HIDROGRAFSKI ZAVODI, ustanove većinom u sastavu ratnih mornarica, kojima je zadatak, da sve brodove i pomorske institucije snabdijevaju pomorskim kartama, priručnicima i drugim tehničkim pomoćnim sredstvima za navigaciju, da ta sredstva održavaju u kurentnom stanju i da obavještavaju pomorce о svim promjenama na obali i na moru radi povećanja sigurnosti plovidbe.
U svijetu sada ima oko 50 takvih zavoda; 29 ih je učlanjeno u Međunarodnom hidrografskom institutu u Monaku, a među njima je i Hidrografski institut JRM. Preko tog međunarodnog instituta vrši se izmjena iskustava i publikacija; ujedno se i koordiniraju svi radovi.
Područja, a prema tome i ustrojstva pojedinih zavoda međusobno se donekle razlikuju; to ovisi о prilikama, pod kojima rade pojedine ustanove.
Jugoslavija. Povijesni razvoj. Prvu hidrografsku izmjeru dijelova naše obale izvršio je francuski hidrograf Beautemps-Beaupré početkom XIX. st. za vladanja Francuza na našim obalama. Mletačka republika, iako je nekoliko stoljeća vladala našim obalama, nije to izvršila zato, da bi pomorske putove na Jadranu držala u svojem monopolu. Na to ukazuje kapetan Giacomo Marient u predgovoru svog peljara Portolano del Mare Adriatico. Prvu izmjeru čitavog Jadrana, na inicijativu austrijske vlade, zajednički su izvršile mornarice Napuljske kraljevine, Velike Britanije i Austrije. Napuljci su s Austrijancima izmjerili zapadnu obalu Jadrana, Britanci su izmjerili Epir, tursku Albaniju i Jonske otoke, a Austrijanci Istru i Dalmaciju. Na temelju rezultata toga rada izrađen je i izdan atlas Jadranskog mora, koji je sadržavao: generalnu kartu Jadrana u dva lista (mjerilo 1 : 500.000, konstrukciona širina 420), kursnu kartu u 22 lista (mjerilo 1 : 175.000, ista konstrukciona širina) te panorame luka i važnijih dijelova obale u 7 tabela. Atlas je bio izrađen i tiskan u Vojnogeografskom institutu u Milanu 1822—24. Marieniev Portolano del Mare Adriatico iz 1830 bio je dopuna tom atlasu (1845 ista je ustanova izdala drugo izdanje Portolana). Atlas i peljar predstavljali su za svoje doba uzoran rad, koji je služio preko pet decenija, t. j. do prevlasti brodova na parni pogon.
Radi izučavanja i kontrole nautičkih i astronomskih instrumenata Austrija je 1840 osnovala pomorsku zvjezdarnicu u Mlecima, gdje je tada bilo sjedište zapovjedništva ratne mornarice. Zvjezdarnica se ondje nalazila do 1848, a tada se zbog revolucije preselila u Trst. Već 1852 pokazala se potreba za novom izmjerom Jadranskog mora, jer su se postojeće karte pokazale manjkave zbog nedostataka hidrografskih podataka; osobito su velike promjene bile u lagunskom području između ušća Soče i Poa. Zbog tadašnjih političkih prilika pristupilo se 1859 hidrografskoj izmjeri područja od Poa do Piave; na temelju te izmjere publicirana je karta Mletačkih laguna u 18 listova, s mjerilom 1 : 57.600. Izmjeru je vodio poručnik bojnog broda T. Oesterreicher. Razvitak plovidbe i sve jača afirmacija Austrije na Jadranu tražili su stalnu hidrografsku službu. Stoga je 27. IV. 1860 donesen Statut für die hydrographische Anstalt. Za zavod su bile adaptirane prostorije u tršćanskom lazaretu; s hidrografskim zavodom spojena je i postojeća zvjezdarnica. Zavod jc imao tri odjela i to: zvjezdarnicu s odjelom za znanstvene instrumente, odjel za pomorske karte i mornaričku biblioteku, te fizikalni kabinet. God. 1861 uspostavljena je podružnica u Puli, koja je postala glavna ratna luka. Tršćanski je zavod izdao razna djela potrebna ratnoj i trgovačkoj mornarici. God. 1862 počeo je izdavati Almanah ratne mornarice (s popisom svjetionika Sredozemnog mora) i izvještaje s putovanja oko svijeta fregate Novara 1857, 1858 i 1859. Kontra-admiral Wülerstorf, negdašnji upravitelj pomorske zvjezdarnice u Mlecima i zapovjednik fregate Novara na njezinu putu oko svijeta 1857—59, kao ministar trgovine, zatražio je (1865), da se izmjeri čitava istočna obala Jadrana i da se Jadransko more fizikalno istraži. Prvi zadatak preuzela je ratna mornarica, a drugi u tu svrhu utemeljena Adria Commission bečke Akademije znanosti. Načelnik bečkog Vojnogeografskog instituta feldmaršal-lajtnant Fligely, kapetan korvete Oesterreicher i predstavnik Ministarstva trgovine Lorenz izradili su veoma detaljan program, koji je bio potvrđen 26. II. 1866. Utemeljena je Direkcija obalne izmjere s kapetanom fregate Tobijom Oesterreicherom na čelu. U proljeće iste godine počeo je rad parobrodom Fiume. Zbog napetih političkih prilika rad je bio odmah prenesen u Fažanski kanal, koji je bio izmjeren u tri tjedna; već je potkraj svibnja izrađena karta toga sidrišta, koja je služila kao operacijska baza Tegetthofovoj floti u austrijsko-talijanskom ratu. Nakon završetka rata 1866 rad je nastavljen i čitava je izmjera bila gotova do 1870. Svake se godine radilo 6 mjeseci na terenu, a 6 mjeseci u tršćanskom zavodu. Već 1870 izdane su prve karte; čitava je obala bila gotova do 1872. Treba napomenuti, da su Talijani pod vodstvom kapetana bojnog broda Antonia Imberta sudjelovali u izmjeri svog dijela obale. Rezbarenje u bakru i tiskanje je izvršio Vojno-geografski institut u Beču. Čitav atlas sadržavao je: Generalnu kartu u jednom listu (1 : 1,000.000) s južnom granicom 39°3o'; Generalnu kartu u četiri lista (1 : 350.000) s istom južnom granicom; Obalnu kartu u 30 listova (1 : 40.000 do 1 : 100.000); 8 listova lučkih planova (1 : 20.000 do 1 : 40.000). Tršćanski se zavod 1866 preselio u Pulu; 1869 pretvoren je u Hidrografski ured. Ured se otad dijelio na 4 odjela: zvjezdarnicu s astronomskim, meteorološkim, magnetskim opservatorijem i opservatorijem za morske mijene, odjel za instrumente s mehaničkom radionicom, odjel za karte i nautičke knjige i mornaričku biblioteku.
