HRVATSKA DRŽAVA. Već 642, kratko vrijeme nakon doseljenja Hrvata na jadranske obale, prebacile su se jake hrvatske čete na zapadnu obalu Jadranskoga mora i iskrcale nedaleko od grada Siponta u južnoj Italiji, na području Langobarda. U prvom sukobu s Hrvatima Langobardi su bili poraženi, a njihov je vođa Ajo poginuo. Njegov nasljednik Radwald potuče Hrvate, koji se nakon toga vrate na istočnu obalu Jadranskog mora. U to vrijeme Hrvati su živjeli u plemenskim zajednicama na teritoriju, koji je nominalno pripadao Bizantu, dok su gradovi uz more bili direktno pod bizantskom vlašću. U toku VII. i VIII. st. formira se hrvatska država, koja se u početku IX. st. javlja kao samostalna i uređena državna organizacija.

Došavši na more, zatekli su Hrvati ovdje dijelom romanizirane Ilire, Liburne i Delmate, koji su imali jaku pomorsku tradiciju. Tu su tradiciju obogatili svojim iskustvima Grci, koji su u ← V. i ← IV. st. osnovali nekoliko kolonija na istočnim obalama Jadrana (Issa, Pharos, Herakleia, Dimos). Ilirska je mornarica dosegla pod Demetrijem Hvaraninom (← 231 do ←230) svoj najveći cvat, a od Liburna su Rimljani preuzeli čak i osobiti tip broda (liburna). I stari su bizantski gradovi (Zadar, Trogir, Rab, Osor, Krk) imali dugu pomorsku tradiciju. Ilirska, grčka i bizantska komponenta u tradiciji pomorstva na istočnim obalama Jadrana dale su osnov za razvoj pomorstva kod Hrvata. Na početku IX. st. Hrvati i Neretljani već imaju čitave flotile, naročito gusarske, koje ometaju slobodnu plovidbu na Jadranu mletačkim trgovačkim brodovima. Početak IX. st. upravo je doba borbe između Karla Velikoga i Bizantskog carstva za Jadransko more. Karlo Veliki, pošto je osvojio Mletke, koji su dotad bili pod gospodstvom Bizanta, formirao je od mletačkih brodova mornaricu, koja je pod zapovjedništvom njegova sina Pipina napadala bizantske posjede u sjevernom i srednjem Jadranu, Istru i Dalmaciju. Međutim je bizantska mornarica pod patricijem Niketasom prisilila 807 Pipina na uzmak. Mirom u Aachenu (812) bizantski je car zadržao venetske gradove i primorske dalmatinske gradove s otocima ispred njih, a caru Karlu pripala je Istra, Liburnija i ostala kopnena Dalmacija do rijeke Cetine. Time je završena velika borba za Jadran; on je ostao stvarno u vlasti Bizanta, a franačka država nije nikad uspjela da na njemu zagospodari. Hrvatima srodni Neretljani potpali su pod suverenitet Bizanta, ali su stvarno bili samostalni, pod svojim vladarima. U takvim prilikama smatrali su Hrvati i Neretljani, da su oni gospodari Jadranskog mora, pa su tražili od brodova, koji su njime plovili, odštetu za slobodnu plovidbu. Time je bila pogođena u prvom redu mletačka pomorska trgovina.

