HRANIDBA MORSKIH ŽIVOTINJA. Kao i ostale životinje, tako su i morske isključivo heterotrofni organizmi, t. j. one su u svojoj ishrani upućene na gotovu organsku hranu za razliku od zelenih biljaka, koje su autotrofne, t. j. same pripremaju hranu iz anorganskih spojeva. Životinje uzimaju od biljaka ili od drugih životinja gotove ugljikohidrate, masti i bjelančevine te ih u procesima probave pretvaraju u ugljokohidrate, masti i bjelančevine vlastitoga tijela. Dobivanje i prebavljanje hrane kod morskih životinja pokazuje neka posebna obilježja.

Dobivanje hrane. S obzirom na način dobivanja hrane sve morske životinje — izuzmemo li parazite — dijelimo u dvije velike grupe, u makrofage i mikrofage.

Makrofagne životinje obično uzimaju za hranu krupniji plijen i k njemu prilaze aktivnim kretnjama, osim nekih, koje su sposobnost kretanja izgubile te iščekuju i love plijen ostajući na istome mjestu. Životinje, koje pripadaju ovom tipu dobivanja hrane, imaju obično dobro razvijena ćutila i organe za kretanje, a isto tako i aparaturu za hvatanje, drobljenje, ubijanje, a katkad i za primamljivanje plijena. No u tom su pogledu morske životinje veoma raznolične. Moruzge (rod Anemonia) kao i ostali oblici knidarija — koji su u svom filogenetskom razvitku izgubili sposobnost življeg pomicanja s mjesta, pa su u vezi s time i njihova ćutila vrlo zakržljala — love svoj plijen lovkama, koje su u velikom broju kružno poredane oko usta (sl. 1). Ti tanki, vrlo pokretni i savitljivi organi oboružani su također ubojitim knidama, koje na dodir živoga plijena (na pr. ribice) eksplodiraju i u nj izlijevaju svoj otrovni sadržaj. Tako omamljenu ili usmrćenu žrtvu prenose lovke aktivno u usta. Pokretne ili vagilne životinje opremljene su za lov plijena još bolje od sesilnih. Među velike grabežljivce idu, u prvome redu, mnogi crvi. Tako već spljošteni i primitivni turbelariji imaju ne samo dobro razvijena ćutila i organe za pokretanje, t. j. trepljavi aparat i mišićje, nego i pruživo ždrijelo za hvatanje manjih crva, račića i drugog sitnog plijena. Još su veći grabežljivci nemertini, koji imaju osobito građeno i pruživo, a često i otrovnim žlijezdama oboružano rilo za prihvatanje plijena. Među polihetima neki (kao Cirratulus, koji inače obično leži za kopan i skriven u morskome dnu) imaju na površini nadaleko rasprostrte dugačke cire, kojima love plijen. Većina drugih pokretnih poliheta imaju jako ispruživo rilo, koje je kod nekih — kao kod vrlo grabežljivih nereida (na pr. Aphrodite) — oboružano nazubljenim hitinskim čeljustima. Većina puževa ima u ustima osobit aparat za struganje i drobljenje hrane. To je t. zv. radula, naime rebrolika tvorba s više poprečnih nizova hitinoznih zubića. Neki morski puževi napadaju svoju žrtvu kemijskim sredstvima. Tako mesožderni Dolium (D. galea, najveći jadranski puž), Nassa (sl. 2), Natica i Buccinum (sl. 3) izlučuju iz posebnih žlijezda jaku sumpornu kiselinu, kojom buše rupe na vapnenačkim ljušturama mekušaca, da tako dođu do njihova živa mesa. Još su grabežljiviji i opasniji glavonošci (sipe, hobotnice, lignje). Oni imaju neobično dobro razvijena ćutila, u prvom redu oči, i vrebaju plijen pažljivo skriveni u pijesku ili u pukotinama kamenja. Kad primijete plijen, zaskoče ga obično s leđa te ga prihvaćaju i prinose ustima jako mišićavim i dugim lovkama. Ako je plijen krupniji i jači, nagrizu ga najprije na jednom mjestu pomoću jakih rožanih čeljusti, koje su slične papiginu kljunu, i ubrizgavaju otrov, koji izlučuju na pljuvačne žlijezde i koji djeluje vrlo energično. Kad žrtva ugine u bolnim grčevima, polako je drobe i proždiru. I raci su veliki grabežljivci, koji se za hvatanje plijena služe osobitom lukavošću i mehaničkom snagom. Plijen vrebaju najradije maskirani pokrovom alga ili sakriveni iza kamenja, a onda ga napadaju i sijeku na komade jakim škarama. Ribe su takoreći najdrskiji grabežljivci, koji otvoreno navaljuju na plijen i izravno ga hvataju ustima, koja su u tu svrhu opremljena raznolikim zubima. Ti su često dugi, natrag zakrivljeni i čunjasti te obično služe samo za prihvaćanje, a rjeđe i za drobljenje plijena (na pr. kod raža i manjeg broja koštunjača). Kod psa ljudoždera zubi su poredani u gornjoj i donjoj čeljusti u više redova i čunjasti su, a sa strane pilasti i gotovo centimetar visoki. Ribe imaju često vrlo rastezljiva usta, a neke i želudac, tako da mogu progutati plijen znatno veći i od njih samih. U tome se odlikuju neke dubokomorske ribe, na pr. Chismodus. Neke ribe imaju i različne naprave, slične udicama, kojima primamljuju i zavaravaju plijen. U tome je poznata grdobina (Lophius piscatorius) i neke dubokomorske ribe, na pr. Linophryne, koja mjesto »udice« nosi na kraju nitastog privjeska svjetlosni organ (sl. 4).

