ILIRI, davni indoevropski stanovnici istočne obale Jadranskoga mora, velikog dijela Bosne, Hercegovine i Srbije, te Apulije (Italija). Arheološki nalazi svjedoče, da u njihovoj kulturi postoji kontinuitet od brončanog do mlađeg željeznog doba. I. u unutrašnjosti bavili su se lovom i stočarstvom, dok su pripadnici primorskih plemena bili vješti pomorci i smjeli gusari.

Od ← VII. st. dalje mogu se već utvrditi trgovačke veze Ilira sa susjednim zemljama, ali se tek od ← IV. st. može otprilike odrediti teritorijalni smještaj pojedinih ilirskih plemena. Stanovita pomicanja i promjene u smještaju tih plemena uzrokovao je prodor Kelta, koji su potkraj ← V. st. prešli i u istočne alpske zemlje do toka Dunava, a oko ← 300 zašli u Podunavlje i prodrli duboko u južna područja Balkanskog poluotoka. Prema podacima antičkih pisaca (Plinija, Apijana, Strabona, Ptolomeja) mogu se ovako lokalizirati glavna ilirska i ilirsko-keltska plemena u našim krajevima.

Istri: na području današnje Istre.

Japodi: uz obalu od Raše do Senja, a u unutrašnjosti do Cerknice, Kupe i Une.

Liburni: uz obalu od Senja do Krke. Antički autori spominju među njima plemena Mentora, Himana, Enheleja, Bulina, Mezeja i Deriopa.

Dimni: s obje strane Dinare, kod izvora Krke, Une i Unca.

Dindari: u području Dinare.

Kerauni: jugoistočno od Diciona.

Delmati: otprilike na prostoru Trogir—Vrlika—Županjac— Omiš (v. Delmati).

Daorsi: u Imotskoj Krajini i oko Neretve.

Sardeati: područje oko izvora Vrbasa.

Desitijati: u srednjoj Bosni sve do Drine.

Piruste: južno od Desitijata sve do sjeverne Albanije.

Melkumani (potomci Manijaca?): oko ušća Neretve.

Ardijejci: uz obalu od Makarske do Pelješca.

Plereji: od Pelješca do Boke Kotorske.

Narezijci: u području donje Neretve.

Dokleati: u Crnoj Gori oko grada Dokleje.

Deremisti: sjeveroistočno od Dokleata.

Kolapijani : oko donje Kupe.

Jasi: od Drave kod Varaždina do Daruvara.

Breuci: između Save i Drave, istočno od Jasa.

Amantini: u sjevernom dijelu Srijema.

Skordisci: u južnom dijelu Srijema i u sjevernoj Srbiji.

Mezeji: u porječju Sane, srednjeg Vrbasa, Bosne pa na istok do Drine.

Osim ovih spominju se i druga plemena Ilira (Varcijani, Mastiti, Glindicioni, Arinisti, Partini, Lebeati, Senedi, Rudini i t. d.).

U ← VII. i ← VI. st. osnovali su Grci svoje kolonije u zemlji Ilira (Apoloniju i Epidamnos), a kasnije zauzeli i otoke Korčulu, Hvar i Vis. U toku vremena došlo je između tih kolonija i Ilira na Jadranu do žive trgovine. U drugoj polovici III. st. ujedinjuje kralj Agron ilirska plemena u jednu državu, koja se protezala od epirskih granica do Neretve. Usto je još osvojio gotovo sve grčke kolonije na istočnoj obali Jadrana. Poslije njegove smrti (← 230) njegova udovica Teuta preuzima vlast nad čitavom ilirskom državom; pošto je zauzela epirski grad Phoinike, prisilila je Epir, da sklopi savez s Ilirima. Tako se na istočnoj obali Jadranskog mora stvarala sve jača ilirska država, koja se nužno morala sukobiti s imperijalističkom politikom, koju je Rim vodio na ovom području (← 229/228). Drugi rat između Ilira i Rima izbio je ← 219 (v. Demetrije Hvaranin). U trećem je ratu Rimljana s ilirskim kraljem Gencijem ilirska država konačno slomljena. Gotovo istodobno pojavila se, sjeverno od Neretve, nova ilirska država pod vodstvom Delmata. Već ← 155 dolazi između nje i Rima do prvog sukoba, u kojem su Rimljani osvojili njihov glavni grad Delminij (na istočnoj strani planine Lip, na Duvanjskom polju). God.← 78 Delmati dižu ustanak, ali je i on ugušen. Oko sredine ← I. st. ponovo je došlo do sukoba, a ← 50 je jedna rimska vojska potučena u zemlji Delmata. Slično je bilo i ← 48/47. Iako su se Delmati podložili (← 46) Cezaru, želja za slobodom uvijek se nanovo budila. To je dovodilo do čestih ustanaka. Ni poslije rata, koji je vodio August (← 35 do ← 33), nije došlo do smirivanja. Tako redom dolazi do ustanka Ilira ← 16, do Tiberijeve vojne na Ilire ← 12 do ← 10 i do ponovnog ustanka godine 6—9, koji je poznat pod imenom Dalmatinsko-panonski ustanak. Ustanak je ugušen, a Iliri su konačno pacificirani.

LIT.: G. Zippel, Die römische Herrschaft in Illyrien bis Augustus, Leipzig 1877; N. Županić, Die Illyrer, Sitzungsberichte der Anthropologischen Gesellschaft, Wien 1906; K. Miller, Itineraria Romana, Stuttgart 1916; G. Novak, Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije, Nastavni vjesnik, 1918; A. Mayer, Staroilirske studije, ibid., 1932-35.V. Mir.