GUSKE (Anseridae), velika porodica vodenih ptica; ima ih oko 200 vrsta. Njihovo je snažno tijelo produljeno, vrat vrlo dug, a velika glava sužena. Širok je kljun s gornje strane plosnato usvođen, a njegovi su postrani rubovi sitno narezuckani i stvaraju mnoštvo malenih žljebova, pa kad se kljun zatvori, može voda slobodno otjecati iz usne šupljine. Kljun je s unutrašnje strane obložen vrlo nježnom, mekanom kožicom. Tu završavaju živčani ogranci u sitnim opipnim tjelešcima, što tvori osobito osjetljiv opipni organ. I veliki je mesnati jezik po sredini vrlo osjetljiv, a rubovi su mu rožnati i sitno nazubljeni, pa zajedno s kljunom stvaraju savršen aparat za procjeđivanje i omogućuju, da se i najsitniji neprikladan zalogaj lako odvoji i procijedi sa suvišnom vodom. Upravo pomoću tog aparata mogu g. brljati u blatu i mulju ispod vode i pronalaziti hranu. Noge su obično kratke, tri su prsta prevučena velikom plivaćom kožom, dok je četvrti prst, ukoliko je uopće razvijen, okrenut natrag i većinom slobodan. Čitavo je tijelo nagusto pokriveno masnim i sjajnim perjem, ispod kojega se nalazi vrlo gust sloj mekanih i toplih pahuljica. Donji je dio dušnika, osobito kod mužjaka, različito proširen. To omogućuje pojačavanje glasa. G. žive po čitavoj Zemlji; jedino ih nema oko Antarktika. Vrste gusaka, koje žive u hladnom pojasu, redovno sele zimi na jug. Gotovo sve vrste žive uz rijeke, jezera ili po močvarama, a neke žive i po morskim obalama i otocima. U doba parenja i gniježđenja polaze na slatke vode i one vrste, koje inače žive na moru, a mnoge kopnene u to doba rado polaze i u šumske predjele. Sve vrste dobro plivaju, većina ih i izvrsno roni, ali nikada ne rone u letu iz zraka, već sa same površine vode. Lete slabije od mnogih drugih ptičjih porodica, jer se dosta teško dižu u zrak; no kad jednom dosegnu određenu visinu, lete vrlo brzo. Obično u jednom naletu, bez zastajanja, prelete velike udaljenosti. U letu drže vrat naprijed istegnut, a krila su im u neprekidnu pokretu; nikad ne lebde kao galebovi. Hrane se biljnom i životinjskom hranom. Gnijezda grade vrlo jednostavno od nabacana biljnog materijala. Mnoge ih vrste oblažu svojim finim pernatim pahuljicama. Jednobojna su jaja ovalna i glatke ljuske. Mladi se već izvale s gustim, mekim pahuljicama; oni su potrkušci. Mnoge vrste gusaka mijenjaju dvaput godišnje izgled i boju perja. U prirodi mnogo stradaju od raznih neprijatelja, a i ljudi ih mnogo love i istrebljuju zbog jaja, mesa, perja i pahuljica. Od mnogobrojnih skupina žive stalno ili povremeno na moru ove:

Ronci (Merginae). Te su g. selice. Neke vrste dolaze zimi i u naše krajeve. Od 9 poznatih vrsta 6 ih živi u sjevernim krajevima Evrope i Azije, uz rijeke i jezera, a tek se izuzetno u doba seljenja neke od njih na kraće vrijeme pojavljuju prolazno na mirnim morskim zaljevima ili na ušćima većih rijeka. Samo se srednji ronac (Mergus serrator) gnijezdi, osim na kopnu srednje i sjeverne Evrope i Azije, i Sjeverne i Srednje Amerike, i duž obala Baltičkog mora, u Irskoj, Škotskoj, na Hebridima, te otocima Shetland, Orkney i Færøerne; čest je i na Grenlandu, odakle zimi polazi preko mora prema jugu, dublje u kopno.

Patke veslarice (Erismaturinae) žive, osim u Sjevernoj Americi, i uz zemlje oko Sredozemnoga mora, zadržavaju se redovno na kopnu, uz rijeke i jezera.

