim dijelovima. Od industrijskih biljaka ističe se pamuk u zapadnim dijelovima i juta u nizinama Bengala, koji ima svjetski monopol ove kulture.

Suša i nesređeni posjedovni odnosi velike su teškoće poljodjelstva. Tradicionalnim i osobito u novije doba povećanim uređajima za natapanje nastoji se otkloniti prirodno zlo, ali treba čekati i socijalne reforme, koje će otkloniti društvene nedaće.

Poluotok je po broju goveda prvi kraj na svijetu. Kod Hindusa je ova sveta životinja važna zbog mlijeka, jer oni meso ne jedu. Prevladava otporno i na sušno doba naviklo govedo, koje je uvedeno i u druge suhe dijelove svijeta.

Evropski su kolonisti u početku bezobzirno potiskivali tradicionalni, vrlo napredni obrt. Bogatstvo sirovina, dobra i jeftina radna snaga, velika potražnja domaćeg tržišta i potrebe Velike Britanije u toku Prvog i Drugog svjetskog rata, pogodovali su razvoju mlade industrije, u kojoj glavnu riječ imaju domaći Parsi. U okolici Bombaya (pamuk) i Calcutte (juta) koncentrirana je tekstilna industrija. U sjeveroistočnom dijelu Dekana (Chota Nagpur) razvijena je velika metalurgijska industrija, osnovana na bogatim ležištima ugljena i željeza. Ostali su centri industrije manje važni.

Promet je naročito težak problem golemog prostora. Željeznička je mreža planski izgrađivana, ali je još vrlo rijetka. Još i sada je često lakše dovesti hranu iz dalekih prekomorskih zemalja nego je dopremiti iz domaćih luka u sve dijelove poluotoka.

U doba kolonijalne eksploatacije poluotok je izvozio mnogo više nego što je uvozio, a to je privilegiranom sloju omogućivalo gomilanje bogatstva u inozemstvu ili skupljanje zlata (»groznica zlata«). Samostalne države Indija i Pakistan trebaju i uvoze više nego što mogu izvesti, pa su im zbog toga nužni inozemni zajmovi.

LIT.: J. Sion, Asie des moussons, II (Inde, Indochine-Insulinde), Géographie universelle, IX, Paris 1929; W. Barthon, Indias North-West Frontier, London 1939; N. Krebs, Vorderindien und Ceylon, Stuttgart 1939; L. D. Stamp, Asia, A regional and Economic Geography, London 1944; G. В. Cressey, Asia’s Lands and Peoples, New York 1951; P. Gourou, Asie, Paris 1953; J. E. Spencer, Asia, East by South. A Cultural Geography, New York 1954; Ο. H. K. Spate, India and Pakistan, London 1954.J. Rć.