God. 1871 sazidana je posebna zgrada ureda u Puli; u njoj je bila uređena zvjezdarnica i svi opservatoriji. U novoj zgradi vršena su značajna astronomska opažanja, a opservatorij je sudjelovao u astronomsko-geodetskim radovima. God. 1889 i 1890 izvršena je magnetska izmjera Jadrana, a 1893 ured je surađivao u magnetskoj izmjeri Bosne i Hercegovine. Nakon uspostave brzojavnih veza Meteorološki je opservatorij davao pregled vremena, a Opservatorij za morske mijene izdao je, u zajednici s Vojno-geografskim institutom, niz značajnih priloga za poznavanje morskih mijena na Jadranu. Stoga je 1895 utemeljen i odjel za geofiziku.
U odjelu za instrumente bilo je konstruirano nekoliko novih instrumenata, kao Peichlov kompas, Florianov kompas i Pottov dvozrcalni goniograf.
God. 1874, nakon izdavanja atlasa čitavog Jadrana, cjelokupni arhiv obalne izmjere predat je odjelu za pomorske karte, a ured otad preuzima ispravljanje i održavanje u kurentnom stanju svih postojećih karata. Da bi se održavala i upotpunila izmjera 1880—85 poduzeta je sistematska revizija. Pored dopuna bilo je potrebno i sve kote i sonde pretvoriti u metre (prvo je izdanje karata bilo u bečkim hvatima i stopama), jer je Austrija baš u to doba prihvatila metarski sistem. Osim toga morali su se ispisati i nazivi na njemačkom jeziku, koji je postao službenim jezikom ratne mornarice. Na temelju tih izmjena priređeno je 1877—79 u uredu novo izdanje karata. Nedostaci na kursnim kartama brzo su se pokazali i na pojedinim planovima. Stoga je bila izrađena serija novih kursnih karata od 7 listova i plan pulske luke s okolicom, plan gruške luke, te planovi sidrišta i tjesnaca u Boki Kotorskoj. Sve je to urađeno u toku reambulacije 1880—85 te je pripremljeno treće izdanje atlasa. U vezi s time pri bečkom Vojnogeografskom institutu osnovan je odjel ratne mornarice za izradbu pomorskih karata. God. 1890—94 bilo je dovršeno treće izdanje atlasa, koje je obuhvatilo: Generalnu kartu Jadranskog mora (1 : 1,000.000); Generalnu kartu Jadranskog mora (1 : 350.000) u 4 lista; Kursnu kartu istočne obale Jadrana (1 : 180.000) u 7 listova; Obalnu kartu istočne obale Jadrana (1 : 40.000 do 1 : 100.000) u 30 listova; plan pulske luke (1 : 15.000) u 2 lista; deset listova planova luka i prolaza (1 : 7500 do 1 : 40.000); jedan list znakova i kratica na pomorskim kartama u izdanju Hidrografskog ureda.
God. 1884—85 na čitavoj su obali prikupljani podaci za peljar, koji je 1892 izišao pod nazivom Segelhandbuch für das Adriatische Meer. God. 1871 počeo je izlaziti oglas za pomorce pod nazivom Kundmachungen für Seefahrer, a pored njega izdavane su do 1893 Hydrographische Nachrichten. Od 1873 ured je izdavao Mittheilungen aus dem Gebiete des Seewesens, koji su donosili vrijedne priloge, a od 1876 Almanach für die k. und k. Kriegs-Marine.
S razvojem podmorničarstva osjetila se potreba za novom detaljnom izmjerom čitave istočne obale Jadrana. Dio te izmjere izvršen je 1906—10; najprije je izrađena Boka Kotorska i dio obale sa svima otocima od Grujice do Rogoznice; za te predjele iscrtani su sondni listovi u mjerilu 1 : 12.500. Na temelju te izmjere bile su dopunjene postojeće karte i izrađena nova karta Kornata u mjerilu 1 : 40.000, a za ratnu mornaricu planovi Šibenika, Prokljanskog jezera i Tivatskog zaljeva. U vezi s regulacijom izmjerena je i Neretva s ušćem i izdata je karta о toj izmjeri. Daljnje radove prekinuo je Prvi svjetski rat i raspad Austrougarske monarhije. Pored navedenih javnih karata i publikacija bilo je izrađeno nekoliko publikacija i planova povjerljive prirode za upotrebu u ratnoj mornarici.
Čitav rad toga ureda bio je na zamjernoj visini; karte su bile pravi bakrorezački umjetnički rad i stoga cijenjene u pomorskim krugovima čitavog svijeta. Ozbiljan nedostatak bila je njihova trojezičnost, pa je dolazilo i do besmislica kao: »Hafen Porto Luka«; to je neupućene ljude u inozemstvu pogrešno upućivalo u pitanje nacionalne pripadnosti naše obale. Zbog takva rada i danas se u inozemstvu pojavljuju karte i atlasi s tuđim i iskrivljenim imenima na našoj obali. Uza sve to radovi austrijskog instituta još služe kao temelj našim kartama, s potrebnim dopunama i ispravcima, dok se ne izrade potpuno nove karte i priručnici po našoj izmjeri i podacima (što je u toku).