Patke ronilice (Fuligulinae) su nasuprot pretežno morske ptice; poznato je oko 30 vrsta. Njihovo je tijelo kratko, široko i zdepasto, vrat kratak i odebljao. Kratke su noge redovno prekrivene perjem, a dugački prsti prevučeni su velikom plivaćom kožom, koja mnogo puta prekriva i četvrti, stražnji prst. Krila su kratka kao i rep. Ovaj se sastoji od 14 do 18 čvrstih pera, koja ravno strše iz tijela. Patke ronilice zadržavaju se ponajviše uz morske obale i otoke, a tek u doba parenja i gniježđenja odlaze do slatkih voda na kopnu. Kako su im noge smještene vrlo straga, teško i nesigurno hodaju. Let ih mnogo zamara zbog kratkih krila, kojima moraju neprekidno mahati. Ti su nedostaci obilno nadoknađeni u vodi, gdje izvrsno plivaju i rone. Pri ronjenju ulaze glavom okomito u vodu; na površinu izlaze na istom mjestu, odakle su uronile. Hrane se ponajviše ribama, racima, školjkama, puževima i crvima, a u doba gniježđenja na kopnu i kukcima. Hranu, koju nalaze na dnu vode, odmah pod vodom progutaju. Ove vrste žive obično u velikim skupinama. One se ističu neobičnom ljubavlju prema mladima. Tako se događa, da po dvije ženke zajedno sjede na jajima na istome gnijezdu, pa zajedno izvale mlade, koje brižljivo izvode na vodu i hrane ih ne čineći među njima nikakve razlike. Mnoge ženke ovih pataka kradu čak i jaja s drugih gnijezda i donose ih u svoja, gdje ih izvale zajedno s vlastitima. Kad izvode svoje mlade, na razne načine vabe druge mlade pačiće, hrane ih i njeguju kao svoje. Neke vrste oblažu gnijezda finim pahuljicama, koje su u velikoj cijeni. Većina tih pataka ima neukusno meso, koje, vjerojatno zbog podrijetla njihove hrane, vonja na užeglo ulje; samo neke vrste imaju tečno meso.

U ovoj su skupini najpoznatije gavke (Somateriae), koje žive po obalama sjevernih mora. Predstavnici Oedemia žive također na sjeveru, gdje se gnijezde po tundrama; zimu proborave po južnijim fjordovima; kad i ovi zamrznu, sele se na jug, pa dolijeću sve do Grčke, Španjolske i Azora. Zanimljivo je, da se i zimi mogu naći u omanjim jatima daleko na sjevernom dijelu Atlantskog oceana duž tople Golfske struje, gdje se voda ne zaleđuje. Tu nalaze dosta hrane, koju im struja donosi s juga. Ove su patke tako privikle na morsku hranu, da i u doba gniježđenja katkad odlijeću po nju s tundra na morske obale. Gnijezda oblažu pahuljicama, koje same kljunom očupaju iz prsiju. Obično snesu 8—10 jaja, velikih 70x44 mm; jaja su zelenkastosmeđe boje. Iako mladi izvrsno rone, čim se izlegu, ipak ne napuštaju gnijezda, sve dok nisu sposobni za letenje. Ove je patke vrlo teško pripitomiti, jer, usprkos prirodnoj hrani i najboljoj njezi obično ugibaju ljeti, u doba mitarenja. Njihovo meso nije ukusno, ali ga jedu Laponci, Finci, Samojedi i stanovnici sibirskih obala. Od svih je vrsta najpoznatija mrka patka (Oedemia fusca), koja se ponekad zimi javlja i u našim krajevima. Ima posve crno perje, s bijelom pjegom ispod očiju i na krilima, a noge i kljun su joj intenzivno crveni. Od ostalih pataka ronilica kod nas se javljaju: glavata patka (Aythia ferina), koja se gnijezdi po barama i močvarama u Slavoniji, Srijemu i Vojvodini. Glava i vrat su joj crnosmeđi, prsa posve crna, leđa siva s tankim crnim prugama, kljun crn, a noge zelenkastosive. Naraste u duljinu do 55 cm. Od nje je nešto manja patka njorka (Aythia пуrоса), u koje je biserno-bijela očna šarenica; ona se kod nas javlja nešto rjeđe. S dalekog sjevera dolaze u naše krajeve i patka crninka (Fuligula marila) i krunasta patka (F. fuligula). Krunasta se patka ljeti gnijezdi i po Bosni i Hercegovini, gdje se hrani biljnim plodovima i sjemenkama. Gnijezdo oblaže skupocjenim pahuljicama. Ona ima najukusnije pačje meso. Zimi kojiput dolazi u naše krajeve i patka batoglavica (Clangula clangula), koja se ljeti gnijezdi po tundrama, a potkraj oktobra odlazi na Sjeverno more; samo se neke pojedinačno odvajaju i lete u južnu Evropu. Meso joj nije baš osobito ukusno. Još se rjeđe kod nas javlja patka lednjača (Heralda glacialis) ili »zimska raca«, koja je inače rasprostranjena po čitavoj sjevernoj Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi. Ona se čitave dane zadržava nad morem, a tek se noću sklanja na obalu. Pred progoniteljem ova patka vješto roni i pliva preko stotinu metara pod vodom, na trenutak izroni i udahne zraka pa opet nestaje pod vodom. Uz obale Sredozemnog mora rasprostranjena je patka gogoljica (Netta rufina), kojoj straga na glavi strši produljeni pernati čuperak poput žuto-crvenkaste kapice. Budući da češće zalazi u sjevernija područja, nalazimo je i u našim krajevima uz morsku obalu.