God. 836 postao je duždem u Mlecima Petar Trandenik. Njegov je cilj bio, da osvoji hrvatske i neretljanske primorske krajeve i da tako osigura mletačku plovidbu Jadranom. Njegova pomorska ekspedicija nije uspjela. Zbog toga je 839 sklopio mir s hrvatskim knezom Mislavom u blizini Sv. Martina poljičkog, a s neretljanskim knezom Družakom na jednom neretljanskom otoku (Hvaru ili Braču). Kako Neretljani nisu poštovali taj mir, krenuo je 840 dužd Trandenik ponovo na njih. Tada je došlo do bitke između Trandenikove flote i brodovlja pod vodstvom neretljanskog kneza Ljudita, u kojoj je ovaj pobijedio. Iste godine Mleci, posredovanjem Bizanta, traže i dobivaju od njem.-rimskog cara Lotara, gospodara italskih gradova, obećanje, da će ovi gradovi pomagati Mlečane šaljući im »mornaricu protiv slavenskih plemena«, mletačkih neprijatelja. Stotinu godina kasnije pisao je bizantski car Konstantin Porfirogenet, da su »Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Pagani (Neretljani), zbacivši vlast rimskog (bizantskog) carstva, živjeli po svojim, a ne po tuđim zakonima«. Jadransko more, od Istre do u današnju Albaniju, bilo je pod kontrolom slavenskih flotila, pred kojima je mletačka pomorska snaga bila nemoćna. Akcije Saracena (838 spaljen Brindisi, 842 osvojeni i opljačkani Osor i Ancona, Rose, Budva i Donji Kotor, zatim pobjeda nad mletačkom flotom kod otoka Suska), te napadaji neretljanskih i hrvatskih flotila (846 opljačkan Caorle) nanijeli su Mlecima teške udarce. Zbog toga su Mleci odlučili, da pokore Hrvate i Neretljane. Čim su se malo oporavili, poveo je dužd Urso Particijak (864—81) jako brodovlje na hrvatskoga kneza Domagoja, ali do sukoba nije došlo, nego je sklopljen mir između dužda i Domagoja. Pojedinosti toga mira, 0 kojem govore mletački kroničari, nisu poznate.

Uto su se na Jadranskom moru desili važni događaji. God. 866 doplovila je u Jadransko more jedna arapska flotila i podsjela Dubrovnik, koji se tada nalazio u bizantskoj vlasti. Kad je car Vasilije I. poslao put Dubrovnika brodovlje od stotinu helandija, pod vodstvom drungara (admirala) Nikite Orife, odustali su Arapi od daljnje opsade i poslije 15 mjeseci otplovili iz dubrovačkih voda. Opsada Dubrovnika bila je caru Vasiliju opomena, da treba Arape istisnuti iz njihovih uporišta na Jadranu, u prvom redu iz Baria. U tu je svrhu sklopio savez s carem Ludovikom II. Da bi proveo svoju osnovu za napad na Bari, zapovjedi Vasilije svojim slavenskim podanicima: Zahumljanima, Travunjanima i Konavljanima i dalmatinskim bizantskim gradovima: Zadru, Splitu, Trogiru, Dubrovniku, Kotoru i ostalima, da pošalju svoje brodove i vojsku pod Bari. Dio te vojske prebacili su u Italiju dubrovački brodovi. Ljeti 869 doplovi pod Bari jako bizantsko brodovlje od četiri stotine brodova, pod zapovjedništvom drungara Nikite Orife. Kad je Orifa primijetio, da Ludovik nije poslao dovoljno vojske za napad i osvajanje Baria, povukao se s flotom. Kako je caru Ludoviku bilo stalo do toga da osvoji Bari, pozva u pomoć Hrvate. Knez Domagoj doplovi sa svojim brodovljem i četama pod Bari i pomogne Ludoviku da osvoji grad.

Dok je Domagoj bio pod Bariem, Orifa napadne na Neretljane i prisili ih da priznaju carsku vlast. Istodobno dade opljačkati i neke hrvatske krajeve, vjerojatno zato, da kazni Hrvate, što su se odazvali Ludovikovu pozivu. Kao izliku za napad na hrvatske krajeve navodili su Bizantinci činjenicu, što su neki gusari 870 napali brod, koji je plovio iz Drača u Italiju i prevozio poslanike pape Hadrijana II., koji su se vraćali sa sinoda u Carigradu. U pismu, koje je car Ludovik tom prilikom uputio caru Vasiliju, naziva napad na hrvatske krajeve nedoličnim činom. Iz careva pisma proizlazi, da su Hrvati u to vrijeme imali mornaricu, koja je mogla uspješno spriječiti napad. Prema tome, ta je mornarica morala biti i brojčano jaka i odgovarati tipu, opremi i jačini bizantskih brodova.