Hidrografski institut kraljevske mornarice. Propašću Austrougarske monarhije sav hidrografski materijal čitave naše obale ostao je van granica Jugoslavije. Isto tako od starog osoblja nije ostao gotovo nitko, jer je velika većina bila stranog podrijetla ili je primila državljanstvo drugih država. Odmah nakon formiranja jugoslavenske mornarice počele su se prikupljati preostale karte, priručnici i hidrografski materijal. Dana 1. IX. 1922 osnovan je Hidrografski ured u Tivtu u sastavu Pripremne škole za pomorske oficire. Ova je škola 21. VIII. 1923 bila pretvorena u Pomorsku vojnu akademiju i preseljena u Dubrovnik. Prvi upravnik akademije, kapetan bojnog broda Adolf Mladič, bio je ujedno i upravnik Hidrografskog ureda. On je bio specijalizirani hidrograf i učestvovao je u izmjeri 1906—10. Održavanje u ažurnom stanju karata i priručnika za potrebe ratne mornarice odmah spočetka vršilo se oglasima otipkanim na pisaćem stroju, dok nije 1. I. 1924 izišao prvi tiskani Oglas za moreplovce (kako se tada zvao). To je bila prva službena hidrografska publikacija na našem jeziku. Dana 1. III. 1925 izišao je i prvi popis svjetionika i pomorskih oznaka Jadranskog mora na našem jeziku. Zalihe karata, koje su ostale od Austrije, brzo su bile iscrpene. Zbog toga su umnožavane fotografijom i ofsetnim postupkom u Vojnogeografskom institutu u Beogradu. Pritom su izvršene i sve ispravke, koje je trebalo unijeti u karte. Nakon štampanja tih karata uvidjelo se, da se ipak moraju izraditi nove karte, jer su fotografske reprodukcije bile nejasne; mlađi naraštaj oficira teško se na njima snalazio, jer su bile na stranim jezicima. Stoga je poslat na školovanje u francusku hidrografsku službu u Parizu poručnik bojnog broda Petar Mardešić. Poslije njegova povratka 1929 Hidrografski ured formirao se kao samostalna ustanova sa tri odjela (kartografski, nautički i reprodukcijski) i prešao u Split, u središnju točku naše obale. Te iste godine Hidrografski ured počinje vršiti i terenske radove u okolici Šibenika, Tivta i Privlačkog gaza. U zimskom periodu 1929—30 održan je u Uredu prvi tečaj za osposobljavanje oficira hidrografa i hidrografskih crtača, a 1930—31 astronomsko-geodetski tečaj za pomorske oficire hidrografe. Na temelju terenskih radova Mardešić je izradio prve planove na srpskohrvatskom jeziku, i to: plan tivatske luke i Privlačkog gaza; oni su umnoženi u Vojnogeografskom institutu u Beogradu. U Dubrovniku je 1928 bila izrađena karta struja Jadranskog mora i karta zabranjenih sidrišta na jugoslavenskoj obali, a bile su umnožene u litografiji Pomorske vojne akademije. God. 1929 bio je postavljen i stalni mareograf u Splitu, koji je neprekidno radio do 1941, kada je uništen bombardiranjem. Izradbu novih karata po postojećim austrijskim, s našim nazivima i dopunama poduzeo je Mardešić reprodukcijom po metodi plavog otiska; ova je metoda znatno ubrzala rad i omogućila, da se sa sredstvima i ljudstvom u Jugoslaviji ubrzano izrađuju pomorske karte (bakrorez je bio skup i dugotrajan, a i osoblje bi se moralo dovesti iz inozemstva ili bi se karte morale izraditi u inozemstvu). Po toj je metodi bila na našem jeziku najprije izrađena pomorska karta Biševa, Visa i Paklenih otoka. Za područje, koje je austrijski hidrografski ured premjerio 1906—10, izrađene su nove karte s novim podacima iz reambulacija. U vezi s namjerom za probijanje Stonske prevlake izvršena je potpuno nova izmjera područja oko Stona i izrađena karta Stonske prevlake. Dana 1. V. 1937 ured je dobio naziv Hidrografski institut mornarice Kraljevine Jugoslavije, jer je već dobio temelje i sredstva, vlastitu zgradu u Poljudu u Splitu i dobro izvježbano i školovano ljudstvo. Institut je imao ove odjele: nautički, kartografski (koji je, osim kartografskog rada, vršio i sve hidrografske, geodetske, oceanografske, magnetske i aerofotogrametrijske radove), meteorološki (s opservatorijem na Marjanu kod Splita i brojnim stanicama duž obale), te reprodukcijski (s manjom tiskarom). Karte su se sve do 1941 tiskale u Vojnogeografskom institutu u Beogradu, jer u Splitu nije bilo reprodukcijske fotokamere ni ofsetnog stroja. Hidrografski institut je do 1941, na temelju vlastitih izmjera i koristeći se austrijskim materijalom, izradio: 3 generalne karte Jadrana, 2 kursne karte, 9 obalnih karata, 5 planova luka i prolaza i 6 pomoćnih karata.
Pored toga, od 1924 izdavao je Oglas za pomorce, tri izdanja Popisa svjetionika i pomorskih oznaka Jadranskog mora, Daljinar istočne obale Jadrana, Opis obala Jadranskog mora u dva dijela kao osnovu za Peljar po Jadranu koji se pripremao i Nautičke tablice. God. 1933 na inicijativu Hidrografskog instituta mornarice V. V. Mišković, upravitelj Astronomskog opservatorija u Beogradu, i P. Mardešić pristupaju izradbi Nautičkog godišnjaka (astronomskih efemerida), koji redovito izlazi od 1934 do 1941; 15. IV. 1941 prestaje s radom, i okupacijska mornarica odvlači sve (osim tiskare Instituta) u Genovu, a tiskaru u Splitu koristi za svoje potrebe.
Hidrografski institut Jugoslavenske ratne mornarice. Oslobođenjem Splita 1943 dio tiskarskog materijala prenosi NOVJ na slobodni teritorij, a ostatak radnici bunkerišu, tako da novi okupator ne može ništa iskoristiti. Sama je zgrada u borbama za Split 1943 bombardiranjem uništena.
U studenom 1943 uspostavljen je pri Štabu mornarice NOVJ Kartografski ured, najprije u Hvaru, a zatim u Visu, da za potrebe Mornarice NOVJ izrađuje planove i skice. U veljači 1944 izradio je kartu otoka Visa (1 : 25.000), koju su Saveznici umnožili. To je prva karta izrađena i štampana u toku NOB-e.