Oko otočja Falkland, preko Magellanova prolaza, sjeverno do Valdivie, rasprostranjena je oko 70 cm dugačka i preko 5 kg teška patka Tachyeres cinereus, koja ne može letjeti; krila joj pomažu kod plivanja, njima se otiskuje morem, kao da vesla.

Patke plivačice (Anatinae) sačinjavaju posebnu veliku skupinu gusaka. Od oko 75 poznatih vrsta gotovo sve imaju kratko, zbijeno tijelo. Ženke su redovno neuglednih mrkih boja, a mužjaci su ukrašeni prekrasnim šarenim i sjajnim perjem. U sjevernim krajevima žive ove patke u golemim skupinama, osobito, kad se gnijezde. Mnoge vrste žive na moru, a ostale se javljaju na slatkim vodama. Neke vrste zalaze i visoko u planine, gdje žive uz gorska jezera. Za vrijeme seljenja udružuju se u velika jata. Prema području, u kojemu žive, hrane se različito, a neke jedu i strvinu. Obično uzimaju zajedno s hranom razne tvrde tvari: ljušture školjaka, kućice puževa, kamenčiće i zrna pijeska. Time olakšavaju i ubrzavaju probavu. Kako se razne vrste među sobom pare, u prirodi postoji mnoštvo njihovih križanaca. Nakon parenja mužjaci napuštaju ženke, pa dok ove sjede na jajima, oni se udružuju u posebna »muška« jata. Mladi su odmah sposobni za trčanje, plivanje i ronjenje.

Najpoznatiji je predstavnik ove skupine divlja patka (Anas hoscas), koja živi po čitavoj Evropi, Aziji, sjevernoj Africi i Sjevernoj Americi. Iz sjevernih područja seli se zimi na jug. Iz naših krajeva odlazi samo za vrlo ljute zime, kad se zamrznu vode i ponestane hrane. Od te patke potječe pitoma patka (Anas hoscas domestica), koja je vjerojatno već u prastaro doba pripitomljena u Kini i Grčkoj. Od mnogih drugih vrsta pataka — koje sve manje više žive na kopnu po rijekama, jezerima i močvarama, gdje se i gnijezde, pa se tek zimi javljaju na prolazu nad morima — zanimljiva je patka žličarica (Spatula clypeata). Ona živi po sjevernom umjerenom pojasu, a zimi, kad se seli na jug, redovno se zadržava uz plitke morske obale, gdje, tražeći hranu, brlja na plićacima po mulju i pijesku. Obično se zadržava po lokvicama, koje nastaju za vrijeme oseke, gdje nalazi i jede naplavljene morske životinje. Ima velik, mekan, prema naprijed proširen i plosnat kljun, koji je na samome vrhu zavinut. Kljun je crn, noge crvenožute, a perje živih, šarenih boja. Ova patka preko dana miruje negdje u zaklonu; oživi tek predvečer i čitavu noć traži hranu. Gnijezdi se sakrivena u gušticima močvara, gdje bez reda nabaca na hrpu vlati trave i šaša: tu tijelom izdube udubinu i obloži je pahuljicama. Snese 8—1o jaja, koja ljudi rado jedu; i njeno je meso ukusno. Patka zvizdara (Mareca penelope) gnijezdi se po prostranim sjevernim tundrama i tajgama kao i njena američka srodnica Mareca americana. Zimi, kad se zamrznu vode, povlači se na jug. Na putovanjima se često dulje zadržava uz morske zaljeve i velika riječna ušća blizu mora. Ova sjajna, šarena patka izvrsno leti, gotovo bez ikakva šuma. Pretežno se hrani biljnom hranom, ali u nuždi, napose zimi, hrani se životinjama, a i strvinom. Radi tečna mesa, jaja i skupocjena perja mnogo se lovi i istrebljuje.

