IMUNITET BRODOVA. Imunitet općenito znači neki izuzetak, povlasticu ili privilegij, što ga neka osoba ima u pravu.

1. Pod imunitetom brodova razumijeva se njihovo izuzimanje ispod nadležnosti organa vlasti njihove vlastite države, t. j. one, čiju zastavu brod vije, ali češće se pod tim pojmom misli na izuzimanje broda od nadležnosti organa države različite od one, čiju zastavu brod vije. Takvo izuzimanje može da važi za širi ili uži krug djelatnosti svih ili samo nekih državnih organa, a može da bude zavisno od raznih faktora, kao što su: vlasnik ili korisnik broda, vrsta broda, njegova namjena, konkretna upotreba i t. d.

Nekad se za ovaj pojam upotrebljava i izraz eksteritorijalnost, ali je ispravnije, kada se radi о brodovima, govoriti о imunitetu, jer je suština pojma u većem ili manjem izuzimanju konkretnog broda od normalnog poretka, a ne u pretpostavci, da se on nalazi izvan teritorija, t. j. izvan područja vlasti dotične zemlje.

Imunitet se priznaje brodovima, koji su u vlasništvu ili koriščenju države, a katkad se usto traži i namjena, odnosno konkretna upotreba broda za javne i neprivredne svrhe.

Često već po nacionalnom pravu ne mogu organi vlasti podvrgnuti t. zv. državne ili službene brodove istom postupku, koji se primjenjuje na ostale domaće brodove, da bi se na taj način omogućilo efikasnije vršenje službe, kojoj je takav brod namijenjen (na pr. zabrana zapljene patrolnog ili carinskog broda). Međutim, pod imunitetom se obično misli na otklanjanje nadležnosti organa, upravnog ili sudskog, druge države.

Priznanje imuniteta broda od inozemnih vlasti neki baziraju na načelu, da jednak jednakome ne može da sudi (»Par in parem non habet jurisdictionem«), t. j. da ne može da sudi jedan suveren drugome niti njegovoj imovini. Drugi smatraju, da se priznanje imuniteta bazira na međunarodnoj kurtoaziji, pa po nekima se radi о općeprihvaćenom običaju ili čak i о međunarodnom pravnom pravilu.

Imunitet uživaju državni brodovi (često se nazivaju i »javnim brodovima« ili »brodovima za javne svrhe«), ali pojam državnog broda nije sigurno utvrđen: razne vrste brodova, kao što su ratni brodovi, brodovi korišćeni isključivo za putovanje šefa strane države ili članova strane vlade, razne vrste upravnih brodova (na pr. policijski, carinski ili brodovi pomorske uprave, brodovi za polaganje podmorskih kabela i t. d.), bolnički, pa i poštanski brodovi i svi državni trgovački brodovi, svrstani su u tu kategoriju. Stoga se svim tim vrstama »državnih« brodova ne priznaju — u okviru imuniteta — iste povlastice, nekima se priznaje veći krug privilegija kod izuzimanja ispod nadležnosti, a drugima manji.

2. Ratni brodovi idu u onu vrstu brodova, koji danas uživaju najviše imunitetnih privilegija, jer su to brodovi, koji pripadaju državi, a reprezentiraju u punoj mjeri državni imperij. Oni su u svakom slučaju imuni od zahvata sudskih i administrativnih organa vlasti.

Ta praksa međutim počinje tek u početku XIX. st. Dotle se smatralo, da i ratni brodovi potpadaju pod jurisdikciju obalnog suverena, ako se nalaze u njegovim vodama. Do prekretnice je došlo u povodu presude američkog Vrhovnog suda 1812 u slučaju broda Exchange. To je bio brod američkog državljanina McFaddona, koji je Napoleon I., povredom međunarodnog prava, u St. Sebastianu dao zaplijeniti i pretvoriti u francuski ratni brod. Kad je taj brod uskoro zatim uplovio u jednu luku USA, tražio ga je tužbom izvorni vlasnik. Najviši je sud tužbu odbio smatrajući da američki sudovi nisu nadležni, budući da se radi о javnom naoružanom brodu stranog suverena, s kojim USA nisu u ratu, pogotovu, jer je brod uplovio u američku luku s dopuštenjem nadležne vlasti. Kasnije je na sličnoj osnovi donio presudu i engleski Admiralski sud (presuda u vezi s brodom The Constitution 1879).