God. 872 uplovili su ponovo Saraceni u Jadransko more i opljačkali neke dalmatinske gradove i otok Brač. Iste godine uhvatili su Hrvati nedaleko od Pirana jedan mletački brod, koji je bio poslan kao izvidnica, zaplijenili ga i poubijali posadu. Otada su se sukobi nastavljali sve češće. Mlečani zovu Hrvate »najgori slavenski narod« upravo onako, kako i Domagoja nazivaju »najgorim vojvodom«. Papa Ivan VIII. uputio je, valjda na molbu Mlečana, poslanicu »slavnom knezu« Domagoju. Papina intervencija nije koristila. Napadaji na Mlečane nastavljali su se i trajali su sve do Domagojeve smrti (876). Svi napadi hrvatske flote na Mlečane nisu imali uvijek uspjeha. Tako je i napad hrvatskog brodovlja pod vodstvom samoga kneza (876) na istarske primorske gradove Umag, Sipar, Novigrad i Rovinj bio spočetka uspješan, ali je konačno svršio povlačenjem Domagojeve flote, koju su pred istarskom obalom potukli Mlečani.

Probizantska stranka u Hrvatskoj dovela je nakon Domagojeva smrti na prijestolje Zdeslava (877—79), koji je priznavao vrhovnu vlast bizantskoga cara Vasilija I. Njegovim dolaskom na vlast izmijenili su se i odnosi Hrvata prema Mlečanima, koji su također priznavali vrhovnu vlast Bizanta. Između Mletaka i Hrvata došlo je, valjda posredovanjem Bizanta, do sporazuma. Mleci su se obvezali, da će Hrvatima plaćati stalan godišnji danak za slobodu plovidbe po Jadranskom moru, a hrvatski je knez obećao, da ni on ni njegovi podanici ne će napadati mletačke brodove. Ustanak protubizantske stranke u Hrvatskoj dovede na vlast kneza Branimira (879—92). Uspostavivši dobre susjedske odnose s Bizantom uspio je, te je car Vasilije odredio, da bizantski dalmatinski gradovi, koji su imali posjede izvan svojih zidova, t. j. na teritoriju hrvatskih knezova, plaćaju hrvatskom knezu stalan godišnji danak za slobodno uživanje tih posjeda. Istodobno je Branimir vodio politiku mirnih odnosa i prema Mlecima. Na taj je način politički učvrstio svoj položaj, a novčana je sredstva osigurao državi stalnim godišnjim prihodima od dalmatinskih gradova.

Neretljani, koji u to doba još nisu bili u sklopu hrvatske države, nego su povremeno formalno priznavali suverenitet Bizanta, ostali su i dalje neprijatelji Mlečana. Dužd Petar Candiano I., nadajući se da će Neretljane upokoriti, poslao je 887 protiv njih jednu flotu. Ta se flota, međutim, vratila »bez uspjeha«, kako su to zabilježili mletački pisci. U augustu 887 pođe sam dužd sa 12 ratnih brodova protiv Neretljana. On se iskrcao kod današnje Makarske. Neretljani, koji su se tu našli, ostaviše pet brodova i uzmakoše. Pošto je spalio zaplijenjene brodove, dužd je počeo prodirati dalje, ali su ga Neretljani dočekali, vojsku mu pobili, a njega samoga ubili. Taj je poraz teško pogodio Mlečane. U obnovljenom ugovoru s carem Berengarom (888) nastojali su od cara dobiti garancije, da će on u slučaju rata nastupiti protiv Slavena, t. j. Hrvata i Neretljana, »naših i vaših neprijatelja«.

Dobri odnosi kneza Branimira s Bizantom i s papom omogućili su hrvatskoj državi relativno miran razvoj, koji se nastavlja kroz cijelu prvu polovinu X. st., u doba vladanja kralja Tomislava (oko 910—28), Trpimira II. (oko 928—35) i Krešimira I. (oko 935—45). Tu jaku i uređenu državu opisuje suvremenik, bizantski car Konstantin Porfirogenet (oko 912—59). On među ostalim govori i о kopnenoj i pomorskoj snazi hrvatske države. »Ni sagine ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako netko njih napadne, nego s ovakvim brodovima (t. j. sa saginama i kondurama) idu hrvatski trgovci u luke, ploveči od mjesta do mjesta po neretljanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu i sve do Mletaka. Krštena Hrvatska može dići šezdeset tisuća konjanika, stotinu tisuća pješaka, osamdeset sagina i stotinu kondura. Na saginama ima četrdeset ljudi, a na kondurama dvadeset, a na manjim kondurama deset. Ovu je veliku snagu imala Hrvatska do vladanja Krešimirova. Ali, kad je ovaj poslije četvorogodišnjeg vladanja bio ubijen od bana Pribunje, a u zemlji nastale velike svađe i razmirice, smanjila se i konjica i pješadija, i sagine i kondure Hrvata. Sada imaju trideset sagina, velike i male kondure, konjicu i pješadiju.« Za cijelo ovo vrijeme nisu kroničari zabilježili nikakav sukob između Hrvata i Mlečana, pa ni između Mlečana i Neretljana.