U veljači 1944 utemeljen je u Monopoliu (Italija) Hidrografski institut NOVJ, kako bi se sve pripremilo za uspostavu službe sigurnosti plovidbe na oslobođenom Jadranu i za pružanje mornarici potrebnih karata, knjiga i instrumenata. U Monopoliu je započeta izradba pomorskih karata, u koje su unesene zapreke za plovidbu (mine, podrtine, srušene obale), a reproducirane su u Splitu nakon Oslobođenja. Te su karte, uz razna uputstva, vrlo dobro poslužile sve do 1955, kad su i posljednja minska polja i podrtine po lukama uklonjene. Osim toga, u Italiji je nabavljen potreban materijal i instrumenti, a nešto je dobiveno od Saveznika.
Na Visu je 1944 uspostavljena i meteorološka služba, a za školovanje osoblja organiziran je meteorološki tečaj u Gravini (Italija). To je osoblje postavilo temelje čitavoj meteorološkoj službi na Jadranu. Po oslobođenju Splita 1944 svi se dijelovi Hidrografskog instituta sjedinjuju u Splitu, i ondje počinje intenzivan rad. Dana 1. I. 1945 (nakon prekida od oko 4 godine) počinje ponovo izlaziti Oglas za pomorce. Da bi se omogućilo uplovljenje i pristajanje brodova s materijalom, što ga je našim narodima slala UNRRA, pristupa se odmah nakon svršetka rata izmjeri luke Split, Ploče i prolaza Prutna u kanalu Nove Povijane. Prolaz Prutna je izmjeren, da bi veliki brodovi mogli prolaziti kroz Velebitski kanal u Rijeku i Bakar, jer su sve ostale rute bile zatvorene minama.
Po završetku rata u Institut se vraća i dio materijala, koji je okupacijska vojska odnijela, i svi stari originali karata. Ovaj je materijal 1943 nakon kapitulacije Italije bio dopremljen u Zagreb.
Zbog nedostatka stručne literature Institut je počeo s izdavanjem raznih nautičkih i hidrografskih priručnika kako bi se mogli školovati novi kadrovi.
Poslije obnove i uspostave svih svojih služba Institut nabavlja najmodernije instrumente za izradbu pomorskih karata pomoću aerofotogrametrije te hidrografske ultrazvučne dubinomjere za izmjeru potpunih profila morskog dna. Nabavlja i sredstva za oceanografsku i geodetsku izmjeru te suvremene uređaje za reprodukciju pomorskih karata, tako da Institut po svojoj opremi ide među najmodernije u svijetu.
Razvojem međunarodnih veza i izmjenom publikacija i iskustava s ostalim sličnim ustanovama, sazrele su prilike, da se i Jugoslavija preko svoga Hidrografskog instituta 1950 učlani u Međunarodni hidrografski biro, te je 1952 preko svoja dva punopravna delegata sudjelovala na VI. međunarodnoj hidrografskoj konferenciji.
Do 1956 Institut je izradio: 7 kursnih pomoćnih karata sa zaprekama za plovidbu, od kojih su neke izišle u više izdanja, 3 generalne karte, 11 kursnih karata, 14 obalnih karata, 10 planova i 1 pomoćnu kartu. Isto tako obnovio je predratne karte, i to: i generalnu, 11 obalnih, 3 plana i 1 pomoćnu kartu. Na taj način pokrio je čitavo Jadransko more kartama vlastite konstrukcije, a sada su u toku radovi na kartama Jonskog mora. Tako je u desetogodišnjem periodu dao više, nego što je to dano u ranijem sedamdesetogodišnjem periodu. Osim izradbe karata, Institut je razvio i znatan rad na sastavljanju i izdavanju navigacijskih i ostalih priručnika. Najvažniji su Peljar po Jadranu u dvije knjige, prvi rad takve vrste na našem jeziku; Nautički godišnjak, koji je obnovljen 1950; radio ga je do 1955 Astronomsko-numerički institut Srpske akademije nauka u Beogradu, a otad posebna astronomska sekcija Hidrografskog instituta; Nove metode astronomskog određivanja pozicije broda od Stijepa Kotlarića, službenika Instituta, djelo, koje je zapaženo u pomorskim krugovima svijeta (neki su ga i preveli); Daljinar Jadranskog mora, koji sadrži udaljenosti 136 glavnih luka na obalama Jadrana te 16 područnih daljinara na istočnoj obali Jadrana; Granice morskih predjela uz istočnu obalu Jadranskog mora i Razvedenost obale i otoka FNRJ.
God. 1956 Institut sačinjavaju: uprava; nautički odjel sa sekcijama: 1. za sigurnost plovidbe; 2. za redakciju navigacijskih publikacija; 3. za astronomska izračunavanja; 4. za kontrolu navigacije; odjel za premjeravanje sa sekcijama: 1. aerofotogrametrijskom, 2. hidrografskom i 3. oceanografskom; kartografski i reprodukcijski odjel. Od plovnih sredstava ima: hidrografski brod PH-II, jednu motornu barkaču, jedan motorni čamac i više čamaca na vesla.
Francuska. God. 1720 osnovan je Dépôt des Cartes et plans, journaux et mémoires concernant la navigation. God 1737 Dépôt izdaje prve karte. Za Francuske revolucije bio je priključen ustanovi Dépôt de la Guerre, a 1795 nastavlja sa samostalnim radom. U to doba u njemu je na službi mladi inženjer hidrograf Beautemps-Beaupré, koji je u ekspediciji D'Entrecasteaux izvršio prve hidrografske izmjere po novim metodama i hidrografiju pretvorio u suvremenu znanost. Beautemps-Beaupré je za Prvog carstva, po Napoleonovu nalogu, izmjerio kanal La Manche, dijelove Sjevernog mora, Baltika, Atlantika i Jadranskog mora. God. 1817 zavod je u Parizu dobio zgradu, u kojoj se i danas nalazi. Pod vodstvom Beautemps-Beaupréa, zavod 1815 poduzima sistematsku izmjeru francuske obale, koja traje i poslije njegove smrti, sve do 1884. Između 1840 i 1865 zavod vrši sistematsku izmjeru tuđih obala, i to talijanske sve do Mesinskog prolaza, Gibraltarskih vrata, obala Španjolske i Maroka, Bospora, alžirske obale i brazilske obale. Širenjem i učvršćivanjem Francuskog carstva mjere se i obale francuskih kolonija i posjeda. God. 1885 Dépôt mijenja ime u Direction Générale des services hydrographiques, a dvije godine kasnije u Service hydrographique de la marine; to ime nosi i danas. U vezi s razvojem navigacije karte Beautemps-Beaupréa i njegovih nasljednika morale su se dopunjavati; s prekidom od 1939 do 1946, taj se rad i sad nastavlja. Danas se zavod nalazi u sastavu francuskog Ministarstva narodne obrane i oružanih snaga; dijeli se u više odjela: za kartografiju, izmjeru, radionice i skladišta, u odjel za navigaciju, za (znanstvene) instrumente, za morske mijene i geofiziku. Za hidrografsku izmjeru ima 10 hidrografskih brodova (sa 45 oficira i 626 ljudi posade), od kojih dva najveća, Beautemps Beaupré i Lapérouse, imaju po 1500 t.