Danas se pravila о imunitetu stranih ratnih brodova smatraju uglavnom ustaljenima. Za obaveze, koje ima, odnosno za djela, koja učini ratni brod (na pr. naknada štete zbog sudara, zahtjevi zbog izvršenog spasavanja ili iz drugih tražbina, vlasnički zahtjevi u odnosu na ratni brod i sl.), te za obaveze, koje preuzima, ili za djela, koja vrši zapovjednik ili član posade ratnog broda u okviru brodske službe, niti država broda niti brod ne mogu biti tuženi pred stranim sudom. Protiv ratnog broda organi obalne države ne mogu voditi nikakve izvršne radnje, uključivši pljenidbu. Pored toga, organi obalne države nisu ovlašćeni poduzimati pretrese ili hapšenja na takvu brodu, već brod i njegova posada ostaju i u stranim obalnim vodama pod punom jurisdikcijom svog zapovjednika. Ako je na takvu ratnom brodu učinila krivično djelo osoba, koja nije član njegove posade, zapovjednik takvu osobu može izdati lokalnim organima vlasti, no na to ne može biti prisiljen. Smatra se, da osobama, koje su okrivljene za krivična djela političke prirode, ratni brod opravdano može pružiti azil. Ali čak i onda, kad se radi о osobi okrivljenoj za nepolitičko djelo, izručenje krivca može se tražiti samo diplomatskim putem. Štoviše, imunitet štiti zapovjednika i člana posade ratnog broda u mnogo slučajeva i van broda. Uglavnom se smatra (no ima i protivnih gledišta), da se takve osobe mogu koristiti imunitetom, ako bi trebalo da odgovaraju pred građanskim ili kaznenim sudom ili administrativnim organom obalne države za obaveze ili postupke, koje su preuzele, odnosno učinile, kad su privremeno napustile svoj brod, no jedino u slučaju, ako su tada bile u uniformi i vršile službeni posao vezan sa službom svoga broda. U protivnom smatra se, da potpadaju pod jurisdikciju obalne države. No sve to ne znači, da se strani ratni brod ne mora pridržavati propisa obalne države, naročito onih, koji se odnose na njegovo pripuštanje u vode te države, na pravila, koja se odnose na plovidbu, pristajanje i zdravstvenu službu, te ona, koja imaju za predmet fiskalna pitanja. Ratni se brodovi često oslobađaju od plaćanja pomorskih pristojbi.

Sa statusom i pravima ratnih brodova obično se izjednačuje status onih jahta i brodova, koji služe isključivo prijevozu šefova ili visokih diplomatskih predstavnika stranih država.

3. Ostali državni brodovi, naročito neprivredni brodovi ili općenito i oni, koji služe privrednim svrhama, a državnog su vlasništva ili ih koristi država, uživaju manje ili više povlastica, koje su sadržane u pojmu imuniteta. No to zavisi od toga, u kojoj mjeri — pored toga, što su vlasništvo države ili što su u njenu koriščenju — reprezentiraju državni imperij, odnosno, kojoj konkretnoj upotrebi služe, te da li imaju vojno zapovjedništvo i vojnu posadu.

Dok kod svih država vlada više manje jedinstvo pogleda s obzirom na imunitet ratnih brodova, u pitanju о priznanju imuniteta ostalih državnih brodova gledišta nisu jedinstvena. Jedne države pristaju uz klasičnu, apsolutnu doktrinu te ne smatraju odlučujućim, da li se državni brod koristi u posve javne ili i u komercijalne, pa čak i isključivo u komercijalne svrhe, a traže jedino to, da brod bude u vlasništvu ili korišćenju države, odnosno njena organa (to su na pr. Velika Britanija, SSSR i USA u dosadašnjoj svojoj praksi). Druge države ne priznaju imunitet u svim tim slučajevima, nego pristaju uz relativnu, odnosno restrinktivnu doktrinu i polaze sa stajališta, da država može da uživa samo onda imunitet, ako nastupa kao subjekt međunarodnog prava (iure imperii), a ne i onda, kad nastupa kao subjekt građanskog, odnosno privrednog prava (iure gestionis). Stoga ne priznaju državi imunitet, kad vodi trgovinu, pa prema tome ni državnom trgovačkom brodu (na pr. Italija, Belgija, te Francuska, koja se ranije držala apsolutne doktrine). Sve se više u američkoj teoriji, pa i u državnoj administraciji prilazi ovoj drugoj doktrini, pogotovu stoga, što USA za svoje državne trgovačke brodove ne traže imunitet, da bi izbjegle suđenje inozemnog suda, već jedino, da bi izbjegle zapljenu takva broda, po mogućnosti uz polaganje kaucije. Sve se više čuju u korist ove druge doktrine i glasovi u Velikoj Britaniji, gdje se ukazuje i na to, da Vrhovni sud dosad nije imao prilike da zauzme stajalište u ovom pitanju; dosadašnju praksu stvorili su niži sudovi. Međutim, razdvajanje kategorije brodova, koji vrše javnu (vladinu), a nekomercijalnu službu, od kategorije posve državnih trgovačkih brodova, nije uvijek lako.