Dinastičke borbe u Hrvatskoj, koje su dostigle vrhunac u ubojstvu kralja Miroslava (945—49) oslabile su državu. Nezdrave prilike omogućile su Saracenima nove provale u Jadran, pustošenja i odvođenja u roblje. Neretljani su ponovo počeli gusariti; oni su sada zavladali morem, a njihovi su brodovi pljačkali mletačke. Mleci su, videći da Hrvati, kojima su oni plaćali danak za slobodnu plovidbu, ne mogu kontrolirati Neretljane, odlučili da sami riješe to pitanje. Dužd Petar Candiano III. pošalje protiv Neretljana jako brodovlje (33 gumbarije), koje se međutim »vratilo bez uspjeha« (»absque effectu reversi sunt«). Poslije ovoga neuspjeha dužd je poslao iste godine ponovo 33 gumbarije protiv Neretljana. Ni ta ekspedicija nije donijela željena uspjeha, pa su Mlečani s Neretljanima sklopili ugovor, sličan onome, koji su još od Zdeslava imali s Hrvatima. Mlečani su se obvezali, da će Neretljanima plaćati godišnji danak za slobodu plovidbe po Jadranskom moru, a Neretljani su im jamčili, da ne će napadati mletačke brodove. Ugovorima s Hrvatima i s Neretljanima Mleci su dobili slobodu plovidbe po Jadranskom moru, ali su ujedno i priznali, da ne mogu vlastitim snagama slomiti hrvatsku i neretljansku pomorsku snagu. Od sada pa do kraja X. st. nije zabilježen nikakav sukob između Mletaka s jedne, a Hrvata i Neretljana s druge strane. I kao što je hrvatska mornarica od ugovora sa Zdeslavom služila isključivo u trgovačke svrhe, tako su od 946 Neretljani, dotada opasni gusari, postali trgovci. U doba hrvatskoga kralja Držislava (oko 970—97) na Jadranu je vladao mir, a Mleci su plaćali redovito danak i Hrvatima i Neretljanima.

God. 991 postao je mletačkim duždem Petar II. Orseolo. Prvi je njegov cilj bio da organizira mletačku mornaricu. Kad je smatrao, da su Mleci već dovoljno jaki, obustavio je (996) slanje »uobičajenog danka« Hrvatima i Neretljanima. Zbog toga kršenja ugovora Hrvati su ponovo počeli napadati mletačke brodove i trgovce. Da spriječi te napadaje, pošalje dužd na njih jednu flotu (šest ratnih brodova) pod zapovjedništvom Badovaria Bragadina. Ovaj, međutim, nije ulazio u borbu s hrvatskim brodovima, nego je napao grad Vis, zauzeo ga i odveo u ropstvo u Mletke njegove stanovnike. Ovaj napad na Vis zaoštri još više odnose između Hrvata, Neretljana i Mlečana. Kad su Hrvati i Neretljani tražili danak, koji im je po ugovoru pripadao, dužd im je poručio, da će on osobno doći da ga plati.

Upravo u to vrijeme umro je hrvatski kralj Držislav, a naslijedio ga je stariji sin Svetoslav Suronja. Kako ga, međutim, njegova braća Krešimir i Gojslav nisu priznali za kralja, dođe do dinastičke borbe. Svetoslava Suronju pomagali su dalmatinski gradovi, a njegovu braću, pored njihovih pristalica u Hrvatskoj, još i Neretljani. U borbi, koja se vodila, nisu bili pošteđeni ni dalmatinski gradovi, koji su još uvijek nominalno priznavali bizantski suverenitet. U tim su se napadima osobito isticali Neretljani. Jednom su prilikom zarobili četrdeset mletačkih građana. Videći da se sami ne mogu braniti, Zadrani se oko 998 podvrgnu Mlecima i pozovu ostale dalmatinske gradove, da to isto učine. Dalmatinski gradovi zaključiše da pozovu dužda, da ih oslobodi od slavenskih napadaja, a oni će u tom slučaju priznati njegovu vlast.