Italija. Do 1867 hidrografsku je službu vodila Commissione idrografica pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Antonia Imberta, koji je korvetom Mozambano, zajedno s austrijskim hidrografıma, mjerio mletačke vode. God. 1872 osnovan je Ufficio centrale idrografico della r. marina. God. 1876 parobrodom Washington, na kome je ujedno bila i hidrografska škola, talijanska hidrografska služba počinje sistematski mjeriti Jadransko, Jonsko i Tirensko more, te obale Sicilije i Liparskih otoka. Taj je rad trajao 10 godina, a kasnije je nastavljen do 1903; izmjerene su sve obale Italije i njenih otoka i izdane pomorske karte. U vezi s talijanskom kolonijalnom politikom, izmjereni su zatim dijelovi obale Crvenog mora i Indijskog oceana, a između dva Svjetska rata obale Libije i Dodekaneza. Zavod se 1898 nazvao Istituto idrografico della regia marina, a 1945, nakon proglašenja republike, Istituto idrografico della marina. Zavod je sada u sastavu Admiral-štaba talijanskog Ministarstva obrane. Ima tri broda, od kojih je najveći Staffetta od 1400 t (korveta pregrađena u hidrografski brod 1952).
Japan. Japanski hidrografski institut Kaijo Hoan Cho Suirobu, sa sjedištem u Tokyu, osnovan je 1871 pod japanskim Ministarstvom rata. Do 1897 izmjerio je i izdao karte čitavog Japana, a do 1917 završio je i detaljnu izmjeru svih japanskih obala. God. 1923 jak potres uništio je čitav zavod i trebalo je 10 godina za njegovu obnovu. Institut se osobito razvio za Prvog i Drugog svjetskog rata, kad je japanska mornarica operirala na širokom području Pacifika, a u ratu se obilno koristio britanskim, američkim, francuskim i nizozemskim kartama i priručnicima, tako da je u instrukcijama savezničkog komandanta za Daleki Istok pri ponovnoj uspostavi Instituta 1945 izričito zabranjen takav rad. Japanski hidrografski institut mnogo je pridonio poznavanju hidrografskih i oceanografskih prilika u vodama Japana i sjevernog Pacifika. Sada se nalazi pod Sekretarijatom za pomorsku sigurnost; raspolaže sa 4 broda, od kojih je najveći Meiyō-Maru od 620 t. Institut ima oko 430 stručnjaka, od kojih su neki poznati u znanstvenim krugovima širom svijeta.
Njemačka. Zavod je utemeljen 1861 kao Hydrographisches Bureau pri nautičkom odsjeku zapovjedništva ratne mornarice u pruskom Ministarstvu mornarice. Rad se ureda naglo širio u vezi s ujedinjenjem Njemačke i proglašenjem carstva. Nakon uspostave Admiraliteta uredu se stavljaju u zadatak hidrografski radovi na svim morskim područjima i izdavanje pomorskih karata i priručnika (peljara) za čitav svijet. God. 1870 biro počinje izdavati Nachrichten für Seefahrer, koji se od 1873 zovu Hydrographische Nachrichten i donose uputstva za pomorce; oni se 1875 pretvaraju u časopis Annalen der Hydrographie und maritime Meteorologie. God. 1874 uspostavlja se opservatorij u Wilhelmshavenu za ispitivanje kronometara, a 1883 izgrađuje se opservatorij u Kielu. Kad je Njemačka stekla kolonije, počinju se vršiti hidrografska mjerenja njemačkih prekomorskih posjeda. God. 1875 odvaja se meteorološka služba i osniva se Deutsche Seewarte. S razvitkom njemačke mornarice ured nekoliko puta mijenja ime; 1908 postaje Nautisches Departement des Reichs-Marine-Amts s vice-admiralom na čelu. Prvi svjetski rat ometa redoviti rad biroa, jer se većina osoblja prebacuje u minersku i podmorničarsku službu, ali zbog ratnih operacija ipak mjeri obale Flandrije, Kurlandije i Ålandskih otoka i vrši potrebne reambulacije Sjevernog mora i Baltika. Manji su radovi izvršeni i na Crnom moru, u Dardanelima i u Mezopotamiji. Nakon kapitulacije biro 1920 preuzima u svoje ruke sigurnost plovidbe u njemačkim vodama. Opet se postepeno podiže i već 1924 oprema čuvenu hidrografsko-oceanografsku ekspediciju Meteor, koja je mnogo pridonijela boljem poznavanju Južnog Atlantika. I prije Prvog svjetskog rata njemačka je hidrografska služba opremila nekoliko ekspedicija u razne krajeve radi hidrografskih i oceanografskih istraživanja. Za ponovnog naoružanja i stvaranja nove mornarice Hidrografski biro dobiva nove zadatke. Za Drugog svjetskog rata radio je na svima obalama, koje je okupirala njemačka vojska. Usto se domogao i svih povjerljivih hidrografskih dokumenata čitave Evrope. Radi vođenja rata na moru preslikavao je i umnožavao bez ikakvih izmjena i dopuna britanske priručnike i karte za čitav svijet, ukoliko nije imao svoje originale. Biro je isto učinio i s hidrografskim materijalom SSSR-a, Finske, Švedske, Norveške, Danske, Nizozemske, Italije, Amerike i bivše Austrije. U vezi s desantnim i podmorničkim operacijama izradio je i štampao posebne karte (nanosa morskog dna, struja, morskih mijena, mar-geo karte i t. d.) na temelju zaplijenjenog, dobivenog ili vlastitog materijala.