4. Pitanje imuniteta državnih trgovačkih brodova, kao važniji problem, razmjerno je novo u pravu.

Pitanje priznavanja imuniteta državnih nevojnih, a posebno državnih trgovačkih brodova, javljalo se ranije samo izuzetno. Klasična teorija vodi svoje podrijetlo od priznanja imuniteta ratnog broda. Preko nekoliko tipičnih poznatijih slučajeva može se pratiti proces kristalizacije tog instituta u anglosaksonskoj praksi, koja je bila najkonzekventniji predstavnik te doktrine. Ova je doktrina krčila sebi put, počevši od postupka prema ratnom brodu, preko postupka prema državnom javnom, ali ne više i ratnom brodu, pa zatim prema javnom brodu, koji služi i trgovačkom cilju, sve do primjene na posve državni trgovački brod. U slučaju broda Exchange iz 1812 radi se još о stranom ratnom brodu. No u slučaju broda Constitution iz 1879 radi se doduše о stranom ratnom brodu, koji je u konkretnom slučaju prevozio iz Francuske u USA izložbene predmete privatnika, pretrpio pomorsku nezgodu, pomoć mu pružio engleski brod, kome je na koncu uskratio isplatu naknade. Engleski sud, priznavajući javni karakter tog američkog broda, obustavlja postupak. Kasnije, 1880, britanski sud u slučaju broda Parlement Belge priznaje imunitet tom javnom, državnom, ali ne ratnom brodu. To je bio poštanski brod, vlasništvo belgijske države, određen za prijevoz pošte, a prevozio je i putnike i robu. Poslije sudara s engleskim brodom, ovaj ga je tužio za naknadu štete, no postupak je obustavljen s obrazloženjem, da je brod u svojini belgijske države i određen za javnu službu, pa ne potpada pod englesku jurisdikciju. Konačno, u slučaju broda Porto Alexandre 1920 britanski sud je priznao imunitet i ovome brodu, kad je kao posve trgovački brod portugalske vlade, prevozeći teret za jednu privatnu firmu, potonuo i bio spasen te tužen od strane poduzeća za spasavanje. U donekle sličnom slučaju trgovačkog broda talijanske vlade Pesaro, koji nije mogao u američkoj luci odredišta uredno isporučiti teret, sud USA je 1926 priznao tom brodu imunitet pozivajući se na slučaj Exchangea i izričući da nema razlike u primjeni principa imuniteta između državnih brodova, upotrebljenih u javne svrhe direktno ili indirektno, t. j. korišćenjem broda u trgovini i promicanjem trgovine svoga naroda stvarajući na taj način dohodak državi.

S druge strane, pristaše relativne doktrine mogu se također pozivati na njeno konzekventno primjenjivanje u pojedinim državama počevši od kraja XIX. st. (na pr. u Italiji od 1886).

Dok je ranije samo sporadično dolazilo do slučajeva, u kojima se postavljalo pitanje imuniteta državnog trgovačkog broda, poslije Prvog svjetskog rata to se pitanje kategoričnije nametnulo te je tražilo svoje reguliranje na međunarodnoj platformi. Dok su naime ranije brodovi uglavnom svrstani u dvije kategorije, u javne brodove i privatne, ovo se sada pokazalo suviše pojednostavljenim. U javne brodove, t. j. u brodove, koje je država koristila da bi ostvarila svoje javne ili opće svrhe, ubrajali su se prvenstveno ratni brodovi, a u drugu kategoriju išli su uglavnom trgovački brodovi, koji su bili korišćeni za prijevoz tereta i osoba morem uz naplatu vozarine. Prvom kategorijom brodova raspolagala je država, a drugom privatnici, odnosno brodarska poduzeća. Za vrijeme Prvog svjetskog rata i poslije njega, a naročito za Drugog svjetskog rata, dijelom zbog rekvizicija i pomorskog ratnog plijena, kao i zbog reparacija, a dijelom i zbog kupovanja, te zakupa brodova i izgradnje, i same države došle su do trgovačkih brodova koje su koristile u privredne svrhe. Tome treba dodati i nacionalizaciju u SSSR-u, u Jugoslaviji i u drugim istočnoevropskim državama, te NR Kini, zbog čega su cijele flote prešle iz privatnog u državno, odnosno u društveno vlasništvo.

Zaslugom Međunarodnog pomorskog odbora (Comité Maritime International) došlo je u Bruxellesu 1926 do diplomatske konferencije, na kojoj je 10. IV. prihvaćena Konvencija о izjednačenju nekih pravila о imunitetu državnih brodova.

5. Konvencija od 10. IV. 1926, koju su tada potpisali predstavnici 19 država, među kojima i Jugoslavija (tada Kraljevina SHS) i Dodatni protokol toj Konvenciji od 24. V. 1934 uređuju najvažnija pitanja о imunitetu državnih brodova na međunarodnoj platformi. Ova je Konvencija s Dodatnim protokolom stupila na snagu 8. I. 1937, a danas obavezuje 16 država, ali ne obavezuje neke znatnije pomorske države, odnosno države sa znatnijom državnom trgovačkom flotom (USA, SSSR, Velika Britanija), što joj u priličnoj mjeri umanjuje značaj. Ne obavezuje ni FNRJ, jer Konvencija nije bila ratificirana.