Petar II. Orseolo poduzeo je u međuvremenu u Carigradu korake, da mu car ustupi dalmatinski temat. I car Vasilije »dopusti« (kako je to zapisao mletački kroničar), da dužd preuzme dalmatinske gradove. Tako je dužd za svoju akciju imao i dopuštenje Bizanta i pristanak samih gradova. Dakako da je osim dalmatinskih gradova namjeravao zauzeti i neke hrvatske gradove. Budući da je u Hrvatskoj još uvijek trajala dinastička borba, Mleci nisu na istočnoj obali Jadrana naišli ni na kakav ozbiljan otpor.

Sakupivši veliku flotu, dužd je isplovio 9. V. 1000. Flota je krenula prema Istri, prošla kraj Poreča i otoka sv. Andrije kod Pule i stigla u Osor. Osorski građani položili su prisegu vjernosti Mlecima. Nakon svečanog ulaska u Zadar, zakleli su se i Zadrani na vjernost, a to su učinili i krčki i rapski biskupi, te priori Krka i Raba. U toj situaciji poslao je hrvatski kralj Krešimir duždu poslanike, želeći pregovorima odvratiti dužda od namjeravanog napada na hrvatske krajeve. Dužd je, međutim, otpustio poslanike, ne ugovorivši s njima ništa. Još u Zadru doznao je dužd, da se iz Apulije vraća četrdeset neretljanskih plemića, koji su ondje boravili trgovačkim poslom. On uputi protiv njih odred od deset naoružanih brodova; ovi su sreli Neretljane kod otoka Šušca, jugoistočno od otoka Visa, zarobili brodove i trgovce i odveli ih u Trogir.

Pošto je svoju vojsku pojačao vojnicima iz dalmatinskih gradova, prisilio je Orseolo i Biograd da mu se pokori. Poslije osvojenja Biograda otplovila je duždeva flota prema jugu. Na putu su mu se pokorili stanovnici Vrgade. I Trogir je dočekao dužda i položio mu zakletvu vjernosti. Tu se našao i bivši hrvatski kralj Suronja; on je s duždem sklopio ugovor i dao duždu za taoca svog sina Stjepana. Split je također svečano dočekao Orseola i položio mu zakletvu vjernosti.

Zarobljene neretljanske plemiće pustio je Orseolo na slobodu uz uvjet, da Neretljani obećaju, da više ne će tražiti »spomenuti danak« i da ne će napadati nijednog mletačkog putnika. Neretljanski je knez pristao na taj uvjet, a šestoricu zarobljenika zadržao je Orseolo kao jamce. Međutim, stanovnike Korčule i Hvara, poznate gusare, dužd je ipak morao silom pokoriti. Poslije ove ekspedicije vratio se dužd na otočić Maksan (Majsan) kraj Korčule. Tu mu se poklonio dubrovački nadbiskup sa svojom pratnjom i položio u ime svoje i grada Dubrovnika prisegu vjernosti. Kad se dužd vratio u Mletke, dodao, je svojim naslovima još i naslov »dužd Dalmacije«.

Pohod dužda Petra II. Orseola na Dalmaciju i Hrvatsku prva je značajna pomorsko-ratna akcija Mletaka. Mleci su gotovo bez krvi postali gospodari ne samo gradova na istočnoj obali, nego i Jadranskoga mora, a hrvatsko i neretljansko gospodstvo na moru bilo je slomljeno. Poreč, Pula, Osor, Krk, Rab, Zadar, Vrgada, Trogir, Split, Hvar, Korčula, Lastovo i Dubrovnik postali su važna uporišta za mletačku mornaricu na Jadranu, a Mleci su se na taj način riješili i gusara i danka, koji su plaćali Hrvatima i Neretljanima.