U ovu skupinu ubrajaju se i utve (Casarca). Prava je domovina utve zlatokrile (Casarca casarca) središnja Azija, odakle je rasprostranjena gotovo po čitavoj Aziji; na sjever do sibirskih obala, na jug do obala Indijskog oceana, a na zapad do istočnih obala Sredozemnog mora. Ona leti i u velike visine, pa su je našli u Tibetu i na Himalaji do visine od 7500 m. Ova selica prevaljuje zimi velike udaljenosti. Katkad se javlja i kod nas. Gnijezdi se u podzemnim rupama i pukotinama stijena. Njena je najbliža srodnica morska utva (Tadorna tadorna), koja je rasprostranjena od Skandinavskog poluotoka, preko obala Sjevernog i Baltičkog mora, na jug sve do obala sjeverne Afrike. Njena glava i vrat su tamnozeleni, na leđima ima dvije crne mrlje, ostalo je tijelo bijele boje, prsa crvenkasta, a trbuh sivocrn. Krila su crna i metalnozelena, očna šarenica tamnosmeđa, kljun crven, a noge mesnate boje. Ova je utva duga 63 cm, a raskriljena ima oko 110 cm. Na korijenu kljuna ima mužjak žarkocrvenu izraslinu. Ženke i šareni pernati mladi imaju bljeđe i neugledne boje. Morske se utve zadržavaju uz obale ili zalaze u bočatne vode riječnih ušća. U unutrašnjosti kopna zadržavaju se ponajviše u blizini slanih jezera. Nalaze se u velikim skupinama na obalama slanih jezera na Kavkazu, u Sibiru, Kini i Japanu. Zimi u velikim jatima lete u sjevernu Afriku, gdje se već iz daljine ističu svojim šarenim i živim bojama između ostalih ptica na zimovanju. Utve žive zajedno sa svojim srodnicima. Samo u doba parenja i gniježđenja posve su osamljene. Hrane se i biljnom hranom (listovima, zelenjem, sjemenkama i plodovima) uz obale, ali prvenstveno traže životinjsku hranu (ribe, rake, mekušce i kukce). Utve se mogu lijepo pripitomiti. U zarobljeništvu se hrane ribama i komadima sirova mesa. I ova se vrsta gnijezdi po rupama uz tlo, po pukotinama kamenja, spiljama i dupljima stabala. Najčešće odabire gnijezdo nekoliko kilometara daleko od obale u podzemnim rupama, poput lisice, jazavca i kunića, s kojima često dijeli istu prostoriju. Zanimljivo je, da pritom lisica nikad ne napada utvu ni njene mlade, iako inače ne štedi nijedne ptice ni njihova legla. Ženka morske utve snese 8—12 bjelkastih jaja u veličini od 65 х 50 mm. Za 26 dana izlegu se mladi. Ženka ih odmah izvodi na more, gdje već prvog dana vješto plivaju i rone.

Prave guske (Anserinae) su skupina gusaka, koje ne žive stalno uz vode i pretežno se hrane biljnom hranom. Većina se vrsta zadržava na sjeveru. Tek se zimi javljaju južnije, i u našim krajevima. Glavni je predstavnik divlja guska (Anser anser), od nje potječe i poznata pitoma guska (Anser domestica).