Konvencija se bazira uglavnom na doktrini relativnog imuniteta. Izjednačila je pomorske brodove, koji su u vlasništvu ili korišćenju države, terete, koji su u vlasništvu države kao i terete i putnike, koje prevoze takvi brodovi, s privatnim brodovima i privatnim teretima, ali samo u pogledu zahtjeva, koji su u vezi s privrednim koriščenjem takvih brodova ili u vezi s prijevozom takvih tereta. Iz ovoga slijedi, da država odgovara u vezi s takvim zahtjevima kako za ugovorne tako i za vanugovorne obaveze na isti način kao i svaki drugi pravni subjekt. Ovo izjednačenje vrijedi i u pogledu parničkog postupka.

Konvencija je predvidjela i iznimke od pravila. Odredila je, da ne će biti podvrgnuti istim propisima, kojima su i privatni, oni brodovi, koji su u vlasništvu ili korišćenju države, ako su se u času postanka tražbine isključivo upotrebljavali za javnu i neprivrednu službu, i nabrajaju se, radi primjera, ratni brodovi, jahte u vlasništvu države, brodovi državnog nadzora, bolnički brodovi, pomoćni brodovi i brodovi za snabdijevanje. Ti se brodovi ne mogu podvrgnuti ni zapljeni, ni zaustavljanju ili zadržavanju putem bilo kakva zakonskog postupka. Ali interesenti su i u ovim slučajevima ovlašćeni da se obrate sudu države, koja je vlasnik broda ili ga koristi, ako se radi о zahtjevima zbog sudara ili druge plovidbene nezgode, spasavanja, pomaganja ili zajedničke avarije ili zbog izvršenih popravaka, nabavki ili drugih ugovora u vezi s takvim brodom.

Dodatni protokol iz 1934 nadopunio je Konvenciju time, što je odredio, da se kao brodovi, što ih koristi država, imaju smatrati i brodovi čarterovani od države bilo na vrijeme ili za putovanje, ako su korišćeni isključivo za javnu (vladinu) i neprivrednu službu. Ni ti brodovi ne mogu biti predmet bilo kakve zapljene, zaustavljanja ili zadržavanja, ali ovaj imunitet ne prejudicira bilo kakvim drugim pravima zainteresiranih osoba.

6. U FNRJ su poslije nacionalizacije iz 1946, odnosno 1948, svi nacionalizirani trgovački brodovi do 1950, bili pod upravom državnih poduzeća, kojima su rukovodili administrativno-operativni organi države. Budući da su u tom periodu ovi brodovi predstavljali socijalističko državno vlasništvo, moglo ih se smatrati državnim brodovima. No 1950 su zajedno s drugim poduzećima i brodarska poduzeća predana na upravljanje radnim kolektivima, pa su tako ovim brodovima, kao općenarodnom imovinom, počeli upravljati sami njihovi radni kolektivi. Pošto su pojmovi »općenarodna imovina« i »pravo upravljanja« potpuno novi pravni pojmovi, a jugoslavenska doktrina ne smatra objekte opće narodne imovine državnim vlasništvom niti uvršćuje u privatnu imovinu, moglo bi se postaviti pitanje, da li se takvi brodovi — u odnosu na koncepcije uobičajene u svijetu о pojmu državnog trgovačkog broda — mogu smatrati državnim trgovačkim brodovima u smislu, kako taj pojam upotrebljava Konvencija iz 1926. U tome je značajna činjenica, da se u odnosu na jugoslavenske trgovačke brodove ni jedamput nije poslužilo niti pokušalo poslužiti prigovorom imuniteta. (v. Azil; Brod, pravni pojam; Brodarska poduzeća i Bruxelleske konvencije VI; Pristup ratnih brodova u tuđe teritorijalne vode).

LIT.: G. Gidel, Droit international public de la mer, Paris 1930—34; H. Klein, Staatsschiffe und Staatsluftzeuge im Völkerrecht, 1934; G. Robinson, Handbook of Admiralty Law in the United States, 1939; G. C. Cheshire, Private International Law, Oxford 1948; L. Oppenheim i H. Lauterpacht, International Law, 1950; G. Ripert, Droit maritime, Paris 1950—53; J. Colombos, Le droit international de la mer, Paris 1952; M. Zoričić, Teritorijalno more s osvrtom na otvoreno i unutarnje more, vanjski pojas i pitanja kontinentalne ravnine, JA, 1953; J. Andrassy, Međunarodno pravo, Zagreb 1954.A. Šc.