Međutim je 1009 umro Petar II. Orseolo. Njegov sin Oton Orseolo nije bio dovoljno jak da novostečeni položaj Mletaka zadrži i učvrsti. Hrvatski kralj Krešimir III. (oko 1000 — oko 1030), kojemu je uspjelo da se zajedno s bratom Gojslavom kao suvladarom učvrsti na prijestolju, počeo je napadati dalmatinske gradove. Ovi se obrate za pomoć duždu Otonu. Mletačka je ratna flota bez zapreke doplovila pred te gradove, iskrcala se i odbila napade hrvatske vojske (1018). Očito je, da Hrvati u ovo doba još nisu imali dovoljno brodova da odbiju Mletke na moru, a ni dovoljno vojske, da zauzmu dalmatinske gradove. Tek 1027 uspio je njihov napad na dalmatinske gradove, pa su Split i Trogir priznali njihovu vlast. Sjeverni otoci i gradovi (Rab, Krk i Osor), koje je Oton Orseolo 1018 prisilio na plaćanje godišnjeg danka, ostali su i dalje pod vlašću Mletaka. Zauzimanje dalmatinskih gradova, koji su formalno još uvijek bili bizantski, izazvalo je reakciju Bizanta pod carem Vasilijem II. Bizantski namjesnik južne Italije Vasilije Bojoan doplovio je s jakom flotom u dalmatinske vode i podvrgnuo ponovo dalmatinske gradove izravno Carigradu. Tom je prilikom zarobio Krešimirovu ženu i sina, i odveo ih sobom u Bari, a kasnije u Carigrad.

God. 1058 stupa na hrvatski prijesto Petar Krešimir IV. Rođen je i odgojen u Mlecima na duždevu dvoru, kao sin Hicele, kćeri Petra II. Orseola; njegov je cilj bio, da pod svojom vlašću ujedini čitav teritorij od Raše do Neretve, sa svim otocima. Diplomatskim pregovorima postigao je, da mu je Bizant oko 1069 prepustio temat (pokrajinu) Dalmaciju, t. j. gradove Zadar, Split, Trogir i otočne gradove Rab, Krk i Osor. Prije njega su kraljevi Tomislav i Stjepan Držislav držali ovaj temat samo kao carski prokonsuli, namjesnici; Petar Krešimir IV. je, međutim, njihov suveren. Dalmatinski gradovi, koji su bez sumnje već bili uvelike kroatizirani, sada su podanici hrvatskoga kralja. Petar Krešimir IV., koji nosi naslov »kralj Hrvata i Dalmatinaca«, gospodar je cijelog teritorija i svih otoka od Raše do Korčule, Visa i Neretve. U ispravi, koju je 1069 izdao gradu Ninu, zove Jadransko more »naše more«, a samostanu sv. Krševana u Zadru dariva »naš vlastiti otok u našem dalmatinskom moru, koji se otok zove Maun«. Petar Krešimir IV. pripojio je Hrvatskoj i cijeli neretljanski kraj i sve neretljanske otoke (Brač, Hvar, Korčulu, Lastovo). Hrvatsko pleme Kačića stalo je na čelo neretljanskih pomoraca, koji će se jedno stoljeće kasnije opet javiti kao smioni gusari.

Od Drave do Neretve i od mora do Drine protezala se država Petra Krešimira IV. Sve luke i sva pristaništa na istočnoj obali Jadranskoga mora, od Raše do Neretve i Lastova, bile su u njegovoj vlasti, a velika mu je mornarica stajala na raspolaganju. Petar Krešimir IV. umre 1074.

Kad su poslije njegove smrti nastale u Hrvatskoj razmirice, doplovila je 1074 normanska mornarica pod zapovjedništvom grofa Amika u Kvarner, podsjela Rab, ali ga nije osvojila, a onda, poslije pustošenja obale i otoka uspjela zarobiti hrvatskoga kralja. Papinski legat Gerard preuzeo je posredovanje između Normana i Hrvata. Normani pustiše hrvatskog kralja na slobodu, a ovaj im zauzvrat prepusti dalmatinske gradove Split, Trogir i Zadar i hrvatske gradove Biograd i Nin. Normansko osvajanje dalmatinskih gradova bio je težak udarac i za Mletke, jer su Normani, gospodari jednog dijela južne Italije, mogli ozbiljno ugroziti mletačku trgovinu sa zemljama na Levantu. Stoga su Mleci odlučili, da ih odbace s istočnih obala Jadrana. Već iduće godine uplovio je u dalmatinske vode dužd Dominik Silvio i uspio istjerati Normane iz dalmatinskih gradova. Ovi gradovi obećaše duždu 8. II. 1075, da neće više nikad dovoditi u Dalmaciju Normane ili neke druge strane osvajače. Nije poznato, koji su bili uzroci, da su dalmatinski gradovi pozvali Normane, da ih zauzmu.