U prosincu 1945 uspostavlja se Deutsches Maritime Institut, a u travnju 1946 iz te ustanove nastaje Deutsches Hydrographisches Institut u Hamburgu. Vodi ga civilno osoblje pod kontrolom Saveznika. Danas je Institut u sastavu njemačkog Ministarstva saobraćaja. Institut ima 6 brodova: Gauss (845 t), 2 manja hidrografska broda (Hooge i Ruden) i 3 ribarska kutera.
Nakon priznanja nezavisnosti Zapadne Njemačke, Institut nastavlja rad na obnovi i dopuni hidrografskih podataka (karata, priručnika i dr.) predratnih njemačkih ustanova.
SSSR. God. 1746 ruski je Admiralitet stavio u zadatak O. J. Nogajevu, da izradi karte Baltičkog mora. Kasnije je Nogajev sastavio i karte Kaspijskog mora, tako da je 1777 pri Admiralitetu bilo skupljeno, osim ovih radova, još toliko materijala, da je uspostavljen ured »za crtanje planova i njihovo dobro čuvanje«. Nakon putovanja admirala J. E. Krusensterna i F. J. Lisjanskog kao i F. F. Bellinsgauzena i M. P. Lazareva, u Admiralitetu je 1827 odlučeno, da se osnuje ruski hidrografski zavod pod imenom Управление Генерал - гидрографа, kojemu je 1837 izmijenjen naziv najprije u Гидрографическое Управление, a zatim 1885 u Главное Гидрографическое Управление. Po osnivanju te uprave počelo se mjeriti Crno i Azovsko more (1827—36), Bijelo more (1827—32) i Baltičko more (1829—64). Kaspijsko je more izmjereno 1856—1867, a u isto doba izmjerene su i ruske obale Pacifika. Ruske izmjere sjeverozapadnih obala Pacifika bile su sve do 1930 jedini kartografski materijal tih krajeva. Oko 1870 ruski hidrografski zavod, zbog velikih udaljenosti pojedinih mora, uspostavlja više odvojenih ustanova, koje mu i dalje ostaju podređene u stručnom pogledu. Tako na Crnom moru osniva zavod 1871, na Tihom oceanu 1874, a na Bijelom moru 1887. Takvih ustanova bilo je 1927 šest: u Arhangel’sku za zapadni dio Sjevernog ledenog mora (Bijelo, Murmansko i Barentsovo more); u Sevastopol'u za Crno i Azovsko more; u Baku-u za Kaspijsko more; u Vladivostoku za Tihi ocean (Japansko, Ohotsko i Beringovo more); u Omsku za Karsko more (s ušćima sibirskih rijeka Ob i Jenisej) i u Kronštadtu za Finski zaljev. Te se područne ustanove, uz hidrografsku izmjeru i izdavanje karata i priručnika za plovidbu, brinu i za izdavanje lokalnih oglasa za pomorce, za održavanje pomorske označne službe i plovnih putova te za hidrometeorološku službu.
Ruski hidrografski zavodi osobito su se istakli u proučavanju fizičke geografije mora. Na svjetionicima su uspostavili meteorološke postaje, koje su mjerile temperaturu i slanoću na površini i na raznim dubinama. Kasnije su se ova opažanja proširila i na morske mijene, struje i kretanja leda. Takvih je postaja bilo spočetka oko 60, a poslije deset godina preko 120. Od 1874 Institut je davao i prognoze vremena. Sistematsko proučavanje prikupljenih podataka radi sigurnosti plovidbe dovelo je do toga, da je 1886 osnovan poseban odjel, koji je na temelju prikupljenih podataka dao za 60 točaka na ruskim obalama harmoničke konstante morskih mijena. Od 1909 objavljuje godišnjake morskih mijena za sjeverna mora i Tihi ocean. Ostali sakupljeni materijal sekcija je objavljivala u raznim publikacijama kao Pregled hidrometeoroloških opažanja (prvi put 1890), Atlas karata i magle Japanskog mora (iz 1903) i sličan Atlas za Crno i Azovsko more (iz 1908). Važan su prilog nauci i hidrometeorološka opažanja hidrografskih ekspedicija (5 izdanja); u njima su objavljeni radovi od 1907 i dalje. Pod upravom Instituta bilo je 1927 ukupno 5 pomorskih opservatorija, 12 temeljnih, 16 većih, 84 obične postaje i 50 postaja za motrenje leda. God. 1932 organizira se Glavna uprava Sjevernog morskog puta, kojoj je stavljeno u zadatak, da u najkraće vrijeme uspostavi redovitu plovidbu po sjevernim morskim putovima. Radi izvršenja toga zadatka ova uprava preuzima sve izmjere i proučavanja sjevernih mora. Služba motrenja leda, koja za sjeverna mora ima velik značaj, uspostavljena je zimi 1924—25, a svoje publikacije počela je izdavati 1926.
Pored svih tih radova Institut je za potrebe svoje mornarice izrađivao i sve instrumente potrebne za navigaciju, ispitivao ih i ispravljao. U tu je svrhu u Kronštadtu 1856 osnovan astronomski, a 1865 magnetski opservatorij.
Sovjetska se hidrografija još jače razvija od 1933; do kraja 1937 bili su sistematski izmjereni Crno more, Finski zaljev i Kaspijsko more, a nastavljen je rad na sistematskoj izmjeri pacifičkih obala SSSR-a. Nakon tih radova počeo se povećavati i broj karata. God. 1913 izrađeno je 400 listova, 1927 oko 450, a 1937 preko 700. Taj je rad nastavljen u toku i nakon Drugog svjetskog rata. Hidrografski institut SSSR-a danas ima karte i priručnike svih svjetskih mora. Pri izradbi karata obilato se koristi hidrografskim materijalom ostalih država.
Sjedište instituta je u Lenjingradu (1955 bilo je u Moskvi). Institut posjeduje 10 hidrografskih brodova, od kojih su najveći: Ohotsk, Murman i Okean, svaki od 3464 t.
USA. Hidrografska je služba podijeljena na više ustanova. Za obalne vode USA, kolonija i posjeda službu vrši Coast and Geodetic Survey, za Velika jezera Lake Survey Office, a za sva ostala svjetska mora Navy Hydrographic Office.