Mikrofagne se životinje hrane mikroskopski malenim organizmima ili organskim česticama. One ne traže aktivno plijen nego iskorišćuju hranu, koja im takoreći sama dolazi u usta. To su ili sasvim nepokretne i uz osnovu prirasle (sesilne) životinje, ili su po sebi slabo pokretne, te je njihovo gibanje zavisno od gibanja vode (planktonske životinje), pa se stoga hrane tako, da pomoću različnih naprava uzrokuju strujanje vode, iz koje procjeđuju žive ili nežive organske čestice za hranu. Iako je ovaj način ishrane sekundaran, jer je nastao tek naknadno u vezi s prijelazom vagilnih životinja na sesilan ili na planktonski način života, ipak je on dominantan, t. j. mikrofagija je na moru mnogo češća nego makrofagija. Aparatura za filtriranje vode različita je kod različitih mikrofaga. Uglavnom razlikujemo dva glavna tipa filtriranja: prvi se vrši udaranjem trepalja, a kod drugoga tu zadaću vrše nožice. Prvi se tip javlja kod svih priraslih bentoskih životinja, osim kod račića ciripedija, a drugi je značajan osobito za planktonske račiće, u prvom redu kopepode.

Kao tipične predstavnike filtriranja vode trepljama navodimo spužve. Spužvica najjednostavnije građe nalik je na vrećicu, a u sebi skriva t. zv. atrijsku duplju i golem broj malih trepljavih komorica (sl. 5). Te su komorice u vezi s okolnom vodom putem kompliciranog sistema kanalića, a prema unutra s atrijskom dupljom, koja se na vrhu spužve otvara na poveći izmetni otvor ili osculum. Komorice su naokolo obložene posebnim ovratnim stanicama (hoanocitama), koje na vrhu nose po jednu treplju, okruženu osobitom protoplazmatskom tvorbom, nalik na ovratnik. Treplje neprestanim udaranjem uzrokuju struju vode, koja kanalićima dospijeva do ovratnih stanica, a odatle ide u gastralnu duplju, da konačno iziđe kroz izmetni otvor napolje. Međutim ovratne stanice zadržavaju iz vode hranjive čestice, a ujedno i zrak za disanje.

Na sličan način i mnoge druge bentoske životinje uzrokuju strujanje vode trepljama, no te imaju kod razni h životinjskih grupa različan položaj. Sesilni polihetni crvi, koji žive u priraslim cijevima (Serpula, Sabella), imaju treplje na škržnim nitima. Slabo pokretni rotatoriji imaju ih na prednjem dijelu tijela, a sesilni kamptozoi na unutrašnjoj — ustima okrenutoj — strani lovaka, koje su u vijencu smještene oko usta. Na posve su sličan način treplje smještene na tentakularnom vijencu i kod briozoa, brahiopoda, foronida i polusesilnih pterobranhija. Kod morskih ljiljana (krinoida) smještene su u t. zv. trepljavim brazdama, koje se nalaze na ručicama. Školjke imaju treplje na škržnim listićima, i tako su one zatvorene u plaštanoj duplji. Zadnji kraj plašta ima dva otvora, koja su često izvučena u dvije poduže cijevi ili sifona. Zakopana školjka komunicira preko njih sa slobodnom okolinom. Udaranje trepalja čini, da voda s hranjivim česticama i kisikom ulazi kroz jedan sifon u životinju, a u isto vrijeme iskorišćena voda izlazi kroz drugi sifon. Na posve sličan način filtriraju vodu i sesilni plaštaši (ascidije) i branhiostoma.