Čim je Zvonimir stupio u Hrvatskoj na prijestolje, vratio je Hrvatskoj dalmatinske gradove. Nema sumnje, da je hrvatska pomorska snaga u to vrijeme bila velika, kad je mogla izbaciti Mlečane iz tih gradova. Zvonimir se prilikom krunidbe obvezao papi, da će mu služiti kadgod i kamogod ga ovaj pozove. Kad je 1082 normanski vojvoda Robert Guiskard zamolio Zvonimira da mu pošalje svoje brodove u pomoć za napad, koji je spremao na bizantske posjede na Balkanskom poluotoku, ovaj se odazvao. S hrvatskim brodovljem došli su u pomoć Guiskardu i brodovi grada Dubrovnika. Normansko-hrvatska flota stigla je pod Drač 19. VI. 1082, vojska se iskrcala i započela je opsada Drača s kopnene i morske strane. Uto je, pozvan od Bizanta, doplovio mletački dužd Dominik Silvio sa 64 ratna broda, gotovo do samog Drača. Poslije prvog neodlučnog sukoba, Mlečani su neočekivano napali i iznenadili normansko-hrvatsko brodovlje. U ovoj su bitki Mlečani prvi put upotrebili grčku vatru. Pobjeda mletačko-bizantskog brodovlja nije prisilila Normane da odustanu od opsade Drača. Uto je i bizantska vojska pod zapovjedništvom cara Aleksija krenula prema Draču, gdje se 18. X. 1082 sukobila sa snagama Roberta Guiskarda i bila potučena, a car ranjen. Kad se iza toga zbog zime povukla i mletačka i grčka flota, predao se Drač 1083 Robertu Guiskardu.

Rat se nastavio i iduće godine. Mlečani i Grci pobijedili su dvaput kod Krfa normansku mornaricu, ali su ih u trećem sukobu (1084) Normani potukli. Dužd Vitale Faledro zatražio je, za učinjene usluge, da mu Bizant prepusti svoje pravo na Dalmaciju. U vezi s tim car je dopustio duždu da nosi titulu dux Dalmacije i Hrvatske i carski protosevast.

Rat se nastavio i 1085. Kod otočića Sazan pred Valonom pobijedila je Robertova mornarica, u kojoj je vjerojatno bilo i hrvatskih brodova, a mletačka se i bizantska flota povukla i usidrila kod Kefalonije. Za njom je krenuo Robertov sin Roger, dok je Robert na putu umro. Roger je napustio daljnju borbu s Bizantom. Još prije Robertove smrti (17. VIII. 1085) umro je njegov saveznik, papa Grgur VII. Iako je Zvonimir tako izgubio svoja dva saveznika, vladao je nesmetano Hrvatskom i Dalmacijom, a Mleci se nisu usudili upustiti u ponovo osvajanje dalmatinskih gradova. Kad je nakon Zvonimirove smrti (1089) u Hrvatskoj došlo do dinastičkih borba, dolaze dalmatinski gradovi ponovo pod Bizant (1091). Napad madžarskog kralja Ladislava na Hrvatsku, postavljanje Almoša za kralja u Slavoniji, izbor kralja Petra (1093—97) i njegova smrt na Gvozdu, dolazak madžarskog kralja Kolomana u Hrvatsku i sklapanje ugovora između njega i predstavnika hrvatskih plemena (1102), krupni su događaji, koji svršavaju Kolomanovom krunidbom 1102 u Biogradu na moru za hrvatskoga kralja. To je ujedno i svršetak hrvatske samostalne države.

Kako je svršila mornarica, koju je Zvonimir slao u pomoć Normanima i koja se uspješno borila protiv bizantske i mletačke mornarice, ne znamo. U toj su mornarici svakako bili i brodovi dalmatinskih gradova. Oni se spominju još 1097, dok brodovima hrvatske države nestaje svaki trag u dokumentima.G. N.