United States Navy Hydrographic Office u Washingtonu osnovan je 1830 pod imenom Depot of Charts and Instruments. God. 1837 objavljuje prve 4 pomorske karte po izmjeri poručnika bojnog broda Charlesa Wilkesa. God. 1838—42 Wilkes poduzima prvu američku naučnu ekspediciju u tada nepoznate dijelove oceana i mjeri obale Brazila i Patagonije, otkriva Zemlju Wilkes na antarktičkom kontinentu i nastavlja rad na Filipinima, otočju Samoa i na Aljaski. Ta je ekspedicija, uz hidrografske podatke, donijela i velik zoološki, botanički, geološki, etnografski i geografski materijal. Rezultat ekspedicije: 87 pomorskih karata i podaci za redakciju brojnih peljara. God. 1842 upravu ureda preuzima poručnik bojnog broda Matthew Fontaine Maury, koji razvija veliko i sistematsko prikupljanje hidrografskih i oceanografskih podataka od pomorskih kapetana. Kroz pet godina on je sakupio oko 26 milijuna raznih podataka i po njima izradio osobite karte, poznate pod imenom Pilot Charts, kojima su se služili zapovjednici klipera, jer su im pokazivale, kako će skratiti vrijeme putovanja iz New Yorka u Kaliforniju od 180 na 130 dana, ili iz Engleske u Australiju i natrag za 48 dana. Drži se, da su tada samo američki brodovlasnici pomoću ovih karata prištedjeli više od 2 milijuna dolara godišnje. Mauryev je rad potakao, da se 1853 sazove u Bruxellesu međunarodna konferencija; ona je donijela zaključke о jedinstvenom i točnijem motrenju mora. God. 1855 Maury je objelodanio djelo: The Physical Geography of the Sea, koje je postalo klasično i temeljno djelo oceanografske nauke. Zavod je češće mijenjao imena; 1854 zvao se The United States Naval Observatory and Hydrographical Office; 1866 odlukom Kongresa odijeljene su te dvije službe; Hydrographic Office dobio je točno određene zadatke. God. 1869 počinje izdavati Notice to Mariners, a 1889, na zahtjev ureda, osnovan je U. S. Board of Geographic Names, kojemu je bilo određeno, da točno utvrdi sve službene nazive mjesta cijelog svijeta i otkloni zbrku na tom polju. Sudar broda Titanic s ledenim brijegom 1912 ubrzao je odluku о ustanovljenju posebne službe Ice Patrol. Prvi svjetski rat nameće zavodu veće zadatke; stoga on traži nove načine i sredstva za ubrzavanje rada, pa 1922 uvodi aerofotogrametriju i mjerenje dubina zvučnim dubinomjerima.
Za Drugog svjetskog rata zavod se razvio toliko, da je danas prvi u svijetu. Odmah poslije napada Japanaca na Pearl Harbor silno se povećala potreba pomorskih karata. Pacifičko ratište nije imalo dobrih i pouzdanih karata za vođenje ratnih operacija. Zbog toga je hidrografska služba morala pratiti svaku invazionu flotu, da bi odmah na mjestu mogla prikupljati i davati potrebne podatke i karte. Mnogo su u tom pogledu pomogle i zaplijenjene japanske pomorske karte, koje su sadržavale mnogo dragocjenih podataka za Marijanske otoke, otoke Marshall, Truk i dr., koje su Japanci sistematski izmjerili, dok su ih držali u svom posjedu. Opremljeni su veliki brodovi sa svima potrebnim uređajima za potpunu izmjeru, za izradbu i štampanje karata. Brod Sumner kartirao je 50 pacifičkih otoka. Hidrografski je zavod 1940 imao 233 osobe, a 1945 više od 1700. Rad se vršio u tri smjene neprekidno 24 sata, tako da je samo pomorskih karata do kraja rata (1945) izišlo 45 milijuna primjeraka (a na početku rata tiskao se 1 milijun). Za izradbu tih karata upotrebljavani su svi podaci, do kojih se moglo doći. Oko 1000 novih karata bilo je konstruirano svake godine. Osim običnih pomorskih karata i planova, izrađivale su se i vrlo važne Combat Charts za upotrebu pri direktnim napadajima, navigacijska karta Loran za elektronsku navigaciju, nepromočive karte površinskih struja i temperaturâ mora za avijatičare, brodolomce, frogmane i t. d., Air Target Charts i Sea and Swell Charts za hidroavione i nosače aviona, karte nanosa dna i ostale karte, koje su davale oceanografske podatke za amfibijska iskrcavanja. Osim ovih radova objavljivali su se i detaljni opisi obala, oceanografski i drugi podaci te ostale nautičke publikacije.
Danas zavod ima oko 25 oficira i 1400 građanskih osoba; oni se bave naučnim i tehničkim radovima, koji obuhvaćaju čitav svijet.
Zavod posjeduje šest hidrografskih brodova, od kojih su Maury i Tanner najveći hidrografski brodovi na svijetu (od 6000 t), i 2 specijalna oceanografska broda San Pablo i Rehoboth (od 2800 t).
Velika Britanija. Hidrografski zavod osnovan je 1795 sa zadatkom da opskrbljuje brodove ratne mornarice hidrografskim podacima. Za prvog hidrografa postavljen je Aleksander Dalrymple, dotad hidrograf Istočnoindijske kompanije, koja je tu službu imala već od 1668. On je spočetka imao samo pomoćnika i jednog kartografskog crtača. Zavod se s vremenom razvio tako, da je postao najpoznatiji hidrografski zavod na svijetu, koji obrađuje sva svjetska mora.
U britanskom Admiralitetu već prije uspostavljanja stalnog hidrografskog zavoda brižljivo su se sakupljale karte i podaci izmjera, koje su dostavljali i javljali veliki pomorski istraživači: Cabot (otac i sin), Drake, Dampier, Anson, Byron, Cook, Vancouver i dr. Instrukcije, što ih je dobio kapetan Mathew Flinders od Admiraliteta, a koji je s brodom Investigator istraživao i mjerio obale južne Australije 1801—03, smatraju se prvim pravim hidrografskim instrukcijama na svijetu. Nakon toga nižu se ekspedicije, koje su mjerile gotovo sve obale i mora. Najčuvenije su: ekspedicija kapetana W. H. Smitha (koji je 1817—20 mjerio obale Sredozemnog mora i dio naše obale), kapetana bojnog broda Roberta Fitz Roya s brodom Beagle (na kojem je bio ukrcan i prirodoslovac Charles Darwin 1831—36; ta je ekspedicija, pored hidrografskih podataka, dala znanosti i teoriju evolucije) i ekspedicija Challenger 1872—76 pod zapovjedništvom kapetana Georga Naresa (koja je potpuno izmijenila dotadašnju sliku mora).