Na posve drugi način filtriraju vodu planktonski kopepodi (sl. 6). Ti račići brzim udaranjem stražnjih antena, mandibula i prednjih maksila uzrokuju na trbušnoj strani lokomocijsku struju, koja ide prema natrag i sobom nosi vodu iz prostora između prednjih i stražnjih maksila. Ta struja sa svoje strane uzrokuje protiv-struju, koja ide između obiju stražnjih maksila prema naprijed, i hranjive čestice, koje sobom nosi, ostavlja na četinjastim filtrima stražnjih maksila, odakle ih prednje maksile potiskuju u usta. Na posve sličan način filtriraju vodu planktonski ostrakodi, kladoceri i bentoski ciripediji. Između obiju velikih grupa — makrofagnih grabežljivaca i mikrofagnih prosijavača — posebno mjesto zauzimaju neki kralješnjaci, koji proždiru plankton u velikim količinama. Amo idu neke pelagijske ribe, napose srdela (sl. 7), brgljun, sleđ i skuša. One imaju na škržnim lukovima neke privjeske, kojima filtriraju i kao finim sitom zaustavljaju sitne planktonske organizme iz vode, koju životinje uzimaju na usta radi disanja. Takvo škržno sito imaju i neke velike ribe, na pr. gorostasna psina (Selache maxima), koja se stoga hrani isključivo planktonom i naraste do 20 m u dužinu. Na sličan način filtriraju iz vode plankton i veliki kitovi pločani, napose oni iz porodice balenida i balenopterida, koji to čine pomoću osobitih gusto smještenih rožanih ploča u ustima (sl. 8).

Poseban tip hranjenja susrećemo kod t. zv. limnivornih životinja. One proždiru mulj i pijesak morskoga dna zajedno s ostacima organskog podrijetla. Tome tipu pripadaju mnoge bentoske životinje, i to napose iz grupe trpova, crva i riba.

Probavljanje hrane. Kod probave se hrana, t.j. ugljikohidrati, masti i bjelančevine pretvaraju u jednostavnije spojeve, koji su topljivi i lako se cijede kroz crijevni epitel. Od njih životinjski organizam izgrađuje kompliciranije organske spojeve svoga tijela. Postoje dvije vrste probave: intracelularna (fagocitoza) i ekstracelularna. Intracelularna se vrši u samim stanicama i javlja se općenito samo kod jednostaničnih životinja (protozoa). Među višestaničnim morskim životinjama (metazoa) javlja se samo kod spužava, a sporedno još kod nekih knidarija, crva i mekušaca. Kod spužava ovratne stanice zadržavaju iz vode organske čestice, ali sam posao probave vrše t. zv. putujuće stanice ili fagocite, koje preuzimaju hranu od ovratnih stanica i probavljaju je na isti način kao i jednostanične životinje. Kod svih ostalih višestaničnih životinja javlja se ili isključivo ekstracelularna probava ili — a to je rjeđi slučaj — pored nje i fagocitoza. Neki knidariji probavljaju hranu u probavnoj duplji samo do određenog stupnja i probavu završavaju intracelularno. Ima životinja, koje samo neke tvari (na pr. bjelančevine) probavljaju u probavilu, dok druge (masti i ugljikohidrate), probavljaju posebnim probavnim stanicama. Crvi općenito imaju ekstracelularnu probavu, koja se vrši u crijevu. Samo neki (acelni) turbelariji pokazuju intracelularnu probavu; taj posao vrši osobit probavni parenhim i putujuće ameboidne stanice. I kod puževa i školjaka susrećemo, pored ekstracelularne, i intracelularnu probavu. Kod njih stanice osobitog organa, t. zv. »jetre«, probavljaju čestice bjelančevine. Kod brodskog crva (Teredo) jetrene stanice probavljaju celulozu. Kod školjaka javljaju se u crijevnoj šupljini i na škrgama posebne putujuće stanice, koje preuzimaju i probavljaju čestice hrane.

Kod svih celomata (životinja s tjelesnom šupljinom) ekstracelularna se probava vrši u unutrašnjosti tijela. Izuzetak su samo neki osmokraki glavonošci i morske zvijezde, kod kojih se probava vrši izvan samoga tijela. Kad hobotnica uhvati plijen — a to je najčešće rak — ubrizga u nj probavni sok. Pritom ga pridržavaju njezini traci i tako nepropusno zatvaraju, da ga potpuno izoliraju od vode. Kad je probavni sok već rastvorio sve njegove mekane dijelove, životinja isisava svoj plijen, a nakon toga otpušta njegove tvrde i neprobavljive ostatke. Prigodom hranjenja morska zvijezda izvrće kroz usni otvor napolje svoj želudac i njime nepropusno obuhvaća svoju žrtvu (najčešće puževe i školjke, koje je prethodno otvorila), dok je sasvim ne probavi i isisa. Nakon toga se želudac uvlači natrag u tijelo ostavljajući neprobavljene tvrde dijelove žrtve.

LIT.: T. W. Vaugham, Present Trends in the Investigation of the Relations of Marine Organism to their Environment, Ecological Monographies, 1934; J. Hadži, Turbelarijska teorija knidarijev, Ljubljana 1944.A. E.