Morske guske (Branta) su veća skupina gusaka, koje žive po obalama sjevernih mora. One su malena, snažna tijela, kratka vrata, razmjerno velike glave, ali slaba, malena i kratka kljuna. Rep je kratak i blago zaobljen. Gusto je perje u osnovi sivo, s raznolikim crnim, crvenim i bijelim šarama na pojedinim dijelovima tijela. Te se guske hrane biljnom i životinjskom hranom, koju nalaze u moru i po obalama. Iako su to pravi stanovnici sjevera, zimi se povlače na jug, te se povremeno javljaju i u našim krajevima. Tako se kod nas pojavljuje grivasta guska (Branta bernicla), koja naraste do 62 cm, a raskriljena dosegne i do 125 cm. Ta se guska gnijezdi po obalama i otocima sjeverne Azije, Evrope i Sjeverne Amerike između 6o° i 8o°N. U velikim množinama naseljuje Svalbard i obale oko Hudsonova zaljeva. U oktobru i novembru povlači se južnije, pa na tisuće prekrivaju plitke obale Sjevernog i Baltičkog mora. Kasnije, kad zima pritisne još jače, odlaze dalje na jug, sve do obala Sredozemnog mora. Slično živi i njena srodnica Branta leucopsis i sibirska Branta ruficolis, koja zimuje na obalama Crnog mora i Kaspijskog jezera, sve do istočnih obala Sredozemnog mora. Grivasta guska i njeni srodnici prave su morske ptice, koje rijetko kada napuštaju morske obale. One žive u velikim skupinama, a hrane se mekušcima i biljnom hranom: osobito vole zelenu morsku algu, t. zv. morsku salatu (Ulva latissima), ali se opaža, da ta guska jede i tvrde i trule komade drva, koje more naplavi na obale. Po sjevernim obalama hrani se i travom i svim mogućim dijelovima bilja. Gnijezdi se i vrlo daleko na sjeveru, pa i na Svalbardu. Snese 4—8 bjelkastih ili žućkastih jaja sa vrlo tvrdom ljuskom u veličini od 72×47 mm.

Labudovi (Cygninae) također pripadaju velikoj skupini gusaka. Njihovo je tijelo produljeno, a vrat osobito dugačak i vitak. Tri prsta, od kojih je srednji osobito dug, prevučena su velikom plivaćom kožom, četvrti, mali prst, stoji slobodno straga, visoko gore. Krila su vrlo velika, a rep ima 18—24 velika pera. Tijelo je pokriveno vrlo gustim perjem, osobito donji slojevi finim, skupocjenim pahuljicama. Od 9 poznatih vrsta labudova svi žive po čitavoj Zemlji, osim u područjima tropskog pojasa. Glavno im je boravište ipak umjereni i hladni pojas sjeverne polutke. Oni se zadržavaju ponajviše po slatkovodnim jezerima i ribnjacima, ali nakon gniježđenja redovno polaze na morske obale. Mužjaci žive samo s jednom ženkom. Labudovi se hrane biljnom hranom, ali i raznim ribama, školjkašima, crvima i dr. Velike grabilice, napose orlovi, naveliko ih ugrožavaju, osobito njihove mlade. Ni ljudi ih ne štede, uništavaju ih zbog pahuljica, perja i mesa. Mlade labudove rado pripitomljuju i drže kao ukrasne ptice. Najpoznatiji je žutokljuni labud (Cygnus cygnus), koji živi u sjevernoj Evropi i Aziji. On se gnijezdi i na Islandu i Grenlandu. Zimi se povlači na jug sve do sjevernoafričkih obala. Zadržava se i u našim krajevima po većim jezerima i močvarama. Toga labuda nazivaju i »muzikalnim«, jer se glasa vrlo ugodno, osobito, kad čuje veće jato, koje leti iz daljine. Ta je ptica posve bijela, kljun joj je žut i pri vrhu crn. Naraste do 160 cm, a raskriljen može doseći i 2,5 m. Gnijezdi se potkraj aprila ili u toku maja. Gnijezdo gradi od biljnih dijelova i oblaže ga finim pahuljicama. Ženka snese 5—7 prljavožućkastih jaja u veličini od 114×72 mm. U neposrednoj blizini ženke sjedi mužjak. U sjevernim krajevima love labudove ponajviše u doba mitarenja, kad ne mogu letjeti. Kod nas se ponekad zimi javlja i crvenokljuni labud (Cygnus olor), koji se uopće ne glasa. On naraste i do 180 cm u duljinu. U Južnoj Americi rasprostranjen je crnovrati labud (Cygnus melanocoryphus). Glava i vrat su mu posve crni, nad korijenom kljuna ima crvenu izraslinu. U Australiji i Tasmaniji živi crni labud (Chenopsis atrata), ali je već vrlo istrijebljen. Njegovo je perje na trupu posve crno, a krila su mu bijela.S. Ča.