Jedan od čuvenih engleskih hidrografa bio je i admiral Beaufort Francis, koji je zavodom upravljao 1829—55; njegovo je ime poznato po Beaufortovoj ljestvici jačine vjetra i uzburkanosti mora; za njegovo vrijeme hidrografska je služba mnogo napredovala.
Na temelju svojih izmjera i uz obilno iskorišćivanje radova ostalih hidrografskih zavoda — osobito francuskog, španjolskog, nizozemskog i američkog — Britanski je hidrografski zavod izradio pomorske karte, peljare, popise svjetionika i ostala hidrografska djela za čitav svijet. Tim se hidrografskim materijalom, kao najpotpunijim, i danas služi većina svjetske trgovačke mornarice. Taj veliki svjetski atlas i sve knjige svjetskih mora britanska hidrografska služba drži u kurentnom stanju preko svojih oglasa za pomorce (Admiralty Notice to Mariners), koji se izdaju godišnje u 2500—3000 primjeraka. Oglasi izlaze svakog dana, a svakog tjedna izlazi tjedno kompletno izdanje. Podatke za ispravljanje Britanski zavod prima od ostalih hidrografskih zavoda u svijetu putem njihovih oglasa za pomorce, karata i ostalih hidrografskih dokumenata (1951 Britanski hidrografski zavod primio je 265 novih pomorskih karata i 564 ispravljene). Usto se zavod koristi i podacima vlastitih brodova, kao i brodova ratne i trgovačke mornarice čitavog svijeta i ustanova u britanskom Commonwealthu.
Zavod je samo 1951 štampao 1,820.465 pomorskih karata i 120.690 knjiga. Iste godine publicirao je 62 nove pomorske karte za javnu upotrebu i 106 karata i dijagrama za upotrebu u britanskoj ratnoj mornarici. Tome treba još dodati 51 javnu kartu novog izdanja te 70 karata i dijagrama novog izdanja za upotrebu u britanskoj ratnoj mornarici.
U Drugom svjetskom ratu zavod je, zajedno s australskim i američkim zavodom, izmjerio i izradio hidrografske dokumente za daleka ratišta na Pacifiku, a i karte, potrebne pri iskrcavanju na sjevernim i južnim obalama Francuske i Sicilije; one su, osim hidrografskih podataka, imale i sve ostale elemente, potrebne za izvođenje takvih operacija.
Zavod ima sada 7 hidrografskih brodova, od kojih su najveći Vidal sa 2300 t, te Dampier, Dalrymple, Owen i Cook, bivše fregate klase Bay od 2280 t, pregrađene za hidrografske brodove, i 6 brodova od 50 t. Na tim je brodovima ukrcano 86 oficira i 900 ljudi posade.
Osim hidrografskog zavoda u metropoli postoje i hidrografski zavodi u ostalim zemljama Commonwealtha: u Australiji od 1920 sa 6 brodova (27 oficira i 388 ljudi posade), u Kanadi od 1883 sa 15 brodova (76 oficira i 375 ljudi posade), u Indiji od 1668 (počela kao hidrografska služba Istočnoindijske kompanije) sa 2 broda (26 oficira i 300 ljudi posade), u Novom Zelandu od 1866, u Pakistanu (u uspostavljanju) i u Južnoafričkom Savezu od 1948 sa i brodom (7 oficira i 80 ljudi posade). Ti zavodi vrše izmjere vlastitih obala, jer su podaci na sadašnjim kartama i u priručnicima nepotpuni i stari; osim toga, velika prostranstva nisu uopće bila mjerena, već samo skicirana.
Ostali hidrografski zavodi u Evropi jesu: danski, utemeljen 1784; finski od 1851 (kao dio ruskog hidrografskog instituta), a od 1918 samostalan; grčki od 1920; nizozemski od 1874; norveški od 1874; poljski od 1920; portugalski od 1849; španjolski od 1800; švedski od 1872; turski od 1909. Ti zavodi mjere svoje obale i izdaju karte i priručnike svojih voda. Danski, nizozemski, portugalski i španjolski, osim domaćih voda, obuhvaćaju i obale svojih prekomorskih posjeda.
Od hidrografskih zavoda izvan Evrope treba spomenuti: argentinski od 1879; brazilski od 1876 (koji se u posljednje vrijeme naglo razvija); čilenski od 1874; kubanski od 1922; indonezijski od 1945; filipinski od 1901; sijamski (tajlandski) od 1851 i urugvajski od 1916.
Ostale zemlje, koje imaju izlaz na more, imaju manje hidrografske zavode, a poneki se nalaze u sastavu srodnih ustanova u tim zemljama.
LIT.: Gareis, Geschichtliche Darstellung der Entwicklung des K. und K. Hydrographischen Amtes, Pula 1897; Revue Hydrographique, II, 1925; L’Administration de l’Hydrographie à Leningrad, Revue Hydrographique, Monaco 1928, V, 1; Арктические навигации, Москва i Ленинград 1941; Салишев, Основы картоведения, Историческая часть, Москва 1943; A. J. Edgell, Hydrographic Surveys in Peace and War, Journal of the Royal United Service Institution, London 1948, 572; The International Hydrographic Review, Vol. XXVI, November 1949; Report by the Hydrographer of the Navy on the Surveys by H. M. Naval Surveying Service and of the Work of the Hydrographic Departement for the Year, 1951; Introduction of the Japanese Hydrographic Office, Tokyo 1952; A. Irić, Trideset godina hidrografije na našoj obali, Mornarički glasnik, 1952, 4—5; Jahresbericht des Deutschen Hydrographischen Instituts, 1947—50, Hamburg 1952—53; G. Böhnecke, Das Deutsche Hydrographische Institut, Nauticus, Darmstadt 1953; Hidrografski godišnjak, 1954; Cohran, Hydro at 125, United States Naval Institute Proceedings, 1955, 634, str. 1361—1377; Year-Book of the International Hydrographie Bureau, Monaco 1955—56.A. I.